Tag Archives: travelmarocco

MAROKO – Balkanci on tour part 06

Posted on by
Reply

Tinghir – Dades Valley – Gorge of Todgha – Merzouga i temperatura VS avantura

„R, ovo ne izgleda dobro!” – komentirala je Copri moje bunilo uzrokovano temperaturom.

“A da se vratimo?!” – uplašila se i R.

“Ne kenjajte, nastavljamo!” – smirivala sam ih, iako svjesna da glavu s jastuka ne mogu pomaknuti. 

Noć koju nitko nije spavao. Jutro koje ne priželjkujete. Nakon doze tableta, ustala sam na doručak sposobna ubaciti nešto u usta. Temperatura se konačno činila niža, no već sjedanjem u kombi i pomicanjem kazaljke na gasu kombija pomicala se i kazaljka na toplomjeru. Čim smo zamakli iza hotela brojala sam opet 40, usprkos jastučnici ukradenoj iz hotela natopljenoj vodom kao oblog.

Da sam postala glavna zanimacija razgovora u kombiju jasno je samo po sebi. No, briga ljudi u ovakvim trenucima znači. 

“Dva brufena, odmah, i past će ti temperatura” – pojavila se Jalesse, koja je usput rečeno medicinska sestra i od tog trenutka referentna točka za mnoga naša pitanja povezana s ovim poljem. 

Vozeći se Dades Valley – om ubrzo smo zastali u gradiću poznatom po “izradi” unikatnih tepiha. O ovoj izradi mogli bismo štošta reći, pogotovo nakon što smo identične tepihe viđali u prodaji na različitim souq – ovima Maroka. Ali ok, možda je tehnika “great minds think alike” u igri, pa tako različite osobe, na različitim mjestima (u različito vrijeme) u glavu dozovu identični vizual i eto sve je ovo istina. A možda su za sve krivi Židovi, masoni i Bin Laden…

“Gde ćemo sada da idemo?!” – pogledala nas je Marija kada nas je kombi iskrcao uz cestu tik do nedefinirane livade, koja se, za razliku od smeđolikog krajolika, zelenila. 

„Welcome! Follow me!” – dodao je lokalac s turbanom na glavi.

“Ma, welcome, gde, brate?!” – u čudu ga je gledao Miloš.

“Now, we will make a tour throught our plantation to see wonderful plants!” – u ekstazi je nastavio lokalac.

“Ma, mani me travurde, kakva plantaža, jel’ ovaj poludeo. Pa vani je milijun stepeni?!” – sad je već glasno govorio Miloš, naš ambasador, s čijim smo se mišljenjem slagali svi. 

Ipak hodali smo kao pačići po nedefiniranoj livadi buljeći u ništa i jedva čekali zaklon od sunca. Nakon pola sata dobili smo što smo tražili, a dodatno i puno toga što nismo. Razgledavanje manufakture tepiha, predavanje o izradi istih i navlakušu da kupimo čilim. Taman smo si razmišljali, ako može neki od 20×20 pa da ga lagano prebacimo preko pleća i pravac u pustinju. 

No, ma kakvi, ne morate se cimati. Šipaju oni svugdje po svijetu, a platiti možete kako vam je volja. Dok god platite. Novci, sve valute svijeta, rate, zlato, djeca, bubrezi – primaju naknade u svim oblicima dokle god tržite. Zanimljivo, načini plaćanja u ovoj kolibici (jedva satkanoj od blata) brojniji su od onih u supreme elitnom Konzumu u centru moje metropole. Pa, eto, osim uživanja u tehnikama šivanja, opremanju kuće unikatnim oblozima, prilika je ovo za naučiti i nešto o ekonomiji. Ili jednostavno iskoristiti priliku i odmarati u ležećem položaju, nadajući se, kako će se (opet narasla) temperatura smilovati. Osobno, odabrala sam drugo. 

The Todra Gorges bila je naša sljedeća destinacija, o kojoj ništa sarkastičnoj ne želimo, ne možemo i shodno tome nećemo napisati. Malo informative – Klanac Todra nalazi se na istočnoj strani Visokog Atlasa i jedna je od popularnih turističkih atrakcija u Maroku. Posljednjih 600 metara Todra klanca su najspektakularniji jer se kanjon sužava na ravnu stjenovitu stazu koja je široka samo 10 metara, na mjestima sa strmim i glatkim stijenama do 160 metara visokima. Također, ubraja se u 12 najljepših kanjona svijeta

Ukratko, vijugava strma cesta i impresivni kanjon obilježja su destinacije na kojoj možete penjati, planinariti, hodati ili pak sjediti tik uz potok koji teče podno klisura i uživati u pogledu. O penjanju smo maštale, planinarenju se veselile, šetnji razmišljale, hlađenje uz rijeku odabrale. Bila je ovo idealna prilika zadati udar temperaturi tijela, s obzirom na to da je voda iz planinskog potoka bila izrazito hladna. 

Posljednje nije omelo brojne indijske turiste, koji su u potoku potražili osvježenje zalazeći u njega i dublje od gležnja. Zanimljivo, dosjetljivo i pomalo tehnički zahtjevno s obzirom na to da voda ovdje nije dublja od 30cm. No… Indijci… spretni su to akrobati… 

Ručak u obližnjem restoranu, tagine i couscous po milijunti put u Maroku i nastavak prema pustinji. Nakon 2h slijedila je zadnja pauza prije ulaska dublje u pustinju i mjesta na kojem (barem do jutra) pozdravljamo vozača. 

Merzouga, nakon 200km prevezenih taj dan po lokalnim zavojitim cestama. 

“Jesi li sigurna da možeš?! – upitale su me cure.

“Nakon sveg ovog puta moram!” – uvjeravala sam ih.

“Ajde, Majče, pa preživet ćemo. Ti bolesna, ja trudna… smislit ćemo nešto…” – izrekla je Marija i prikrpila sve naše zabezeknute poglede na sebe.

Muk je prekinula sama. 

“Devojke, što me gledate tako! Dogovorili smo putovanje, a tri dana prije puta doznala sam da sam trudna. Što smo trebali da učinimo?! Nismo ludi, a ni željni cimanja da ovo otkažemo. Avantura!”

Nije nas pretjerano smetalo. Samo smo je od tada smatrali još većom caricom. 

“Ako dete preživi ovo, preživjet će sve” – dodala je vežući turban na glavi. 

E, pa ako može ona, moram i ja – ponavljala sam si u glavi. 

U to vrijeme cure su se skupile oko vozača koji je – demonstrirajući svoje vještine – koristeći naše marame vezao turbane na glave svakom iz grupe.

 “You? Sure?” – pogledao me je kada je došao moj red.

Ajde, buraz veži to i ne pitaj puno – mrmljala sam u glavi. 

Izgledali smo smiješno dok smo tako zamotani uzimali ruksake i nastavljali pješke prema mjestu gdje su nas TREBALE čekati deve. Kojih, eto, na istom tom mjestu nije bilo. Izazvalo je to popriličan bijes ionako neljubaznog lokalnog baje Hasana koji je trebao preuzeti brigu o nama. Umjesto toga preuzeo je bijes na nas i sve oko nas. Pod takvom dozom arogancije popustile su i deve i pojavile se odnikuda. 

Jedan po jedan pentrali smo se, nakon podužeg čekanja, na njih. Usprkos tome što sam jahanje deva već probala nekoliko puta ni ovaj put nije mi bilo ugodno. Ta visina, gibanje, zvukovi, nepredvidiva čud nije nešto u čemu uživam. Naročito. Slično stajalište dijelili smo svi, no kada je karavana zagazila u pustinju nismo mogli ne smijati se jedan drugome. Nakon otprilike 45 minuta cruise – inga pustinjom, rasprave čija deva kaka, čija piški, čija se ljuti, koja je u pms-u stigli smo do beduinskog kampa gdje ćemo provesti sljedeća dva dana. 

Stvari smo bubnuli u šatore, raštrkavši se po obližnjim dinama i uživajući u ambijentu. Temperatura je, u ovo popodnevno doba, postala poprilično ugodna, pijesak mek, boje predivne. Wow, preostalo nam je izustiti…

S pješćanih dina spustili smo se s posljednjim u nizu povika naših pustinjskih domaćina kojima su dozivali na večeru. Gladna, ili pak snižene temperature i vraćenog apetita, uživala sam u svakom grizu jela čiji smo recept već znale napamet. Cous – cous, povrće, piletina za mesojede…

Nakon večere nastavio se Fire show za okupljene i zvuci beduinske muzike. Mi smo se pak iskrale iz kampa na obližnju dinu, gdje su se prethodno smjestile Copri i Jalesse razglabajući ostatak večeri o životnom smislu, bitku i biću. 

“Hej, vas dvoje, tražite nas ili bježite u nepoznato?” – viknule smo naslućujući siluetu Marije i Miloša u blizini.

 “Tražili smo vas, ubi nas ona vrućina u šatoru! Primate nas?” – odgovorili su nam.

“Upadajte. Gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna!” – gužvali smo se na premaloj dekici usred nepreglednog pijeska iščekujući zvijezde koje na naše razočaranje, a vaše znanje, u noći punog mjeseca na nebo ne izlaze….  

MAROKO – Balkanci on tour part 05

Posted on by
Reply

Marrakesh – Merzouga. Put u Saharu i egzotika koja košta  

Kasna večera i rano ustajanje ne ide skupa – mumljale smo neispavane dok smo se u zoru pakirale za napustiti riad, spustiti na doručak, a nakon toga krenuti na trodnevnu avanturu u pustinju. 

Ovo jutro Jozef nije ništa prepustio slučaju. Digao se na vrijeme i  (za razilku od jutra prije) pripremio doručak. Mi se – pak – na vrijeme ovo jutro nismo digle pa smo u žurbi pograbile pripremljeno, platile smještaj, pozdravile se s njim i krenule prema Jemaa el-Fnaa na dogovoreni meeting point.

7:20h. Trg, kao i jutro prije, poprilično prazan. Osim kombija i pospanih ljudi koji su ovdje iz istog razloga kao i mi. Merzouga, pustinja, 3 dana – it is! Samo, za razliku od jučer, danas smo na trg stigle sa svom našom prtljagom. Jer nakon što ova avantura završi, ne vraćamo se u Marrakesh, već nastavljamo prema Fesu. Jednostavno i otprije dogovoreno… bar smo tako mislile…

Miloš i Marija bili su na dogovorenom randevu-u također. Stvari smo potrpali u kombije i zajedno s još 15-tak ljudi krenuli prema Atlas Mountain-u. Društvo u kombiju bilo je mladoliko – turisti, svak’ nalik jedan drugom osim jedne glasne, maramom zamotane i dreadlocksima ukrašene muške glave, čije je spretno baratanje arapskim davalo do znanja da jedan od nas – nije. Mohammed se smjestio tik do Copri, na stražnjem sjedalu kombija, u početku komunicirajući isključivo s vozačem.

Nakon otprilike sat i pol vremena poprilično brdovite vožnje prema Atlas-u odradili smo prvu pauzu. Kava, najavio je vozač, a Mohammed je dobacio kako je ovo super mjesto za nabaviti vode, u slučaju da to prije nismo učinili.

„Tko je on?“ – dobacili smo polušaptajući prema Copri (kao da nas netko na hrvatskom razumije).

„Nemam pojma, šutljiv je…“ – odgovorila nam je izlazeći iz kombija.

„Kafa, ljudi?“ – prekinuo nas je Miloš.

„Daj!!“ – dobacile smo u glas.

Ovdje smo upoznali i Jalesse, simpatičnu Amerikanku koja nam je u nekoliko kratkih rečenica objasnila kako putuje sama. Time nam je bacila udicu da o njoj u narednim danima želimo doznati više. Naše kratko čavrljanje prekinuo je vozač, najavivši pokret.

Sa svakim metrom više u nadmorskoj visini Mohammed je postajao glasniji, razgovoriljiviji…ukratko nam predstavljajući krajolik kojim prolazimo. Put od Marakeša do Sahare je dug. A vožnja i uspinjanje Atlasom poprilično scenično, kontradiktorno.  Jedino što je stalno je činjenica da se krajolik konstantno mijenja. Baš kao i njegove boje  – koje se prelijevaju od zelene, preko potpuno ogoljene smeđe.

Atlas (berberski: idurar n Vatlas, arapski جبال الأطلس) je planinski masiv u Sjevernoj Africi, koji se proteže se uz obale Atlantskog oceana i Sredozemnog mora u duljini od 2 500 km, preko država Maroko, Alžir i Tunis. Najviši vrh Atlasa – Džabal Tubkal i visok je 4 167 metara. Atlas je svojevrsna tampon zona dva nespojiva dijela – razdvaja Mediteran od Saharske pustinje. Njega, kruže priče, naseljuju isključivo Berberi.

Kao strastvene planinarke R i ja buljile smo kroz prozor, razglabajući o tome kako bi bilo lijepo planinariti ovuda. U naš razgovor ubacio se i Mohammed objašnjavajući nam kako se na planinarenje ovim putem odlučuje gotovo svake godine, a zajedno s ekipom, na ovim je planinama dočekao brojne Nove godine.

„A cuga?!“ – pitale smo automatski zaboravljajućida se nalazimo u Muslimanskoj državi.

„Jao, sorry!“ – ispričale smo se kad su se vijuge upalile.

„Haha… sve je cool”, smijao se. “I mi pijemo. A cugu onda nosimo sa sobom!“

„Zezaš?“ – dodala je R.

„Niti najmanje!“ – nasmijao se.

Vozeći se gorjem, povremeno smo stajali, diveći se panoramskim pogledima. Nakon skučenog, zagušljivog zraka Marrakesha, vidjeti prostranstva – potpuno drugačije prirode – bilo je tako oslobađajuće.

„Znate li kako je Atlas dobio ime?“ – prišao nam je Mohammed dok smo obavljali fotkanje.

„Tko će prije priznati da nemamo pojma“ – pogledavali smo se.

„Tell“ – ohrabrila se Copri.

E pa za nas, a možda i vas, masiv je ime dobio po divu Atlasu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod. A davno se vjerovalo da predstavlja zapadnu granicu svijeta. S današnjom mudrosti pozvale bi se na Cabo da Roca… no lako je sada biti pametan!

Nakon poprilično začepljenih ušiju, kilometara i kilometara vožnje uzvodno, naš je vozač konačno promijenio kurs i dao nam naslutiti kako smo započeli spuštanje. U ovom trenutku već smo se poprilično skompali s Mohammedom. A onda je postavio sudbonosno pitanje: Koji nam je plan putovanja?

Iznijeli smo ga. Mohammed nas je čudno gledao. Bio je zbunjen. Put u pustinju bio mu je jasan. Nastavak u Fes i nije. Objašnjavali smo mu da smo sve dogovorile s agencijom, ali nas je i dalje gledao u nevjerici.

„Nitko ne nastavlja prema Fesu“ – priopćio nam je nakon podužeg razgovora s vozačem.

„Nemoguće“ – tvrdili smo, pa sve smo nekoliko puta potvrdili s agencijom prije nego smo platili.

„Pustite me da još jednom provjerim…“ – ustao se Mohammed i ponovno otišao do vozača, privukavši pažnju polovice naših suputnika u kombiju.

„Što se događa, devojke?“ – upitao nas je i Miloš, a Marija nagnula glavu da i ona čuje odgovor.

„Nismo sigurne“ – odgovorile smo kratko.

„Mislim da su vas nasamarili. Provjerili smo nekoliko puta. Nitko ne zna ništa o putnicima koji nastavljaju za Fes, niti je prijevoz osiguran. Nažalost, niste izolirani slučaj. Događalo se već…“ – priopćio nam je Mohammed, usput otkrivši da je i sam turistički vodič. Ovog puta putuje neslužbeno u pokušaju da dođe do kuće koja se nalazi na našoj ruti zbog nedavne obiteljske tragedije.

Da prevare u Maroku postoje, znali smo odavno. No, da će se dogoditi nama, iskreno, nismo imali ni u peti. Pa nama, iskusnim putnicima, koji svaku odluku toliko puta pretresu.

„Može se dogoditi svakome! Nemojte se kriviti i pustite me da vam pomognem!“ – smirivao nas je Mohammed.

Dok s jedne strane pokušavate prokleti narod koji vas vara, s druge strane gledate jednog od njih koji (bez ikakve potrebe da to učini) pokušava pomoći. Osim nas, i Mohammed je bio razočaran situacijom, otvorivši se pred cijelim kombijem (koji je sada buljio isključivo u njega). Situacije poput ovih otjerale su ga svojevremeno iz Maroka, priznao je. Živio je po različitim dijelovima svijeta, zadržavajući se duže u Engleskoj i nešto malo kraće u Švicarskoj. Savršen engleski sada je bila činjenica razumljiva sama po sebi. Ipak, branio je svoj narod, uvjeravajući nas da doista nisu svi prevaranti. Realno, mogli smo to razumijeti. Subjektivno, htjeli smo izlaz.

Mohammed nas je zamolio da uživamo na putu pred nama, a da će nam on za to vrijeme pokušati pronaći prijevoz do Fesa. I uspio je, no nas je to koštalo još trećine cijene koju smo već platili za odlazak tamo. Logično, u pustinji ne možemo ostati, prijevoz trebamo i nemamo prostora buniti se.

Ova situacija skrenula nam je pažnju s ceste i gotovo da nismo ni primijetili kako smo stigli u Ouarzazate – gradić popularno nazvan „Vrata pustinje“. Specifične arhitekture, centar je južnog Maroka, ujedno i  mjesto koje privlači brojne turiste na putu do Sahare. Ouarzazate se velikim dijelom sastoji od utvrda zvanih kasbah, od kojih se one najbolje očuvane nalaze u utvrđenom gradu Ait Ben Haddou.  Ait Ben Haddou naveliko je poznat filmski “studio“ Afrike. Sjećate se Asterixa i Obelixa? Gledali se Gladijatora? Svjesni ste da Game of Thrones nisu snimani samo u Hrvatskoj? I tko još ne zna za film Princ od Perzije? E pa priča je jednostavna – očaravajući izgled Ait Ben Haddou, a i prizori pustinje s njega – poslužili su kao scena za nabrojane i mnoge druge poznate filmove.

Da je lijepo, lijepo je! Da je vruće, VRUĆE je!! I usprkos šeširima, vodi, privremenim zaklonima, nismo mogli ne misliti o tome da po zvizdanu šetamo pustinjom. Fokus s vremena, znoja i vrućine, skretao nam je povremeno vodič koji nas je na destinaciji dočekao, vodeći nas (za 2 EURA) kroz i otkrivajući nam ovaj nestvarni grad koji čine kuće izgrađene od cigle, blata i slame. Smijali smo se forama uspinjući se poprilično visoko u grad, slušali tajne i povijest mjesta, a  s vrha kule (do kojeg smo konačno stigli) uživali u čarobnom pogledu na sve te male neobične kućice u kojima ljudi još danas žive. 

„Tko je gladan?“ – pitao je vodič.

„Faco, nađi nekog tko to nije!“ – mrmljala sam u sebi.

„Hlad!“ – uzviknula je Copri.

„Glad!“ – za njom se pročula i Marija.

Ručak nas je čekao u restoranu nedaleko ove atrakcije. Jednostavno, pomislili bi. Ali ne i za nas tri koje smo zastale na štandovima uz Ait Ben Haddou škicajući prikladnu odjeću za pustinju. Praznih ruku i još praznijeg želudca krenuli smo prema grupi i shvatile da smo ih izgubile. Vrludale smo restoranima u blizini u potrazi za njima kada se od nekud pojavio Mohammed i zaustavio našu agoniju. 

„Ako je ovdje ovako vruće, što nas tek čeka dalje?!“ – zapitala se R dok smo birale hranu s menu-a.

„Tko preživi pričat će!“ – smijala sam se.

„Ti bi mogla ne preživjeti, crvena si kao paprika“ – komentirala je moj izgled Copri.

„Bome jesi“ – komentirali su i Marija i Miloš.

„Shit“ – komentirala sam i sama, pogledavši se u kameru mobitela.

Nakon ručka zaputili smo se dalje u pustinju nastavljajući naše čavrljanje s Mohammedom.

„Uskoro ću vas pozdraviti, brzo izlazim.  Broj vozača za Fes imate, čekat će vas na povratku iz pustinje, odakle vi idete s njim, a ostatak se vraća za Marrakesh. Vozač će vam pomoći, obećao je!“ – uvjeravao nas je ovaj krezubi, ali karizmatični Arap.

Mohammeda smo ispratili uz veliku zahvalu na svemu (razmjenjujući kontakte za sve one just in case slučajeve ako nešto pođe po krivu), a bez njega nastavili put prema Boumalne Dades kroz Valley of the Roses prije nego smo stigli u hotel smješten u Tinghiru. 

“Krepana sam!” – komentirala je Copri izvlačeći koferčine iz kombija.

“Krevet!” – složila se R.

“Devojke, sve može, ali prvo večera”.

Krepani smo bili svi. Kako i ne bi, 350km u jednom danu bilo je iza nas, a tek nešto neznatno manje toliko ispred nas, na putu do Merzouge. 

Hotel u Tinghiru, realno, daleko je od hotelskog smještaja, a galaksijama daleko od 4 zvjezdica s kojima se hvale. No, služit će kao prenoćište i mjesto za odmor, od cjelodnevnog drnadanja. 

” Mislim da moram u sobu…” – tiho sam prokomentirala R kad je večera (uključena u cijenu izleta) bila na stolu.

“Je l’ sve ok?!?” – gledale su me cure.

“Bojim se da ne…” – odgovorila sam i nestala u sobu.

Mrzim kada sam u pravu. Temperatura 40C, groznica, mučnina – taman savršene predispozicije za dvodnevni odlazak duboku u pustinju – u kojoj, ako zapne, pomoći nema…

MAROKO – Balkanci on tour part 04

Posted on by
Reply

Essaouira – topla dobrodošlica hladnog Atlantika

“Ovaj lik spava nasred blagovaone, a doručka nigdje” – dočekala nas je Copri u prizemlju riada. 

“Zezaš?!” – komentirale smo sasvim nepotrebno buljeći u noge koje su virile kroz odškrinuta vrata jednog predjela atrija. 

“Jučer je nešto spomenuo da se poslužimo same” – sjetila se R i dozvala nešto slično tome i u naša sjećanja. 

Ušle smo u kuhinju, osjećajući se kao doma. Iz frižidera smo povadile ono što nam se jelo, zaobišle ono što nije i taman kad smo prizalogajile pojavio se uspavani ljepotan zbunjeno zureći u naš stol. U maniri Nicka Praskatona otkrile smo da se domaćin i ne sjeća jasno uputa koje je sam dao, al sinoć se ružilo (opravdavao se), pa moguće da je to izjavio. No, doručak (često jednoličan – kruh, namaz, pekmez, palačinke, voće i kava) poslužuje se od strane riada. Ok, šefe, lekciju smo usvojile, no drži se lekcije i sam!

Oko 7:30, spakirane za izlet, žurile smo prema Jemaa el-Fnaa odakle se planirao početak pokreta u Essaouiru. Trg i žilu kucavicu Marrakesh-a kojeg predvečer okupira horda domaćih i turista ovo su jutro preplavili kombiji spremni za razna putovanja. Bilo je pravo osvježenje vidjeti ga u ovom ruhu, usprkos brojnim vozilima, i dalje praznog. Bilo je također lijepo, za promjenu, od prve uočiti i Mariju i Miloša. Ok, na broju smo, krećemo. 

Ispričali smo im našu sagu od doručka, a oni nama da svoj gotovo nisu ni dočekali jer je gazdarici njihova riada zakazano vrijeme bilo prerano. Putem su zgrabili neku hranu, ali i dalje su bili gladni. Počastit ćemo se u Essaouiri, obećali smo si!

Jednodnevni izlet u Essaouiru platile smo zaista malo. Jedva 12EUR, s obzirom na količinu i dodatno bukiran izlet u pustinju s istim operaterom. Uskočili smo u kombi, u koji je s nama stalo još svega nekoliko ljudi, i zaputili se prema obali uz kraća najavljena stajanja. 

Cesta do Essaouire sasvim je pristojna, prostrana, s nepreglednim vidicima na nešto ili pak ništa. Svejedno, pratili smo krajolik i opreznu vožnju vozača zbog čestih presretanja policije. 

Vožnja će trajati oko 4h uz dva zaustavljanja, odgovorio je vozač na naš upit. Može li to brže? Svakako, kilometraža nije velika (cca 180km)! Koliko brže? Onoliko koliko novaca imate za uručiti policiji kad primijeti vaše šumaherske aspiracije. Dakle, zaključak, 4h sasvim je ok! Znamo pare potrošiti i drugačije. 

Nakon otprilke 2,5h izbacio žmigavac, grubo skrenuo u desno i prenuo nas iz kunjanja.

„Čini se da stajemo?“ – trknula sam R.

„Gdje točno!“ – probudila se i Copri.

„Pred nekom mamiparom sigurno…“ – komentirala sam na glas.

„Bilo gde, ubi me ovo sedalo!“ – dobacio je Miloš.

„Jao lepo, bit će da je prodavnica argana!“ – Marija, veseli duh našega balkan klana veselila se obilasku.

I bi argan. I ne samo jedan. Prema prethodnim internim dogovorima vozači svakog organiziranog turističkoog prijevoza, prije Essaouire staju u jednom od udruženja berberskih žena gdje se obrađuje argan i prave proizvodi od njega. Ničega tu ne fali, ljubazne domaćice čekaju vas već pred zatvorenim vratima vozila (vjerojatno spremne nekoga izvući od tamo u slučaju da se protivi izaći samostalno (ok, malo pretjerujem, ali kužite). Uvode vas u svoj prostor gdje imate prilike vidjeti baš svaki dio proizvodnog procesa i PROBATI nešto, ako vam je drago. Stoički smo odmjerile svaku radnu jedinicu smješkajući se ženama i primajući nazad njihov smješak.

Ako vas zanimaju ovakve stvari neće vam biti dosadno, a ako ste… pomalo poput nas složit ćete se s Milošem i pitanjem „koliko još ima da budemo tu?“  Šteta što nije uspio završiti misao prije nego ga je Marija lupila po ruci, ali iskreno, isti smo odgovor čekali svi.

Naravno, svaka ljubaznost ima cijenu. Nakon razgledavanja, pozvani ste u prodajni dio manufakture gdje su vaši dirhami jedva čekani. Osobno volimo argan (hello, pa žene smo), no nepuna dva dana bila su dovoljna da zaključimo kako su cijene ovdje prenapuhane. Ok, možda su kvalitetom proizvodi najbolji (a mi to nikad nećemo saznati), no i dalje ne bi preporučili tržiti na ovakvim mjestima. Imat ćete prilike.

Nakon 45minuta sjeli smo u kombi i krenuli dalje.

„Jel sad taj vaš grad?“ – pitao je Miloš.

„Strpi se Miloše“ – zezale smo ga i mi –„Prvo koze!“

„Jao, da!“ – sjetila se i Copri.

I onda, tik do Essaouire stale smo pred to tako hvaljeno mjesto uz samu cestu. Ma nije to mjesto. To je drvo. I koze na njemu! Doslovno! Nema tu opisa, pa ga nemojte ni očekivati. Koze poslagane na drvo, koje „kao“ beru argan pa jedu pa kakaju i tako nešto ide ta priča. Ok, možda sam proces pomiješala s procesom proizvodnje Luwak kave na Baliju (gdje životinje jedu kavu pa kakaju), no sigurna sam da ima neke poveznice argana i probavnog sustava kozica. Ako slučajno ovaj dio ne čitate, znate da je Copri skužila da sam napisala totalnu glupost i samo deletala pola teksta.

Slikati koze je zabranjeno. Osim ako platite. Onda se legislativa mijenja. Tada ništa nije sveto. Mi, eto cicije, nismo ništa platili, ali smo video snimili. Sigurno je u highlightu na Instagramu pa bacite pogled. Okinuli smo i nekoliko fotki krepavajući od smijeha, a točno u trenutku kada nas je seljanin skužio uskočili smo u kombi koji je taman kretao dalje.

Kroz sljedećih pola sata došli smo do Essaouire. Konačno, rekli su m(nog)i.

Na prvi pogled Essaouira je bila totalna suprotnost Marrakeshu. I na drugi. Te svaki sljedeći. Za razliku od Marrakesha poznatog pod nazivom „Crveni grad“ ovdje je sve djelovalo tako bijelo. I plavo, sa suprotne strane ulice na kojoj se u nedogled rasprostinjao Atlantik, plaža, surferi, ribari, zastave i galebovi.

Iz kombija je već bilo pravo osvježenje vidjeti nešto ovako. Ipak, pravom osvježenju svjedočili smo odmah po izlasku iz njega. Od tada, pa sve do ponovnog ulaska u isti. Glavna razlika između ova dva grada nije bila samo boja. Veća je bila temperatura. Na koju se nimalo nismo pripremili. Naime, maksimalna temperatura u Essaouiri, gradu pod snažnim utjecajem Atlantika, je svega 20-tak stupnjeva.

Vozač nas je ispratio na parkingu uz plažu s uputama kako se na istom mjestu vidimo oko 16h. Tako brzo?! – pomislili smo, ni ne sluteći koliko ćemo jedva čekati zaklon od vjetra i potencijalno grijanje u kombiju na putu natrag za Marrakesh. Grijanje? U srpnju? U pustinji? OH YEAH…

Prvi stop – logično – bila je plaža, pogled na plavetnilo i spot za zajedničku fotku.

“Ovdje mnogo puše!” – komentirala je Marija
” A tek će da nas propuše” – znali smo svi.

Nakon kratkog zaustavljanja uz obalu zaputili smo se prema medini. Ono što obilježava ovaj grad visoke su utvrde i citadela. Utvrđeni stari grad Essaouira dio je UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine. U usporedbi s Marrakesh-om (i njegovim nepreglednim labirintima) ovaj gradić sasvim je friendly za snalaženje.

Jesmo li pokupili neku kartu grada, ili smo vrludali uz offline kartu na mobitelu ne mogu se sjetiti, no problema (osim s vjetrom) nismo imali. Osim visokih bedema grada pažnju su nam privukli šareni tepisi koji su na bedemima visili za prodaju. Nismo ih kupili, ali su poslužili kao perfect background za fotkanje, na koje nitko nije ostao imun.

Nakon photosession – a uputili smo se dublje u grad naišavši na još jedan souq, koji je za razliku od Marrakesh-a bio pregledniji, prodavači manje iritantni, a cijene daleko više. Tržile nismo mnogo… poneki magnet, marama, grickalice za gladan želudac! S navalama vjetra opako smo razmišljale i investirati u zimske jakne, no premali prostor u koferima nije davao dozvolu! Ok, durat ćemo!

Ekipu iz Srbije privremeno smo ispustile iz videokruga, uz dogovor o zajedničkom ručku. S curama dogovor nije bio izgubiti se međusobno, no to smo tu i tamo uspjele. Ipak, potraga je okončana uspješno kao i susret sa srpskim dijelom ekipe. Gladni, tražili smo izlaz iz ovog stanja. Hrane u Essaouiri ima na svakom čošku, baš kao i u Marrakeshu, no kako odabrati najbolje pitali smo ipak Tripadvisor. Imali smo pokušaje baciti se u istraživanje nepoznatih restorana sami, no kada smo, nasamareni ušli u jedan čije su tavanske prostorije neodoljivo podsjećale na uvod nekog opasnog krimića odustali smo od te ideje.

„Ovaj izgleda cool. A i nije daleko.“ – pokazala je R na mobitelu i potrošila zadnje megabajte na internetu koji smo neuspješno nadopunjavale koristeći lokalnu sim karticu.

„Imaju li ribe?“ – pitali smo je znajući da je Essaouira po njoj naveliko poznata.

„Mislim da imaju svašta!“ – kratko nam je odgovorila.

„Neka imaju sunca“ – dodala je Corpi.

The Hungry Nomad uistinu je nudio svašta. Za sunce smo se pobrinuli sami, povlačeći stolove prema osunčanom dijelu trga na kojem se nalazi. Gotovo svi, odlučili smo probati neki riblji specijalitet, a slično se skoro odlučila i Copry, jedina vegetarijanka među nama. Hranu smo čekali dugo, pogledavajući na sat, a razmišljajući o skorašnjem povratku u Marrakesh. Kad je došla, više nitko nije razmišljao. Niti naročito pričao. Fokusirali smo se na tanjure tu i tamo izgovarajući mmmmmm…

„Ekipa, prošlo je 3!“ –  na vrijeme za polazak podsjetio je Miloš.

„Hajde da platimo pa da bežimo?!“ – složila se Marija.

Tako je i bilo. Zadnji griz u usta, novac na sunce, napojnica uličnim sviračima i bili smo spremni za trk do kombija. Tu i tamo bacali smo pogled na ulice medine. Na promenadi nismo odolile probati – po prvi put u životu – sok od bambusa. Zanimljiv okus, pa ako vas put nanese… Posljednji pozdravil citadeli, zahvala gradu kojem se posjetama zahvaljivao svojevremeno i Jimi Hendrix, i veselo uletavanje u kombi, skrivanje se od vjetra i konstantnih đeparoša na parkingu uz luku.

Stigavši u Marrakesh, za razliku od onog hladnog, ovdje nas je dočekao topli, sparan vjetar. Lagale bi kad bi rekle kako smo se bunile. Barem prvih nekoliko minuta.  Jemaa el-Fnaa sada je već poprimila svoj „krkljanac“ look. Miloša i Mariju ispratili smo još ranije, no cure sam (ponovno) na trgu – u gužvi – gubila. Jedva smo se probile do riada, no pred ulazom bile smo sve tri.

Ulaskom unutra bilo nas je 4. Pridružio nam se i domaćin kojem smo uljudno objasnile kako žurimo u sobu, spremiti stvari, a pomalo i sebe, i izaći, sada zadnju večer, na ulice Marrakesha.

„Don’t drink too much“ – mahao nam je naizlasku.

„We couldn’t. Even if we want to. Haram“ – mahala sam i ja njemu. Ovo će me koštati…

Usprkos obilnom ručku razmišljale smo nešto prigristi za večeru. I to kasnu. Uhvatile smo malo hipstersko mjesto nedaleko Souqa i s još nekolicinom (ne baš tako tipičnih) turista pojele večeru. Usput smo upoznali Francuza, koji se u Marrakesh godinama vraća. Pričao nam je svašta, a ono što nam se nekako urezalo bilo je da u ovom restoranu voće baš kao i salate (koje smo do sada zbog bakterija izbjegavale) možemo bez straha jesti. Shvatile smo ga doslovno i naručile salatu od koje bi nam bilo muka i da smo je na doma napravile. Samo što takvog mixa – voća, povrća, jaja, sira, kruha, neidentificiranih objekata, kod nas, a ni šire, zasigurno nema.

Prije povratka u riad stale smo na tržnicu kupujući zalihe suhog voća i orašastih plodova za sutrašnji put u pustinju. Biti ovdje, a ne kušati njihove bademe je grijeh. Zakonom propisan. Ako i nije, trebao bi biti. Najbolji orašidi koje smo do sada probali. To je ujedno bila i posljednja stanica prije povratka u riad.

A na ulazu u njega scenarij poprilično sličan. Nas 3 i on. Sjele smo malo, namakajući noge u bazenu, kojeg po pravo nismo ni probale. I dok smo se mi smjestile, Jozef je otrčao. Nismo mnogo razumjele, ali su stvari bile jasnije kada se kroz 20-tak minuta vratio s bocom vina zamotanom u papirnatu vrećicu.

„Sereš!“ – komentirala sam R, dok je Copri već otišla u sobu.

„For you“ – ponudio mi je u ruke.

Nismo odbile čašu, iako smo kroz smješak zamišljale o prestupima koje radimo u ovoj, ipak muslimanskoj državi. Naš ukučanin to nije doživljavao kao veliki problem, što je i objašnjavalo njegovo, sad već uzastopno čudnjikavo ponašanje u kasne sate. No, kome se ne omakne.

Osim vina, Jozef je ponudio još mnogo toga, a kada je na red došao i brak znale smo da je vrijeme za fajrunt.

Brak je mrak, faco, da ne bude zavrzlame, no ipak za neke naivnije i pomalo mlađe dame!

…Instagram HIGHLIGHT sa svim videima i slikama…

MAROKO – Balkanci on tour part 03

Posted on by
Reply

Marrakesh – Kolinda, šahovnica, Modrić, Olić i pasoš bez mane što prolazi grane

 „Jesam li luda ako kažem da je noćas Jozef upao u sobu?“ – bilo je prvo sto sam preznojena i neispavana pitala cure?

„Tko?“ – pitala je R tek otvorivši oči.

„Jesi ti nešto rekla?“ – spomenula je Copri čeprkajući po ušima.

„Ti imaš problema sa sluhom? Nemoj molim te da moram znakovati, na godišnjem sam!“

 „Ma jok. Čepići za uši! Nikud bez njih!“ – rekla je, a u svim našim daljnjim druženjima, i onima dan danas, dokazala da su drugi ljudi, naprave, spodobe u krevetu opcija – čepići obaveza.

„Pitam za lupanje noćas kad smo legle… domaćin? Jozef?

„Ahaaa…. ma da… lupao je po vratima, željan razgovora, čini se… Zalupila sam vrata i poželjela mu laku noć“ – mrtva hladna je odgovorila.

R i ja smo se samo pogledale i nasmijale ženi koja nas je oduševljavala komentarima. Ono što nas je manje oduševljavalo bila je činjenica da nam klima uređaj ne radi. U pustinjskoj klimi to je zadnje što želite, a prvo što prijavite dok silazite na doručak. Sredit će, obećao je naš sinoćni posjetitelj.

Doručak nije obećavao, već ga iznio. I poprilično nas smekšao. Uživale smo u njemu, kavi i pogledu na unutrašnjost riada. Stvarno su posebna vrsta smještaja, nemjerljiva s hotelima, u kojima uvijek stignete odsjesti.

Žvačući, radile smo plan za dan. S Marijom i Milošem dogovorile smo susret u gradu. Skok u sobu po stvari i izlazak na ulice Medine koja se budila ipak nešto kasnije nego mi. Nije nam smetalo, prepreke na putu bile su manje ubojite nego one na sinoćnjem dolasku u riad, kada smo se borile sa svim mogućim načinima prijevoza, životinja i trgovaca zguranih u prolaze širine nategnutih 3 metra.

„Cure, neka turistička agencija, hajde da vidimo što nude“ – dobacila je R.

Zaposlenik iste jedva nas je dočekao, ugostivši nas bolje nego neki organizatori svadbe iz našeg kraja. Muljao je kako bi nas pridobio, al’ muljale smo i mi, i na kraju zaključile kako bismo ovdje mogle dobro tržiti. Prvo, za jednodnevni izlet u Essaouiru sutradan, a potom i trodnevni u pustinju, s namjerom da nastavimo put prema Fesu. Ovaj plan za pustinju ponovile smo čovjeku najmanje 5 puta, a on nas duplo toliko puta uvjeravajući kako mnogi turisti kombiniraju tu opciju. Užicale smo si malo vremena i obećale da ćemo se vratiti čim razmijenimo novce. Nakon 20 neuspjelih pokušaja  korištenja lokalne SIM kartice uspjele smo kontaktirati Mariju i Miloša s novim informacijama i ujedno podijelili naše koordinate. Prijavili su i sebe za put, a mi potom platile za 5 mjesta i 4 dana lutanja po državi. Išlo je poprilično glatko, trebalo je mirisati na nevolju. No…

„Ovo sunce me ubija, trebam šešir čim prije“ – nagovijestila sam curama svoju daljnju putanju dublje u tržnicu – Jemaa el-Fnaa koja je sad već radila punom parom.

…

„Where are u from?!“ – obraćao nam se floskulama svaki trgovac na tržnici. Svakom petom smo i odgovorile, a odgovor Croatia izazivao je masonu euforiju. Bilo je lijepo biti Hrvat u doba kada se repka upravo vratila sa srebrom oko vrata.

„Luka Modrić is the best!“

„No, Vr-uierutirtuiruiu- saljko is the best!“ – patili su se s prezimenom.

„NOOOOOOOOOOOOOOO… the president is the best…“ – svađali su se međusobno.

Mi smo sve to mirno promatrale i čekale pristojne popuste. Koji nisu izostali. Pa eto prilike za kupiti sve što ti treba i ne treba na ovom putovanju. O ovome što ne treba najbolje bi posvjedočila Copri koja se odlučila na tradicionalnu haljinu koju doslovno nikad poslije nije obukla, osim u trenutku kada ju je zauvijek zamazala s nečime, otprilike mjesec dana poslije u Hrvatskoj.

Sama sam kupila šešir koji nikad poslije na glavu nisam stavila i škicnula kožne čizme koje sam upravo u trenutku kad ovo pišem skinula. Iako kupiti čizme usred ljeta (i to pustinjskog) nije baš ličilo na lucidnu odluku. But… hebiga…

„Marija i Miloš su u Jardin Majorelle –u! Idemo?“ – pitala nas je R.

„Znamo li kako do tamo?“ – vratile smo joj pitanje.

„Snaći ćemo se! Imam adresu! “ – pokazala je na mobitel.

Naravno da ima. R ima sve. I lijepo je putovati s njom. Ponavljam ovo i opet ću. Sorry.

Zaputile smo se brzim korakom (u nepoznato). A bio je i red za žurbu, ljudi su nas satima čekali. No, vraćamo se s bookiranim izletima, pa neka posluži kao alibi!

R nas je pošteno našetala do Botaničkog vrta, a u daljini su se nazirale poznate glave.

„Alo, bre žene, već smo se zabrinuli da vas netko nije kidnapovao“  – šalili su se.

„Ne pitajte!“ – odgovorile smo kratko. „Što veli masa, isplati li se međ ove biljke“ – vratile smo šalu.

„Mnogo je lep vrt, videt ćete“ – nasmijano nam je odgovorila Marija.

I nije pogriješila. Izgled i atmosfera vrta apsolutno su opravdali cijenu ulaznice od 70 DRH (cca 8 EURA).  Botanički vrt Majorelle (arapski: حديقة ماجوريل) je botanička oaza i umjetnički  raj Marrakech – a, osmišljen od strane francuskog umjetnika Jacquesa Majorellea 20 godina istog tog stoljeća. Jednako toliko godina kasnije navodno je otvoren za javnost, a ono po čemu je najpoznatiji je to da je od 1980. godine vrt u vlasništvu Yves Saint-Laurenta i Pierra Bergéa. Nakon što je Yves Saint Laurent umro 2008. godine, njegov pepeo je prosut po botaničkom vrtu. Friki info, znamo!

Željni kulture ili pak mode, mogu zaviriti u islamski muzej unutar parka, u čijoj kolekciji se nalazi skupocjeni sjevernoafrički tekstil iz Saint-Laurentove osobne zbirke, kao i razne keramike, nakit i umjetničke slike Majorellea. Posebna nijansa podebljane plave boje koju je u velikoj mjeri koristio u vrtu Jacques Majorelle, dobila je ime po njemu – bleu Majorelle. (ovo nam je rekao google!)

Ono što nam nije morao reći je da se u vrtu se nalaze biljke sa svih pet kontinenata i pokojeg susjednog planeta. Uglavnom su to kaktusi i drugo egzotično bilje oko kojeg se nagurava hrpu turista jer slike od tamo uistinu su čarobne. Nisam ljubitelj travurda i ptičurina, al pokoju sliku tražila sam i sama.

Nakon nekoliko sati boravka u vrtu što je Balkancima potrebno? Kava figurativno – birtija doslovno! I taman kad smo se smjestili, nabasali smo i na par iz aviona koji je pratio naše koordinate. Kratko smo porazgovarali, a onda su se izgubili među uske ulice ovog „Crvenog grada“, kako još nazivaju Marrakesh.

Nakon birtije naša sljedeća stanica bila je Bahia palace, el Badi Palace i Saadien’s Tombs. No, prije potraga za taksijem. Iskreno, pokraj botaničkog vrta teško je pronaći povoljan taksi, no samo nekoliko ulica dalje uletjeli smo u novi kombi, kratko uživali u klimi, a onda izišli na ulice starog grada. Šetali smo uz zdanja pred nama, nerijetko koristeći Miloša kao vješalicu za torbe dok poziramo objektivu. Stoički je to podnio, činilo se da ima iskustva. Dugo zadržavanje u Vrtu, ne malo u kafiću i vrludanje uličicama starog grada rezultiralo je time da u Saadien’s Tombs nismo uspjele ući u radno vrijeme. No, nitko nije izgledao previše tužno. Iako, ako ste u blizini, ne budite – mi.

Tužno možda nismo izgledali, ali gladno svakako. Izdržali smo taman dovoljno do obližnjeg lokalnog food square –a na ulazu u Medinu. Izvoljevale smo s menijima, a otprilike tako i jele. Na juhu smo se odvažile, salatu (poučene iskustvom) ovaj put ipak ne, no sutra će to već biti druga priča! Našao se tu još neki prečudni smotuljak punjen koječime. Nije da ne želim opisati detaljnije, već doista ne znam! Na obdukciju hranu nismo slale. Niti sebe. Bogu Hvala.

Sljedeći plan bio je krevet. Na kratko barem. Pozdravili smo M&M i dogovorile druženje navečer ili pak sutra ujutro pred put u Essaouiru. Put do riada, iako ne dug, punog želudca nije bio lak. No, što se mora…. U 10 minuta stigle smo u smještaj, šturo pozdravile Jozefa (koji je opet bio razgovorljiv), ušle u sobu, UPALILE klimu i srušile se u krevet. NON CONTACT PERIOD dogovorile smo se.

Nekoliko sati poslije, donekle odmornije, ali svakako mirišljavije (nego po dolasku) sišle smo u atrij. Jozef nam je brže bolje uvalio piće, a mi noge u bazen, još uvijek ih odmarajući od cjelodnevnog lutanja. Zborili smo na poprilično lošem engleskom, a potom ga pozdravile i zaputile se u kaos Medine.

„Moram po one čizme!“ – nije mi vrag dao mira.

„Sad?! I svjesna si da ćeš ih vucarat sa sobom kroz cijeli Maroko?“

„Sad ili nikad!“ – nema tu kompromisa.

Tako je i bilo. Kratak spomen hrvatskog imena, usputna debata s prodavačima o nogometašima i za svega pola sata iscjenkane čizme bile su u rukama. Divila sam im se nasred medine, divila sam im se i u rooftop kafiću nekoliko minuta poslije, na kojem smo pronašle spas od preludog ritma souqa.

S krova je sve to izgledalo mirnije – uz marokanski čaj, povjetarac i zajedničke teme (koje otvaraju put prijateljstvu) znatno pitomije.

…Link za Instagram HIGHLIGHT koji prati priču…