BALI – Keep calm and wear a sarong part 08

Posted on December 10, 2019 by gypsycinderella

...prethodne dijelove priče pronađite u blog feed-u…

DAY 05 Put u središte SEBE

Dok smo mi već debelo zagazile u Novu, ekipa u Hrvatskoj još je aktivno ispraćala Staru godinu. Švrljale smo po društvenim mrežama, čestitarile preko aplikacija i razmišljale ustati li se ili ipak preskočiti doručak. Presudila je glad.

Restoran je bio pun i veseo kao ni jednog jutra do tada. Večer prije u hotel je pristigla još jedna grupa iz naše regije agencijom (koja to nije), koji su prije Balija posjetili i neke druge zemlje, a Novu su odlučili dočekati na Otoku Bogova. Zasigurno, pridružilo se i nekoliko novih grupa Kineza/ Filipinaca/ Japanaca (oprosti mi, Bože, al’ nikako ih ne uspijevam razlikovati) i bio je pravi izazov uzeti hranu bez zalijetanja u nekoliko desetina njih.

„Nova godina, nove odluke. Idem probati ono njihovo čudo. Gledam to već danima i zanima me što je“ – javila sam curama i zaputila se prema pultu gdje je jedna od osoba koja pripada spomenutim nacijama pripremala kineski doručak.

„Good luck!“ – odgovorile su cure, a Anchy zamolila da i njoj donesem komadić tijesta po koji sam pošla.

„I?“ – upitala je Copri.

„Ne znam, nije loše, kuhaju taj smotuljak na pari i punjeno je nečime.“ – odgovorila sam.

„Meso?“ – upitala je Copri i poslužila se s mog tanjura.

„Čini se da nije…“ – nisam bila sigurna.

Taman kad se pripremala zagristi netko je dobacio da je tijesto punjeno – ni manje ni više – svinjetinom. Odložila je smotuljak jednakom brzinom kojom bi se netko rješavao bombe, a svaki sličan vegetarijanac mesa.

„Daj meni!“ – uzela je Anchy, probala, prožvakala i napravila facu kao da neće tražiti još. „Idem po palačinke“ – komentirala je.

„Donesi tri…“ – doviknule smo.

Dok smo se borile s čokoladom na palačinkama smišljale smo plan za dan i odlučile da idemo istraživati plaže dalje od Kute.

„Hoćemo se javiti Ildi, da pozove taxi? Rekla je da javimo ako smo za…“ – pitala sam cure.

„Javljaj!“ – potvrdile su.

Večer prije s Ildom smo u razgovoru preletjele jug otoka, iskomentirale plaže i odabrale jednu na koju želimo otići. Ponudila se pozvati nam taxi preko lokalne aplikacije, a cijena je takvog taksija znatno niža od onih koje ugrabite na cesti.

Ilda je na poruku odgovorila brzo, jedva smo uspjele utrčati u sobu i pokupiti stvari. I stvarno, taxi se stvorio pred hotelom u samo nekoliko minuta.

„Nadam se kako ćemo stići na plažu prije nego na groblje“ – uputila sam komentar curama jer je vozač izgledao poprilično bolestan, s maskom preko lica, znojnim čelom i opakim kašljem. Kad smo ga upitale treba li mu pomoć, odbio ju je uz obrazloženje kako samo ima temperaturu i da je ok.

„Mi smo se ovim putem vozile sinoć?“ – upitala je Anchy.

„ Nemam blage, po danu je sve drugačije…“ – odgovorila je Copri.

„Mislim da da, Ilda je rekla da je plaža u blizini Changgu –a“ – uključila sam se.

Nakon otprilike pola sata GPS taxi-ja je rekao CILJ. Nismo imale pojma gdje smo jer se pred nama nalazio samo neki tijesni kameni prolaz iza kojeg se – uz veliko možda – krije ocean. “Batu Bolong?“ – provjerile smo s vozačem, no što zbog temperature, što zbog osobnosti, nije bio razgovorljiv. Pokazao je prstom lijevo i rekao BEACH. Ok, dovoljno, idemo…

Na prvu, lokacija nije ulijevala puno povjerenja. Mjesto je bilo potpuno pusto, naši mobiteli bez signala i lokalne kartice. Tračak optimizma pružala je činjenica da je dovoljno rano, a dan dug pa ako nastavimo hodati do večeri ćemo se dočepati civilizacije.

Plaža koja se ukazala pred nama bila je potpuno pusta, kilometarska, a jedino društvo pravio je plaži (i nama na njoj) – ocean. Iskreno, savršeno. Spustile smo se do oceana, izule japanke i nastavile pratiti smjer kojeg je vozač preporučio te, bez obzira na to što smo hodale dugo, dugo, nikoga nismo srele. Iskoristile smo to vrijeme za ludiranje, izmišljanje čudnovatih fotki i uživanje u tišini, pogledu, atmosferi. Je l’ se dogodio neki opaki pomor ljudi dok smo se vozile do tu?!? Razmišljale smo na glas…

Nakon sat vremena srele smo prvu pojavu čovjekolikog oblika koja nam je dala naslutiti da se pomor, kao ni apokalipsa, ipak nije dogodila u onih pola sata koliko nam je trebalo do tu. Djevojka nam je objasnila kako smo poprilično daleke od turističkih plaža, ali ako nastavimo hodati da ćemo do njih doći. Hmmm, želimo li uopće… propitivale smo se na glas. Zahvalile smo se na informaciji i nastavile hodati kada su se pred nama ukazale prve ležaljke. Pogledale smo se… bilo je jasno… ovdje ćemo ostati.

Dečko koji je iznajmljivao ležaljke došao je do nas prije nego mi do ležaljki i počeo nas prizivati da se ovdje zadržimo. Prešutjele smo činjenicu kako nam je to u startu i bila namjera, pogodile super cijenu, naručile Radler (koji je sad već postao dio naše dnevne rutine, zajedno s onim „kondomima“ na njima koji zadržavaju hladnoću) i bacile se na ležaljke. Pokušaje razgovora s njim, a i među sobom, svele smo na minimum.

Koliko smo dugo ležale u tišini ne mogu procijeniti, no dovoljno dugo da nekoliko puta prevrtimo vlastiti život, shvatimo da je u suštini lijep, kako smo bez nekih postupaka mogle, a do kojih još trebamo doći. Šutjele smo dugo, znatno duže nego što smo hodale, ali uz ove cure, šutnja lijepo zvuči. U nekom smo trenutku sve tri uspjele i zaspati, prije nego nas je probudio pijesak nošen vjetrom u lice.

„Spavaš?“ – upitala sam Copri.

„Ne znam… što god da radimo, lijepo je… ti?“ – odgovorila je.

„Gladna sam i sve me boli od surfanja“ – prekinula nas je Anchy koja se već opasno žalila na bolove uzrokovane njenom jučerašnjom avanturom.

Nije bila jedina kojoj je hrana bila na pameti. Od ono malo stvari što smo ubacile u torbu za plažu ni jedna nije bila za jesti i znale smo da moramo u potragu za nečim što će utažiti glad. “Šaptač ležaljki” usmjerio nas je prema produžetku plaže, nabrajajući dva – tri restorana čija smo imena zaboravile jednakom brzinom kojom ih je on izgovorio.

„Je l’ netko razumio što je on rekao?“ – upitala sam cure.

„Noup, hodaj, ugrabit ćemo nešto…“ – gurnula me Copri i nastavila hodati.

„Evo jedan“ – dobacila je Anchy ubrzo.

Restoran na koji smo nabasale bio je suviše fensi i uspješno smo ga izbjegle. Nastavljajući hodati dalje plaža je postajala sve zakrčenija, a sadržaj bogatiji. A tu se svi skrivaju! Nailazimo na mali surferski restorančić, bacamo oko na menu, izbor i cijene su ok, ostajemo tu. Kao i svaki put do tada odabiremo balijsku hranu – hrpu riže, rezanaca, piletine, račića.

Dok čekamo hranu švrljamo po terasi restorana, šlaufom peremo pijesak sa sebe, krademo Wi-Fi i škicamo u kuhinju dozivajući hranu. Usluga nije bila ni slična rejtingu s TripAdvisora kojim su se hvalili (ističući pločicu sa zvjezdicama na svim frekventnim mjestima restorana), no gladne smo i ne razmišljamo.

Pojele smo, platile, odlučile ne maltretirati Ildu za pomoć oko taxija do Kute i krenule u potragu za jednim na cesti. Pred nama su nicali fensi hoteli, barovi, bazeni, hrpa sređenih ljudi te oni koji su takvi željeli biti (ali im nije pošlo za rukom)….

Pa ovo je Seminyak – komentirala sam curama, shvativši kako se nalazimo na mjestu gdje svaki turist željan provoda na Baliju želi biti. Seminyak se u to vrijeme pripremao za reprizu dočeka, ljudi u šljokičastim opravicama slijevali su se odasvuda, dok smo mi i dalje bose, prljave od pijeska, u badićima, ogrnute maramama hodale u potrazi za prijevozom.

Potraga nije bila ni približno laka koliko smo mislile da će biti, cijene koje su taksisti tražili za prijevoz do Kute (2 km) potpuno nerealne i nije nam padalo na pamet pristajati na to. Skrenuvši u uličicu, zaustavile smo prvi slobodan taxi čiji se vozač zbog gužve, trubljenja ostalih taxista i auta nije uspio ni snaći, a već je vozio prema Kuti po cijeni koju smo ponudile i iznad koje nismo željele pristati. Nećkao se, prigovarao, a na kraju ipak prihvatio činjenicu kako neće zaraditi više od početne cijene.

Put prema Kuti izgledao je kao svaki povratak u ovo mjesto, gužve kilometarske, baš kao i kolone ljudi na cesti. Iz taxija smo iskočile u blizini hotela, ostavljajući vozača zatočenog u koloni.

Po povratku u hotel sreli smo ekipu iz naše grupe.

„Što ste danas radile?“ – upitali su nas.

„Putovale…“ – odgovorila je Copri.

„Daleko?“

U središte sebe – pomislila sam sjetivši se idile na ležaljkama…

…Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…

BALI – Keep calm and wear a sarong part 07

Posted on December 3, 2019 by gypsycinderella

…prethodnih 6 postova pronađite u blog feed-u…

DAY 04 NOVA godina, STARE odluke…

Dugo smo se – i u miru – izležavale u krevetu prije nego se odlučile pokrenuti. Bio je to jedan u šturom nizu poklona koje smo sebi odlučile pokloniti za Novu godinu. Razlog zašto smo iz kreveta iskočile u 10:12h bila je isključivo činjenica da doručak traje do pola 11. Gladne nismo bile, no zašto propustiti?!

Pri silasku susrećemo članove grupe s kojom smo na Bali doputovali, a s Mladenom dogovaramo razgovor uz kavu – samo da uzmemo doručak prije nego nam zalupe vrata restorana pred nosom.

“Vi, brate, niste normalne, pa kako ste sve to uspele da vidite?” – promijenio je retoriku od neki dan kad je bio uvjeren kako naš plan obilaska ne drži vodu. ” Show, trebaju ovi naši iz agencije da vas uzmu za vodiče!” – dodao je smijući se.

“Sve se može kad se hoće, Mladene… ili kad si lud” – primile smo šalu.

“Prije da je ovo drugo!” – konstatirao je ispijajući kavu.

“Zasigurno” – konstatirala je i Copri.

“Nego, ekipa, što ćete večeras?”

“A kaj je večeras?!” – ubacila se Anchy pomalo razočarana što jutros nije ugrabila svoj prženi doručak.

“Ti to mene cimaš, purgerice?” – provocirao je Mladen.

“Ha?! Pa fakat te pitam!” – branila se Anchy.

“Alo bre, pa najluđa noć u godini. Planiramo žurku svi zajedno na cool mjestu. Mora da idete s nama” – stvarno se trudio.

Činjenicu da je danas Stara godina u tom trenu nije zaboravila samo Anchy, zaboravile smo sve tri. Toliko o tome da smo na Bali došle isključivo u cilju najluđeg provoda u ovoj noći. Ok, pregrubo je reći zaboravile, al’ smetnule s uma jesmo. No tko još zna koji je dan ili pak sat kada je na godišnjem?

“U planu je zajednički izlazak u klub nedaleko Kute koji priprema fora doček.” Pokazao nam je nekoliko fotki ambijenta koji je na slikama bio primamljiv, djelovao kao manji resort (što vjerojatno i je), okružen šumom, s izlaskom na plažu.

“Ne padamo baš na kolektivnu euforiju, Mladene, a ni neka fensi mjesta, nismo zato tu!” – ubacila sam se.

„Prostor je ogroman“ – dodao je – „s puno šankova, hrpom bazena i provjereno dobrom atmosferom. Mora u toliko hektara da nađete nešto za sebe! Malo nam je frka kako ćemo do tamo, jer nas je puno, ali smislimo do večeras. Ne prihvaćam ne, a čekamo vas na zagrijavanju uz bazen na vrhu hotela oko 20h.“ – bio je pomalo bossy.

Ok, faco primile smo na znanje, smislimo i javimo. Bazen kojega je spominjao otkrile smo večer prije, ušuljale se kroz požarni ulaz sa Smirnoffom u ruci i isprobale ga kada je za pristojne (i sve druge) goste već odavno bio zatvoren.

I dok smo pozdravljale Mladena prišli su nam Sanja i Pero, također dio naše grupe. Nismo ih dotad poznavale niti s njima komunicirale. I oni su dočuli kako otok istražujemo samostalno, zanimali su ih detalji i poneki kontakt kako bi i sami pokušali isto. Naš razgovor čuo je još jedan par iz grupe i uključio se u razgovor.

” O vama kruže urbane legende…” – našalili su se.

“Primjećujemo!” – dodala je Copri.

Razgovori i preporuke što vidjeti, a bez čega se može, zaokupirali su preostalo dopodne. Društvo je bilo ugodno pa nismo ni shvatile gdje je vrijeme pobjeglo…

„Hajmo švrljati Kutom, a poslije na plažu” – predložila je Anchy.

Tako je i bilo. Po najvećem “zvizdanu” šetale smo ulicama Kute, koju do tada pošteno nismo ni vidjele. Na prvi, čak ni drugi pogled (te ni bilo koji sljedeći pokazat će vrijeme) nismo bile preoduševljene gradom pa razgled ni nije bio prioritet. Osim što je turistički raj, pun brojnih kafića i restorana, Kuta ne nudi mnogo. Naselje je to smješteno uz nekoliko, navečer potpuno zakrčenih, cesta, a osim spomenutog sadržaja i plaže prema kojoj uskoro krećemo, veće atrakcije tamo nismo zamijetili.

“Ajme, masaža, dakle, ja moram!!” – zapazila je Copri reklamu i pretrčala cestu uz dernjavu da je pričekamo za plažu.

Viknule smo da nas potraži u sobi, gdje planiramo odmoriti do njezinog povratka. Anchy i ja malo smo još kružile okolo i krenule u pravcu hotela. Vruće je! Ljenčarile smo laprdajući gluposti kada je u sobu – kao oslobodilački ratnik – uletjela Copri. Masaža je za našu (a sada i vašu) informaciju bila jeee*** i bilo je ovo najbolje uloženih 25kn. 25kn – zabezeknula nas je?!?! Oh, da, zvučala je pobjedonosno. Pa kada je već tako možda se i same odlučimo investirati, smijale smo se nas dvije.

Na brzaka smo pobacale stvarčice u torbe i spustile se na plažu, koja, baš kao ni Kuta, iskreno ne očarava. Možemo razumjeti da smo do sada vidjele popriličan broj rajskih plaža (pa kriteriji postaju viši) ili pak da možda nismo pogodile tajming, sezonu, dan ili već ono “nešto” što je potrebno da dojam bude drugačiji, ali nismo bile impresionirane. Da je dugačka to je istina, no, kad bi me netko pitao da je opišem u nekoliko riječi (oprostite svi pristojni jezici svijeta) sažela bi to u nekoliko riječi. Puno – poprilično smećem zaprljanog – pijeska, dvostruko više ljudi, a ubacio se tu i jedan “Hrelić” na kojemu ne manjka ničega. Stanovnici hrvatske metropole, kao i oni udaljeni od nje, shvatit će o čemu pričam. Mjesto je to na kojem u istom trenu možete sjediti ili oni hrabri zaista na vlastitu odgovornost (i plaćeno putno osiguranje) ležati na pijesku i nadati se da vas netko nehotično neće nagaziti. Možete kupiti vodu, sok, pivu, koktel i ostali alkohol, poneku drogu, sunčane naočale, kebab, prženu tjesteninu, kokice, sunčane naočale, ulje za sunčanje, marame, šešire (što sam na kraju kupila i sama), zidne slike, tepisone, kauč, konja, majmuna ili pak napušteno dijete. Uz to, neodoljivo podsjeća na plaže na kojemu su upravo iskrcani, tajno prokrijumčareni azilanti, jer većina naroda uopće ne izgleda kao da tamo želi biti. Gruba sam, priznajem, no da smo uživali u ljepšim plažama prije, ali i poslije ove – jesmo.

“Želim surfati!” – prekinula je naše sarkastično komentiranje Anchy.

“Isuse, od ovih distrakcija more nisam stigla ni škicnuti!” – Anchy me podsjetila baciti oko na ocean s naše lijeve strane!

“Sad i tu ćeš surfat?” – čudila se Copri.

“Da, onaj lik tamo mi je simpa, sve mi je objasnio, želim kod njega!” – komentirala je i vrlo brzo ugrabila prvu dasku.

„Preživi! Do kraja ove godine ostalo je samo par sati, a treba nam u CV-u” – hrabrile smo je.

Zapravo njeno surfanje bio je jedan od highlightova dana. Zabavila nas je svojim pripremama, a kasnije i surfanjem, baš kao što je zabavila i dobar dio plaže. Anchy je posebno zanimljiva i blesava osoba koja malo koju personu ostavlja hladnokrvnom. Nazivam je dobrim duhom svakog druženja i teško se uz nju osjećati loše. Ni danas to nije bila iznimka. Popratila sam njenu avanturu kamerom, dok je Copri uživala u pogledu na obe, nepomično ležeći na improviziranoj ležaljci, nakon što je s neugodom odbila brojne grupe i obitelji s ponudama da se slika s njima.

Anchy se surfanjem, kao i Arijem (svojim instruktorom), zabavljala otprilike pola sata, nakon čega je iz mora izišla poprilično umorna, ali sretna. I izudarana, a posljedice toga osjećat će još danima poslije. Svejedno, to je neće spriječiti da o ovome nastavi pričati još tjednima.

Pričekale smo da se osuši, koliko je to bilo moguće na izuzetno vlažnom zraku, a potom odlučile potražiti ručak u jednom od brojnih restorana uz plažu. Izgledom ne mame osobito, ali mirisima, pogotovo kad si gladan, svakako. Pogodile smo tajming – upravo u trenutku kada smo se smjestile i odabirale hranu spustila se kiša. Naša prva kiša na Baliju. O jednoj, ipak jačoj, pisat ćemo u narednim postovima, a sjećati je se dovijeka.

Bali nije otok koji se previše opterećuje kišom. Naš improviziran restoran, prokišnjavao je na sve strane. Sklupčale smo se pod plastikom koja je glumila krov i nekako ostale polu-suhe. Gladne ostale nismo, to je bilo sigurno. Dok nas je glavno jelo zadovoljilo mirisom i okusom (osim jedne namirnice na mom tanjuru koja je ostala nedetektirana do danas – no tako to ide kad odabireš lokalno), palačinkama nismo bile impresionirane. Na povratku u hotel skrećemo u trgovinu i kupujemo kekse. Ok, popravni ispit je uspio.

Ići ili ne ići s ekipom na proslavu Nove bila je tema sljedeće debate koju smo vodile svaka iz svog kreveta. O svačemu se tu raspravljalo – koliko je daleko, što ako nam se ne svidi, kako ćemo tamo, kako opet doma, promet, ljudi, muzika… Jedina činjenica o kojoj se nije trebalo diskutirati bila je ona da nam se realno nikuda ne ide! Kompliciramo, zaključile smo… idemo i točka…

Pripreme za “najluđu noć” bile su vremenski jednake onima za odlazak u trgovinu i mislim da, ukoliko zbrojite vrijeme koliko je bilo potrebno svima trima, nismo premašile sat. Smiješno je to u usporedbi s nekim prijašnjim vremenima kad je i odlazak susjedu bio ceremonija. Starost? Ili zrelost?

“Gdje su ono oni?” – pitala je Copri.

“Gore, na bazenu.” – odgovorila je Anchy.

Nas dvije bile smo spremne i dobile zeleno svjetlo od Copri da krenemo prema bazenu našim starim uhodano-zabranjenim putem „samo za zaposlenike“. Pridružit će nam se. Otvorivši vrata koja vode prema izlazu na bazen, nabasale smo direktno na roštilj i debeljuškastog polugolog roštilj majstora, izgledom stanovnika ovog kontinenta. Da razjasnimo, kad kažemo roštilj ne mislimo na već postavljenju večeru, već doslovno roštilj na kojem se pržilo meso, postavljen direktno na “ulaz”! Opravdano, to je izlaz u slučaju opasnosti (tsunamija) i nitko ga ne koristi. Mislili su domaćini Eventa. Krivo, dokazale smo mi.

Baš kao što smo krivo odabrale i lokaciju. Na krovu se naime skupilo neko kosooko društvo, a članovima naše grupe nije bilo ni traga. Našli smo ih u prizemlju hotela nekoliko minuta poslije, a potom je nas pronašla i Copri kojoj smo kroz smijeh ispričale što smo upravo doživjele, a priznala je i ona sama isti susret.

Sličnu priču imali su Mladen i Ilda te neki drugi članovi ekipe. Shvatili su da je bazen pod okupacijom naroda Dalekog Istoka pa se spustili u predvorje hotela. Promjena lokacije nije utjecala na atmosferu, a kroz neko vrijeme okupilo nas se poprilično.

Mladen i Ilda nabavili su Jack Daniels, ostatak nas Colu, još nekog alkohola, i bili smo kompletni. Tu večer pošteno smo se napričale s Ildom o životu u dijaspori i mogućnostima rada u dalekim zemljama. Ona je imala volju (jer na Baliju je isključivo zbog Mladena), mi iskustva i bila je to savršena formula. Osim što smo premašili zadano vrijeme za krenuti prema klubu, izgubili smo i svaku šansu da ulovimo prijevoz skuterima do tamo. Ok, njih smo i mogli prežaliti, do Changgu-a ima i više od pola sata vožnje, a traumu sa skuterima od neki dan konačno smo potisnule. No, prijevoz nam stvarno treba, a što više odgađamo opcija je sve manje.

“Ništa ekipa, hajmo ovako, naručujemo taksije pa kako dolaze upadajte u njih i vidimo se tamo!” – predložila je Ilda.

Nismo se ni snašle, a Ilda nas je već ugurala u prvi taxi koji je stigao. Sjećam se da nas je bilo 6, zajedno s vozačem koji ovim brojem nikako nije bio sretan. Ali mi jesmo. I, iako se s curama iz auta prije, a bome ni poslije, nismo naročito družile – u vožnji smo se zabavile.

Otprilike pola sata kasnije stigle smo do La Brise. Mladen, kao ni fotke, nije lagao/le – mjesto je zaista izgledalo super. Dugački osvjetljeni drvored na samom ulazu, skrivena zdanja i puteljci u šumi od kojih svaki ima namjenu i ništa nije slučajno, šankovi različitog sadržaja, kaskadni bazeni, puno palmi, glasne muzike, raspoloženih turista… Kad smo kod muzike, ona i nije bila moj đir, ali već poduže vremena ne izlazim, pa je pitanje gdje u ponoć na Staru godinu uopće mogu čuti ono što slušam. Vrludale smo, skenirajući prostor kao i ekipu.

“Stigle ste” – prišli su nam Sanja i Pero.

„Da“ – nadglasavali smo se sa zvučnicima kvadrature moga iznajmljenog stana na Ferenščici. Oni su do ovdje stigli prvi, skuterom iznajmljenim ranije tog dana, a s kojim u narednima koji slijede planiraju istražiti otok. Zapričale smo se s njima, kad se pred nama stvorio Mladen i pozvao nas među ostatak pridošle ekipe.

Između druženja, istraživale smo prostor i nabasale na izlaz prema plaži. Na trenutak sam zastala iskreno uživajući u pogledu na ocean obasjan mjesečinom. Ima nešto u tome da više nikad nisi isti kad jednom vidiš mjesec kako sja na drugom kraju planete – shvatila sam davno, večeras još jednom potvrdila…

Bližila se ponoć i vratile smo se među ekipu. Očekivale smo odbrojavanje koje se nije dogodilo, ali vatromet je zato bio poduži. Uspjela sam ga uhvatiti kamerom nekoliko minuta nakon početka, tek nakon što sam izgrila i izljubila cure. Ranije te večeri odlučila sam Novu dočekati posvećena njima dvema koje volim, radije nego mobitelu i snimanju. Onome što vrijedi ispred onoga što blijedi.

Ostatak noći provele smo u čestitarenju, druženju s dijelom ekipe, a oko 5h ujutro zaključile da je dosta i krenule prema izlazu. Nismo ni slutile da ćemo u pokušaju nalaska taksija izazvati “Okršaj kod OK Korala“. Naime, uletjele smo u taxi koji očito nema dozvolu voziti tamo, svjedočile masovnom puču ostalih taksista koji su nam zapriječili put i jedva, zajedno s vozačem, izvukle živu glavu.

Bilo je lijepo vidjeti kako se približavamo Kuti. Hotelu. Sobi. Krevetu.Tu sam noć/jutro prije spavanja na balkonu zapalila cigaretu gledajući u nebo dok su cure već debelo spavale.

Nova je godina, Provincijalko, što si želiš u ovoj?! Ne mnogo, samo jednu novu godinu ispunjenu starim, ponešto obogaćenim, odlukama… da smo zdravi i da nam je ljubavi…

…Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…

BALI – Keep calm and wear a sarong part 05

Posted on November 19, 2019 by gypsycinderella

...link za prethodna 4 posta...

50 nijansi Ubuda, niti jedna mračnija, samo jedna strašnija…

Je li alarm probudio nas ili smo mi probudile njega, nisam sigurna, ali da se opet nismo naspavale bilo je posve jasno.

„Potpuno sam zaboravila da se ne vraćamo u Kutu noćas, a stvari nisam spremila!“ – prozborila sam umjesto dobro jutro.

„Aha“ – dodala je jedna.

„Fuck!“ – nadovezala se druga, mom krevetu bliža, i dala mi do znanja da nisam jedina.

Možda nam ni ne trebaju, tko zna što nam Madi danas sprema – bile smo sarkastične. No, u svakoj šali ima malo (ili pak punooo više) istine. Anchy i ja spustile smo se na doručak i pokorile restoran uspješno izbjegavajući balijsku kavu.

„Meni su ovi rezanci zaaakooonn!“ – promrmljala je Anchy punih usta.

„Nikad neću razumjeti kako to možeš jesti za doručak, Anchy?!“ – moralaaaa sam.

„Ono neidentificirano od jučer više mi ne pada na pamet staviti na tanjur“ – pridružila se i Copri – jedina koja nam je falila s oskudnim izborom na svom tanjuru.

Madi je danas ipak čekao nas. No, nije se bunio, vrijeme je dangubio razgovarajući s osobljem hotela, pipkajući po mobitelu i uživajući u cigareti točno ispod znaka koji je na tom mjestu zabranjuje. Feels like home. U nekoliko navrata dozivale smo ga na kavu, no pozive nije prihvatio.

Blink – blink zasvijetlio je mobitel. „Girls, is all OK? How was yesterday? Enjoy Ubud today!“ – sjetio nas se Yogi. Imala sam par ideja što mu odgovoriti, ali ruku na srce Madi se jučer pošteno iskupio s odabirom restorana, pa smo se suzdržale, uljudno napisale hvala i krenule prema Madiju.

„Ubud?“ – dočekao nas je upitom.

„Ubud“ – odgovorile smo sjedajući u kombi.

„Madi, how long to Ubud?“ – znale smo i same, no tko pita ne skita…

„Yes“ – odgovorio je još jednom i podsjetio nas na jezične barijere koje vladaju kombijem.

„Mini fali Riččččiiiii!!“ – zaključila je Anchy, identičnom izjavom od jučer.

„Ne znam tko je Riči, al’ sada fali i meni“ – uključila se i Copri

Falio je i meni, no šutjela sam. Što zbog toga što nisam htjela dodavati ulje na popriličan požar, što zbog činjenice da nisam osobito uzbuđena zbog prve destinacije na koju odlazimo po dolasku u Ubud.

O Ubudu prije planiranja putovanja nismo puno znale, ali nekoliko zanimljivih nedovoljno otkrivenih činjenica koje smo doznale bilo je sasvim dovoljno da se tamo odlučimo zaustaviti duže od dana. Uz to, od tamo sutradan krećemo još sjevernije prema dijelu otoka koji nije zasićen turistima, a tom se danu izrazito veselimo.

Sve stvari koje su me veselile doživjeti u ovom gradu zaokupirale su mi mozak toliko da ulaz u Secret Monkey Forest nisam ni doživjela sve dok mi Madi nije uputio značajan pogled stila „Ti ćeš čamiti u autu??“ Neću. No mogla bi. Zaista nisam ljubiteljica majmuna. Ne bojim se (ili možda samo malo), a, ali, nego, već se uz njih osjećam apsolutno neugodno, a i neki naši prijašnji susreti po otočjima svijeta nisu izazvali zapamćene simpatije.

Dok sam se jedva izvlačila iz auta, jedna je već frkala svoju cigaretu, a druga ulijevala onu tekućinu sumnjiva mirisa u svoju električnu spravicu za pušenje, bez koje se ne odvaja čak ni kad spava. Provjereno!

Upravo me Copri požurila prema ulazu, komentirajući kako će ovo biti totalno fun. Anchy je dijelila njeno mišljenje. Znate tko nije, no upravo smo keširale 5 dolara (umjesto regularnih 6 pa ponesite iksicu), platile ulaznicu, pa je to manje bitno. Jedinu dozvoljenu šetnicu slijedile smo onoliko dugo dok nismo pobjegle iz vidokruga redara.

„E mislim da je ovo ono prvo skretanje“ – javila se ispuhujući onu paru iz usta i skrivajući električno čudo u ruci pred Svetom šumom koja ju – baš kao i recepcija našeg hotela u Kuti – zabranjuje.

Doznali smo za neke skrivene kutke ove šume i morale smo ih same doživjeti. Preporuke nisu iznevjerile, pred sobom smo imale opustošene predjele nama nesvakidašnjeg prekrasnog zelenila – samo za nas. Da nam idilu uskoro nisu poremetili stanovnici po kojoj je šuma i dobila ime usudila bi se reći kako ljepšu gotovo nikad nisam ni vidjela (Vilo Velebita – moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh). Dok su ih cure s veseljem promatrale, ja sam ih s još većim izbjegavala. Ne baš uspješno!

„Ajme, vidite most“ – Anchy je uperila prst u visine, a imale smo što i vidjeti.

Prekrasno kameno zdanje (u stilu vilenjačkih gradova iz Lord of the rings-a) skriveno među dugim lijanama (ako su to lijane, botanika nije moja grana ekspertize). Anchy je otrčala gore dok smo mi pripremale kameru čekajući na mjestu. Slično je ponovila i Copri, dok sam se pripremala za novi škljoc. Na kraju sam istu rutu slijedila i sama, uspela se na most i taman kad smo prizor planirale ovjekovječiti, u zagrljaj se (nepozvan) ubacio majmun, ostavljajući me potpuno šokiranu.

„Nije ti ništa, samo te dotaknuo!!“ – smirivale su me cure. Neuspješno. No, fotkanje smo odradile i brzinom munje nestale od tamo.

„Hajmo dolje, tu nema nikoga“ – Anchy je odredila daljnje kretanje, pozivajući na puteljak uz potok ispod mosta.

“Borile” smo se s kamenim gromadama i uživale u ugođaju sve do dijela od kamo nam ne bi preostalo ništa drugo nego plivati dalje i vrlo vjerojatno tako se utopiti. U tom trenu skužio nas je drugi redar, ljutito nas pogledao, uzviknuo DANGER i natjerao nas vratiti se na šetnicu. Kako smo od tada dobile svog osobnog bodyguarda svaka daljnja avantura ovim dijelom više nije dolazila u obzir. U tom trenu smo negdje odlučile i kako nam je dosta, tu i tamo zastale uz okupljališta majmuna, hramove koji ni ovdje ne manjkaju i uskoro krenule prema izlazu. Svakog gosta sat vremena dosta!

Tegalalang Rice Terrace bilo je sljedeće odredište. Nismo poklonici masovnog okupljanja, no Tegalalang smo zamoljeni vidjeti kako bi o njemu mogle kasnije i pričati. Ulaz nismo platile, ali nam je dana narukvica koja je odmah izgledala sumnjivo, a takve navlakuše ne volimo. Ako smo nešto usvojile kroz naša putovanja bilo bi to da je besplatno UVIJEK najskuplje.

Brzo nam se pridružila i lokalna domaćica, ali smo se na njenom prisustvu uljudno zahvalile i prvom prilikom istoj pobjegle. Da se razumijemo, Tegalalang je (nama Balkancima, čak i Europljanima) poprilično nestvarno, nesvakidašnje mjesto i usudim se kladiti da rižu nikad niste vidjeli u ljepšem izdanju. Terasna polja oduzimaju dah, čak i nekima među nama koji traumu predoziranja rižom (tijekom boravka na Thailandu i nekim drugim predjelima života) nikad neće zaboraviti. Ako ste turist – koji voli posjećena i provjerena mjesta destinacija na kojima se nalazite – Tegalalang ne smijete zaobići. Ako ipak niste ti, odaberite bilo koju drugu plantažu riže i nećete požaliti.

Ovdje smo probale i poznati Bali Swing (koji se plaća!), skompale se s radnicima koji upravljaju ljuljačkama, a koji su nam potom priredili i malo drugačije ljuljanje. Oni su se smijali odmah, mi se tome mirno tek ponekad možemo nasmijati danas.

Pronašli smo i cool photo spotove, potrošile određeni postotak baterije na mobitelu fotkajući i krenule prema izlazu gdje nas je spremno vrebala naša domaćica. Ponudila nam je degustaciju balijske kave, no prekratko smo planirale ostati da održimo prezentaciju o tome što o toj kavi mislimo, pa smo se još jednom zahvalile i doista napustile lokaciju.

„Luwak coffee good?“ – iz daljine nas je pitao Madi.

„Yes“ – ovaj puta smo šture (i lažljive) bile mi.

Luwak nismo probale. Jedan od razloga je što smo se s njom susrele prije, drugi činjenica da možemo preskočiti kavu koja se hvali time da je proizišla iz probavnog sustava neke životinje. No, da nismo već probale, svakako bi. Jer kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Bogati Rimljanin u slučaju Luwak kave.

„Je l’ sad vrijeme za sarong?“ – jedva razumljivo je promumljala Copri žvačući sendvič.

„Yep. Tirta Empul it is! Vadite marame.“ – odgovorila je Anchy istovremeno frčući novi duhan u kombiju, što je Madi gledao u retrovizoru i bio nimalo sretan, ali potpuno oprezan da ju zaustavi ako joj padne na pamet zapaliti. Što nije.

Tirta Empul Temple drugačiji je hram i nama se poprilično svidio. Posjećuje ga horda turista koji se u njemu i kupaju, vjerujući u sveti planinski izvor i mogućnost čudotvornog izlječenja. U narodne predaje ne ulazimo, već ih poštujemo. Palo nam je na pamet i samima zaroniti, ne toliko zbog potonjeg, već činjenice da nam je vruće, no dugački red odvratio nas je od pomisli. Drugi put…

Umjesto osvježenja, biramo šetnju i još malo vrućine. Spas nalazimo u hladu pod jednim kompleksom hrama gdje planiramo odmoriti. No, ne uspijeva nam predugo. Prilazi nam grupica sredovječnih (pristojno nećemo reći starijih) turista s Jave koji su ovdje na proslavi Nove godine i mole nas za zajednički selfi. Nije nam baš jasno, no objašnjavaju kako smo drugačije, visoke, bijele, mršave. Realno, izgledom potpuno drugačije od njih, iako u našim europskim okvirima ne odskačemo od prosjeka većine. Jedna slika nikoga nije ubila pa pristajemo. A tada, vade jedan, pa drugi, pa treći, peti i deseti mobitel, kameru, selfi stick… slikamo se iz ovog kuta, pa iz onog, pa odozgora, pa odozdola… i sve to trajeeeee… ostali turisti također zastaju promatrati ovaj show. Nedostajao je još samo dron, pa da kolekcija uređaja bude potpuna! Ruku na srce i same umiremo od smijeha te smo ih zabilježile i na našim mobitelima.

„We need to go“ – nakon pola sata uspjele smo se oprostiti od njih, kao i od hrama pa krenuti prema parkingu u potrazi na Madijem.

Sljedeća stanica bila je Kintamani Region odakle želimo uživati u ručku s pogledom na planinu i vulkan Batur te jezero istog imena. Jedan od ljepših objeda s pogledom. Nesvakidašnji svakako. Ručak je bio buffetskog tipa, želuci prazni, a hrana odlična, pa sve ovo ima opravdanja zašto smo se do auta vratile gotovo puzajući i prejedeno. Za informaciju, vulkan je aktivan, o čemu smo bile obaviještene porukama obitelji koji su nam već drugo jutro slali snimke o aktivnosti vulkana i upite jesmo li žive. Do danas (doslovno, jer ovo čitaju) ne znaju da smo tamo bile samo nekoliko sati prije.

„Što je sad na redu?“ – javila se Copri dok smo kretale s parkirališta.

„Što se mene tiče – krevet!“ – bila sam apsolutno iskrena.

„Ubud! Jedva čekam grad!“ – sasjekla me Anchy, arhitektica i velika zaljubljenica u urbanizam.

Tako je i bilo. Kroz već poprilično zakrčene ceste ulazimo u Ubud, u blizini smještaja molimo Madija da nas ostavi baš tu jer gužva postaje iritantna, a naše kretanje nepostojeće. Grabimo stvari, upadamo u smještaj, ostavljamo prtljagu i krećemo prema gradu.

Prošvrljale smo poznatom tržnicom, iscijenkale se za komade koji su nas zanimali, pokupovale par suvenira i na izlasku srele ekipu iz hotela koji su ovdje na organiziranom izletu s agencijom (koja to nije).

„Mnogo nam je drago da smo vas sreli. Čuli smo da same vrludate otokom. Mnogo dobro. Nama se s njima ne putuje, stalno nešto iščekujemo, možete nam dati broj tog privatnog prijevoza da probamo i sami?“ – zaskočila su nas tri mlađahna (navodno poznata) futbalerčića iz Srbije koji su na Bali doputovali s nama. „ Jao, pa vi ste vidjeli svašta. Probat ćemo se i mi organizovati“.

Razmijenili smo kontakte i ostavile dečke da uživaju u gradu, a nastavile uživati i mi. Nakon obavljene tržnice vraćamo se na ulice Ubuda, pikiramo terasu kafića na vrhu jedne zgrade, kao i jeftinu ponudu koktela i ostajemo tamo dugo. Baš dugo. Ispratile smo gotovo sve goste koji su posljednjih sati posjetili ovo mjesto, popile i sav Mojito koji su imali, otkrile najdublje osobne tajne i nekoliko sati poslije shvatile koliko je zapravo sati.

Na putu prema smještaju sjetile smo se kako u njemu vladaju komarci, a s njima nema šale. Stajemo u trgovini, kupujemo najsmrdljivije i najotrovnije sredstvo protiv komaraca, ušuljavamo se u sobu, trošimo sredstvo do kraja, a zatim vrijeme provodimo na terasi kako – u želji da ubijemo nemani – ne bismo otrovale sebe.

Tuš, krevet i prve naznake pospanosti. A komarci? Pa recimo to ovako: Mojito vs Mosquito 1:0!

…Instagram click_away_together HIGHLIGHT sa svim videima…

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 03

Posted on November 5, 2019 by gypsycinderella

… link za prethodna dva posta…

*Praćenje leta na svom monitoru – ne znaš da li olakšava stvar ili još više muči 🙂*

DAY 01 Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu

„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.

„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.

„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“ – dodala je.

„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.

Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.

„Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.

Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.

„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.

Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.

„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.

Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.

„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.

„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.

Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.

Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.

„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.

S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.

„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.

„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.

„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“

Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.

Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.

Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.

„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“ – najavila sam.

„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.

…Instagram profil click_away_together sa svim čudesima i videima unutar STORY-a Baly diary…

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 02

Posted on October 29, 2019 by gypsycinderella

…prethodni post potražite CLICKom na link…

WI-FI signal lost

„Spasio te sat, kao i činjenica da smo ovo dugo planirale!“ – aždaja iz Kostrene pustila je svoj otrov u 5h ujutro – „Ukrala si mi pokrivač i jedva sam ga iščupala nazad!“ – dodala je.

„Živim sama, spavam u bračnom krevetu, oprosti što ne znam dijeliti! Uostalom i ti si se gurala cijelu noć, krevet je premalen za obje, a već smo se odavno odvikle od cimerstva u ovakvom obliku.“ – vratih joj.

U dnevnoj sobi gdje je spavala Anchy vladala je mirnodopska atmosfera, a ona je (baš kao i uvijek) izgledala posve svježe. „Koji je plan?!“ – dočekala nas je nespremne.

„Detektirati džezvicu – treba mi kava, onako, odmah!“- viknula sam ne znajući koliko će ovo biti težak zadatak. Čak i kad sam je našla, trebalo je potražiti milijun priručnika kako upaliti posljednje čudo tehnike (kakav je bio štednjak), odabrati pravi daljinski (!!), a da pritom ne popalite napu, isključite frižider, upalite kućno kino ili isključite susjedov aparat za dijalizu. Meni je sve od navedenog pošlo za rukom, osim skuhati najobičniju tursku kavu.

Dok sam to savladala cure su već gotovo bile na izlazu iz stana, s koferima u rukama. Vlasnika nismo dočekali, jer… eto… nije mu se ustajalo iz kreveta. Ključ smo bacile ni sama više ne znam gdje (ali znam da nas je on tamo uputio), spustile se s 13. kata u nadi da će nam taxi, kojeg smo pozvale preko 7365765 posrednika (jer lokalni broj, kao ni aplikacije nemamo) na kraju ipak i doći. Čudno, ali istinito, stigao je… Čudno, ali istinito, stigle smo i mi na aerodrom Nikole Tesle.

Šačica okupljenih ljudi oko osobe s fasciklom u ruci dala nam je naslutiti da je to skupina koja na Bali putuje s nama kao i agencijom koja to nije. Karte smo preuzele (Anchy i zadatak da lokalnom vodiču na Baliju preda hrpu papira, zatvoreni registrator, kuvertu i tko zna što još unutra), potražile još jednu dozu kofeina i dočekale let.

Uz sve letove do sada, ovaj do Dohe već znamo napamet… baš kao i lokalnu arapsku zračnu luku, opsjednutost klima uređajima i predimenzioniranim skulpturama koje (po mom izrazito subjektivnom mišljenju) ne liče na ništa. Čamiti tamo preostalih 6 sati do idućeg leta nije nam padalo na pamet. Kao ni Dohu razgledati čoporativno s organiziranim grupama.

Naručite UBER, imate WI-FI, rekla je Kupus. Znam da će ovo pročitati i dobro se nasmijati kad vidi svoj znani nadimak koji sam joj dodijelila još tamo davne 2013. godine dok smo zajedno kretale u svijet avijacije. Sama sam se u tom svijetu zadržala kraće, dok ona broji već popriličan staž u istoj uniformi, baš kao što je skupila i dovoljno godina života u svijetu kojeg smo rijetko nazivale našim.

Poslušale smo je, pozvale/uletile u jedan i ubrzo zalupile vrata taxija u centru Souqa Dohovine. Plan je bio kraće se prošetati, duže se zadržati sjedeći negdje i ne radeći ništa. Ispalo je obratno. Doha, kao i većina arapskog svijeta, živi noću, a tu noć – činilo se – nitko nije ostao doma.

Nakon dva sata hoda u potrazi za slobodnim mjestom u jednom od mnogobrojnih kafića popustile smo marokanskom restoranu i svim onim mirisima koji nam iz receptora okusa i mirisa nisu nestali još od putovanja u Maroko nekoliko mjeseci ranije. Naručile smo koješta (i malo što znale ponoviti bez menu-a), osim WI-FI lozinke. On nam je uskoro trebao za povratak na aerodrom.

I baš nas je on izdao kad nam je trebao najviše i usprkos pokušajima pomoći marokanskih konobara naši su mobiteli odbijali surađivati.

Do leta je ostalo manje od dva sata i znale smo da taxi moramo naći što prije. Zaputile smo se na ulice izvan Souqa, usput izgubile Anchy koja je – pak – pokušala pronaći Wi-Fi po okolnim (nimalo osvijetljenim) uličicama, a vrijeme do leta – na kojeg već sad, potpuno opravdano sumnjamo, možda i nećemo stići – sve kraće! U zadnji tren hvatamo prvi slobodni taxi, na pola puta obavještavamo vozača da ga ipak nećemo platiti koliko je sam pretpostavio da bi mogao „izmusti“, upadamo u zračnu luku, prolazimo security, trčimo prema gate-u i ulazimo – zadnje – u avion iz kojeg ćemo izaći tek 11 sati poslije.

…link za Instagram click_away_together profil za story dnevnik ovog dijela putovanja…

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 01

Posted on October 22, 2019 by gypsycinderella

Jak ti je podznak Škorpijo, zato ovo funkcionira

I dok većina putopisa o Baliju započinje s onim: „Bali je divna zemlja“…“Ima jedna zemlja na kraju svijeta“… „Ako poželite raj na zemlji idite na Bali!“… “Poželjela sam se probuditi uz mirise palme“ (je l’ to miriši?!?)… u ovom to neće biti slučaj. Mislim, sve je to istina, no kad razmišljam kako je uopće niknula ideja o proslavi Nove godine u državi koja će ju proslaviti 6 sati prije Lijepe naše, u glavi mi se samo vrti jedno dvorište u tamo nekoj Kostreni, kraj ljeta i ugodno prijateljstvo koje je praktički tek “nekoliko dana” prije opisanog trenutka postalo takvim.

A trebao je to biti samo običan, prekovremenim radom zaslužen, produženi vikend u kojem ćemo opušteno mahnuti ljetu. I dok sam otužno brbljala o tome kako nisam spremna za doba godine u kojem sam rođena, ona je samo šutjela, što me je zapravo malo i zabrinulo. Nije tajna da je uz Copri zapravo sasvim ugodno šutjeti, no ovaj put je šutjela drugačije.

– „Na Tajlandu si već bila, je l’ tako?“ ubila je tišinu.

– „A – haaam, sa R, Mare i Anom koju ne znaš“, pridonijela sam ovom samoubojstvu.

– „A Vijetnam?“

– „Jok, to svakako jednom želim…“

– „Hoćemo?!“

– „Hajdemo odmah. Samo da javim na posao kako idem i spremna sam!“

– „Ne, kenjaj ozbiljna sam!“

– „Zašto misliš da ja nisam?!?“

– „Zato što si sarkastična škorpija!“

– „Ako ćemo o horoskopu i kompatibilnosti, ti i ja nikad ne bi trebale ni pričati, a kamoli razmišljati o JOŠ JEDNOM zajedničkom putovanju! Dodatan razlog tomu je i činjenica da sam maloprije pala preko tvoje torbe iz Maroka koju još nisi raspakirala. Uostalom, voljela bi za sljedeće putovanje odabrati Bali!“

Zašutjela je i vratila pogled na mobitel srčući ono elektronsko čudo od cigarete po čemu bi je pamtila i kada bi sve drugo o njoj zaboravila.

– „Jak ti je podznak, Škorpijo, zato ovo funkcionira“, bilo je zadnje što se zaderala dok sam sjedala u auto prema metropoli. „Nek ti bude, može i Bali“.

* * * * * *

– „Anchy, u ZG-u sam, hajmo na cugu!“

– „Ok, radim do 5. Dođeš do trga?“

– „Cool. Vidimo se uskoro…“

Tako je i bilo. Kroz sat ili dva sjedile smo u Tkalči, prevrtale događaje koji su se izdogađali u punih 1,5 dan koji se nismo vidjele.

– „Znaš, Copri hoće da idemo nekuda za Novu“, iskomentirala sam svoj razgovor s njom.

– „A gdje?“ – pitala je Anchy nazad.

– „Ma ona pristaje na sve gdje treba putovnica, a ja sam bubnula Bali!“

– „ A daaaaj… pa idem s vama!“

– „Ti bi išla?!“ – nisam očekivala ovaj odgovor.

– „Oooo, da!! Samo, znaš da sam tek promijenila posao. Morala bih malo ispitati situaciju…“

– „E, damn, sad sam i ja zagrijana! Što li radi gospodin Skyscanner?!?“ – komentirala sam pred kraj cuge.

* * * * * *

– „Vještice, jesam li ti falila? Znaš, bila sam s Anchy na kavi, pa smo baš nešto…“, nisam uspjela završiti.

– „Kad idemo, Škorpijo?“

– „Kozo…“

– „Aj, aj, spavaj sad, o detaljima ćemo sutra!“

Sutra nikad nije bilo doslovnije

Ishitrene odluke koštaju. Malo više para i puno više živaca. Neka smo mi bacile pin na mjesto kamo ćemo, odlučile kada ćemo, a kako će se to poklopiti sa sretnim sazviježđem ili našim budžetima u vrijeme kad cijeli svijet putuje, (a aviokompanije lihvarski naplaćuju svaku od nakana vinuti se u visine oko Nove godine) nismo ubacile u kalkulaciju. Barem ne u početku.

„Ovo neće ići, osim ako sve tri ne pronađemo najunosnije tržište prodaje bubrega. Ali ni to ne pali, 2014. su mi dijagnosticirali cistu na istom (s kojom btw sasvim normalno i u slozi živim) i teško da bi se itko upuštao u ovaj rizik sa mnom“, bila je jedna od prvih poruka upućenih u sarkastično nazvan chat „Jahanje na BALI”(sijena).

Tih smo dana pročešljale sve portale u potrazi za prihvatljivim aviokartama prema Indoneziji, no iako smo već upoznale sve tarifne modele zračnih luka u regiji, Europi, svijetu i široj galaksiji, karte nam i dalje nisu bile v’džepu.

Naposljetku smo popustile, a karte kao i smještaj uzele preko agencije koja se hvali kako to nije, potpisavši skriveni pakt kako je to jedina dodirna točka i interakcija koju ćemo s agencijom (odnosno – onom koja to nije) imati. To već godinama nije bio naš đir.

Ono što je bio naš đir zaokupiralo nas je sljedećih nekoliko, poprilično hladnih, mjeseci u nas. Zasukale smo rukave, upalile radare, alarmirale znane i neznane lutalice svijetom u potrazi za najluđim, neprohodanim, autentičnim lokacijama, smještajima i prijevozima indonezijskog otoka koji se rijetko pronalaze u uhodanim itinerary-jima brojnih putnika. I tako, nakon spomenutog perioda, frekventnih WhatsApp chatova s našim lokalnim balijskim doušnikom Yogijem oko koordinata kojima ćemo se „gubiti“ i popriličnog broja megabajta potrošenih u pronalasku istih – bile smo spremne.

I dok su mnogi pomno planirali poklone za – ako se ne varam – najveći obiteljski blagdan, mi smo našim najmilijima pod bor umotali dvije stvari: a) činjenicu o još jednom izostanaku s nadolazećih blagdanskih druženja b) zamolbu da na božićno jutro odglume taxi i odvezu nas prema prijevozu koji nas vozi u Beograd odakle dalje letimo bliže Indoneziji.

Veliki su to ljudi u svakoj od naših obitelji koji stoički trpe, podnose, razumiju, podržavaju, a nerijetko i potiču svaki naš naum prošetati putovnicu na neku drugu stranu svijeta. Posvetiti im samo rečenicu, paragraf, stranicu, potpuno je nepravedno. Knjigu, kip, ulicu, trg – zasluženo!

Nevoljko odlazim od kuće za Božić, no ovoga puta je to ispalo tako. Copri i Anchy sam srela na 78. kilometru Hrvatske autoceste odakle smo dalje nastavile skupa. One su se jedva našle s unajmljenim vozačem (ispričale su poslije), kombijem zaokružile Zagreb nekoliko puta, preuzele ulogu GPS-a i spasile izgubljenog vozača koji je praktički završio u tuđem dvorištu umjesto na autoputu i, s 3 sata zakašnjenja, konačno prešle rampu naplatnih kućica koja vodi prema istoku.

Nekoliko sati poslije ležale smo u iznajmljenom beogradskom rooftop stanu (za koji nismo znale da će takav biti, niti smo ga takvog tražile, ali sreća prati hrabre – ili lude?) s pogledom na zimu srpske metropole.

“Gledaj to s ove strane, ovdje ni nije Božić, dakle nisi od nikoga zapravo ni otišla na blagdan, chill”, komentirala je Copri moju uočljivu grižnju savjesti. “Uostalom, tvoja mama ima pravo i na svoj život, da joj malo ne visiš za vratom. Možda ona ima neki svoj plan koji nužno ne uključuju tvoje šlepanje uz nju!” dodala je.

Realno – i smirila me.

Anchy je pred nosom promarširala s domaćim sirom i nabacila dodatnu distrakciju, pozivajući na večeru.

“Hajmo spati. Tko će nas dići prije zore?!” dozvala je fajrunt našoj gozbi i potrpala nas u krevet iz kojeg ujutro idemo pravac aerodrom ka nekoj drugoj, dalekoj, puno podnošljivijoj, zimi!

…link za Instagram click_away_together profil na kojem ćemo objavljivati sva videa i slike…

-> …s druge strane globusa… <-

by Gypsy Cinderella

Tag Archives: ubud