MAROKO – Balkanci on tour part 04

Essaouira – topla dobrodošlica hladnog Atlantika

“Ovaj lik spava nasred blagovaone, a doručka nigdje” – dočekala nas je Copri u prizemlju riada. 

“Zezaš?!” – komentirale smo sasvim nepotrebno buljeći u noge koje su virile kroz odškrinuta vrata jednog predjela atrija. 

“Jučer je nešto spomenuo da se poslužimo same” – sjetila se R i dozvala nešto slično tome i u naša sjećanja. 

Ušle smo u kuhinju, osjećajući se kao doma. Iz frižidera smo povadile ono što nam se jelo, zaobišle ono što nije i taman kad smo prizalogajile pojavio se uspavani ljepotan zbunjeno zureći u naš stol. U maniri Nicka Praskatona otkrile smo da se domaćin i ne sjeća jasno uputa koje je sam dao, al sinoć se ružilo (opravdavao se), pa moguće da je to izjavio. No, doručak (često jednoličan – kruh, namaz, pekmez, palačinke, voće i kava) poslužuje se od strane riada. Ok, šefe, lekciju smo usvojile, no drži se lekcije i sam!

Oko 7:30, spakirane za izlet, žurile smo prema Jemaa el-Fnaa odakle se planirao početak pokreta u Essaouiru. Trg i žilu kucavicu Marrakesh-a kojeg predvečer okupira horda domaćih i turista ovo su jutro preplavili kombiji spremni za razna putovanja. Bilo je pravo osvježenje vidjeti ga u ovom ruhu, usprkos brojnim vozilima, i dalje praznog. Bilo je također lijepo, za promjenu, od prve uočiti i Mariju i Miloša. Ok, na broju smo, krećemo. 

Ispričali smo im našu sagu od doručka, a oni nama da svoj gotovo nisu ni dočekali jer je gazdarici njihova riada zakazano vrijeme bilo prerano. Putem su zgrabili neku hranu, ali i dalje su bili gladni. Počastit ćemo se u Essaouiri, obećali smo si!

Jednodnevni izlet u Essaouiru platile smo zaista malo. Jedva 12EUR, s obzirom na količinu i dodatno bukiran izlet u pustinju s istim operaterom. Uskočili smo u kombi, u koji je s nama stalo još svega nekoliko ljudi, i zaputili se prema obali uz kraća najavljena stajanja. 

Cesta do Essaouire sasvim je pristojna, prostrana, s nepreglednim vidicima na nešto ili pak ništa. Svejedno, pratili smo krajolik i opreznu vožnju vozača zbog čestih presretanja policije. 

Vožnja će trajati oko 4h uz dva zaustavljanja, odgovorio je vozač na naš upit. Može li to brže? Svakako, kilometraža nije velika (cca 180km)! Koliko brže? Onoliko koliko novaca imate za uručiti policiji kad primijeti vaše šumaherske aspiracije. Dakle, zaključak, 4h sasvim je ok! Znamo pare potrošiti i drugačije. 

Nakon otprilke 2,5h izbacio žmigavac, grubo skrenuo u desno i prenuo nas iz kunjanja.

„Čini se da stajemo?“ – trknula sam R.

„Gdje točno!“ – probudila se i Copri.

„Pred nekom mamiparom sigurno…“ – komentirala sam na glas.

„Bilo gde, ubi me ovo sedalo!“ – dobacio je Miloš.

„Jao lepo, bit će da je prodavnica argana!“ – Marija, veseli duh našega balkan klana veselila se obilasku.

I bi argan. I ne samo jedan. Prema prethodnim internim dogovorima vozači svakog organiziranog turističkoog prijevoza, prije Essaouire staju u jednom od udruženja berberskih žena gdje se obrađuje argan i prave proizvodi od njega. Ničega tu ne fali, ljubazne domaćice čekaju vas već pred zatvorenim vratima vozila (vjerojatno spremne nekoga izvući od tamo u slučaju da se protivi izaći samostalno (ok, malo pretjerujem, ali kužite). Uvode vas u svoj prostor gdje imate prilike vidjeti baš svaki dio proizvodnog procesa i PROBATI nešto, ako vam je drago. Stoički smo odmjerile svaku radnu jedinicu smješkajući se ženama i primajući nazad njihov smješak.

Ako vas zanimaju ovakve stvari neće vam biti dosadno, a ako ste… pomalo poput nas složit ćete se s Milošem i pitanjem „koliko još ima da budemo tu?“  Šteta što nije uspio završiti misao prije nego ga je Marija lupila po ruci, ali iskreno, isti smo odgovor čekali svi.

Naravno, svaka ljubaznost ima cijenu. Nakon razgledavanja, pozvani ste u prodajni dio manufakture gdje su vaši dirhami jedva čekani. Osobno volimo argan (hello, pa žene smo), no nepuna dva dana bila su dovoljna da zaključimo kako su cijene ovdje prenapuhane. Ok, možda su kvalitetom proizvodi najbolji (a mi to nikad nećemo saznati), no i dalje ne bi preporučili tržiti na ovakvim mjestima. Imat ćete prilike.

Nakon 45minuta sjeli smo u kombi i krenuli dalje.

„Jel sad taj vaš grad?“ – pitao je Miloš.

„Strpi se Miloše“ – zezale smo ga i mi –„Prvo koze!“

„Jao, da!“ – sjetila se i Copri.

I onda, tik do Essaouire stale smo pred to tako hvaljeno mjesto uz samu cestu. Ma nije to mjesto. To je drvo. I koze na njemu! Doslovno! Nema tu opisa, pa ga nemojte ni očekivati. Koze poslagane na drvo, koje „kao“ beru argan pa jedu pa kakaju i tako nešto ide ta priča. Ok, možda sam proces pomiješala s procesom proizvodnje Luwak kave na Baliju (gdje životinje jedu kavu pa kakaju), no sigurna sam da ima neke poveznice argana i probavnog sustava kozica. Ako slučajno ovaj dio ne čitate, znate da je Copri skužila da sam napisala totalnu glupost i samo deletala pola teksta.

Slikati koze je zabranjeno. Osim ako platite. Onda se legislativa mijenja. Tada ništa nije sveto. Mi, eto cicije, nismo ništa platili, ali smo video snimili. Sigurno je u highlightu na Instagramu pa bacite pogled. Okinuli smo i nekoliko fotki krepavajući od smijeha, a točno u trenutku kada nas je seljanin skužio uskočili smo u kombi koji je taman kretao dalje.

Kroz sljedećih pola sata došli smo do Essaouire. Konačno, rekli su m(nog)i.

Na prvi pogled Essaouira je bila totalna suprotnost Marrakeshu. I na drugi. Te svaki sljedeći. Za razliku od Marrakesha poznatog pod nazivom „Crveni grad“ ovdje je sve djelovalo tako bijelo. I plavo, sa suprotne strane ulice na kojoj se u nedogled rasprostinjao Atlantik, plaža, surferi, ribari, zastave i galebovi.

Iz kombija je već bilo pravo osvježenje vidjeti nešto ovako. Ipak, pravom osvježenju svjedočili smo odmah po izlasku iz njega. Od tada, pa sve do ponovnog ulaska u isti. Glavna razlika između ova dva grada nije bila samo boja. Veća je bila temperatura. Na koju se nimalo nismo pripremili. Naime, maksimalna temperatura u Essaouiri, gradu pod snažnim utjecajem Atlantika, je svega 20-tak stupnjeva.

Vozač nas je ispratio na parkingu uz plažu s uputama kako se na istom mjestu vidimo oko 16h. Tako brzo?! – pomislili smo, ni ne sluteći koliko ćemo jedva čekati zaklon od vjetra i potencijalno grijanje u kombiju na putu natrag za Marrakesh. Grijanje? U srpnju? U pustinji? OH YEAH…

Prvi stop – logično – bila je plaža, pogled na plavetnilo i spot za zajedničku fotku.

“Ovdje mnogo puše!” – komentirala je Marija
” A tek će da nas propuše” – znali smo svi.

Nakon kratkog zaustavljanja uz obalu zaputili smo se prema medini. Ono što obilježava ovaj grad visoke su utvrde i citadela. Utvrđeni stari grad Essaouira dio je UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine. U usporedbi s Marrakesh-om (i njegovim nepreglednim labirintima) ovaj gradić sasvim je friendly za snalaženje.

Jesmo li pokupili neku kartu grada, ili smo vrludali uz offline kartu na mobitelu ne mogu se sjetiti, no problema (osim s vjetrom) nismo imali. Osim visokih bedema grada pažnju su nam privukli šareni tepisi koji su na bedemima visili za prodaju. Nismo ih kupili, ali su poslužili kao perfect background za fotkanje, na koje nitko nije ostao imun.

Nakon photosession – a uputili smo se dublje u grad naišavši na još jedan souq, koji je za razliku od Marrakesh-a bio pregledniji, prodavači manje iritantni, a cijene daleko više. Tržile nismo mnogo… poneki magnet, marama, grickalice za gladan želudac! S navalama vjetra opako smo razmišljale i investirati u zimske jakne, no premali prostor u koferima nije davao dozvolu! Ok, durat ćemo!

Ekipu iz Srbije privremeno smo ispustile iz videokruga, uz dogovor o zajedničkom ručku. S curama dogovor nije bio izgubiti se međusobno, no to smo tu i tamo uspjele. Ipak, potraga je okončana uspješno kao i susret sa srpskim dijelom ekipe. Gladni, tražili smo izlaz iz ovog stanja. Hrane u Essaouiri ima na svakom čošku, baš kao i u Marrakeshu, no kako odabrati najbolje pitali smo ipak Tripadvisor. Imali smo pokušaje baciti se u istraživanje nepoznatih restorana sami, no kada smo, nasamareni ušli u jedan čije su tavanske prostorije neodoljivo podsjećale na uvod nekog opasnog krimića odustali smo od te ideje.

„Ovaj izgleda cool. A i nije daleko.“ – pokazala je R na mobitelu i potrošila zadnje megabajte na internetu koji smo neuspješno nadopunjavale koristeći lokalnu sim karticu.

„Imaju li ribe?“ – pitali smo je znajući da je Essaouira po njoj naveliko poznata.

„Mislim da imaju svašta!“ – kratko nam je odgovorila.

„Neka imaju sunca“ – dodala je Corpi.

The Hungry Nomad uistinu je nudio svašta. Za sunce smo se pobrinuli sami, povlačeći stolove prema osunčanom dijelu trga na kojem se nalazi. Gotovo svi, odlučili smo probati neki riblji specijalitet, a slično se skoro odlučila i Copry, jedina vegetarijanka među nama. Hranu smo čekali dugo, pogledavajući na sat, a razmišljajući o skorašnjem povratku u Marrakesh. Kad je došla, više nitko nije razmišljao. Niti naročito pričao. Fokusirali smo se na tanjure tu i tamo izgovarajući mmmmmm…

„Ekipa, prošlo je 3!“ –  na vrijeme za polazak podsjetio je Miloš.

„Hajde da platimo pa da bežimo?!“ – složila se Marija.

Tako je i bilo. Zadnji griz u usta, novac na sunce, napojnica uličnim sviračima i bili smo spremni za trk do kombija. Tu i tamo bacali smo pogled na ulice medine. Na promenadi nismo odolile probati – po prvi put u životu – sok od bambusa. Zanimljiv okus, pa ako vas put nanese… Posljednji pozdravil citadeli, zahvala gradu kojem se posjetama zahvaljivao svojevremeno i Jimi Hendrix, i veselo uletavanje u kombi, skrivanje se od vjetra i konstantnih đeparoša na parkingu uz luku.

Stigavši u Marrakesh, za razliku od onog hladnog, ovdje nas je dočekao topli, sparan vjetar. Lagale bi kad bi rekle kako smo se bunile. Barem prvih nekoliko minuta.  Jemaa el-Fnaa sada je već poprimila svoj „krkljanac“ look. Miloša i Mariju ispratili smo još ranije, no cure sam (ponovno) na trgu – u gužvi – gubila. Jedva smo se probile do riada, no pred ulazom bile smo sve tri.

Ulaskom unutra bilo nas je 4. Pridružio nam se i domaćin kojem smo uljudno objasnile kako žurimo u sobu, spremiti stvari, a pomalo i sebe, i izaći, sada zadnju večer, na ulice Marrakesha.

„Don’t drink too much“ – mahao nam je naizlasku.

„We couldn’t. Even if we want to. Haram“ – mahala sam i ja njemu. Ovo će me koštati…

Usprkos obilnom ručku razmišljale smo nešto prigristi za večeru. I to kasnu. Uhvatile smo malo hipstersko mjesto nedaleko Souqa i s još nekolicinom (ne baš tako tipičnih) turista pojele večeru. Usput smo upoznali Francuza, koji se u Marrakesh godinama vraća. Pričao nam je svašta, a ono što nam se nekako urezalo bilo je da u ovom restoranu voće baš kao i salate (koje smo do sada zbog bakterija izbjegavale) možemo bez straha jesti. Shvatile smo ga doslovno i naručile salatu od koje bi nam bilo muka i da smo je na doma napravile. Samo što takvog mixa – voća, povrća, jaja, sira, kruha, neidentificiranih objekata, kod nas, a ni šire, zasigurno nema.

Prije povratka u riad stale smo na tržnicu kupujući zalihe suhog voća i orašastih plodova za sutrašnji put u pustinju. Biti ovdje, a ne kušati njihove bademe je grijeh. Zakonom propisan. Ako i nije, trebao bi biti. Najbolji orašidi koje smo do sada probali. To je ujedno bila i posljednja stanica prije povratka u riad.

A na ulazu u njega scenarij poprilično sličan. Nas 3 i on. Sjele smo malo, namakajući noge u bazenu, kojeg po pravo nismo ni probale. I dok smo se mi smjestile, Jozef je otrčao. Nismo mnogo razumjele, ali su stvari bile jasnije kada se kroz 20-tak minuta vratio s bocom vina zamotanom u papirnatu vrećicu.

„Sereš!“ – komentirala sam R, dok je Copri već otišla u sobu.

„For you“ – ponudio mi je u ruke.

Nismo odbile čašu, iako smo kroz smješak zamišljale o prestupima koje radimo u ovoj, ipak muslimanskoj državi. Naš ukučanin to nije doživljavao kao veliki problem, što je i objašnjavalo njegovo, sad već uzastopno čudnjikavo ponašanje u kasne sate. No, kome se ne omakne.

Osim vina, Jozef je ponudio još mnogo toga, a kada je na red došao i brak znale smo da je vrijeme za fajrunt.

Brak je mrak, faco, da ne bude zavrzlame, no ipak za neke naivnije i pomalo mlađe dame!

…Instagram HIGHLIGHT sa svim videima i slikama…

MAROKO – Balkanci on tour part 03

Marrakesh – Kolinda, šahovnica, Modrić, Olić i pasoš bez mane što prolazi grane

 „Jesam li luda ako kažem da je noćas Jozef upao u sobu?“ – bilo je prvo sto sam preznojena i neispavana pitala cure?

„Tko?“ – pitala je R tek otvorivši oči.

„Jesi ti nešto rekla?“ – spomenula je Copri čeprkajući po ušima.

„Ti imaš problema sa sluhom? Nemoj molim te da moram znakovati, na godišnjem sam!“

 „Ma jok. Čepići za uši! Nikud bez njih!“ – rekla je, a u svim našim daljnjim druženjima, i onima dan danas, dokazala da su drugi ljudi, naprave, spodobe u krevetu opcija – čepići obaveza.

„Pitam za lupanje noćas kad smo legle… domaćin? Jozef?

„Ahaaa…. ma da… lupao je po vratima, željan razgovora, čini se… Zalupila sam vrata i poželjela mu laku noć“ – mrtva hladna je odgovorila.

R i ja smo se samo pogledale i nasmijale ženi koja nas je oduševljavala komentarima. Ono što nas je manje oduševljavalo bila je činjenica da nam klima uređaj ne radi. U pustinjskoj klimi to je zadnje što želite, a prvo što prijavite dok silazite na doručak. Sredit će, obećao je naš sinoćni posjetitelj.

Doručak nije obećavao, već ga iznio. I poprilično nas smekšao. Uživale smo u njemu, kavi i pogledu na unutrašnjost riada. Stvarno su posebna vrsta smještaja, nemjerljiva s hotelima, u kojima uvijek stignete odsjesti.

Žvačući, radile smo plan za dan. S Marijom i Milošem dogovorile smo susret u gradu. Skok u sobu po stvari i izlazak na ulice Medine koja se budila ipak nešto kasnije nego mi. Nije nam smetalo, prepreke na putu bile su manje ubojite nego one na sinoćnjem dolasku u riad, kada smo se borile sa svim mogućim načinima prijevoza, životinja i trgovaca zguranih u prolaze širine nategnutih 3 metra.

„Cure, neka turistička agencija, hajde da vidimo što nude“ – dobacila je R.

Zaposlenik iste jedva nas je dočekao, ugostivši nas bolje nego neki organizatori svadbe iz našeg kraja. Muljao je kako bi nas pridobio, al’ muljale smo i mi, i na kraju zaključile kako bismo ovdje mogle dobro tržiti. Prvo, za jednodnevni izlet u Essaouiru sutradan, a potom i trodnevni u pustinju, s namjerom da nastavimo put prema Fesu. Ovaj plan za pustinju ponovile smo čovjeku najmanje 5 puta, a on nas duplo toliko puta uvjeravajući kako mnogi turisti kombiniraju tu opciju. Užicale smo si malo vremena i obećale da ćemo se vratiti čim razmijenimo novce. Nakon 20 neuspjelih pokušaja  korištenja lokalne SIM kartice uspjele smo kontaktirati Mariju i Miloša s novim informacijama i ujedno podijelili naše koordinate. Prijavili su i sebe za put, a mi potom platile za 5 mjesta i 4 dana lutanja po državi. Išlo je poprilično glatko, trebalo je mirisati na nevolju. No…

„Ovo sunce me ubija, trebam šešir čim prije“ – nagovijestila sam curama svoju daljnju putanju dublje u tržnicu – Jemaa el-Fnaa koja je sad već radila punom parom.

„Where are u from?!“ – obraćao nam se floskulama svaki trgovac na tržnici. Svakom petom smo i odgovorile, a odgovor Croatia izazivao je masonu euforiju. Bilo je lijepo biti Hrvat u doba kada se repka upravo vratila sa srebrom oko vrata.

„Luka Modrić is the best!“

„No, Vr-uierutirtuiruiu- saljko is the best!“ – patili su se s prezimenom.

„NOOOOOOOOOOOOOOO… the president is the best…“ – svađali su se međusobno.

Mi smo sve to mirno promatrale i čekale pristojne popuste. Koji nisu izostali. Pa eto prilike za kupiti sve što ti treba i ne treba na ovom putovanju. O ovome što ne treba najbolje bi posvjedočila Copri koja se odlučila na tradicionalnu haljinu koju doslovno nikad poslije nije obukla, osim u trenutku kada ju je zauvijek zamazala s nečime, otprilike mjesec dana poslije u Hrvatskoj.

Sama sam kupila šešir koji nikad poslije na glavu nisam stavila i škicnula kožne čizme koje sam upravo u trenutku kad ovo pišem skinula. Iako kupiti čizme usred ljeta (i to pustinjskog) nije baš ličilo na lucidnu odluku. But… hebiga…

„Marija i Miloš su u Jardin Majorelle –u! Idemo?“ – pitala nas je R.

„Znamo li kako do tamo?“ – vratile smo joj pitanje.

„Snaći ćemo se! Imam adresu! “ – pokazala je na mobitel.

Naravno da ima. R ima sve. I lijepo je putovati s njom. Ponavljam ovo i opet ću. Sorry.

Zaputile smo se brzim korakom (u nepoznato). A bio je i red za žurbu, ljudi su nas satima čekali. No, vraćamo se s bookiranim izletima, pa neka posluži kao alibi!

R nas je pošteno našetala do Botaničkog vrta, a u daljini su se nazirale poznate glave.

„Alo, bre žene, već smo se zabrinuli da vas netko nije kidnapovao“  – šalili su se.

„Ne pitajte!“ – odgovorile smo kratko. „Što veli masa, isplati li se međ ove biljke“ – vratile smo šalu.

„Mnogo je lep vrt, videt ćete“ – nasmijano nam je odgovorila Marija.

I nije pogriješila. Izgled i atmosfera vrta apsolutno su opravdali cijenu ulaznice od 70 DRH (cca 8 EURA).  Botanički vrt Majorelle (arapski: حديقة ماجوريل) je botanička oaza i umjetnički  raj Marrakech – a, osmišljen od strane francuskog umjetnika Jacquesa Majorellea 20 godina istog tog stoljeća. Jednako toliko godina kasnije navodno je otvoren za javnost, a ono po čemu je najpoznatiji je to da je od 1980. godine vrt u vlasništvu Yves Saint-Laurenta i Pierra Bergéa. Nakon što je Yves Saint Laurent umro 2008. godine, njegov pepeo je prosut po botaničkom vrtu. Friki info, znamo!

Željni kulture ili pak mode, mogu zaviriti u islamski muzej unutar parka, u čijoj kolekciji se nalazi skupocjeni sjevernoafrički tekstil iz Saint-Laurentove osobne zbirke, kao i razne keramike, nakit i umjetničke slike Majorellea. Posebna nijansa podebljane plave boje koju je u velikoj mjeri koristio u vrtu Jacques Majorelle, dobila je ime po njemu – bleu Majorelle. (ovo nam je rekao google!)

Ono što nam nije morao reći je da se u vrtu se nalaze biljke sa svih pet kontinenata i pokojeg susjednog planeta. Uglavnom su to kaktusi i drugo egzotično bilje oko kojeg se nagurava hrpu turista jer slike od tamo uistinu su čarobne. Nisam ljubitelj travurda i ptičurina, al pokoju sliku tražila sam i sama.

Nakon nekoliko sati boravka u vrtu što je Balkancima potrebno? Kava figurativno – birtija doslovno! I taman kad smo se smjestili, nabasali smo i na par iz aviona koji je pratio naše koordinate. Kratko smo porazgovarali, a onda su se izgubili među uske ulice ovog „Crvenog grada“, kako još nazivaju Marrakesh.

Nakon birtije naša sljedeća stanica bila je Bahia palace, el Badi Palace i Saadien’s Tombs. No, prije potraga za taksijem. Iskreno, pokraj botaničkog vrta teško je pronaći povoljan taksi, no samo nekoliko ulica dalje uletjeli smo u novi kombi, kratko uživali u klimi, a onda izišli na ulice starog grada. Šetali smo uz zdanja pred nama, nerijetko koristeći Miloša kao vješalicu za torbe dok poziramo objektivu. Stoički je to podnio, činilo se da ima iskustva. Dugo zadržavanje u Vrtu, ne malo u kafiću i vrludanje uličicama starog grada rezultiralo je time da u Saadien’s Tombs nismo uspjele ući u radno vrijeme. No, nitko nije izgledao previše tužno. Iako, ako ste u blizini, ne budite – mi.

Tužno možda nismo izgledali, ali gladno svakako. Izdržali smo taman dovoljno do obližnjeg lokalnog food square –a na ulazu u Medinu. Izvoljevale smo s menijima, a otprilike tako i jele. Na juhu smo se odvažile, salatu (poučene iskustvom) ovaj put ipak ne, no sutra će to već biti druga priča! Našao se tu još neki prečudni smotuljak punjen koječime. Nije da ne želim opisati detaljnije, već doista ne znam! Na obdukciju hranu nismo slale. Niti sebe. Bogu Hvala.

Sljedeći plan bio je krevet. Na kratko barem. Pozdravili smo M&M i dogovorile druženje navečer ili pak sutra ujutro pred put u Essaouiru. Put do riada, iako ne dug, punog želudca nije bio lak. No, što se mora…. U 10 minuta stigle smo u smještaj, šturo pozdravile Jozefa (koji je opet bio razgovorljiv), ušle u sobu, UPALILE klimu i srušile se u krevet. NON CONTACT PERIOD dogovorile smo se.

Nekoliko sati poslije, donekle odmornije, ali svakako mirišljavije (nego po dolasku) sišle smo u atrij. Jozef nam je brže bolje uvalio piće, a mi noge u bazen, još uvijek ih odmarajući od cjelodnevnog lutanja. Zborili smo na poprilično lošem engleskom, a potom ga pozdravile i zaputile se u kaos Medine.

„Moram po one čizme!“ – nije mi vrag dao mira.

„Sad?! I svjesna si da ćeš ih vucarat sa sobom kroz cijeli Maroko?“

„Sad ili nikad!“ – nema tu kompromisa.

Tako je i bilo. Kratak spomen hrvatskog imena, usputna debata s prodavačima o nogometašima i za svega pola sata iscjenkane čizme bile su u rukama. Divila sam im se nasred medine, divila sam im se i u rooftop kafiću nekoliko minuta poslije, na kojem smo pronašle spas od preludog ritma souqa.

S krova je sve to izgledalo mirnije – uz marokanski čaj, povjetarac i zajedničke teme (koje otvaraju put prijateljstvu) znatno pitomije.

…Link za Instagram HIGHLIGHT koji prati priču…

BALI – Keep calm and wear a sarong part 12 (the end)

DAY 09 Two legs, ten toes – prevara iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta

Kad bi postojala samo jedna stvar koju bih na putovanjima promijenila bila bi melankolija posljednjega dana. Slažete li se? Gdje god putovali, kada god se vraćali postoji, taj jedan dan kada nešto morate… A ako nešto želimo na putovanjima, to je da se ništa ne mora. No, ovaj dan ne moli, ne surađuje, ne pregovara…

„Mrzim spremanje!“ – progovorila je Copri o onome što je svaka šutjela.

„Tko će ovo popakirati?!“ – Anchy se iz ležećeg položaja nagnula prema koferu.

„Tko će opet preživjeti Dohu?“ – gunđala sam i prekrila glavu jastukom.

Sredio sam check out popodne, javio je u grupni chat Mladen i time nam dao prostora da još neko vrijeme ne mislimo na pakiranje. Umjesto toga, dogovarale smo prijevoz iz Beograda prema Zagrebu, mršteći se na svaku pomisao o temperaturi koja nas čeka doma.

Razmišljanje o pakiranju na kraju je ispalo duže nego ono samo. Pobacale smo stvari u kofere, izdvojile one koje nam za dan/putovanje još trebaju i spustile se, sad već ritualno, na doručak.

„Ne zaboravite Hrvate!“ – podsjetila nas je Copri u liftu na ekipu koja s kombijem iz Beograda prema kući putuje s nama. Uhvatile smo ih na doručku, provjerili rezervacije, napunile tanjure, potom i želuce i razmišljale o tome što želimo raditi kroz dan, prije nego krenemo na aerodrom.

„Suveniri?“ – spomenula je Anchy.

„Valjalo bi!“ – odgovorile smo.

S riznicom putovanja (koja sad već imamo iza sebe) odabrati suvenire postaje sve teže. Svaki od njih nalik je onom s prethodnog putovanja i doista se trudimo kupiti nešto čemu ćemo mi, ili oni kojima poklanjamo, posvetiti pažnju i u neke druge dane, a ne samo one kada s njih brišemo prašinu.

„Idem švrljati uličicama u potrazi za pravom Kutom!“ – po završetku shoppinga rekla nam je Anchy.

Nije iznenađenje da Anchy voli sama nestati u nepoznato, otkrivajući urbanizam i skrivene kutke grada u kojem se nalazimo. Arhitektica je, naposljetku, a njima je to slično. S druge pak strane, Copri i ja manje poznajemo armaturu, pa takve izlete ne bookiramo. Što zbog nas, što zbog Anchy… samo bi je živcirale šupljim pogledom blejeći u nešto čemu se ona divi…

„Neki ručak oko dva?“ – upitale smo je.

„Mogle bi“ – odgovorila je i nestala iza ugla.

„Moram opet na masažu. Hajde sa mnom, rekla si da budeš!“ – piknula me Copri pokazujući na salon.

„A ne znam…“ – dvoumila sam se.

„Ajde Škorpijo, ne budali. Vani je vruće, tamo je klima, idemo guštati, zadnji je dan!“ – uvjeravala me.

I bila je u pravu. Posvetiti pažnju nogama, nakon što su one cijelo putovanje ponizno usluživale sve naše avanture bilo je fair play. Pogotovo u državi gdje je masaža cijenom jednaka samoj pomisli na neku u Lijepoj našoj.

To što me je uspjela uvjeriti u nepunu minutu, bilo je nedovoljno u odnosu na radnicu salona koja me brže odgovorila od nje predloživši – pedikuru.

„70 000 rupija?“ – čudila sam se blejeći u Copri i zaboravljajući na besramno niske cijene masaža koje smo plaćale na Thailandu.

„Told ya. Moje je 40 000!!“  – bahatila se Copri tonući u naslonjač i uživajući u masaži stopala.

„70 000 yes, yes, cheap, very cheap!!“ – dobacila je radnica salona i zadobila našu pažnju.

„WTF, nas ova razumije? Ili samo ima ugrađen automatski Google Translate u sebe? Kako god, ovo dugujem nogama!“ – sad sam već bila uvjerena.

„Znaš dat’ ću joj bakšiš! I tako imam previše njihove valute, a kad riješimo ručak ništa mi se više ne kupuje…“ – drmnula sam Copri pred kraj tretmana.

„Fair. No, što ova tvoja radi, pobogu?!?“ – reagirala je kratko pred sam kraj svoga.

„Suši mi lak ventilatorom da bude brže!“ – umirala sam od smijeha.

„Nema li neki sofisticiraniji način?“ – nije mogla vjerovati.

„Island vibes, babe, relax“ – zezala sam ju.

Kad su se nokti donekle osušili – ili ventilator prekoračio dozvoljenu potrošnju struje za taj mjesec – ustale smo se platiti. I dok je Copri iskeširala dogovorenu cifru, a ja nešto izvan svoje, radnica nas je zaustavila na izlazu.

„Wait. More!!“

„What more? You said 70 000, and I gave 100 000!“ – zbunila me kompletno.

„Nooooo… One leg 70 000, two leg 140 000“ – namjestila mi je patku i na lošem engleskom.

Bolju foru do sada, ama baš ni na jednom putovanju, nisam čula. Dok bi se vjerojatno drugi, a u nekim situacijama i ja, nastavili raspravljati i snižavati cijenu, od smijeha danas nisam mogla.

„Koji šah-mat“ – komentirala sam na ulici krepavajući od smijeha.

„Ja ne vjerujem““ – čudila se i dalje Copri.

„Ma pusti… i plati mi ručak“ – kako sam se bahatila s novcima, na kraju sam ostala švorc.

„Samo ako ideš sa mnom u onaj restoran gdje smo bile prvu noć! Ne eksperimentira mi se danas. A i ono jelo je bilo najbolje što sam ovdje probala…“ – uvjetovala je.

„Imamo li para za to?“ – pitala sam je.

„Naći ćemo, samo ovaj put naruči za jedan guz, ok?“ – sprdala me je.

Prepustila sam Copri narudžbu hrane, a dok smo je čekale promatrale smo ceremoniju unošenja tradicionalne hrane Balija, uz prateći orkestar, na stol gostiju do nas. Kakvi mjuzikli, kakvi koncerti… Zabavilo nas je do te mjere da gotovo nismo primijetile Anchy kako prolazi kraj nas.

„Što vi ovdje slavite?“ – smijala se primjećujući spektakl koji se odvijao do nas.

„Sve!“ – šalile smo se. „Sjedaj!“

„Ne mogu, sad sam jela. Nećete vjerovati gdje sam ja sve bila!!“ – odbila nas je uz obrazloženje kako je maloprije obavila objed sastavljen od predjela, glavnog jela, deserta i pive za nategnutih 10kuna.

U sljedećih nekoliko minuta pokazala nam je fotke i mjesta na koja se, dok je nije bilo, zavukla. Opet si ih našla?! – pitale smo je gledajući po kakvim se napuštenim i nimalo turističkim predjelima kretala.

„To je Kuta, cure!“ – rekla je i sasvim sigurno bila u pravu.

Copri i ja svoju smo hranu platile nešto više od njene i zaputile se prema hotelu zadržavajući se u njemu tek dovoljno dugo da obavimo tuš, spremimo stvari, izvadimo veste, skočimo na kofer, poberemo Anchy, napustimo sobu i otvorimo šampanjac koji je s nama na Bali i stigao.

„Ekipa, bila mi je čast družiti se s vama!“ – pozdravio nas je Mladen po dolasku na aerodrom.

Bila je, nesumnjivo, i nama s njim u ono kratko vremena koje smo za to imale prilike.

Jedna, možda malo veća čast bila nam je glupirati se s nama samima, u nešto ipak više vremena. Na otoku, s drugog kraja svijeta u kojem se iza vječnog osmijeha domaćina skriva niz nijansi raspoloženja iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta.

Instagram HIGHLIGHT sa svim videima... 

p.s. Sljedećim PUTOPISOM vodimo vas našim putevima kroz MAROKO. Stay tuned! 🙂

Pariška magija svetlosti

Oduvek sam voleo početke nove godine. Još kao dete budio bih se prvog januara ne bih li gledao tradicionalni Bečki koncert, Supermena ili novogodišnje skijaške skokove. Nije li to ona posebna noć kada se radujemo jer sve što je bilo loše nestaje i odlazi bestraga? Sjedinjujemo se u jedinstvenih par sati u kojima se sve obustavlja. Trenutak na čijem temelju polažemo svoje oružje surovog života i sve zaboravljamo. Nevidljiva debela linija sreće na zlatnom trapezu na kom svi igraju i pevaju. U takozvanoj “najludjoj noći“ obično jedni drugima praštamo. U njoj uvek ponovo maštamo. Uporno verujemo da će nam sledeća godina otvoriti neka nova svitanja. Miris osvetljene igličaste borovine u najlepšem kutku sobe belog ukrasa na vrhu uvek mi je bio sinonim za radost. Svetleći simbol zadovoljstva zelene boje uvek je mirisao na crveno. Nabacani pokloni ispod nje ulepšavali su mi život. Što ih je bilo više, to bi sutra bilo bolje. Čistoća belih pahulja u svetlećoj noći u kojoj sneg tiho pada bez prestanka bistrila je svaku moju pogrešnu misao. Na nebu je uveliko vatromet. Odbrojavanje počinje jer ostalo je još samo deset sekundi. Tada gledamo na sat ljubeći se palimo prskalice. Gradom odjekuju petarde. Detonacije slave rodjenje noći koja najavljuje promene. Silne eksplozije svuda unaokolo ih potvrdjuju.

Uvek sam tiho patio žaleći što sve to traje previše kratko. Zašto nije barem koji minut duže? Voleo bih da uopšte i ne prestaje. Kako bi se tek dobro osećao kada bi Nova godina trajala čitavu večnost. Da li bi stekli imunitet na sreću i prazničnu euforiju? Dok nisam stigao u jedan grad, nisam verovao da je to uopšte moguće. On je prosto napravljen za to. Stvoren je za radost! Mislio sam dugo da Nova godina živi samo tih deset sekundi, ali Pariz mi je otkrio veliku tajnu. Pokazao mi je da Nova godina traje čitav život

Napolju je tamna noć. Ne vidi se prst pred okom. Sami smo na putu kao promrzli duhovi zime. Lagano se truckamo na dvomedji Italije i Francuske. Eeeh, kad bi bar negde stali i videli neki putokaz? Zaboravio sam više kada smo uopšte i krenuli iz Beograda. Rekao bih da je to bilo u prošlom životu. Nadam se bar da sam uveliko kročio u Francusku, juče još napustivši Milano. Preko Torina i Liona krivudavo vijugam kroz hladnu i snežnu decembarsku noć ne bih li uhvatio malo sna u pretoplom autobusu koji me tako uspešno obmanjuje. U njemu sam još od preključe. Kao da sam ceo svoj život u njegovoj pokretnoj utrobi. Sve vreme mi je u glavi samo on. Razmišljam da li će mi grad večite svetlosti ispuniti bar jednu novogodišnju želju? Šta li ću mu dati za uzvrat? Da li još uvek ima snage za nešto posebno što će zauvek ostaviti trag u meni. Vrlo sam sanjiv i umoran, a i pomalo hipersenzitivan. Pokušavam pogledom da dohvatim ozeblo francusko jutro u daljini koje me prirodno budi više od toplote nego iz sna.

Vatreno krštenje svitanja na francuskom upravo počinje. Predobar osećaj grada o kojem sam toliko maštao izgleda postaje stvarnost posle toliko vremena. Svuda okolo sada je predgradje Pariza. Ma dovoljno je samo da se umijem njegovim jutarnjim praskozorjem. Oko mene iznenada se izdizala suburbija Saint-Denija, sa istoimenom starom bazilikom, zaštitnicom Francuske. Polako i sigurno ulazim sve dublje u ulice koje me usisavaju u sebe kao nemi lavirint koji je tako pravolinijski sagradjen. Sav je ujednačen i podsečen. Krugovi precizno iscrtanih bulevara se sve više sužavaju. Kao da sam bez skafandera noćnog svemirskog broda putujući kroz vreme uplovio u gradski prevoz. Bar to pouzdano znam jer se sve više približavam centru i pristajem na Trokadero. Mnogo je sati vožnje busom iza mene, zaista. Noge moje od grčeva više ne prepoznaju, niti osećaju novo tlo, makar bilo i parisko. Jutro je kišovito, a dan uveliko siv. Pariz to nikada nije, pogotovo ne pred Novu godinu. Oko mene se oslikava ambis velelepne kolonade prelepog stepeništa koje se u luku širi u daljini. Kao da diže ruke zajedno sa mnom pripremajući me za premijernu fotografiju Pariza?! Ispred mene skamenjen stoji Ajfelov toranj čiji vrh još uvek spava u oblacima koji se uzburkano smenjuju. Simbol Pariza me je dočekao poprilično umoran. Kao neka usnula, beživotna jelka crne boje potpuno me je iskulirala. Čuva li snagu za odbrojavanje? Smeštam se u hotel, posle brzopoteznog panoramskog upijanja grada svetlosti koji još uvek nemo ćuti. Lociran sam negde na njegovom obodu i napuštam ga brže nego što sam u njega i uleteo. Spuštam se na obližnji metro i moja silazeća stanica najavljena prelepim ženskim glasom zove se Opera. Ispostaviće se biće i centralna tačka mog boravka i obilaska Pariza. Moja presudna raskrsnica i epicentar izlaska na parisku scenu. Moje tajno ogledalo svetlosti, neodoljiva šminkernica i garderoba skrivena pod zemljom za najlepši pariski film. Odatle je sve počinjalo i tu se sve završavalo.

Krećem ka prvom arondismanu desnom obalom reke Sene u pravcu muzeja Luvr. Muzej Luvr otvoren je 1793. godine i nalazi se u istoimenoj palati koja je izgrađena u dvanaestom veku. Provlačim se kroz staklenu i metalnu piramidu, koja je, verovali ili ne, glavni ulaz muzeja. Piramida Luvr sagrađena je te važne1989. godine i odmah je postala “mladi simbol Pariza”. U njemu su sedišta međunarodnih organizacija UNESKO, OECD i neformalnog pariskog kluba. Sa svetom je povezan preko dva velika aerodroma i šest glavnih železničkih stanica. Grad ima dve velike gradske šume koje ga odvajaju od predgrađa, Bulonjsku i Vensensku. Reka Sena povezuje Pariz sa unutrašnjošću zemlje Burgundijom i kanalom Lamanš.

Odlazim peške niz njen tok čavrljajući uz dobroćudne poglede čuvenih “bukinista”. Ukus zelenih, još neotvorenih tendi, najboljih knjiga dvadesetog veka, koji pored hrane za mozak još prodaju i najbolje ploče na svetu. Tragam za Kamijevim esejom “Pobunjeni čovek”. Uvek me je ložio njegov književni temelj apsurda ljudske egzistencije i večita borba protiv filozofije nihilizma. Krišom gledam i u Sartrova izabrana dela upakovana u celofan, koja pružaju dostojan otpor kiši. Uvidjam mnogo sačuvanih knjiga od zaborava, Igoa, Balzaka i Zole. Odlučujem da se počastim jednim remek delom, i to mojim nobelovcem. Bukinisti me netremice posmatraju kako pojačavam cenkanje kako mi raste ponos. Odluka pada na Andrićevu Prokletu avliju, antologijski kupljenu u Parizu.

Uz obostrano zadovoljstvo krećem ka Notr-Damu, najlepšoj katedrali na svetu. Gradnja ove čudesne katedrale započinje 1163. godine, za vreme biskupa Mauricija, a dovršena je tek 1345. godine kao prvo remek delo gotičke umetnosti. Njena prostranost, savršena uravnoteženost počelja, lepota vitraža, potpuno opravdavaju status najpopularnije crkve u Francuskoj. Ovde mi zastaje dah od uzbudjenja. Divim joj se spolja relativno dugo i ulazim u nju. Kao da još uvek čujem šapat Viktora Igo-a. Osećam se kao njegov večiti “Zvonar Bogorodične crkve” Kvazimodo, ostavljajući tragove sopstvene sudbine pod apsidama moćne gradjevine. Palim sveće za večni mir i pokoj duša mojih skoro preminulih dede i babe. Minut ćutanja posvećujem sebi u trenutku kada sve staje, kao i poslednji šapat uzavrelih turista. Orgulje se čuju u dubini sakralne lepotice. Moji trenutci zebnje ne prestaju. Pariz, kao i njegov sveti kameni apostol Notr Dam postao je neprikosnoveni katalizator i večni dom mojih emocija. Sveće večno goreće u najmoćnijoj crkvi na svetu.

Put me vodi nazad u muzej Orsej, gde uživam u delima jednog od mojih omiljenih slikara Kloda Monea i njegovih „Plavih lokvanja”, a Gustava Klimta ostavljam za Beč, kao i ostale velike majstore impresionizma, po kojima je ovaj muzej najpoznatiji u svetu. Prvu parišku dugo čekanu noć provodim u Latinskoj četvrti, gde u jednom prelepom, jeftinom bistrou jedem Fondu-savršeno topljeni sir i pijem odlično francusko domaće vino. Ovde saznajem da je Fondu nastao u Švajcarskoj, a sa mesom u Francuskoj. Pariz počinje da svetli u noći svojim potpunim sjajem, a pred novu godinu izgleda nikad intenzivnije. Svetlosni Pariz pretvorio je svet oko mene u moju presvetlu, dečačku sobu. Prelazim čuveni most sa katancima (jedini originalni), kao i najpoznatiji, a po mnogima najlepši most u Parizu „Pont Alexandre III”.

Sutradan odlazim kao i svaki dan na Jelisejska polja, najprestižniju i najširu aveniju u Parizu. Avenija je dugačka dva kilometra, a nalazi se u osmom arondismanu, ili u prevodu u severozapadnom delu Pariza. Prostire se od trga Konkord na istoku, do Trga Šarla de Gola na zapadu, gde se nalazi čuvena Trijumfalna kapija. Svake godine na dan Bastilje, kroz Jelisejska polja prolazi najveća vojna parada u Evropi. Na Jelisejskim poljima se tradicionalno završava poslednja etapa Tur de Fransa. Napokon shvatam da sam stigao u najlepši grad na svetu.

Pariz je još lepši i moćniji za Novu godinu. Neopisiv je. Donosim odluku da sutra uveče sa njim na ulici proslavim čuveno odbrojavanje. Neću biti sam. Kako sam na putu sa jednom divnom damom plave kose, odbrojaću ljubav u troje. U noći punoj svetlosti obojiću sve lampione budućim svetim imenima. Nazvaću ih Bojana i Jelena. To će joj biti najlepši poklon u ponoć. Već posle jedne lagane večere nadomak Šanzelizea, po najvećoj kiši seli smo u rikšu. Mokri do gole kože sa Jasminom uputio sam se od Konkorda noseći vino u ruci i dve pokisle vinske čaše. Gledam u drveće, koje je ličilo na svetleće jelke iz moje mašte nejlepšeg dočeka novogodišnje noći na svetu. Velike bele kugle vise po krošnjama i glume sneg. Avenija uveliko vrvi od ljudi. Krećemo se polako, ali bučno. Put nas vodi u epicentar poslednje sekunde, a u carstvo prvog minuta. Ajfelov toranj se moćno i ponosno upalio tačno pred nama u 12. Ipak, nije nas izdao! Održao je svoje obećanje. Oblepljen svetlećim, žutim, čeličnim svodovima pomahnitalo je svetlucao, a ja pomalo pijan osećam kako se ceo svet sliva pod njegovu metalnu konstrukciju. Pariz je grad napravljen za ljubav i sve u njemu je za dvoje. Svojim raskošnim osvetljenjem zaista se pretvara u jednu urbanu bajku. Vrištimo od sreće, Jasmina, Pariz i ja. Noć se pretvara u dan svetlosti. Svi se grle i ljube oko nas. U daljini reke ljudi prelivaju bulevare okolnih ulica, kao iz nekih živih pritoka. Manji okolni balkoni od kovanog gvoždja prepuni su ljudi. Vidim da nismo sami sa vinskim čašama na uzavrelim ulicama Pariza. Šampanjac, eksplodiravši iznad naših glava se već stopio s kišom. Celo nebo miriše na Perrier Jouet koje ni najače golfske struje više ne mogu isprati. Stotine prskalica i koja baklja čije iskre padaju po nama u noći u kojoj ih ni najludji vetar ne može ugasiti. U daljini se puštaju svetleći zmajevi tumarajući nebom osvetljavajući put. Obodima Pariza šrtca vatromet u hiljadu boja koji mi se od alkohola udvostručuje. Automobili svojim glasnim sirenama prebacuju tok “novog vremena”. Nova godina u Parizu, u ljubavi, sa svojom životnom saputnicom je nešto neponovljivo i tako posebno. Ovu noć pamtiću ceo svoj život.

Novogodišnji poklon Pariza namenjen meni bio je metro broj 4 i sutrašnji odlazak u drugi deo grada i nezaboravna poseta bazilici Sakre-Ker, kao i brdu Monmartr. Crkva je posvećena srcu Isusa Hrista i sa svojih 203 m druga je najviša tačka Pariza, posle Ajfelovog tornja. Pre uspinjanja na baziliku, na platou, omogućeno mi je da pevam pod vedrim nebom Pariza. Otpevavši moju omiljenu pesmu “Smooth Operator” doživeo sam ovacije na otvorenoj sceni. Iza mene su blještale kulise najlepšeg grada na svetu, spremne za još jedan svetlosni spektakl. Penjem se na baziliku na kojoj mi se pruža Pariz na dlanu, koji je beskrajan, kao i njegov novi deo Defans. Silazim na Monmartr, gde i dalje Van Gogh sa Tuluz Lotrekom još uvek pije svoj nezavršeni Absinthe. Već se u daljini čuju zvona Sakre-Ker-a, koja pevaju da “Bel Epok “nije umro. Silazim na Pigal i Mulen Ruž, gde sa Parizom pred sumrak odlazim u našu poslednju noć.

Sutra sam svoju ko zna koju kafu po redu popio tamo gde sam probao i prvu, gde smo i započeli naš put, Jasmina i ja, na Trokaderu. Zadnje sate sam posvetio Ajfelovom tornju. Sa samog špica zahvalio sam se Parizu na svom gostoprimstvu. Gledajući ga onako moćnog sa visine, zahvaljujem se Žorž Eženu, poznatijem kao baronu Osmanu, koji je svojim pravim linijama utemeljio modernu arhitekturu sadašnjeg Pariza krenuvši za vreme Napolena Trećeg u rekonstrukciju grada. Gledao sam sa vrha jasne, prave simetrije i linije najlepših bulevara sveta. Ostavljam Luksemburški park u kojem sam stolovao i najpoznatije groblje na svetu Per Lašez, gde je i sam baron Osman sahranjen. U izmaglici vidim Sakre-Ker, brdo Monmartr, kao i večnu kuću nikada ugašenih sveća mog spokoja i Notr-Dama. Ispod mene kao i na početku izvija se reka Sena i napokon potpuna panorama Trokadera, gde me je već čekao autobus za povratak kući. Pariz mi je odao tajnu poklonivši mi samoga sebe. Ovde spoznah koliko sopstvene noge mogu da izdrže napor i da budu najodanije prevozno sretstvo. Zauzvrat ih poklanjam večnom gradu svetlosti. Pariz mi je dao da se zaljubim u njega. Dopustio mi je da mu se divim do kraja, saznavši da Nova godina ipak ne traje samo tih deset sekundi. Pariz me je naučio da Nova godina može da traje čitavu večnost.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

BALI – Keep calm and wear a sarong part 10

prethodne postove pronađite u blog feed-u…

DAY 07 EASY Life, HEAVY Rain

„Girls, girls, stay, stay“ – zaustavio nas je simpatičan konobar restorana na plaži samo nekoliko sekundi prije nego bi to samoinicijativno učinile i same. Iz daljine smo primijetile kako u ponudi imaju jela, pića i drvenih separea tik do mora – sasvim dovoljan survival kit za sljedećih nekoliko sati.

 „To je to!“ – promrmljala sam curama, apsolutno  zadovoljna našim odabirom restorana ovog dana, u sjeni drveća i s pogledom na tirkizno more.

„Ovo je ono zašto putujemo, zar ne?“ – upitala je Copri.

„I zašto ćemo nastaviti”– vratila sam joj.

„Yes, yes, no kaj ćemo jest’?”– spriječila je daljnje filozofiranje Anchy.

Good point. Zalihe doručka, ako ih je uopće i bilo od onog siromašnog sendviča pripremljenog noć prije, potpuno su nestale. I dok smo razmišljale što novo i egzotično probati, prišao nam je muškarac, izgledom „domorodac“, obrativši se na onoj razini engleskom kakvu na putovanju kroz Indoneziju još nismo čuli. 

„Let me help you. What would you like to have?“ – bilo je nešto kao upoznavanje. Ne bojimo se nepoznatih ljudi i, usprkos upozorenjima roditelja, često s njima progovorimo, no ne skačemo na prvu. Nismo ni sada, već smo uljudno odgovorile da taman odlučujemo, zahvalile se na ponuđenoj pomoći i vratile pogled na menu. Njega to nije naročito smetalo, strpljivo je čekao, naslonjen na naš separe, tu i tamo dovikujući se s konobarima oko nečega što je za nas bilo nerazumljivo. Bez prethodnog upita, a uz podužu komunikaciju s konobarima, pred nas je podastro cijelu listu svježih namirnica i predložio kombinacije za svaku od nas.

Prethodio je tome jedan kratak razgovor u kojem smo naglasile da ovdje odmaramo od Nasi/Mie Goreng-a, Satay-a i patke u bilo kojem obliku. Iznenadio se našem poznavanju balijske kuhinje, jednako kao i mi prethodno njegovom znanju engleskog.

 „On fakat zna što radi?“ – pitala je Anchy.

 „Off course he knows, he’s the boss“ – kroz neki daljnji razgovor rekli su nam susretljivi konobari.

Sorry šefe, vrtjelo nam se po glavi, gazde u kraju odakle mi dolazimo najčešće su u premalenim izgužvanim odijelima, rijetko u surferskim hlačama, bosi, nabildanih mišića bez majice, a šiltericu koju ti nosiš oni zamjenjuju sa šeširom, najčešće skrivajući ćelavo tjeme.

 “Sam! Nice to meet you! First time at Gili?” – predstavio se znatno kasnije dok je hrana već bila na putu.

Da nije bio simpatičan, uglađen (usprkos pojavnosti) i čak u nekim trenutcima pretjerano srdačan vjerojatno bismo odgovorile “A jok, rođene smo ovdje”, no s obzirom na atmosferu sarkazam je bio nepotreban.

“So, how’s the food?” – prekinuo je šutnju koja je nastupila s pojavom hrane.

Znao je on odgovor i sam, no dodatna pohvala ni jednom chef-u nije na odmet. Kad pred sobom imaš tanjur koji, ne samo izgleda odlično, već hrana i ima takav okus, uživaš u pogledu na tirkiz u sjeni palme, na otoku s neke druge strane svijeta, pohvalu nije teško ni dati.

Sam nije znao samo odabrati hranu, znao je svašta i o životu. I neovisno o tome da li je priča njegova ili tek posuđena od nekoga koga zna, punih smo usta upijale njegove anegdote. Iako izvorno s otoka, bilo ga je svugdje po svijetu. Engleska, Švicarska i poduže Australija gdje se svojevremeno oženio i dobio dijete. Njegovo znanje engleskog sada je dobilo uporište.

Jedva da smo pojele, popile Radler i konačno se pošteno okupale (ocean je na ovom mjestu suradljiv i ne davi valovima), počela je kiša. Ignorirale smo je, sakrivši se malo dublje pod palmu i nastavile nesmetano uživati na plaži. Ne zadugo. Usprkos našem inatu kiša je tjerala veći i postajala sve jača.

“Come!” – u maniri zaštitnika povukao nas je Sam.

Gdje buraz?!?! – padalo nam je na pamet, al’ vremenski uvjeti nisu bili idealni za oklijevanje.

“Go upstairs!” – usmjerio nas je kad smo prešle šetnicu i sakrile se pod krov drugog dijela njegova restorana.

Shvatio je kako oklijevamo i to mu se donekle svidjelo. Objasnio nam je da je gore prostor u kojemu obično drže satove yoge, no programa sada nema. Čekirale smo odozdola, uvjerile se kako je prostor otvoren, a komunikacija s restoranom bliska i u slučaju bilo kakve potrebe sasvim se lako možemo spustiti natrag u njega. Kiša je postajala sve jača, usprkos našem uvjerenju kako je samo prolazna. Suhe i u zaklonu promatrale smo turiste na ulici koji nisu bili ništa od navedenog. Restoran, koji je do tada bio poprilično prazan, popunio se do zadnjeg mjesta. Ugodno smo se smjestile u potkrovlju kuće, čavrljajući sa Samom o sad već dubljim životnim temama, ljudskim odnosima, a taman kad je postalo poprilično zapetljano kiša je prestala.

„Let’s go!“ – ustao se Sam.

„Where?“ – upitale smo ga.

„To see places tourists don’t see here“ – bio je zagonetan.

Pa ako smo do sada uspješno sačuvale bubrege sasvim smo sigurne da će ostati s nama i nakon ove avanture. Krenuli smo šetati uz plažu, prateći oblake u nadi kako kiša neće opet početi. I nije, dovoljno dugo da smo uspjeli zaokružiti otok do netaknutih i potpuno osamljenih plaža. U nekoliko navrata kroz svoje smo putopise spominjale kako smo do sada vidjeli plaže nakon kojih se činilo kako bolje ne postoje, no Gili je dokazao suprotno. Svega nekoliko minuta dalje od centra otoka pred nama se pružao raj, pješčane plaže, beskonačan ocean. I tišina!

„Šteta je samo što se ovdje puno gradi, uskoro će otok preplaviti turisti“ – komentirala je Copri.

„Kako misliš gradi?“ – zbunio se Sam.

Naznake građevinskih radova, upustio se u obrazlaganje, nisu dokaz urbanističkog buma već nedavnog potresa koji je pogodio otok i srušio popriličan broj nedovoljno kvalitetno sagrađenih kuća. Baš prije nekoliko dana, ponovno ih je zatreslo, dodao je. WOW, ovo objašnjenje nismo očekivale, kao ni puno ostalih sitnica koje nam je o otoku danas, i onome nekad, ispričao. Smiješna, ali i zastrašujuća priča bila je vezana uz survival tip kako preživjeti tsunami – zaveži se za palmu! Jer ona vrlo dobro pluta u oceanu i tako su ti šanse za spašavanje puno veće. Oh my! Bilo bi tu sigurno još detalja da nas, i ne tako neočekivano, opet nije zadesila kiša. Sam je sumnjičavo gledao u nebo i po prvi puta ozbiljno rekao da trebamo zaklon. Problem je jedino, što smo udaljeni od civilizacije i zaklona nema. Zaputili smo se brzo natrag, no kiša je bila brža. Sakrivali smo se pod svime što je izgledalo kao mogući spas, dok konačno nismo utrčali u prvi restoran, još uvijek daleko od centra otoka.

Mokri do kože sjedamo za najzaštićeniji stol, naručujemo cugu i čekamo na prestanak kiše, no ni nakon nekoliko sati nije joj bilo kraja. Zagazili smo u večer, a mrak na Giliju pada poprilično rano. U polusmijehu komentiramo kako uopće ne znamo gdje nam je smještaj, Sam nas hrabri, ali entuzijazam bez obzira na trud postaje sve manji.

„A da naručimo taxi?“ – ispitivale smo jedna drugu.

„You want Gado –Gado?“ – pitao nas je Sam.

Nismo imale pojma o čemu priča. Zvuči kao balijsko jelo, no riječ je o donkey taxiju. Kada je upitala kako može dozvati magarca, Sam nije razumio Anchy, već je nestao za šank i vratio se ubrzo s brojem telefona koji je turnuo Anchy u ruke. Dal’ od umora, dal’ od nerazumijevanja, dal’ od sumraka ideja, Anchy je uz zapanjeni izraz lica samo uspjela prokomentirati: „Pa kako magarac priča na telefon?!?“ I eto, smijeh i entuzijazam bio je „back“. Beat this kišo!!

Magarca osobno – pretpostavljate – nismo dozvale, niti smo dozvale ljude koji s njima raspolažu. Noć se već pošteno nadvila nad otok, baš kao i tmurni oblaci iz kojih je kiša neprestano lila i znale smo da dalje moramo pješke.

Avanturu do bookirane sobe nemoguće je prepričati. Dugotrajno padanje kiše prouzročilo je poplavu na mjestu gdje je nekad bila ulica. Umjesto nje, pred sobom smo imali bujicu vode koju smo morale prehodati. Skinule smo sandale, zasukale odjeću, zagazile u kaljužu iz koje se nećemo izvući narednih sat vremena koliko će nam biti potrebno za pronaći smještaj. Voda je doslovno bila do koljena, ponekad i viša, mutna, blatnjava, a svaki korak bila je igra na sreću. Odakle smo skupile snage da se svemu ovome smijemo, ne znam, ali u jednom trenu radile smo upravo to, i kao najveća djeca skakale po vodi.

Trebat će nam neka “nagrada” kad dođemo u smještaj, razmišljale smo. U tom trenu ugledali smo nastambicu nalik na trgovinu, opustošile sve dvije i pol stvari (slatkiše) koje su se tamo našle i krenule dalje. Uvjeti su bili isti, no dok je na „glavnoj cesti“ još donekle bilo struje, skrenuvši u sporedne ulice svjetla nije bilo. Ono čega je bilo na pretek, bila je još dublja voda, gušće blato i klizavo kamenje u koje smo udarale ne videći gdje hodamo. Malo toga nam je još bilo smiješno, a da je potrajalo samo malo duže vjerojatno bismo pukle, no potpuno neočekivano nabasale smo na hostel s kojim smo se jutros srele. Poprilično smo dugo sa sebe ispirale blato prije nego smo ušle u sobu koja je još uvijek bila u onom lijepom mirisnom stanju u kojem smo je ostavile. Mi, nasuprot tome, nismo bile nalik osobama koje su je preuzele.

Obarale smo ruke kako bismo odlučile koja će sretnica prva pod tuš. Anchy, iako sitna, pošteno nas je pobijedila i pobjedonosno mahnula prije nego je zatvorila vrata kupaonice.

„Shiiiiiit!! Pa nema tople vode!“ – vrištala je za samo nekoliko sekundi.

Hladna voda usred ljeta nije naročiti problem, no nakon pola dana provedenog na kiši, bilo što iznad 17C sasvim bi nam leglo. Nažalost, ne danas, ne ovdje, ne sada.

„Krov u kupaonici prokišnjava!“ – bila je pak moja opaska nekoliko minuta poslije, nakon što sam stoički izdržala hladnu vodu dovoljno dugo da sa sebe sperem blato

„Meni nije dobro…“ – bilo je jedino što je tu večer izrekla Copri prije nego se pokrila poplunom preko glave.

Sličnu je rečenicu ponovila i ujutro, sad već zvučeći poprilično ozbiljno. Povadila je ljekarnu iz ruksaka u potrazi za nečime od čega će se osjećati bolje, a iz kreveta promolila tek s mirisom palačinki na stolu terase.

„Ma kako ovo rade? Ovo je savršenstvo!!!“ – komentirala je Anchy palačinke s cijelim bananama koje nam je pripremio domaćin.

„Nije mi jasno. Slikaj ovo!“ – dobacila je Copri.

„Mogu li kuhara povest doma, please?“ – šalila sam se… ili nisam…

Naravno da smo skoknule u kuhinju u potrazi za objašnjenjem kako je domaćin ovo napravio. Objasnio nam je način, koji se u teoriji činio lak (sve dok nismo same probale po povratku kući) i pitao želimo li još. Naravno da smo htjele, no pristojno smo odbile repete.

I dok smo se Anchy i ja planirale pozabaviti razgledavanjem dijelova sad već sunčanog otoka (koji jučer nismo vidjele) Copri se pozivu nije odazvala. Umjesto toga odlučila se vratiti u krevet u nadi kako će temperatura spasti. Da će ovo biti odluka dana, Anchy i ja nismo ni slutile.

Provjerile smo da li je stvarno OK da je ostavimo samu, a kada je Copri klimnula kako je, vratili smo se na puteljke, sad već primjetno manje blatne. Bilo je tu naznaka sinoćnje kataklizme, ali bilo koji turist koji se npr. upravo iskrcao na otok nije mogao prepoznati posljedice potopa večeri prije.

Uličice u koje smo zalazile bile su nevjerojatne, surove, izvorne, upravo ono u čemu uživa svaki putnik željan odmaknuti se od turističkog ghetta. Iznad drvenih, nerijetko napuštenih ili lokalnim seljanima naseljenih nastambi protezali su se kilometri spetljanih kablova struje. Bile smo poprilično oduševljene što ih nismo spazile noć prije kada smo bose gazile vodom samo nekoliko metara ispod njih i uspješno izbjegle strujni udar.

Iste sreće nismo bile i s vremenskim uvjetima, jer kroz samo nekoliko trenutaka opet nas je pogodila kiša. Sakrile smo se u obližnji kafić uvjerene kako ovoga puta neće potrajati. I opet se prevarile. Umjesto prestanka, kiša je bivala sve jača, a scenarij od jučer gledale smo opet. Ovoga dana ipak malo manje letargično, jer trebalo se vratiti u smještaj, a potom i stići na brod koji nas vraća na Bali.

Prestanak kiše ni ovoga puta nismo dočekale usprkos sjedenju u kafiću i duže od dva sata. Preostalo nam je učiniti isto kao i večer prije. Iz ruksaka smo izvadile plastičnu kabanicu, pokušavajući se obje sklupčati pod nju. Potpuno neuspješno, a jedino što nam je pošlo za rukom bilo je izgledati smiješno. I pronaći smještaj, nakon pola sata bauljanja po ponovno natopljenim ulicama.

„Daj, snimi ovo!!“ – smijala se Anchy i nastavila plesati po blatu dok sam se sama trudila spasiti mobitel od poplave, a istovremeno zabilježiti trenutak.

Ovacije koje je pokupila naknadno na društvenim mrežama bile su u rangu uspješne predstave upravo izvedene na Broadwayu, potpuno zasluženo…

„Kako to izgledate? Što opet?“ – bilo je prvo što nam je uputila Copri po dolasku u sobu.

„Yep“ – bile smo šture.

I taman dok smo razmišljale koju Arku iznajmiti do luke – prestala je kiša. Pozdravile smo se s domaćinima i zaputile prema luci, gdje nas je opet dočekala kiša, bujica ljudi, ali ne i katamaran. Kasni, zbog vremenskih uvjeta, doznajemo, a hoće li zbog istih isploviti – ne znamo. Naposljetku, isplovio je.

Iako nas smještaj u Kuti (sad već provjereno znate) do sada nije mamio, ovoga puta smo ga jedva čekale. I dočekale, nekoliko sati poslije.

„ I??? Gili??? U nekoliko riječi???“ – upitala nas je ekipa koju smo sreli po povratku u hotel.

„ U nekoliko riječi?!?!?“ – umirale smo od smijeha.

„Pa ono… da…“ – gledali su nas ćudljivo.

„Easy life, heavy rain“ – odgovorile smo.

„Znači, može se bez toga?“ – upitali su dalje.

„Nikako!“ – bile smo i ostale složne do danas…

Instagram HIGHLIGHT...

Deda Mraze, Deda Mraze, svraćaš li u Tursku?

Božić, Nova Godina, Božić… Vreme praznika, vreme kada smo sa porodicom i prijateljima, vreme kada se regenerišemo, spremamo za neke nove početke i odluke, i akumuliramo energiju za sve te sjajne odluke koje smo spremni da donesemo ili već jesmo doneli. Dve, tri nedelje magije, kada nešto neobjašnjivo treperi u vazduhu i pomera naše srce i razumsko u nama. Praznični duh zaista postoji.     

Živeći u Srbiji nisam mnogo razmišljala o svim posebnim osećanjima i raspoloženjima koje praznici donose. Preseljenje u Tursku je donelo mnogo bolje razumevanje ovog, za mene, fenomena.      

Ukoliko se potrefi da posećujete Tursku u vreme praznika, sagledaćete sve to iz jedne malo drugačije perspektive. Da, gradovi su okićeni, sve je blistavo i šljašteće, čak zaskepjujuće divno i sjajno. Sve deluje isto kao tamo negde kod kuće, ali… Ključna reč je “deluje”.       

Turska je islamska zemlja te se samim tim obeležavanje bilo kakvih Hrišćanskih ceremonija svodi na minimum. Pominjanje Božića i Deda Mraza u svakodnevnom životu je veliki taboo, ali već kada uđete u prvi šoping centar, ogromna figura Deda Mraza koji peva “Merry Christmas” će vam bukvalno naterati osmeh na lice. Paradoks par excellence.       

Sledeći elemenat je muzika koju puštaju po kafićima i restoranima – engleske pesme o Božiću. Da li iko obraća pažnju na to? Naravno da ne, jer muzika lepo zvuči, a engleski većina populacije, na žalost, slabije razume. Ali ukoliko pomenete reč Noel (kako na turskom zovu Božić), čućete negodovanje i zbunjene osmehe i poglede kao da ste rekli da planirate državni puč. Krajnje zbunjujući obrazac ponašanja.        

Daleko od toga da vam je zabranjeno da proslavite svoje praznike – u svim crkvama postoje programi za odgovarajuće datume. I niko vas neće ispitivati i propitivati zašto slavite Božić- izbor je dozvoljen, ali ne i priča o istom. Jer nekom magijom pričanje o praznicama i tradicijama koje su drugačije može da promeni mnogo. Čudno, ali nešto na šta se morate navići ukoliko dolazite ili živite ovde.    

Kao što sam već pomenula, prazničnog duha fali. Nema onog sastajanja u kafićima i kod kuće, dok su svi na odmoru, cele porodice na okupu, neplaniranog navraćanja kod prijatelja, šala o prethodnim proslavama, štandova punih ukrasa, kolačića, tople čokolade, vruće rakije i kuvanog vina… Jednostavno, život se nastavlja.         

Proslava Nove Godine dobija toliko pažnje da je to kao i svaki drugi dan, 1. januar je neradni dan, ali 2. je već normalan dan. Nema pompeznosti, nema velikih okupljanja, koncerata, organizovanih proslava… Ljudi ne prave veliku stvar od Nove Godine, jednostavno deluje kao da nekada nisu ni svesni datuma.  

Prosto nije popularno i nije nešto što će postati prioritet u budućnosti, ukoliko mene pitate. Kultura proslave i početka Nove godine ne postoji. Naravno, izuzetaka uvek ima, i postoje mesta koja imaju sadržaje za sve, ali daleko je to od posete bilo kom drugom gradu u Evropi, gde vas praznična magija prosto lovi i obuzima na svakom koraku. Stranci koji žive u Turskoj pokušavaju da malo osveste i podignu svest o različitostima, ali taj procenat za sada nije dovoljan da se stvari ozbiljnije promene.         

Kao što sam već pomenula, preseljenje ovde je donelo određenu dozu nostalgije i tuge za našim sitnim tradicijama za vreme praznika. To je jedan od aspekata na koje je teško navići se, jer htela ili ne, osećanje posebnosti i praznične magije pomalo bledi kako godine prolaze, iako se jako trudim da zadržim to ubrzano kucanje srca i uzbuđenje. To je valjda jedna od žrtava koju moram podneti zarad drugih pozitivnih stvari koje ova zemlja nudi.          

Cenite praznike i atmosferu koju imate, kao i vreme provedeno sa porodicom i prijateljom. Do nekog sledećeg pisanja, Srećan Božić, Nova Godina i Božić.

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad, Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj),  Piti ili ne piti – pitanje je sad? , Život je more, kuće kao kockice šećera, slana voda i Vaša želja je za mene zapovest iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

BALI – Keep calm and wear a sarong part 09

…prethodne postove pronađite u blog feed-u…

DAY 06 Gili Trawangan – Čaroban otok s nekog drugog svijeta

Nakon pristojnih 48 sati odmora na jednom mjestu svanulo je jutro koje najavljuje put. Zapravo, nije ni svanulo, a alarm na mobitelu u 3:47 javio je da je vrijeme za još jedan skok iz kreveta, ubacivanje taman dovoljno stvari u ruksak da preživimo dva dana u divljini i ukrcaj u kombi pred hotelom odakle krećemo na avanturu prema i na Gili Trawanganu.

„Stop! We forgot something!“ – zaustavila je Anchy našeg vozača i podsjetila kako nismo pokupile doručak s recepcije koji smo večer prije naručile.

Nismo navikle vraćati se s puta kad na njega već krenemo, al’ činjenica kako do Gilija od Kute treba nekoliko sati bila je dovoljno opravdan argument da ovoga puta napravimo iznimku.

„Go!“ – povikala je napola zadihana po povratku s tri vrećice čiji sadržaj na prvu nismo mogle odgonetnuti.

„Samo da nije meso…“ – komentirala je Copri (koja često zaboravi najaviti onima kojih se to tiče kako je vegetarijanac) i preuzela svoj vrečuljak.

„Ovako rano ne pripremaju rezance, jel’ tako?“ – sumnjala je, no ipak s tračkom nade upitala Anchy i prouzrokovala smijeh u kombiju koji je bio jasan samo nama.

„Sumnjam, no kad smo kod želja, samo da nije neki njihov pokušaj pravljenja slastica“ – ubacila sam se u razgovor o gastronomiji.

I dok smo se mi bavile sadržajem našeg doručka, kombi u kojemu smo do tada bile same, zastao je, pokupio još jedan par i nastavio vožnju. Izlet na Gili prethodno smo dogovorile s Yogijem, a on preuzeo organizaciju s lokalnom agencijom.

Vozač je ovoga puta bolje baratao engleskim, kada je to morao, a kad nije šutio je i nimalo pristojno zijevao na “radost” svih prisutnih. Bauljao je cestama kojima do tada nismo prolazile i, iako smo očekivale da je sljedeći STOP ujedno i onaj posljednji, zaustavio se pred velikim zdanjem na kojem smo tek kasnije otkrile ploču jednog od renomiranih lanaca hotela. Pred hotelom, dok čekamo nešto što ne znamo što, hvatamo Wi-Fi hotela i otkrivamo da smo u Sanuru.

Vozača, koji se izgubio s gašenjem motora, nije bilo dovoljno dugo da, ne samo da smo uspjele detektirati koordinate na kojima se nalazimo, već smo imale dovoljno vremena da Google Mapsom otkrijemo i sva mjestašca u okolini te naučimo njihove nazive na lokalnom jeziku. Meškoljile smo se u kombiju otprilike 20 minuta kada su u njega uletjele 3 bljedunjave istočno europske face u sandalama s čarapama.

Ahoj, hlapci, da niste možda Česi?!? – jedva sam se suzdržala. Državu nismo pogodile, ali skupinu naroda jesmo i sudeći po našim poliglotskim sposobnostima (koje nas – ruku na srce ponekad izdaju) usudile bismo se reći – braća Rusi. Ispričali su se, eto, jer su se putem od sobe do recepcije uspjeli izgubiti. Oprostili smo im (jer tko je bez grijeha neka prvi baci kamen) i nastavili putovanje. Sljedeće je stajalište, ovog puta uistinu bilo posljednje.

Ako vas put nanese u Padangbai, upozoravamo, ne očekujte mnogo. Riječ je o zaselku koji je, eto, na mapu turističkih punktova došao isključivo i samo zbog toga što je to luka od koje je putovanje do Gili Trawangana, Gili Aira ili pak Lomboka najjednostavnije, najbrže i time vjerojatno najskuplje.

Svjedočili smo ovdje prije, a isto i poslije putovanja, brojnim prevarama pa ako se zaputite tamo budite oprezni, raspitajte se o cijenama, bookirajte prijevoz i držite se svog tour operatora, ne nasjedajte na lokalne provokacije kako vas je agencija zeznula pa se morate priključiti novoj… i eto… bit ćete na sigurnoj strani priče! Cijena koju smo platile za ovaj izlet bila je manja od one koju su plaćali drugi koji su taj dan s nama na put krenuli, ali s obzirom na to kako smo preko Yogija dogovorile gotovo sve izlete (za sebe, a potom i za pola grupe s kojima smo na Bali došle) bio je red osigurati nam popust.

Preuzele smo karte u limenom „uredu“ lokalne agencije u Padangbai, nasred neke ceste, a vrijeme do trajekta (kao i grupe drugih turista) kratile ispijanjem kave (bad move) u improviziranom kafiću s druge strane spomenute ceste, u kojemu je štošta bilo umjetno, ali se osmjeh i gostoprimstvo činilo pravim. Neispavane, pažnju smo usmjerile na plastične šalice NA stolu i komarcima izgrižene noge nekog Sjevernjaka ISPOD stola. Ima problema s napadima komaraca, objasnio nam je, ali očito još većih s kupovinom bilo kakvog spreja protiv njih, jer kaže ne treba mu ništa. Osim ogledala?!?!

„Ok, recimo to ovako, niste bile na WC-u tjedan dana, mjehur vam se raspada, morate i ne možete durati više ni sekunde?! E, pa čak ni onda, ni u bilo kojem drugom slučaju, ne idete u WC u kojemu sam upravo bila. Jao!“ – opravdala je svoj poduži izostanak Copri i objasnila nam u kakvoj ćemo situaciji zateći WC, ako ga iza ceste, tri ulice lijevo, jednu desno, sljedeću ravno pa kroz tuđu kuću u susjedovom dvorištu ikad nađemo. Ovo je bila koma vijest, s obzirom na to da je WC bio na popisu svake od nas.

Svaki daljnji pokušaj uživanja u tišini, dok iščekujemo brod, uništavala je vika muškarčina za stolom do nas, koji su sebi, nama, selu, otoku i cijeloj Indoneziji morali dočarati decibele svojih glasova i važnost svoje pojavnosti. Od toga da im netko naposljetku udijeli pljusku spasio ih je samo zvuk katamarana koji je pozivao na ukrcaj. Procedura ulaska u katamaran daleko je duža, od samoga broda i iskreno, dobro sam se zapitala, kamo ćemo svi stati. Neki na otok odlaze i na duži period pa, osim ljudi, u katamaran se ubacuju koferi, bicikli, kolica, sanduci i sigurno onaj set noževa koji dobijete ako nazovete odmah.

Vožnja do Gili Trawangana traje. Taman dovoljno da se ocean pozabavi trešnjom vaših unutarnjih organa, kapetan sedam puta pokuša upaliti jedan od onih američkih Blockbustera gdje ljuti protivnici napadaju Bijelu Kuću (a neki Stiven Segal, Chuck Noris ili neka kultna ličnost spasi cijelu naciju) i naravno, ne manje važno, dovoljno vremena da vidite donedavno glasnu ekipu na koljenima, ispaćene od povraćanja koje je počelo s prvom, a završilo sa zadnjom, morskom miljom na ovome putu. Nakon otprilike sat i pol vremena sidrimo se na Gili Trawangan.

„Zamislite da smo ovdje došle s koferima…“ – komentirala je Copri i skočila s broda u plićak baš kao i svaki drugi putnik prije i poslije nje.

Ako ste upravo planirali do Gilija prošetati svoj novi Samsonite kofer, učinite si uslugu opet i jednostavno nemojte. Ovdje ne postoji pristanište kakvog ga možda zamišljate, a s broda silazite ravno u ocean. Ali, u tome je, između ostalog, ljepota ovog čarobnog otoka.

Imati adresu smještaja, na otoku na kojem je vrijeme stalo, gdje ne postoji cesta, internet, asfalt, a stanovnici ne pričaju engleski, bilo je hrabro. Snalazile smo se rukama i nogama, s glavne i jedine popločene ulice zaputile se pješke kroz prašnjave odvojke, tri puta krivo skrenule desno, jednom pogodile lijevo i – ni same ne znamo kako, ali – našle smještaj koji smo prethodno rezervirale.

„Fakat je super!“ – oduševila se Anchy.

I fakat je bio. Možda u životu ne znamo odgovarajuće odabrati puno toga, ali u odabiru smještaja zaista smo dobre. Mali, uredan i opet obiteljski hostelčić dočekao nas je izrazito toplo, usmjerivši nas u sobu koja je bila velika, čista i u duhu dobrodošlice, puna cvijeća! Nisam ljubitelj potonjeg, no znak pažnje primjećujemo svi. Kratko smo se upoznali, poslušali savjete, ostavile stvari, pripremile badiće i zaputile se na plažu. Zavirujemo u otočke puteve (voljela bih reći ulice, al’ zaista to nisu), koji podsjećaju na kompleksne labirinte, divimo se svemu na što nailazimo, uživamo u robinzonskom filingu i tražimo put do plaže. Komplicirano? Malo, ali ni upola onoliko koliko će biti vratiti se u smještaj… no o tome nešto kasnije…

Glavna šetnica uz plažu ujedno je i najživlja točka otoka, izmjenjuju se ovdje hoteli, barovi, restorani, štandovi s voćem, suvenirnice, a sve od nabrojanog čuva taj neki hipijevski stil po kojem je otok poznat.

„Copri, pazi!“ – jedva da sam joj uspjela doviknuti, a ona se skloniti, prije nego ju je pobrala magareća zaprega ili donkey taxi  – ujedno i jedino “najmodernije” prijevozno sredstvo na otoku. 

Plaža s naše desne strane ostavljala nas je bez daha. Ma kakva Kuta!!! Tirkizno more, uređene plaže i baš niti ni jedna mana na vidiku koja bi olakšala odluku što odabrati i gdje stati. Švrljale smo naokolo u potrazi za mjestom na kojem ćemo spustiti torbe, naručiti hranu na nekoj od drvenih ležaljki i uživati, potpuno neopterećene, u svemu što ovaj prirodni raj nudi. Teško je ovdje pogriješiti, složile smo se.

„Daj odaberi neko random mjesto“ – sugerirale smo Anchy koja je hodala nekoliko koraka ispred nas.

Random mjesto, pretvorilo se tijekom dana u jedno sasvim neobično, i do dan danas neponovljivo iskustvo, nakon kojega ništa više neće biti isto….

Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…

Život je more, kuće kao kockice šećera, slana voda i Vaša želja je za mene zapovest

Bodrum

Turista u Turskoj… Ovo možda zvuči pomalo strašno, ali stvarnost je zapravo potpuno drugačija. Biti turista u Turskoj je nešto najbolje što vam se može desiti. 

         Turizam i ugostiteljstvo su neke od vodećih grana i izvora prihoda. Hotela, airbnb ponuda, soba, restorana, resort-a i all inclusive destinacija ima na svakom koraku. Turisti su tretirani kao Bog i svaka želja je zapovest za ugostitelja. Moguće je urediti svaku opciju, izmeniti ponudu, prilagoditi, dati odgovarajući popust, ispuniti i neke od najluđih želja (verujte mi, lude želje i nemoguće, ne postoji u turističkom rečniku Turske).

          Sve je podredjeno gostima i akcenat je na tome da se zadovolje i najzahtevnije mušterije. Kako je turizam nešto što im je bukvalno u krvi, bilo koja destinacija koju izaberete vas neće razočarati jer ćete se osećati kao kraljevska ličnost – počevši od sadržaja koje nude, čistoće, hrane, uslužnosti, razumevanja psihologije turista iz različitih delova sveta… 

          Kako je zima vreme kada obično sanjamo o suncu, toplim destinacijama, moru i plažama, a i dobro vreme da se počne planirati letnji odmor, želim da vam predstavim i približim moju omiljenu morski regiju u Turskoj – Bodrum.

          Bodrum je mesto u koje sam se zaljubila kada sam ga posetila prvi put, pre nekih 4-5 godina. Bio je to potpuno drugačiji doživljaj mora i letovanja u poređenju sa drugim zemljama, ali i delovima Turske. Bodrum je višnja na šlagu svih morskih destinacija

          U prevodu sa turskog jezika znači “podrum”, što ne zvuči obećavajuće na prvi utisak. Ali, kako smo već dobili ideju u prethodnom postu o bogatstvu turskog jezika, kada vidite Bodrum, shvatićete da je to jedan od najlepših “podruma” koje ste ikada videli.

          Krasi ga mnoštvo belih dvospratnih kuća i hotela – u Bodrumu nije dozvoljena gradnja objekata viših od dva sprata, što je genijalno rešenje, jer možete uživati u prelepim pejzažuma bez straha da vam vidik blokira neka grdosija. Takođe, bele fasade su jako lep kontrast bujnoj vegetaciji i zemlji. Podsećaju na kocku šećer posmatrano iz dajine. Prelep kontast belim fasadama jeste roza ili crveno cveće (Bougainvillea) koje se penje i raste duž zgrada.

         Bodrum nije specijalno pravljen za potrebe turista, kao neke druge regije u Turskoj. Prvi koji su uživali u svim čarima ovog predivnog mesta su bili lokalni turisti i poneki posetioci iz Grčke jer je blizina grčkih ostrva bukvalno vidljiva golim okom. Te je tako Bodrum pun privatnih letnjih vikendica. Većina hotela su mali, “butik” hoteli koji nude all-inclusive ponudu. Naravno, vremenom su izgrađeni i popularniji hoteli, većih kapaciteta i luksuznije ponude, ali pravi duh Bodruma je u jednom od ovih belih bisera. 

          Plaže su čiste i lepo uredjene. Većina ima kafiće u blizini koji nude ležaljke i suncobrane za koje ne morate da platite dodatni novac ukoliko popijete piće ili dva. 

          Što se tiče sadržaja, ima ih i previše – Bodrum je jako živ. Ima nekoliko zaliva koji nude različit tip kafića, klubova na otvorenom, restorana, tematskih večeri…

          Od dnevnih aktivnosti, ukoliko ste tip koji voli aktivniji odmor možete uzeti neku od tura za obilazak Bodruma, odlazak na plivanje sa delfinima, posetu vetrenjačama, jeep safari, vožnje brodićem, jahanje kamile, odlazak u Aqua park, parasaling… i bezbroj drugih aktivnosti. A ukoliko ste tip koji voli lenj odmor – sunčanje, leškarenje na plaži i uživanje, i ovo će vam biti i više nego dostupno. 

          Verujte, ovo magično letnje escape mesto, će vas i više nego oduševiti, zavesti i naterati da se opet vratite jer će osvojiti vaše srce.

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad, Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj) iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

BALI – Keep calm and wear a sarong part 08

...prethodne dijelove priče pronađite u blog feed-u…

DAY 05 Put u središte SEBE

Dok smo mi već debelo zagazile u Novu, ekipa u Hrvatskoj još je aktivno ispraćala Staru godinu. Švrljale smo po društvenim mrežama, čestitarile preko aplikacija i razmišljale ustati li se ili ipak preskočiti doručak. Presudila je glad.

Restoran je bio pun i veseo kao ni jednog jutra do tada. Večer prije u hotel je pristigla još jedna grupa iz naše regije agencijom (koja to nije), koji su prije Balija posjetili i neke druge zemlje, a Novu su odlučili dočekati na Otoku Bogova. Zasigurno, pridružilo se i nekoliko novih grupa Kineza/ Filipinaca/ Japanaca (oprosti mi, Bože, al’ nikako ih ne uspijevam razlikovati) i bio je pravi izazov uzeti hranu bez zalijetanja u nekoliko desetina njih.

„Nova godina, nove odluke. Idem probati ono njihovo čudo. Gledam to već danima i zanima me što je“ – javila sam curama i zaputila se prema pultu gdje je jedna od osoba koja pripada spomenutim nacijama pripremala kineski doručak.

„Good luck!“ – odgovorile su cure, a Anchy zamolila da i njoj donesem komadić tijesta po koji sam pošla.

„I?“ – upitala je Copri.

„Ne znam, nije loše, kuhaju taj smotuljak na pari i punjeno je nečime.“ – odgovorila sam.

„Meso?“ – upitala je Copri i poslužila se s mog tanjura.

„Čini se da nije…“ – nisam bila sigurna.

Taman kad se pripremala zagristi netko je dobacio da je tijesto punjeno – ni manje ni više – svinjetinom. Odložila je smotuljak jednakom brzinom kojom bi se netko rješavao bombe, a svaki sličan vegetarijanac mesa.

„Daj meni!“ – uzela je Anchy, probala, prožvakala i napravila facu kao da neće tražiti još. „Idem po palačinke“ – komentirala je.

„Donesi tri…“ – doviknule smo.

Dok smo se borile s čokoladom na palačinkama smišljale smo plan za dan i odlučile da idemo istraživati plaže dalje od Kute.

„Hoćemo se javiti Ildi, da pozove taxi? Rekla je da javimo ako smo za…“ – pitala sam cure.

„Javljaj!“ – potvrdile su.

Večer prije s Ildom smo u razgovoru preletjele jug otoka, iskomentirale plaže i odabrale jednu na koju želimo otići. Ponudila se pozvati nam taxi preko lokalne aplikacije, a cijena je takvog taksija znatno niža od onih koje ugrabite na cesti.

Ilda je na poruku odgovorila brzo, jedva smo uspjele utrčati u sobu i pokupiti stvari. I stvarno, taxi se stvorio pred hotelom u samo nekoliko minuta.

„Nadam se kako ćemo stići na plažu prije nego na groblje“ – uputila sam komentar curama jer je vozač izgledao poprilično bolestan, s maskom preko lica, znojnim čelom i opakim kašljem. Kad smo ga upitale treba li mu pomoć, odbio ju je uz obrazloženje kako samo ima temperaturu i da je ok.

„Mi smo se ovim putem vozile sinoć?“ – upitala je Anchy.

„ Nemam blage, po danu je sve drugačije…“ – odgovorila je Copri.

„Mislim da da, Ilda je rekla da je plaža u blizini Changgu –a“ – uključila sam se.

Nakon otprilike pola sata GPS taxi-ja je rekao CILJ. Nismo imale pojma gdje smo jer se pred nama nalazio samo neki tijesni kameni prolaz iza kojeg se – uz veliko možda – krije ocean. “Batu Bolong?“ – provjerile smo s vozačem, no što zbog temperature, što zbog osobnosti, nije bio razgovorljiv. Pokazao je prstom lijevo i rekao BEACH. Ok, dovoljno, idemo…

Na prvu, lokacija nije ulijevala puno povjerenja. Mjesto je bilo potpuno pusto, naši mobiteli bez signala i lokalne kartice. Tračak optimizma pružala je činjenica da je dovoljno rano, a dan dug pa ako nastavimo hodati do večeri ćemo se dočepati civilizacije.

Plaža koja se ukazala pred nama bila je potpuno pusta, kilometarska, a jedino društvo pravio je plaži (i nama na njoj) – ocean. Iskreno, savršeno. Spustile smo se do oceana, izule japanke i nastavile pratiti smjer kojeg je vozač preporučio te, bez obzira na to što smo hodale dugo, dugo, nikoga nismo srele. Iskoristile smo to vrijeme za ludiranje, izmišljanje čudnovatih fotki i uživanje u tišini, pogledu, atmosferi. Je l’ se dogodio neki opaki pomor ljudi dok smo se vozile do tu?!? Razmišljale smo na glas…

Nakon sat vremena srele smo prvu pojavu čovjekolikog oblika koja nam je dala naslutiti da se pomor, kao ni apokalipsa, ipak nije dogodila u onih pola sata koliko nam je trebalo do tu. Djevojka nam je objasnila kako smo poprilično daleke od turističkih plaža, ali ako nastavimo hodati da ćemo do njih doći. Hmmm, želimo li uopće… propitivale smo se na glas. Zahvalile smo se na informaciji i nastavile hodati kada su se pred nama ukazale prve ležaljke. Pogledale smo se… bilo je jasno… ovdje ćemo ostati.

Dečko koji je iznajmljivao ležaljke došao je do nas prije nego mi do ležaljki i počeo nas prizivati da se ovdje zadržimo. Prešutjele smo činjenicu kako nam je to u startu i bila namjera, pogodile super cijenu, naručile Radler (koji je sad već postao dio naše dnevne rutine, zajedno s onim „kondomima“ na njima koji zadržavaju hladnoću) i bacile se na ležaljke. Pokušaje razgovora s njim, a i među sobom, svele smo na minimum.

Koliko smo dugo ležale u tišini ne mogu procijeniti, no dovoljno dugo da nekoliko puta prevrtimo vlastiti život, shvatimo da je u suštini lijep, kako smo bez nekih postupaka mogle, a do kojih još trebamo doći. Šutjele smo dugo, znatno duže nego što smo hodale, ali uz ove cure, šutnja lijepo zvuči. U nekom smo trenutku sve tri uspjele i zaspati, prije nego nas je probudio pijesak nošen vjetrom u lice.

„Spavaš?“ – upitala sam Copri.

„Ne znam… što god da radimo, lijepo je… ti?“ – odgovorila je.

„Gladna sam i sve me boli od surfanja“ – prekinula nas je Anchy koja se već opasno žalila na bolove uzrokovane njenom jučerašnjom avanturom.

Nije bila jedina kojoj je hrana bila na pameti. Od ono malo stvari što smo ubacile u torbu za plažu ni jedna nije bila za jesti i znale smo da moramo u potragu za nečim što će utažiti glad. “Šaptač ležaljki” usmjerio nas je prema produžetku plaže, nabrajajući dva – tri restorana čija smo imena zaboravile jednakom brzinom kojom ih je on izgovorio.

„Je l’ netko razumio što je on rekao?“ – upitala sam cure.

„Noup, hodaj, ugrabit ćemo nešto…“ – gurnula me Copri i nastavila hodati.

„Evo jedan“ – dobacila je Anchy ubrzo.

Restoran na koji smo nabasale bio je suviše fensi i uspješno smo ga izbjegle. Nastavljajući hodati dalje plaža je postajala sve zakrčenija, a sadržaj bogatiji. A tu se svi skrivaju! Nailazimo na mali surferski restorančić, bacamo oko na menu, izbor i cijene su ok, ostajemo tu. Kao i svaki put do tada odabiremo balijsku hranu – hrpu riže, rezanaca, piletine, račića.

Dok čekamo hranu švrljamo po terasi restorana, šlaufom peremo pijesak sa sebe, krademo Wi-Fi i škicamo u kuhinju dozivajući hranu. Usluga nije bila ni slična rejtingu s TripAdvisora kojim su se hvalili (ističući pločicu sa zvjezdicama na svim frekventnim mjestima restorana), no gladne smo i ne razmišljamo.

Pojele smo, platile, odlučile ne maltretirati Ildu za pomoć oko taxija do Kute i krenule u potragu za jednim na cesti. Pred nama su nicali fensi hoteli, barovi, bazeni, hrpa sređenih ljudi te oni koji su takvi željeli biti (ali im nije pošlo za rukom)….

Pa ovo je Seminyak – komentirala sam curama, shvativši kako se nalazimo na mjestu gdje svaki turist željan provoda na Baliju želi biti. Seminyak se u to vrijeme pripremao za reprizu dočeka, ljudi u šljokičastim opravicama slijevali su se odasvuda, dok smo mi i dalje bose, prljave od pijeska, u badićima, ogrnute maramama hodale u potrazi za prijevozom.

Potraga nije bila ni približno laka koliko smo mislile da će biti, cijene koje su taksisti tražili za prijevoz do Kute (2 km) potpuno nerealne i nije nam padalo na pamet pristajati na to. Skrenuvši u uličicu, zaustavile smo prvi slobodan taxi čiji se vozač zbog gužve, trubljenja ostalih taxista i auta nije uspio ni snaći, a već je vozio prema Kuti po cijeni koju smo ponudile i iznad koje nismo željele pristati. Nećkao se, prigovarao, a na kraju ipak prihvatio činjenicu kako neće zaraditi više od početne cijene.

Put prema Kuti izgledao je kao svaki povratak u ovo mjesto, gužve kilometarske, baš kao i kolone ljudi na cesti. Iz taxija smo iskočile u blizini hotela, ostavljajući vozača zatočenog u koloni.

Po povratku u hotel sreli smo ekipu iz naše grupe.

„Što ste danas radile?“ – upitali su nas.

„Putovale…“ – odgovorila je Copri.

„Daleko?“

U središte sebe – pomislila sam sjetivši se idile na ležaljkama…

Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima

BALI – Keep calm and wear a sarong part 07

prethodnih 6 postova pronađite u blog feed-u…

DAY 04 NOVA godina, STARE odluke…

Dugo smo se – i u miru – izležavale u krevetu prije nego se odlučile pokrenuti. Bio je to jedan u šturom nizu poklona koje smo sebi odlučile pokloniti za Novu godinu. Razlog zašto smo iz kreveta iskočile u 10:12h bila je isključivo činjenica da doručak traje do pola 11. Gladne nismo bile, no zašto propustiti?!

Pri silasku susrećemo članove grupe s kojom smo na Bali doputovali, a s Mladenom dogovaramo razgovor uz kavu – samo da uzmemo doručak prije nego nam zalupe vrata restorana pred nosom.

“Vi, brate, niste normalne, pa kako ste sve to uspele da vidite?” – promijenio je retoriku od neki dan kad je bio uvjeren kako naš plan obilaska ne drži vodu. ” Show, trebaju ovi naši iz agencije da vas uzmu za vodiče!” – dodao je smijući se.

“Sve se može kad se hoće, Mladene… ili kad si lud” – primile smo šalu.

“Prije da je ovo drugo!” – konstatirao je ispijajući kavu.

“Zasigurno” – konstatirala je i Copri.

“Nego, ekipa, što ćete večeras?”

“A kaj je večeras?!” – ubacila se Anchy pomalo razočarana što jutros nije ugrabila svoj prženi doručak.

“Ti to mene cimaš, purgerice?” – provocirao je Mladen.

“Ha?! Pa fakat te pitam!” – branila se Anchy.

“Alo bre, pa najluđa noć u godini. Planiramo žurku svi zajedno na cool mjestu. Mora da idete s nama” – stvarno se trudio.

Činjenicu da je danas Stara godina u tom trenu nije zaboravila samo Anchy, zaboravile smo sve tri. Toliko o tome da smo na Bali došle isključivo u cilju najluđeg provoda u ovoj noći. Ok, pregrubo je reći zaboravile, al’ smetnule s uma jesmo. No tko još zna koji je dan ili pak sat kada je na godišnjem?

“U planu je zajednički izlazak u klub nedaleko Kute koji priprema fora doček.” Pokazao nam je nekoliko fotki ambijenta koji je na slikama bio primamljiv, djelovao kao manji resort (što vjerojatno i je), okružen šumom, s izlaskom na plažu.

“Ne padamo baš na kolektivnu euforiju, Mladene, a ni neka fensi mjesta, nismo zato tu!” – ubacila sam se.

„Prostor je ogroman“ – dodao je – „s puno šankova, hrpom bazena i provjereno dobrom atmosferom. Mora u toliko hektara da nađete nešto za sebe! Malo nam je frka kako ćemo do tamo, jer nas je puno, ali smislimo do večeras. Ne prihvaćam ne, a čekamo vas na zagrijavanju uz bazen na vrhu hotela oko 20h.“ – bio je pomalo bossy.

Ok, faco primile smo na znanje, smislimo i javimo. Bazen kojega je spominjao otkrile smo večer prije, ušuljale se kroz požarni ulaz sa Smirnoffom u ruci i isprobale ga kada je za pristojne (i sve druge) goste već odavno bio zatvoren.

I dok smo pozdravljale Mladena prišli su nam Sanja i Pero, također dio naše grupe. Nismo ih dotad poznavale niti s njima komunicirale. I oni su dočuli kako otok istražujemo samostalno, zanimali su ih detalji i poneki kontakt kako bi i sami pokušali isto. Naš razgovor čuo je još jedan par iz grupe i uključio se u razgovor.

” O vama kruže urbane legende…” – našalili su se.

“Primjećujemo!” – dodala je Copri.

Razgovori i preporuke što vidjeti, a bez čega se može, zaokupirali su preostalo dopodne. Društvo je bilo ugodno pa nismo ni shvatile gdje je vrijeme pobjeglo…

„Hajmo švrljati Kutom, a poslije na plažu” – predložila je Anchy.

Tako je i bilo. Po najvećem “zvizdanu” šetale smo ulicama Kute, koju do tada pošteno nismo ni vidjele. Na prvi, čak ni drugi pogled (te ni bilo koji sljedeći pokazat će vrijeme) nismo bile preoduševljene gradom pa razgled ni nije bio prioritet. Osim što je turistički raj, pun brojnih kafića i restorana, Kuta ne nudi mnogo. Naselje je to smješteno uz nekoliko, navečer potpuno zakrčenih, cesta, a osim spomenutog sadržaja i plaže prema kojoj uskoro krećemo, veće atrakcije tamo nismo zamijetili.

“Ajme, masaža, dakle, ja moram!!” – zapazila je Copri reklamu i pretrčala cestu uz dernjavu da je pričekamo za plažu.

Viknule smo da nas potraži u sobi, gdje planiramo odmoriti do njezinog povratka. Anchy i ja malo smo još kružile okolo i krenule u pravcu hotela. Vruće je! Ljenčarile smo laprdajući gluposti kada je u sobu – kao oslobodilački ratnik – uletjela Copri. Masaža je za našu (a sada i vašu) informaciju bila jeee*** i bilo je ovo najbolje uloženih 25kn. 25kn – zabezeknula nas je?!?! Oh, da, zvučala je pobjedonosno. Pa kada je već tako možda se i same odlučimo investirati, smijale smo se nas dvije.

Na brzaka smo pobacale stvarčice u torbe i spustile se na plažu, koja, baš kao ni Kuta, iskreno ne očarava. Možemo razumjeti da smo do sada vidjele popriličan broj rajskih plaža (pa kriteriji postaju viši) ili pak da možda nismo pogodile tajming, sezonu, dan ili već ono “nešto” što je potrebno da dojam bude drugačiji, ali nismo bile impresionirane. Da je dugačka to je istina, no, kad bi me netko pitao da je opišem u nekoliko riječi (oprostite svi pristojni jezici svijeta) sažela bi to u nekoliko riječi. Puno – poprilično smećem zaprljanog – pijeska, dvostruko više ljudi, a ubacio se tu i jedan “Hrelić” na kojemu ne manjka ničega. Stanovnici hrvatske metropole, kao i oni udaljeni od nje, shvatit će o čemu pričam. Mjesto je to na kojem u istom trenu možete sjediti ili oni hrabri zaista na vlastitu odgovornost (i plaćeno putno osiguranje) ležati na pijesku i nadati se da vas netko nehotično neće nagaziti. Možete kupiti vodu, sok, pivu, koktel i ostali alkohol, poneku drogu, sunčane naočale, kebab, prženu tjesteninu, kokice, sunčane naočale, ulje za sunčanje, marame, šešire (što sam na kraju kupila i sama), zidne slike, tepisone, kauč, konja, majmuna ili pak napušteno dijete. Uz to, neodoljivo podsjeća na plaže na kojemu su upravo iskrcani, tajno prokrijumčareni azilanti, jer većina naroda uopće ne izgleda kao da tamo želi biti. Gruba sam, priznajem, no da smo uživali u ljepšim plažama prije, ali i poslije ove – jesmo.

Kuta beach

“Želim surfati!” – prekinula je naše sarkastično komentiranje Anchy.

“Isuse, od ovih distrakcija more nisam stigla ni škicnuti!” – Anchy me podsjetila baciti oko na ocean s naše lijeve strane!

“Sad i tu ćeš surfat?” – čudila se Copri.

“Da, onaj lik tamo mi je simpa, sve mi je objasnio, želim kod njega!” – komentirala je i vrlo brzo ugrabila prvu dasku.

„Preživi! Do kraja ove godine ostalo je samo par sati, a treba nam u CV-u” – hrabrile smo je.

Zapravo njeno surfanje bio je jedan od highlightova dana. Zabavila nas je svojim pripremama, a kasnije i surfanjem, baš kao što je zabavila i dobar dio plaže. Anchy je posebno zanimljiva i blesava osoba koja malo koju personu ostavlja hladnokrvnom. Nazivam je dobrim duhom svakog druženja i teško se uz nju osjećati loše. Ni danas to nije bila iznimka. Popratila sam njenu avanturu kamerom, dok je Copri uživala u pogledu na obe, nepomično ležeći na improviziranoj ležaljci, nakon što je s neugodom odbila brojne grupe i obitelji s ponudama da se slika s njima.

Anchy se surfanjem, kao i Arijem (svojim instruktorom), zabavljala otprilike pola sata, nakon čega je iz mora izišla poprilično umorna, ali sretna. I izudarana, a posljedice toga osjećat će još danima poslije. Svejedno, to je neće spriječiti da o ovome nastavi pričati još tjednima.

Pričekale smo da se osuši, koliko je to bilo moguće na izuzetno vlažnom zraku, a potom odlučile potražiti ručak u jednom od brojnih restorana uz plažu. Izgledom ne mame osobito, ali mirisima, pogotovo kad si gladan, svakako. Pogodile smo tajming – upravo u trenutku kada smo se smjestile i odabirale hranu spustila se kiša. Naša prva kiša na Baliju. O jednoj, ipak jačoj, pisat ćemo u narednim postovima, a sjećati je se dovijeka.

Bali nije otok koji se previše opterećuje kišom. Naš improviziran restoran, prokišnjavao je na sve strane. Sklupčale smo se pod plastikom koja je glumila krov i nekako ostale polu-suhe. Gladne ostale nismo, to je bilo sigurno. Dok nas je glavno jelo zadovoljilo mirisom i okusom (osim jedne namirnice na mom tanjuru koja je ostala nedetektirana do danas – no tako to ide kad odabireš lokalno), palačinkama nismo bile impresionirane. Na povratku u hotel skrećemo u trgovinu i kupujemo kekse. Ok, popravni ispit je uspio.

Ići ili ne ići s ekipom na proslavu Nove bila je tema sljedeće debate koju smo vodile svaka iz svog kreveta. O svačemu se tu raspravljalo – koliko je daleko, što ako nam se ne svidi, kako ćemo tamo, kako opet doma, promet, ljudi, muzika… Jedina činjenica o kojoj se nije trebalo diskutirati bila je ona da nam se realno nikuda ne ide! Kompliciramo, zaključile smo… idemo i točka…

Pripreme za “najluđu noć” bile su vremenski jednake onima za odlazak u trgovinu i mislim da, ukoliko zbrojite vrijeme koliko je bilo potrebno svima trima, nismo premašile sat. Smiješno je to u usporedbi s nekim prijašnjim vremenima kad je i odlazak susjedu bio ceremonija. Starost? Ili zrelost?

“Gdje su ono oni?” – pitala je Copri.

“Gore, na bazenu.” – odgovorila je Anchy.

Nas dvije bile smo spremne i dobile zeleno svjetlo od Copri da krenemo prema bazenu našim starim uhodano-zabranjenim putem „samo za zaposlenike“. Pridružit će nam se. Otvorivši vrata koja vode prema izlazu na bazen, nabasale smo direktno na roštilj i debeljuškastog polugolog roštilj majstora, izgledom stanovnika ovog kontinenta. Da razjasnimo, kad kažemo roštilj ne mislimo na već postavljenju večeru, već doslovno roštilj na kojem se pržilo meso, postavljen direktno na “ulaz”! Opravdano, to je izlaz u slučaju opasnosti (tsunamija) i nitko ga ne koristi. Mislili su domaćini Eventa. Krivo, dokazale smo mi.

Baš kao što smo krivo odabrale i lokaciju. Na krovu se naime skupilo neko kosooko društvo, a članovima naše grupe nije bilo ni traga. Našli smo ih u prizemlju hotela nekoliko minuta poslije, a potom je nas pronašla i Copri kojoj smo kroz smijeh ispričale što smo upravo doživjele, a priznala je i ona sama isti susret.

Sličnu priču imali su Mladen i Ilda te neki drugi članovi ekipe. Shvatili su da je bazen pod okupacijom naroda Dalekog Istoka pa se spustili u predvorje hotela. Promjena lokacije nije utjecala na atmosferu, a kroz neko vrijeme okupilo nas se poprilično.

Mladen i Ilda nabavili su Jack Daniels, ostatak nas Colu, još nekog alkohola, i bili smo kompletni. Tu večer pošteno smo se napričale s Ildom o životu u dijaspori i mogućnostima rada u dalekim zemljama. Ona je imala volju (jer na Baliju je isključivo zbog Mladena), mi iskustva i bila je to savršena formula. Osim što smo premašili zadano vrijeme za krenuti prema klubu, izgubili smo i svaku šansu da ulovimo prijevoz skuterima do tamo. Ok, njih smo i mogli prežaliti, do Changgu-a ima i više od pola sata vožnje, a traumu sa skuterima od neki dan konačno smo potisnule. No, prijevoz nam stvarno treba, a što više odgađamo opcija je sve manje.

“Ništa ekipa, hajmo ovako, naručujemo taksije pa kako dolaze upadajte u njih i vidimo se tamo!” – predložila je Ilda.

Nismo se ni snašle, a Ilda nas je već ugurala u prvi taxi koji je stigao. Sjećam se da nas je bilo 6, zajedno s vozačem koji ovim brojem nikako nije bio sretan. Ali mi jesmo. I, iako se s curama iz auta prije, a bome ni poslije, nismo naročito družile – u vožnji smo se zabavile.

Otprilike pola sata kasnije stigle smo do La Brise. Mladen, kao ni fotke, nije lagao/le – mjesto je zaista izgledalo super. Dugački osvjetljeni drvored na samom ulazu, skrivena zdanja i puteljci u šumi od kojih svaki ima namjenu i ništa nije slučajno, šankovi različitog sadržaja, kaskadni bazeni, puno palmi, glasne muzike, raspoloženih turista… Kad smo kod muzike, ona i nije bila moj đir, ali već poduže vremena ne izlazim, pa je pitanje gdje u ponoć na Staru godinu uopće mogu čuti ono što slušam. Vrludale smo, skenirajući prostor kao i ekipu.

La Brisa, beach restaurant

“Stigle ste” – prišli su nam Sanja i Pero.

„Da“ – nadglasavali smo se sa zvučnicima kvadrature moga iznajmljenog stana na Ferenščici. Oni su do ovdje stigli prvi, skuterom iznajmljenim ranije tog dana, a s kojim u narednima koji slijede planiraju istražiti otok. Zapričale smo se s njima, kad se pred nama stvorio Mladen i pozvao nas među ostatak pridošle ekipe.

Između druženja, istraživale smo prostor i nabasale na izlaz prema plaži. Na trenutak sam zastala iskreno uživajući u pogledu na ocean obasjan mjesečinom. Ima nešto u tome da više nikad nisi isti kad jednom vidiš mjesec kako sja na drugom kraju planete – shvatila sam davno, večeras još jednom potvrdila…

Bližila se ponoć i vratile smo se među ekipu. Očekivale smo odbrojavanje koje se nije dogodilo, ali vatromet je zato bio poduži. Uspjela sam ga uhvatiti kamerom nekoliko minuta nakon početka, tek nakon što sam izgrila i izljubila cure. Ranije te večeri odlučila sam Novu dočekati posvećena njima dvema koje volim, radije nego mobitelu i snimanju. Onome što vrijedi ispred onoga što blijedi.

Ostatak noći provele smo u čestitarenju, druženju s dijelom ekipe, a oko 5h ujutro zaključile da je dosta i krenule prema izlazu. Nismo ni slutile da ćemo u pokušaju nalaska taksija izazvati “Okršaj kod OK Korala“. Naime, uletjele smo u taxi koji očito nema dozvolu voziti tamo, svjedočile masovnom puču ostalih taksista koji su nam zapriječili put i jedva, zajedno s vozačem, izvukle živu glavu.

Bilo je lijepo vidjeti kako se približavamo Kuti. Hotelu. Sobi. Krevetu.Tu sam noć/jutro prije spavanja na balkonu zapalila cigaretu gledajući u nebo dok su cure već debelo spavale.

Nova je godina, Provincijalko, što si želiš u ovoj?! Ne mnogo, samo jednu novu godinu ispunjenu starim, ponešto obogaćenim, odlukama… da smo zdravi i da nam je ljubavi…

Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima