MAROKO – Balkanci on tour part 06

Tinghir – Dades Valley – Gorge of Todgha – Merzouga i temperatura VS avantura

„R, ovo ne izgleda dobro!” – komentirala je Copri moje bunilo uzrokovano temperaturom.

“A da se vratimo?!” – uplašila se i R.

“Ne kenjajte, nastavljamo!” – smirivala sam ih, iako svjesna da glavu s jastuka ne mogu pomaknuti. 

Noć koju nitko nije spavao. Jutro koje ne priželjkujete. Nakon doze tableta, ustala sam na doručak sposobna ubaciti nešto u usta. Temperatura se konačno činila niža, no već sjedanjem u kombi i pomicanjem kazaljke na gasu kombija pomicala se i kazaljka na toplomjeru. Čim smo zamakli iza hotela brojala sam opet 40, usprkos jastučnici ukradenoj iz hotela natopljenoj vodom kao oblog.

Da sam postala glavna zanimacija razgovora u kombiju jasno je samo po sebi. No, briga ljudi u ovakvim trenucima znači. 

“Dva brufena, odmah, i past će ti temperatura” – pojavila se Jalesse, koja je usput rečeno medicinska sestra i od tog trenutka referentna točka za mnoga naša pitanja povezana s ovim poljem. 

Vozeći se Dades Valley – om ubrzo smo zastali u gradiću poznatom po “izradi” unikatnih tepiha. O ovoj izradi mogli bismo štošta reći, pogotovo nakon što smo identične tepihe viđali u prodaji na različitim souq – ovima Maroka. Ali ok, možda je tehnika “great minds think alike” u igri, pa tako različite osobe, na različitim mjestima (u različito vrijeme) u glavu dozovu identični vizual i eto sve je ovo istina. A možda su za sve krivi Židovi, masoni i Bin Laden…

“Gde ćemo sada da idemo?!” – pogledala nas je Marija kada nas je kombi iskrcao uz cestu tik do nedefinirane livade, koja se, za razliku od smeđolikog krajolika, zelenila. 

„Welcome! Follow me!” – dodao je lokalac s turbanom na glavi.

“Ma, welcome, gde, brate?!” – u čudu ga je gledao Miloš.

“Now, we will make a tour throught our plantation to see wonderful plants!” – u ekstazi je nastavio lokalac.

“Ma, mani me travurde, kakva plantaža, jel’ ovaj poludeo. Pa vani je milijun stepeni?!” – sad je već glasno govorio Miloš, naš ambasador, s čijim smo se mišljenjem slagali svi. 

Ipak hodali smo kao pačići po nedefiniranoj livadi buljeći u ništa i jedva čekali zaklon od sunca. Nakon pola sata dobili smo što smo tražili, a dodatno i puno toga što nismo. Razgledavanje manufakture tepiha, predavanje o izradi istih i navlakušu da kupimo čilim. Taman smo si razmišljali, ako može neki od 20×20 pa da ga lagano prebacimo preko pleća i pravac u pustinju. 

No, ma kakvi, ne morate se cimati. Šipaju oni svugdje po svijetu, a platiti možete kako vam je volja. Dok god platite. Novci, sve valute svijeta, rate, zlato, djeca, bubrezi – primaju naknade u svim oblicima dokle god tržite. Zanimljivo, načini plaćanja u ovoj kolibici (jedva satkanoj od blata) brojniji su od onih u supreme elitnom Konzumu u centru moje metropole. Pa, eto, osim uživanja u tehnikama šivanja, opremanju kuće unikatnim oblozima, prilika je ovo za naučiti i nešto o ekonomiji. Ili jednostavno iskoristiti priliku i odmarati u ležećem položaju, nadajući se, kako će se (opet narasla) temperatura smilovati. Osobno, odabrala sam drugo. 

The Todra Gorges bila je naša sljedeća destinacija, o kojoj ništa sarkastičnoj ne želimo, ne možemo i shodno tome nećemo napisati. Malo informative – Klanac Todra nalazi se na istočnoj strani Visokog Atlasa i jedna je od popularnih turističkih atrakcija u Maroku. Posljednjih 600 metara Todra klanca su najspektakularniji jer se kanjon sužava na ravnu stjenovitu stazu koja je široka samo 10 metara, na mjestima sa strmim i glatkim stijenama do 160 metara visokima. Također, ubraja se u 12 najljepših kanjona svijeta

Ukratko, vijugava strma cesta i impresivni kanjon obilježja su destinacije na kojoj možete penjati, planinariti, hodati ili pak sjediti tik uz potok koji teče podno klisura i uživati u pogledu. O penjanju smo maštale, planinarenju se veselile, šetnji razmišljale, hlađenje uz rijeku odabrale. Bila je ovo idealna prilika zadati udar temperaturi tijela, s obzirom na to da je voda iz planinskog potoka bila izrazito hladna. 

Posljednje nije omelo brojne indijske turiste, koji su u potoku potražili osvježenje zalazeći u njega i dublje od gležnja. Zanimljivo, dosjetljivo i pomalo tehnički zahtjevno s obzirom na to da voda ovdje nije dublja od 30cm. No… Indijci… spretni su to akrobati… 

Ručak u obližnjem restoranu, tagine i couscous po milijunti put u Maroku i nastavak prema pustinji. Nakon 2h slijedila je zadnja pauza prije ulaska dublje u pustinju i mjesta na kojem (barem do jutra) pozdravljamo vozača. 

Merzouga, nakon 200km prevezenih taj dan po lokalnim zavojitim cestama. 

“Jesi li sigurna da možeš?! – upitale su me cure.

“Nakon sveg ovog puta moram!” – uvjeravala sam ih.

“Ajde, Majče, pa preživet ćemo. Ti bolesna, ja trudna… smislit ćemo nešto…” – izrekla je Marija i prikrpila sve naše zabezeknute poglede na sebe.

Muk je prekinula sama. 

“Devojke, što me gledate tako! Dogovorili smo putovanje, a tri dana prije puta doznala sam da sam trudna. Što smo trebali da učinimo?! Nismo ludi, a ni željni cimanja da ovo otkažemo. Avantura!”

Nije nas pretjerano smetalo. Samo smo je od tada smatrali još većom caricom. 

“Ako dete preživi ovo, preživjet će sve” – dodala je vežući turban na glavi. 

E, pa ako može ona, moram i ja – ponavljala sam si u glavi. 

U to vrijeme cure su se skupile oko vozača koji je – demonstrirajući svoje vještine – koristeći naše marame vezao turbane na glave svakom iz grupe.

 “You? Sure?” – pogledao me je kada je došao moj red.

Ajde, buraz veži to i ne pitaj puno – mrmljala sam u glavi. 

Izgledali smo smiješno dok smo tako zamotani uzimali ruksake i nastavljali pješke prema mjestu gdje su nas TREBALE čekati deve. Kojih, eto, na istom tom mjestu nije bilo. Izazvalo je to popriličan bijes ionako neljubaznog lokalnog baje Hasana koji je trebao preuzeti brigu o nama. Umjesto toga preuzeo je bijes na nas i sve oko nas. Pod takvom dozom arogancije popustile su i deve i pojavile se odnikuda. 

Jedan po jedan pentrali smo se, nakon podužeg čekanja, na njih. Usprkos tome što sam jahanje deva već probala nekoliko puta ni ovaj put nije mi bilo ugodno. Ta visina, gibanje, zvukovi, nepredvidiva čud nije nešto u čemu uživam. Naročito. Slično stajalište dijelili smo svi, no kada je karavana zagazila u pustinju nismo mogli ne smijati se jedan drugome. Nakon otprilike 45 minuta cruise – inga pustinjom, rasprave čija deva kaka, čija piški, čija se ljuti, koja je u pms-u stigli smo do beduinskog kampa gdje ćemo provesti sljedeća dva dana. 

Stvari smo bubnuli u šatore, raštrkavši se po obližnjim dinama i uživajući u ambijentu. Temperatura je, u ovo popodnevno doba, postala poprilično ugodna, pijesak mek, boje predivne. Wow, preostalo nam je izustiti…

S pješćanih dina spustili smo se s posljednjim u nizu povika naših pustinjskih domaćina kojima su dozivali na večeru. Gladna, ili pak snižene temperature i vraćenog apetita, uživala sam u svakom grizu jela čiji smo recept već znale napamet. Cous – cous, povrće, piletina za mesojede…

Nakon večere nastavio se Fire show za okupljene i zvuci beduinske muzike. Mi smo se pak iskrale iz kampa na obližnju dinu, gdje su se prethodno smjestile Copri i Jalesse razglabajući ostatak večeri o životnom smislu, bitku i biću. 

“Hej, vas dvoje, tražite nas ili bježite u nepoznato?” – viknule smo naslućujući siluetu Marije i Miloša u blizini.

 “Tražili smo vas, ubi nas ona vrućina u šatoru! Primate nas?” – odgovorili su nam.

“Upadajte. Gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna!” – gužvali smo se na premaloj dekici usred nepreglednog pijeska iščekujući zvijezde koje na naše razočaranje, a vaše znanje, u noći punog mjeseca na nebo ne izlaze….  

MAROKO – Balkanci on tour part 05

Marrakesh – Merzouga. Put u Saharu i egzotika koja košta  

Kasna večera i rano ustajanje ne ide skupa – mumljale smo neispavane dok smo se u zoru pakirale za napustiti riad, spustiti na doručak, a nakon toga krenuti na trodnevnu avanturu u pustinju

Ovo jutro Jozef nije ništa prepustio slučaju. Digao se na vrijeme i  (za razilku od jutra prije) pripremio doručak. Mi se – pak – na vrijeme ovo jutro nismo digle pa smo u žurbi pograbile pripremljeno, platile smještaj, pozdravile se s njim i krenule prema Jemaa el-Fnaa na dogovoreni meeting point.

7:20h. Trg, kao i jutro prije, poprilično prazan. Osim kombija i pospanih ljudi koji su ovdje iz istog razloga kao i mi. Merzouga, pustinja, 3 dana – it is! Samo, za razliku od jučer, danas smo na trg stigle sa svom našom prtljagom. Jer nakon što ova avantura završi, ne vraćamo se u Marrakesh, već nastavljamo prema Fesu. Jednostavno i otprije dogovoreno… bar smo tako mislile…

Miloš i Marija bili su na dogovorenom randevu-u također. Stvari smo potrpali u kombije i zajedno s još 15-tak ljudi krenuli prema Atlas Mountain-u. Društvo u kombiju bilo je mladoliko – turisti, svak’ nalik jedan drugom osim jedne glasne, maramom zamotane i dreadlocksima ukrašene muške glave, čije je spretno baratanje arapskim davalo do znanja da jedan od nas – nije. Mohammed se smjestio tik do Copri, na stražnjem sjedalu kombija, u početku komunicirajući isključivo s vozačem.

Nakon otprilike sat i pol vremena poprilično brdovite vožnje prema Atlas-u odradili smo prvu pauzu. Kava, najavio je vozač, a Mohammed je dobacio kako je ovo super mjesto za nabaviti vode, u slučaju da to prije nismo učinili.

„Tko je on?“ – dobacili smo polušaptajući prema Copri (kao da nas netko na hrvatskom razumije).

„Nemam pojma, šutljiv je…“ – odgovorila nam je izlazeći iz kombija.

„Kafa, ljudi?“ – prekinuo nas je Miloš.

„Daj!!“ – dobacile smo u glas.

Ovdje smo upoznali i Jalesse, simpatičnu Amerikanku koja nam je u nekoliko kratkih rečenica objasnila kako putuje sama. Time nam je bacila udicu da o njoj u narednim danima želimo doznati više. Naše kratko čavrljanje prekinuo je vozač, najavivši pokret.

Sa svakim metrom više u nadmorskoj visini Mohammed je postajao glasniji, razgovoriljiviji…ukratko nam predstavljajući krajolik kojim prolazimo. Put od Marakeša do Sahare je dug. A vožnja i uspinjanje Atlasom poprilično scenično, kontradiktorno.  Jedino što je stalno je činjenica da se krajolik konstantno mijenja. Baš kao i njegove boje  – koje se prelijevaju od zelene, preko potpuno ogoljene smeđe.

Atlas (berberski: idurar n Vatlas, arapski جبال الأطلس) je planinski masiv u Sjevernoj Africi, koji se proteže se uz obale Atlantskog oceana i Sredozemnog mora u duljini od 2 500 km, preko država Maroko, Alžir i Tunis. Najviši vrh Atlasa – Džabal Tubkal i visok je 4 167 metara. Atlas je svojevrsna tampon zona dva nespojiva dijela – razdvaja Mediteran od Saharske pustinje. Njega, kruže priče, naseljuju isključivo Berberi.

Kao strastvene planinarke R i ja buljile smo kroz prozor, razglabajući o tome kako bi bilo lijepo planinariti ovuda. U naš razgovor ubacio se i Mohammed objašnjavajući nam kako se na planinarenje ovim putem odlučuje gotovo svake godine, a zajedno s ekipom, na ovim je planinama dočekao brojne Nove godine.

„A cuga?!“ – pitale smo automatski zaboravljajućida se nalazimo u Muslimanskoj državi.

„Jao, sorry!“ – ispričale smo se kad su se vijuge upalile.

„Haha… sve je cool”, smijao se. “I mi pijemo. A cugu onda nosimo sa sobom!“

„Zezaš?“ – dodala je R.

„Niti najmanje!“ – nasmijao se.

Vozeći se gorjem, povremeno smo stajali, diveći se panoramskim pogledima. Nakon skučenog, zagušljivog zraka Marrakesha, vidjeti prostranstva – potpuno drugačije prirode – bilo je tako oslobađajuće.

„Znate li kako je Atlas dobio ime?“ – prišao nam je Mohammed dok smo obavljali fotkanje.

„Tko će prije priznati da nemamo pojma“ – pogledavali smo se.

„Tell“ – ohrabrila se Copri.

E pa za nas, a možda i vas, masiv je ime dobio po divu Atlasu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod. A davno se vjerovalo da predstavlja zapadnu granicu svijeta. S današnjom mudrosti pozvale bi se na Cabo da Roca… no lako je sada biti pametan!

Nakon poprilično začepljenih ušiju, kilometara i kilometara vožnje uzvodno, naš je vozač konačno promijenio kurs i dao nam naslutiti kako smo započeli spuštanje. U ovom trenutku već smo se poprilično skompali s Mohammedom. A onda je postavio sudbonosno pitanje: Koji nam je plan putovanja?

Iznijeli smo ga. Mohammed nas je čudno gledao. Bio je zbunjen. Put u pustinju bio mu je jasan. Nastavak u Fes i nije. Objašnjavali smo mu da smo sve dogovorile s agencijom, ali nas je i dalje gledao u nevjerici.

„Nitko ne nastavlja prema Fesu“ – priopćio nam je nakon podužeg razgovora s vozačem.

„Nemoguće“ – tvrdili smo, pa sve smo nekoliko puta potvrdili s agencijom prije nego smo platili.

„Pustite me da još jednom provjerim…“ – ustao se Mohammed i ponovno otišao do vozača, privukavši pažnju polovice naših suputnika u kombiju.

„Što se događa, devojke?“ – upitao nas je i Miloš, a Marija nagnula glavu da i ona čuje odgovor.

„Nismo sigurne“ – odgovorile smo kratko.

„Mislim da su vas nasamarili. Provjerili smo nekoliko puta. Nitko ne zna ništa o putnicima koji nastavljaju za Fes, niti je prijevoz osiguran. Nažalost, niste izolirani slučaj. Događalo se već…“ – priopćio nam je Mohammed, usput otkrivši da je i sam turistički vodič. Ovog puta putuje neslužbeno u pokušaju da dođe do kuće koja se nalazi na našoj ruti zbog nedavne obiteljske tragedije.

Da prevare u Maroku postoje, znali smo odavno. No, da će se dogoditi nama, iskreno, nismo imali ni u peti. Pa nama, iskusnim putnicima, koji svaku odluku toliko puta pretresu.

„Može se dogoditi svakome! Nemojte se kriviti i pustite me da vam pomognem!“ – smirivao nas je Mohammed.

Dok s jedne strane pokušavate prokleti narod koji vas vara, s druge strane gledate jednog od njih koji (bez ikakve potrebe da to učini) pokušava pomoći. Osim nas, i Mohammed je bio razočaran situacijom, otvorivši se pred cijelim kombijem (koji je sada buljio isključivo u njega). Situacije poput ovih otjerale su ga svojevremeno iz Maroka, priznao je. Živio je po različitim dijelovima svijeta, zadržavajući se duže u Engleskoj i nešto malo kraće u Švicarskoj. Savršen engleski sada je bila činjenica razumljiva sama po sebi. Ipak, branio je svoj narod, uvjeravajući nas da doista nisu svi prevaranti. Realno, mogli smo to razumijeti. Subjektivno, htjeli smo izlaz.

Mohammed nas je zamolio da uživamo na putu pred nama, a da će nam on za to vrijeme pokušati pronaći prijevoz do Fesa. I uspio je, no nas je to koštalo još trećine cijene koju smo već platili za odlazak tamo. Logično, u pustinji ne možemo ostati, prijevoz trebamo i nemamo prostora buniti se.

Ova situacija skrenula nam je pažnju s ceste i gotovo da nismo ni primijetili kako smo stigli u Ouarzazate – gradić popularno nazvan „Vrata pustinje“. Specifične arhitekture, centar je južnog Maroka, ujedno i  mjesto koje privlači brojne turiste na putu do Sahare. Ouarzazate se velikim dijelom sastoji od utvrda zvanih kasbah, od kojih se one najbolje očuvane nalaze u utvrđenom gradu Ait Ben Haddou.  Ait Ben Haddou naveliko je poznat filmski “studio“ Afrike. Sjećate se Asterixa i Obelixa? Gledali se Gladijatora? Svjesni ste da Game of Thrones nisu snimani samo u Hrvatskoj? I tko još ne zna za film Princ od Perzije? E pa priča je jednostavna – očaravajući izgled Ait Ben Haddou, a i prizori pustinje s njega – poslužili su kao scena za nabrojane i mnoge druge poznate filmove.

Da je lijepo, lijepo je! Da je vruće, VRUĆE je!! I usprkos šeširima, vodi, privremenim zaklonima, nismo mogli ne misliti o tome da po zvizdanu šetamo pustinjom. Fokus s vremena, znoja i vrućine, skretao nam je povremeno vodič koji nas je na destinaciji dočekao, vodeći nas (za 2 EURA) kroz i otkrivajući nam ovaj nestvarni grad koji čine kuće izgrađene od cigle, blata i slame. Smijali smo se forama uspinjući se poprilično visoko u grad, slušali tajne i povijest mjesta, a  s vrha kule (do kojeg smo konačno stigli) uživali u čarobnom pogledu na sve te male neobične kućice u kojima ljudi još danas žive. 

„Tko je gladan?“ – pitao je vodič.

„Faco, nađi nekog tko to nije!“ – mrmljala sam u sebi.

„Hlad!“ – uzviknula je Copri.

„Glad!“ – za njom se pročula i Marija.

Ručak nas je čekao u restoranu nedaleko ove atrakcije. Jednostavno, pomislili bi. Ali ne i za nas tri koje smo zastale na štandovima uz Ait Ben Haddou škicajući prikladnu odjeću za pustinju. Praznih ruku i još praznijeg želudca krenuli smo prema grupi i shvatile da smo ih izgubile. Vrludale smo restoranima u blizini u potrazi za njima kada se od nekud pojavio Mohammed i zaustavio našu agoniju. 

„Ako je ovdje ovako vruće, što nas tek čeka dalje?!“ – zapitala se R dok smo birale hranu s menu-a.

„Tko preživi pričat će!“ – smijala sam se.

„Ti bi mogla ne preživjeti, crvena si kao paprika“ – komentirala je moj izgled Copri.

„Bome jesi“ – komentirali su i Marija i Miloš.

„Shit“ – komentirala sam i sama, pogledavši se u kameru mobitela.

Nakon ručka zaputili smo se dalje u pustinju nastavljajući naše čavrljanje s Mohammedom.

„Uskoro ću vas pozdraviti, brzo izlazim.  Broj vozača za Fes imate, čekat će vas na povratku iz pustinje, odakle vi idete s njim, a ostatak se vraća za Marrakesh. Vozač će vam pomoći, obećao je!“ – uvjeravao nas je ovaj krezubi, ali karizmatični Arap.

Mohammeda smo ispratili uz veliku zahvalu na svemu (razmjenjujući kontakte za sve one just in case slučajeve ako nešto pođe po krivu), a bez njega nastavili put prema Boumalne Dades kroz Valley of the Roses prije nego smo stigli u hotel smješten u Tinghiru

“Krepana sam!” – komentirala je Copri izvlačeći koferčine iz kombija.

“Krevet!” – složila se R.

“Devojke, sve može, ali prvo večera”.

Krepani smo bili svi. Kako i ne bi, 350km u jednom danu bilo je iza nas, a tek nešto neznatno manje toliko ispred nas, na putu do Merzouge. 

Hotel u Tinghiru, realno, daleko je od hotelskog smještaja, a galaksijama daleko od 4 zvjezdica s kojima se hvale. No, služit će kao prenoćište i mjesto za odmor, od cjelodnevnog drnadanja. 

” Mislim da moram u sobu…” – tiho sam prokomentirala R kad je večera (uključena u cijenu izleta) bila na stolu.

“Je l’ sve ok?!?” – gledale su me cure.

“Bojim se da ne…” – odgovorila sam i nestala u sobu.

Mrzim kada sam u pravu. Temperatura 40C, groznica, mučnina – taman savršene predispozicije za dvodnevni odlazak duboku u pustinju – u kojoj, ako zapne, pomoći nema…

BERLIN – grad sa tri duše

Iako je paranoično bio opsednut osvajanjem sveta sopstvenim izumom ratovanaja blickrigom, Hitler je ceo svoj život iskreno patio samo za jednim gradom. Ludački ga je voleo diveći mu se ujedno. Istovremeno ga je užasno prezirao. Kao i svaki pravi nacista uvek je gajio duboke histerične emocije protkane osećajima iskrenih dualističkih obrta. Nije znao uopšte kako da hendluje sa njima pogotovo kada je u pitanju njegova najveća slabost. Svakodnevno je mislio o njemu. Imao je sjajnih planova i buljuk izvrsnih ideja za njegovu rekonstrukciju koje je poverio nikom drugom do arhitekti Trećeg rajha Albertu Šperu lično. Svi fanatici istorije, mundijalisti, diktatori negovali su sklonost ka umetnosti gajeći ozbiljan sens za arhitekturom, pa tako ni Hitler nije zaostajao. Ovaj neuništivi grad bio je zamišljen kao epicentar novog sveta. Trebao je da bude moćniji i od samog Vavilona, starog Rima i Njujorka zajedno. Bio je planiran da postane Avalon novog doba. Pripreman da bude najmoćniji ikada u istoriji čovečanstva činilo se da je sve već gotovo. Karte su bile osmišljene i napravljene. Perfektne skice su bile uradjene, a nove kulise skoro već postavljene. Njegovi ludački snovi se ipak nisu ostvarili. Istina je, u njemu je večno ostao zakopan vrlo bitan komad Vavilona kao i po koji skamenjeni rimski centurion u neposrednoj blizini. Čak je Nefertiti ostala zgranuta neverujući kojom brzinom raste Treći rajh i galopirajuće novo germansko carstvo. Kažu da je u to doba stekao jaču energiju nego i sama „velika jabuka“. Još štošta se u njemu kasnije izrodilo što ga čini jedinstvenim na svetu. Na svu sreću, Hitler nije doživeo taj dan, kao ni njegove ludačke ideje, ali Berlin svakako jeste.

Kako uopšte započeti ovu kratku priču kada nisam ni otišao iz njega? Tačnije, Berlin nije još izašao iz mene. Kada bih samo mogao da se ponovo spotaknem pod njegovu izgubljenost?! Želeo bih još dugo sebi da ostanem nedorečen, a i pomalo dezorijentisan zajedno s njim u svim tim skorašnjim vremenima. Šest dana je izgleda bilo više nego dovoljno da se potpuno zarobim u trodimenzionalnoj čauri njegove istine. Kako ga opisati još uvek hladnog, a vrelog u sebi? Kako ga dočarati kada znam da će ovo moje stanje dugo još potrajati. Postoji ozbiljna mogućnost da se Berlin iz mene više nikada ne iseli. Ta trodimenzionalnost oseća se već prvih sati boravka. Šta mu dodje ta moja, a njegova trodimenzionalnost? Otkriću vam je, ništa ne brinite, samo se malo strpite. Objasniću vam sva tri famozna istorijska sloja ovoga grada. Da li se dovoljno čuju njegovi unutrašnji uzdasi koji još uvek dopiru iz zidova kao žive rane koje izbijaju na površinu u startu vas razoružavajući? Još od Čekpoint Čarlija, ma i mnogo pre. Od Brandenburške kapije, ili Tirgaten parka ste već opijeni i svesni da ste kročili u jedan potpuno specifičan grad, koji se još nije odledio ni od samog sebe. 

Zapitah se čekajući u redu za Berhajn da l’ jedini on možda ima moć da spere svih 27 godina čekanja za samo jednu noć. Možda jer je geografski vrlo blizu „East side Gallery“, te najtužnije berlinske tačke i jednog malog, a tako bitnog prolaza. Još uvek slepo verujem da ovaj klub jedini ume da poništi svih 9855 dana i isto toliko noći izolacije i mraka. Iskreno, ne znam da l’ sam se prevario ili ne, jer nisam uspeo da udjem u Berhajn. Sprao je samo naših sat ipo uzaludnog čekanja i smrzavanja, jer nas nisu pustili, ali kakve veze ima?! Kako sam čuo nisu ni Pariz Hilton, pa šta?! Sve to ne menja stvar. Više nas zaista nije bilo briga da li ćemo ući bilo gde ili ne, verujte. Falio je, istina je, kao višnja na vrhu torte, ali Berlin je sam odavno majstorski odradio posao i bez njega. Dezert smo pojeli slasno svih prethodnih dana uživajući danonoćno u njegovim megalopolisnim aromama. Gledao sam je u redu za Berhajn, moju dragu Lenku. Onako neodoljivo umotanu i skrivenu u sivi šal, koji je izgledao veći od nje. Mangupski se smeškala pretvarajući se da je deo svog tog underground-a, a u biti ga je prevazišla još u ranoj fazi fakulteta i berhajnska pozornica bila joj je samo mala muzička predstava u dva što pre završena čina. Previse urbana i bez Berhajna, ipak stvorena pre za KitKat molila je Boga da ne udjemo unutra. Želja joj se nažalost ostvarila. Bila je previše stilizovana, a i pomalo umorna za moju ludačku energiju, dugonoćnu ogrubelost i impresivni gotični napor berhajnske modne scene. Posle smo se sito ismejali jer nam se na 130 koraka od kluba, ničim izazvana ukazala bronzana bista nekog berlinskog bradonje, pesnika, a u euforiji cele večeri ne pogledasmo ni ko je bio u pitanju. Oboje smo u trenutku konstatovali da je vrlo ličio na našeg poznanika, jer nam je upravo on pričao kako je pre izvesnog vremena banuo u ovaj klub u kiltu, naravno bez veša, kako dolikuje pravim Škotima. Priznaćete, ništa se ne dešava slučajno. Sve u svemu, sa Berhajnom kao da mi je pao veliki teret sa ledja. Ostavili smo ga u nemilosti još jednog greha koji je kao pulsirajuća tačka najvećeg berlinskog bluda nestajao u daljini, dok nas je zeleni metro nemački precizno udaljavao od istočnog dela grada. On odavno već nije istočni, čak verovatno je najzapadniji na svetu. Mnogo je zapadniji od svoje doskorašnje suprotnosti, mada ga još uvek užasno jebe promrzla istorija, prenatrpana soc-realistička gradnja i nepobitna činjenica zvana geografija.

Kako najbolje upoznati Berlin? Kako ga najiskrenije doživeti? Odgovor je vrlo prost. Pre svega dobro se natrontajte i za početak pripremite svoje noge, trebaće vam. Samo se šetajte ulicama i ponekad malo zastanite odajući počast svemu što vidite pred sobom. Berlin zaista ništa ne krije, ama baš ništa. Zato je poseban. Zbog toga je veliki i uvek će to biti. Već sam spomenuo da ima tri čuvena trodimenzionalna istorijska kruga istine. Tako je. To su tri perioda vrlo usko povezana, koja se naslanjaju jedan na drugi i idu baš ovim redosledom. Prvi je Jevrejski muzej i otvorena jevrejska grobnica koja podseća na lavirint, nedaleko od Brandenburške kapije kroz koju je prošao i sam Napoleon. Treba se malo izgubiti u njoj, u svim tim sivim, monolitnim pravougaonim stečcima i mrtvim poljima od tamno sivog kamena. Tek nakon toga možemo sa iskrenošću da doživimo i na tren da osetimo svu patnju, dezorijentisanost i izgubljenost Jevrejskog naroda kobnih tridesetih i četerdesetih godina prošlog veka. Ako se malo i pogubite u njima ništa nije strašno, ne brinite. Sve je već nažalost gotovo. Tu je čak i on da vam pomogne i da vas izbavi ako treba. Sam Berlin je savršeno iskren. Uopšte se ne folira, niti ikome pravda za svoju prošlost nudivši odličan espreso u blizini, a ne zove se Starbaks. Uvek je tu da podseti i da opomene, da se ne zaboravi, makar bio i u koliziji sa samim sobom. Pomalo žaleći što je služio kao izmanipulisan centar sulude moći u nemom saučesništvu nejveće eliminacije jednog naroda u svetskoj istoriji. Danas, pati sa njima zajedno, mnogo više nego što se misli. Najviše se to oseća tek kada se nadjete negde izmedju dva zida. Može biti čak i od velike pomoći u ovo moderno i nejasno vreme u kojem se bude neki stari duhovi. Takva vrsta izvinjenja i priznanja preskupo su ga koštala. Do te mere, te se i sam odrekao jednog broja godina, kao i dela kolektivnog identiteta prošavši neminovnu i bolnu katarzu. Idemo dalje, nastavljajući put ka drugom istorijskom krugu. Dolazimo do dugih, ispisanih zidova koji sami pričaju tužnu istinu o tmurnim godinama teške izolacije, zatvorenosti i podeljenosti. Hiljade grafita i murala svedoče o bivšem zločinu i još goroj kazni koja je zadesila ovaj turbolentni grad, ali ne u njegovo ime. Ovde, na Čarliju, a tek na već pomenutoj i potpuno otvorenoj East side Gallery jasno se vidi i oseća sve. Ceo svet je zastao na tren i ceo Berlin se otvorio. Tako jednostavna, a bolna tačka je isuviše duga da bi bila istinita. Bože mili! Berlin se ovde upija do kraja razarujući vas u potpunosti. Kao pijanac koji se tetura čas u levo, pa u desno sa stotom čašom u ruci i suzama u očima, potpuno otvara svoju dušu. U malom prolazu izmedju dva zida koji ne liči ni na jedan lokalitet vidjen do tada. Tako mali prostor za sva moguća ispisana slova naizgled običnog zida, a ujedno toliko dubok za sprejem nacrtanu emociju odlazećeg vremena. Isuviše težak za svetkovinu istorije koju bolno ostavlja iza sebe. Samo podseća na vapaj hiljade inspirisanih umetnika širom sveta koji su podelili bol u njegovo ime, osvrnuvši se i na svoj. Predugo čekajući zvona da odzvone za kraj jednog dugog i hladnog rata u kojem nema mesta za poražene i nevine, jer oni uvek po pravilu stradaju prvi, a i poslednji. Kao i u prvom i u drugom krugu svi su gubitnici. U svakom prethodnom i budućem uvek će patiti, pa ko bi drugi? Zna se, nedužan narod! Sve je prokleto ciklično. Ovde stavljam tačku na kompletnu istoriju dvadestog veka krunskim dokazom kako se može iskaliti bes tako jadnim i tupim eksperimentom bez ikakve ideje i to u trajanju od samo 27 godina.

Šta je i koja je ta njegova treća tačka? Kako se zove Berlinov ključni treći krug istorijske istine? Da, vrlo bitan za mog glavnog, najharizmatičnijeg nemačkog junaka koji je prošao sito i rešeto. On je možda i presudan za ovaj grad jer je nosilac duše opstanka cele nacije. Mnogo je veći i od prejake nemačke industrije i moćne američke pomoći. Snažniji je i od nemačke discipline. Ne možda, nego sigurno! Opet, kao nekada u dobra i zla vremena, a i ona pre i posle. To je njegova neiscrpna energija, otvorenost i snaga budućnosti. Kao u nemom filmu Metropolis, ili možda Kabareu gde je sve to i opisano?! Ako tu nismo pronašli svu berlinsku snagu, onda nikada nećemo shvatiti “Mi deca sa kolodvora zoo.“ Sve u jednom. Sveta trilogija jednog grada sa tri duše spakovana u film! Uvek je Berlin, kao i njegovo nebo bio i ostao urbana lokomotiva Nemačke. Država u državi. Nezavisni tron, glavni pokretač i neuništivi neuron svakog novog doba, čak i pre Bizmarka, sve do dana današnjeg. Ostaće to i sutra budite ubedjeni i posle našeg odlaska, bar do nekih eventualno sledećih zidova, ako ništa drugo. Berlin je najavangardniji grad u Evropi, pun različitih nacija, koloritan, obojen svim rasama. Potpuno otvoren, topao i kada je ledeno. Postao je sinonim za svaku moguću slobodu i seksualnu orijentaciju i što je pomalo neverovatno, izuzetno je bezbedan. Najveći grad prajda u Evropi. Mesto gde je nastala elektronska muzika i to tajno ostrvo muzeja na kojem se rodio hipsteraj. Berlin je i dalje grad koji ima više mostova od netaknutog Amsterdama. To je megalopolis koji ima više muzeja nego kišnih dana i više umetnika nego oblaka. Ovo je telo u tri dimenzije i mesto koje je imalo više stanovnika 1937. godine nego danas, ali mu to izuzetno dobro stoji kada oduzmemo nepotrebni kvantitet. Ovo je grad koji se izdigao iz sopstvenog pepela. Potpuno jedno živo biće koje konstantno vibrira, dok autoimuno metaboliše sopstvene greške i istorijske epohe, uvek pobedjujući teška vremena jer nameće avangardne procese mirisom na budućnost. Nepokoreni, oporavljeni div neiscrpne snage za koračanje napred. Berlin je danas moderni bastion evropske umetnosti, centar IT tehnologija i novonastalih habova koji okupljaju brojne kreativne ljude primenjene i savremene umetnosti iz celoga sveta. On je evropski raj za najmodernije vizuelne instalacije. Kako bi neki ljudi rekli “top destinacija za život u svakom smislu.“ Kosmopolit sa najviše murala po glavi stanovnika na svetu i najbogatiji grad underground kulture u kome stari metro kasni čitavih 27 minuta na mesečnom nivou. Možda sve on to radi samo iz osvete, ne bi li pokazao svetu svoju iskonsku snagu! Grad junak, koji ne ispušta glas ni kada ga muče, jer i pored potpune devastacaje svih mogućih bombi, kaćuša, uličnih borbi i mnogobrojnih silovanja i dalje ima u svom posedu najgrandioznije platforme istih metro stanica, najlepši trg u celoj Nemačkoj, kao i vrlo očuvane univerzitete koje su pohadjali Marks i Engels i na kojima je predavao niko drugi no Albert Ajnštajn. Berlin predstavlja i sveti dom najvećeg nemačkog pesnika Fridriha Šilera. Zidine univerziteta su i dalje nemi čuvari Humboltovih hodnika u koje je divljački upadao Hitler, kao u minhenske pivnice uspešno slamajući srce o prosperitetu lažima pomalo naivnom, hrabrom, isuviše ponosnom, a vrlo odlučnom nemačkom čoveku.

Berlin se vrlo često ponaša kao i njegova surova klima. U samom početku ne deluje hladno, ni kada vetar duva, a ni kad’ kiša rominja. Možete i u majci kratkih rukava usred zime izaći napolje, da zapalite cigaretu kao ja sada. Kako odmiču sekundi Berlin počinje polako da vas steže kao najači piton. Berlin kreće da vas nagriza do gole kože, kao nevidljiva pirana, kako god bili obučeni. Verujte, naći će vas uvek i svugde. Prodreće u svaki deo vašeg bića, do kostiju i dalje. Takav je, potpuno nemilosrdan. Zato ga nikada ne potcenjujte i slojevito se obucite pre nego izmarširate njegovim utabanim stazama otvorenih rana. Brzo hodajte isključivo izmedju njegove tri dimenzije, a za sve ostalo će se on pobrinuti. Slobodno se prepustite njegovoj višeslojnosti da vas sama vozi kroz vreme i poljubite sveta Ištar vrata. Radujte se svakom novom danu u njemu. Obavezno malo spavajte, makar po svaku cenu. Ponekad dignite glavu i pogledajte ga pravo u oči, jer on to zaslužuje i napokon mu sve oprostite.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/viatorSimul/

Most na reci Kvaj

The Bridge on the River Kwai

Još uvek u glavi živim one stare slike. Kada zažmurim kao da čujem bat teških koraka u stroju kako marširaju u svoj jutarnji nepovrat. Hiljadu uzavrelih nogu pričaju svoju priču, dok im se prašina i dim uveliko puše iz vojničkih cokula. Gomila vojnika u belim i žutim majcama, sivomaslinastim pantalonama bez trunke života i osmeha u očima započinju još jedan svoj bezimeni dan. Nepomične grimase i pore na licima ljudi koji već odavno ne postoje. Ni strah više ne osećaju. Tutnje prašumom. Pribijeni jedan uz drugoga, neispuštajući ni glas. Samo jedan urlik biće dovoljan da im se ponovo smanji broj! Pocrneli od čadji i dima, kao i vreline skapavaju od znoja marširajući po džungli, silazeći na reku. Pakleno nebo, kao i crveno sunce japanskih vojnika na čelu ljutito posmatraju i odbrojavaju svaki njihov korak, koji ih još više lepi za vrelu, tajlandsku zemlju. Krenuli su jutros, kao i svakom novom zorom. Možda zadnji put u životu? Pošli su da sagrade taj pakleni most…

Suviše je rano, a danas je baš ozbiljan dan. Ko sam ja u stvari i kome pripadam? Na čijoj li sam ja to strani? Spreman li sam za ovako nešto? Sve ove odgovore hoću da dobijem najkasnije do zalaska sunca?! Oblačim svoju uniformu, pakujem se i krećem. Obučen kao ratnik, nosim svoj stari crni ranac, cigaret pantalone boje peska sa džepovima, sivu majcu, foto-aparat i malo vode tek toliko da preživim. To je sve! Ahhh, da i moj vijetnamski, slamasti šešir. Neophodan mi je! Ne idem sam. Poveo sam je toliko daleko, a tako smo mu sada blizu. Nikada bliže! Želim da i ona vidi ovo istorijsko čudo iz moje mašte i jedno nezaboravno filmsko ostvarenje iz 1957.godine. Želim da oseti istoriju uživo. Doveo sam nas da zajedno osetimo svu moć Mosta na reci Kvaj!

Krenuli smo iz Bangkoka i vozimo se džipom kroz prašumu koji juri kao lud. Pogled u retrovizor našeg šofera i te opake tajlandske kose oči koje stalno kao da opominju. Ne pomeraju se. Sve vreme ćutimo. Nikakve komunikacije nema medju nama. Nema ni negativne energije. Mir, dostojanstvo, poštovanje i profesionalizam odlika je ljudi ovde. Tako i ovog simpatičnog vozača, našeg današnjeg bezimenog vodiča. Dok se vozimo kroz džunglu u meni kulja adrenalin, jer kako letimo oseća se miris reke Kvaj, koja se nadzire svaki čas pod krošnjama uzavrele džungle. Osećam da smo blizu i poslednje prepreke nesavladive prirode. Osvajamo i zadnju neutabanu stazu. Posle nepunih dva sata vožnje ipak napokon stajemo. Izlazi prvo vozač. Otvara nam vrata i kao da nam se pritom klanja. Ja mu se prijatno smešim i zahvaljujem. Naš vozač stade pored kola i samo jedan pokret ruke na desno. Živa tabla bez reči i teksta. Kao pantomimičar pokazuje nam pravac kojim treba da se krećemo. Nemi film upravo počinje. Kao da se diže nevidljiva zavesa. Okrećem se, a ispred mene u daljini, zarobljen još uvek u kandžama prašume u mom vidokrugu stoji on. Moćno čudovište od crnog gvoždja i belih stubova, isprskano mazutom. Presijava se na vrelom suncu.

Znoj mi curi sa čela! Uzdišem, stojim nepomično i doživljavam svoj novi avanturistički orgazam. Uvek je isto, a kao da je prvi put! Ne progovaram, samo hodam i rukama kao mačetom razgrćem živi svet oko sebe. Spuštam se niz malu provaliju. Gotovo da padam. Ne tako lagano silazim na reku, dok lišće prašume šušti pod mojim nogama. Osećam kao da ću da se stropoštam u ambis. Ambijent dole vrlo specifičan. Ne čuje se ništa, ni žubor vode, a ni uzdah vetra. Ne postoje zvuci. Samo glasovi po kojih turista koji prelaze s jedne na drugu stranu mosta. Okrećem se, a moj vozač je već preparkirao auto i nepomično stoji pored kola i posmatra nas u daljini. Skamenjen je. Kako li mu nije vruće? Zar nije već ušao u svoj auto, pustio klimu, neku dobru muziku i odlutao u svoj neki svet. Reka je nepomična. Kao da je suva? Tolika je vrućina da sve stoji i ne pomera se. Kao da je smrznuto, a vrelo je. Pakleno vrelo! Ali pritom toliko je sve pitomo unaokolo, kao da ceo ambijent ne ukazuje na strašne dogadjaje iz prošlosti.

U mirnoj provinciji Kančanaburi na oko 130. km od Bankoka, ka granici sa Burmom danas sve je stalo. Samo se mi krećemo. Pri dnu mosta i na početku velike železničke konstrukcije nalazi se pećina Kra Sae sa kipom malog Bude na vrhu. Pored se nalazi i autothoni restoran u Thai stilu, potpuno prazan. Most izgleda fascinantno i energija koja se oseća ovde je vrlo specifična. Stajem nogom i stupam na most. Treba da znate da ima neku hipnotičku moć i da ćete koračajući njim tek negde na pola reke shvatiti da hodate po uzanom koloseku pored koga su ogromne rupe kroz koje se može čak i propasti u provaliju. Ako niste pažljivi siva i tiha reka postaće vaš večni dom. Možda će na sredini mosta nastati i panika jer niko neće imati hrabrosti da se pomeri u stranu kako biste prošli. Sa nekim ćete se sudariti, sa nekim zagrliti, kako biste se mimoišli. Ukoliko patite od straha od visine možda će vas taj isti strah paralisati, pa ćete ostati “večno” na tom mestu, zarobljeni ovde na Tajlandu.

A nije loše znati da je pruga u redovnoj upotrebi! Sve to ja nisam znao, sem da je most još uvek živ i da vibrira kao nekada. Možda je bolje reći, kao nikada. Na sredini mosta srećem tajlandskog dečaka, koji sedi nepomično i lagano gricka trsku. U očima mu vidim zrno tuge, dok mu na majci jasno piše ”Fuck off walker”. Posmatram ga. Gleda i on mene, pa u čeličnu konstrukciju na dole. Pogled ponovo šalje ka meni, zadržava ga i sve to traje kao večnost. U njegovim nevinom i tužnom pogledu kao fleš struje kroz moju dušu sve strahote ludih ratova i patnji. Dok ga posmatram svojom rukom stružem čadj sa čelične konstrukcije užarenog mosta. Mirišem je i sedam pored njega. Dajem mu svoj prst, pa celu šaku. On prislanja svoj i pruža mi ruku. Čvrsto me steže. Gledamo se i ne progovaramo! Čujem u daljini samo otkucaje srca. Pojačavaju se. Kao da tutnje dolinom prohujale reke. Sve je kao i u filmu. Samo je drugi žanr u pitanju. Sjedinjeni smo. Kao da ga usvajam u trenutku i predaje mi se u potpunosti. Da li je ovo samo još jedan besani pomen žrtvama ili težak lični i intimni emotivni trenutak!? Ne znam ni sam više? Sve je u meni. Gorim u sebi.

Nastavljam dalje, prelazim most i odlazim na drugu stranu. Obilazim stare japanske karaule i osmatračnice, potpuno autentične. Kao kulise ispale iz filma. Nalazim veliku japansku zastavu u blizini iz drugog svetskog rata. Iskrzana je na krajevima od zuba vremena, silnih vrućina, monsunskih kiša i same istorije. Uzimam je pod ruku, još uvek natopljenu od krvi. Mirišem je držeći je dugo i odajem joj počast. Ljubim je. Moje kose oči tako lepo stoje nad njom, pod paklenim tajlandskim nebom, bez daška vetra. Crveno sunce u sredini sa zracima još uvek miriše na svežu farbu. Ni ona se ne pomera kako stoji nepomično, skoro sedamdeset godina. Dotakao sam dno istorije. Doživljavam sjedinjenje sa iščezlim vremenom. Obožavam Japan i uvek sam se divio ovom narodu! Vrteo sam se mostom levo-desno, napred-nazad. Tako u krug, dokle sam mogao i imao snage! Pio sam tri gutljaja vode na sat. Kao oni nekada. Sve sam nemo posmatrao, nisam progovarao i samo sam ćutao dugo. Napuštam ga ipak nešto pre sutona i saznejem da Most na reci Kvaj zapravo ne prelazi preko reke Kvaj, već preko reke Mae Klong. Režiser filma “Most na reci Kvaj”, zbog kojeg je ovaj most i postao poznat širom sveta sada je velika turistička atrakcija. Možda nije znao da pruga ne ide preko reke Kvaj, te je nastala velika zbrka. Kada su turisti počeli da dolaze na Tajland u želji da vide most, Tajlanđani su se dosetili, pa su deo reke Mae Klong jednostavno prekrstili u reku Kvaj (Kwae Yai).

Pa zar je to uopšte i važno? Naravno da nije. Odlazeći i ostavljajući ga iza sebe pod krošnjama prašume pitam se nešto sasvim treće. U sebi duboko razmišljam kome danas treba da darujem olovni i težak korak natopljen snovima jednog lutalice i pustolova? Teži li je on za još jednu veliku emociju? Za jednu prazninu ili veliku punoću? Da li je moja misija večeras u sutonu dobila svoj potpuni smisao? Jesam li uspeo da ostvarim i da odživim taj svoj dečački san na javi iz mojih ranih filmskih dana?! Dugo sam se pitao posle kome pripadam i koja je moja zaista strana? Kojoj to istorijskoj pravdi ili istini jednog prohujalog vremena treba da se i ja poklonim. Samo znam da je u meni ostavio neizbrisiv trag svaki predjeni metar sopstvene vode i soli ostaće uklesan večno u njemu. Svoj poslednji korak poklanjam tišini koju sam zatekao ovde izmedju dva sveta i vremena. Svoj jedini i preživeli uzdah ostavljam živom i plutajućem spomeniku od gvoždja i betona koji je još uvek živ, mostu na reci Kvaj!

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3