Praćenje leta na svom monitoru – ne znaš da li olakšava stvar ili još više muči 🙂
DAY 01Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu
„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.
„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.
„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“ – dodala je.
„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.
Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.
„Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.
Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.
„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.
Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.
„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.
Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.
„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.
„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.
Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.
Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.
Khmm… osjetila su zbunjena…
„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.
S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.
„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.
„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.
„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“
Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.
Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.
Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.
„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“ – najavila sam.
„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.
Da li je Rio zaista toliko opasan i nebezbedan grad kako se već decenijama priča? Jesu li to samo puste glasine?! Nisu. Koliko je opasan? Može biti mnogo, čak i previše, pogotovo ako se ne pazite. Kako da se pazite, a da ujedno budete opušteni i da uživate u čarima ovakvog jednog vibrantnog grada? Jednostavno, ako niste spremni da se uskladite nemojte ni pomišljati da „za džabe“ prevaljujete toliki put. Nešto će vas sigurno već snaći onako nepripremljene. Budite sigurni u to! Fakat je i imajte u vidu jer “Brazil nije putovanje za početnike.”
Gde je to najopasnije u ovom ludom megalopolisu? Ne znam iskreno!! Verovatno svugde i nigde. Samo znam gde je najbezbednije! Jedino mesto u koje se možete mirno sakriti, a da budete potpuno sigurni da vas neće opljačkati, ili ne daj Bože još nešto gore su zatvorene zidine nepreglednih favela. Samo pod jednim uslovom:”OBAVEZNO POŠTUJTE DATE INSTRUKCIJE!”
Vodim vas u jedno skrovito mesto gde vas sigurno nikada više niko neće pronaći žive u koliko ne ispoštujete iste! Upravo krećemo u Rosinju, najveću favelu Rio De Žaneira. Da li ste spremni?!
U Riju već dva dana lije kiša “kao iz kabla” i osećam se sve više kao u Londonu, Parizu, u najboljim danima. Užasno me to nervira. Samo mi je vrlo toplo, pa me osećaj neprestano vara. Laže li me i sam Rio, u kome sam, a imam za njega u “šteku” još samo dva dana! Da li me je i on sam nezvanično već opljačkao??? Hmmmm, ni slutio nisam da će mi ovaj dan biti i najuzbudljiviji, gde ću mu ja ipak ukrasti još jednu kap života.
Branislav Joković
Kako silazim iz autobusa tako navlačim belu kabanicu, uzimam telefon u ruku i kao po običaju ovde ga stavljam u džep. Obavezno moram da ga osetim i da me žulja. Tako je bezbednije. Skidam slušalice i gledam sve nagomilanije kablove na visokim banderama kako paraju već natmureno sivo neba. Stajem, zapažam patike okačene na nekim od kablova. Šta li je sada ovo? Modni hit favele u koju još nisam kročio? Brzo saznajem da se oplakuje čovek iz ganga koga su nedavno ubili. Gde? Pa u Rosinji, ili ispred nje, gde li bi??? To je ovde u faveli potpuno normalno, tako se vrši pomen preminulom! Ovo mu dodje kao već kupljena karta za jedan vrlo uzbudljiv film.
Kolorit ljudi oko mene potpuno je drugačiji nego na utabanim i relativno bezbednim kišnim plažama Kopakabane i Leblona. Pomešan znojem, smradom iz kanalizacija i nekom pokvarenom hranom koja kao da isparava svuda oko nas. Ovo sve više liči na pakao. Lica istetoviranih, zadriglih, opasnih očiju sada su svuda oko mene. Ljudi me začudjeno gledaju, žene, babe. Deca, klošari, beskućnici, lokalni prodavci. Svi na jednom mestu! Čak i specijalci na motorima. Kriminalci preobučeni u ljude od pravde na samom ulazu. Liče na stujarte na fudbalskim utakmicama. Samo su malo tamniji i naoružaniji. Bulje u mene. Gledam i ja njih, mada ne buljim. Svi već znaju da sam stigao! Upravo je došao još jedan gringo! Šta će on ovde, pa zar ne pripada spoljnom svetu! Tihi pogledi me susreću dok se penjem i prolazim kroz katakombe zatvorene žicom. Neki stariji ljudi nešto i dobacuju, hoće da pridju, a neki se smeškaju i nešto mrmljaju na raspalom portugalskom, koji ionako ne razumem. Vodič ih odvraća. Slušaju ga i vraćaju se. Povinuju mu se. Ima veliki autoritet. Vidi se odmah na terenu, a to je sada najvažnije.
Penjem se uz jezivo strme stepenice. Prolazim kroz prostor nalik otvorenom, velikom šahtu, a mulj mi polako prodire u već mokre patike. Nastavljam dalje. Tek sada sam i zvanično kročio u Rosinju! Stigao sam napokon u favelu! Ulazim u sivu fazu jedne nezavršene kuće i spuštam se stepenicama na dole.
Grupišemo se po propisu vodiča. Krećemo na turu! Užasno je strmo, klizavo, vodič nas opominje da striktno hodamo uz liniju i da ostavimo prolaz ljudima. “Kabrio tunel” vijugavo pokazuje i podseća na stazu koje treba da se držimo dok se spuštamo na dole. Stotine kablova iznad moje glave sa kojih kaplje po koja vrela kap štite me od “jesenje kiše”, podmukle vode sa neba Rija kad’ joj vreme nije. Slikamo se. Šta li u stvari slikamo? Geto?! Ljude!? Događaje? Polako koračamo nizbrdo u pratnji vodiča koji nas opominje da silazimo u deo favele gde je zabranjeno slikanje. Naravno, ubrzo shvatam da prolazim jednu mini fabriku, primitivnu, kao iz neke prošlosti. Mala manufaktura, gde se proizvodi opijum, krek i marihuana. Krek se i dalje koristi? Nagomilani ljudi pod oružjem ukazuju da se ovde rade ozbiljni poslovi. Ceo prostor miriše na čist Kanabis. Naš vodič im se uljudno javlja. Poštuju ga. Nešto mrmljaju, ništa ih ne razumem.
Lagano prolazimo dalje. Put nas vodi opet na strme stepenice, kraće ovoga puta. Ulazimo u jednu sivu straćaru, nalik na kućicu, poluotvorenu sa svih strana. Galerija, nešto što vrlo podseća na izložbu i na njenu stalnu postavku. Slike, crteži, tagovi, murali, grafiti i Bob Marli u pozadini. Izlazim na terasu, a pogled puca na Rio i celu favelu obasutu redovima nedovršenih kuća u nekoliko boja. Dominira siva i bledo crvena, sa svih strana. Kuće u brdima, kao da ih je već pojela vetrometina džungle, negde gore pod oblacima velikog zaliva. Nepregledna je. Bože mili, pa ovo izgleda nestvarno! Rosinja u svom najlepšem izdanju i kiša je prestala da pada. Plavi tankovi za vodu, ima ih na stotine, na svakoj od njih. Rosinja, najveća favela u Riju, kao da je osvojena. Na samom smo njenom vrhu. U daljini se ocrtava Atlantik, prelepa brda zaliva Guananabara, kao najbogatiji i najlepši deo Rija. Odmah iza žica nepreglednih favela. Kakva ironija života! Preglasne klasne razlike. Neopisive! Majko mila!
Dok slušam vodiča kako priča o Rosinji, gledam umetnost oko sebe. Borbe gangova, maskirane dečake sa pištoljima, mrtve policajce, vage za merenje droge. Murale koji verno opisuju mesto u kojem sam trenutno. U svakoj muci, teskobi, umetnost najbolje zri. Dokazano. Rosinja, najveća favela u Riju, broji više od 120 000 ljudi. Sada je pacifikovana, hmmmm! Smatra se jednom od bezbednijih favela u Riju. Ima ih 700 u Janoarskoj reci i oko 3 miliona ljudi živi u njima. Njeni autohtoni žitelji ne vole naziv favela i smatraju ga pežorativnim. Zovu je komuna, zajednica. Ceo jedan Beograd, još i kusur izbrojite, u obliku Niša! Kakve li su tek ove nebezbedne?! Ne postoji bezbedna favela! Postoji samo bezbedan čovek koji vas vodi kroz nju i ništa više! To je Patrik, naš vodič.
Za sada je sve ok. Upisujemo se u jednu svesku, nalik knjizi utisaka. Otvaram je. Listam, nema nikoga iz Srbije. Puna je imena, ceo svet u jednom malom formatu od šezdeset strana. Najviše ima Britanaca, Holandjana, Nemaca, Australijanaca. Zapažam ime jednog našeg Crnogorca. Sada smo tu i mi. Lejla, Kaća, Gabi, Aleksandar i ja. Dragica iz Hrvatske, takođe je sa nama. Plavim slovima upisani. Prava Jugoslavija u malom. Divno! Za sva vremena zapisani, pa idemo dalje…
Spuštamo se i opet zabrana za slikanje. Prolazimo kroz neke katakombe, tunele. Začu se glas na engleskom: ”Momak imaš jednu cigaretu?“ Tek primetih da sede ljudi na zemlji, naoružani do zuba, istetotovirani. Nose debele lance. Vratih se korak i dadoh jednom liku trećinu kutije. Pruži mi ruku, bratski, stegnuvši je. Ispod čeličnog pogleda prelomi se osmeh! „Kako se zoveš?“- upita me! „Branislav, a ti?“ „Edilson“- odgovori mi. Ovi oko njega, skamenjeni gledaju u pod, ne pomeraju se. „Ovde ti niko ništa ne može, samo reci na kapiji dole da si upoznao Edilsona!“ “Hoću, hvala ti puno.“
Htedoh da ga pitam štošta, ali Patrik, vodič već naredi novi pokret. Ok. Prolazimo dalje i spuštamo se skoro dobrih dva sata. Slikamo gde smemo i nigde ne skrećemo, samo utabanom stazom koja izgleda kao da nema kraja. Pravimo pauzu u nekoj kao nalik poslastičarnici gde jedem najbolji kolač od Marakuže preliven semenkama. Najukusniji kolač u Brazilu pojedoh upravo ovde, u Rosinji. Topi mi se ustima još uvek i dok ovo pišem. Osmeh starice, brazilke i tips koji sam joj dao i sve već sada podseća na sreću. Bar na jedan njen trenutak.
Patrik upozorava da ne smemo da slikamo izlaz, samo unutra, enterijer. Još nismo u bezbednoj zoni za selfije. Izlazimo napolje, a Patrik naglo saopštava da se sklonimo i da stanemo u liniju. Prolaze klinci, deca pod oružjem, munjevito se spuštaju u podnožje bezdana favele. Starije žene u grupi u laganoj panici, oseća se nemir u vazduhu. Ne osećam strah, gledam krajičkom oka dok prolaze. Odzvanjaju cokule po raspaloj kaldrmi od opeke. Pratim im pokrete. Znam da sam bezbedan. Ako opalim fotku, znam da ću biti momentalno mrtav. To je to! Sve je na meni! Favela, to sam i hteo! Branislave biraj! Šalim se naravno, ni pomislio nisam. Malo nadrealna scena. Veće duge cevi no deca, koje se presijavaju u dnevnoj izmaglici. Ali to je Rio u “fulu.“, zar ne?! Čitali smo o tome, gledali filmove na tu temu. Buljuk filmova, a sada uživo.
Silazimo u bezdan dio favele, u jednu ulicu punu murala, gde vidim Čegevaru, zastavu Brazila, prelepu crnkinju izbušenu metkovima, pa prefarbani ožiljci na lepotici. Patrik upozorava da nikako ne slikamo ljude ovde dok silazimo. Odjednom, skrećemo u levo, a likovi, crnci, crnji da ne mogu biti leže na još mokrim sofama ispred nekih lokala, nalik na prodavnice. Oružje strogo ispod kanabeta. Oslikavaju se duge cevi dok se spuštamo. Ne pomeraju se. Samo nas prate pogledom i ćute, bar dok ne prodje jednolinijska povorka u kišnim kabanicama. Samo da se neko ne zaplete, vrlo je strmo, pa da se ne istripuju.
Osećam kao da uskoro izlazimo iz favele. Stajemo pored nekih trošnih kuća, gde cveta merkantilizam. Stari televizori, šolje, hiljade limenki, mikrotalasne peći, lutke, obuća, odeća, sve polovno i u lošem stanju. Zastajemo, dok Patrik priča svoj poslednji “čepter“ o Rosinji. Iznenada izleti iz jedne od kuća go muškarac, naravno sav istetoviran u gaćama. Nešto mu ljutito reče tihim glasom, pominjajući foto, a ja to shvatih ovako: “Nemoj slučajno da je mene ili robu neko slikao, sve ću da ih pobijem!” Vidim na prozoru, ženu kako izvire i gugla očima, dok nas posmatra iz daljine, pomalo zgranuto. Pogledah Patrika, nasmejah se i on kao da mi potvrdi. Neverbalna komunikacija šljaka do bola, jer smo još u autobusu on i ja obradili temu filma “Tropa de elite!”.
Sve je jasno kao dan, nastavljamo dalje i polako dok silazimo napolju već se nadziru automobili i spoljni svet. Život iz kojeg ja navodno dolazim. Na kraju, verovatno kao metafora grafit za pizzu diliveri. Ko još donosi picu ovde? Pa da li ovde ima stalnog posla i za mene, pomislih u sebi! Kada budem puk’o u životu, doći ću u Rio da prodajem kišne kabanice, kišobrane i da raznosim pice po favelama. Idelni poslovi za mene. Nikada neću biti gladan, hmmm!
Napuštamo Rosinju obasutu žicom sa spoljne strane i polako sunce počinje da para nebom, iako se satima još uvek bori s tminom. Toplina se ponovo oseća napolju, ali u meni se već uveliko nastanio jedan sasvim drugi osećaj. Favela, fasciniran sam, ali i prazan ujedno. Kako mi u stvari dobro živimo! Koliko smo samo besni, razmaženi, ušuškani. Pravila životne igre?! Sasvim jedan drugi svet! Zatvoren, vrlo surov, a opet pravedan. Ne narušavaj ga i sve će biti u redu! Poštuj ga i bićeš ispoštovan. Hiljadu pitanja u sebi sam postavljao nakon posete Rosinji. Hiljade očiju siromašne dece, nadrkanih starica koje vire iz avlija nedovršenih i raspalih kuća, pijanaca, običnih ljudi, teških kriminalaca. Ko li je sve prolazio pored mene danas, a da toga nisam ni bio svestan? Kako li oni gledaju na nas turiste? Neki sa prezirom. Drugi opet sasvim prirodno i normalno. Mnogi su nas tužno posmatrali. Nekima smo narušili spokoj u večnom nemiru. Nekome smo doneli novac, da se bar malo prehrane u izobilju sirotinje koju smo videli. Težak ukus u ustima vučem iz najveće favele u Riju.
Mnogima iz grupe je to samo bio još jedan običan izlet u moru putovanja, ali ne i meni. Jedno veliko iskustvo, upozorenje, poruka, da budem sretan u cipelama u kojima jesam i da uvek imam na umu da još više poštujem instrukcije života koje su mi date. Još uvek mi trepere vesele i razdragane oči devojčice koja je prodavala slike i radila u galeriji. Zvecka mi ukus nepotrošenog baruta neupotrebljene cevi dece malog boga, koja su prodefilovala pored nas. U daljini kao da čujem glas Edilsona koji priča svoju sliku života u najrealnijem žanru, samo sada kroz mene. Fascinira me i Patrik, iako mi na kraju nije priznao da je i on sam dete jedne od favela. Kako ga samo poštuju, to je fascinantno!
Janoarsku reku i sve njene čari teško je opisati rečima samog Leblona i Ipaneme, po koje sambe na talonu razdragane Lape. Bossa nova se može osetiti i ovde u zatvorenom svetu, u komuni, zajednici, samo ako dobro oslušnete i ne napravite jedan pogrešan korak, a vrlo je klizavo. Ja sam ga napravio kasnije i odmah su nestale slušalice. Najbolje je možda krenuti baš iz neke od favela. Tu možda još uvek živi ta skrivena duša karioka u podnožju Korkovada. Najbezbednije je ovde, verujte, bar na tih nekoliko sati jednog običnog kišnog dana, tamo negde duboko u srcu Rosinje.
Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:
„Spasio te sat, kao i činjenica da smo ovo dugo planirale!“ – aždaja iz Kostrene pustila je svoj otrov u 5h ujutro – „Ukrala si mi pokrivač i jedva sam ga iščupala nazad!“ – dodala je.
„Živim sama, spavam u bračnom krevetu, oprosti što ne znam dijeliti! Uostalom i ti si se gurala cijelu noć, krevet je premalen za obje, a već smo se odavno odvikle od cimerstva u ovakvom obliku.“ – vratih joj.
U dnevnoj sobi gdje je spavala Anchy vladala je mirnodopska atmosfera, a ona je (baš kao i uvijek) izgledala posve svježe. „Koji je plan?!“ – dočekala nas je nespremne.
„Detektirati džezvicu – treba mi kava, onako, odmah!“- viknula sam ne znajući koliko će ovo biti težak zadatak. Čak i kad sam je našla, trebalo je potražiti milijun priručnika kako upaliti posljednje čudo tehnike (kakav je bio štednjak), odabrati pravi daljinski (!!), a da pritom ne popalite napu, isključite frižider, upalite kućno kino ili isključite susjedov aparat za dijalizu. Meni je sve od navedenog pošlo za rukom, osim skuhati najobičniju tursku kavu.
Dok sam to savladala cure su već gotovo bile na izlazu iz stana, s koferima u rukama. Vlasnika nismo dočekali, jer… eto… nije mu se ustajalo iz kreveta. Ključ smo bacile ni sama više ne znam gdje (ali znam da nas je on tamo uputio), spustile se s 13. kata u nadi da će nam taxi, kojeg smo pozvale preko 7365765 posrednika (jer lokalni broj, kao ni aplikacije nemamo) na kraju ipak i doći. Čudno, ali istinito, stigao je… Čudno, ali istinito, stigle smo i mi na aerodrom Nikole Tesle.
Šačica okupljenih ljudi oko osobe s fasciklom u ruci dala nam je naslutiti da je to skupina koja na Bali putuje s nama kao i agencijom koja to nije. Karte smo preuzele (Anchy i zadatak da lokalnom vodiču na Baliju preda hrpu papira, zatvoreni registrator, kuvertu i tko zna što još unutra), potražile još jednu dozu kofeina i dočekale let.
Uz sve letove do sada, ovaj do Dohe već znamo napamet… baš kao i lokalnu arapsku zračnu luku, opsjednutost klima uređajima i predimenzioniranim skulpturama koje (po mom izrazito subjektivnom mišljenju) ne liče na ništa. Čamiti tamo preostalih 6 sati do idućeg leta nije nam padalo na pamet. Kao ni Dohu razgledati čoporativno s organiziranim grupama.
Naručite UBER, imate WI-FI, rekla je Kupus. Znam da će ovo pročitati i dobro se nasmijati kad vidi svoj znani nadimak koji sam joj dodijelila još tamo davne 2013. godine dok smo zajedno kretale u svijet avijacije. Sama sam se u tom svijetu zadržala kraće, dok ona broji već popriličan staž u istoj uniformi, baš kao što je skupila i dovoljno godina života u svijetu kojeg smo rijetko nazivale našim.
Poslušale smo je, pozvale/uletile u jedan i ubrzo zalupile vrata taxija u centru Souqa Dohovine. Plan je bio kraće se prošetati, duže se zadržati sjedeći negdje i ne radeći ništa. Ispalo je obratno. Doha, kao i većina arapskog svijeta, živi noću, a tu noć – činilo se – nitko nije ostao doma.
Nakon dva sata hoda u potrazi za slobodnim mjestom u jednom od mnogobrojnih kafića popustile smo marokanskom restoranu i svim onim mirisima koji nam iz receptora okusa i mirisa nisu nestali još od putovanja u Maroko nekoliko mjeseci ranije. Naručile smo koješta (i malo što znale ponoviti bez menu-a), osim WI-FI lozinke. On nam je uskoro trebao za povratak na aerodrom.
I baš nas je on izdao kad nam je trebao najviše i usprkos
pokušajima pomoći marokanskih konobara naši su mobiteli odbijali surađivati.
Do leta je ostalo manje od dva sata i znale smo da taxi moramo naći što prije. Zaputile smo se na ulice izvan Souqa, usput izgubile Anchy koja je – pak – pokušala pronaći Wi-Fi po okolnim (nimalo osvijetljenim) uličicama, a vrijeme do leta – na kojeg već sad, potpuno opravdano sumnjamo, možda i nećemo stići – sve kraće! U zadnji tren hvatamo prvi slobodni taxi, na pola puta obavještavamo vozača da ga ipak nećemo platiti koliko je sam pretpostavio da bi mogao „izmusti“, upadamo u zračnu luku, prolazimo security, trčimo prema gate-u i ulazimo – zadnje – u avion iz kojeg ćemo izaći tek 11 sati poslije.
…link za Instagram click_away_together profil za story dnevnik ovog dijela putovanja…
…posljedni post portugalske sage… za prethodne CLICK OVDJE...
DAY 9 Obrigado, Prazer em Conhecê-lo
Ma, kako i kada je ovo proletjelo, poturalo nam se glavama dok smo se mrzovoljno pakirale za check out. Ovo spremam, ono bacam, ovo nosim, u ovo se presvlačim za put – slagale smo kombinacije u glavi. Imamo pola dana pred sobom i prije posljednjeg pozdrava Lisabonu, kao i Portugalu općenito, idemo do Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent) ili onoga što je od njega ostalo.
Danima smo ga škicale na brdu, mozgajući put do njega. U cilju da vam uštedimo aktiviranje moždanih vijuga otkrivamo – skriva se (iako mu to baš i ne polazi za rukom) iza Elevadora de Santa Justa koji se, s druge strane, s ponosom ne skriva. Zanimljivo, samostan je poznat po tome što je jako oštećen, kao i cijeli Lisabon u potresu 1755. godine. No, svojevremeno je glasio za najljepši samostan u Lisabonu, a danas se unutar njegovih zidina nalazi arheološki muzej.
Nalazimo ga poprilično jednostavno, vozeći slalom među
turistima, guramo se do ulaza, švercamo se na studentske ulaznice, zahvaljujemo
genima na mladolikom izgledu i ulazimo unutra. I nije to bila neka ušteda, ulaznicu
smo umjesto redovnih 5, platile 4 EUR, no prilika čini lopova (uvijek i svugdje
ma koliko mi šutjeli o tome). Osim za Copri, pošteno stvorenje, koju kolektivna
euforija ne može izbaciti iz njenih moralnih tračnica.
Upozoravamo – samostan je iznenađujuće mali, s hrpom ljudi unutra. Predstoji nam, dakle, izazov za slikanje i pokoji story u prepunjeni highlight na Instagramu, ali izazovi su tu da se prihvaćaju. Okupiramo teritorij, tjeramo masu, zadovoljavamo vlastite kriterije lijepih fotografija, brišemo znoj sa sebe.
Tropska temperatura (živote, nepravdo, gdje si je skrivao proteklih dana!) tjera nas u zaklon – skrivamo se u muzej, razgledavamo unutrašnjost samostana (veličine mog iznajmljenog stana na Ferenščici od nategnutih 39 kvadrata) gdje je temperatura ipak znatno ugodnija. Nakon 10-tak minuta nauživale smo se ljepote (i retro hladovine) te marširamo prema izlazu. Mission complete.
Preostalo nam je otprilike dva sata do dogovorenog povratka u hostel, a ne jurca nam se okolo, stoga svraćamo na precijenjeni lift Santa Justa (ups!) odakle detektiramo kafić u hladu i lokaciji s koje puca pogled na grad, i na kojoj ćemo radije provesti sljedećih sat vremena.
Kava za Copri, limunada Sekić i meni. Sangrija nikome! Moralo se i to jednom dogoditi. Pogled s Topo Chiado rooftop bara na grad lijep je kao sa Santa Juste bez razmjenjivanja znoja s ostatkom turista, što je nezaobilazni accessories te turističke atrakcije. U tišini, poneki komentar, tu i tamo neka fotku, odmaramo, dovršavamo piće i umiremo od smijeha Sekićinoj degustaciji vlastite slamke upotpunjene zabezeknutom objašnjenju kako je, neočekivano, jestiva! (Doduše tko se zadnji smije, najslađe se smije – baš se to neki dan pokazalo istinitim kad nam je podmetnula pod nos link teksta u kojem se hvali svijest Lisabonskih kafića o prezagađenom planetu stoga daju gostima u piće slamke od tijesta).
Na kraju se odlučujemo za posjet trgovini gdje ćemo se opremiti suvenirima na koje smo potpuno zaboravile u proteklom tjednu. Red je red, opravdavamo nepotrebno vrludanje do lokalne trgovine. Upadamo unutra, kupujemo boce Porta, jeftine, a vrhunske Tawny vrste koja nam se posebno svidjela, i zadnji put krećemo prema Tagus palace-u. Iz skučene prostorijice uzimamo skladištene kofere, oprezno pakiramo kupljene boce (u nadi kako će netaknute dotaknuti hrvatsko tlo), pozdravljamo osoblje hostela i psujemo dok, po inače divnim pločicama Lisabonskih nogostupa, uzbrdo vučemo kofere prema stanici Aerobusa.
Kroz pola sata vozač urla kako smo na aerodromu, izvlačimo se iz busa, smještamo u hlad te zadnjim videom naklanjamo publici koja nas je strpljivo pratila na Instagramu. Ostavljamo prtljagu na šalteru, prolazimo kontrolu, boardamo u avion dok iz ruksaka vadimo blokić i nastavljamo raditi na ideji CLICK AWAY together-a.
Obrigado Lisboa, Prazer em Conhecê-lo vrti mi se glavom.
Until we meet again ili do nekog novog upada Sekić u ured i pitanja: „Hoćemo
naručiti nešto online za jesti?“!
„Još jedno putovanje koje nas je iznova promijenilo,
utabalo ideju i povećalo strast prema dijeljenju našeg i obogaćivanju tuđeg
iskustva putovanja kroz pothvat u koji krećemo“, filozofirala je Copri, vadeći
ključeve auta i pozdravljajući me na ulaznim vratima mog podstanarskog stana,
spremna na put za Rijeku.
„Ne moraš voziti noćas, ludo“, rekla sam.
„Znam, ali ovo nam je ionako jedan od naših zadnjih rastanaka, prije ukrižavanja koordinata u istom smjeru“, nasmijala se.
Prestara sam za ove gluposti, pomislila sam otvarajući oči u 6, 7, 8 pa opet u 9 ujutro, nakon čega se i dižem iz kreveta. Kako je moguće da smo legle u 3, a u 6 već kao sova vrludam okolo dok Sekić i Copri, s maskama i aparaturom za spavanje, još tumaraju zemljom Kapetana Zaspana?!?!
Bauljam u potrazi za kavom, nailazim na onu rijetku iz aparata u kojoj (opet i iznova) kao da je netko oprao noge s kojima je prohodao Camino de Santiago. Vraćam se u sobu, u vodu s Camina ubacujem još vrećicu Barcaffe-a (putujući svijetom naučiš da moraš imati back – up, ali čini mi se da sam i o tome progovorila u kojem prijašnjem postu) i također se vraćam u horizontalu. Danas radimo Sveto Ništa, ustvrdile smo ubrzo, čim su ove dvije pokazale znakove ovozemaljskog života.
Pokušaj da danas ipak odaberemo neku novu plažu koju ćemo posjetiti prešutno smo izbjegle i odlučile se ponovno za Carcavelos, u nadi kako ćemo jednako toliko uspješno izbjeći Raula i ekipu od neki dan. Ako ih ugledamo pravimo se mrtve, dobacile smo… što nakon manjka sna i neće biti pretjerano teško glumiti.
Proces do plaže isti je onome od neki dan, Cais do Sodré, vlak, plaža, ležaljke. „Danas propuštam sangriju, teći će mi venama još mjesecima“, izjavljujem. Sekić klimucka glavom i daje mi znak da se kužimo. Copri šuti, a nakon što je nakon nekoliko sati poslije na plaži naručila istu, pokazala je da nije dio našeg hangover klana. Barem ne danas.
Ave Sangria
Manje je vruće nego neki dan, skužile smo. Copri se nešto manje fokusirala na Vakulinu sferu, nešto ipak više na oblake u daljini koji (brat-bratu) stvarno jesu interesantni, postojani, statični… ili se kreću lijevo – desno… prema nama nikako. Sekić i meni pogled s oblaka, češće skreće na šetnicu svaki put kad primijetimo tamnoputu ekipu. Pripreme da skočimo pod ležaljke u punom su jeku. Nepotrebno, zrak je čist.
Daj, pa moramo se okupati, mislile smo Sekić i ja. Hajte vi, divim vam se iz daljine, dodala je Copri. Došetale smo do mora, umočile noge, promrmljale psovku i pristojno se odmaknule. Sekić mi to možemo, uvjeravale smo se. Ajmo se samo strčati u more, pa što bude bude. Prvi put do koljena, drugi do bedara, treći do pasa, četvrti put potpuno… ha ha, beat this, Atlantic!
Uvjerene kako smo izgledale kao “Mitch” Buchannon, Pamela Anderson i ostala kastomizirana ekipa Baywatcha, ponosno smo Copri ispričale o našem podvigu. Komentar „Koliko vi imate godina?!“ ostat će nam nejasan još dugo. Ne pokolebane u ponosu bacamo se i izležavamo na ležaljkama ispijajući cidere, i oni iz drugog klana sangriju, googlamo uvjete života na Tajlandu odakle savim pristojno možemo voditi CLICK, dočekujemo pristojnih 6 popodne, pozdravljamo atlantski breeze i krećemo prema vlaku.
Sekić pomno planira kako će do tvrđave Sao Jorge ipak uspjeti stići na zalazak sunca, Copri i ja pozdravljamo ideju, kao i Sekić po dolasku u Lisabon. Čekamo te negdje u gradu, derale smo se za njom dok je ona požurila u brda Alfame. Prije grada, smjestile smo se na zidić uz Cais do Sodré slušajući bend u pokušaju kopiranja Beatlesa i ostalih evergreen legendi, promatrale masu oko nas, skicirale uvodni tekst o nama za nadolazeće platforme koje razvijamo, uživale u zalasku i pogledu na rijeku. Još jednom pogledale Ponte 25 Abril Bridge i s pojavom vjetra oprostile se s njim.
Cais do Sodre
Sekić je do tvrđave doklipsala iznenađujuće brzo, a slike od tamo uputila nam nakon nepunih pola sata. #clickawaytogetherkomentirala je iz daleka. #clickawaytogetheruzvratile smo uz selfi sa zidića, čekamo te za večeru.
I dok smo ubijale vrijeme čekajući Sekić, pjevušeći Lady Gagu po centru Lisabona, sjetile smo se letka o indijskom restoranu koji nam se prethodni dan našao u rukama negdje oko Rossia. Menu je zvučao OK (čim sam ga zapamtila), ali ništa dalje od toga nisam znala. Isplanirale smo potragu, javile Sekić i zaputile se prema restoranu u nadi da ćemo ga, s obzirom na to da nemamo pojma gdje, uspjeti naći.
U blizini Rossia uočavamo ljude s letkom u ruci, sve je OK, na pravom smo putu. Uskoro nailazimo i na Indijca koji ih dijeli, pristojno se približavamo, šatro slučajno, otimamo mu letak iz ruke, pitamo za smjer, nalazimo O Sitar restač. Što zbog mogućnosti pušenja, što zbog temperature u restoranu jednake onoj u Indiji za vrijeme monsuna, sjest ćemo vani, dogovaramo se. Šeramo Sekić lokaciju, primamo se menu-a. Oči su nam veće od guzice, sve bi, no ipak se odlučujemo za losos, batat (koji sad već provjereno znamo to nije) i salatu. Pola litre sangrije za samo 4 EUR, prošaptala je Copri i navukla me prijeći u njen klan koji sam ujutro odlučno odbijala.
Hranu smo čekale neko vrijeme, točno koliko i Sekić, a u međuvremenu se zabavljale s predjelom nalik na mlince i začinjeni jogurt, i Coprin masakr motornom pilom. Alibi bi glasio otprilike ovako: željela se uvjeriti da su mlinci sasvim mrtvi, razlomivši ih glasno na milijun komadića. Pobjeda je njena, uvjeravala sam ju! Porcije osrednje, kao i kvaliteta hrane… Pričekale smo Sekić da smaže prezačinjen joj curry, ispile još pola litre sangrije, platile, uzviknule Namaste i pozdravile Indiju…
Tko će se sad još spremati za put sutra, negodovale smo
šećući prema hostelu…
DAY 7 Mmmbop… Hanson brothers, Vida i ostala Prstenova družina
„Javili se dečki iz Australije, stigli su u Lisabon i pitaju što ćemo večeras“ – umjesto dobro jutro promrmljala je Copri.
Ha? – u čudu smo je gledale dok smo po ne znam koji put žvakale kroasan od čokolade koji btw nitko od nas obično ne jede. No, kad si u Portugalu, a doručak je poprilično jednoličan, tko može odoljeti prenoćnoj slastici?!
„A fak… blejite u mene… bit će da vam nisam rekla! Javila se cura sa recepcije hostela iz Porta, da su pitali za kontakt pa je ona pak pitala ako smije dati da se jave kad dođu u Lisabon. Dala sam, onak’ iz pristojnosti, mislila sam da se neće javiti“ sasvim je smireno objašnjavala Copri. Oookkk pomislih, nemam pojma, no bili su simpa, što jest jest…
„Dakle, danas vrtovi, povratak u sobu, izležavanje, pa neki rooftop“ – prekinula nas je Sekić. Njoj, našem lokalnom GPS-u i Route planeru ne volimo prkositi. Pokorno se spremamo i ranom zorom (u 11 sati) napuštamo hostel.
Vani se temperatura, baš kao ni jučer, nije šalila i mije nas ugodnih 32 Celzijusa. Sa sjetom se prisjećamo onih prohladnih dana kada smo tek stigle, no strpljivo čekamo večer i povratak vjetra (koji nas onda opet tjera da čeznemo za toplinom). I tako u krug… eh…
Sva sreća pa ćemo među drveće i tako tih +30C nećemo ni osjetiti u punoj snazi. Parkove smo slabo obilazile od kada smo u metropoli, a grad je i po njima poznat. So, let’s idemo…
Naš smještaj nalazi se u izrazitoj blizini Praça do Marquês de Pombal (The Marquis of Pombal Square) na koji se nastavlja Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park), posvećen uvaženom Englezu koji se došao druškati s lokalcima, a lokalci brže bolje u zahvalu promijenili naziv parka (od onog park Slobode do, eto, parka za Eduarda). Na vrhu parka nalazi se najveća zastava Portugala na svijetu, pa ako ne znate kako izgleda i/ili se s putovanja ne možete vratiti bez selfija sa zastavom, ne propustite ovih 26 hektara zelenila. U sklopu tog parka nalazi se i ogromna statua te paviljon, al’ ubijte nas nježno ako se sjećamo imena (pitajte Google). Uglavnom, zanimljivo oku, no ako propustite, sve je OK, preživjet ćete…
Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park)
Osobno me više dojmio Garden of the Calouste Gulbenkian, koji – iako “nastavljen” na gore navedeni park – nije baš tako jednostavan za lociranje. Više to podsjeća na tehniku ili pjesmuljak “pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol”. Baš tako je izgledao naš put do njega.
Garden of the Calouste Gulbenkian
Sladak park, pronaći ćete tamo potočić koji je dom brojnim pticama, kornjačama, drvenim mostićima i vrlo druželjubivim patkama. Dvije od njih pridružile su nam se dok smo čilale na klupici, raspravljale o novim opcijama za CLICK AWAY together i razmišljale što jesti prije povratka u hostel.
cof
oznor
ptr
Idemo na salaticu i vino gdje smo bile prvi dan, bio je plan. S obzirom na to da se nalazi u blizini hostela, da je hrana super, a vrijeme i dalje neumoljivo vruće, naš odabir bio je sasvim logičan. Činjenica da je baš taj restoran zatvoren, od svih drugih restorana u okolici i šire – baš i nije. Sekić je još prije „ošacala“ Burger King i znale smo u kojem će pravcu nastaviti sama. Copri i ja sjedamo u Local Healthy Kitchen („zdrav“ restoran lijepih tanjura i nešto manje lijepih cijena, no nije beg cicija, pogotovo na ovoj temperaturi). Dok čekamo hranu, posuđujemo salvetu iscrtavajući logo za CLICK.
Local vs Global
Oko 3 sata, site i pomalo krepane, nalazimo se u sobi. Plan je bio da se odmorimo, spremimo, pa krenemo prema Convento do Carmo (Carmo Convent), gotovo jedine preostale građevine na našoj TO DO listi, a koji još nismo vidjele. Plan je propao pod pritiskom lijenosti i činjenice kako nam još posljednji dan preostaje za popuniti prije leta. Stignemo, opravdavale smo se i nastavile ljenčariti.
E sad je već fakat vrijeme za rooftop, shvatile smo oko 19h navečer. Cilj nam je uhvatiti zalazak, popiti precijenjeno piće, dobiti upalu mozga od nove vjetrometine koju očekujemo na vrhu zgrade i na kraju sići natrag međ’ pošten svijet.
Tako je nekako i bilo. Mundial rooftop lijepo je mjesto, prirodnih vidika na grad, pokoje dizalice i namještenih persona koje ga posjećuju. I mi smo se tamo našle, pa nećemo kritizirati klijentelu… (bar na glas). U vrsti, kao učenici 2.a razreda, ponizno smo čekale naš red dok krotiteljica balkonskog prostora (konobarica) nije odlučila izbaviti nas od stajanja i smjestiti za stol. Lucky us!!
Naručujemo sangriju, upijamo posljednje zrake sunca, taktički izbjegavamo vjetar koji postaje sve jači, škicamo tvrđavu Sao Jorge na brdu (u koju neki dan nismo ušle), slikamo sebe i sve oko sebe koji priđu umoljivih pogleda i s mobitelom u rukama.
rhdr
rhdr
rbsh
cof
„E, Australci su na tvrđavi i upravo su nas locirali“ – prokomentirala je Copri pokazujući nam fotku koju su poslali – naš birc s tvrđave Sao Jorge. Nekoliko trenutaka kasnije i ulica dalje srele smo se s njima.
Australci su fini mladići s kojima smo se super družili u hostelu One Ribeira u Portu, a nisu nam smetali ni večeras. Blesav je to dvojac, koji neodoljivo podsjeća na Hanson brotherse pa sam tako u sebi pjevušila onaj Mmmmbop svaki put kad bi ih gledala. Plavokose glavice netom su prije Portugala posjetile i Hrvatsku pa su nas pošteno nasmijavali svojim dogodovštinama – kako u nas, tako i ovdje u tuđini.
Vode nas u Pink street, kažu. Nemam pojma o čemu dečki pričaju, no nešto baš i ne volim te izraze povezane s bojama… red district, plavi telefon, crni pojas… sve to odmah priziva probleme…
„Kako mislite niste čule za to?!?! Pa to je žila kucavica noćnog života Lisabona“ smijali su se dečki. Ahaaaaa, zato nismo čule…
Muvali smo se nekih 20 minuta kroz uličice Alfame, a završili neposredno uz Cais do Sodré. Pokušali smo naći otvorenu trgovinu i kupiti neku cugu, no detektirati supermarket u Lisabonu izazov je sam po sebi i u podne, mission impossible oko ponoći.
Sjedamo na zidić uz rijeku Tagus. Copri i ja čavrljamo s Australcima, al’ Sekić se dohvatila susjeda do nas afrikanskih korijena i ne znam kako, a još manje zašto, za cca 10min s njihovog je razglasa odzvanjao hrvatski Linđo! Uz zvukove domaće muzike, s nimalo takvom ekipom, guštamo u večeri, a jedan od Australaca bez ikakvog razloga izvodi savršeni stoj na rukama i tako dubi do iznemoglosti… Drugi ga prati, a ja ću to moći, onako, nikad!!
Žedni smo, odlazimo nešto popiti, dolazimo do mosta s kojeg puca pogled na Sodomu i Gomoru Pink street-a. Jao živote. Silazimo niže i ulazimo u opaku zonu. Hašiš, marihuana, speed, kokain, heroin žele ti dobrodošlicu odmah na ulazu, na tebi je samo da odabereš broj, sigurno ćeš pogriješiti. Policijsko vozilo u blizini nimalo ne ometa revne dilere u naumu zaraditi što više. Bircuz do bircuza, noćni barovi, preprodavači ruža, Samosa, peciva ili pak svjetlećih rajfova i naočala, ma baš svi su tu… a ne falimo ni mi…
Pink street, Lisbon
Dok naručujemo cugu, prilazi nam fratar iz Britanije u pratnji svinje, doktora i princeze. Ne, nisam potegnula za nekim od opijata s početka ulice! Riječ je o šarmantnoj ekipi iz UK-a koja proslavlja frendičin rođendan u zanimljivim kostimima. Sekić je tako pokušao bariti Isus (zli jezici ovog svijeta utihnite – true story), meni se nešto približavao Superman, a Copri nam je bila pod zaštitom Australaca i time nešto teža meta.
“E, ovaj Brett (Australac) je isti Vidaaaaa!” (Domagoj Vida) uvjeravala sam cure. Složile se mi, složili se oni nakon search-anja Google-a u potrazi za našim proslavljenim reprezentativcem. Sekić mu je još pridavala i sličnost s nekim likovima Gospodara prstenova, no u cilju otklanjanja negativnog konteksta, nećemo dublje o ovom.
Spava mi se, rekla je Sekić još davno. Spavalo mi se i samoj. Jedino je Copri odavala znakove “mogla bi još izdržati”. Mogli bi definitivno još – odavali su i naši prekooceanski frendići, ali ideju da nastavimo kod nas ipak smo odgodili za neki tamo drugi put… ili nikad…
Prepustile smo se Sekić i njezinom “follow me, please” na urnebesno smiješnom nepostojećem engleskom. Nakon što nas je prošetala portugalskim dijelom ulice, približila predio za Vikinge, Šveđane i Dance, Europu generalno ili pak samo pročitala natpise s okolnih zgrada, sasvim zadovoljno sjedamo u Uber i krećemo doma…
Baixa, Lisbon
Mmm bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop ba duba dop du.
Day 4 and 5Kako smo zaglavile u Portu… i zašto to mislimo doslovno
4:12. Lučki radnici svih zemalja ujedinimo se. Ustajanje. Kljucanje. Kava iz kofera (kao vječno neizliječena ovisnica o kavi i putnica s kilometrima u nogama, koja se nebrojeno puta uvjerila da kava „abroad“ neodoljivo podsjeća na prljavu vodu u kojoj je netko oprao noge, naučiš na teži način da tursku kavu uvijek i svugdje nosiš sa sobom). Kljucanje i dalje. Taxi. Aerodrom. Boarding za Porto. Sletjeli smo prije nego uzletjeli. Sekić, koja baš i nije entuzijastični fanatik letenja, nije se stigla pošteno ni uplašiti, već smo suvereno lutale čvrstim tlom aerodroma u Portu tražeći smjer za centar. Metro-om do grada i potraga za kavom, doručkom i pokojom toplom odjećom može startati.
Sjedamo u kafić nedaleko trga Liberdade, željezničke stanice Sao Bento i (kaže google maps) našeg smještaja. Žicamo zrake sunca, gladne oči naručuju najveće komade hrane (ne ujedno i najfinije), KAVU i function mode is on! „Cure kako ono ide vaš hashtag, ubacila bi neke fotke“ – dobacila je Sekić i srknula posljednju kap kave. #clickawaytogether– odgovorile smo i srknule našu.
Tužno, ali istinito, ozeble opet razmišljamo popustiti
shopping mallu ispred gradskih atrakcija u potrazi za nečim toplim za obući, no
dozivamo se na vrijeme. Hajmo ipak ne…
Zvrrrnnn… zvonimo na vrata hostela One Ribeira, bookiranog svega dan prije, nakon što smo dobile cipelu od prethodno rezerviranog, pod isprikom kako kartica nije prošla. Ista ona s kojom smo do tad i od tad bookirali sve. Yeah, right. No, na kraju je to jedna od boljih stvari koja nam se dogodila u ovom gradu. Ne znajući, ugrabile smo novi hostel u prekrasnoj zgradi staroj više od 300 godina sa super ekipom. “Ne jedite puno navečer, kuhamo za vas” – ispratili su nas dok smo kretale prema gradu. Lajkamo ih u startu, a ovaj poziv nećemo odbiti.
Da li zbog manjka sna ili viška šećera raspoloženje nam je bilo na vrhuncu. Minglale smo se oko katedrale, zavirivale na razne balkone s kojih pucaju vidici na grad, rijeku, zatiljke drugih turista i taj poznati Ponte de Dom Luís I (Dom Luise Bridge) preko Duoro rijeke (vjerojatno ovjekovječen mobitelom svakog drugog stanovnika ove planete koji su se nekad zatekli u Portu).
Prelazimo most – i da – ideja je rođena u svakoj od naše tri glave istovremeno – žičara iznad spomenute rijeke i ovoga grada s dušom. U roku 6 minuta svaka je izvadila jednako toliko eura, a upola kraće od toga zatvorila su se vrata naše nebeske kočije. Kako su nam se brzinom svjetlosti u kabinu ubacile i tri indijske glavice ne znamo ni dan danas…
Ready, steady, go… i dok smo se mi zabavljale slikajući se međusobno, svaka zasebno, videima, boomerangom, negdje oko 100m iznad zemlje idilu nam je prekinuo čudan zvuk. Zastoj žičare i opako ljuljanje na vjetru, a potom kretanje žičare unatrag te ponovni zastoj i ljuljanje. Namještaljka – komentirale smo prvih nekoliko sekundi… namještaljka – uvjeravale smo se sljedećih nekoliko … sranje – uvjerile smo se sljedećih nekoliko minuta.
Dernjava naših indijskih suputnika nije pridonijela atmosferi… Srećom (ili rasparanim bubnjićima Svevišnjega) agonija nije potrajala i nastavili smo se kretati prema cilju do kojeg smo, napokon, i stigli. Vaučer za vino koje smo dobile s kupljenom ulaznicom apsolutno se opravdano planirao čim prije potrošiti. Hop iz kabine, hop ulica lijevo, hop ulica desno, hop vinarija, hop čaša, hop kauč… jel’ se ovo sa žičarom stvarno dogodilo?!?! Nismo to dalje puno spominjale, ali smo prolazeći tim dijelom grada zabadale nos u visine i vidjeli kako žičara više ni jednom nije stala. True story!
Hvala Bogu na želucu koji je poslužio kao idealna distrakcija jer su od tada i um i tijelo bili usmjereni samo na jedno. Gdje jesti? U kvartovima Ribeira i Gaia izbor je velik. Odlučile smo se za mali lokal sa super klopom, pobrstile pogačice od bakalara, čips i vino, ovjekovječile neke trenutke i zaputile se put mosta s druge strane rijeke.
Idemo obaviti onaj check in – razmišljale smo, stigle do ulaznih vrata smještaja i, nekom čudnom silom vođene, ipak nastavile hodati put glavne shopping ulice u potrazi za nečim što će nas spasiti od vjetrometine s kojom nam se priprema dvoboj navečer. Nekih sat vremena kasnije imale smo nove veste, sakoe, dukserice… i novi instagram story… e, sad je već šteta sakriti se u zatvoreno, dok sumrak pada na grad, a njega je tužno dočekati bez čaše ukusnog vina koje je proslavilo ovu destinaciju.
Hej, pa vrijeme je za večeru – podsjetio nas je sat oko 9 navečer. Upadamo u smještaj koji nam se svidio na prvu, preuzimamo sobu i spuštamo se na netom pripremljenu indonezijsku večeru sa šačicom skroz cool ljudi s kojima smo provele ostatak večeri uz kupljenu litru Porta. Poziv na grupni izlazak u režiji hostela ipak smo propustile. Sekić je večernju šetnju obavila samostalno, dok smo se mi minglale s frendićima Australcima, i vratila se sa slikama kojih se ne bi posramio ni sam Lupino (kao ni neki veći fotografski guru). Liježemo poprilično glasne, site, sretne, žive…
Ujutro se iskradam iz sobe prva i pri potrazi za kavom upoznajem cool njemačku ekipu koja je do Portugala nadobudno stigla biciklima, razmjenjujemo iskustva te upada Copri kojoj prepričavam što sam doznala o ovim gostima. Ispijamo kavu, maštamo o vječnom životu kao nomadi, budimo Sekić, napuštamo hostel i tragamo za doručkom.
Smještamo se na Sao Bento, prednost ispred lokalne franceshine ipak ustupamo menu-ju s jajima, fino papamo i idemo prema Livraria Lello, gdje je stvorena inspiracija za onog dlakavog Harija (Harry Potter).
Pred knjižnicom gužva kao pred golom, Sekić ne posustaje, Copri i ja davno smo je prekrižile. Švrljamo gradom dok ju čekamo, a zatim se nalazimo s njom, ispijamo posljednju kavu i hvatamo vlak za Lisabon. Vlakovi su udobni, brzi i ne baš najjeftiniji, ali hajde. Karte smo kupile online još doma i dobile ih poštom na kućnu adresu. Tako old school 🙂
„Kad smo već tu (stanica Lisabon Oriente) mogle bi do mosta Vasco da Gama, to nam je blizu“ – nabacila je Sekić. “Usput nam je i neki hotel isti kao onaj u Dubaiju. Daj ajmo…”. Burj al Arab osobno sam vidjela i nisam nešto impresionirana originalom, pa tako ni kopijom, no vidjeti most kojem se nismo nadale bila je dobra ideja. Uberom do tamo, Uberom od tamo (do centra Lisabona).
Mogle bi večeras na one Kineze – palo nam je napamet. Chinese Illegal predložila je kolegica s posla. Fora je super. Upadamo u neku mračnu ulicu, još mračniju kuću, penjemo se na drugi kat. Vadim mobitel, o ovome će se pričati, mi retrospektivno ili o nama posthumno…
Moramo pokucati i ako nas prime slijedi super iskustvo, kažu preživjeli. Zvonimo (Sekić se stepa od jezivog zvona), iste sekunde otvara nam tamnoputi Kinez i pozdravlja sa glasnim Olaaaa!!! OK?!?! Situacija je na prvu scary, ali po ulazu u stan shvaćamo da nismo jedini turisti u ovom privatnom stanu sa išaranim zidovima, plastičnim stolnjacima i visećim bršljanima sa stropa, stoga se opuštamo, naručujemo hranu dovoljnu za tjedan dana, nepristojno pojedemo više od planiranog i tragamo za putem do našeg hostela Tagus Palace. Welcome to home away from home.
Bila je ovo zanimljiva dvodnevna avantura, hvala Porto, super smo se družili!
Malo toga mi je ostalo u glavi od Meginih uputa večer prije
osim bolne činjenice da do Sintre ipak
moramo sat – dva ranije od planiranog, a jednako toliko ranije se i ustati.
Alarm ili susjed koji i dalje kašlje? Svejedno, boli
oboje…
„Preskačem meditiranje“ – spomenula sam Copri. „Mhmhihghifbro“ – progunđala je, nimalo artikulirano, no to me nije spriječilo da to protumačim kao „apsolutno se slažem, mudra odluka!“
Brzinski trk u kuhinju, „krađa“ doručka, srk kave i sjedamo u Uber prema Rossiu. Kupujemo (ili se barem nadamo) cjelodnevnu kartu za vlak i autobus (403) do Sintre i prijevoze do i od Cabo da Roca. Vlak opet na vrijeme (već postaje frustrirajuće u usporedbi s balkanskim voznim redom koji je – postoji narodna predaja – u stoljeću VII. bio poštivan, a s pojavom prvih urbanih mjesta potpuno je napuštena ideja kako to treba biti), ugodno popunjen, ali ugrabile smo sjedala.
Za 45 min – Sintra. Gibamo se prema izlazu zajedno s bujicom ljudi. Slijedimo ih jer prešutno svi znamo da tražimo lokalni bus do palače Palácio da Pena (Pena Palace). Stanica je prepoznatljiva po „šačici“ ljudi koji čekaju bus, a otprilike je istovjetna „gužvici“ ispred Macy’s – a ili pak Walmart-a tijekom Black Friday-a. Rođene smo pod sretnom zvijezdom, potvrdio je činovničić gradske garde u prevelikom službenom odijelu (bus transportation ramp manager zvučala bi vjerojatno titula na engleskom), pikirao nas prstom i pokazao nam pravac u bus jer smo u Lisabonu ipak kupile prave karte. Jedva da smo prožvakale sendvič, a već šumi u ušima zbog mijenjanja nadmorske visine. Pogodile smo smjer, shvaćamo, cesta je sve uža, sluh sve slabiji, nazire se zdanje, dakle, sve je pod kontrolom.
Kroz 15-tak minuta stajemo pred palačom, kupujemo karte (7
EUR – samo za vanjski dio, po Meginoj preporuci), dobivamo mapu posjeda u ruke,
koja je kompleksnija od karata brojnih županija, i krećemo. Gdje, nismo posve
sigurne. Do WC-a prvo, u međuvremenu će nas prosvijetliti (ili propuhati?!?).
Prosvjetljenje se ipak nije dogodilo pa Copri zove još jedan TIME OUT – iz ruksaka izvlači žutu trifrtaljnu tuniku, na to nabacuje sivo – roza sportsku majicu (sjećate se GIRL BOSS izdanja iz prošlog posta?) i na kraju maltretira XS traper jaknicu da zagrli ovaj brlog na njoj.
“Izgledaš kao bumbar”, komentirale smo. „Baš me briga i dalje mi je hladno“, derala se i trčeći nestala iza prvog brdovitog zavoja. Našli smo je odmah iza njega, naslonjenu na drvo s bolnim izrazom na licu. „Nešto nije OK s preponom, ne mogu hodati“ – jedva je prošaptala. „Hajmo dalje, Usain Bolt u godinama, nije ti ništa“, bodrile smo ju. Jaukala je još neko vrijeme, ali ipak herojski nastavila naprijed.
Sekić, ili naš provjereno dobar GPS, ni ovaj put nije zatajila. Nekoliko minuta, kao i nekoliko puta po stotinjak metara uzvodno, stižemo gdje smo zamislile. Šarena palača mami nas da izvadimo napunjene mobitele već na ulazu. Sve su to boje kojima nikada ne biste obojili vlastite fasade, ma niti one neprijatelja, ali tamo sve nekako ima smisla. Izmišljam bajku u glavi, čudnu, naopaku…
Još jednom zahvaljujemo Megi na savjetu da ne uzimamo kartu
za unutarnji razgled palače. Red je veći nego pred ikojom javnom kuhinjom i
čamile bi u njemu cijeli dan. A nešto se priča da možemo i bez toga.
Lijevi žmigavac i pretičemo gužvu jer za vanjske zidine
prolazite sasvim glatko. Tunel kroz stijenu… cilj… a onda… fuuuummm… eto
ga, „povjetarac“ s Atlantika. Kakva bura, maestrali, tramontane… dame i
gospodo, kralj svježine… Atlantik!
Vadimo opet sve čega smo se dograbile, trifrtaljne majice, marame, a oni sretnici (poput Copri) i dodatne slojeve (iz onog sićušnog ruksaka vadi još pokoju odjevnu kombinaciju i opasno djeluje kao cirkus). No, malo tko još brine o modi osim u onim situacijama kad stajemo pred objektive i poput Hulka hrabro skidamo slojeve sa sebe.
Sekić i ja uputile smo se i prema strani palače na kojoj je
utjecaj Atlantika najizraženiji i kvocajući zubima stoički izdržale 10 – tak
minuta. „Ni mrtva ne prelazim tamo“ – dobacila je Copri i ostala na „sigurnoj“
strani. Ipak je na kraju promolila nos za nama, pomalo nadurena i nimalo
oduševljena vladajućim uvjetima.
Photo spotova je nebrojeno puno, baš kao i turista, pa kad uspijete nekim čudom (ili uzvikom bombaaaaaa, ali u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno) otjerati sve njih iz kadra, čestitamo, postali ste princeza, princ ili pak žabac kraljevstva koje pripada samo vama.
Kava prije silaska – odlučilo je pleme i potražilo rijetke zrake sunca i pokojih „visokih“ 19C. Za povratak u grad zaobišle smo motornu grdosiju, ramp managere, Black Friday fanove i odlučile pješke kroz šumovit put. Isplati se vidjet ćete – rekla nam je Megijina ekipa večer prije. Isplati se, vidjet ćete, nagovaramo od sada i mi. E sad, da moram objasniti kako točno pronaći stazu sigurno bih vas skrenula s puta, ali sjećam se da se treba spuštati do ulaza u neki drugi dvorac niže od Pene, pa prolazite parking do kraja i taman kad mislite da ste nigdje – na pravom ste putu.
Pratite strmi putić prema starom centru Sintre, pokušavate ne pasti, zaglaviti među kamenim gromadama, okliznuti se na stepenicama prekrivenim mahovinom, naciljati uske drvene mostiće, uslikati divne fantasy prizore koji vam se nude, gledati ruševine maorskog dvorca, potajno snimiti Copri kako visi s drveta glumeći majmuna i tagirati je u story. #clickawaytogether i život je lijep.
Slalom do civilizacije trajao je oko 45 min, mnogima vjerojatno i kraće, no ne i onima koji idu tim putem uzbrdo (zašto?!) ili putem skidaju slojeve robe sa sebe. Trebam li vam reći koga smo najduže čekale da otpusti barem nešto odjeće i ponovno poprimi čovjekoliki izgled?!?!
Naš sljedeći cilj bila je Quinta da Regaleira (Regaleira castle). Još jedna preporuka koja nije iznevjerila. Gužvu na ulazu zaobišle smo kupovinom online ulaznica na licu mjesta (9 EUR), ali isto nam nije pošlo za rukom na ulazu u bunare zbog kojih je ovaj dvorac must see lokacija. U bunar se spuštate stepenicama pod zemlju, a pri spuštanju nastaju sve one poznate (većinom photoshopirane, no koje to nisu?!?) fotografije bunara (koji se zapravo slika odozdola). Naše fotke u nama nisu izazvale wooow efekt, no svakako preporučujemo…
Prošetali smo ostatkom gotičkog kompleksa koji je zaista lijep, ali želudac nas je zamolio neka malo ubrzamo i polako se krećemo prema negdje gdje će i on vidjeti predmet svog divljenja (iliti hranu).
Sightseeing is hard
Po preporuci odabiremo buffet
u starom dijelu Sintre (9/10 EUR – bez uključenog pića) koji nije razočarao.
Predjela razna, meso u nekoliko varijanti, riba u možda jednoj (šmrc), prilozi
svih vrsta i fela, kao i salata te poneki slatkiš. Pristojno, stvarno
pristojno… pa ako ste u blizini…
Ono što je slijedilo ujedno nas je veselilo, ali i plašilo. Sreća bi bila zagarantirana da smo recimo u pripremi imali skijaška odijela. Pogađate – Cabo da Roca. Iskreno, nakon cijelog dana vjetrometine i tek poneke zrake sunca malo tko je još priželjkivao najzapadniju točku EU i izravan dvoboj s Atlantikom koji malo tko može dobiti. Copri kreće na sebe navlačiti slojeve već u Sintri s prvim paljem motora i lijevim žmigavcem busa kojim krećemo do tamo.
Izlazim iz busa, pozdravljam sinuse, bubnjiće, naručujem se za endoskopiju, zovem mamu da je volim… Taman kad smo počele prihvaćati činjenicu kako vjetrušinu nećemo preživjeti, shvatile smo da je u principu ipak znatno blaža od očekivanog. „Nije toliko hladno koliko puše“ – nasmijala nas je tradicionalna balkanska floskula pa ako pitate za ukupni dojam, eto vam ga na!
Ukrasna ogradica uz klisure brzo je izgubila ukrasni karakter i pridali smo joj onaj pravi – zaštitni. Atlantik se uz nju pravio poprilično važan, nama se nije s njim raspravljalo pa smo brzinski obavile fotkanje i prepustile mu vladanje teritorijem.
Sekić se ipak na kratko otisnula u razgledavanje (fotkanje)
i preko dozvoljenih ograda, a Copri i ja smo kobajagi čuvale red za bus koji je
došao i znatno prije nego smo ga očekivali. Doduše za Cascais kojeg smo
planirale izbjeći, no taj bus je prvi stigao, a nama se ne stoji na
vjetrometini pa hajde de.
Bez zadržavanja u Cascaisu hvatamo vlak za Lisabon, trčimo prema hotelu i igramo par nepar tko će prvi pod tuš. Dok čekamo svoj red na kupaonicu s Copri nabacujem ideje o vizualu CLICK-a, uploadamo slike, popunjavamo highlight na Instagramu. Za samo nekoliko sati čeka nas Ryan Air do Porta. Realno, mogle smo ova dva izleta i pametnije skombinirati, ali tko još daje prednost pameti na godišnjem?!
Ipak je ovo naša priča, pa eto, izmišljamo bajku, čudnu,
naopaku uspavanku da od nje budne ostanemo!
-> ...s druge strane globusa... <- 