Rio u pokretu…

Rio de Janeiro

Neki zluradi ljudi često kažu da je Rio najružniji grad na najlepšem mestu na svetu. Za ovo prvo definitivno nisu u pravu, ali za drugo verovatno jesu. Ne postoje ružni gradovi niti loši filmovi. Postoje samo preživeli mitovi. Šta li nam se u njima zapravo desilo i koju emociju nosimo kući sa sobom kao večnu uspomenu? To ćemo na kraju samo pamtiti. Da li smo pronikli u njih ili nismo? Jesmo li ih skapirali, osetili i da li su nam legli? To je sve i još po nešto, a za svakoga različito. Da li je Rio samo jedan od njih i da li je zaista toliko opasan grad? Jeste, stvarno jeste, ali moram priznati ne toliko koliko se priča. Tako bar govore moja iskustva od šest dana i pet noći. Mnogi ga smatraju jednim od najnebezbednijih gradova sveta. Potpuno su u pravu, nema šta, tačno je. U njemu se ipak možete osećati potpuno opušteno samo ako skinete sa sebe strahove, tabue, sledite instrukcije nekoga ko ga stvarno poznaje, ne izazivajući sudbinu. Možda najvažniju stvar vam nisam rekao?! U njemu obavezno dobro obucite svoju intuiciju. Ako ispoštujete ove stvari uz neophodnu sreću uživaćete u ovom neverovatnom gradu pod Korkovadom. Naravno, opreznost je neminovna na svakom mogućem koraku u njemu, ali ne dolazi li i ona iz same intuicije, pa makar pobrkali redosled, zar ne? Samo ako je prirodna i oslobodjena svakog suvišnog straha koji nas dalje vodi u paronoju bez pokrića. Paranoja u nepromišljenost i novu grešku. Tako redom sve do obližnje favele, dok ne najebemo bilo gde i bilo kada, a ne samo u Riu!

Naslušao sam se toliko loših iskustava i teških situacija kroz koje su prolazili razni ljudi, moji drugari boraveći u ovom prejakom gradu od nepunih 9 miliona ljudi. Ovo su samo neka od njih. Dobre moje prijatelje su ladno uspavali na Kopakabani, odnevši im sve pokretno što su imali sa sobom, zajedno sa stvarima nekih Holandjana koji su bili pored njih na plaži. Spavali su par sati, probudivši se kada je naravno bilo prekasno. Tek su stigli, pa su im pasoš, veliki deo novca i kartice srećom ostale u hotelskoj sobi. Mojoj dobroj drugarici oteo je telefon lik na bajsu, dok je pravila selfi, lagano držeći telefon. Ako ga već pravite, telefon držite čvrsto, čvršće nego u samom Riu. Lekcija broj jedan! Mom saputniku iz grupe, iz Makedonije strgli su lanac sa vrata u trku, s ledja, iako je bio sa ženom i još jednim parom u društvu. Verujte, nije nimalo slab čovek, niti deluje naivno, ali dešava se. Jedan moj dobar poznanik pre par godina slučajno je zašao u obližnju favelu nedaleko od hotela Hilton na Kopakabani, neznajući ni sam da je zalutao. Verujte, prvo ga je jurio jedan čovek, kasnije dvojica, da bi ga posle nekoliko trenutaka jurila čitava plejada od desetak ljudi. Multiplikovana trka Kanonbal u sekundi njegovih prvih sati lepršavog grada boje šećera! Uspeo je nekako da se iščupa, da im utekne, trčeći niz strme litice nalik stepenicama, nedaleko od hotela gde nisu smeli da nastavljaju dalju poteru ulazivši u zonu kojoj ne pripadaju. Prosto neverovatno, ali istinitio!

Rio de Janeiro

Postoje pravila igre i zakoni svakoga grada i moraju biti ispoštovani. Hvala dragom Bogu da nekada imamo taliju, pa smo i brzi. Upravo dolazimo do prve zamke ovog ludog megalopolisa. Rio je sav obasut favelama. Problem je u tome što masa turista zaluta nesvesno, nepoznavajući grad nepravivši razliku, što je sasvim prirodno. Vrlo su podmukle i šarmantno skrivene. Okolna prelepa, strma brda su im iskreni saveznici u kombinaciji visokih, prelepih zgrada koje ih zaklanjaju. Prvo pravilo, treba biti vrlo oprezan i skocentrisan, koliko god je to moguće. Ako lutate sami danju ili noću, vrlo je važno da se mnogo ne zavlačite u krivudave ulice ka primamljivim brdima, pogotovo noću. Izvesno je da vas put vodi u neku od favela. Osim ako niste pomalo ludo hrabri kao ja. Doduše, više lud nego hrabar, ali nema veze. Ipak sam predvidjen da najebem u nekoj Bratislavi ili Beču od naših klošara, kakav sam maler.

Problem ovog grada je neprestano smenjivanje favela, komuna (kako ih od milošte zove domicilno stanovništvo) i bezbednijeg dela urbanog gradskog jezgra. Kao na pokretnoj traci vrte se u krug u zaostaloj jaguarovoj igri smrti na Kopakabani, Lapi, Santa Terezi, Ipanemi ili Leblonu. Svuda su oko i iznad vas. Favele u brdima tiho posmatraju i strpljivo čekaju samo jedan naš pogrešan korak! Vrlo su upadljive, idu u visine, kaskadne su i infrastrukturno vidno različite od ostatka grada. Neke su toliko načičkane i nisu ogradjene. Ima čak onih koje su veoma male i neupadljive, pogotovo noću. Manje, skoro da su slobodnog ulaza, pa svako spontano može da se upeca i da zaluta u njih samo ako je previše opušten i dezorijentisan. Najopasnija favela u Riju je Complexo de Alemao u koju nepozvano ulaze samo specijalne Bope formacije po potrebi čišćenja terena. U nju, kao i u mnoge druge ulaz je naravno zabranjen za spoljni svet, kamoli za turiste. Najveća je Rosinja u kojoj sam bio u pratnji turističkog vodiča, naravno i broji oko trista hiljada žitelja. Turistička favela, ako uopšte tako može da se nazove. Pacifikovana je i uzima tal od turista. Ni ona nije skroz bezbedna, znam, ali uz disciplinu, dogovor sa vodičem i neophodnu opreznost neće vam faliti ni dlaka sa glave, garantujem.

Rio de Janeiro

Verujte, ovde u njima ste najbezbedniji pod uslovom da poštujete pravila. Naravno, krek, sve opojne droge, prostitucija, trgovina oružjem, sitni merkantilizam, glavne su “privredne grane” i poslovi svake favele. U njima ovde živi više od tri miliona ljudi, a ima ih preko 700 u gradu Riu. Pravo da vam kažem neprijatnosti, džeparenja i kradje mogu da vam se dogode svugde i nigde u Riu, osim u odredjenim favelama za privremenu turističku posetu koja traje tačno po dogovoru. Nikakvih pravila nema, verujte. Zaista, treba imati i dosta sreće. Uostalom, Rio i nije Rio ako vam se ne desi neka manja kradja ili barem mala slatka otimačina. Kao da niste ni bili u njemu. Nije li to samo jedna od neopipljivih turističkih ponuda ovog nestvarnog i vrlo vibratnog grada?!

Obično se krade na nekoliko načina. Lokalni biciklisti kradu na biciklističkim stazama duž plaža, tako što vam jedan otima telefon iz ruku, lanac ili šta već imate i baca drugom koji prolazi paralelno suprotnom stranom u punoj brzini. Sve se odvija kao na šibicama, jako brzo i vrlo su uigrani, tako da od šoka nemate vremena ni da se priberete, a kamoli da ih pojurite. Zaboravite, i ne nervirajte se uzalud. Najčešće se krade na čistu otimačinu, na takozvanog trkača. Samo strgnu, uzmu i pobegnu. Postoje klasična džeparenja po busevima, metroima, kao i svugde u svetu, ali ovde se na takve stvari ni ne obraća pažnja. Nisu ni domen statistike. To se ovde podrazumeva, a Rio je sve, samo ne jedan običan grad! Ovo je grad gde se noću gotovo nikada ne staje na semafor, niti na crveno svetlo.

Rio de Janeiro

Ovo je grad gde svoju poslednju Kaipirinju možete popiti u nekoj od mikrotalasnih pećnica, kako ih rado ovde zovu i vrlo je jednostavna. U obližnjim gangovima obračunavaju se tako što vas prvo vežu, natrpaju gumama od raspalih automobila, pa vas poliju benzinom. Potom vas zapale molotovljevim koktelom ili običnom šibicom i tako lepo svetlite u mraku, sa obližnjeg brda. Sve je to videla iz daljine moja bivša devojka Ivana, boraveći ovde jedan svoj duži period. Bar su joj tako preveli oni koji sigurno znaju mnogo više o tome. Vratimo se na klasične kradje. Specijalitet Ria je teška kradja ili pljačka u takozvanim kontra makazama. Jedan vam prilazi i traži cigaretu ili novac, a dvojica se već uveliko šunjaju sa ledja. Tada dolazi i do klasične pljačke, gde vam traže novac uz pretnju hladnog ili vatrenog oružja. Obično traže da skinete sat, lanac, narukvice i sav novac koji imate. To se ne dešava baš tako često, pogotovo ne na turama “must see”, nemojte da brinete. Uglavnom se vrše u podnožju favela, zabačenih ulica kada ste već izgubljeni, jer garantujem da u favele ne možete ni da kročite.

Već na startu i pre samog ulaza u nju bićete skinuti do gole kože! To se dešava samo pod uslovom da idete na svoju ruku. Kako mi je i sama Marsela iz Brazilije objasnila većina Brazilaca nosi tri vrste novca sa sobom u tri različita džepa, pravi, sitan i lažan. Samo ni to ne pomaže više, jer su pljačkaši uveliko provalili foru, pa vam u najavi traže da izvrnete sve svoje džepove. Moguće je da vam ne uzmu sav novac, kartice i da se dogovorite, ako su iole razpoloženi ili manje agresivni. Bilo bi lepo da ste talični i da su se obe stvari poklopile, hmm. Prosto, ovde ljudi nisu toliko ratoborni i besni kao kod nas. n.p.r. pa je pri većim pljačkama moguć i sam pregovor, ako ste iole smireni, duhoviti, simpatični kao Zoran moj drugar, pa da se tog sunčanog dana prosto provučete imajući sreće. Jer, ako niste znali sunce je ovde prava retkost, zbog vlažne atlanske klime. Ala lažu silne razglednice i filtrirane fotke Ria okupane suncem sa gugla. Ima ga naravno, samo mnogo manje nego što se misli. Ovde je samo ozbiljna beda nesudjenih razmera i ogroman disparitet u klasnim razlikama koje su nama sa ovih prostora prosto nezamislive. Tako bar zbori i misli Zoran, inženjer koji je 16 godina živeo u Riu sa porodicom. Kako je privremeno ostao bez stalnog posla vozio je taxi. Može se pohvaliti da je jedini stranac koji je ikada taksirao ovim poznatim gradom. To su njegova iskustva primivši jednom vožnju na kvaku, tipa i ribu, doživevši baš takvu “simpatičnu situaciju”. Kasnije se u samoj vožnji zagotivio sa pljačkašima, odvezavši ih dobrovoljno na željeno mesto. Uz dobar vajb, alegriu i jaku priču rastali su se istalivši se. Kako reče Zoki, masovno kradu sa osmehom na licu i ponekad deluju vrlo benigno! To je razumljivo jer posle toliko godina iskustva saživite se s tim gde sve ovo postaje sastavni deo vašeg svakodnevnog života.

Rio de Janeiro

Ako se ikada budete šetali ili vozili bajsem, ulicama i plažama ovog prelepog grada moj vam je topao savet da satove, narukvice, ogrlice, sav nakit, krupan novac i kartice ostavite u svom hotelu. Neka malo odmore u sobi, nije na odmet! Ni tada niste bezbedni u potpunosti, jer mogu i kokos da vam ukradu ispred nosa i pobegnu, kao drugaru iz grupe u društvu sa nama, sedeći za stolom na prejakom Leblonu. To je samo triger, da vas navuku da pojurite klinca do obližnjeg ganga koji uveliko vreba čekajući baš takve cave kao što smo mi. Sve sam već snimio u daljini, slušajući razum i nedavši adrenalinu da nas savlada. Zaustavio sam Dragana u suludoj nameri! Jebeš kokos prijatelju moj i slamku u njemu! To je samo još jedna uža specijalnost i magija Ria, a ujedno i zamka. Kako meni ništa nisu ukrali, ni sam ne znam, verujte mi! Imao sam stvarno ludu sreću i to je jedini razlog. Bio sam vrlo oprezan, priznajem i kada sam rizikovao! Nema tog iskustva koje vam može pomoći ako je sudjeno. Ukrali su mi poslednje slušalice koje i ne računam u kradju u uzavreloj masi jedne subotnje procesije negde blizu prelepe katedrale Metropolitan Sao Sebastian. Mada, rekli su mi da ne kradu kod sakralnih objekata, jer su veliki vernici. Izgleda da su me slagali?! Hvala im svakako, jer sam i ja sada deo Ria i njegove svete arhive. Kako su ih samo suptilno skinuli kada su bile tako dobro umotane oko mog vrata, nikad neću saznati. Bar džabe nisam dolazio i stvarno bi bio pravi blam da sam se vratio netaknut. Sve u svemu, Rio zaista uopšte nije tako opasan grad kao što se priča. Stvarno je sve to mistifikovano, jer osećao sam se bezbedno, bar onoliko koliko sam se pazio, a pazio sam se mnogo shodno svom karakteru. Mislim da sam sve uradio što je bilo do mene. Mnogo je bio opasniji iz Beograda, pre i posle puta u Brazil slušajući sve ove priče. U svakom gradu na svetu, pa i u Riu izgubite svest o bilo kakvom strahu, bar dok se ne desi nešto. Kada ste u njemu obavijeni ste posebnim velom specifične energije, neopisivim sjajem i fantastičnim unutrašnjim osećajem koji izbija iz vas kao para, koja vas neprestano zaprašuje i drogira. Jedini pravi lopovi u njemu bili su mi loše vreme, kiša i oblaci, pa je pomalo bio i pust, kao i sve njegove slavne plaže. Možda su baš zbog toga svi majstori zanata svog i lopovi štrajkovali tih ozeblih, prolećnih dana. Verovatno su se ipak malo i smilovali je im je u posetu dolazila jedna, ozbiljna “svetska budala” večno željna ludih avantura i adrenalina. Propustili su me tamni vitezovi, čuvari grada da prodjem nekažnjen. Možda su me malo i pomilovale zaostale senke svoje prošlosti i ovog ludog grada ukusa atlanskog šećera u podnožju samog Boga i njegovog svetog carstva brda Korkovada.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

Piti ili ne piti – pitanje je sada

Čaj nas greje u toku zimskih dana,hladi u toku leta, čaj je prvi napitak/lek koji uzimamo kada smo prehladjeni, kada želimo da ubrzamo metabolizam …i uvek postoji razlog zašto ga konzumiramo. Čaj je samo jedan od turcizama koji smo preuzeli pre tko zna koliko stotina godina.

Preseljenje u Tursku je donelo jedno ozbiljno poredjenje naših zemalja sa ovim prostorima. Stvar koju neizmerno volim jeste turska kultura ispijanja čaja i prisutnost istog u dnevnom životu, što kod nas moram priznati malo ko neguje. Čaj koji uzgajaju na ovim prostorima je crni čaj. Ima jaku aromu, intenzivnu boju i na prvi utisak opor i specifičan ukus. Uzgajaju ga u regiji Crnog mora, jer tamo najbolje uspeva. 

Za pripremu čaja koriste čajnik iz dva dela- gornji deo je manji, i u njemu se kuva čaj, koji je izuzetno jak. U većem, donjem delu se sipa sveža voda i greje do tačke ključanja. Kada sipate čaj, jačinu možete dozirati u zavisnosti od toga koliko čaja, odnosno ključale vode dodate kasnije. Ispijanje čaja je poseban doživljaj i ritual. Uz čaj se počinje dan, ugovaraju najbitniji poslovi, donose odluke o budućnosti, čaj je verni pratilac svakog prijateljskog okupljanja, dobar dan i bez preterivanja, stil života

Bez obzira na godišnje doba, vreme i mesto, čaj se pije uvek, svuda i neprestano. Nebitno je u kom delu zemlje ste, u kakvom kaficu, restoranu, brzoj hrani… čaj je uvek tu, poslužen u tradicionalnim staklenim čašicama (mogu biti najrazličitijeg dizajna), sa tacnom na kojoj je položena mala, metalna kašika. Šećer u kocki je nešto što ide korak uz čaj, jer proces topljenja šećera u čaši i mešanja istog nalog metalnom kašikom je muzika za dušu i  igra za vaše ruke. 

Posetite planinski predeo, morsku obalu, selo, grad, vožnju brodom… čaj je uvek tu, vruć,  spreman da vas razgali, ugreje stomak, sačuva imunitet,donese neke nove prijatelje i iskustva u vaš život. Ukoliko volite čaj, verujte mi da će vam ritual ispijanja, spremanja i “življenja” ući pod kožu jer svet stane na kratko kada se odlučite popiti čašu čaja- nekoliko minuta mira i predaha, tišine i odmora samo za vas, pre nego nastavite užurban dan. 

Rize

A ovaj poseban tretman čaja ne bi ni bio toliko prisutan i izražen da nema divnih zelenih polja u blizini Crnog mora. Regija Rize, sa istoimenim gradom, prednjači po procentu uzgoja i proizvodnje crnog čaja. Ozbiljniji uzgoj čaja na ovim prostorima započet je 50-ih godina prošloga veka. U tehnologiju proizvodnje, zaštite, uzgoja i istraživanja se ulaže mnogo vremena i sredstava da bi kvalitet krajnjeg proizvoda bio perfektan.

Rize

Ime Rize potiče iz grčkog jezika, i znači “padina“. Rize i bukvalno jeste prirodno zelena padina. Postoji mnogo zanimljih mesta koje možete posetiti:

  1. Mnogo zamaka koji datiraju iz perioda 14. Veka. Jedani od poznatijih su Kale-i i Bala zamci, kao i ostaci zamka poznatog kao Đenovski zamak
  2. Neke od najlepših džamija koje možete posetiti su Gülbahar, İslam paşa i Cafer Paşa
  3. Ağaran vodopad je udaljen oko 30 kilometara od centra Rize-a. Vodopad je divan i mnogi veruju da je pravo čudo prirode.
  4. Ajder termalni izvori privlače sve više pažnje. Veruje se da je besprekorno čista voda mineralna i da pomaže u izlečenju mnogih bolesti. 
Rize
Rize

Postoji mnogo zanimljivih staza za pešačenje, kampovanje, planina za penjanje, jezera za kupanje. Rize je prava destinacija za sve ljubitelje prirode, tihog ali aktivnog odmora, i definitivno za sve čajofile. Ukoliko vas put nanese kroz ovu regiju u letnjem periodu, nemojte propustiti festival čaja, jer ćete se odlično zabaviti, naučiti mnogo korisnih stvari, a i definitivno zavoleti ovaj napitak.

A ja vas čekam vas pored Bosfora, sa čašom vrućeg čaja!

Bosfor

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad, Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj), Život je more, kuće kao kockice šećera, slana voda i Vaša želja je za mene zapovest iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

Alsace (Alzas), Francuska

Alzas. Oblast u severo-istočnom delu Francuske, oivičena Nemačkom i Švajcarskom. Kelte, Rimljane, Nemce i Francuze je privlačio geografski položaj, povoljna kontinentalna klima, i idealno tlo za bavljenje poljoprivredom, pa su se svi mogli nazvati njegovim vladarom. Danas turiste privlači jedinstvena arhitektura, istorijski spomenici, dobra kuhinja i još bolja vina.

Najveći grad je Strazbur, a pre ovog putovanja, meni poznat samo iz novina ili televizijskih vesti. Uglavnom se spominje kao prestonica Evropske unije, u kojoj se nalaze brojne politički bitne evropske institucije (Savet Evrope, sedište Evropskog parlamenta, Evropski sud za ljudska prava…). Očekivala sam sive i dosadne zgrade i pomalo bila i ljuta na sebe što sam odlučila da odvojim ceo dan samo za ovaj grad. Međutim, prvi izlazak na Strazburšku kaldrmu je u potpunosti promenio moja dotadašnja očekivanja. Prvo nailazim na četvrt koja se naziva ,,Mala Francuska’’. Redovi zgrada u raznim bojama čija refleksija boji tamnu vodu uskih kanala i mali mostovi koji spajaju ulice prepune ljudi mi odmah popravljaju raspoloženje i odnose umor zbog neprospavane noći provedene u putu.

Strazbur je grad koji se lako obilazi peške, pa sam se za samo par minuta obrela u istorijskom centru grada. Trg i okolne ulice se zasluženo nalaze na UNESKO-vom spisku svetske baštine od 1988. godine. To je bio prvi put da se ceo centar grada našao na ovoj listi. Francusko ministarstvo za kulturu ga je proglasilo i gradom istorije i umetnosti.

Veličanstvena centralna ružičasta katedrala i njen poznati astronomski sat odolevajuvremenu od 15. veka, a zbog prisustva velikog broja verskih objekata, Strazbur nazivaju i ,,gradom hiljadu crkava’’.

Nastavljam dalje i uviđam da su Strasburžani ozbiljno shvatili zadatak postavljanja novogodišnje dekoracije. Ukrasne mašne, zvezde, pahuljice… Krase svaki izlog i zgradu. Dominantne boje su crvena i zlatna, a oni malo maštovitiji su se odlučili i za ljubičastu, ružičastu, plavu, žutu…

Teško mi je bilo da odlučim koja zgrada mi je bila najsimpatičnija. Možda je to zgrada sa plišanim medvedićima, ali onda iza sebe vidim onu ukrašenu sankama, pingvinima, jelkama…

Doček Nove godine se u ovom delu Evrope proslavlja na drugačiji način nego što sam do sada navikla, pa dobijam ukrašene čarobne ulice samo za sebe, bez preglasne muzike i pirotehničkih sredstava. Većina lokalaca najluđu noć provodi mirno, u krugu porodice, pa je već od ranih večernjih sati bilo teško pronaći otvoren restoran ili prodavnicu.

Ovaj put mi je to i odgovaralo, jer me je već sutra čekala nova neistražena destinacija u kojoj sam želela da uživam svim čulima, bez novogodišnjeg mamurluka.

Nepunih sat vremena od Strazbura nalazi se, po mišljenju mnogih, najlepši grad u Francuskoj – Kolmar. Prvi podaci o bajkovitom gradiću datiraju još iz 13. veka, kada je predstavljao raj za ribare zbog prisustva reke Lauh. Mnogobrojni kanali, mostovi, katedrale i trgovi su zaslužni za to što ga nazivaju i ,,Malom Venecijom”.

Osim na Veneciju, Kolmar jednim detaljom podseća i na metropolu po mnogo čemu drugačiju od njega. Naime, na samom ulasku u grad nalazi se Kip slobode. Replika njujorške statue napravljena je u čast vajara Frederika Bartoldija, koji je ovde rođen i tvorac je jedne od najpoznatijih stauta na planeti. Kolmar, kao i ostali gradovi ove regije, je često menjao ,,vlasnike’’, te se pored francuskih kroasana u pekarama prodaju i nemačke perece,  a i oba jezika se mogu nazvati lokalnim. Oni stariji se sećaju i takozvanog alzaškog, koju predstavlja mešavinu dva pomenuta jezika.

Kao veliki ljubitelj pica, nisam odolela da ne probam i alzašku verziju specifičnog naziva-flamenkuhen. Tansko hrskavo testo prekriveno raznim začinima, sirevima ili grilovanim povrćem me možda nije ostavilo sitom, ali me je definitivno oduševilo ukusom.

Iako je Kolmar savršen izbor u bilo koje doba godine, predlažem ga kao nezaobilaznu destinaciju za novogodišnje praznike. Magija se oslobađa na svakom koraku, a zgrade koje podsećaju na ukusne kolače ukrašene fondanom me mame da kod svake zastanem i ne zaboravim da napravim fotografiju.

Mnogobrojni restorani i poslastičarnice čine da  ulice mirišu na kuvano vino, cimet i vanilu. Dete u meni se probudilo i par puta su mi krenule suze od uzbuđenja i zahvalnosti što sam prvi dan 2018. provela baš na ovom mestu.

Posle Kolmara i Strazbura pomislila sam kako je teško da me bilo šta ponovo oduševi, ali onda na scenu stupaju još šarenija, ušuškana okolna seoca: Kajzerberg i Rikvir.

Prvo se nalazi između između proplanaka i vinograda, sa čitavih 3000 stanovnika i mnogo više turista. Glavno zanimanje ljudi koji ovde žive je vinogradarstvo, a selo je i nezaobilazna stanica na mapi vinske rute Francuske. U proizvodnji belog vino – pino grižia su najveštiji, barem tako kažu iskusni somelijeri. Novogodišnja dekoracija ni ovde nije izostala, a neke kuće izgledaju kao da će iz njih izaći Deda Mraz sa svojim vilenjacima. Na trenutak opet verujem…  

Drugi dragulj ove vinogradarske regije, Rikvir, obilazim kada je Sunce već uveliko zašlo, ali ni to nije umanjilo njegovu lepotu i posebnost. Meštani Rikvira su mi se pohvalili da je njihovo selo već stotinama godina isto. Ulice su uske i dugačke, prepune vinarija, suvenirnica i restorana u francuskom stilu. Svaka kuća svetluca, kao da su se zvezde spustile na njih. Ono što mi je nedostajalo da upotpuni doživljaj je sneg. U glavi mi je bila slika Rikvira prekrivenog snegom koji bi se kao šećer u prahu posuo po raznobojnim kućama od čokolade i bombona.

Francuska je kao kontinent za sebe, svaka regija ima svoju istoriju, arhitekturu, kuhinju, pa i jezik. Alzas, iako površinski najmanji, oduševljava mešavinom kultura naroda koji su ga kroz vekove naseljavali, kao i gostoprimljivošću meštana. Sa radošću sam pisala o ovom putovanju sa koga sam u džepu ponela i malo magičnog praha, a sa nestrpljenjem iščekujem povratak u alzašku bajku… Možda sledeći put obučenu u cvetno prolećno odelo…

...pratite Jovanu Kvržić preko njenog bloga

JOVANIN ŽIVOT U KOFERU

BALI – Keep calm and wear a sarong part 09

…prethodne postove pronađite u blog feed-u…

DAY 06 Gili Trawangan – Čaroban otok s nekog drugog svijeta

Nakon pristojnih 48 sati odmora na jednom mjestu svanulo je jutro koje najavljuje put. Zapravo, nije ni svanulo, a alarm na mobitelu u 3:47 javio je da je vrijeme za još jedan skok iz kreveta, ubacivanje taman dovoljno stvari u ruksak da preživimo dva dana u divljini i ukrcaj u kombi pred hotelom odakle krećemo na avanturu prema i na Gili Trawanganu.

„Stop! We forgot something!“ – zaustavila je Anchy našeg vozača i podsjetila kako nismo pokupile doručak s recepcije koji smo večer prije naručile.

Nismo navikle vraćati se s puta kad na njega već krenemo, al’ činjenica kako do Gilija od Kute treba nekoliko sati bila je dovoljno opravdan argument da ovoga puta napravimo iznimku.

„Go!“ – povikala je napola zadihana po povratku s tri vrećice čiji sadržaj na prvu nismo mogle odgonetnuti.

„Samo da nije meso…“ – komentirala je Copri (koja često zaboravi najaviti onima kojih se to tiče kako je vegetarijanac) i preuzela svoj vrečuljak.

„Ovako rano ne pripremaju rezance, jel’ tako?“ – sumnjala je, no ipak s tračkom nade upitala Anchy i prouzrokovala smijeh u kombiju koji je bio jasan samo nama.

„Sumnjam, no kad smo kod želja, samo da nije neki njihov pokušaj pravljenja slastica“ – ubacila sam se u razgovor o gastronomiji.

I dok smo se mi bavile sadržajem našeg doručka, kombi u kojemu smo do tada bile same, zastao je, pokupio još jedan par i nastavio vožnju. Izlet na Gili prethodno smo dogovorile s Yogijem, a on preuzeo organizaciju s lokalnom agencijom.

Vozač je ovoga puta bolje baratao engleskim, kada je to morao, a kad nije šutio je i nimalo pristojno zijevao na “radost” svih prisutnih. Bauljao je cestama kojima do tada nismo prolazile i, iako smo očekivale da je sljedeći STOP ujedno i onaj posljednji, zaustavio se pred velikim zdanjem na kojem smo tek kasnije otkrile ploču jednog od renomiranih lanaca hotela. Pred hotelom, dok čekamo nešto što ne znamo što, hvatamo Wi-Fi hotela i otkrivamo da smo u Sanuru.

Vozača, koji se izgubio s gašenjem motora, nije bilo dovoljno dugo da, ne samo da smo uspjele detektirati koordinate na kojima se nalazimo, već smo imale dovoljno vremena da Google Mapsom otkrijemo i sva mjestašca u okolini te naučimo njihove nazive na lokalnom jeziku. Meškoljile smo se u kombiju otprilike 20 minuta kada su u njega uletjele 3 bljedunjave istočno europske face u sandalama s čarapama.

Ahoj, hlapci, da niste možda Česi?!? – jedva sam se suzdržala. Državu nismo pogodile, ali skupinu naroda jesmo i sudeći po našim poliglotskim sposobnostima (koje nas – ruku na srce ponekad izdaju) usudile bismo se reći – braća Rusi. Ispričali su se, eto, jer su se putem od sobe do recepcije uspjeli izgubiti. Oprostili smo im (jer tko je bez grijeha neka prvi baci kamen) i nastavili putovanje. Sljedeće je stajalište, ovog puta uistinu bilo posljednje.

Ako vas put nanese u Padangbai, upozoravamo, ne očekujte mnogo. Riječ je o zaselku koji je, eto, na mapu turističkih punktova došao isključivo i samo zbog toga što je to luka od koje je putovanje do Gili Trawangana, Gili Aira ili pak Lomboka najjednostavnije, najbrže i time vjerojatno najskuplje.

Svjedočili smo ovdje prije, a isto i poslije putovanja, brojnim prevarama pa ako se zaputite tamo budite oprezni, raspitajte se o cijenama, bookirajte prijevoz i držite se svog tour operatora, ne nasjedajte na lokalne provokacije kako vas je agencija zeznula pa se morate priključiti novoj… i eto… bit ćete na sigurnoj strani priče! Cijena koju smo platile za ovaj izlet bila je manja od one koju su plaćali drugi koji su taj dan s nama na put krenuli, ali s obzirom na to kako smo preko Yogija dogovorile gotovo sve izlete (za sebe, a potom i za pola grupe s kojima smo na Bali došle) bio je red osigurati nam popust.

Preuzele smo karte u limenom „uredu“ lokalne agencije u Padangbai, nasred neke ceste, a vrijeme do trajekta (kao i grupe drugih turista) kratile ispijanjem kave (bad move) u improviziranom kafiću s druge strane spomenute ceste, u kojemu je štošta bilo umjetno, ali se osmjeh i gostoprimstvo činilo pravim. Neispavane, pažnju smo usmjerile na plastične šalice NA stolu i komarcima izgrižene noge nekog Sjevernjaka ISPOD stola. Ima problema s napadima komaraca, objasnio nam je, ali očito još većih s kupovinom bilo kakvog spreja protiv njih, jer kaže ne treba mu ništa. Osim ogledala?!?!

„Ok, recimo to ovako, niste bile na WC-u tjedan dana, mjehur vam se raspada, morate i ne možete durati više ni sekunde?! E, pa čak ni onda, ni u bilo kojem drugom slučaju, ne idete u WC u kojemu sam upravo bila. Jao!“ – opravdala je svoj poduži izostanak Copri i objasnila nam u kakvoj ćemo situaciji zateći WC, ako ga iza ceste, tri ulice lijevo, jednu desno, sljedeću ravno pa kroz tuđu kuću u susjedovom dvorištu ikad nađemo. Ovo je bila koma vijest, s obzirom na to da je WC bio na popisu svake od nas.

Svaki daljnji pokušaj uživanja u tišini, dok iščekujemo brod, uništavala je vika muškarčina za stolom do nas, koji su sebi, nama, selu, otoku i cijeloj Indoneziji morali dočarati decibele svojih glasova i važnost svoje pojavnosti. Od toga da im netko naposljetku udijeli pljusku spasio ih je samo zvuk katamarana koji je pozivao na ukrcaj. Procedura ulaska u katamaran daleko je duža, od samoga broda i iskreno, dobro sam se zapitala, kamo ćemo svi stati. Neki na otok odlaze i na duži period pa, osim ljudi, u katamaran se ubacuju koferi, bicikli, kolica, sanduci i sigurno onaj set noževa koji dobijete ako nazovete odmah.

Vožnja do Gili Trawangana traje. Taman dovoljno da se ocean pozabavi trešnjom vaših unutarnjih organa, kapetan sedam puta pokuša upaliti jedan od onih američkih Blockbustera gdje ljuti protivnici napadaju Bijelu Kuću (a neki Stiven Segal, Chuck Noris ili neka kultna ličnost spasi cijelu naciju) i naravno, ne manje važno, dovoljno vremena da vidite donedavno glasnu ekipu na koljenima, ispaćene od povraćanja koje je počelo s prvom, a završilo sa zadnjom, morskom miljom na ovome putu. Nakon otprilike sat i pol vremena sidrimo se na Gili Trawangan.

„Zamislite da smo ovdje došle s koferima…“ – komentirala je Copri i skočila s broda u plićak baš kao i svaki drugi putnik prije i poslije nje.

Ako ste upravo planirali do Gilija prošetati svoj novi Samsonite kofer, učinite si uslugu opet i jednostavno nemojte. Ovdje ne postoji pristanište kakvog ga možda zamišljate, a s broda silazite ravno u ocean. Ali, u tome je, između ostalog, ljepota ovog čarobnog otoka.

Imati adresu smještaja, na otoku na kojem je vrijeme stalo, gdje ne postoji cesta, internet, asfalt, a stanovnici ne pričaju engleski, bilo je hrabro. Snalazile smo se rukama i nogama, s glavne i jedine popločene ulice zaputile se pješke kroz prašnjave odvojke, tri puta krivo skrenule desno, jednom pogodile lijevo i – ni same ne znamo kako, ali – našle smještaj koji smo prethodno rezervirale.

„Fakat je super!“ – oduševila se Anchy.

I fakat je bio. Možda u životu ne znamo odgovarajuće odabrati puno toga, ali u odabiru smještaja zaista smo dobre. Mali, uredan i opet obiteljski hostelčić dočekao nas je izrazito toplo, usmjerivši nas u sobu koja je bila velika, čista i u duhu dobrodošlice, puna cvijeća! Nisam ljubitelj potonjeg, no znak pažnje primjećujemo svi. Kratko smo se upoznali, poslušali savjete, ostavile stvari, pripremile badiće i zaputile se na plažu. Zavirujemo u otočke puteve (voljela bih reći ulice, al’ zaista to nisu), koji podsjećaju na kompleksne labirinte, divimo se svemu na što nailazimo, uživamo u robinzonskom filingu i tražimo put do plaže. Komplicirano? Malo, ali ni upola onoliko koliko će biti vratiti se u smještaj… no o tome nešto kasnije…

Glavna šetnica uz plažu ujedno je i najživlja točka otoka, izmjenjuju se ovdje hoteli, barovi, restorani, štandovi s voćem, suvenirnice, a sve od nabrojanog čuva taj neki hipijevski stil po kojem je otok poznat.

„Copri, pazi!“ – jedva da sam joj uspjela doviknuti, a ona se skloniti, prije nego ju je pobrala magareća zaprega ili donkey taxi  – ujedno i jedino “najmodernije” prijevozno sredstvo na otoku. 

Plaža s naše desne strane ostavljala nas je bez daha. Ma kakva Kuta!!! Tirkizno more, uređene plaže i baš niti ni jedna mana na vidiku koja bi olakšala odluku što odabrati i gdje stati. Švrljale smo naokolo u potrazi za mjestom na kojem ćemo spustiti torbe, naručiti hranu na nekoj od drvenih ležaljki i uživati, potpuno neopterećene, u svemu što ovaj prirodni raj nudi. Teško je ovdje pogriješiti, složile smo se.

„Daj odaberi neko random mjesto“ – sugerirale smo Anchy koja je hodala nekoliko koraka ispred nas.

Random mjesto, pretvorilo se tijekom dana u jedno sasvim neobično, i do dan danas neponovljivo iskustvo, nakon kojega ništa više neće biti isto….

Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…

Život je more, kuće kao kockice šećera, slana voda i Vaša želja je za mene zapovest

Bodrum

Turista u Turskoj… Ovo možda zvuči pomalo strašno, ali stvarnost je zapravo potpuno drugačija. Biti turista u Turskoj je nešto najbolje što vam se može desiti. 

         Turizam i ugostiteljstvo su neke od vodećih grana i izvora prihoda. Hotela, airbnb ponuda, soba, restorana, resort-a i all inclusive destinacija ima na svakom koraku. Turisti su tretirani kao Bog i svaka želja je zapovest za ugostitelja. Moguće je urediti svaku opciju, izmeniti ponudu, prilagoditi, dati odgovarajući popust, ispuniti i neke od najluđih želja (verujte mi, lude želje i nemoguće, ne postoji u turističkom rečniku Turske).

          Sve je podredjeno gostima i akcenat je na tome da se zadovolje i najzahtevnije mušterije. Kako je turizam nešto što im je bukvalno u krvi, bilo koja destinacija koju izaberete vas neće razočarati jer ćete se osećati kao kraljevska ličnost – počevši od sadržaja koje nude, čistoće, hrane, uslužnosti, razumevanja psihologije turista iz različitih delova sveta… 

          Kako je zima vreme kada obično sanjamo o suncu, toplim destinacijama, moru i plažama, a i dobro vreme da se počne planirati letnji odmor, želim da vam predstavim i približim moju omiljenu morski regiju u Turskoj – Bodrum.

          Bodrum je mesto u koje sam se zaljubila kada sam ga posetila prvi put, pre nekih 4-5 godina. Bio je to potpuno drugačiji doživljaj mora i letovanja u poređenju sa drugim zemljama, ali i delovima Turske. Bodrum je višnja na šlagu svih morskih destinacija

          U prevodu sa turskog jezika znači “podrum”, što ne zvuči obećavajuće na prvi utisak. Ali, kako smo već dobili ideju u prethodnom postu o bogatstvu turskog jezika, kada vidite Bodrum, shvatićete da je to jedan od najlepših “podruma” koje ste ikada videli.

          Krasi ga mnoštvo belih dvospratnih kuća i hotela – u Bodrumu nije dozvoljena gradnja objekata viših od dva sprata, što je genijalno rešenje, jer možete uživati u prelepim pejzažuma bez straha da vam vidik blokira neka grdosija. Takođe, bele fasade su jako lep kontrast bujnoj vegetaciji i zemlji. Podsećaju na kocku šećer posmatrano iz dajine. Prelep kontast belim fasadama jeste roza ili crveno cveće (Bougainvillea) koje se penje i raste duž zgrada.

         Bodrum nije specijalno pravljen za potrebe turista, kao neke druge regije u Turskoj. Prvi koji su uživali u svim čarima ovog predivnog mesta su bili lokalni turisti i poneki posetioci iz Grčke jer je blizina grčkih ostrva bukvalno vidljiva golim okom. Te je tako Bodrum pun privatnih letnjih vikendica. Većina hotela su mali, “butik” hoteli koji nude all-inclusive ponudu. Naravno, vremenom su izgrađeni i popularniji hoteli, većih kapaciteta i luksuznije ponude, ali pravi duh Bodruma je u jednom od ovih belih bisera. 

          Plaže su čiste i lepo uredjene. Većina ima kafiće u blizini koji nude ležaljke i suncobrane za koje ne morate da platite dodatni novac ukoliko popijete piće ili dva. 

          Što se tiče sadržaja, ima ih i previše – Bodrum je jako živ. Ima nekoliko zaliva koji nude različit tip kafića, klubova na otvorenom, restorana, tematskih večeri…

          Od dnevnih aktivnosti, ukoliko ste tip koji voli aktivniji odmor možete uzeti neku od tura za obilazak Bodruma, odlazak na plivanje sa delfinima, posetu vetrenjačama, jeep safari, vožnje brodićem, jahanje kamile, odlazak u Aqua park, parasaling… i bezbroj drugih aktivnosti. A ukoliko ste tip koji voli lenj odmor – sunčanje, leškarenje na plaži i uživanje, i ovo će vam biti i više nego dostupno. 

          Verujte, ovo magično letnje escape mesto, će vas i više nego oduševiti, zavesti i naterati da se opet vratite jer će osvojiti vaše srce.

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad, Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj) iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj)

Turska je raznolika zemlja. Kako sam već spomenula u nekom od prethodnih postova, komunikacija je jako važan deo kulture i društvenog života, tako da nije teško zaključiti da turski jezik obiluje mnogim izrazima, izrekama i poslovicama.

Turci su izuzetno pozitivno nastrojeni prema strancima koji govore turski jezik (ili bar to pokušavaju). Prvo će vas gledati zapanjeno, a onda će se oduševljeno nasmejati i reći kako odlično govorite turski iako ste rekli najjednostavnije „Dobar dan“.

Volela bih da podelim sa vama neke od jako korisnih izreka koje možete naučiti pre nego što posetite ovu zemlju. Kod čitanja i izgovora važe jako slična pravila kao u našim jezicima- jedno slovo, jedan zvuk.

1. Hoş geldin (Dobrodošli) – ovu frazu ćete čuti na dnevnoj bazi.  Jako je puno koriste i bukvalno ćete je čuti pri ulasku u svaki javni prostor. Ima dublje značenje od jednostavnog dobrodošli jer se iza njega krije velika ljubaznost i gostoprimstvo.

2. Hoş bulduk (Bolje vas našli) –  je odgovor na Hoş geldin. Jako ljubazan i prisan odgovor na koji ćete se navići u jako kratkom vrmenskom roku- nekako se slažu jedno uz drugo.

3. Afiyet olsun (Prijatno) – pa mislim da je ovo najbitnija fraza koju trebate naučiti, jer hrana… pa hrana je drugo ime Turaka.

4. Eline sağlık ( Zdravlje tvojim rukama, ili verujem da bi naša varijacija bila Ruke ti se pozlatile) – ukoliko ste pozvani na večeru i osoba koja je spremila obrok je prisutna, ovo je nešto što biste trebali reći da pokažete koliko cenite trud i vreme uloženo u spremanje obroka.

5. Maşallah (Mašala) – izraz koji su preuzeli iz arapskog jezika, a mi usvojili. Koriste ga kada vide nešto lepo ili kada čuju dobre vesti.

6. Aferin (Čestitam, Svaka čast) – ukoliko želite da pohvalite nekoga mlađeg za dobro obavljen posao, koristite ovaj izraz. Generalno izbegavajte korišćenje ove fraze sa starijim ljudima jer je smatraju neprikladnom za zrele ljude. 

7. İnşallah (Nadam se, Božja volja) –  obično koriste ovaj izraz kada žele dobru sreću za neke buduće dogadjaje i planove, ali ne znaju ishod istih. Prosto znači privlačenje dobre sreće.

8. Allah korusun (Neka te Bog zaštiti) – ova fraza je prisutna u svakodnevom govoru, u govornoj i pisanoj formi. Na mnogim automobilima i autobusima možete videti ove reči ispisane jer se veruje da donose dobru sreću i  zaštitu.

9. Hoşça kal (Ostaj mi dobro) – postoji mnogo različitih načina da poželite dovidjenja na turskom, a ovo je jedna od njih koja će vašem pozdravu dodati malo prisnosti i topline.  

10. Kendine iyi bak (Vodi računa o sebi) – dosta je koriste kada se rastaju sa ljudima, i opet se izan je krije dobra namera do sledećeg vidjenja.

11. Tabii (Naravno) – ovo je fraza koju ćete dosta čuti u govoru posebno kada su ljudi saglasni sa nečime. Ponovljena dva puta ima jači efekat.

12. Kolay gelsin (Srećan rad, Neka ti sve ide od ruke) – jako puno korišćena fraza kada želite da poželite dobar radni dan nekome ko radi naporno i puno. Osnovna je kultura posebno ako vidite radnike javnih službi da im poželite uspešan radni dan, jer se njihov rad i zalaganje jako ceni.

13. Eyvallah (Hvala) – ovo je izraz koji koriste ljudi u jako slobodnom značenju i neobaveznom govoru, Čućete taksiste kako koriste ovaj izraz mnogo, sa obaveznim postavljanjem desne ruke na srce. To je poseban način naglašavanja zahvalnosti. Izbegavajte da koristite ovaj izraz i pokret sa nepoznatim ljudima, jer vas mogu smatrati previse druželjubivim i onda ste u problemu druge vrste, kako se otarasiti svih pitanja i radoznalosti koja kipi iz njih.

14. Oha! (slično našem Oho) –  ovo je sleng reč. Označava iznenadjenje i šok nekom datom situacijom ili osobom. Nije jako pristojno koristiti ovaj izraz, tako da budite pažljivi da ga koristite sa bliskim prijateljima.

15. Çok yaşa (Nazdravlje) – pa, i Turci kijaju.

16. Geçmiş olsun (Brz oporavak) – ovo je jedna od najkorišćenijih fraza u turskom jeziku. Koriste je i kada su ljudi  bolesni pa zaista žele nekome brz oporavak, ali i kada se nešto loše desi, u značenju nadanja da će neprijatna i bolna situacija brzo proći,   

17. Abi/ Abla (Brate, Sestro) –  reči koje koriste kada se obraćaju sa poštovanjem nekome starijem od sebe. Kod njih takodje postoji ona naša varijacija teta (teyze) i čiko(amca) za puno starije ljude.

Spisak reči i fraza je dug, ali ovo su neke koje će vam sigurno značiti ukoliko posećujete Tursku, ili će vas bar nasmejati.

Do sledećeg čitanja- Şerefe! (Živeli!)

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

BALI – Keep calm and wear a sarong part 07

prethodnih 6 postova pronađite u blog feed-u…

DAY 04 NOVA godina, STARE odluke…

Dugo smo se – i u miru – izležavale u krevetu prije nego se odlučile pokrenuti. Bio je to jedan u šturom nizu poklona koje smo sebi odlučile pokloniti za Novu godinu. Razlog zašto smo iz kreveta iskočile u 10:12h bila je isključivo činjenica da doručak traje do pola 11. Gladne nismo bile, no zašto propustiti?!

Pri silasku susrećemo članove grupe s kojom smo na Bali doputovali, a s Mladenom dogovaramo razgovor uz kavu – samo da uzmemo doručak prije nego nam zalupe vrata restorana pred nosom.

“Vi, brate, niste normalne, pa kako ste sve to uspele da vidite?” – promijenio je retoriku od neki dan kad je bio uvjeren kako naš plan obilaska ne drži vodu. ” Show, trebaju ovi naši iz agencije da vas uzmu za vodiče!” – dodao je smijući se.

“Sve se može kad se hoće, Mladene… ili kad si lud” – primile smo šalu.

“Prije da je ovo drugo!” – konstatirao je ispijajući kavu.

“Zasigurno” – konstatirala je i Copri.

“Nego, ekipa, što ćete večeras?”

“A kaj je večeras?!” – ubacila se Anchy pomalo razočarana što jutros nije ugrabila svoj prženi doručak.

“Ti to mene cimaš, purgerice?” – provocirao je Mladen.

“Ha?! Pa fakat te pitam!” – branila se Anchy.

“Alo bre, pa najluđa noć u godini. Planiramo žurku svi zajedno na cool mjestu. Mora da idete s nama” – stvarno se trudio.

Činjenicu da je danas Stara godina u tom trenu nije zaboravila samo Anchy, zaboravile smo sve tri. Toliko o tome da smo na Bali došle isključivo u cilju najluđeg provoda u ovoj noći. Ok, pregrubo je reći zaboravile, al’ smetnule s uma jesmo. No tko još zna koji je dan ili pak sat kada je na godišnjem?

“U planu je zajednički izlazak u klub nedaleko Kute koji priprema fora doček.” Pokazao nam je nekoliko fotki ambijenta koji je na slikama bio primamljiv, djelovao kao manji resort (što vjerojatno i je), okružen šumom, s izlaskom na plažu.

“Ne padamo baš na kolektivnu euforiju, Mladene, a ni neka fensi mjesta, nismo zato tu!” – ubacila sam se.

„Prostor je ogroman“ – dodao je – „s puno šankova, hrpom bazena i provjereno dobrom atmosferom. Mora u toliko hektara da nađete nešto za sebe! Malo nam je frka kako ćemo do tamo, jer nas je puno, ali smislimo do večeras. Ne prihvaćam ne, a čekamo vas na zagrijavanju uz bazen na vrhu hotela oko 20h.“ – bio je pomalo bossy.

Ok, faco primile smo na znanje, smislimo i javimo. Bazen kojega je spominjao otkrile smo večer prije, ušuljale se kroz požarni ulaz sa Smirnoffom u ruci i isprobale ga kada je za pristojne (i sve druge) goste već odavno bio zatvoren.

I dok smo pozdravljale Mladena prišli su nam Sanja i Pero, također dio naše grupe. Nismo ih dotad poznavale niti s njima komunicirale. I oni su dočuli kako otok istražujemo samostalno, zanimali su ih detalji i poneki kontakt kako bi i sami pokušali isto. Naš razgovor čuo je još jedan par iz grupe i uključio se u razgovor.

” O vama kruže urbane legende…” – našalili su se.

“Primjećujemo!” – dodala je Copri.

Razgovori i preporuke što vidjeti, a bez čega se može, zaokupirali su preostalo dopodne. Društvo je bilo ugodno pa nismo ni shvatile gdje je vrijeme pobjeglo…

„Hajmo švrljati Kutom, a poslije na plažu” – predložila je Anchy.

Tako je i bilo. Po najvećem “zvizdanu” šetale smo ulicama Kute, koju do tada pošteno nismo ni vidjele. Na prvi, čak ni drugi pogled (te ni bilo koji sljedeći pokazat će vrijeme) nismo bile preoduševljene gradom pa razgled ni nije bio prioritet. Osim što je turistički raj, pun brojnih kafića i restorana, Kuta ne nudi mnogo. Naselje je to smješteno uz nekoliko, navečer potpuno zakrčenih, cesta, a osim spomenutog sadržaja i plaže prema kojoj uskoro krećemo, veće atrakcije tamo nismo zamijetili.

“Ajme, masaža, dakle, ja moram!!” – zapazila je Copri reklamu i pretrčala cestu uz dernjavu da je pričekamo za plažu.

Viknule smo da nas potraži u sobi, gdje planiramo odmoriti do njezinog povratka. Anchy i ja malo smo još kružile okolo i krenule u pravcu hotela. Vruće je! Ljenčarile smo laprdajući gluposti kada je u sobu – kao oslobodilački ratnik – uletjela Copri. Masaža je za našu (a sada i vašu) informaciju bila jeee*** i bilo je ovo najbolje uloženih 25kn. 25kn – zabezeknula nas je?!?! Oh, da, zvučala je pobjedonosno. Pa kada je već tako možda se i same odlučimo investirati, smijale smo se nas dvije.

Na brzaka smo pobacale stvarčice u torbe i spustile se na plažu, koja, baš kao ni Kuta, iskreno ne očarava. Možemo razumjeti da smo do sada vidjele popriličan broj rajskih plaža (pa kriteriji postaju viši) ili pak da možda nismo pogodile tajming, sezonu, dan ili već ono “nešto” što je potrebno da dojam bude drugačiji, ali nismo bile impresionirane. Da je dugačka to je istina, no, kad bi me netko pitao da je opišem u nekoliko riječi (oprostite svi pristojni jezici svijeta) sažela bi to u nekoliko riječi. Puno – poprilično smećem zaprljanog – pijeska, dvostruko više ljudi, a ubacio se tu i jedan “Hrelić” na kojemu ne manjka ničega. Stanovnici hrvatske metropole, kao i oni udaljeni od nje, shvatit će o čemu pričam. Mjesto je to na kojem u istom trenu možete sjediti ili oni hrabri zaista na vlastitu odgovornost (i plaćeno putno osiguranje) ležati na pijesku i nadati se da vas netko nehotično neće nagaziti. Možete kupiti vodu, sok, pivu, koktel i ostali alkohol, poneku drogu, sunčane naočale, kebab, prženu tjesteninu, kokice, sunčane naočale, ulje za sunčanje, marame, šešire (što sam na kraju kupila i sama), zidne slike, tepisone, kauč, konja, majmuna ili pak napušteno dijete. Uz to, neodoljivo podsjeća na plaže na kojemu su upravo iskrcani, tajno prokrijumčareni azilanti, jer većina naroda uopće ne izgleda kao da tamo želi biti. Gruba sam, priznajem, no da smo uživali u ljepšim plažama prije, ali i poslije ove – jesmo.

Kuta beach

“Želim surfati!” – prekinula je naše sarkastično komentiranje Anchy.

“Isuse, od ovih distrakcija more nisam stigla ni škicnuti!” – Anchy me podsjetila baciti oko na ocean s naše lijeve strane!

“Sad i tu ćeš surfat?” – čudila se Copri.

“Da, onaj lik tamo mi je simpa, sve mi je objasnio, želim kod njega!” – komentirala je i vrlo brzo ugrabila prvu dasku.

„Preživi! Do kraja ove godine ostalo je samo par sati, a treba nam u CV-u” – hrabrile smo je.

Zapravo njeno surfanje bio je jedan od highlightova dana. Zabavila nas je svojim pripremama, a kasnije i surfanjem, baš kao što je zabavila i dobar dio plaže. Anchy je posebno zanimljiva i blesava osoba koja malo koju personu ostavlja hladnokrvnom. Nazivam je dobrim duhom svakog druženja i teško se uz nju osjećati loše. Ni danas to nije bila iznimka. Popratila sam njenu avanturu kamerom, dok je Copri uživala u pogledu na obe, nepomično ležeći na improviziranoj ležaljci, nakon što je s neugodom odbila brojne grupe i obitelji s ponudama da se slika s njima.

Anchy se surfanjem, kao i Arijem (svojim instruktorom), zabavljala otprilike pola sata, nakon čega je iz mora izišla poprilično umorna, ali sretna. I izudarana, a posljedice toga osjećat će još danima poslije. Svejedno, to je neće spriječiti da o ovome nastavi pričati još tjednima.

Pričekale smo da se osuši, koliko je to bilo moguće na izuzetno vlažnom zraku, a potom odlučile potražiti ručak u jednom od brojnih restorana uz plažu. Izgledom ne mame osobito, ali mirisima, pogotovo kad si gladan, svakako. Pogodile smo tajming – upravo u trenutku kada smo se smjestile i odabirale hranu spustila se kiša. Naša prva kiša na Baliju. O jednoj, ipak jačoj, pisat ćemo u narednim postovima, a sjećati je se dovijeka.

Bali nije otok koji se previše opterećuje kišom. Naš improviziran restoran, prokišnjavao je na sve strane. Sklupčale smo se pod plastikom koja je glumila krov i nekako ostale polu-suhe. Gladne ostale nismo, to je bilo sigurno. Dok nas je glavno jelo zadovoljilo mirisom i okusom (osim jedne namirnice na mom tanjuru koja je ostala nedetektirana do danas – no tako to ide kad odabireš lokalno), palačinkama nismo bile impresionirane. Na povratku u hotel skrećemo u trgovinu i kupujemo kekse. Ok, popravni ispit je uspio.

Ići ili ne ići s ekipom na proslavu Nove bila je tema sljedeće debate koju smo vodile svaka iz svog kreveta. O svačemu se tu raspravljalo – koliko je daleko, što ako nam se ne svidi, kako ćemo tamo, kako opet doma, promet, ljudi, muzika… Jedina činjenica o kojoj se nije trebalo diskutirati bila je ona da nam se realno nikuda ne ide! Kompliciramo, zaključile smo… idemo i točka…

Pripreme za “najluđu noć” bile su vremenski jednake onima za odlazak u trgovinu i mislim da, ukoliko zbrojite vrijeme koliko je bilo potrebno svima trima, nismo premašile sat. Smiješno je to u usporedbi s nekim prijašnjim vremenima kad je i odlazak susjedu bio ceremonija. Starost? Ili zrelost?

“Gdje su ono oni?” – pitala je Copri.

“Gore, na bazenu.” – odgovorila je Anchy.

Nas dvije bile smo spremne i dobile zeleno svjetlo od Copri da krenemo prema bazenu našim starim uhodano-zabranjenim putem „samo za zaposlenike“. Pridružit će nam se. Otvorivši vrata koja vode prema izlazu na bazen, nabasale smo direktno na roštilj i debeljuškastog polugolog roštilj majstora, izgledom stanovnika ovog kontinenta. Da razjasnimo, kad kažemo roštilj ne mislimo na već postavljenju večeru, već doslovno roštilj na kojem se pržilo meso, postavljen direktno na “ulaz”! Opravdano, to je izlaz u slučaju opasnosti (tsunamija) i nitko ga ne koristi. Mislili su domaćini Eventa. Krivo, dokazale smo mi.

Baš kao što smo krivo odabrale i lokaciju. Na krovu se naime skupilo neko kosooko društvo, a članovima naše grupe nije bilo ni traga. Našli smo ih u prizemlju hotela nekoliko minuta poslije, a potom je nas pronašla i Copri kojoj smo kroz smijeh ispričale što smo upravo doživjele, a priznala je i ona sama isti susret.

Sličnu priču imali su Mladen i Ilda te neki drugi članovi ekipe. Shvatili su da je bazen pod okupacijom naroda Dalekog Istoka pa se spustili u predvorje hotela. Promjena lokacije nije utjecala na atmosferu, a kroz neko vrijeme okupilo nas se poprilično.

Mladen i Ilda nabavili su Jack Daniels, ostatak nas Colu, još nekog alkohola, i bili smo kompletni. Tu večer pošteno smo se napričale s Ildom o životu u dijaspori i mogućnostima rada u dalekim zemljama. Ona je imala volju (jer na Baliju je isključivo zbog Mladena), mi iskustva i bila je to savršena formula. Osim što smo premašili zadano vrijeme za krenuti prema klubu, izgubili smo i svaku šansu da ulovimo prijevoz skuterima do tamo. Ok, njih smo i mogli prežaliti, do Changgu-a ima i više od pola sata vožnje, a traumu sa skuterima od neki dan konačno smo potisnule. No, prijevoz nam stvarno treba, a što više odgađamo opcija je sve manje.

“Ništa ekipa, hajmo ovako, naručujemo taksije pa kako dolaze upadajte u njih i vidimo se tamo!” – predložila je Ilda.

Nismo se ni snašle, a Ilda nas je već ugurala u prvi taxi koji je stigao. Sjećam se da nas je bilo 6, zajedno s vozačem koji ovim brojem nikako nije bio sretan. Ali mi jesmo. I, iako se s curama iz auta prije, a bome ni poslije, nismo naročito družile – u vožnji smo se zabavile.

Otprilike pola sata kasnije stigle smo do La Brise. Mladen, kao ni fotke, nije lagao/le – mjesto je zaista izgledalo super. Dugački osvjetljeni drvored na samom ulazu, skrivena zdanja i puteljci u šumi od kojih svaki ima namjenu i ništa nije slučajno, šankovi različitog sadržaja, kaskadni bazeni, puno palmi, glasne muzike, raspoloženih turista… Kad smo kod muzike, ona i nije bila moj đir, ali već poduže vremena ne izlazim, pa je pitanje gdje u ponoć na Staru godinu uopće mogu čuti ono što slušam. Vrludale smo, skenirajući prostor kao i ekipu.

La Brisa, beach restaurant

“Stigle ste” – prišli su nam Sanja i Pero.

„Da“ – nadglasavali smo se sa zvučnicima kvadrature moga iznajmljenog stana na Ferenščici. Oni su do ovdje stigli prvi, skuterom iznajmljenim ranije tog dana, a s kojim u narednima koji slijede planiraju istražiti otok. Zapričale smo se s njima, kad se pred nama stvorio Mladen i pozvao nas među ostatak pridošle ekipe.

Između druženja, istraživale smo prostor i nabasale na izlaz prema plaži. Na trenutak sam zastala iskreno uživajući u pogledu na ocean obasjan mjesečinom. Ima nešto u tome da više nikad nisi isti kad jednom vidiš mjesec kako sja na drugom kraju planete – shvatila sam davno, večeras još jednom potvrdila…

Bližila se ponoć i vratile smo se među ekipu. Očekivale smo odbrojavanje koje se nije dogodilo, ali vatromet je zato bio poduži. Uspjela sam ga uhvatiti kamerom nekoliko minuta nakon početka, tek nakon što sam izgrila i izljubila cure. Ranije te večeri odlučila sam Novu dočekati posvećena njima dvema koje volim, radije nego mobitelu i snimanju. Onome što vrijedi ispred onoga što blijedi.

Ostatak noći provele smo u čestitarenju, druženju s dijelom ekipe, a oko 5h ujutro zaključile da je dosta i krenule prema izlazu. Nismo ni slutile da ćemo u pokušaju nalaska taksija izazvati “Okršaj kod OK Korala“. Naime, uletjele smo u taxi koji očito nema dozvolu voziti tamo, svjedočile masovnom puču ostalih taksista koji su nam zapriječili put i jedva, zajedno s vozačem, izvukle živu glavu.

Bilo je lijepo vidjeti kako se približavamo Kuti. Hotelu. Sobi. Krevetu.Tu sam noć/jutro prije spavanja na balkonu zapalila cigaretu gledajući u nebo dok su cure već debelo spavale.

Nova je godina, Provincijalko, što si želiš u ovoj?! Ne mnogo, samo jednu novu godinu ispunjenu starim, ponešto obogaćenim, odlukama… da smo zdravi i da nam je ljubavi…

Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima

Bilo jednom u Barseloni

Dugo sam maštao o njoj sve ove godine. Verovatno sam čekao da mi se i sama potpuno slegne. Misleći stalno na nju, pisao sam o nečemu sasvim trećem. Kao da sam je svesno zaobilazio?! Možda i zbog toga jer me je nekada davno podlo izdala, pre „iks“ godina. Ostala je samo moj neostvareni san. Uvek sam je video u svojim pričama i kada sam je varao sa drugim gradovima, mnogo ružnijim od nje. Uhhh, ružnijim, malo prejaka reč, samo verovatno ne tako lepim kao što je ona. Da li će mi kojim slučajem zameriti, jer je nepravedno toliko dugo bila zapostavljena?! Nekako, kao da je i ona čekala mene sve ove godine. Sigurno je mislila da je zaobilazim namerno? Možda je samo bila strpljiva da malo sazrim?!? Verovatno da odživi u meni? Dugo nas je sve to mučilo obostrano. Sve do danas, kada se nešto prelomilo i dok nije nepozvano eksplodirala u meni. Znao sam da je to to. Nisam čekao niti trenutka, jer nisam imao kud. Nisam joj odoleo, kao ni tada. Ovo je dan odluke. Mene i nje. Jednom davno kupljena samo za nas. Napokon mi je Barselona otvorila dušu. Ponovo mi se poverila i  sve oprostila…

Rekao bih da slećem. Kao da milim po nebu, tačnije klizim po njoj. Tako je nisko, mogu čak i da je dodirnem. Dobro joj skraćujem uglove svojim neartikulisanim pokretima i gledam kako se u mojim rukama stvara savršena skulptura izlivena od požude čekanja. Čini mi se da mogu jednim svojim pokretom da pomazim sva Gaudijeva zdanja i da ih zaklonim od sunca. Sve te zgrade i terase. Ispod, prelama se moja dugo čekana ljubav. Barselona! Neverovatno je gledati ovaj grad iz vazduha. Možda nijedan na svetu nema tako nežnu predigru za mene. Tiho upijam brdo Montžuik, plažu Barcelonetu, iako iz vazduha još ne vidim Sagrada Familiju, kao ni park Gueljo. Tada nisam znao ni za Ramblu, a Kolumbov spomenik je isuviše bio skrivan od mog znatiželjnog oka. Širim ruke izvodeći razne koreografije na svom sedištu dok je prelećem kao ptica. Barselona vam to dozvoljava u potpunosti. Ne skriva se. Prepušta se do kraja. Imam osećaj njenih savršenih kontura, dok je tako lepo ispružena, a ja slepljen za prozor. Ljudi oko mene uživaju u veličanstvenom sletanju, ali ne baš kao ja. Ostali putnici me u avionu već pomalo čudno gledaju. Verovatno misle da letim prvi put ili da baš nisam sasvim normalan. Valjda ne misle da sam slučajno neki terorista? Ludi terorista koji će se puknut’ u svom debitantskom letu? Fenomenalan scenario za jedan dobar film. Kada bi oni samo znali šta se s nama sve desilo i koliko smo dugo čekali ovaj susret razumeli bi me momentalno. Suviše je očigledno. Ono što je najvažnije, sedim na pravoj strani i na njenoj lepšoj polovini. Verovatno je i to deo male svakodnevne sudbine. Treba imati taliju pri kupovini karata. Osećaj duboke levitacije postavlja pitanja mom telu i duši? Projekcija Barselone u vazduhu daje potpuni odgovor. Možda je to i zbog muzike koju slušam? Pre bih rekao da je njena gravitacija prejaka. Moguće i zato što je njena panorama preširoka, pravolinijska i potpuno dostupna. Kao ptica na mom dlanu. Dok slećem imam potpuni doživljaj njene kompaktnosti. Ne tražim je u delovima rasutih kadrova po obodima izmaglice još jednog sunčanog jutra nad Katalonijom. Kao da je napravljena u celosti samo za ovaj trenutak. To je sada ona, divlja i pitoma, Barselona koja se upravo rodila u mom oku!

Šta reći o gradu o kome se već sve zna? O Barseloni nije lako napisati nešto novo. Toliko toga je o njoj rečeno i napisano. Мesto nove evropske energije i najpopularnija turistička destinacija. Primer uspešne urbane regeneracije još jednog sna na javi. Industrijski, lučki grad, koji je decenijama u vreme Franka bio u velikom opadanju. Transfromisan u grad uslužnih delatnosti sa imidžom neodoljivosti. Tokom cele godine je pod “okupacijom“ turista sa svih strana sveta. Neprestano dolaze i oni koji bi tu da ostanu i da se ne vrate. Država za sebe koja se bespotrebno pretvorila u grad, a grad u muzej, a muzej u sladak život koji se iz Barselone još uvek nije iselio.

U koji njen skriveni kutak prvo da se uselim? U njoj je vrlo teško krenuti od nečega. Nije lako preseći kuda i kako sa njom? Ali, od nečega se mora krenuti, pa makar i od samog kraja. Barselona i ja smo konačno skovali plan. Ideja da zbacimo kompas, mape i rute sa ustaljenog turističkog outfita i da se neplanski izgubimo, ja u njoj i ona u meni zvuči potpuno savršeno.

Krenućemo od nečeg što je tinjalo godinama ili od stare i pomalo zapostavljene strasti zvane fudbal. Pa krenimo onda stazom starom i Mas que un Club, i čuvenim sloganom “Više od kluba” i lokalnim gradskim autobusom, pa gde nas put nanese.

Nou Kamp stadion predstavlja poseban doživljaj i kada “je prazan.“ Bar tako izgleda jer nije sezona, ali se preksinoć ipak odigrao super kup, koji je uveliko najavljuje. To je samo zamka za neobaveštene ili tajna lozinka da dodjemo na sastanak. Kako mu prilazim tako se gomilaju autobusi. Ima ih na desetine. Poseta muzeju i izlazak na tribine koje se neprestano pune, kao da se igra utakmica za tri sata. Turisti, nepregledne reke ljudi iz celoga sveta uveliko opsedaju ovaj kraj i Gran Via De Karles, veliki bulevar. Ogroman, otvoreni stadion nikada ne miruje. Kao da pati od večne insomnije. Iako nije fascinantan spolja, već vidim da nosi podočnjake od zuba vremena, uspeha, preteranih očekivanja večite gladi i imperativa pobeda ne samo Katalonije, već i cele Španije. Njegov vlasnik je sigurno najuspešniji klub 21-og veka. Ponos svetskog fudbala. Još uvek čujem katalonski jezik, koji su krišom pričali ovde na stadionu u vreme Franka nedeljom i sredom. Retko kada subotom i četvrtkom. Slušam šapate neumornih senki prošlosti, koje još uvek živo tvituju kao pobunjenici vremena podsećajući na godine mraka i izolacije. Kao da šapuću kako se baš ovde na zapadnoj tribini širila reč o slobodi, o spoznaji svog sopstvenog identiteta. Priznajem, prisliškujem svaki pedalj ove grandiozne, kamenite zveri koja nema ni pošten krov nad glavom kako bi zaštitila svoj nebranjeni oklop. Ima samo tu ljubičasto-plavu boju presvučenu žutim i liči na otvorenu školjku. Tiho govore o jednom mitu o slobodi. Nekada tiše, da ih slučajno ne čujem. Da ih slučajno nekome ne potkažem?! Ličim li na Kastiljanca? Ličim, istina je. Priznajem da se tako i osećam, ali to ne menja stvar. Ne brini najlepša moja Katalonko. Čuvaću sve tvoje tajne. Nikome ih neću reći, kunem ti se Barselono. Prelepa si!

Nakon razgledanja stadiona i celog Gaudijevog asortimana odlazim na Pjaca Espanju, gde se u daljini oslikava prelepi nacionalni muzej Katalonije na samom vrhu. Šta li se nalazi izmedju? Šta se to krije u igri izmedju dve vatre, velikog poklona Venecije sa njenim terakota obeliscima i Nacionalnog muzeja? E, to je posebna priča. Ako su vam ikada rekli da je tu usidrena čuvena magična fontana, onda su vas debelo slagali. Nije to nikakva fontana koja menja boje i proizvodi zvukove. To je više od koncerta. Autentična živa svirka u rapsodiji boja svetlećih mlazova vode koja počinje nešto pre 21, a završava se u 23, u letnjem periodu. Nešto neopisivo. Nestvarno. Jako emotivno! Dobrodošli na Barseloninu G tačku! Na zarobljenu tamu u meni pustiću da me njene boje vrate u život. Samo jedini hendikep ovde je biti sam, kao ja sada. Kao da sam ovoj fontani pomalo beskoristan jer sam sada samo stranac u noći i potpuni ljubavni dezerter. Još samo jedan u nizu ljubavni Ronin. Bolje rečeno da sam trenutni „second hand“. Ovo mesto nije stvoreno za samce praznog srca poput mene. Kakav je greh doći ovde bez svoje druge polovine. Ne može se rečima opisati, ali nemam izbora. Tu sam gde sam. Barselona mi se osvetila na najsuroviji način! Nisam ni sumnjao. Stara je to prodavačica ljubavi, vekovima trgujući svojom lepotom. Barselona je ponovo vrlo uspešno sakrila od mene najstariji zanat na svetu. Plaćen ceh neiskustvu za jedan rekvijem sa samim sobom. Ma baš me briga! Ništa mi više u životu mi nije potrebno! U sledećih dva sata ili ću rasprodati sve deonice svoje duše plačući sa njom gde će se sve otvoriti predamnom u novim maštanjima satkanih od priželjkivanja ili ću bez traga nestati iz ovog grada kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. Trećeg nema! Nemojte da vas posle lažu bespotrebno! Slobodno ponesite i vi suze sa sobom, trebaće vam. Neizbežne su, verujte mi.

Sreća, pa vidim da ovde nisam sam. Toliki broj pozitivnih ljudi, zadovoljstva i masovnog ushićenja nisam video nigde na svetu. Možda samo ispred Di Trevi-ja u Rimu. Pustimo sada to, jer sasvim je to neki drugi trip! Fontana igra u ritmu muzike, a boje se smenjuju u ritmu fontane. Ja se smenjujem sa samim sobom. Začarani krug malog svetog trojstva jedne letnje noći. Bože mili! Šta li ja radim dole, dok sam skoro potpuno mokar? Koga li imitiram? Tripujem li ili nekoga vidim u noćnoj isporuci preglasnih duginih boja koje su se tako nakostrešile od siline vode ovih bučnih slapova? Zamišljam li je??? Ko mi se to ukazuje u svim mogućim oblicima ovih ludih iluminacija, dok je hukovi šarene vode kuju lično za mene? Ne vidim joj lice u tami, ali čujem njen glas kako dopire sa Montžuika. Kao da me zove taj neodoljivi zvuk. O, hvala ti Barselono. Ispoštovala si me. Upotpunila si me. Tako sam bio okrutan prema tebi! Zato se i penjem pokretnim stepenicama da joj vidim lice sagledavajući svu moć magične fontane. Dižu me lagano. Okrenut ka njoj tek toliko da ne remetim veče pod okrilje prelepog Katalonskog muzeja. Sada je napokon kraj. Osećam se na balkonu sveta kao vladar iz senke, dok zurim u beskraj katalonskih planina koje se gube u sutonu još jednog Barseloninog predugačkog dana. Veliki relej na vrhu crvene boje pali se i Fredi Merkjuri teatralno najavljuje kraj koncerta koji ću pamtiti celog svog života. Dotak’o sam dno. Dodirnuo sam Barselonu i njeno sveto, netaknuto tkivo. Sada bar znam da sam uspeo, jer Barselona nije za svakoga. Konačno sam postao njen X fakor!

Na kraju, ako uopšte može da se poželi u ovom gradu odlazim do luke prolazeći tu famoznu Ramblu. Uživam u prodavcima magle, iskusnim šibicarima. Slušam ponovo jezik mojih krajeva i posmatram kako naivnim turistma odlazi novac ispred nosa na put bez povratka. Uživam u njima, iako pomalo žalim ove zajapurene turiste kojima naivnost viri iz očiju. Pa gde je prevara, tu su i naši! Oduvek sam se divio ovom zanatu. Sve se meri u sekundama, jer se za više nema vremena. Policija  se probija kroz masu i nagoveštava kraj uličnih predstava. Čuvam i ja svoje džepove dok buljim u klovnove vešto kulirajući ulične dilere droge. Divim se galerijama na trotoaru i uljima na platnu predobrih španskih brodova japanskih umetnika kao i blještavoj flori i fauni po kojoj je ulica dobila ime. Odpozdravljam žive statue po kojim bakarnim centom ne bi li me pantomimičari preliveni bronzom udostojili još jednog svog pokreta.

Svaki moj dan u Barseloni ne bi bio ispunjen ako bar jednom dnevno ne bih porazgovarao sa Kolumbom. Uvek sam ga pitao nešto novo, a on bi samo odmahivao rukom. Nikada mi nije priznao da li mu ta uperena šaka ka otvorenom Mediteranskom moru znači put kojim se ide u novi svet, ili stoji samo kao kontra Madridu. Ostaće večno zakopana gore u njemu. Nije odavao svetske tajne, ali sam probao da mu dam savet, jer jedino to znam bolje od njega. Zamolih ga da obuzda Barselonu, jer najlepša je kada je kompletna. Za sve ostalo je on bio tu. Obožavao sam da ulazim u sumrak zajedno sa njim, sedeći satima i slušajući talase kako zapljuskuju Barselonu nežno je presvlačeći i kupajući. Uvek smo spontano otvarali svaku novu noć. Idealan je za to i vrlo preporučljiv za sam početak i za neminovan kraj. Šta mi je još rekao pre nego sam ga zauvek napustio? Da li me čeka nova ljubav i da li će trajati dugo? Posavetovao me je da ako ikada želim ponovo da dodjem po kap mokrog praha da se još jednom okupam u magičnoj fontani. Samo tako, kako reče, neću moći nikada da sperem Barselonu sa svoje kože. Odgovorih mu kratko: “Ne tuguj Barselono za mnom jer neću dugo i već sutra ponovo sam kod tebe.”

“Prelepa ljubavi moja ionako već to vrlo dobro znaš!”


Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

Zrno po zrno, kamen po kamen, lira po lira, pijaca i popust

Grand Bazaar, Istanbul

Od davnina postoji neka magija koja obavija Istanbul i čini ga jednom od najlepših, a i najpopularnijih destinacija za posetiti.

Stara pesma kaže:
“Od Slavije podjoh jednog dana ja,
Autobus vozi do Istanbula.
Ostade Beograd iza mene tad,
Ja upoznah Tursku i Istanbul grad “
Put u Istanbul-Predrag Živković Tozovac
( https://youtu.be/SoSyXeNr99o )


Tako nekako je bio i moj put u ovaj ogromni grad, pun života, kontrasta, nelogičnosti, paradoksa i lepote. Površina na kojoj se grad prostire, kao i sama veličina istog su neopisive rečima- okvirno oko 20 miliona ljudi, razbacani na dva kontinenta, zaglavljeni u saobraćajnoj gužvi i svojim životima. A grad raste i raste svakoga dana više i više, uklapajući staro i novo kao najbolji set lego kocki. Nemoguće je opisati Istanbul u jednom tekstu, zato ću pisati o njemu deo po deo.


Jedna od definitivno najzauzetijih destinacija u Istanbulu jeste Grand Bazaar ili Kapali Čaršija. Bazaar je napravljen nedugo posle osvajanja Konstantinopolja 1455. godine, kao građevina posvećena trgovini tekstila, a u narednim godinama je pijaca toliko napredovala da je prerasla u Grand Bazaar. Bio je centar trgovine u Otomanskom carstvu.


Ovo je jedna od najstarijih pokrivenih pijaca na svetu, sa preko 4200 tezgi i radnji. Jasno vam je da razgledanje ili kupovina ovde može potrajati danima, tako da pre dolaska morate dobro odmoriti i spremiti se za ovu avanturu.
Pijaca izgleda kao mesto iz “Hiljadu i jedne noći” i uticaj Orijentalne arhitekture je neverovatan. Osećate se kao da ste zakoračili u bajku.


Na Kapali Čaršiji možete pronaći bukvalno sve (što bi rekli naši ljudi – od igle do konopca) – najrazličitije proizvode od kože, drveta, keramike i bakra, suvenire, nakit, jakne, začine, torbe i kofere, tkanine, obuću, kostime za trbušne plesačice, prženi kesten i ušećereno koštunjavo voće, razglednice, čajeve, ukrasne tanjire, čajnike i setove za čaj, džezve za kafu, nargile, a ako vam se posreći i Aladinovu lampu (ako ne original onda sigurno najverniju kopiju).

Dolazak na Kapali Čaršiju znači naoružavanje strpljenjem jer ćete kao turista iskusiti “dranje kože sa leđa”. Lira kao valuta ovde ne postoji, euro i dolar su sultan na ovom području, tako da malo edukacije pre dolaska ovde nije na odmet. Kada kažem edukacije, mislim na činjenicu da morate biti sigurni da lira ipak ima poslednju reč, bez obzira što su braća euro i dolar malo jači u odnosu na turskog rođaka. Mnoštvo kafića krasi Bazaar, i ukoliko se umorite od beskonačne šetnje, možete uživati u čaši crnog čaja i odmoriti se.


Osobinu (jer ovde je to bukvalno karakterna crta) koju morate usavršiti jeste cenkanje. Ovo je jako važna stavka u trgovinskoj kulturi Turske. Cenkanje je nešto poput umetnosti. Ukoliko dodjete u radnju ili pijacu koja nudi mogućnost “prebijanja cene”, bićete izazvani da se nosite sa nekim od najboljih trgovaca na svetu te im samim tim morate ukazati poštovanje i cenkati se. Odbijanje ovog rituala se smatra velikom uvredom i možete doći u situaciju da vas trgovac neće uslužiti i vaše ime će biti na crnoj listi (a ako jednom dodjete na crnu listu nećete lako biti izbrisani sa iste).


Cenkanje jeste način druženja i komunikacije za Turke. Kako su nacija uzavrele krvi, sam čin nadmetanja i nadmudrivanja predstavlja dnevnu dozu pozorišta i treba ga shvatiti ozbiljno, ali i pristupiti mu na zabavan način, jer ako nema smeha i šale tokom ovog procesa, nema ni zabave za širu masu – potpuno je prirodno da ako su vaše sposobnosti cenkanja na nivou profesionalca, ubrzo ćete imati publiku i osvojiti sve simpatije prisutnih, jer nadmudriti turskog trgovca nije nimalo lak zadatak.


Odmorno telo, bistar i brz um, uvežban jezik i za vas nema zime – Grand Bazzar je spreman da bude pokoren.

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

Rajski vrt na dnu mora-> BORAKAJ

Boracay

U zaostalim senkama zarobljenog neba i nepregledne vode prelama se bezdan. Ranjivo crveno sunce izranja tiho u zagrljaju horizonta koji više ne postoji. Raspirujuća svetlost u sedam miliona crvenih nijansi oslikava grandiozno Kinesko južno more koje miruje bez ikakvog znaka života. Nemo ćuti i ne progovara. Probudjeni svetovi, spoljašnji i unutrašnji izgledaju sjedinjeni. Siluete “preživelih” putnika u mom vidokrugu tiho oživljavaju, dok se lagano kao zombiji pomeraju. Ipak još uvek spavaju. Sve veća nadolazeća svetlost lagano ih pomera kako klizi po njihovim licima. Burna slika pakleno vrelog svitanja upravo počinje. Ptica čeličnih krila jedina nema pravo na san i moja malenkost koja zbog nje odbija svoje pravo na umor. Konsultujemo se da li se to negde u beskraju sakrilo rastresito tirkizno kopno koje nagriza ovo prelepo jutro na nebu? Ni sam više ne razaznajem tačku spajanja i razdvajanja razvučenog slikarskog platna svih zelenih nijansi smeštenih u jedan spektar. Spuštam se sve niže i tajno ostrvo sreće na kraju sveta započinje svoj zanosni ples. Ispod mene osećam kako zemlja podrhtava od carstva čula njegove lepote. Znam da je upravo stigao kraj uhvativši jedan svoj novi početak. Polako ali sigurno ateriramo jer se pripremamo da dodirnemo tlo u hiljadu boja. Svaka boja na sebi nosi ogrlicu istih slova na kojoj jasno piše sveto ime Filipina.

Dočekuju me vlažno i sunčano jutro okupano divljom, dalekoistočnom prolećnom rosom. Auuu, koliko vidim monsunska kiša ratovala je do malopre sa bujnim mangrovima i kišnim šumama. Svemu tome je sada došao kraj! Vreme je za momentalno primirje koje upravo potpisujem jer prirodi donosim novu depešu. Došlo je doba sunca! Jedva čekam da predjem carinu najmanjeg aerodroma kojeg sam video u životu, Katiklan. Preleteo bih sav ovaj red ljudi i koliba ispred zarad samo jedne stvari. Preskočio bih njih sve da mogu! Jedva čekam da posle nepodnošljivog avionskog vakuma osetim zapljuskivanje toplog vetra dalekog Sulu mora na samom izlasku sa aerodroma. Žudim da me nakautira, pokida i rastavi moju dušu na dva dela. Stari trik još pre “hiljadu godina” Kipar mi je prodao kao foru omamivši me kao diler svog najvećeg narkomana. Od tada sam navučen na ovu spontano stečenu pojavu i taj prvi udar. Posle svakog leta trčim napolje ne bih li osetio isto. Kako li tek samo ovo miriše? Kako li se oseća ukus ovako jedne daleke obale? Vlažan, topao vetar najdaljeg istoka i ostrva Borakaj ljudi moji zaista ne može se opisati! Osećaj udahnuća slanog vazduha nekog drugog sveta razorio mi je mozak. Male tajne večitih putnika kroz vreme nemaju cenu i upisuju još jedan poen navučenosti na putovanja?! Kol’ko ih samo ima u katalogu sećanja Bože dragi, bezbroj?! Prodati stanovi jedino znaju tajnu o njima! 

Ostrvo Borakaj u prečniku nije veće od dve beogradske ade. Umoran od noćnog ili jutarnjeg leta, opijen tropskim bojama automatski se budim i sedam u minijaturni drveni brodić zvani bangla. Posle manje od dvadeset minuta lagane vožnje ispred mene nadvijaju se minijaturne džungle na visećim, belim, peščanim postoljima njišući se u ritmu toplog vetra. Kroz pesak boje talka bosonog se probijam, dok hipnotisano razgrćem palme kojih ima na stotine. Jurim prevoz za hotel. Znam da odsedam u jednom rizortu kojeg nisam ni izguglao pošteno i koji se(verovali ili ne)prostire na 126 hektara. Sastoji se iz pet celina. Od glavne kapije hotela do našeg depandansa ”Monterej”, vozi golf-car, skoro isto onoliko, koliko nas je transfer dovezao sa obale do glavnog ulaza u rizort. Usput uvidjam ogromne razlike izmedju vrlo siromašnog filipinskog naroda i jednog zatvorenog, monolitnog kompleksa kineskog hotela u lancu i njegovih gostiju koji odišu sterilnošću. Ne volim luksuz, ne palim se uopšte na to što i sami već znate i ovaj hotel mi je uleteo nenadano u sklopu aranžmana. Zvuči kao da se jebeno pravdam, ma ne, samo sam iskren! U ovom fensi hotelu imao sam blizak susret sa ogromnim paukom Huntsman-om, koji je rodom iz Australije, ali orbitava u ovim predelima. Na moju veliku sreću pauk nije bio agresivan, a ni otrovan, što mi je posle i sam gugl priznao. Gabarit mu je bio veličine otvorene muške šake i nud boje je. Spontano sam ga zatekao jedno jutro u velikoj tuš kabini. Nije se pomerao, samo je odmarao sedevši šćućuren u samom uglu tuš kabine. Čekao me je da se tuširamo zajedno. Pazio sam jedino da mi se ne prekuva od silnog isparenja. Srećom, tuš kabina je bila toliko velika tako da smo obojica imali mesta do mile volje. Uživali smo, moj nenajavljeni gost i ja svako u svom tripu. On je u uglu razmišljao o prolaznosti života, a ja skidao balast prethodnog dana sa sebe. Napokon se ne kupam više sam! Imali smo prećutni dogovor. Obećao sam mu da kap vode neće pasti na njega, a zauzvrat će me moj Hantsmen pretvoriti u spajdermena. Ni sam ne znam kako nemam strah od takvih stvari? Od uzbudjenja i adrenalina na putovanjima verovatno obnevidim. Ko će ga znati?! Posle smo haus-kiper i ja bezbedno prebacili to divno stvorenje u prirodno stanište. Na svojoj terasi prvi put ozbiljno se napajam filipinskom vegetacijom, koja je mnogo primamljivija nego na Tajlandu i Šri lanci. Na Filipinima priroda je bujnija i koloritnija jer je ceo hotelski kompleks u samom srcu džungle ovog malog ostrva. Sve je vrlo egzotičnije nego bilo gde, verujte, bar svetu koji ja poznajem. Svako jutro tačno u šest budila me je monsunska kiša, koja se nenanajvljeno samo štušti, odradi svoje i zameni budilnik. Tačna je kao sat. Već u sedam kao da ništa nije padalo vekovima. To su Filipini.

Boracay

Odlazim iz hotela odmah posle doručka. Sedam u najfrekventnije vozilo koje se zove Trosajkl, i liči na tuk-tuk, osnovno prevozno sredstvo na Tajlandu. Tražim čuvenu Belu plažu (White beach), koja je dve godine za redom proglašena za najlepšu na svetu, ali trosajkl me isporučuje na suprotnu Puka beach. Potpuno jedna nenaseljena, duga, divlja plaža, okružena najbujnijom vegetacijom svih vremena. Na njoj dočekujem veličanstveni suton i potpuno se prepuštam i stapam sa filipinskim eksterijerom. Izgnanik u meni progovara, i tragam za nekim u sebi sopstvenim Vilsonom. Odlazim dalje kroz prvu jezgrovitu noć u nepoznatom pravcu, već poznatim prevozom. Niti znam gde sam, niti znam kuda ću? Ovde na Borakaju, kao da stalno idete u krug, sve je isto, fascinantno i isto. Svaki dan sam se vozio u ringišpilu prirodnog okruženja ”up and down,” neprepoznajući ista mesta. Ovo smešno vozilo je izuzetno bučno, sporo i diže veliku prašinu. Pomalo remeti prirodno okruženje. Turisti se uglavnom njime prevoze, jer je osnovno vozilo, pored omanjih autobusa koji su toliko prenatrpani ljudima u kojem svakoga trenutka random neko treba da ispadne. Kako zujim Borokajem uvidjam da nema puno naseljenih mesta, ali ni mnogo brisanog prostora, duž celog ostrva. Potpuni nesklad. Kao da stalno ulazite u sela koja u stvari ne postoje pokraj uskih, neasfaltiranih krivudavih puteva i mnogobrojnih deponija pokraj njih i straćara. Svuda unaokolo su montažne i nedovršene kuće od opeke i cigle iz kojih večito kulja dim, kao i razne tezge prebogate voćem. Gomila prljavštine, šuta, motorima nalik sklepanim starim Tomosima. Plejada razdragane golišave dece koja trčkaraju u krug izmedju bujnog zelenila, puta i večitih bezidejnih zidarskih radova. Svuda unaokolo je pejzaž izgradnje kreativnog haosa koji se nikada neće završiti preliven nestvarnim kadrovima prirode. Gledam prizor koji me nekada podseća i na svoj iznutra i kao da sam nekom nevidljivom sondom uplivao u sopstveni mozak. Baš smo u simbiozi Borokaj i ja.

Konstatujem nažalost da se nalazim u vrlo siromašnoj zemlji, a pritom prebogatoj. Auuuu, majko moja, kakvi kontrasti! Trosajkl me ostavlja pored iole urbanijeg dela najnaseljenijeg mesta na ostrvu sa malim i vrlo prljavim veštačkim jezerom u sredini, gde ulazim kao u jedan tržni centar na otvorenom koji silazi na dole. Ponovo počinjem da hodam po toplom puderastom pesku. “Ovde već sve zvuči lepše”- pomislih u sebi! Umirajući od gladi odlučujem da ne eksperimentišem mnogo. Sedam u jedan italijanski restoran i naručujem picu i moj omiljeni Quatro Formaghi. Završavam svoju “skromnu tajnu večeru” i kako silazim dublje sve više lebdi u zraku dobar vajb koji me kao vir uvlači u sebe pretvarajući moje telo u svežu olupinu koja tone. U daljini ljudi se gomilaju, afro ritmovi, rege i rok zvukovi se umnožavaju. Vraćaju li mi osmeh na lice ili to moja dugo čekana sitost duboko progovara iz mene? Prolazim lokale sa vrlo privlačnim enterijerima i dolazim do samog kraja. Spuštam se na obalu, a nepregledna i prigušena svetlost raznih boja pomera mi um. ”Šta je ovo jbt!”- viknuh. Nikad bolja muzika u životu rasipala se svuda oko mene duž predugačke obale koju su zapljuskivali talasi dobrih zvukova na svakom mogućem koraku. Sijaset kostimiranih ljudi stvarali su maskembal u malom, gusari, domoroci i još ko zna kojih likova je sve bilo. Činilo mi se kao da su sve epohe zastupljene. Snima li se neki prelepi, vanvremenski film, potpuno ludilo? Stotine izduženih palmi krstare nebom, dok mesec prkosi oblacima u već zakazanoj jutarnjoj monsunskoj kiši kao predstojećem jutarnjem dvoboju. Šta mu ja tu dodjem, kao neki prirodni sekundant?! Duž peskovite obale, ukrašene svetlosnim lampionima pod krošnjama kokosa koje su obavijene svetlećim crevima po korenjima i zidovima drveća. Ne vidi im se kraj. U samom njihovom peskovito carstvu nalaze se vrlo neobične baste koje potpuno dominiraju. Mali habitati ili bolje rečeno rajevi na zemlji, kao i prelepo noćno osvetljenje odmaraju mi vid. Sve se topi i vrvi od pozitivne energije duž cele promenade pune kafića, restorana i barova. Prepuno je stranaca, sofisticiranih i opuštenih ljudi. Skoro sve boje i nacije sveta odjekuju obalom. Imao sam potpuni flash-back u glavi i jedan novi-stari susret sa uličnom prostitucijom, lady bojevima, transeksualcima i prelepim azijatkinjama u funkciji go-go igračica. Na pesku je bilo pregršt kreveta za razne tipove masaža zapravo ligeštula na kojima su ležali i uživali sveže nauljeni ljudi. Sve već izgleda kao jedan rajski, otvoreni dispanzer. Najlepša “letnja nova godina” koja nikada neće prestati. Pitam se onako usplahiren”gde je više ta Bela plaža”, a nedugo zatim saznajem da sam upravo na njoj. Ovde ostajem do kraja noći ili početka novog dana. Spontano odlučujem da fantastičan “trip” odluči umesto mene gde ću prespavati jer želim da me novo jutro samo na njoj probudi. Uveravam se zašto je ovo verovatno najlepše mesto na svetu. Na Beloj plaži ne postoji početak, a ni kraj, dan ili noć. Na njoj ne postoje pravila, ni vreme, niti garderoba. Ovo je mesto koje se stapa samo sa sobom. Ovde živi samo dobra energija. Na njoj postoji sve, ama baš sve! Nikakvog razloga nema da je napuštate bilo kad i da je menjate za bilo koju drugu jer ovde je sve što vam je potrebno. Kakav život Bože dragi, poželeo bih da umrem na njoj, zaista. Dobro došli na Borokaj!

Boracay

Nenaspavan sam, a budi me paklena vrućina i hladan kokos sa slamkom jer oblaka nema sve do “obližnje” Australije. Potpuno beli pesak u kombinaciji sa tirkiznim morem presijavali su se u carstvu nepreglednih palmi koje izgledaju egzotičnije neko igde.To je najlepše more koje sam ikada u životu video, a nije ni Kinesko južno, a ni Filipinsko. Zarobljeno je u čeljustima velikih divova to skriveno malo Sulu more. Kažu da je voda lepša samo na Maldivima. Ajde da verujemo u to, a ne filterima prelepih slika?! Putpuni zen veličanstvene rapsodije majke prirode u njenom svetom ritualu. Gde ovde ne uzeh bar sobu? Mrmljam u sebi mrzevši svakodnevni, kratkotrajni rastanak sa njom i povratak u sabirni centar zvani glupi hotel. Sumrak na Beloj plaži u hiljadu boja je veličanstven. Na Beloj plaži možete iznajmiti brodiće sa skiperom plavih i belih jedara. Svake noći pred suton hrle ka pučini u regati i jedinstvenom zalasku sunca. Hiperrealistična scena desetine povećih čamaca koji kruže oko padajućeg sunca uzduž i popreko, dok se noć u hiljadu boja prikrada Filipinima. Možete po dogovoru platiti malim Filipincima da vam od peska naprave šta god poželite kao što su razni ljubavni natpisi, poruke ili dvorce u pesku od “belih kristala”. Cena za koju se dogovorite ostaće posle vas kao nazidana kula od sreće koju ste zamislili i sve do sutrašnjeg dana goreće pod svećama. Na mikroskopskom belom pesku duž cele donje obale zabranjeno je pušenje. Često možete sresti nadležne ljude koji opominju turiste, pa su tako jednom skrenuli pažnju i meni. Bela plaža je velika, duža više od 3 kilometra, a pri njenom samom kraju nalazi se velika stena u vodi na kojoj je improvizovana mala kapelica sa bogorodicom. Simbolizuje stari nasukani španski brod, koji je po legendi navodno baš tu potonuo i predstavlja simbol Borakaja. U zaledju Bele plaže u visini nalazi se veliki krst u brdima džungle koji svetli noću i vidljiv je sa celog ostrva. Na Filipinima najzastupljeniji je Katolicizam, jer su Filipini dugo bili španska kolonija. Samim tim njihovo shvatanje katolicizma malo je i pagansko, nešto slično kao u Južnoj Americi. Ima i Muslimana, na jugu ove zemlje, a Islam je zastupljen sa oko 20% celokupnog stanovništva. Na okolnim izletima i obilascima celog ostrva uverio sam se koliko sav ovaj envajroment izgleda neverovatno, gledajući sa brodića Borakaj u fragmentima. Puka bič sa simbolom zabodene zastave Boba Marlija u sredini i dalje čuva zov divljine samo za odabrane izgnanike. Obilazim obližnja ostrva Karabao, kao i Kejv Ajland (Cave island), praveći polako svoj pazl filipinske lepote. Kupajući se u tajnim uvalama, gde se samo lokalci brčkaju, jasno im stavljam do znanja da nisam neki novi konkvistador. Vrlo su ljubazan i pomalo bojažljiv narod. Stalno se smeju i nekada deluju pomalo infantilno sa svojim humorom, noseći večiti krst jedne izgubljenosti španskih vremena koji će zauvek ostati urazan u kolektivnoj svesti ovog naroda..

Boracay

Poslednji dan proveo sam na svojoj divljoj hotelskoj plaži, lociranoj u samom srcu džungle, nedaleko od moje sobe i depandansa Monterej. Odlučio sam da se potpuno osamim i predam mislima svojim. Doručkovao sam kao po stečenim običajima ovih krajeva mango, marakuju i dragon frut. Diveći se divljini beskraja i plavetnila Sulu mora buljio sam u nevidljivu daleku liniju vatrenog Pacifika. Sedeo sam tako i ćutke posmatrao prelepu obalu koju uskoro napuštam. Mirise bujne vegetacije tiho sam skladištio u svoje duhovne bočice kao jedine suvenire za večno sećanje. Iako nisam stigao da vidim Palawan spojio sam noći i dane na čuvenoj Beloj plaži, shvativši da Magelan uopšte nije bio lud kada je prvi put ovde kročio i kleknuo, poklonivši se rajskoj obali na kraju sveta. Tako bar legenda kaže. 

Boracay

Prethodni Branimirovi putopisi na linku.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3