...link za prethodnih 5 postova…
DAY 03 Pun stomak, prazan džep i ispunjeno srce
„Ništa me nije ispikalo kroz noć!!“ – konstatirala je Anchy sjedeći na krevetu i skenirajući tijelo.
„Normalno da nije, potrošila si cijeli sprej na ovih 10 kvadrata, ali što jest, jest, spasila si nas. Bravo! Iako, vjerojatno, imamo sve respiratorne bolesti koliko smo otrova udahnule!“ – zahvalna je bila Copri.
(Vrištanje!)
„Što je bilo?!“ – skočila je Copri prema Anchy.
„Ogromni žohar!“
„Mrtav. Žrtva lova na komarce.“
Sve tri smo se prešutno stresle.
„Ipak, falio mi je ovakav tip smještaja. Onaj hotel u Kuti me ubija!“ – povela sam razgovor u pozitivnijem smjeru.
To je točno, zaključile smo sve. Kad putujemo, putujemo drugačije. Trudimo se izbjeći turistički ghetto i živjeti lokalno, autohtono koliko nam to destinacija omogućuje. Ovaj smještaj u Ubudu vratio nas je u taj feeling. Naša soba bila je tek dio malog lokalnog obiteljskog hostela, tradicionalno uređenog u balijskom stilu. Nikakav luksuz, no to za 30 dolara koliko smo ga platile ni ne tražimo, nikada.
Sprej za raznorazne gmizave i leteće bube riješava stvar.
Ispijale smo kavu na drvenoj terasi naše sobe s pogledom na leđa vjerojatno najstarijeg člana ove obitelji, koji, iako svjestan naše prisutnosti, nimalo time ometen u naumu da nesmetano nastavi raditi, nešto, nama nepoznato, ali poprilično bučno.
Dok smo sjedile na terasi, mlađi član obitelji donosio nam je doručak serviran uz latice cvijeća. Ne padamo pred prvim buketom koji nam se da, no ovo je bilo slatko. I to nije bilo jedino slatko.
„Nekome je upala banana u moj tost. Što je ovo?“ – Anchy je prekinula naše oduševljenje.
„Anchy, to je njihov stil doručka!“ – uvjeravale smo je.
„Baš me briga, ne sviđa mi se!!“ – bila je uporna.
„Meni je cool!“ – rekla je Copri, koja je i temperamentom jednako takva – cool.
Diskusiju o hrani prekinuo je Madi, stvorivši se pred našom terasom. On, njegov osmijeh i naredba GO! Spakirale smo se do kraja, platile noćenje, zahvalile na gostoprimstvu i krenule prema sjeveru otoka.
Današnji dan bio je nepoznanica. Barem njegova prva polovica. Ali upravo njoj smo se i veselile! Bali je poznat po brojnim vodopadima, no Aling Aling, iako najljepši, turistima je zbog udaljenosti od svih frekventnih destinacija – najnedostupniji. Ne posjedujemo ovu zadnju riječ u našem rječniku i želimo baš tamo. Madi je naše mišljenje nekoliko puta preispitivao, baš kao i Yogi te neki naši prijatelji, no bile smo uporne – tamo i nigdje drugdje!
Madiju nije preostalo drugo do popustiti i nastaviti voziti. I to poprilično dugo i daleko. Od Ubuda trebalo nam je i više od 3h vožnje kako bismo stigle u planinske predjele Balija i blizinu ovog skrivenog dragulja. Vrijeme se, s obzirom na planinski kraj poprilično brzo mijenjalo, a kiša i sunce krenuli su u opaki fajt. Lagali bi kad bi rekli da je vožnja bila posve ugodna po svim zavojitim cestama, no znale smo da vrijedi. I vrijedilo je.
Nakon gotovo 4h zaustavljamo se na prašnjavom ugibalištu. Oko nas gotovo ništa. Trošne kućice, uska cesta koja vodi u nepoznatom smjeru i niti jedan znak da smo blizu nečega „što ne smijete propustiti“. Ulaznicu smo kupile od bucmaste žene s pregačom preko sebe, ponekim brčićem i kućnim papučicama, koja je sjedila na plastičnoj stolici, a „ulaznice“ ispisivala na improviziranom stolu. Cijene ulaznica navodno variraju, ovisno o zadržavanju i sadržaju tijekom vašeg boravka.
Please dont jump there, zadnja je poruka koju smo pročitale od Yogija dok nismo izgubile signal. Naime, ovi vodopadi nalazi se u šumi, poprilično udaljeni od civilizacije. Do glavnog slapa trebalo nam je i više od pola sata, mjestimice izrazito strmim, uskim i nepristupačnim putićima i stepenicama obloženima vlažnom mahovinom. No, priroda je neopisivo čarobna, boje nestvarne, a sve ono vaše sobno bilje ovdje živi u prirodnom ambijentu.
U potrazi za glavnim slapom gotovo nikoga nismo ni srele, a da smo na dobrom putu odavao je zvuk slapa koji je postajao sve glasniji. A zatim… znate onaj osjećaj kad vas nešto ostavi bez riječi da nemate što za reći osim „intelektualnog“ WOOOOW. E taj osjećaj….
Teško smo se odlijepile od ovog 30-metarskog savršenstva, povukla nas je tek Copri, spomenuvši da nas još puno toga čeka, a tek smo na početku. I bila je u pravu.
Ostatak lokacije prešle smo u tišini, teško dišući od vlage u zraku i ljepljive odjeće na nama, i naišle na sljedeći must see spot, 16 – metarsku skakaonicu odakle skačete u manji slap te odigrale par – nepar hoćemo li skočiti jer je hladna voda izgledala tolikooo primamljivo, a odluku nećemo napisati upravo zbog onih članova obitelji koji ovo čitaju.
Po dolasku na početnu poziciju, zamolile smo Madija da još malo pričeka.
„Gladna sam, tamo ima hrane.“ – objasnila je Copri.
„Meni ne moraš dvaput reći.“ – priklonila se Anchy .
„Navalite!“ – krenula sam za njima.
Mjesto na kojem smo zastale nije odgovaralo niti jednim kriterijima zadovoljavanja materijalno –higijenskih uvjeta za pripremu hrane, no bila je vrhunska. Dok smo čekali pred kuhinjom (koja je neodoljivo podsjećala na garažu) okupirale smo jedini ventilator u potrazi za daškom zraka. I taman kada smo ga rukama i nogama uspjele namjestiti da usmjeri poneko osvježenje prema nama stigla je hrana. Papirnati tanjuri, plastične vilice, drvena klupa i Coca Cola. Malo je potrebno da budemo sretne.
Sjedamo u kombi i krećemo dalje.
Ulun Danu Temple vidjele smo na putu za Aling Aling, a sada se prema njemu – s namjerom zaustavljanja – vraćamo. Mi i pola planete. Ovaj hram jedan od najposjećenijih hramova Balija. Najveća je riznica, arhitektonska točka interesa i jedan od zaštitnih znakova Balija. S obale hram kompleksa izgleda nevjerojatno i skladno se uklapa u lokalni krajolik s visokim planinama i neprobojnim šumama. Šteta ga je propustiti, pogotovo kad ste mu u blizini.
Promet u njegovoj blizini bio je toliko gust da se gotovo nismo micale s mjesta. Dok smo čekale u koloni jednoglasno smo donijele odluku da ćemo ga obići u najkraćem mogućem vremenu jer žurimo dalje. Tako je i bilo. Kupujemo ulaznice preko reda i ulazimo u kompleks hrama koji se nalazi na nadmorskoj visini od 1239 m, na zapadnoj obali jednog od tri sveta jezera otoka.
Da fotke kakve volimo imati (bez hrpe nepoznatih ljudi na njima) ovdje nećemo moći zgrabiti bilo je jasno na prvu. Uslikale smo onoliko koliko je pristojno, kroz 20-tak minuta prošetale kompleksom i zaputile se prema izlazu.
Vrijeme je za ručak. Jednom, ali dovoljno glasno i jasno obavijestile smo Madija da sljedeća destinacija na kojoj stajemo mora biti restoran. Po njegovom izboru, samo da je lokalno. A Madi, da nije vozač, svakako bi bio restaurant advisor kojeg bismo rado preporučile.
Iako smješten tik uz prometnu cestu, restoran u kojem smo se zaustavili bio je… nevjerojatan?!? Ovo je definitivno dan posvećen lijepom, složile smo se. Na samom ulazu iznenadila nas je unutrašnjost restorana, prekrasan park pun skrivenih „kućica“ u koje možete sjesti i naručiti hranu. Glazba koja decentno ispunjava cijeli ogromni prostor, čistoća, ljepota okoliša, detalja, umjetničkih skulptura, ukrasa, uljudnost ljudi zaposlenih tamo… Baš sve nam se svidjelo na prvu. Istina je da cijenom nije tipičan ostatku restorana na Baliju, ali novce ovdje nismo štedjele (iako ni potrošile više od 50kn, ali za Bali to je „puno“). I, iako smo znale da do Tanah Lot-a moramo stići na zalazak sunca, što se sve više približavalo, teškom smo mukom napustile ovaj raj.
Madi je do Tanah Lot Temple-a vozio brzinom koje se ne bi posramili ni vozači formule, no nas to nije spriječilo da utonemo u san. Kratko, ali slatko. Probudio nas je tek snažan pritisak kočnice pred rampom parkirališta hrama. Madiju je na očigled laknulo jer je dobio bitku sa zalaskom sunca i stigao pred hram prije njega. Da zalazak sunca morate dočekati na najvažnijoj turističkoj destinaciji Balija opće je poznata stvar. Brzinom munje kupile smo ulaznice i zaputile se u kompleks gdje smo provele ostatak večeri. Ugođaj je teško i opisati, no ni ne trebamo. Koga zanima svakako će sam provjeriti. Hram na stijeni, antičko porijeklo, povjetarac, šum mora, zalazak sunca na drugom kraju planete, godina na zalasku… trebam li nastaviti?!?…
Malo sam se kada osjećala tako ispunjeno kao tada, vjerujem i cure, koje sam u nekoliko navrata tamo i izgubila… svaka u svojim mislima. Detektirale smo se međusobno na izlasku iz hrama, kada je to bilo potrebno. I dok se Copri odvažila zaviriti u, vjerojatno, najprljaviji wc na otoku, Anchy i ja nismo imale tu hrabrost.
„Preživjela sam Maroko, ovo je ništa“ – mrmljala je i dezinficirala se, praktički cijela, vlažnim maramicama.
„Kuta?“ – upitao je već umorno Madi.
„Kuta!“ – umorne smo bile i mi.
Iako vrlo blizu smještaja, povratak u hotel – zbog prometnog kaosa – trajao je zauvijek! To smo vrijeme kratili pokušavajući razgovarati s Madijem, što nam je, nekim čudom ili sklonošću svih ovih bogova koje smo tijekom dana posjetili, krenulo za rukom.
Poprilično kasno stižemo pred smještaj i strpljivo čekamo parking. Bit će ovo i zadnje parkiranje u Madijevoj režiji jer u sljedećim danima ne putujemo s njim. Čudno, razmišljamo, tijekom putovanja komunikacijska barijera ponekad je bila neizdrživa. Je li moguće da će nam baš ta barijera kao i dragi, pristojni Balinežanin u idućim danima faliti?!
-> ...s druge strane globusa... <- 