A što misliš kad bi…?

Dok jedan dio glave razmišlja o inspiraciji za sljedeći putopis i CLICKAWAY -u, onaj drugi polusvjesno promatra „proljetnu jesen“ kako haraći dvorištem u nekoj tamo Kostreni kraj Rijeke. Ugodnih 20C na 1. studeni 2019. Sisvete. Bože, Sisvete!! A nisam tamo gdje bi trebala biti – doma? Ili sam upravo tamo? Smiješno, svađam se sama sa sobom! Upoznavanje s ovim mjestom, 19. 7. 2018. godine, put za Maroko, bilo je samo prije 15, 5 mjeseci! Kako ovo možeš nazivati domom? Mah, previše matematike za subotnje jutro, smijem se na glas u svilenoj bakinoj pidžami nasred dvorišta i ulazim u kuću.

Ako Copri unaprijed kažem kako će glasiti uvod putopisa o Maroku mogla bi me onako značajno pogledati: „Zar opet sto uvoda prije prvog dana putovanja i neke konkretnije informacije za sve one koji su je na blogu došli na brzaka potražiti?!“

„Ma boli me briga što misliš, ne mogu te shvatiti ozbiljno dok vucljaš tu presmiješnu električnu cigaretu“ – smislila sam škorpionsku protukontu unaprijed. A tako nepotrebno, ne bi ona to na glas nikad rekla, već bi tu i tamo editirajući tekst na blogu delete -ala 10 paragrafa, koje ja „kao“ neću primijetiti.

„ Imaš li ideju kako ćeš početi pisati “Maroko”?“ – prekinula je sapunjaru u mojoj glavi.

„Ma jok, ne još, ali ne brini prva ćeš saznati!“ – smuljala sam je pošteno, a znala sam dobro početak putopisa. Znala je i Copri.

“Početak putopisa”

„Jednom godišnje na kraj planete“ bilo je na agendi Anchy, Mare, R i meni, ali i u nagađanjima svih onih koju su s nama dolazili u doticaj godinama. Činjenica kako ove godine Mare i Anchy ne mogu s nama, bila je razočaravajuća. Nemoguće je zamisliti šetanje putovnice po granicama drugih država bez njih. Znale smo to R i ja te nekako prešutno odgađale planiranje sljedeće destinacije, u nadi kako će preostali dio naše lutajuće flote uletjeti s onim „predomislile smo se“. No, ipak smo znale kako neće. Mare je već poduže planirala jedno važnije putovanje (u bračne vode), dok se Anchy u nadolazećem ljetu posvetila onim poslovnim vodama.

„R, što ćemo mi?“ – upitala sam je početkom svibnja, dok su nas na poslu poprilično stiskali s definiranjem nadolazećeg godišnjeg odmora.

„Kako misliš što?! Pa ono što najbolje znamo! Putovati! – našalila se R.

„Idemo?“

„Naravno!“

„Kamo?“

„Ma koga briga. Smislimo. Moram gibati, a sad samo piši godišnji krajem 7. mjeseca“ – zbrisala je iz chata.

I smislile smo. Uz nekoliko oscilacija, nad instant idejama pobijedila je ona inicijalna, niknula na povratku sa Sri Lanke, tamo negdje iznad Saudijske Arabije, dok smo premorene ubijale vrijeme leta od 11h piljeći u monitor na kojem se vrtjela karta svijeta. Putovanje u Maroko. Jednu od rijetkih arapskih država koju još nismo posjetile. Ljeto 2018., 19. – 29. srpnja.

Putovati jeftino prevagnulo je ispred putovati brzo. No, kako i ne bi. Usporedbe radi, let iz Zagreba za Maroko u tom je periodu iznosio i više od 3 000HRK. Naša je opcija koštala svega 1500. Teža? Nimalo. Duža? Možda. Zabavnija? Svakako.

A što je uključivala? Vlak do Budimpešte dan ranije (svega 60HRK jer je karta kupljena mjesec dana prije!), smještaj u novom hotelu s doručkom (uz Dunav i direktnim pogledom na Budimski dvorac), let Ryan Airom do Marrakesh-a (uz doplaćenu prtljagu), let Marrakesh – Venecija  (uz doplaćenu prtljagu) i direktni autobus do Zagreba u povratku.  Zašto ovaj autobus ipak nismo odabrale za povratak, dio je neke duže priče koju ćemo ispričati u jednom od nastavaka. Bez brige, u pitanju je ljubav!

Dok smo se odabirom karata bavile, planiranjem itinerarija (sljedećih mjesec dana) i nismo pretjerano. Svestrane smo spodobe, s milijun hobija i jednako toliko obaveza, a uskladiti rasporede bio je popriličan izazov. To nam je pošlo za rukom svega nekoliko tjedana prije putovanja. I dok smo jedno nedjeljno popodne zadovoljno žvakale slatkiše na kauču mog iznajmljenog stana, nakon posljednje bookiranog smještaja i izdefiniranog plana putovanja ponovno smo razmišljale o tome kako će biti neobično putovati bez dodatnog društva.

„Al’ ne mora biti tako, znaš?“ – spomenula sam.

„Imaš neku ideju?“ – upitala me R.

„Pa, znaš Putoholičare?“

„OK…“

„Što misliš da iz zezancije vidimo je l’ netko tada u tom kraju?“ – nabacila sam.

„Pa zašto ne! – složila se R.

Pa zašto ne, složila se i neka nepoznata persona iz Rijeke – i prije nego smo oglas za suputnike pošteno i objavile na svim mogućim stranica, imala je sve one karte u džepu koje smo u stražnjem držale i mi.

Lagale bi kad bi rekle da nas nije iznenadila raketnom brzinom kojom je pristala na našu avanturu. Još više bi lagale kad bi rekle da nismo imale dobar feeling. A najviše bi slagale kad bi rekle kako nas je feeling prevario.

Jadransko vs panonsko more

“Ovo je malo freaky” – pisala je R komentirajući brzinu kojom se neka nepoznata osoba priklonila našem putovanju.

“Moglo bi biti, no što ako nije?” – prozborio je pacifist u meni.

I tad, a i danas, strogog sam uvjerenja da toliko ljudi želi putovati. Ali to ne radi. Ne zbog manjka para (one nisu problem, njih nema), čak ni zbog manjka vremena (kojeg je isto u oskudici), već zbog pomanjkanja nekoga s kim put isplanirati. Ironično, u istom onom trenutku kada se borimo s prenapučenom planetom i kako istrijebiti barem trećinu stanovnika našeg planeta. Ups, to je već lobby. Ne politiku u našu butigu.

Do putovanja je ostalo otprilike tri tjedna, a kako to obično biva, prvo se o njemu raskokodačeš u jednom od zatvorenih chatova milijun aplikacija s ljudima s kojima putuješ. S obzirom na to da nas je od te čudnjikave nedjelje bilo 3, a jedna od nas fizički je udaljena, komunikacija kroz virtualu bila je logično rješenje.

 Kroz istu tu virtualu u kratkom smo vremenu izmijenile screen shotove popisa što ponijeti na put, ne skrivajući sve one nepristojne stavke koje uključuju, a nisu ograničene na, kozmetiku za intimnu njegu, obvezu „iskombajnirati“ cijelo tijelo, ofarbati kosu, odrezati nokte… a potom se sjetile da koordinate putovanja nismo ni spomenule.

„E da, ovo je ideja – Marrakesh, pa svašta nešto okolo toga, Essaouira i one koze koje kakaju argan, pa malo pustinje i nekako se dotegliti do Fes-a odakle moramo smisliti raketni povratak za Marrakesh. Naravno uz autohtone smještaje, nikakvi hoteli, nipošto resorti“ – spomenule smo napokon novoj suputnici iz Rijeke.

„Cool, ja sam za. Ma izvest ćemo nekako tih 2 500 km u 8 dana. Uopće se ne brinem“ – odgovorila je ta čudnjikava strankinja, i time mi postala sve samo ne strana.

„Slažem se!“ – dobacila sam joj lajk.

„Vidim, snalazite se i bez mene“ – iskomentirala je R nakon nekoliko dana i dala nam zeleno svjetlo za daljnju organizaciju i u njenom odsustvu.

Organizacijom se nismo nešto previše ni bavile, osim što smo iznajmljenim smještajima (hotelu u Budimpešti i lokalnim riadima u Marrakeshu i Fesu) najavile još jednu gošću i potrebu za dodatnim tanjurom na doručku. Oni su također s tim bili totalno cool i olakšali nam ovu modifikaciju. Sredinom srpnja skočila sam samo kupiti još jednu kartu za vlak po navedenoj cijeni, a na isti se kolodvor vratila i tjedan dana kasnije s ipak većom prtljagom.

R i njezin dečko Jura dočekali su me pred Importanneom na dogovorenoj cugi prije polaska vlaka za Budimpeštu, a taman kad smo srknuli posljednju kap kave, svoj touch down u Zagrebu najavila je i Copri iz Rijeke, i dala nam mig da pozdravimo Juru, R nabaci i posljednji kiss, i zaputimo se upoznati ženu koju kao da oduvijek znamo.

„De, pričuvaj mi ruksak dok odoh do wc-a“ – bila je jedna od prvih riječi koje mi je uputila.

I dok sam šutke pridržavala taj crveni uteg zvan ruksak, u glavi mi je bilo samo jedno.

„Ona nije iz Rijeke!“ – pokušala sam sugerirati R.

„Molim?“ – ništa nije shvaćala.

„Ma, mani me…“ – zbog straha od prebrzog povratka „Rijeke“ iz wc-a nisam se upuštala u daljnje rasprave. I dobro da nisam, vratila se ekspresno.

Vlak je, na živo zaprepaštenje Balkanaca, bio poprilično točan. I prazan. Dovoljno da zaokupiramo 6 sjedala kupea i brzinom svjetlosti, nimalo damski, pretvorimo ih u 3 ležaja. I jedva da je Copri uspjela iskočiti iz vlaka po posljednji dim (koji to nije) cigarete, zvuk lokomotive najavio je polazak. Navukavši zastore kupea jasno smo dale do znanja da društvo u isti ne primamo. No teško da bi u njega – pokraj tri kofera, jednako toliko ruksaka, 63563 pridružene torbe, hranu, čips, kobasice, sir, slatkiše, knjige, blokiće, karte, mobitele, punjače – i igla više stala. 

 “Oprosti, odakle si ti?!” – nisam više izdržala, prekinuvši je u pola rečenice, dok je onako besramno zavaljena u novonastali ležaj rastezala riječi, iskrivljujući sva naglasna pravila, onako kako samo to Slavonci znaju.

 “Iz Našica, kako znaš?!” – pogledala me.

” Da, kako znaš?!” – pogled s druge strane uputila je i R.

E sad kako znam… kad bi krenula objašnjavati svoje porodično stablo ovaj bi vlak trebao ići ravno do Maroka da stignem ispričati sve. No, to make long story short, recimo da su mi dobar dio života obilježili Slavonci i taj panonski štih koji ne blijedi tek tako.

Gdje je proteklo 6 – 7h zaista ugodne vožnje vlakom nije nam bilo jasno. Možda u konstantnom blebetanju, upoznavanju, jedenju i pokojem pogledu kroz prozor u okolici jezera Balaton, random izvađenoj knjizi koja će tek poslije postati dio doktrine koju danas slijedimo, stigle smo u Budimpeštu, na Keleti train station bez detaljnih informacija kako stići i gdje se točno nalazi naš hotel.

“Tko ima lokaciju?” – pogledala sam cure.

“Ja nemam pojma gdje mi je to sad!” – hladno je iskomentirala naša pridružena suputnica kao da će nam info trebati tek za par dana.

“Čekajte, ja ću” – u pomoć je skočila – kao uvijek do zadnjih detalja organizirana R – koja je mozak većine naših putovanja na koja se mi odvažujemo “mašuć’ šaka”.  Screen shoot, Balance home – „ok, evo ga, palim GPS, follow me” – s kapetanskom palicom pokazala je smjer.

E, da nas je taj smjer dobrano našetao uzduž popreko pa u krug sigurno je info koju bi mogle i prešutjeti, no čemu?! Taxi nam se nije uzimao, a i da je, na osamljenim ulicama glavnog grada Mađarske ovu bi ga večer teško našle. Odlučile smo se za lokalni javni prijevoz i potragu za stajalištem busa do kojeg smo tri puta prešle krivu – poprilično prometnu – cestu, neosvijetljeni park, pothodnik pun beskućnika željnih razgovora s natrpanim nama, prazne aleje.

– “Fjjdudbdjdjsb – serekes – broj – broj – broj – nentudom pa neki Március i kunem se da je spomenut i neki Beograd” – otprilike je zvučao muškarac željan pomoći nam na tečnom mađarskom. Razumjele nismo ništa, ali nam je upereni prst davao naznaku kako misli da bus do hotela moramo čekati 10m dalje na mjestu koje je podsjećalo na stanicu.

I bila je stanica. I bio je bus. I bile smo mi bez lokalne valute pokušavajući namoliti vozača da kartu platimo eurima. Kako je ova storija završila ne mogu iskopati u memoriji, no sjećam se da je R riješila situaciju i nekoliko stanica poslije naredila iskrcavanje iz busa nedaleko od adrese na kojoj se trebao nalaziti hotel.

I nalazio se blizu – zračnom linijom. U praksi je to izgledalo malo kompliciranije – uključivalo milijun stepenica prema dolje, pa jednako toliko prema gore, pa opet dolje i zadnji put gore. Ustvari, e da je bio zadnji. Dodajem tu i nekoliko strmih ulica uzvodno, jedno raskrižje bez semafora, pa strmi pad niz drugu stranu. Sve s otprilike 20kg prtljage na svakoj od nas.

“To bi trebalo biti ovo!” – čudnjikavo je izrekla R gledajući u zgradurinu ispred nas koja je ličila na sve osim na hotel. Čudnjikavo smo blejale i mi. I dok je sve odisalo tom čudnjikavom atmosferom, glas muškarca recepcije hotela nije zvučao nimalo tako. Niti preko telefona, a potom – nekoliko sekundi poslije – niti u živo kada nas je navigirao na 3 kat arhaične zgrade u kojem se doista nalazio naš smještaj.

Nakon kratkog hoda kroz prošlost hodnicima zgrade koja nas na prvu nije impresionirala zakoračili smo u prostor veličine osrednjeg stan koji je nosio naziv bukiranog hotela preko interneta.

I iskreno, bez obzira na minijaturni prostor, hospitality dečka zaposlenog na recepciji i izgled skučenog, ali urednog Balance Home – a lajkale smo bez razmišljanja. Dugo smo stajale razgovarajući s njim o nama, o njemu, o Budimpešti, što posjetiti sutra prije leta, gdje uhvatiti bus za aerodrom, eventualno prije nešto pojesti. Čuj ovo… eventualno… svjetski smo gladuši! A potom odlučile i preuzeti sobe. Ovu smo noć bile razdvojene, i dok smo R i ja igrale par nepar tko će se po skučenoj sobi kretati (no hotel na bookingu ni ne taji svoje dimenzije), Riječanka (koja to nije) u ovom je smještaju bookirala vlastitu i kraljevala u carstvu samoće, prvu i jedinu noć na našem putovanju.

„Pa mi imamo vlastito zvjezdano nebo… u sobi bez prozora“ – urlala sam prema R koja pod tušem nije čula ni jednu moju izgovorenu riječ.

„Sereš?!“ – komentirala je kratko, kad se već udobno smjestila u naš ogromni bračni krevet, a ja joj priredila light show nebeskog svoda.

Zamisli želju R, mogle bi padati zvijezde!“

„Hmmm… ne znam, da nam se nastavi atmosfera u kojoj smo provele dan?!“

„Amen“ – potvrdila sam i pripremila istu želju iščekivajući svoju zvijezdu!

...pratite naš click_away_together Instagram HIGHLIGHT sa slikama i videima…