Zašto ti ne pišeš blog ko’ oni što putuju?

Ako sam se nečega naslušala u posljednjih 10 i kusur godina koliko putujem okolo, bilo je to ovo pitanje. Pa tebi bi to super išlo, nema gdje te nije bilo, još kad pišeš tim svojim sarkastičnim načinom… mogla bi živjeti od toga! Jednako toliko puta čula sam i ovo.

 Volim pisati, nije to neka tajna. Iako pisanje i nije moja uža specijalnost. Volim se pisano izražavati, najčešće pristrano, opis je koji mi bolje leži. Moje riječi pak nekima ne leže, druge povremeno zabavljaju, rijetkima potpuno prijaju.

Putujem iz ljubavi, blog predstavlja obvezu i uklanja intimu. Ne putujemo li u želji da zaboravimo sve, i da bar nakratko svi zaborave nas? Kako se izgubiti u prostranstvima sebe na nekom drugom kraju svijeta, a onda sve ispovijedati javno? Što je s onom isprostituiranom floskulom „What happens in Vegas, stays in Vegas“ kad već sutradan o tome čita – na tvoju veliku radost – netko, ili – pak veću blamažu – baš nitko? Uostalom koga bi moje avanture i zanimale do te mjere da ostanu prikovani uz predugi tekst do samoga kraja?

Što kažeš da prozborimo o ovim našim putovanjima? Razmisli, tko još putuje ovako? Imaš stila, a obje znamo da pustolovina ne fali. Uostalom, zamisli to uz CLICK AWAY together?!

Da je to došlo od bilo koga drugoga ili u bilo koje drugo vrijeme, a ne sada, moja reakcija bila bi ista: mani me toga, nemam se vremena tome posvetiti. No, Copri na mene djeluje drugačije. Čudno, znam, spojio nas je tek slučajni CLICK u dosadno ljetno nedjeljno popodne prije nategnutih godinu dana. Ipak, dovoljno je to vremena da nekim ljudima dodijeliš etiketu “mala unikatna dragocjenost u zalagaonici ovog ludila”. Činjenica da upravo krećemo u vlastitu “roam the planet” avanturu dodatno me natjerala zadržati ovu misao.

“OK, al’ raščistimo u startu. Ne želim ovome pristupiti sama! Niti na način da na putovanjima propuštam trenutke putovanja s vama koje volim, dok pišem što smo upravo radile onima koje ne znam. Više će poslužiti kao svojevrsni pisani throwback na apsurdne situacije u kojima smo se već tamo negdje našle u trenucima kada ih se više ne uspijevamo sjetiti. Kad sve ovo,znaš, bude nekad”…

“I to je OK, Škorpijo. Tu sam, to znaš. Hoćemo sad?” – klimnula je Copri.

„Hoćemo“ – klimnula sam nazad…

---

Follow My Blog

Get new content delivered directly to your inbox.