DAY 02 Lost in trans(portation)lation
Bilo je otprilike 3h ujutro kad smo potpisale kapitulaciju s nesanicom. Borile smo se do 6, a onda i ustale spremajući se za poduži dan. Čudan je to osjećaj kad iz vesti, štrampli, čizama, kroz samo nekoliko sati biraš između japanki ili sandala – usred zime. Osobno nemam ništa protiv, potpisala bih zauvijek.
Spustile smo se do restorana, najprije u potrazi za kavom, a potom i doručkom. Kavu kroz sljedeće dane nećemo s ovakvim oduševljenjem tražiti jer kao ni brojne u svijetu, ova nam nije odgovarala, već smo bez srama izvadile svoju i ubacile je u onu koja je stajala pred nama. E, sad već možemo dalje. Razdvojile smo se po restoranu birajući hranu, a kad smo se vratile za stol tanjuri su nam izgledali kao dječja bojanka. Ni jedna nam boja, baš kao ni vrsta hrane, nije falila na tanjuru.
„Anchy, tjestenina u 6:30?!“ – iznenadila me.
„Nemaš pojma, to nije tjestenina to su rezanci, super su. Fino mi je, a znaš koliko sam izbirljiva. Gledaj svoja posla!“
Bila je u pravu. Za Anchy smo uvijek sretne kada je sita, jer kad nije, nije dobro… sjećate se reklame za Snickers?!? E, to…
To što smo (nimalo u žurbi) stigle obaviti doručak, kavu i cigaretu značilo je kako naš kombi kasni. I kasnio je. U jednom trenutku, kad je to kašnjenje postalo zamjetnije, čak mi je prošlo glavom da možda i ne dođe, no truba na zatamljenom kombiju vratila me u stvarnost i okončala milijun i jedan scenarij u glavi. Kašnjenje je na Baliju normalna stvar. Tako da samo opušteno. Ovom doktrinom nadalje smo se vodile i mi same.
„Možemo li razgovarati o tvom ukusu muškaraca?!“ – pogledale su me cure nakon što je vozač neprepoznatljivo izgovorio svoje ime.
„To nije Yogi!“ – branila sam se, iznenađena i sama.
Da je Yogi zgođušan (ako ćemo o vjerodostojnosti slika na WhatsApp-u) bila je jedna od prvih rečenica s kojom sam curama potvrdila kako sam, nakon podužih pregovora, sredila prijevoz po Baliju na sva ona čudna mjesta koja želimo posjetiti.
„ I… Madi. Yogi… boss“ – potvrdio je i vozač našeg crnog Hyundai kombija.
„Ta na na na!“ – neartikulirano sam se još jednom opravdala. Malo mi je to pomoglo, cure mi i dalje nisu bile naklonjene pri ukrcavanju u vozilo.
„ How are you, Madi?“ – započele smo konverzaciju.
„Yes“ – odgovorio je prateći cestu.
„How far is Lempuyang temple?“ – probale smo dalje.
„Yes“ – nije surađivao.
„Fali mi naš Riči!“ – prokomentirala je Anchy podsjećajući na našeg vozača sa Sri Lanke koji nas je očarao i pružio iskustvo Sri Lanke koje ćemo rijetko ponoviti. Madi nam je, pak, najavio da osim avantura koje nas čekaju na destinacijama, čeka još veća na putu do njih, s obzirom na to da njegove kompetencije engleskog počinju i završavaju na jednoj troslovnoj riječi.
Do Lempuyang–a treba 2,5h kroz pristojan jutarnji promet i još pristojnije ceste. Ne, nije Madi u međuvremenu prozborio engleski nego smo to same shvatile kada se auto zaustavio na parkingu, a Madi ugasio auto i značajno nas pogledao.
„Lempuyang. Wait!“ – rekao je i nestao. Vratio se s hrpom muškaraca i dječaka na glasnim skuterima, koji su nas počeli oblijetati kao jato muha, u nadi kako ćemo izabrati baš njih za prijevoz.
„Come, Yogi say this, this and this. For you. Safe. Go!“ – rekao je naš poliglot i dao nam do znanja da se veliki boss iz daleka brine o nama.
Buljile smo iznenađeno u njega dok su motori glasno turirari oko nas, čeznutljivo prema natpisu za lokalni bus, odbacile ideju skutera svjesne kako nosimo kratke haljinice, pokušavale si napraviti put prema toaletu i barem zapaliti cigaretu, opet vijećale i na kraju se ipak uspele na te skutere. E pa, ako je Yogi rekao…
Yogiju se očito nismo svidjele kao što se činilo. Vožnja skuterima izgledala je kao žešći rodeo dok su se naši vozači međusobno natjecali, a ulice po kojima smo se vozile uske, drndave i jednake usponu na Himalaju (nisam bila, ali pretpostavljam). Nije ovo bio početak iz snova, ali htjele smo neviđeno, divlje, drugačije… poželjele ste… uživajte….
Kiselih lica sišle smo s motora pred zdanjem koje slovi kao jedan od najstarijih hramova na Baliju. Pogledale smo se stisnutih zubi, popravljajući odjeću i frizure, ali komentirale nismo ništa već se zaputile prema ulazu.
„Wait, sarong!“ – dobacila nam je žena s ulice i pokazala na košaru s nekim plahtama.
„Ova se ne obraća nama, je l’ tako?“ – pitala je Anchy.
„Nema šanse“ – odgovorile smo.
„Sarong. Here. Take!“ – ponovila je žena kad smo napravile još jedan korak prema ulazu.
„Cure, obraća se nama!“ – javila se opet Anchy.
I nije bila u krivu. Sarong je dugačka šarena marama koji moooorate nataknuti na sebe kad ulazite u hramove ili sveta mjesta bilo kojeg tipa na Baliju. U slučaju da ovo niste znali prije (pa ponijeli svoje marame) predstavlja odličan „asesorajz“ za uništiti sve i jednu odjevnu kombinaciju u kojoj ste planirali zabljesnuti na fotkama. Bad luck! Dok je neki hramovi naplaćuju, neki će vam je velikodušno posuditi besplatno uz napomenu da je morate vratiti. Oh, kao da biste je i zadržali!!
Vodič nas je ljubazno uputio (točnije – zadržao) neka pročitamo pravila prije ulaska na Sveto mjesto, a nama je u moru tih pravila zapala za oko rečenica kako ženama s menstruacijom nije dopušten ulaz. Oookkkk…!!
Ogrnute u 3 metra tkanine na 32C, ponosno smo ušetale u područje hrama i tako provele sljedećih 2,5 sata. Kraće razgledavajući područje hrama, a nešto ipak puno puno duže u redu za Gate of Heaven, korak bliže planini i aktivnom vulkanu Agung te, naravno, iščekujući fotku svih fotki. Da, da, znamo, ali eto i mi smo samo ljudi željni lijepih fotki… pa tko je bez grijeha nek baci kamen prvi!
Kamenje nismo bacale, ali smo na izlazu s olakšanjem skinule znojni sarong sa sebe, odbijajući razmišljati koliko ljudi ga je nosilo prije nas. Povratak skuterima niz ovu nizbrdicu nam nije padao na pamet, odabiremo lokalni prijevoz, spuštamo se na parking, nalazimo Madija i sjedamo u kombi.
„Tirta Gangga. Go!“ – veselio se naš poliglot.
„To je tu blizu, prošli smo ju putem“ – spomenula sam curama.
I stvarno, za desetak minuta stali smo pred vodenom, nekad kraljevskom, palačom u kojoj se, što zbog umora, što zbog gladi, nismo predugo zadržali. Iako vrijedi.
– „Gladna sam!“ – dodala je Copri. I nije bila jedina.
– „Madi, food!“ – pozdravile smo našeg vozača na parkingu i ušle u auto.
– „Yes, Besakih…“ – odgovorio je on, a ni jedna od nas nije ga doživjela.
Barem ne sljedećih pola sata, a onda nas je želudac podsjetio da je već više od pola dana ignoriran. Ignorirane smo bile i mi jer Madi nije stajao, a za otprilike još dodatnih sat vremena parkirao je pred Majkom svih hramova, Pura Besakih (Besakih temple).
„Kaj pričamo kineski kad kažemo da hoćemo jesti?!?“ – dobacila je Anchy i ljutito, baš kao i mi, izašla iz kombija.
Ne, ali pričamo engleski, a on to ne razumije, iskomentirale smo međusobno, pa dođe na isto. Nevoljko, ali ipak, odlučile smo dati šansu hramu prije hrane i nismo požalile. Požalile smo zbog još jednog – iznimno ružnog – saronga, ali ne i zbog vodiča koji nam se nekako sam dodijelio.
Iako smo ga u početku pokušale pristojno odbiti, uz opravdanje kako možemo same, na kraju smo bile zahvalne na njegovoj upornosti. Prošetao nas je uzduž – popreko po inače (za turiste) zatvorenim putevima hrama, otvorio jedno svetište samo za nas, podučio nas molitvi i na kraju s nama odradio vrhunski selfi. Nismo fanovi selfija, ali njega smo morale ovjekovječiti.
Do kombija smo se vratile nasmijanije nego do sada, ali sa snažnom porukom Madiju da želimo jesti. Food, restaurant, meal, rice, fish, meat, rukama i nogama smo mu objašnjavale. I, iako je izgledao pomalo zbunjen, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zaustavio se pred otvorenim restoranom.
Po ulasku u njega shvatili smo da nije meta turista, a cjelodnevno gladovanje zbog ugođaja i pogleda pred nama konačno se isplatilo! Bali Asli Restaurant, prekrasna terasa, zanimljiva lokalna hrana, osamljena dugačka rižina polja i njegovo Veličanstvo – Agung samo za nas. Dan, restoran, trenutak, osjećaj koji ćemo pamtiti – zauvijek! Hvala, Madi!
„Kuta?“ – dočekao nas je Madi pred kombijem nakon večere.
„Kuta, Madi, Kuta“ – konačno smo se, nakon cijelog dana, razumjeli i krenuli prema hotelu, odakle već sutra, nadamo se, ipak malo bolje naspavane – krećemo u nove pustolovine.
...link za Instagram profil click_away_together gdje su sva čudesa koja smo uspjele snimiti 🙂
-> ...s druge strane globusa... <- 