Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja

Posted on November 14, 2019 by gypsycinderella

Kako bi mi malo tišine danas dobro „leglo“. I ko bi rekao da će tišina i mir biti privilegija… Pitate se zašto pišem ovo? Well… 😊

Ne verujem u stereotipe i ne odobravam ih, ali moram priznati da što više putujem, sve mi je jasnije da svaku naciju karakteriše nešto tipično. Da li to ima veze sa geografskim položajem, istorijom, nasleđem, načinom života – ne znam, ali je zanimljivo da su izuzeci od pravila u ovom slučaju jako retki i da statistika ide u prilog stereotipizaciji nacija.

Kao što sam već pomenula, Turska je zemlja prebogate istorije, kulture, grlatih ljudi snažnoga glasa… presnažnog, ukoliko pitate mene. Jako su glasni i bučni. Turci vole gužvu, vole fanfare, feštu i sve što je živo. Pričaju telom podjednako koliko i rečima. Gestikulacija i mimika su sastavni deo govora – jedno bez drugog ne ide. Glasovne frekvencije idu do neslućenih visina, a najzanimljivija stvar je što oni nisu svesni jačine svoga glasa, i nemaju osećaj šta je zapravo pristojna jačina – po principu „što glasnije, to bolje“.

Živi dokaz ove tvrdnje je sledeća situacija: posmatrajte grupu ljudi koji razgovaraju normalnim tonom – ukoliko im se približi jedna osoba koja priča glasnije, sav mir je poremećen i svi unutar grupe počinju koristiti jako visok ton, nadjačavati se sa ostatkom sagovornika i krajnji rezultat je grupa ljudi koja viče i deluje kao da se svadja dok zapravo razmenjuju i diskutuju svakodnevne teme. Da li je to potreba pripadanja grupi (koja je ovde jako izražena) ili nešto drugo još uvek nisam odgonetnula.

Sledeća situacija jeste razgovor mobilnim telefonom – naravno da ukoliko neko sedi blizu vas dok razgovara na telefon, prva stvar koja će vam se desiti jeste trajno oštećenje sluha, a druga stvar je da ćete biti upućeni u razgovor (hteli ili ne). Ukoliko vidite da su nekim čudom tihi, postoje takodje dve situacije – pričaju o jako poverljivim temama ili tračare o nekome/nečemu, ali to je već tema za neki drugi put.

Ako posećujete Tursku ili se selite ovde, spremite se da pojačate glas za nekoliko desetina decibela, u suprotnom ćete biti upitani da li ste dobro ili ste možda gladni jer normalna jačina glasa je endemska vrsta. Verujem da je to potreba i filozofija priradnosti grupi, jer indivudalnost nije najpoželjnija karakterna crta. A i teška je za kontrolisanje.

Ukoliko bih birala gradove koji me podsećaju na način komunikacije u Turskoj, svakako bih izabrala Istanbul ili Bursu. Kako je Istanbul moj dragi kamen, koji želim da vam predstavim sloj po sloj, izbor pada na grad broj dva – Bursu.

Bursa je okružena prirodnim lepotama i na samo nekoliko kilometara od planine i mora. Smeštena je u azijskom delu Turske. U njoj živi 60 posto stanovnika koji su poreklom sa naših prostora, zbog čega je moguće da će vas dosta ljudi razumeti.

Bursa je bila prvi glavni grad Osmanskog carstva. To je četvrti po veličini grad u Turskoj nakon Istanbula, Ankare i Izmira. Udaljenost od Istanbula iznosi 156 km, a od Marmarskog mora samo 28 km – izlaz na Mramorno more u dužini od 135 kilometara je još jedna primamljiva stavka na listi zašto posetiti Bursu.

Nalazi se u podnožju planine Uludağ. U drevnim vremenima planina Uludağ (2.543 metara visine) nazvana je Misijski Olimpus. Prema legendi, olimpijski bogovi gledali su trojanski rat s vrha ovog brda. Proglašena je za nacionalni park prirode i, sa najmodernijim i najskupljim skijaškim centrom u zemlji, predstavlja prirodnu lepotu koja krasi ovaj region.

Centrom Burse dominira Kapali čaršija sa 10 bazara sa najraznovrsnijom robom, koja je dugačka osam kilometara. U njoj možete da pazarite razne turske đakonije, od ratluka, ušećerenog kestena – po čemu je Bursa poznata, do svile, zlata i garderobe. Mnoštvo džamija, mauzoleja, muzeja, parkova, spomenika, zanatskih radionica,lokalnih restorana, hamama, termalnih izvora… će vas oduševiti i naterati da se ponovo vratite.

A i dobićete jedinstvenu priliku da vičete, cenjkate se na bazaru, probate mnoštvo ukusne hrane džabe i oplemenite svoju dušu.

Pročitajte prethodni post Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagram: https://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 04

Posted on November 12, 2019 by gypsycinderella

…link za prethodna 3 posta…

DAY 02 Lost in trans(portation)lation

Bilo je otprilike 3h ujutro kad smo potpisale kapitulaciju s nesanicom. Borile smo se do 6, a onda i ustale spremajući se za poduži dan. Čudan je to osjećaj kad iz vesti, štrampli, čizama, kroz samo nekoliko sati biraš između japanki ili sandala – usred zime. Osobno nemam ništa protiv, potpisala bih zauvijek.

Spustile smo se do restorana, najprije u potrazi za kavom, a potom i doručkom. Kavu kroz sljedeće dane nećemo s ovakvim oduševljenjem tražiti jer kao ni brojne u svijetu, ova nam nije odgovarala, već smo bez srama izvadile svoju i ubacile je u onu koja je stajala pred nama. E, sad već možemo dalje. Razdvojile smo se po restoranu birajući hranu, a kad smo se vratile za stol tanjuri su nam izgledali kao dječja bojanka. Ni jedna nam boja, baš kao ni vrsta hrane, nije falila na tanjuru.

„Anchy, tjestenina u 6:30?!“ – iznenadila me.

„Nemaš pojma, to nije tjestenina to su rezanci, super su. Fino mi je, a znaš koliko sam izbirljiva. Gledaj svoja posla!“

Bila je u pravu. Za Anchy smo uvijek sretne kada je sita, jer kad nije, nije dobro… sjećate se reklame za Snickers?!? E, to…

To što smo (nimalo u žurbi) stigle obaviti doručak, kavu i cigaretu značilo je kako naš kombi kasni. I kasnio je. U jednom trenutku, kad je to kašnjenje postalo zamjetnije, čak mi je prošlo glavom da možda i ne dođe, no truba na zatamljenom kombiju vratila me u stvarnost i okončala milijun i jedan scenarij u glavi. Kašnjenje je na Baliju normalna stvar. Tako da samo opušteno. Ovom doktrinom nadalje smo se vodile i mi same.

„Možemo li razgovarati o tvom ukusu muškaraca?!“ – pogledale su me cure nakon što je vozač neprepoznatljivo izgovorio svoje ime.

„To nije Yogi!“ – branila sam se, iznenađena i sama.

Da je Yogi zgođušan (ako ćemo o vjerodostojnosti slika na WhatsApp-u) bila je jedna od prvih rečenica s kojom sam curama potvrdila kako sam, nakon podužih pregovora, sredila prijevoz po Baliju na sva ona čudna mjesta koja želimo posjetiti.

„ I… Madi. Yogi… boss“ – potvrdio je i vozač našeg crnog Hyundai kombija.

„Ta na na na!“ – neartikulirano sam se još jednom opravdala. Malo mi je to pomoglo, cure mi i dalje nisu bile naklonjene pri ukrcavanju u vozilo.

„ How are you, Madi?“ – započele smo konverzaciju.

„Yes“ – odgovorio je prateći cestu.

„How far is Lempuyang temple?“ – probale smo dalje.

„Yes“ – nije surađivao.

„Fali mi naš Riči!“ – prokomentirala je Anchy podsjećajući na našeg vozača sa Sri Lanke koji nas je očarao i pružio iskustvo Sri Lanke koje ćemo rijetko ponoviti. Madi nam je, pak, najavio da osim avantura koje nas čekaju na destinacijama, čeka još veća na putu do njih, s obzirom na to da njegove kompetencije engleskog počinju i završavaju na jednoj troslovnoj riječi.

Do Lempuyang–a treba 2,5h kroz pristojan jutarnji promet i još pristojnije ceste. Ne, nije Madi u međuvremenu prozborio engleski nego smo to same shvatile kada se auto zaustavio na parkingu, a Madi ugasio auto i značajno nas pogledao.

„Lempuyang. Wait!“ – rekao je i nestao. Vratio se s hrpom muškaraca i dječaka na glasnim skuterima, koji su nas počeli oblijetati kao jato muha, u nadi kako ćemo izabrati baš njih za prijevoz.

„Come, Yogi say this, this and this. For you. Safe. Go!“ – rekao je naš poliglot i dao nam do znanja da se veliki boss iz daleka brine o nama.

Buljile smo iznenađeno u njega dok su motori glasno turirari oko nas, čeznutljivo prema natpisu za lokalni bus, odbacile ideju skutera svjesne kako nosimo kratke haljinice, pokušavale si napraviti put prema toaletu i barem zapaliti cigaretu, opet vijećale i na kraju se ipak uspele na te skutere. E pa, ako je Yogi rekao…

Yogiju se očito nismo svidjele kao što se činilo. Vožnja skuterima izgledala je kao žešći rodeo dok su se naši vozači međusobno natjecali, a ulice po kojima smo se vozile uske, drndave i jednake usponu na Himalaju (nisam bila, ali pretpostavljam). Nije ovo bio početak iz snova, ali htjele smo neviđeno, divlje, drugačije… poželjele ste… uživajte….

Kiselih lica sišle smo s motora pred zdanjem koje slovi kao jedan od najstarijih hramova na Baliju. Pogledale smo se stisnutih zubi, popravljajući odjeću i frizure, ali komentirale nismo ništa već se zaputile prema ulazu.

„Wait, sarong!“ – dobacila nam je žena s ulice i pokazala na košaru s nekim plahtama.

„Ova se ne obraća nama, je l’ tako?“ – pitala je Anchy.

„Nema šanse“ – odgovorile smo.

„Sarong. Here. Take!“ – ponovila je žena kad smo napravile još jedan korak prema ulazu.

„Cure, obraća se nama!“ – javila se opet Anchy.

I nije bila u krivu. Sarong je dugačka šarena marama koji moooorate nataknuti na sebe kad ulazite u hramove ili sveta mjesta bilo kojeg tipa na Baliju. U slučaju da ovo niste znali prije (pa ponijeli svoje marame) predstavlja odličan „asesorajz“ za uništiti sve i jednu odjevnu kombinaciju u kojoj ste planirali zabljesnuti na fotkama. Bad luck! Dok je neki hramovi naplaćuju, neki će vam je velikodušno posuditi besplatno uz napomenu da je morate vratiti. Oh, kao da biste je i zadržali!!

Vodič nas je ljubazno uputio (točnije – zadržao) neka pročitamo pravila prije ulaska na Sveto mjesto, a nama je u moru tih pravila zapala za oko rečenica kako ženama s menstruacijom nije dopušten ulaz. Oookkkk…!!

Ogrnute u 3 metra tkanine na 32C, ponosno smo ušetale u područje hrama i tako provele sljedećih 2,5 sata. Kraće razgledavajući područje hrama, a nešto ipak puno puno duže u redu za Gate of Heaven, korak bliže planini i aktivnom vulkanu Agung te, naravno, iščekujući fotku svih fotki. Da, da, znamo, ali eto i mi smo samo ljudi željni lijepih fotki… pa tko je bez grijeha nek baci kamen prvi!

Kamenje nismo bacale, ali smo na izlazu s olakšanjem skinule znojni sarong sa sebe, odbijajući razmišljati koliko ljudi ga je nosilo prije nas. Povratak skuterima niz ovu nizbrdicu nam nije padao na pamet, odabiremo lokalni prijevoz, spuštamo se na parking, nalazimo Madija i sjedamo u kombi.

„Tirta Gangga. Go!“ – veselio se naš poliglot.

„To je tu blizu, prošli smo ju putem“ – spomenula sam curama.

I stvarno, za desetak minuta stali smo pred vodenom, nekad kraljevskom, palačom u kojoj se, što zbog umora, što zbog gladi, nismo predugo zadržali. Iako vrijedi.

– „Gladna sam!“ – dodala je Copri. I nije bila jedina.

– „Madi, food!“ – pozdravile smo našeg vozača na parkingu i ušle u auto.

– „Yes, Besakih…“ – odgovorio je on, a ni jedna od nas nije ga doživjela.

Barem ne sljedećih pola sata, a onda nas je želudac podsjetio da je već više od pola dana ignoriran. Ignorirane smo bile i mi jer Madi nije stajao, a za otprilike još dodatnih sat vremena parkirao je pred Majkom svih hramova, Pura Besakih (Besakih temple).

„Kaj pričamo kineski kad kažemo da hoćemo jesti?!?“ – dobacila je Anchy i ljutito, baš kao i mi, izašla iz kombija.

Ne, ali pričamo engleski, a on to ne razumije, iskomentirale smo međusobno, pa dođe na isto. Nevoljko, ali ipak, odlučile smo dati šansu hramu prije hrane i nismo požalile. Požalile smo zbog još jednog – iznimno ružnog – saronga, ali ne i zbog vodiča koji nam se nekako sam dodijelio.

Iako smo ga u početku pokušale pristojno odbiti, uz opravdanje kako možemo same, na kraju smo bile zahvalne na njegovoj upornosti. Prošetao nas je uzduž – popreko po inače (za turiste) zatvorenim putevima hrama, otvorio jedno svetište samo za nas, podučio nas molitvi i na kraju s nama odradio vrhunski selfi. Nismo fanovi selfija, ali njega smo morale ovjekovječiti.

Do kombija smo se vratile nasmijanije nego do sada, ali sa snažnom porukom Madiju da želimo jesti. Food, restaurant, meal, rice, fish, meat, rukama i nogama smo mu objašnjavale. I, iako je izgledao pomalo zbunjen, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zaustavio se pred otvorenim restoranom.

Po ulasku u njega shvatili smo da nije meta turista, a cjelodnevno gladovanje zbog ugođaja i pogleda pred nama konačno se isplatilo! Bali Asli Restaurant, prekrasna terasa, zanimljiva lokalna hrana, osamljena dugačka rižina polja i njegovo Veličanstvo – Agung samo za nas. Dan, restoran, trenutak, osjećaj koji ćemo pamtiti – zauvijek! Hvala, Madi!

„Kuta?“ – dočekao nas je Madi pred kombijem nakon večere.

„Kuta, Madi, Kuta“ – konačno smo se, nakon cijelog dana, razumjeli i krenuli prema hotelu, odakle već sutra, nadamo se, ipak malo bolje naspavane – krećemo u nove pustolovine.

...link za Instagram profil click_away_together gdje su sva čudesa koja smo uspjele snimiti 🙂

Šri Lanka -> Sigirija

Posted on November 10, 2019 by gypsycinderella

Kroćenje zmija u starom svetu nastalo je u Indiji i na Šri Lanci. Negde, istovremeno razvilo se i u drevnom Egiptu samo u znatno manjoj meri. U davnim vremenima, pogotovo na Šri Lanci, ukrotitelji su imali najveću moguću privilegiju. Uživali su status pravih čarobnjaka. Hvatali su zmije i uzgajali ih. Takodje, prvi su otkrili tajne protivotrova i lečili su ljude od ujeda ovih divnih životinja. Umeli su čak i da komuniciraju sa njima. Jedini su mogli zmije da umilostive i da ih pripitome.

Skoro svakom ukrotitelju od davnina najomiljenije su bile indijske kobre. Danas se to popularno zove šaptač zmija ili snake whisperer. Nastao je kao nasledan zanat i prenosio se sa kolena na koleno. Deo potpunog kulta kroz vreme poprima drugačiji oblik sa pojavom masovnog turizma. Sam zanat zadržao se i do dana današnjeg. Kako se sve već uveliko komercijalizovalo, suština je ipak ostala ista. Nemaju više ni približno tako visok status kao nekada. Uglavnom su postali zabavljači. Sada, na prostoru Šri Lanke i dalje žive ljudi koji se vrlo uspešno bave i žive od ovog neobičnog i pomalo opasnog posla.

Sigirija, naizgled obična stena u daljini. Izgleda tako naivno dok je posmatrate još uvek onako neupućeni. Granitna metafora neskladnog, nejasnog i nedokučivog. Monolitni ugašeni gigant koji šljašti dok stoji pogrbljen. Stari skamenjeni lav kome je odavno otpala griva uveliko ćuti i ne progovara više ni sa kim. Ni sa sopstvenom senkom koju nema. Ne priča više ni sa vremenom niti sa svojom istorijom. Brani se ćutanjem. Muka mu je više od dosadnih turista poput mene. Kako i ne bi? Potpuno odudara od vegetacije i prirodnog ambijenta. Deluje kao da mu tu nije ni mesto. Rekao bih ovako neupućen da je najuren iz daleke, kamenite pustinje?! Otkud on uopšte ovde?

Potpuno je promašio podneblje napravivši totalni prirodni nesklad. Možda se nekada davno i sam univerzum malo poigao s njim. Kao da je nehotično zatresao delić neke druge planete, čija se magma spontano prosula iz svemira direktno na Zemlju. Podseća na kockasti, granitni asteroid osušen od predugog postojanja koji se nekada davno samo beživotno sručio na tlo, ne eksplodiravši. Odlomljena, krivudava, vulkanska naprava na kojoj se vrlo uspešno nastanio sam život. Mistična, monolitna i iskrivljena prirodna kocka odrubljene glave sa šapama gospodara izgladnelih životinja. Skrivena bašta na nebu kao sveti tron cvetanja jednog zatvorenog carstva i beskrajnog sebičluka. Ujedno isuviše skučen prostor za dve različite filozofije. Ničija zemlja u oblacima za tiho kajanje i jedinu preostalu misao. Vrlo pogrešno mesto za ponovno iskupljenje. Predivan ambijent za jedno pravo, vanserijsko samoubistvo. Sveti grad rodjen na kamenu toliko je moćan da je prosto neopisivo! Bolesno i ubitačno! Sigirija, dragi moji prijatelji! Kao i njegova gazdarica Šri Lanka nežno truju i ubijaju svoje preostale zanesenjake poput mene svojom prezavodljivom egzotikom.

Sigirija, jedini original i personifikacija svoje jedine gospodarice kao simbol preživele mirišljave cigle boje cimeta. Visoka je samo dvesta metara, a povlašćena je odavno i kod samih bogova. Sigirija iz daljine izgleda kao da mogu da je preskočim od šale i to da ne uhvatim zalet. Ovde na Šri Lanci, pogotovo na Sigiriji, sve samo tako izgleda! Optička varka prebogate prirode i najiskrenije indijske suze koja se nekada davno i sama slila u okean. Igra nebeskog prestola i ovozemaljskih legendi u svim mogućim oblicima. Sve se ovde sliva i preliva! Od njene lepote jedan zalutali putnik kroz vreme može samo da poludi. Pre nego li odluči da se i sam kao Kasapa ubije! Uopšte nije stvorena za komercijalne turiste! Ako mislite da samo šopingujete po koji jeftini kadar sa nje, bolje je zaobidjite, pre nego vas i ona sama baci odozdo.

Dugo sam sedeo na samom vrhu skrivenog grada Sigirije i na njenim nebeskim proplancima gde sam konačno sebe prepoznao u svim tim iščezlim i zabranjenim freskama. Sam samcijat i bez svojih konkubina. Bez igde ikoga! Napokon mi je cela Šri Lanka bila kao na dlanu. Ceo biodiverzitet neprohodnih džungli se nenadano otvorio preda mnom. Kao da sam odozgo napokon mogao da vidim sebe u ogledalu, u refleksiji svih mogućih zelenih nijansi. Nadziru se Kendi, Anurhadapura i Hikaduwa. Hiljadu i četiristo stepenika je danas protutnjalo kroz moje noge. Sve sam ih pretrčao kao od šale. Sve osim jednog. Zastao sam pri samom vrhu, na tom, svetom, osmom. Skamenio se par sekundi, okrenuo i ispoštovao nezvanično osmo svetsko čudo! Ostali turisti su se komešali od vrućine i adrenalina, praveći beskonačno veliku zmiju kojoj se ni rep više ne vidi od sunca dole pri dnu ambisa. Hmm, zmija, ta sveta životinja. Strpite se još malo!

Trebalo je kasnije i sići sa nje. Nije to nimalo jednostavno i to ne onim istim krivudavim stepenicama koje su vodile ka nebu. Večno prebukirane turistima. Lavlja stena je prenatrpana danas, kao i uvek, i vrlo rado bih sve to izbegao. Jutros je uspon na Sigiriju bio vrlo strm i dug. Uz paklenu vrućinu, sve je to izgledalo pomalo i neostvarivo. Danas napokon shvatih da sam još i u dobroj kondiciji. Krenuo sam sasvim nekim drugim, neutabanim i nepoznatim stazama. Zaobišao sam čuvena lavlja vrata, da ne verziram doživljaj od danas. Fotografisanje je završeno. Nisam više bio sam. Spontano jedan deo grupe sa kojom sam stigao dovde je krenuo sa mnom ili ja sa njima. Kako se uzme? Sunce je već duboko zalazilo i uranjalo u svoj san, tamo negde na obodima Indijskog okeana.

Silazak na dole postajao je sve manje vidljiv, a samim tim i sve više neizvestan. Provlačili smo se kroz šupljikave stene, kao prolaze, a crvena šljaka krckala je pod nama. Nažalost, vrh Sigirije je bio sve dalji. Kako smo se u grupi spuštali, nismo mnogo ni pričali međusobno. Držali smo se nekog reda da se ne pogubimo, prateći se uzajamno. Malo sam se odvojio od grupe, gledajući krajičkom oka gde su ostali.

Iznenada začuh zvuk frule u neposrednoj daljini. Krenuh ka njemu, a dole u jednoj usečenoj steni sam sedi čovek u turskom sedu, svirajući u pungu. Stara drvena frula, otvorena crna korpa i nadolazeći sumrak. Iz nje viri siva, živa gumena čarolija koja se spiritualno uvrće. Prava Indijska kobra i njen originalni uzgajivač. Pa to mi reci! Zvižduk u osam označio je poziv mojoj maloj grupi da pridju. Mnogi su se prepali videvši je, ustuknuvši. Potpuno ih razumem. Neki su doživeli prvi put u svom životu dodir sa zmijom. Vatreno krštenje!

“Ne plašite se ljudi. Pridjite slobodno!“- govorio sam im. Kakva scena i svi smo se brzo okupili oko jedinstvenog gospodara najmističnije životinje svih vremena. Mojoj sreći nije bilo kraja! Iako je padala noć, još uvek je bilo relativno vidljivo, ali smo bili vrlo obazrivi. Svako na svoj način. Kako sam i ranije bio na Dalekom istoku imao sam prilike da više puta uživo gledam čarobni Cobra show. Čak i u Egiptu. Samo, ovo je nešto sasvim drugo. Potpuno je spontan i neplaniran.

Donosim odluku da odem “korak dalje.“ Sedam tik pored uzgajivača. Ostali prisutni sa vriskom i nevericom u očima gledaju moju reakciju. Uz uzdahe i upozorenja upućene meni, adrenalin dostiže svoj vrhunac! Iz neposredne blizine sve vrlo britko promatram, iako mi nadolazeći mrak remeti koncentraciju. Punga svira, a kobra besomučno udara u debeli poklopac od korpe od kvalitetnog i prljavog ratana. Iako ne čuje, zmija reaguje na vibracije. Kao da je potpuno podivljala. Ljudi omamljeni oko mene kao da su i sami u transu. Neko slika, igra, a nekolicina se drži još po strani. Savladani strahom na licima im čitam zaprepašćenje. Ludačka energija pred sumrak odzvanja podnožjem Sigirije.

U jednom trenutku od umora gubim fokus nad situacijom. Okrećem glavu na drugu stranu. Ispustio sam pokrete vibrirajuće kobre na sekund! Ujede me nešto! Gde?! Kuku majko! Pomeram se unazad, jer u polumraku ne vidim ni krv, niti moguću ranu. Osećam da me malo boli kažiprst desne ruke. Nisam osetio bajt i zube unezverene kobre koja je i dalje udarala u poklopac. Ustajem naglo pa sedam. Gledam se po celom telu. Počinjem da se znojim. Hvata me panika! Pa šta me je to ujelo! Da li je ovo moguće! Primećujem da su mi na kažiprstu dve jedva vidljive rupice, bez trunke krvi. Beličaste. Ne razaznajem ih jasno u mraku. Kuku meni! Gotov sam! Ujede me kobra, pomislih u sebi. Šta da radim sada, kud ću majko mila!!? Ee, šmekeru, tako ti i treba! Najeb’o sam!

Šou se privodio kraju i ljudi oko mene su primetili da sa mnom nešto nije u redu i da nema više ništa od malopredjašnjeg Baneta i njegove hiper energije. Objasnim im ukratko šta mi se desilo, a par trezvenih ljudi počelo je da me ubedjuje da sam se istripovao jer su pomno pratili svaki pokret zmije i zbog sopstvenog straha. Šta ako jeste? Ako me je stvarno ujela??? Saznaćemo sve vrlo brzo! Ovaj uzgajivač me ubedjuje da je sve ok, iako ga u onom ludilu ništa nisam ni razumeo.

Lost in translation stupa na snagu. Nije mi dao odgovor na prosto pitanje. Znajući još od pre, kobrama se uvek povade otrovne kesice i zubi pred svaki nastup, još dok su male. To je osnovno pravilo. Ako je ovaj ludak ovde upravo bio sa otrovnom kobrom? Šta ako je nemaran, ako i sam ne zna i nije siguran da jeste? Šta ako krije? Ovo nije planirano mesto za ovako nešto niti je ovo egipatski hotel da bih bio siguran. Nisam ni u erii za turiste gde bih uveliko znao da ovakve stvari podležu kontroli. Počinjem da bivam svestan, malo kasno, da se ipak nalazim daleko od bilo kakve civilizacije pa su ovakve stvari vrlo moguće. Sada je možda već i prekasno da mislim više o bilo čemu!

Paranoja mi pomera um i počinjem da se mirim sa činjenicom da možda ulazim u poslednje sate svog života. Ne mogu vam opisati kako sam se osećao! Umirem li ja to ubrzo? Ceo put od Sigirije do Kendija i smeštaja proveo sam u košmarima. Zapitkivao sam glavnog menadžera u hotelu, vodiča. Svakoga na koga sam naletao! Stalno me je hrabrio osećaj da nisam osetio ujed i zube jer bih reagovao sigurno. Znam da bi se trzn’o u sekundi. To mi je vraćalo nadu kako su sati prolazili. Strahovi su bili sve veći i panika je počela da me nagriza. Čak me je pogledao i lokalni doktor čim sam se dočepao hotela. Guglao sam celu noć sve o zmijama što nisam znao ranije, iako je wifi bio prespor. Nije mi išao u korist. Odlučio sam da se kockam sa sobom, jer šta mi drugo i preostaje??? Nagutao sam se bromazepamima i legao da spavam. Ujutru, ako se probudim živ, sjajno, ako ne Šri Lanka i Sigirija biće sigurno moja poslednja destinacija. Nemam mnogo izbora.

Ustadoh mamuran nekako posle vrlo jake doze lekova. Preživeo sam izgleda. Jeeee! Nisam umro! Čekaj, stani! Možda otrov deluje kasnije?! Šta ako sam ja medicinski fenomen? Možda je zmija bila isuviše stara pa će otrov delovati post festumno? Hmm, ma ko ga jebe. Idemo dalje! Danas je novi dan, nova avantura, a prelepa Šri Lanka već zove da se ide dalje u Pinavalu, u sirotište slonova. Nema ona vremena da čeka jednog ludaka koji tripuje i proživljava svoje neke demone. Tako sam po stoti put u životu preživeo i preboleo svoju hipohondriju. Bar do neke ozbiljne sledeće prilike.

Onako srećan, odmoran, a još uvek pod utiskom unutrašnjih strahova od sinoć spremam se za još jednu novu avanturu. Po stoti put gledam u svoj prst, koji i dalje stoji na svom mestu. Nepromenjen. Smeškam se dok navlačim majcu, onako još polumokar od tuširanja i navlačim ranac na ledja. Napuštam sobu. Silazim dole u foaje hotela gde me čekaju isti oni dragi ljudi od sinoć, koji su se zajedno sa mnom radovali, ugledavši me. Usput dok idemo do kola, smeju se i malo me zezaju. Ujedno su srećni što sam preživeo i pokazuju mi slike od juče. Sa Sigirije, te tajne kuće opranih vekova koje su mi pojele dušu. Presrećan sam! Dan je prelep, još lepši nego juče. Sve prolazi u životu i nestaje.

Sopstveni isprojektovani strahovi sada su iza mene. Krećemo i odlazimo u još jedan nov raj. Dok se vozim kilometrima gledam i upijam prelepe pejzaže ove nestvarne zemlje. Razmišljam i ćutim. Osećam se kao pero. Kao da je veliki teret spao sa mene. Još uvek nemam odgovor. Nemam ga ni sada dok mislim o svemu posle toliko vremena. Dok pišem ovu priču naviru mi ona stara sećanja. More me ona ista pitanja. “Ljudi moji, da li me je zaista onu noć na premoćnoj Sigiriji tako nežno ipak ujela kobra?“

CLICK na priču o faveli u Riu (Brazil)

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 03

Posted on November 5, 2019 by gypsycinderella

… link za prethodna dva posta…

*Praćenje leta na svom monitoru – ne znaš da li olakšava stvar ili još više muči 🙂*

DAY 01 Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu

„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.

„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.

„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“ – dodala je.

„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.

Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.

„Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.

Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.

„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.

Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.

„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.

Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.

„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.

„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.

Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.

Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.

„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.

S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.

„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.

„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.

„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“

Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.

Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.

Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.

„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“ – najavila sam.

„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.

…Instagram profil click_away_together sa svim čudesima i videima unutar STORY-a Baly diary…

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 02

Posted on October 29, 2019 by gypsycinderella

…prethodni post potražite CLICKom na link…

WI-FI signal lost

„Spasio te sat, kao i činjenica da smo ovo dugo planirale!“ – aždaja iz Kostrene pustila je svoj otrov u 5h ujutro – „Ukrala si mi pokrivač i jedva sam ga iščupala nazad!“ – dodala je.

„Živim sama, spavam u bračnom krevetu, oprosti što ne znam dijeliti! Uostalom i ti si se gurala cijelu noć, krevet je premalen za obje, a već smo se odavno odvikle od cimerstva u ovakvom obliku.“ – vratih joj.

U dnevnoj sobi gdje je spavala Anchy vladala je mirnodopska atmosfera, a ona je (baš kao i uvijek) izgledala posve svježe. „Koji je plan?!“ – dočekala nas je nespremne.

„Detektirati džezvicu – treba mi kava, onako, odmah!“- viknula sam ne znajući koliko će ovo biti težak zadatak. Čak i kad sam je našla, trebalo je potražiti milijun priručnika kako upaliti posljednje čudo tehnike (kakav je bio štednjak), odabrati pravi daljinski (!!), a da pritom ne popalite napu, isključite frižider, upalite kućno kino ili isključite susjedov aparat za dijalizu. Meni je sve od navedenog pošlo za rukom, osim skuhati najobičniju tursku kavu.

Dok sam to savladala cure su već gotovo bile na izlazu iz stana, s koferima u rukama. Vlasnika nismo dočekali, jer… eto… nije mu se ustajalo iz kreveta. Ključ smo bacile ni sama više ne znam gdje (ali znam da nas je on tamo uputio), spustile se s 13. kata u nadi da će nam taxi, kojeg smo pozvale preko 7365765 posrednika (jer lokalni broj, kao ni aplikacije nemamo) na kraju ipak i doći. Čudno, ali istinito, stigao je… Čudno, ali istinito, stigle smo i mi na aerodrom Nikole Tesle.

Šačica okupljenih ljudi oko osobe s fasciklom u ruci dala nam je naslutiti da je to skupina koja na Bali putuje s nama kao i agencijom koja to nije. Karte smo preuzele (Anchy i zadatak da lokalnom vodiču na Baliju preda hrpu papira, zatvoreni registrator, kuvertu i tko zna što još unutra), potražile još jednu dozu kofeina i dočekale let.

Uz sve letove do sada, ovaj do Dohe već znamo napamet… baš kao i lokalnu arapsku zračnu luku, opsjednutost klima uređajima i predimenzioniranim skulpturama koje (po mom izrazito subjektivnom mišljenju) ne liče na ništa. Čamiti tamo preostalih 6 sati do idućeg leta nije nam padalo na pamet. Kao ni Dohu razgledati čoporativno s organiziranim grupama.

Naručite UBER, imate WI-FI, rekla je Kupus. Znam da će ovo pročitati i dobro se nasmijati kad vidi svoj znani nadimak koji sam joj dodijelila još tamo davne 2013. godine dok smo zajedno kretale u svijet avijacije. Sama sam se u tom svijetu zadržala kraće, dok ona broji već popriličan staž u istoj uniformi, baš kao što je skupila i dovoljno godina života u svijetu kojeg smo rijetko nazivale našim.

Poslušale smo je, pozvale/uletile u jedan i ubrzo zalupile vrata taxija u centru Souqa Dohovine. Plan je bio kraće se prošetati, duže se zadržati sjedeći negdje i ne radeći ništa. Ispalo je obratno. Doha, kao i većina arapskog svijeta, živi noću, a tu noć – činilo se – nitko nije ostao doma.

Nakon dva sata hoda u potrazi za slobodnim mjestom u jednom od mnogobrojnih kafića popustile smo marokanskom restoranu i svim onim mirisima koji nam iz receptora okusa i mirisa nisu nestali još od putovanja u Maroko nekoliko mjeseci ranije. Naručile smo koješta (i malo što znale ponoviti bez menu-a), osim WI-FI lozinke. On nam je uskoro trebao za povratak na aerodrom.

I baš nas je on izdao kad nam je trebao najviše i usprkos pokušajima pomoći marokanskih konobara naši su mobiteli odbijali surađivati.

Do leta je ostalo manje od dva sata i znale smo da taxi moramo naći što prije. Zaputile smo se na ulice izvan Souqa, usput izgubile Anchy koja je – pak – pokušala pronaći Wi-Fi po okolnim (nimalo osvijetljenim) uličicama, a vrijeme do leta – na kojeg već sad, potpuno opravdano sumnjamo, možda i nećemo stići – sve kraće! U zadnji tren hvatamo prvi slobodni taxi, na pola puta obavještavamo vozača da ga ipak nećemo platiti koliko je sam pretpostavio da bi mogao „izmusti“, upadamo u zračnu luku, prolazimo security, trčimo prema gate-u i ulazimo – zadnje – u avion iz kojeg ćemo izaći tek 11 sati poslije.

…link za Instagram click_away_together profil za story dnevnik ovog dijela putovanja…

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 08

Posted on October 15, 2019 by gypsycinderella

*Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent)*

…posljedni post portugalske sage… za prethodne CLICK OVDJE...

DAY 9 Obrigado, Prazer em Conhecê-lo

Ma, kako i kada je ovo proletjelo, poturalo nam se glavama dok smo se mrzovoljno pakirale za check out. Ovo spremam, ono bacam, ovo nosim, u ovo se presvlačim za put – slagale smo kombinacije u glavi. Imamo pola dana pred sobom i prije posljednjeg pozdrava Lisabonu, kao i Portugalu općenito, idemo do Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent) ili onoga što je od njega ostalo.

Danima smo ga škicale na brdu, mozgajući put do njega. U cilju da vam uštedimo aktiviranje moždanih vijuga otkrivamo – skriva se (iako mu to baš i ne polazi za rukom) iza Elevadora de Santa Justa koji se, s druge strane, s ponosom ne skriva. Zanimljivo, samostan je poznat po tome što je jako oštećen, kao i cijeli Lisabon u potresu 1755. godine. No, svojevremeno je glasio za najljepši samostan u Lisabonu, a danas se unutar njegovih zidina nalazi arheološki muzej.

Nalazimo ga poprilično jednostavno, vozeći slalom među turistima, guramo se do ulaza, švercamo se na studentske ulaznice, zahvaljujemo genima na mladolikom izgledu i ulazimo unutra. I nije to bila neka ušteda, ulaznicu smo umjesto redovnih 5, platile 4 EUR, no prilika čini lopova (uvijek i svugdje ma koliko mi šutjeli o tome). Osim za Copri, pošteno stvorenje, koju kolektivna euforija ne može izbaciti iz njenih moralnih tračnica.

Upozoravamo – samostan je iznenađujuće mali, s hrpom ljudi unutra. Predstoji nam, dakle, izazov za slikanje i pokoji story u prepunjeni highlight na Instagramu, ali izazovi su tu da se prihvaćaju. Okupiramo teritorij, tjeramo masu, zadovoljavamo vlastite kriterije lijepih fotografija, brišemo znoj sa sebe.

Tropska temperatura (živote, nepravdo, gdje si je skrivao proteklih dana!) tjera nas u zaklon – skrivamo se u muzej, razgledavamo unutrašnjost samostana (veličine mog iznajmljenog stana na Ferenščici od nategnutih 39 kvadrata) gdje je temperatura ipak znatno ugodnija. Nakon 10-tak minuta nauživale smo se ljepote (i retro hladovine) te marširamo prema izlazu. Mission complete.

Preostalo nam je otprilike dva sata do dogovorenog povratka u hostel, a ne jurca nam se okolo, stoga svraćamo na precijenjeni lift Santa Justa (ups!) odakle detektiramo kafić u hladu i lokaciji s koje puca pogled na grad, i na kojoj ćemo radije provesti sljedećih sat vremena.

Kava za Copri, limunada Sekić i meni. Sangrija nikome! Moralo se i to jednom dogoditi. Pogled s Topo Chiado rooftop bara na grad lijep je kao sa Santa Juste bez razmjenjivanja znoja s ostatkom turista, što je nezaobilazni accessories te turističke atrakcije. U tišini, poneki komentar, tu i tamo neka fotku, odmaramo, dovršavamo piće i umiremo od smijeha Sekićinoj degustaciji vlastite slamke upotpunjene zabezeknutom objašnjenju kako je, neočekivano, jestiva! (Doduše tko se zadnji smije, najslađe se smije – baš se to neki dan pokazalo istinitim kad nam je podmetnula pod nos link teksta u kojem se hvali svijest Lisabonskih kafića o prezagađenom planetu stoga daju gostima u piće slamke od tijesta).

Na kraju se odlučujemo za posjet trgovini gdje ćemo se opremiti suvenirima na koje smo potpuno zaboravile u proteklom tjednu. Red je red, opravdavamo nepotrebno vrludanje do lokalne trgovine. Upadamo unutra, kupujemo boce Porta, jeftine, a vrhunske Tawny vrste koja nam se posebno svidjela, i zadnji put krećemo prema Tagus palace-u. Iz skučene prostorijice uzimamo skladištene kofere, oprezno pakiramo kupljene boce (u nadi kako će netaknute dotaknuti hrvatsko tlo), pozdravljamo osoblje hostela i psujemo dok, po inače divnim pločicama Lisabonskih nogostupa, uzbrdo vučemo kofere prema stanici Aerobusa.

Kroz pola sata vozač urla kako smo na aerodromu, izvlačimo se iz busa, smještamo u hlad te zadnjim videom naklanjamo publici koja nas je strpljivo pratila na Instagramu. Ostavljamo prtljagu na šalteru, prolazimo kontrolu, boardamo u avion dok iz ruksaka vadimo blokić i nastavljamo raditi na ideji CLICK AWAY together-a.

Obrigado Lisboa, Prazer em Conhecê-lo vrti mi se glavom. Until we meet again ili do nekog novog upada Sekić u ured i pitanja: „Hoćemo naručiti nešto online za jesti?“!

„Još jedno putovanje koje nas je iznova promijenilo, utabalo ideju i povećalo strast prema dijeljenju našeg i obogaćivanju tuđeg iskustva putovanja kroz pothvat u koji krećemo“, filozofirala je Copri, vadeći ključeve auta i pozdravljajući me na ulaznim vratima mog podstanarskog stana, spremna na put za Rijeku.

„Ne moraš voziti noćas, ludo“, rekla sam.

„Znam, ali ovo nam je ionako jedan od naših zadnjih rastanaka, prije ukrižavanja koordinata u istom smjeru“, nasmijala se.

Znale smo to obe.

„CLICK AWAY together, Buraz!“ viknula sam s balkona u 1 u noći.

„CLICK AWAY together, Škorpijo!“ dobacila je nestajući mi iz vidokruga…

… zadnji Instagram Highlight ola07… šmrc…

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 07

Posted on October 8, 2019 by gypsycinderella

…za prethodnih 6 postova CLICK ovdje…

DAY 8 Eat, sleep, beach, repeat… namaste!

Prestara sam za ove gluposti, pomislila sam otvarajući oči u 6, 7, 8 pa opet u 9 ujutro, nakon čega se i dižem iz kreveta. Kako je moguće da smo legle u 3, a u 6 već kao sova vrludam okolo dok Sekić i Copri, s maskama i aparaturom za spavanje, još tumaraju zemljom Kapetana Zaspana?!?!

Bauljam u potrazi za kavom, nailazim na onu rijetku iz aparata u kojoj (opet i iznova) kao da je netko oprao noge s kojima je prohodao Camino de Santiago. Vraćam se u sobu, u vodu s Camina ubacujem još vrećicu Barcaffe-a (putujući svijetom naučiš da moraš imati back – up, ali čini mi se da sam i o tome progovorila u kojem prijašnjem postu) i također se vraćam u horizontalu. Danas radimo Sveto Ništa, ustvrdile smo ubrzo, čim su ove dvije pokazale znakove ovozemaljskog života.

Pokušaj da danas ipak odaberemo neku novu plažu koju ćemo posjetiti prešutno smo izbjegle i odlučile se ponovno za Carcavelos, u nadi kako ćemo jednako toliko uspješno izbjeći Raula i ekipu od neki dan. Ako ih ugledamo pravimo se mrtve, dobacile smo… što nakon manjka sna i neće biti pretjerano teško glumiti.

Proces do plaže isti je onome od neki dan, Cais do Sodré, vlak, plaža, ležaljke. „Danas propuštam sangriju, teći će mi venama još mjesecima“, izjavljujem. Sekić klimucka glavom i daje mi znak da se kužimo. Copri šuti, a nakon što je nakon nekoliko sati poslije na plaži naručila istu, pokazala je da nije dio našeg hangover klana. Barem ne danas.

Manje je vruće nego neki dan, skužile smo. Copri se nešto manje fokusirala na Vakulinu sferu, nešto ipak više na oblake u daljini koji (brat-bratu) stvarno jesu interesantni, postojani, statični… ili se kreću lijevo – desno… prema nama nikako. Sekić i meni pogled s oblaka, češće skreće na šetnicu svaki put kad primijetimo tamnoputu ekipu. Pripreme da skočimo pod ležaljke u punom su jeku. Nepotrebno, zrak je čist.

Daj, pa moramo se okupati, mislile smo Sekić i ja. Hajte vi, divim vam se iz daljine, dodala je Copri. Došetale smo do mora, umočile noge, promrmljale psovku i pristojno se odmaknule. Sekić mi to možemo, uvjeravale smo se. Ajmo se samo strčati u more, pa što bude bude. Prvi put do koljena, drugi do bedara, treći do pasa, četvrti put potpuno… ha ha, beat this, Atlantic!

Uvjerene kako smo izgledale kao “Mitch” Buchannon, Pamela Anderson i ostala kastomizirana ekipa Baywatcha, ponosno smo Copri ispričale o našem podvigu. Komentar „Koliko vi imate godina?!“ ostat će nam nejasan još dugo. Ne pokolebane u ponosu bacamo se i izležavamo na ležaljkama ispijajući cidere, i oni iz drugog klana sangriju, googlamo uvjete života na Tajlandu odakle savim pristojno možemo voditi CLICK, dočekujemo pristojnih 6 popodne, pozdravljamo atlantski breeze i krećemo prema vlaku.

Sekić pomno planira kako će do tvrđave Sao Jorge ipak uspjeti stići na zalazak sunca, Copri i ja pozdravljamo ideju, kao i Sekić po dolasku u Lisabon. Čekamo te negdje u gradu, derale smo se za njom dok je ona požurila u brda Alfame. Prije grada, smjestile smo se na zidić uz Cais do Sodré slušajući bend u pokušaju kopiranja Beatlesa i ostalih evergreen legendi, promatrale masu oko nas, skicirale uvodni tekst o nama za nadolazeće platforme koje razvijamo, uživale u zalasku i pogledu na rijeku. Još jednom pogledale Ponte 25 Abril Bridge i s pojavom vjetra oprostile se s njim.

Sekić je do tvrđave doklipsala iznenađujuće brzo, a slike od tamo uputila nam nakon nepunih pola sata. #clickawaytogether komentirala je iz daleka. #clickawaytogether uzvratile smo uz selfi sa zidića, čekamo te za večeru.

I dok smo ubijale vrijeme čekajući Sekić, pjevušeći Lady Gagu po centru Lisabona, sjetile smo se letka o indijskom restoranu koji nam se prethodni dan našao u rukama negdje oko Rossia. Menu je zvučao OK (čim sam ga zapamtila), ali ništa dalje od toga nisam znala. Isplanirale smo potragu, javile Sekić i zaputile se prema restoranu u nadi da ćemo ga, s obzirom na to da nemamo pojma gdje, uspjeti naći.

U blizini Rossia uočavamo ljude s letkom u ruci, sve je OK, na pravom smo putu. Uskoro nailazimo i na Indijca koji ih dijeli, pristojno se približavamo, šatro slučajno, otimamo mu letak iz ruke, pitamo za smjer, nalazimo O Sitar restač. Što zbog mogućnosti pušenja, što zbog temperature u restoranu jednake onoj u Indiji za vrijeme monsuna, sjest ćemo vani, dogovaramo se. Šeramo Sekić lokaciju, primamo se menu-a. Oči su nam veće od guzice, sve bi, no ipak se odlučujemo za losos, batat (koji sad već provjereno znamo to nije) i salatu. Pola litre sangrije za samo 4 EUR, prošaptala je Copri i navukla me prijeći u njen klan koji sam ujutro odlučno odbijala.

Hranu smo čekale neko vrijeme, točno koliko i Sekić, a u međuvremenu se zabavljale s predjelom nalik na mlince i začinjeni jogurt, i Coprin masakr motornom pilom. Alibi bi glasio otprilike ovako: željela se uvjeriti da su mlinci sasvim mrtvi, razlomivši ih glasno na milijun komadića. Pobjeda je njena, uvjeravala sam ju! Porcije osrednje, kao i kvaliteta hrane… Pričekale smo Sekić da smaže prezačinjen joj curry, ispile još pola litre sangrije, platile, uzviknule Namaste i pozdravile Indiju…

Tko će se sad još spremati za put sutra, negodovale smo šećući prema hostelu…

Instagram highlight sa svim fotkama, videima i čudesima

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 06

Posted on September 29, 2019 by gypsycinderella

…za prethodnih 5 postova CLICK ovdje…

DAY 7 Mmmbop… Hanson brothers, Vida i ostala Prstenova družina

„Javili se dečki iz Australije, stigli su u Lisabon i pitaju što ćemo večeras“ – umjesto dobro jutro promrmljala je Copri.

Ha? – u čudu smo je gledale dok smo po ne znam koji put žvakale kroasan od čokolade koji btw nitko od nas obično ne jede. No, kad si u Portugalu, a doručak je poprilično jednoličan, tko može odoljeti prenoćnoj slastici?!

„A fak… blejite u mene… bit će da vam nisam rekla! Javila se cura sa recepcije hostela iz Porta, da su pitali za kontakt pa je ona pak pitala ako smije dati da se jave kad dođu u Lisabon. Dala sam, onak’ iz pristojnosti, mislila sam da se neće javiti“ sasvim je smireno objašnjavala Copri. Oookkk pomislih, nemam pojma, no bili su simpa, što jest jest…

„Dakle, danas vrtovi, povratak u sobu, izležavanje, pa neki rooftop“ – prekinula nas je Sekić. Njoj, našem lokalnom GPS-u i Route planeru ne volimo prkositi. Pokorno se spremamo i ranom zorom (u 11 sati) napuštamo hostel.

Vani se temperatura, baš kao ni jučer, nije šalila i mije nas ugodnih 32 Celzijusa. Sa sjetom se prisjećamo onih prohladnih dana kada smo tek stigle, no strpljivo čekamo večer i povratak vjetra (koji nas onda opet tjera da čeznemo za toplinom). I tako u krug… eh…

Sva sreća pa ćemo među drveće i tako tih +30C nećemo ni osjetiti u punoj snazi. Parkove smo slabo obilazile od kada smo u metropoli, a grad je i po njima poznat. So, let’s idemo…

Naš smještaj nalazi se u izrazitoj blizini Praça do Marquês de Pombal (The Marquis of Pombal Square) na koji se nastavlja Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park), posvećen uvaženom Englezu koji se došao druškati s lokalcima, a lokalci brže bolje u zahvalu promijenili naziv parka (od onog park Slobode do, eto, parka za Eduarda). Na vrhu parka nalazi se najveća zastava Portugala na svijetu, pa ako ne znate kako izgleda i/ili se s putovanja ne možete vratiti bez selfija sa zastavom, ne propustite ovih 26 hektara zelenila. U sklopu tog parka nalazi se i ogromna statua te paviljon, al’ ubijte nas nježno ako se sjećamo imena (pitajte Google). Uglavnom, zanimljivo oku, no ako propustite, sve je OK, preživjet ćete…

*Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park)*

Osobno me više dojmio Garden of the Calouste Gulbenkian, koji – iako “nastavljen” na gore navedeni park – nije baš tako jednostavan za lociranje. Više to podsjeća na tehniku ili pjesmuljak “pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol”. Baš tako je izgledao naš put do njega.

Sladak park, pronaći ćete tamo potočić koji je dom brojnim pticama, kornjačama, drvenim mostićima i vrlo druželjubivim patkama. Dvije od njih pridružile su nam se dok smo čilale na klupici, raspravljale o novim opcijama za CLICK AWAY together i razmišljale što jesti prije povratka u hostel.

cof
oznor
ptr

Idemo na salaticu i vino gdje smo bile prvi dan, bio je plan. S obzirom na to da se nalazi u blizini hostela, da je hrana super, a vrijeme i dalje neumoljivo vruće, naš odabir bio je sasvim logičan. Činjenica da je baš taj restoran zatvoren, od svih drugih restorana u okolici i šire – baš i nije. Sekić je još prije „ošacala“ Burger King i znale smo u kojem će pravcu nastaviti sama. Copri i ja sjedamo u Local Healthy Kitchen („zdrav“ restoran lijepih tanjura i nešto manje lijepih cijena, no nije beg cicija, pogotovo na ovoj temperaturi). Dok čekamo hranu, posuđujemo salvetu iscrtavajući logo za CLICK.

Oko 3 sata, site i pomalo krepane, nalazimo se u sobi. Plan je bio da se odmorimo, spremimo, pa krenemo prema Convento do Carmo (Carmo Convent), gotovo jedine preostale građevine na našoj TO DO listi, a koji još nismo vidjele. Plan je propao pod pritiskom lijenosti i činjenice kako nam još posljednji dan preostaje za popuniti prije leta. Stignemo, opravdavale smo se i nastavile ljenčariti.

E sad je već fakat vrijeme za rooftop, shvatile smo oko 19h navečer. Cilj nam je uhvatiti zalazak, popiti precijenjeno piće, dobiti upalu mozga od nove vjetrometine koju očekujemo na vrhu zgrade i na kraju sići natrag međ’ pošten svijet.

Tako je nekako i bilo. Mundial rooftop lijepo je mjesto, prirodnih vidika na grad, pokoje dizalice i namještenih persona koje ga posjećuju. I mi smo se tamo našle, pa nećemo kritizirati klijentelu… (bar na glas). U vrsti, kao učenici 2.a razreda, ponizno smo čekale naš red dok krotiteljica balkonskog prostora (konobarica) nije odlučila izbaviti nas od stajanja i smjestiti za stol. Lucky us!!

Naručujemo sangriju, upijamo posljednje zrake sunca, taktički izbjegavamo vjetar koji postaje sve jači, škicamo tvrđavu Sao Jorge na brdu (u koju neki dan nismo ušle), slikamo sebe i sve oko sebe koji priđu umoljivih pogleda i s mobitelom u rukama.

rhdr
rhdr
rbsh
cof

„E, Australci su na tvrđavi i upravo su nas locirali“ – prokomentirala je Copri pokazujući nam fotku koju su poslali – naš birc s tvrđave Sao Jorge. Nekoliko trenutaka kasnije i ulica dalje srele smo se s njima.

Australci su fini mladići s kojima smo se super družili u hostelu One Ribeira u Portu, a nisu nam smetali ni večeras. Blesav je to dvojac, koji neodoljivo podsjeća na Hanson brotherse pa sam tako u sebi pjevušila onaj Mmmmbop svaki put kad bi ih gledala. Plavokose glavice netom su prije Portugala posjetile i Hrvatsku pa su nas pošteno nasmijavali svojim dogodovštinama – kako u nas, tako i ovdje u tuđini.

Vode nas u Pink street, kažu. Nemam pojma o čemu dečki pričaju, no nešto baš i ne volim te izraze povezane s bojama… red district, plavi telefon, crni pojas… sve to odmah priziva probleme…

„Kako mislite niste čule za to?!?! Pa to je žila kucavica noćnog života Lisabona“ smijali su se dečki. Ahaaaaa, zato nismo čule…

Muvali smo se nekih 20 minuta kroz uličice Alfame, a završili neposredno uz Cais do Sodré. Pokušali smo naći otvorenu trgovinu i kupiti neku cugu, no detektirati supermarket u Lisabonu izazov je sam po sebi i u podne, mission impossible oko ponoći.

Sjedamo na zidić uz rijeku Tagus. Copri i ja čavrljamo s Australcima, al’ Sekić se dohvatila susjeda do nas afrikanskih korijena i ne znam kako, a još manje zašto, za cca 10min s njihovog je razglasa odzvanjao hrvatski Linđo! Uz zvukove domaće muzike, s nimalo takvom ekipom, guštamo u večeri, a jedan od Australaca bez ikakvog razloga izvodi savršeni stoj na rukama i tako dubi do iznemoglosti… Drugi ga prati, a ja ću to moći, onako, nikad!!

Žedni smo, odlazimo nešto popiti, dolazimo do mosta s kojeg puca pogled na Sodomu i Gomoru Pink street-a. Jao živote. Silazimo niže i ulazimo u opaku zonu. Hašiš, marihuana, speed, kokain, heroin žele ti dobrodošlicu odmah na ulazu, na tebi je samo da odabereš broj, sigurno ćeš pogriješiti. Policijsko vozilo u blizini nimalo ne ometa revne dilere u naumu zaraditi što više. Bircuz do bircuza, noćni barovi, preprodavači ruža, Samosa, peciva ili pak svjetlećih rajfova i naočala, ma baš svi su tu… a ne falimo ni mi…

Dok naručujemo cugu, prilazi nam fratar iz Britanije u pratnji svinje, doktora i princeze. Ne, nisam potegnula za nekim od opijata s početka ulice! Riječ je o šarmantnoj ekipi iz UK-a koja proslavlja frendičin rođendan u zanimljivim kostimima. Sekić je tako pokušao bariti Isus (zli jezici ovog svijeta utihnite – true story), meni se nešto približavao Superman, a Copri nam je bila pod zaštitom Australaca i time nešto teža meta.

“E, ovaj Brett (Australac) je isti Vidaaaaa!” (Domagoj Vida) uvjeravala sam cure. Složile se mi, složili se oni nakon search-anja Google-a u potrazi za našim proslavljenim reprezentativcem. Sekić mu je još pridavala i sličnost s nekim likovima Gospodara prstenova, no u cilju otklanjanja negativnog konteksta, nećemo dublje o ovom.

Spava mi se, rekla je Sekić još davno. Spavalo mi se i samoj. Jedino je Copri odavala znakove “mogla bi još izdržati”. Mogli bi definitivno još – odavali su i naši prekooceanski frendići, ali ideju da nastavimo kod nas ipak smo odgodili za neki tamo drugi put… ili nikad…

Prepustile smo se Sekić i njezinom “follow me, please” na urnebesno smiješnom nepostojećem engleskom. Nakon što nas je prošetala portugalskim dijelom ulice, približila predio za Vikinge, Šveđane i Dance, Europu generalno ili pak samo pročitala natpise s okolnih zgrada, sasvim zadovoljno sjedamo u Uber i krećemo doma…

Baixa, Lisbon

Mmm bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop ba duba dop du.

Instagram highlight sa svim videima i čudesima 🙂

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 04

Posted on September 17, 2019 by gypsycinderella

…ako niste pročitali PRETHODNE postove – CLICK 😉

Day 4 and 5 Kako smo zaglavile u Portu… i zašto to mislimo doslovno

4:12. Lučki radnici svih zemalja ujedinimo se. Ustajanje. Kljucanje. Kava iz kofera (kao vječno neizliječena ovisnica o kavi i putnica s kilometrima u nogama, koja se nebrojeno puta uvjerila da kava „abroad“ neodoljivo podsjeća na prljavu vodu u kojoj je netko oprao noge, naučiš na teži način da tursku kavu uvijek i svugdje nosiš sa sobom). Kljucanje i dalje. Taxi. Aerodrom. Boarding za Porto. Sletjeli smo prije nego uzletjeli. Sekić, koja baš i nije entuzijastični fanatik letenja, nije se stigla pošteno ni uplašiti, već smo suvereno lutale čvrstim tlom aerodroma u Portu tražeći smjer za centar. Metro-om do grada i potraga za kavom, doručkom i pokojom toplom odjećom može startati.

Sjedamo u kafić nedaleko trga Liberdade, željezničke stanice Sao Bento i (kaže google maps) našeg smještaja. Žicamo zrake sunca, gladne oči naručuju najveće komade hrane (ne ujedno i najfinije), KAVU i function mode is on! „Cure kako ono ide vaš hashtag, ubacila bi neke fotke“ – dobacila je Sekić i srknula posljednju kap kave. #clickawaytogether – odgovorile smo i srknule našu.

Tužno, ali istinito, ozeble opet razmišljamo popustiti shopping mallu ispred gradskih atrakcija u potrazi za nečim toplim za obući, no dozivamo se na vrijeme. Hajmo ipak ne…

Zvrrrnnn… zvonimo na vrata hostela One Ribeira, bookiranog svega dan prije, nakon što smo dobile cipelu od prethodno rezerviranog, pod isprikom kako kartica nije prošla. Ista ona s kojom smo do tad i od tad bookirali sve. Yeah, right. No, na kraju je to jedna od boljih stvari koja nam se dogodila u ovom gradu. Ne znajući, ugrabile smo novi hostel u prekrasnoj zgradi staroj više od 300 godina sa super ekipom. “Ne jedite puno navečer, kuhamo za vas” – ispratili su nas dok smo kretale prema gradu. Lajkamo ih u startu, a ovaj poziv nećemo odbiti.

Da li zbog manjka sna ili viška šećera raspoloženje nam je bilo na vrhuncu. Minglale smo se oko katedrale, zavirivale na razne balkone s kojih pucaju vidici na grad, rijeku, zatiljke drugih turista i taj poznati Ponte de Dom Luís I (Dom Luise Bridge) preko Duoro rijeke (vjerojatno ovjekovječen mobitelom svakog drugog stanovnika ove planete koji su se nekad zatekli u Portu).

Prelazimo most – i da – ideja je rođena u svakoj od naše tri glave istovremeno – žičara iznad spomenute rijeke i ovoga grada s dušom. U roku 6 minuta svaka je izvadila jednako toliko eura, a upola kraće od toga zatvorila su se vrata naše nebeske kočije. Kako su nam se brzinom svjetlosti u kabinu ubacile i tri indijske glavice ne znamo ni dan danas…

Ready, steady, go… i dok smo se mi zabavljale slikajući se međusobno, svaka zasebno, videima, boomerangom, negdje oko 100m iznad zemlje idilu nam je prekinuo čudan zvuk. Zastoj žičare i opako ljuljanje na vjetru, a potom kretanje žičare unatrag te ponovni zastoj i ljuljanje. Namještaljka – komentirale smo prvih nekoliko sekundi… namještaljka – uvjeravale smo se sljedećih nekoliko … sranje – uvjerile smo se sljedećih nekoliko minuta.

Dernjava naših indijskih suputnika nije pridonijela atmosferi… Srećom (ili rasparanim bubnjićima Svevišnjega) agonija nije potrajala i nastavili smo se kretati prema cilju do kojeg smo, napokon, i stigli. Vaučer za vino koje smo dobile s kupljenom ulaznicom apsolutno se opravdano planirao čim prije potrošiti. Hop iz kabine, hop ulica lijevo, hop ulica desno, hop vinarija, hop čaša, hop kauč… jel’ se ovo sa žičarom stvarno dogodilo?!?! Nismo to dalje puno spominjale, ali smo prolazeći tim dijelom grada zabadale nos u visine i vidjeli kako žičara više ni jednom nije stala. True story!

Hvala Bogu na želucu koji je poslužio kao idealna distrakcija jer su od tada i um i tijelo bili usmjereni samo na jedno. Gdje jesti? U kvartovima Ribeira i Gaia izbor je velik. Odlučile smo se za mali lokal sa super klopom, pobrstile pogačice od bakalara, čips i vino, ovjekovječile neke trenutke i zaputile se put mosta s druge strane rijeke.

Idemo obaviti onaj check in – razmišljale smo, stigle do ulaznih vrata smještaja i, nekom čudnom silom vođene, ipak nastavile hodati put glavne shopping ulice u potrazi za nečim što će nas spasiti od vjetrometine s kojom nam se priprema dvoboj navečer. Nekih sat vremena kasnije imale smo nove veste, sakoe, dukserice… i novi instagram story… e, sad je već šteta sakriti se u zatvoreno, dok sumrak pada na grad, a njega je tužno dočekati bez čaše ukusnog vina koje je proslavilo ovu destinaciju.

Hej, pa vrijeme je za večeru – podsjetio nas je sat oko 9 navečer. Upadamo u smještaj koji nam se svidio na prvu, preuzimamo sobu i spuštamo se na netom pripremljenu indonezijsku večeru sa šačicom skroz cool ljudi s kojima smo provele ostatak večeri uz kupljenu litru Porta. Poziv na grupni izlazak u režiji hostela ipak smo propustile. Sekić je večernju šetnju obavila samostalno, dok smo se mi minglale s frendićima Australcima, i vratila se sa slikama kojih se ne bi posramio ni sam Lupino (kao ni neki veći fotografski guru). Liježemo poprilično glasne, site, sretne, žive…

Ujutro se iskradam iz sobe prva i pri potrazi za kavom upoznajem cool njemačku ekipu koja je do Portugala nadobudno stigla biciklima, razmjenjujemo iskustva te upada Copri kojoj prepričavam što sam doznala o ovim gostima. Ispijamo kavu, maštamo o vječnom životu kao nomadi, budimo Sekić, napuštamo hostel i tragamo za doručkom.

Smještamo se na Sao Bento, prednost ispred lokalne franceshine ipak ustupamo menu-ju s jajima, fino papamo i idemo prema Livraria Lello, gdje je stvorena inspiracija za onog dlakavog Harija (Harry Potter).

Pred knjižnicom gužva kao pred golom, Sekić ne posustaje, Copri i ja davno smo je prekrižile. Švrljamo gradom dok ju čekamo, a zatim se nalazimo s njom, ispijamo posljednju kavu i hvatamo vlak za Lisabon. Vlakovi su udobni, brzi i ne baš najjeftiniji, ali hajde. Karte smo kupile online još doma i dobile ih poštom na kućnu adresu. Tako old school 🙂

„Kad smo već tu (stanica Lisabon Oriente) mogle bi do mosta Vasco da Gama, to nam je blizu“ – nabacila je Sekić. “Usput nam je i neki hotel isti kao onaj u Dubaiju. Daj ajmo…”. Burj al Arab osobno sam vidjela i nisam nešto impresionirana originalom, pa tako ni kopijom, no vidjeti most kojem se nismo nadale bila je dobra ideja. Uberom do tamo, Uberom od tamo (do centra Lisabona).

Mogle bi večeras na one Kineze – palo nam je napamet. Chinese Illegal predložila je kolegica s posla. Fora je super. Upadamo u neku mračnu ulicu, još mračniju kuću, penjemo se na drugi kat. Vadim mobitel, o ovome će se pričati, mi retrospektivno ili o nama posthumno…

Moramo pokucati i ako nas prime slijedi super iskustvo, kažu preživjeli. Zvonimo (Sekić se stepa od jezivog zvona), iste sekunde otvara nam tamnoputi Kinez i pozdravlja sa glasnim Olaaaa!!! OK?!?! Situacija je na prvu scary, ali po ulazu u stan shvaćamo da nismo jedini turisti u ovom privatnom stanu sa išaranim zidovima, plastičnim stolnjacima i visećim bršljanima sa stropa, stoga se opuštamo, naručujemo hranu dovoljnu za tjedan dana, nepristojno pojedemo više od planiranog i tragamo za putem do našeg hostela Tagus Palace. Welcome to home away from home.

Bila je ovo zanimljiva dvodnevna avantura, hvala Porto, super smo se družili!

Instagram highlight

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 03

Posted on September 10, 2019 by gypsycinderella

…ako ste propustili PART 01 i PART 02…

DAY 3 Naopaka bajka prohujala s vihorom

Malo toga mi je ostalo u glavi od Meginih uputa večer prije osim bolne činjenice da do Sintre ipak moramo sat – dva ranije od planiranog, a jednako toliko ranije se i ustati.

Alarm ili susjed koji i dalje kašlje? Svejedno, boli oboje…

„Preskačem meditiranje“ – spomenula sam Copri. „Mhmhihghifbro“ – progunđala je, nimalo artikulirano, no to me nije spriječilo da to protumačim kao „apsolutno se slažem, mudra odluka!“

Brzinski trk u kuhinju, „krađa“ doručka, srk kave i sjedamo u Uber prema Rossiu. Kupujemo (ili se barem nadamo) cjelodnevnu kartu za vlak i autobus (403) do Sintre i prijevoze do i od Cabo da Roca. Vlak opet na vrijeme (već postaje frustrirajuće u usporedbi s balkanskim voznim redom koji je – postoji narodna predaja – u stoljeću VII. bio poštivan, a s pojavom prvih urbanih mjesta potpuno je napuštena ideja kako to treba biti), ugodno popunjen, ali ugrabile smo sjedala.

Za 45 min – Sintra. Gibamo se prema izlazu zajedno s bujicom ljudi. Slijedimo ih jer prešutno svi znamo da tražimo lokalni bus do palače Palácio da Pena (Pena Palace). Stanica je prepoznatljiva po „šačici“ ljudi koji čekaju bus, a otprilike je istovjetna „gužvici“ ispred Macy’s – a ili pak Walmart-a tijekom Black Friday-a. Rođene smo pod sretnom zvijezdom, potvrdio je činovničić gradske garde u prevelikom službenom odijelu (bus transportation ramp manager zvučala bi vjerojatno titula na engleskom), pikirao nas prstom i pokazao nam pravac u bus jer smo u Lisabonu ipak kupile prave karte. Jedva da smo prožvakale sendvič, a već šumi u ušima zbog mijenjanja nadmorske visine. Pogodile smo smjer, shvaćamo, cesta je sve uža, sluh sve slabiji, nazire se zdanje, dakle, sve je pod kontrolom.

Kroz 15-tak minuta stajemo pred palačom, kupujemo karte (7 EUR – samo za vanjski dio, po Meginoj preporuci), dobivamo mapu posjeda u ruke, koja je kompleksnija od karata brojnih županija, i krećemo. Gdje, nismo posve sigurne. Do WC-a prvo, u međuvremenu će nas prosvijetliti (ili propuhati?!?).

Prosvjetljenje se ipak nije dogodilo pa Copri zove još jedan TIME OUT – iz ruksaka izvlači žutu trifrtaljnu tuniku, na to nabacuje sivo – roza sportsku majicu (sjećate se GIRL BOSS izdanja iz prošlog posta?) i na kraju maltretira XS traper jaknicu da zagrli ovaj brlog na njoj.

“Izgledaš kao bumbar”, komentirale smo. „Baš me briga i dalje mi je hladno“, derala se i trčeći nestala iza prvog brdovitog zavoja. Našli smo je odmah iza njega, naslonjenu na drvo s bolnim izrazom na licu. „Nešto nije OK s preponom, ne mogu hodati“ – jedva je prošaptala. „Hajmo dalje, Usain Bolt u godinama, nije ti ništa“, bodrile smo ju. Jaukala je još neko vrijeme, ali ipak herojski nastavila naprijed.

Sekić, ili naš provjereno dobar GPS, ni ovaj put nije zatajila. Nekoliko minuta, kao i nekoliko puta po stotinjak metara uzvodno, stižemo gdje smo zamislile. Šarena palača mami nas da izvadimo napunjene mobitele već na ulazu. Sve su to boje kojima nikada ne biste obojili vlastite fasade, ma niti one neprijatelja, ali tamo sve nekako ima smisla. Izmišljam bajku u glavi, čudnu, naopaku…

Još jednom zahvaljujemo Megi na savjetu da ne uzimamo kartu za unutarnji razgled palače. Red je veći nego pred ikojom javnom kuhinjom i čamile bi u njemu cijeli dan. A nešto se priča da možemo i bez toga.

Lijevi žmigavac i pretičemo gužvu jer za vanjske zidine prolazite sasvim glatko. Tunel kroz stijenu… cilj… a onda… fuuuummm… eto ga, „povjetarac“ s Atlantika. Kakva bura, maestrali, tramontane… dame i gospodo, kralj svježine… Atlantik!

Vadimo opet sve čega smo se dograbile, trifrtaljne majice, marame, a oni sretnici (poput Copri) i dodatne slojeve (iz onog sićušnog ruksaka vadi još pokoju odjevnu kombinaciju i opasno djeluje kao cirkus). No, malo tko još brine o modi osim u onim situacijama kad stajemo pred objektive i poput Hulka hrabro skidamo slojeve sa sebe.

Sekić i ja uputile smo se i prema strani palače na kojoj je utjecaj Atlantika najizraženiji i kvocajući zubima stoički izdržale 10 – tak minuta. „Ni mrtva ne prelazim tamo“ – dobacila je Copri i ostala na „sigurnoj“ strani. Ipak je na kraju promolila nos za nama, pomalo nadurena i nimalo oduševljena vladajućim uvjetima.

Photo spotova je nebrojeno puno, baš kao i turista, pa kad uspijete nekim čudom (ili uzvikom bombaaaaaa, ali u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno) otjerati sve njih iz kadra, čestitamo, postali ste princeza, princ ili pak žabac kraljevstva koje pripada samo vama.

Kava prije silaska – odlučilo je pleme i potražilo rijetke zrake sunca i pokojih „visokih“ 19C. Za povratak u grad zaobišle smo motornu grdosiju, ramp managere, Black Friday fanove i odlučile pješke kroz šumovit put. Isplati se vidjet ćete – rekla nam je Megijina ekipa večer prije. Isplati se, vidjet ćete, nagovaramo od sada i mi. E sad, da moram objasniti kako točno pronaći stazu sigurno bih vas skrenula s puta, ali sjećam se da se treba spuštati do ulaza u neki drugi dvorac niže od Pene, pa prolazite parking do kraja i taman kad mislite da ste nigdje – na pravom ste putu.

Pratite strmi putić prema starom centru Sintre, pokušavate ne pasti, zaglaviti među kamenim gromadama, okliznuti se na stepenicama prekrivenim mahovinom, naciljati uske drvene mostiće, uslikati divne fantasy prizore koji vam se nude, gledati ruševine maorskog dvorca, potajno snimiti Copri kako visi s drveta glumeći majmuna i tagirati je u story. #clickawaytogether i život je lijep.

Slalom do civilizacije trajao je oko 45 min, mnogima vjerojatno i kraće, no ne i onima koji idu tim putem uzbrdo (zašto?!) ili putem skidaju slojeve robe sa sebe. Trebam li vam reći koga smo najduže čekale da otpusti barem nešto odjeće i ponovno poprimi čovjekoliki izgled?!?!

Naš sljedeći cilj bila je Quinta da Regaleira (Regaleira castle). Još jedna preporuka koja nije iznevjerila. Gužvu na ulazu zaobišle smo kupovinom online ulaznica na licu mjesta (9 EUR), ali isto nam nije pošlo za rukom na ulazu u bunare zbog kojih je ovaj dvorac must see lokacija. U bunar se spuštate stepenicama pod zemlju, a pri spuštanju nastaju sve one poznate (većinom photoshopirane, no koje to nisu?!?) fotografije bunara (koji se zapravo slika odozdola). Naše fotke u nama nisu izazvale wooow efekt, no svakako preporučujemo…

Prošetali smo ostatkom gotičkog kompleksa koji je zaista lijep, ali želudac nas je zamolio neka malo ubrzamo i polako se krećemo prema negdje gdje će i on vidjeti predmet svog divljenja (iliti hranu).

Po preporuci odabiremo buffet u starom dijelu Sintre (9/10 EUR – bez uključenog pića) koji nije razočarao. Predjela razna, meso u nekoliko varijanti, riba u možda jednoj (šmrc), prilozi svih vrsta i fela, kao i salata te poneki slatkiš. Pristojno, stvarno pristojno… pa ako ste u blizini…

Ono što je slijedilo ujedno nas je veselilo, ali i plašilo. Sreća bi bila zagarantirana da smo recimo u pripremi imali skijaška odijela. Pogađate – Cabo da Roca. Iskreno, nakon cijelog dana vjetrometine i tek poneke zrake sunca malo tko je još priželjkivao najzapadniju točku EU i izravan dvoboj s Atlantikom koji malo tko može dobiti. Copri kreće na sebe navlačiti slojeve već u Sintri s prvim paljem motora i lijevim žmigavcem busa kojim krećemo do tamo.

Izlazim iz busa, pozdravljam sinuse, bubnjiće, naručujem se za endoskopiju, zovem mamu da je volim… Taman kad smo počele prihvaćati činjenicu kako vjetrušinu nećemo preživjeti, shvatile smo da je u principu ipak znatno blaža od očekivanog. „Nije toliko hladno koliko puše“ – nasmijala nas je tradicionalna balkanska floskula pa ako pitate za ukupni dojam, eto vam ga na!

Ukrasna ogradica uz klisure brzo je izgubila ukrasni karakter i pridali smo joj onaj pravi – zaštitni. Atlantik se uz nju pravio poprilično važan, nama se nije s njim raspravljalo pa smo brzinski obavile fotkanje i prepustile mu vladanje teritorijem.

Sekić se ipak na kratko otisnula u razgledavanje (fotkanje) i preko dozvoljenih ograda, a Copri i ja smo kobajagi čuvale red za bus koji je došao i znatno prije nego smo ga očekivali. Doduše za Cascais kojeg smo planirale izbjeći, no taj bus je prvi stigao, a nama se ne stoji na vjetrometini pa hajde de.

Bez zadržavanja u Cascaisu hvatamo vlak za Lisabon, trčimo prema hotelu i igramo par nepar tko će prvi pod tuš. Dok čekamo svoj red na kupaonicu s Copri nabacujem ideje o vizualu CLICK-a, uploadamo slike, popunjavamo highlight na Instagramu. Za samo nekoliko sati čeka nas Ryan Air do Porta. Realno, mogle smo ova dva izleta i pametnije skombinirati, ali tko još daje prednost pameti na godišnjem?!

Ipak je ovo naša priča, pa eto, izmišljamo bajku, čudnu, naopaku uspavanku da od nje budne ostanemo!

-> …s druge strane globusa… <-

by Gypsy Cinderella

Tag Archives: travelstories