DAY 09 Two legs, ten toes – prevara iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta
Kad bi postojala samo jedna stvar koju bih na putovanjima promijenila bila bi melankolija posljednjega dana. Slažete li se? Gdjegod putovali, kada god se vraćali postoji, taj jedan dan kada nešto morate… A ako nešto želimo na putovanjima, to je da se ništa ne mora. No, ovaj dan ne moli, ne surađuje, ne pregovara…
„Mrzim spremanje!“ – progovorila je Copri o onome što je svaka šutjela.
„Tko će ovo popakirati?!“ – Anchy se iz ležećeg položaja nagnula prema koferu.
„Tko će opet preživjeti Dohu?“ – gunđala sam i prekrila glavu jastukom.
Sredio sam check out popodne, javio je u grupni chat Mladen i time nam dao prostora da još neko vrijeme ne mislimo na pakiranje. Umjesto toga, dogovarale smo prijevoz iz Beograda prema Zagrebu, mršteći se na svaku pomisao o temperaturi koja nas čeka doma.
Razmišljanje o pakiranju na kraju je ispalo duže nego ono samo. Pobacale smo stvari u kofere, izdvojile one koje nam za dan/putovanje još trebaju i spustile se, sad već ritualno, na doručak.
„Ne zaboravite Hrvate!“ – podsjetila nas je Copri u liftu na ekipu koja s kombijem iz Beograda prema kući putuje s nama. Uhvatile smo ih na doručku, provjerili rezervacije, napunile tanjure, potom i želuce i razmišljale o tome što želimo raditi kroz dan, prije nego krenemo na aerodrom.
„Suveniri?“ – spomenula je Anchy.
„Valjalo bi!“ – odgovorile smo.
S riznicom putovanja (koja sad već imamo iza sebe) odabrati suvenire postaje sve teže. Svaki od njih nalik je onom s prethodnog putovanja i doista se trudimo kupiti nešto čemu ćemo mi, ili oni kojima poklanjamo, posvetiti pažnju i u neke druge dane, a ne samo one kada s njih brišemo prašinu.
„Idem švrljati uličicama u potrazi za pravom Kutom!“ – po završetku shoppinga rekla nam je Anchy.
Nije iznenađenje da Anchy voli sama nestati u nepoznato, otkrivajući urbanizam i skrivene kutke grada u kojem se nalazimo. Arhitektica je, naposljetku, a njima je to slično. S druge pak strane, Copri i ja manje poznajemo armaturu, pa takve izlete ne bookiramo. Što zbog nas, što zbog Anchy… samo bi je živcirale šupljim pogledom blejeći u nešto čemu se ona divi…
„Neki ručak oko dva?“ – upitale smo je.
„Mogle bi“ – odgovorila je i nestala iza ugla.
„Moram opet na masažu. Hajde sa mnom, rekla si da budeš!“ – piknula me Copri pokazujući na salon.
„A ne znam…“ – dvoumila sam se.
„Ajde Škorpijo, ne budali. Vani je vruće, tamo je klima, idemo guštati, zadnji je dan!“ – uvjeravala me.
I bila je u pravu. Posvetiti pažnju nogama, nakon što su one cijelo putovanje ponizno usluživale sve naše avanture bilo je fair play. Pogotovo u državi gdje je masaža cijenom jednaka samoj pomisli na neku u Lijepoj našoj.
To što me je uspjela uvjeriti u nepunu minutu, bilo je nedovoljno u odnosu na radnicu salona koja me brže odgovorila od nje predloživši – pedikuru.
„70 000 rupija?“ – čudila sam se blejeći u Copri i zaboravljajući na besramno niske cijene masaža koje smo plaćale na Thailandu.
„Told ya. Moje je 40 000!!“ – bahatila se Copri tonući u naslonjač i uživajući u masaži stopala.
„70 000 yes, yes, cheap, very cheap!!“ – dobacila je radnica salona i zadobila našu pažnju.
„WTF, nas ova razumije? Ili samo ima ugrađen automatski Google Translate u sebe? Kako god, ovo dugujem nogama!“ – sad sam već bila uvjerena.
„Znaš dat’ ću joj bakšiš! I tako imam previše njihove valute, a kad riješimo ručak ništa mi se više ne kupuje…“ – drmnula sam Copri pred kraj tretmana.
„Fair. No, što ova tvoja radi, pobogu?!?“ – reagirala je kratko pred sam kraj svoga.
„Suši mi lak ventilatorom da bude brže!“ – umirala sam od smijeha.
„Nema li neki sofisticiraniji način?“ – nije mogla vjerovati.
„Island vibes, babe, relax“ – zezala sam ju.
Kad su se nokti donekle osušili – ili ventilator prekoračio dozvoljenu potrošnju struje za taj mjesec – ustale smo se platiti. I dok je Copri iskeširala dogovorenu cifru, a ja nešto izvan svoje, radnica nas je zaustavila na izlazu.
„Wait. More!!“
„What more? You said 70 000, and I gave 100 000!“ – zbunila me kompletno.
„Nooooo… One leg 70 000, two leg 140 000“ – namjestila mi je patku i na lošem engleskom.
Bolju foru do sada, ama baš ni na jednom putovanju, nisam čula. Dok bi se vjerojatno drugi, a u nekim situacijama i ja, nastavili raspravljati i snižavati cijenu, od smijeha danas nisam mogla.
„Koji šah-mat“ – komentirala sam na ulici krepavajući od smijeha.
„Ja ne vjerujem““ – čudila se i dalje Copri.
„Ma pusti… i plati mi ručak“ – kako sam se bahatila s novcima, na kraju sam ostala švorc.
„Samo ako ideš sa mnom u onaj restoran gdje smo bile prvu noć! Ne eksperimentira mi se danas. A i ono jelo je bilo najbolje što sam ovdje probala…“ – uvjetovala je.
„Imamo li para za to?“ – pitala sam je.
„Naći ćemo, samo ovaj put naruči za jedan guz, ok?“ – sprdala me je.
Prepustila sam Copri narudžbu hrane, a dok smo je čekale promatrale smo ceremoniju unošenja tradicionalne hrane Balija, uz prateći orkestar, na stol gostiju do nas. Kakvi mjuzikli, kakvi koncerti… Zabavilo nas je do te mjere da gotovo nismo primijetile Anchy kako prolazi kraj nas.
„Što vi ovdje slavite?“ – smijala se primjećujući spektakl koji se odvijao do nas.
„Sve!“ – šalile smo se. „Sjedaj!“
„Ne mogu, sad sam jela. Nećete vjerovati gdje sam ja sve bila!!“ – odbila nas je uz obrazloženje kako je maloprije obavila objed sastavljen od predjela, glavnog jela, deserta i pive za nategnutih 10kuna.
U sljedećih nekoliko minuta pokazala nam je fotke i mjesta na koja se, dok je nije bilo, zavukla. Opet si ih našla?! – pitale smo je gledajući po kakvim se napuštenim i nimalo turističkim predjelima kretala.
„To je Kuta, cure!“ – rekla je i sasvim sigurno bila u pravu.
Copri i ja svoju smo hranu platile nešto više od njene i zaputile se prema hotelu zadržavajući se u njemu tek dovoljno dugo da obavimo tuš, spremimo stvari, izvadimo veste, skočimo na kofer, poberemo Anchy, napustimo sobu i otvorimo šampanjac koji je s nama na Bali i stigao.
„Ekipa, bila mi je čast družiti se s vama!“ – pozdravio nas je Mladen po dolasku na aerodrom.
Bila je, nesumnjivo, i nama s njim u ono kratko vremena koje smo za to imale prilike.
Jedna, možda malo veća čast bila nam je glupirati se s nama samima, u nešto ipak više vremena. Na otoku, s drugog kraja svijeta u kojem se iza vječnog osmijeha domaćina skriva niz nijansi raspoloženja iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta.
…prethodne postove ove priče pronađite u blog feed-u…
DAY 08 Seminyak – the art of doing nothing
„Upravo sam iščupala blato iz nosa!“ – vikala je Anchy iz kupaonice.
„A žalila si se da nemaš suvenire sa otoka Gilija!“ – doviknula joj je Copri iz kreveta.
„Šuti, bolje ljekovito blato, nego zaražena koža!“ – uključila sam se u povike.
„O čemu ti?!?“ – sad već s manje decibela u glasu pitala me Copri.
„O, fak… da!“ – doviknula je Anchy ne čujući zadnje pitanje.
„Joj da… pa ti ne znaš…“ – nastavila sam razgovor sa Copri.
„Ne znam ŠTO???“ – sad se već opako zainteresirala.
Ono što nije znala je da smo po povratku s Gilija, dok se ona još liječila od temperature tog dana i otišla ranije spavati, Anchy i ja odlučile isprati ostatke kaljuže s otoka na rooftop bazenu hotela. Ritual je bio isti kao i svaki put do tada – pobrale smo Smirnoff, navukle badić, uzele ručnik i požarnim stubama izišle na vrh hotela sa željom što prije uletjeti u bazen. Činjenica kako ovaj put ležaljki nije bilo (a svaki put ih je bilo usprkos tome što je bazen službeno zatvoren u to vrijeme) malo nas je iznenadila. Ali ne i pokolebala.
„Izgleda li ti voda čudno? Kao da je mutna?“ – pitala me Anchy ulazeći u bazen.
„A ono, malo, al sad bi još i birala!“ – dobacila sam joj u šali.
I taman kad se složila da je možda preosjetljiva spazila sam papir na službenim vratima ulaza na bazen, odšetala do njega i pomislila – shit.
„Izlazi van, otpast će ti koža!“ – zaurlala sam.
Na vratima je stajala obavijest gostima kako bazen neće biti u upotrebi nekoliko dana jer je u fazi čišćenja raznim kemikalijama.
„Vi niste normalne!!!!“ – komentirala je Copri kad je čula priču.
„Rekla si joj?“ – pitala je Anchy po izlasku iz kupaonice.
„Hahah… možda i nisam trebala“ – odgovorila sam joj.
„Kad ulazite na bazen požarnim stubama, naravno da nećete vidjeti obavijest za sve normalne turiste!“ – poklopila me Copri.
Mirišljave, nenašminkane, donekle naspavane, i sa svom kožom na tijelu, spustile smo se na doručak. Gužva u restoranu bila je znatno manja nego dva dana prije kad smo zadnji put ovdje doručkovale. Sve ostalo bilo je isto. Kao i Anchy–in odabir doručka.
Dok smo doručkovale na ugodno vlažnih 35C javio se Yogi, zahvalio na preporukama, zbog čega je zgrnuo još ponešto para, pitao nas jesmo li zainteresirane za odlazak u Uluwatubeach i kasnije Temple. Izmolile smo se dovoljno na Giliju, dok smo bauljale poplavama u potrazi za sobom (složile smo se) i zaobišle ponudu odlaska u Hram. No, plaža nam se danas nije zaobilazila – barem ne neka u blizini.
„Hoćemo na Seminyak? Sjećate se one fora plaže sa šarenim vrećama na njoj?“ – predložila je jedna, a prihvatile sve.
Seminyak
Do Seminyaka smo stigle taxijem naručenim aplikacijom s privatnog mobitela jedne od recepcionerke. O načinu naručivanja taxija na ovaj način progovorile smo u prijašnjim postovima, pa ako ste zainteresirani uštedjeti novce i platiti razumno, ne bilo vam teško, potražite informacije od ranije. Gdje se točno nalazila plaža nismo se mogle sjetiti odmah, no tko bi nas krivio. Tog dana kad smo je prvi put ugledale, prošetale smo 5 km po plažama kraja, i znati točne koordinate one koju smo danas pikirale bilo je nerealno očekivati. Metodom pokušaja i pogrešaka naposljetku smo je pronašle.
Double Six Beach nije plaža koju bi inače preferirale (i o tome smo već pisale) no za današnju filozofiju „the art of doing nothing“ savršeno se uklapala. Po silasku na pijesak, skinule smo japanke, ugrabile šarene vreće i debeli hlad.
„Anchy, surfanje?“ – pitale smo je.
„Pusti, sve me boli još uvijek. Ali definitivno želim upisati školu surfanja negdje“ – zvučala je ozbiljno.
„Pije mi se nešto drugačije!“ – zadubila se u menu Copri.
„ I nama“ – dodale smo.
Taj dan poprilično smo izvojevale i ljenčarile uz Smoothie-je u kojima se utapalo raznoliko voće. Pažnju nam je zaokupirala isključivo plaža, izgorjeli turisti, napaćeni wannabe surferi (i oni koji to nisu), prodavači napuhanih zmajeva, tetovaža, naočala, drvenih slonova, kilometarskih tepiha, glomaznih slika koje brat bratu ne mogu povezati ni s jednim pravcem umjetnosti. No, što bih ja znala o tome…
„Mogla bih kupiti mami maramu!“ – spomenula je Copri, ovog puta ne odmahujući nezainteresirano još jednoj prodavačici koja nam se nadvila nad glavama dok smo ležale na vrećama.
„Nećeš valjda?“ – komentirala sam.
„Hoću!“ – odgovorila je.
„Vidi ovu – ja ću tu!“ – dodala je Anchy nakon što se Copri pristojno iscijenkala za svoju.
„ E je..ga, dajte i meni jednu“ – na kraju sam popustila i sama.
Sviđa mi se ovaj shopping iz naslonjača, komentirala je Copri i ponovno se zavalila u vreću iz koje se neće, baš kao ni mi, pomaknuti još dugo. Osim povremeno po cugu… ili do zalaska sunca koji na ovoj plaži uz čašu koktela, od sveg drugog sadržaja kojeg nudi, ne smijete propustiti. Drago nam je da nismo ni mi, jer upravo smo ovdje napravile fotke koje i danas krase screensaver – e naših mobitela.
„Can I take one?“ – došuljao nam se nepoznati Indijac tijekom jednog photosession-a, dok smo se u plićaku igrale sa sjenama.
Pa ono, Lupino, hajde… pomislile smo i nekoliko trenutaka kasnije dobile na mail kadrove koje mi, unatoč svom znanju, ipak nismo imale.
Opuštene i gladne zaputile smo se u potragu za hranom.
„Seat here… food is amazing, although it doesn’t seems like that!“ – dobacio nam je dečko iz restorana s uglađenim engleskim čija je pojava jasno davala do znanja da je turist.
Poslušale smo ga, baš kao i sugestiju što jesti i možda, da ga sretnemo opet na nekom drugom mjestu, poslušale bi ga opet. U iščekivanju hrane ispričao nam je da je Australac koji je na Baliju s ekipom, prvenstveno radno. Svaki dan ovdje jede, a kada ne jede, snima. Dečki su hip – hoperi (ako se ovo uopće ovako piše, ako ne pardon maj ingliš, no kužite o čemu pričam). Na plažama Seminyaka – osim što uživaju, surfaju i tulumare – eto, snimaju i novi spot. Vrlo brzo pohvalio se svojim profilima i nažicao naše. Site, ispikane komarcima i namazane sprejevima hvatamo taxi, pozdravljamo dečka i vraćamo se u Kutu.
„Zadnja nam je večer, hajde da ne bude u pidžamama“ – predložila je izlazak Anchy.
„Gdje ćemo?“ – pitale smo je.
„U gužvu, dakle, svugdje!“ – dodala je.
Spremanje opet nije bilo prioritet. Izaći, prije nego zaspemo, je.
Noćni život Kute najprodavaniji je turistički proizvod – dostupan od sumraka do zore – ako ste partijaner. Ako niste, lutate područjem oko Jalan Kartika Plaze i tražite mjesto na kojem ćete sačuvati bubnjiće. Ako do njega uopće dođete zbog svih prepreka na cestama. Ne, nisu to građevinske barijere, već preprodavači svih droga, gljiva i opijata svijeta, hostese i razne mamipare koje vrebaju baš sve što im se nađe na putu, a miriši na turiste. O unosnom trgovanju gljivama u ovom području detaljno nam je ispričao taksist na povratku sa Seminyaka, no sada smo tome posvjedočile i same. Partibrejkerice, kakve jesmo, odbijale smo ponude jednakom brzinom kako su nailazile, ali ono što nismo odbile bila je presmiješna lokalka koja nas je pozivala u pub pred kojim smo zastale. Nije presudilo njeno urlanje koliko muzika, činjenica da ćemo ovdje uspjeti razmijeniti koju riječ i da je ekipa na prvu ok.
Zabavljala nas je ta bucmasta hostesa dok smo čekale cugu, promatrale zbunjenu ekipu kako vrluda cestama i odupire se napastima. Baš negdje u trenu kad je postajala iritantna, Anchy se vratila s wc-a s novom spasonosnom idejom.
„Imaju biljar. Jeste za?“ – skakutala je.
„Cool, ajmo jednu!“ – pristala je Copri.
„ Ja sam za, moja minica malo manje, al čuvajte mi leđa…“ – ustala sam se i krenula za njima.
Biljar nismo srele godinama, ali smo ga tu večer igrale satima. I skoro ni u jednom pobijedile Anchy. Poražene, oko 2h ujutro, potjerale smo je kući vozeći slalom između svih onih dilera i njihovih konzumenata sada već opustošenim ulicama do hotela.
„Jesam li stara ako se od svega najviše veselim krevetu?“ – promrmljala je jedna.
„Nimalo, samo pametnija!“ – po zadnji smo put, na ovome otoku, tonule u san.
…Instagram HIGHLIGHT sa svim videima ovog posta click_away_together profila…
„Girls, girls, stay, stay“ – zaustavio nas je simpatičan konobar restorana na plaži samo nekoliko sekundi prije nego bi to samoinicijativno učinile i same. Iz daljine smo primijetile kako u ponudi imaju jela, pića i drvenih separea tik do mora – sasvim dovoljan survival kit za sljedećih nekoliko sati.
„To je to!“ – promrmljala sam curama, apsolutno zadovoljna našim odabirom restorana ovog dana, u sjeni drveća i s pogledom na tirkizno more.
„Ovo je ono zašto putujemo, zar ne?“ – upitala je Copri.
„I zašto ćemo nastaviti”– vratila sam joj.
„Yes, yes, no kaj ćemo jest’?”– spriječila je daljnje filozofiranje Anchy.
Good point. Zalihe doručka, ako ih je uopće i bilo od onog siromašnog sendviča pripremljenog noć prije, potpuno su nestale. I dok smo razmišljale što novo i egzotično probati, prišao nam je muškarac, izgledom „domorodac“, obrativši se na onoj razini engleskom kakvu na putovanju kroz Indoneziju još nismo čuli.
„Let me help you. What would you like to have?“ – bilo je nešto kao upoznavanje. Ne bojimo se nepoznatih ljudi i, usprkos upozorenjima roditelja, često s njima progovorimo, no ne skačemo na prvu. Nismo ni sada, već smo uljudno odgovorile da taman odlučujemo, zahvalile se na ponuđenoj pomoći i vratile pogled na menu. Njega to nije naročito smetalo, strpljivo je čekao, naslonjen na naš separe, tu i tamo dovikujući se s konobarima oko nečega što je za nas bilo nerazumljivo. Bez prethodnog upita, a uz podužu komunikaciju s konobarima, pred nas je podastro cijelu listu svježih namirnica i predložio kombinacije za svaku od nas.
Prethodio je tome jedan kratak razgovor u kojem smo naglasile da ovdje odmaramo od Nasi/Mie Goreng-a, Satay-a i patke u bilo kojem obliku. Iznenadio se našem poznavanju balijske kuhinje, jednako kao i mi prethodno njegovom znanju engleskog.
„On fakat zna što radi?“ – pitala je Anchy.
„Off course he knows, he’s the boss“ – kroz neki daljnji razgovor rekli su nam susretljivi konobari.
Sorry šefe, vrtjelo nam se po glavi, gazde u kraju odakle mi dolazimo najčešće su u premalenim izgužvanim odijelima, rijetko u surferskim hlačama, bosi, nabildanih mišića bez majice, a šiltericu koju ti nosiš oni zamjenjuju sa šeširom, najčešće skrivajući ćelavo tjeme.
“Sam! Nice to meet you! First time at Gili?” – predstavio se znatno kasnije dok je hrana već bila na putu.
Da nije bio simpatičan, uglađen (usprkos pojavnosti) i čak u nekim trenutcima pretjerano srdačan vjerojatno bismo odgovorile “A jok, rođene smo ovdje”, no s obzirom na atmosferu sarkazam je bio nepotreban.
“So, how’s the food?” – prekinuo je šutnju koja je nastupila s pojavom hrane.
Znao je on odgovor i sam, no dodatna pohvala ni jednom chef-u nije na odmet. Kad pred sobom imaš tanjur koji, ne samo izgleda odlično, već hrana i ima takav okus, uživaš u pogledu na tirkiz u sjeni palme, na otoku s neke druge strane svijeta, pohvalu nije teško ni dati.
Sam nije znao samo odabrati hranu, znao je svašta i o životu. I neovisno o tome da li je priča njegova ili tek posuđena od nekoga koga zna, punih smo usta upijale njegove anegdote. Iako izvorno s otoka, bilo ga je svugdje po svijetu. Engleska, Švicarska i poduže Australija gdje se svojevremeno oženio i dobio dijete. Njegovo znanje engleskog sada je dobilo uporište.
Jedva da smo pojele, popile Radler i konačno se pošteno okupale (ocean je na ovom mjestu suradljiv i ne davi valovima), počela je kiša. Ignorirale smo je, sakrivši se malo dublje pod palmu i nastavile nesmetano uživati na plaži. Ne zadugo. Usprkos našem inatu kiša je tjerala veći i postajala sve jača.
“Come!” – u maniri zaštitnika povukao nas je Sam.
Gdje buraz?!?! – padalo nam je na pamet, al’ vremenski uvjeti nisu bili idealni za oklijevanje.
“Go upstairs!” – usmjerio nas je kad smo prešle šetnicu i sakrile se pod krov drugog dijela njegova restorana.
Shvatio je kako oklijevamo i to mu se donekle svidjelo. Objasnio nam je da je gore prostor u kojemu obično drže satove yoge, no programa sada nema. Čekirale smo odozdola, uvjerile se kako je prostor otvoren, a komunikacija s restoranom bliska i u slučaju bilo kakve potrebe sasvim se lako možemo spustiti natrag u njega. Kiša je postajala sve jača, usprkos našem uvjerenju kako je samo prolazna. Suhe i u zaklonu promatrale smo turiste na ulici koji nisu bili ništa od navedenog. Restoran, koji je do tada bio poprilično prazan, popunio se do zadnjeg mjesta. Ugodno smo se smjestile u potkrovlju kuće, čavrljajući sa Samom o sad već dubljim životnim temama, ljudskim odnosima, a taman kad je postalo poprilično zapetljano kiša je prestala.
„Let’s go!“ – ustao se Sam.
„Where?“ – upitale smo ga.
„To see places tourists don’t see here“ – bio je zagonetan.
Pa ako smo do sada uspješno sačuvale bubrege sasvim smo sigurne da će ostati s nama i nakon ove avanture. Krenuli smo šetati uz plažu, prateći oblake u nadi kako kiša neće opet početi. I nije, dovoljno dugo da smo uspjeli zaokružiti otok do netaknutih i potpuno osamljenih plaža. U nekoliko navrata kroz svoje smo putopise spominjale kako smo do sada vidjeli plaže nakon kojih se činilo kako bolje ne postoje, no Gili je dokazao suprotno. Svega nekoliko minuta dalje od centra otoka pred nama se pružao raj, pješčane plaže, beskonačan ocean. I tišina!
„Šteta je samo što se ovdje puno gradi, uskoro će otok preplaviti turisti“ – komentirala je Copri.
„Kako misliš gradi?“ – zbunio se Sam.
Naznake građevinskih radova, upustio se u obrazlaganje, nisu dokaz urbanističkog buma već nedavnog potresa koji je pogodio otok i srušio popriličan broj nedovoljno kvalitetno sagrađenih kuća. Baš prije nekoliko dana, ponovno ih je zatreslo, dodao je. WOW, ovo objašnjenje nismo očekivale, kao ni puno ostalih sitnica koje nam je o otoku danas, i onome nekad, ispričao. Smiješna, ali i zastrašujuća priča bila je vezana uz survival tip kako preživjeti tsunami – zaveži se za palmu! Jer ona vrlo dobro pluta u oceanu i tako su ti šanse za spašavanje puno veće. Oh my! Bilo bi tu sigurno još detalja da nas, i ne tako neočekivano, opet nije zadesila kiša. Sam je sumnjičavo gledao u nebo i po prvi puta ozbiljno rekao da trebamo zaklon. Problem je jedino, što smo udaljeni od civilizacije i zaklona nema. Zaputili smo se brzo natrag, no kiša je bila brža. Sakrivali smo se pod svime što je izgledalo kao mogući spas, dok konačno nismo utrčali u prvi restoran, još uvijek daleko od centra otoka.
Mokri do kože sjedamo za najzaštićeniji stol, naručujemo cugu i čekamo na prestanak kiše, no ni nakon nekoliko sati nije joj bilo kraja. Zagazili smo u večer, a mrak na Giliju pada poprilično rano. U polusmijehu komentiramo kako uopće ne znamo gdje nam je smještaj, Sam nas hrabri, ali entuzijazam bez obzira na trud postaje sve manji.
„A da naručimo taxi?“ – ispitivale smo jedna drugu.
„You want Gado –Gado?“ – pitao nas je Sam.
Nismo imale pojma o čemu priča. Zvuči kao balijsko jelo, no riječ je o donkey taxiju. Kada je upitala kako može dozvati magarca, Sam nije razumio Anchy, već je nestao za šank i vratio se ubrzo s brojem telefona koji je turnuo Anchy u ruke. Dal’ od umora, dal’ od nerazumijevanja, dal’ od sumraka ideja, Anchy je uz zapanjeni izraz lica samo uspjela prokomentirati: „Pa kako magarac priča na telefon?!?“ I eto, smijeh i entuzijazam bio je „back“. Beat this kišo!!
Magarca osobno – pretpostavljate – nismo dozvale, niti smo dozvale ljude koji s njima raspolažu. Noć se već pošteno nadvila nad otok, baš kao i tmurni oblaci iz kojih je kiša neprestano lila i znale smo da dalje moramo pješke.
Avanturu do bookirane sobe nemoguće je prepričati. Dugotrajno padanje kiše prouzročilo je poplavu na mjestu gdje je nekad bila ulica. Umjesto nje, pred sobom smo imali bujicu vode koju smo morale prehodati. Skinule smo sandale, zasukale odjeću, zagazile u kaljužu iz koje se nećemo izvući narednih sat vremena koliko će nam biti potrebno za pronaći smještaj. Voda je doslovno bila do koljena, ponekad i viša, mutna, blatnjava, a svaki korak bila je igra na sreću. Odakle smo skupile snage da se svemu ovome smijemo, ne znam, ali u jednom trenu radile smo upravo to, i kao najveća djeca skakale po vodi.
Trebat će nam neka “nagrada” kad dođemo u smještaj, razmišljale smo. U tom trenu ugledali smo nastambicu nalik na trgovinu, opustošile sve dvije i pol stvari (slatkiše) koje su se tamo našle i krenule dalje. Uvjeti su bili isti, no dok je na „glavnoj cesti“ još donekle bilo struje, skrenuvši u sporedne ulice svjetla nije bilo. Ono čega je bilo na pretek, bila je još dublja voda, gušće blato i klizavo kamenje u koje smo udarale ne videći gdje hodamo. Malo toga nam je još bilo smiješno, a da je potrajalo samo malo duže vjerojatno bismo pukle, no potpuno neočekivano nabasale smo na hostel s kojim smo se jutros srele. Poprilično smo dugo sa sebe ispirale blato prije nego smo ušle u sobu koja je još uvijek bila u onom lijepom mirisnom stanju u kojem smo je ostavile. Mi, nasuprot tome, nismo bile nalik osobama koje su je preuzele.
Obarale smo ruke kako bismo odlučile koja će sretnica prva pod tuš. Anchy, iako sitna, pošteno nas je pobijedila i pobjedonosno mahnula prije nego je zatvorila vrata kupaonice.
„Shiiiiiit!! Pa nema tople vode!“ – vrištala je za samo nekoliko sekundi.
Hladna voda usred ljeta nije naročiti problem, no nakon pola dana provedenog na kiši, bilo što iznad 17C sasvim bi nam leglo. Nažalost, ne danas, ne ovdje, ne sada.
„Krov u kupaonici prokišnjava!“ – bila je pak moja opaska nekoliko minuta poslije, nakon što sam stoički izdržala hladnu vodu dovoljno dugo da sa sebe sperem blato
„Meni nije dobro…“ – bilo je jedino što je tu večer izrekla Copri prije nego se pokrila poplunom preko glave.
Sličnu je rečenicu ponovila i ujutro, sad već zvučeći poprilično ozbiljno. Povadila je ljekarnu iz ruksaka u potrazi za nečime od čega će se osjećati bolje, a iz kreveta promolila tek s mirisom palačinki na stolu terase.
„Ma kako ovo rade? Ovo je savršenstvo!!!“ – komentirala je Anchy palačinke s cijelim bananama koje nam je pripremio domaćin.
„Nije mi jasno. Slikaj ovo!“ – dobacila je Copri.
„Mogu li kuhara povest doma, please?“ – šalila sam se… ili nisam…
Naravno da smo skoknule u kuhinju u potrazi za objašnjenjem kako je domaćin ovo napravio. Objasnio nam je način, koji se u teoriji činio lak (sve dok nismo same probale po povratku kući) i pitao želimo li još. Naravno da smo htjele, no pristojno smo odbile repete.
I dok smo se Anchy i ja planirale pozabaviti razgledavanjem dijelova sad već sunčanog otoka (koji jučer nismo vidjele) Copri se pozivu nije odazvala. Umjesto toga odlučila se vratiti u krevet u nadi kako će temperatura spasti. Da će ovo biti odluka dana, Anchy i ja nismo ni slutile.
Provjerile smo da li je stvarno OK da je ostavimo samu, a kada je Copri klimnula kako je, vratili smo se na puteljke, sad već primjetno manje blatne. Bilo je tu naznaka sinoćnje kataklizme, ali bilo koji turist koji se npr. upravo iskrcao na otok nije mogao prepoznati posljedice potopa večeri prije.
Uličice u koje smo zalazile bile su nevjerojatne, surove, izvorne, upravo ono u čemu uživa svaki putnik željan odmaknuti se od turističkog ghetta. Iznad drvenih, nerijetko napuštenih ili lokalnim seljanima naseljenih nastambi protezali su se kilometri spetljanih kablova struje. Bile smo poprilično oduševljene što ih nismo spazile noć prije kada smo bose gazile vodom samo nekoliko metara ispod njih i uspješno izbjegle strujni udar.
Iste sreće nismo bile i s vremenskim uvjetima, jer kroz samo nekoliko trenutaka opet nas je pogodila kiša. Sakrile smo se u obližnji kafić uvjerene kako ovoga puta neće potrajati. I opet se prevarile. Umjesto prestanka, kiša je bivala sve jača, a scenarij od jučer gledale smo opet. Ovoga dana ipak malo manje letargično, jer trebalo se vratiti u smještaj, a potom i stići na brod koji nas vraća na Bali.
Prestanak kiše ni ovoga puta nismo dočekale usprkos sjedenju u kafiću i duže od dva sata. Preostalo nam je učiniti isto kao i večer prije. Iz ruksaka smo izvadile plastičnu kabanicu, pokušavajući se obje sklupčati pod nju. Potpuno neuspješno, a jedino što nam je pošlo za rukom bilo je izgledati smiješno. I pronaći smještaj, nakon pola sata bauljanja po ponovno natopljenim ulicama.
„Daj, snimi ovo!!“ – smijala se Anchy i nastavila plesati po blatu dok sam se sama trudila spasiti mobitel od poplave, a istovremeno zabilježiti trenutak.
Ovacije koje je pokupila naknadno na društvenim mrežama bile su u rangu uspješne predstave upravo izvedene na Broadwayu, potpuno zasluženo…
„Kako to izgledate? Što opet?“ – bilo je prvo što nam je uputila Copri po dolasku u sobu.
„Yep“ – bile smo šture.
I taman dok smo razmišljale koju Arku iznajmiti do luke – prestala je kiša. Pozdravile smo se s domaćinima i zaputile prema luci, gdje nas je opet dočekala kiša, bujica ljudi, ali ne i katamaran. Kasni, zbog vremenskih uvjeta, doznajemo, a hoće li zbog istih isploviti – ne znamo. Naposljetku, isplovio je.
Iako nas smještaj u Kuti (sad već provjereno znate) do sada nije mamio, ovoga puta smo ga jedva čekale. I dočekale, nekoliko sati poslije.
„ I??? Gili??? U nekoliko riječi???“ – upitala nas je ekipa koju smo sreli po povratku u hotel.
„ U nekoliko riječi?!?!?“ – umirale smo od smijeha.
DAY 06 Gili Trawangan – Čaroban otok s nekog drugog svijeta
Nakon pristojnih 48 sati odmora na jednom mjestu svanulo je jutro koje najavljuje put. Zapravo, nije ni svanulo, a alarm na mobitelu u 3:47 javio je da je vrijeme za još jedan skok iz kreveta, ubacivanje taman dovoljno stvari u ruksak da preživimo dva dana u divljini i ukrcaj u kombi pred hotelom odakle krećemo na avanturu prema i na Gili Trawanganu.
„Stop! We forgot something!“ – zaustavila je Anchy našeg vozača i podsjetila kako nismo pokupile doručak s recepcije koji smo večer prije naručile.
Nismo navikle vraćati se s puta kad na njega već krenemo, al’ činjenica kako do Gilija od Kute treba nekoliko sati bila je dovoljno opravdan argument da ovoga puta napravimo iznimku.
„Go!“ – povikala je napola zadihana po povratku s tri vrećice čiji sadržaj na prvu nismo mogle odgonetnuti.
„Samo da nije meso…“ – komentirala je Copri (koja često zaboravi najaviti onima kojih se to tiče kako je vegetarijanac) i preuzela svoj vrečuljak.
„Ovako rano ne pripremaju rezance, jel’ tako?“ – sumnjala je, no ipak s tračkom nade upitala Anchy i prouzrokovala smijeh u kombiju koji je bio jasan samo nama.
„Sumnjam, no kad smo kod želja, samo da nije neki njihov pokušaj pravljenja slastica“ – ubacila sam se u razgovor o gastronomiji.
I dok smo se mi bavile sadržajem našeg doručka, kombi u kojemu smo do tada bile same, zastao je, pokupio još jedan par i nastavio vožnju. Izlet na Gili prethodno smo dogovorile s Yogijem, a on preuzeo organizaciju s lokalnom agencijom.
Vozač je ovoga puta bolje baratao engleskim, kada je to morao, a kad nije šutio je i nimalo pristojno zijevao na “radost” svih prisutnih. Bauljao je cestama kojima do tada nismo prolazile i, iako smo očekivale da je sljedeći STOP ujedno i onaj posljednji, zaustavio se pred velikim zdanjem na kojem smo tek kasnije otkrile ploču jednog od renomiranih lanaca hotela. Pred hotelom, dok čekamo nešto što ne znamo što, hvatamo Wi-Fi hotela i otkrivamo da smo u Sanuru.
Vozača, koji se izgubio s gašenjem motora, nije bilo dovoljno dugo da, ne samo da smo uspjele detektirati koordinate na kojima se nalazimo, već smo imale dovoljno vremena da Google Mapsom otkrijemo i sva mjestašca u okolini te naučimo njihove nazive na lokalnom jeziku. Meškoljile smo se u kombiju otprilike 20 minuta kada su u njega uletjele 3 bljedunjave istočno europske face u sandalama s čarapama.
Ahoj, hlapci, da niste možda Česi?!? – jedva sam se suzdržala. Državu nismo pogodile, ali skupinu naroda jesmo i sudeći po našim poliglotskim sposobnostima (koje nas – ruku na srce ponekad izdaju) usudile bismo se reći – braća Rusi. Ispričali su se, eto, jer su se putem od sobe do recepcije uspjeli izgubiti. Oprostili smo im (jer tko je bez grijeha neka prvi baci kamen) i nastavili putovanje. Sljedeće je stajalište, ovog puta uistinu bilo posljednje.
Ako vas put nanese u Padangbai, upozoravamo, ne očekujte mnogo. Riječ je o zaselku koji je, eto, na mapu turističkih punktova došao isključivo i samo zbog toga što je to luka od koje je putovanje do Gili Trawangana, Gili Aira ili pak Lomboka najjednostavnije, najbrže i time vjerojatno najskuplje.
Svjedočili smo ovdje prije, a isto i poslije putovanja, brojnim prevarama pa ako se zaputite tamo budite oprezni, raspitajte se o cijenama, bookirajte prijevoz i držite se svog touroperatora, ne nasjedajte na lokalne provokacije kako vas je agencija zeznula pa se morate priključiti novoj… i eto… bit ćete na sigurnoj strani priče! Cijena koju smo platile za ovaj izlet bila je manja od one koju su plaćali drugi koji su taj dan s nama na put krenuli, ali s obzirom na to kako smo preko Yogija dogovorile gotovo sve izlete (za sebe, a potom i za pola grupe s kojima smo na Bali došle) bio je red osigurati nam popust.
Preuzele smo karte u limenom „uredu“ lokalne agencije u Padangbai, nasred neke ceste, a vrijeme do trajekta (kao i grupe drugih turista) kratile ispijanjem kave (bad move) u improviziranom kafiću s druge strane spomenute ceste, u kojemu je štošta bilo umjetno, ali se osmjeh i gostoprimstvo činilo pravim. Neispavane, pažnju smo usmjerile na plastične šalice NA stolu i komarcima izgrižene noge nekog Sjevernjaka ISPOD stola. Ima problema s napadima komaraca, objasnio nam je, ali očito još većih s kupovinom bilo kakvog spreja protiv njih, jer kaže ne treba mu ništa. Osim ogledala?!?!
„Ok, recimo to ovako, niste bile na WC-u tjedan dana, mjehur vam se raspada, morate i ne možete durati više ni sekunde?! E, pa čak ni onda, ni u bilo kojem drugom slučaju, ne idete u WC u kojemu sam upravo bila. Jao!“ – opravdala je svoj poduži izostanak Copri i objasnila nam u kakvoj ćemo situaciji zateći WC, ako ga iza ceste, tri ulice lijevo, jednu desno, sljedeću ravno pa kroz tuđu kuću u susjedovom dvorištu ikad nađemo. Ovo je bila koma vijest, s obzirom na to da je WC bio na popisu svake od nas.
Svaki daljnji pokušaj uživanja u tišini, dok iščekujemo brod, uništavala je vika muškarčina za stolom do nas, koji su sebi, nama, selu, otoku i cijeloj Indoneziji morali dočarati decibele svojih glasova i važnost svoje pojavnosti. Od toga da im netko naposljetku udijeli pljusku spasio ih je samo zvuk katamarana koji je pozivao na ukrcaj. Procedura ulaska u katamaran daleko je duža, od samoga broda i iskreno, dobro sam se zapitala, kamo ćemo svi stati. Neki na otok odlaze i na duži period pa, osim ljudi, u katamaran se ubacuju koferi, bicikli, kolica, sanduci i sigurno onaj set noževa koji dobijete ako nazovete odmah.
Vožnja do Gili Trawangana traje. Taman dovoljno da se ocean pozabavi trešnjom vaših unutarnjih organa, kapetan sedam puta pokuša upaliti jedan od onih američkih Blockbustera gdje ljuti protivnici napadaju Bijelu Kuću (a neki Stiven Segal, Chuck Noris ili neka kultna ličnost spasi cijelu naciju) i naravno, ne manje važno, dovoljno vremena da vidite donedavno glasnu ekipu na koljenima, ispaćene od povraćanja koje je počelo s prvom, a završilo sa zadnjom, morskom miljom na ovome putu. Nakon otprilike sat i pol vremena sidrimo se na Gili Trawangan.
„Zamislite da smo ovdje došle s koferima…“ – komentirala je Copri i skočila s broda u plićak baš kao i svaki drugi putnik prije i poslije nje.
Ako ste upravo planirali do Gilija prošetati svoj novi Samsonite kofer, učinite si uslugu opet i jednostavno nemojte. Ovdje ne postoji pristanište kakvog ga možda zamišljate, a s broda silazite ravno u ocean. Ali, u tome je, između ostalog, ljepota ovog čarobnog otoka.
Imati adresu smještaja, na otoku na kojem je vrijeme stalo, gdje ne postoji cesta, internet, asfalt, a stanovnici ne pričaju engleski, bilo je hrabro. Snalazile smo se rukama i nogama, s glavne i jedine popločene ulice zaputile se pješke kroz prašnjave odvojke, tri puta krivo skrenule desno, jednom pogodile lijevo i – ni same ne znamo kako, ali – našle smještaj koji smo prethodno rezervirale.
„Fakat je super!“ – oduševila se Anchy.
I fakat je bio. Možda u životu ne znamo odgovarajuće odabrati puno toga, ali u odabiru smještaja zaista smo dobre. Mali, uredan i opet obiteljski hostelčić dočekao nas je izrazito toplo, usmjerivši nas u sobu koja je bila velika, čista i u duhu dobrodošlice, puna cvijeća! Nisam ljubitelj potonjeg, no znak pažnje primjećujemo svi. Kratko smo se upoznali, poslušali savjete, ostavile stvari, pripremile badiće i zaputile se na plažu. Zavirujemo u otočke puteve (voljela bih reći ulice, al’ zaista to nisu), koji podsjećaju na kompleksne labirinte, divimo se svemu na što nailazimo, uživamo u robinzonskom filingu i tražimo put do plaže. Komplicirano? Malo, ali ni upola onoliko koliko će biti vratiti se u smještaj… no o tome nešto kasnije…
Glavna šetnica uz plažu ujedno je i najživlja točka otoka, izmjenjuju se ovdje hoteli, barovi, restorani, štandovi s voćem, suvenirnice, a sve od nabrojanog čuva taj neki hipijevski stil po kojem je otok poznat.
„Copri, pazi!“ – jedva da sam joj uspjela doviknuti, a ona se skloniti, prije nego ju je pobrala magareća zaprega ili donkey taxi – ujedno i jedino “najmodernije” prijevozno sredstvo na otoku.
Plaža s naše desne strane ostavljala nas je bez daha. Ma kakva Kuta!!! Tirkizno more, uređene plaže i baš niti ni jedna mana na vidiku koja bi olakšala odluku što odabrati i gdje stati. Švrljale smo naokolo u potrazi za mjestom na kojem ćemo spustiti torbe, naručiti hranu na nekoj od drvenih ležaljki i uživati, potpuno neopterećene, u svemu što ovaj prirodni raj nudi. Teško je ovdje pogriješiti, složile smo se.
„Daj odaberi neko random mjesto“ – sugerirale smo Anchy koja je hodala nekoliko koraka ispred nas.
Random mjesto, pretvorilo se tijekom dana u jedno sasvim neobično, i do dan danas neponovljivo iskustvo, nakon kojega ništa više neće biti isto….
…Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…
Dugo smo se – i u miru – izležavale u krevetu prije nego se odlučile pokrenuti. Bio je to jedan u šturom nizu poklona koje smo sebi odlučile pokloniti za Novu godinu. Razlog zašto smo iz kreveta iskočile u 10:12h bila je isključivo činjenica da doručak traje do pola 11. Gladne nismo bile, no zašto propustiti?!
Pri silasku susrećemo članove grupe s kojom smo na Bali doputovali, a s Mladenom dogovaramo razgovor uz kavu – samo da uzmemo doručak prije nego nam zalupe vrata restorana pred nosom.
“Vi, brate, niste normalne, pa kako ste sve to uspele da vidite?” – promijenio je retoriku od neki dan kad je bio uvjeren kako naš plan obilaska ne drži vodu. ” Show, trebaju ovi naši iz agencije da vas uzmu za vodiče!” – dodao je smijući se.
“Sve se može kad se hoće, Mladene… ili kad si lud” – primile smo šalu.
“Prije da je ovo drugo!” – konstatirao je ispijajući kavu.
“Zasigurno” – konstatirala je i Copri.
“Nego, ekipa, što ćete večeras?”
“A kaj je večeras?!” – ubacila se Anchy pomalo razočarana što jutros nije ugrabila svoj prženi doručak.
“Ti to mene cimaš, purgerice?” – provocirao je Mladen.
“Ha?! Pa fakat te pitam!” – branila se Anchy.
“Alo bre, pa najluđa noć u godini. Planiramo žurku svi zajedno na cool mjestu. Mora da idete s nama” – stvarno se trudio.
Činjenicu da je danas Stara godina u tom trenu nije zaboravila samo Anchy, zaboravile smo sve tri. Toliko o tome da smo na Bali došle isključivo u cilju najluđeg provoda u ovoj noći. Ok, pregrubo je reći zaboravile, al’ smetnule s uma jesmo. No tko još zna koji je dan ili pak sat kada je na godišnjem?
“U planu je zajednički izlazak u klub nedaleko Kute koji priprema fora doček.” Pokazao nam je nekoliko fotki ambijenta koji je na slikama bio primamljiv, djelovao kao manji resort (što vjerojatno i je), okružen šumom, s izlaskom na plažu.
“Ne padamo baš na kolektivnu euforiju, Mladene, a ni neka fensi mjesta, nismo zato tu!” – ubacila sam se.
„Prostor je ogroman“ – dodao je – „s puno šankova, hrpom bazena i provjereno dobrom atmosferom. Mora u toliko hektara da nađete nešto za sebe! Malo nam je frka kako ćemo do tamo, jer nas je puno, ali smislimo do večeras. Ne prihvaćam ne, a čekamo vas na zagrijavanju uz bazen na vrhu hotela oko 20h.“ – bio je pomalo bossy.
Ok, faco primile smo na znanje, smislimo i javimo. Bazen kojega je spominjao otkrile smo večer prije, ušuljale se kroz požarni ulaz sa Smirnoffom u ruci i isprobale ga kada je za pristojne (i sve druge) goste već odavno bio zatvoren.
I dok smo pozdravljale Mladena prišli su nam Sanja i Pero, također dio naše grupe. Nismo ih dotad poznavale niti s njima komunicirale. I oni su dočuli kako otok istražujemo samostalno, zanimali su ih detalji i poneki kontakt kako bi i sami pokušali isto. Naš razgovor čuo je još jedan par iz grupe i uključio se u razgovor.
” O vama kruže urbane legende…” – našalili su se.
“Primjećujemo!” – dodala je Copri.
Razgovori i preporuke što vidjeti, a bez čega se može, zaokupirali su preostalo dopodne. Društvo je bilo ugodno pa nismo ni shvatile gdje je vrijeme pobjeglo…
„Hajmo švrljati Kutom, a poslije na plažu” – predložila je Anchy.
Tako je i bilo. Po najvećem “zvizdanu” šetale smo ulicama Kute, koju do tada pošteno nismo ni vidjele. Na prvi, čak ni drugi pogled (te ni bilo koji sljedeći pokazat će vrijeme) nismo bile preoduševljene gradom pa razgled ni nije bio prioritet. Osim što je turistički raj, pun brojnih kafića i restorana, Kuta ne nudi mnogo. Naselje je to smješteno uz nekoliko, navečer potpuno zakrčenih, cesta, a osim spomenutog sadržaja i plaže prema kojoj uskoro krećemo, veće atrakcije tamo nismo zamijetili.
“Ajme, masaža, dakle, ja moram!!” – zapazila je Copri reklamu i pretrčala cestu uz dernjavu da je pričekamo za plažu.
Viknule smo da nas potraži u sobi, gdje planiramo odmoriti do njezinog povratka. Anchy i ja malo smo još kružile okolo i krenule u pravcu hotela. Vruće je! Ljenčarile smo laprdajući gluposti kada je u sobu – kao oslobodilački ratnik – uletjela Copri. Masaža je za našu (a sada i vašu) informaciju bila jeee*** i bilo je ovo najbolje uloženih 25kn. 25kn – zabezeknula nas je?!?! Oh, da, zvučala je pobjedonosno. Pa kada je već tako možda se i same odlučimo investirati, smijale smo se nas dvije.
Na brzaka smo pobacale stvarčice u torbe i spustile se na plažu, koja, baš kao ni Kuta, iskreno ne očarava. Možemo razumjeti da smo do sada vidjele popriličan broj rajskih plaža (pa kriteriji postaju viši) ili pak da možda nismo pogodile tajming, sezonu, dan ili već ono “nešto” što je potrebno da dojam bude drugačiji, ali nismo bile impresionirane. Da je dugačka to je istina, no, kad bi me netko pitao da je opišem u nekoliko riječi (oprostite svi pristojni jezici svijeta) sažela bi to u nekoliko riječi. Puno – poprilično smećem zaprljanog – pijeska, dvostruko više ljudi, a ubacio se tu i jedan “Hrelić” na kojemu ne manjka ničega. Stanovnici hrvatske metropole, kao i oni udaljeni od nje, shvatit će o čemu pričam. Mjesto je to na kojem u istom trenu možete sjediti ili oni hrabri zaista na vlastitu odgovornost (i plaćeno putno osiguranje) ležati na pijesku i nadati se da vas netko nehotično neće nagaziti. Možete kupiti vodu, sok, pivu, koktel i ostali alkohol, poneku drogu, sunčane naočale, kebab, prženu tjesteninu, kokice, sunčane naočale, ulje za sunčanje, marame, šešire (što sam na kraju kupila i sama), zidne slike, tepisone, kauč, konja, majmuna ili pak napušteno dijete. Uz to, neodoljivo podsjeća na plaže na kojemu su upravo iskrcani, tajno prokrijumčareni azilanti, jer većina naroda uopće ne izgleda kao da tamo želi biti. Gruba sam, priznajem, no da smo uživali u ljepšim plažama prije, ali i poslije ove – jesmo.
Kuta beach
“Želim surfati!” – prekinula je naše sarkastično komentiranje Anchy.
“Isuse, od ovih distrakcija more nisam stigla ni škicnuti!” – Anchy me podsjetila baciti oko na ocean s naše lijeve strane!
“Sad i tu ćeš surfat?” – čudila se Copri.
“Da, onaj lik tamo mi je simpa, sve mi je objasnio, želim kod njega!” – komentirala je i vrlo brzo ugrabila prvu dasku.
„Preživi! Do kraja ove godine ostalo je samo par sati, a treba nam u CV-u” – hrabrile smo je.
Zapravo njeno surfanje bio je jedan od highlightova dana. Zabavila nas je svojim pripremama, a kasnije i surfanjem, baš kao što je zabavila i dobar dio plaže. Anchy je posebno zanimljiva i blesava osoba koja malo koju personu ostavlja hladnokrvnom. Nazivam je dobrim duhom svakog druženja i teško se uz nju osjećati loše. Ni danas to nije bila iznimka. Popratila sam njenu avanturu kamerom, dok je Copri uživala u pogledu na obe, nepomično ležeći na improviziranoj ležaljci, nakon što je s neugodom odbila brojne grupe i obitelji s ponudama da se slika s njima.
Anchy se surfanjem, kao i Arijem (svojim instruktorom), zabavljala otprilike pola sata, nakon čega je iz mora izišla poprilično umorna, ali sretna. I izudarana, a posljedice toga osjećat će još danima poslije. Svejedno, to je neće spriječiti da o ovome nastavi pričati još tjednima.
Pričekale smo da se osuši, koliko je to bilo moguće na izuzetno vlažnom zraku, a potom odlučile potražiti ručak u jednom od brojnih restorana uz plažu. Izgledom ne mame osobito, ali mirisima, pogotovo kad si gladan, svakako. Pogodile smo tajming – upravo u trenutku kada smo se smjestile i odabirale hranu spustila se kiša. Naša prva kiša na Baliju. O jednoj, ipak jačoj, pisat ćemo u narednim postovima, a sjećati je se dovijeka.
Bali nije otok koji se previše opterećuje kišom. Naš improviziran restoran, prokišnjavao je na sve strane. Sklupčale smo se pod plastikom koja je glumila krov i nekako ostale polu-suhe. Gladne ostale nismo, to je bilo sigurno. Dok nas je glavno jelo zadovoljilo mirisom i okusom (osim jedne namirnice na mom tanjuru koja je ostala nedetektirana do danas – no tako to ide kad odabireš lokalno), palačinkama nismo bile impresionirane. Na povratku u hotel skrećemo u trgovinu i kupujemo kekse. Ok, popravni ispit je uspio.
Ići ili ne ići s ekipom na proslavu Nove bila je tema sljedeće debate koju smo vodile svaka iz svog kreveta. O svačemu se tu raspravljalo – koliko je daleko, što ako nam se ne svidi, kako ćemo tamo, kako opet doma, promet, ljudi, muzika… Jedina činjenica o kojoj se nije trebalo diskutirati bila je ona da nam se realno nikuda ne ide! Kompliciramo, zaključile smo… idemo i točka…
Pripreme za “najluđu noć” bile su vremenski jednake onima za odlazak u trgovinu i mislim da, ukoliko zbrojite vrijeme koliko je bilo potrebno svima trima, nismo premašile sat. Smiješno je to u usporedbi s nekim prijašnjim vremenima kad je i odlazak susjedu bio ceremonija. Starost? Ili zrelost?
“Gdje su ono oni?” – pitala je Copri.
“Gore, na bazenu.” – odgovorila je Anchy.
Nas dvije bile smo spremne i dobile zeleno svjetlo od Copri da krenemo prema bazenu našim starim uhodano-zabranjenim putem „samo za zaposlenike“. Pridružit će nam se. Otvorivši vrata koja vode prema izlazu na bazen, nabasale smo direktno na roštilj i debeljuškastog polugolog roštilj majstora, izgledom stanovnika ovog kontinenta. Da razjasnimo, kad kažemo roštilj ne mislimo na već postavljenju večeru, već doslovno roštilj na kojem se pržilo meso, postavljen direktno na “ulaz”! Opravdano, to je izlaz u slučaju opasnosti (tsunamija) i nitko ga ne koristi. Mislili su domaćini Eventa. Krivo, dokazale smo mi.
Baš kao što smo krivo odabrale i lokaciju. Na krovu se naime skupilo neko kosooko društvo, a članovima naše grupe nije bilo ni traga. Našli smo ih u prizemlju hotela nekoliko minuta poslije, a potom je nas pronašla i Copri kojoj smo kroz smijeh ispričale što smo upravo doživjele, a priznala je i ona sama isti susret.
Sličnu priču imali su Mladen i Ilda te neki drugi članovi ekipe. Shvatili su da je bazen pod okupacijom naroda Dalekog Istoka pa se spustili u predvorje hotela. Promjena lokacije nije utjecala na atmosferu, a kroz neko vrijeme okupilo nas se poprilično.
Mladen i Ilda nabavili su Jack Daniels, ostatak nas Colu, još nekog alkohola, i bili smo kompletni. Tu večer pošteno smo se napričale s Ildom o životu u dijaspori i mogućnostima rada u dalekim zemljama. Ona je imala volju (jer na Baliju je isključivo zbog Mladena), mi iskustva i bila je to savršena formula. Osim što smo premašili zadano vrijeme za krenuti prema klubu, izgubili smo i svaku šansu da ulovimo prijevoz skuterima do tamo. Ok, njih smo i mogli prežaliti, do Changgu-a ima i više od pola sata vožnje, a traumu sa skuterima od neki dan konačno smo potisnule. No, prijevoz nam stvarno treba, a što više odgađamo opcija je sve manje.
“Ništa ekipa, hajmo ovako, naručujemo taksije pa kako dolaze upadajte u njih i vidimo se tamo!” – predložila je Ilda.
Nismo se ni snašle, a Ilda nas je već ugurala u prvi taxi koji je stigao. Sjećam se da nas je bilo 6, zajedno s vozačem koji ovim brojem nikako nije bio sretan. Ali mi jesmo. I, iako se s curama iz auta prije, a bome ni poslije, nismo naročito družile – u vožnji smo se zabavile.
Otprilike pola sata kasnije stigle smo do La Brise. Mladen, kao ni fotke, nije lagao/le – mjesto je zaista izgledalo super. Dugački osvjetljeni drvored na samom ulazu, skrivena zdanja i puteljci u šumi od kojih svaki ima namjenu i ništa nije slučajno, šankovi različitog sadržaja, kaskadni bazeni, puno palmi, glasne muzike, raspoloženih turista… Kad smo kod muzike, ona i nije bila moj đir, ali već poduže vremena ne izlazim, pa je pitanje gdje u ponoć na Staru godinu uopće mogu čuti ono što slušam. Vrludale smo, skenirajući prostor kao i ekipu.
La Brisa, beach restaurant
“Stigle ste” – prišli su nam Sanja i Pero.
„Da“ – nadglasavali smo se sa zvučnicima kvadrature moga iznajmljenog stana na Ferenščici. Oni su do ovdje stigli prvi, skuterom iznajmljenim ranije tog dana, a s kojim u narednima koji slijede planiraju istražiti otok. Zapričale smo se s njima, kad se pred nama stvorio Mladen i pozvao nas među ostatak pridošle ekipe.
Između druženja, istraživale smo prostor i nabasale na izlaz prema plaži. Na trenutak sam zastala iskreno uživajući u pogledu na ocean obasjan mjesečinom. Ima nešto u tome da više nikad nisi isti kad jednom vidiš mjesec kako sja na drugom kraju planete – shvatila sam davno, večeras još jednom potvrdila…
Bližila se ponoć i vratile smo se među ekipu. Očekivale smo odbrojavanje koje se nije dogodilo, ali vatromet je zato bio poduži. Uspjela sam ga uhvatiti kamerom nekoliko minuta nakon početka, tek nakon što sam izgrila i izljubila cure. Ranije te večeri odlučila sam Novu dočekati posvećena njima dvema koje volim, radije nego mobitelu i snimanju. Onome što vrijedi ispred onoga što blijedi.
Ostatak noći provele smo u čestitarenju, druženju s dijelom ekipe, a oko 5h ujutro zaključile da je dosta i krenule prema izlazu. Nismo ni slutile da ćemo u pokušaju nalaska taksija izazvati “Okršaj kod OK Korala“. Naime, uletjele smo u taxi koji očito nema dozvolu voziti tamo, svjedočile masovnom puču ostalih taksista koji su nam zapriječili put i jedva, zajedno s vozačem, izvukle živu glavu.
Bilo je lijepo vidjeti kako se približavamo Kuti. Hotelu. Sobi. Krevetu.Tu sam noć/jutro prije spavanja na balkonu zapalila cigaretu gledajući u nebo dok su cure već debelo spavale.
Nova je godina, Provincijalko, što si želiš u ovoj?! Ne mnogo, samo jednu novu godinu ispunjenu starim, ponešto obogaćenim, odlukama… da smo zdravi i da nam je ljubavi…
„Ništa me nije ispikalo kroz noć!!“ – konstatirala je Anchy
sjedeći na krevetu i skenirajući tijelo.
„Normalno da nije, potrošila si cijeli sprej na ovih 10
kvadrata, ali što jest, jest, spasila si nas. Bravo! Iako, vjerojatno, imamo
sve respiratorne bolesti koliko smo otrova udahnule!“ – zahvalna je bila Copri.
(Vrištanje!)
„Što je bilo?!“ – skočila je Copri prema Anchy.
„Ogromni žohar!“
„Mrtav. Žrtva lova na komarce.“
Sve tri smo se prešutno stresle.
„Ipak, falio mi je ovakav tip smještaja. Onaj hotel u Kuti me ubija!“ – povela sam razgovor u pozitivnijem smjeru.
To je točno, zaključile smo sve. Kad putujemo, putujemo drugačije. Trudimo se izbjeći turistički ghetto i živjeti lokalno, autohtono koliko nam to destinacija omogućuje. Ovaj smještaj u Ubudu vratio nas je u taj feeling. Naša soba bila je tek dio malog lokalnog obiteljskog hostela, tradicionalno uređenog u balijskom stilu. Nikakav luksuz, no to za 30 dolara koliko smo ga platile ni ne tražimo, nikada.
Sprej za raznorazne gmizave i leteće bube riješava stvar.
Ispijale smo kavu na drvenoj terasi naše sobe s pogledom na
leđa vjerojatno najstarijeg člana ove obitelji, koji, iako svjestan naše
prisutnosti, nimalo time ometen u naumu da nesmetano nastavi raditi, nešto,
nama nepoznato, ali poprilično bučno.
Dok smo sjedile na terasi, mlađi član obitelji donosio nam je doručak serviran uz latice cvijeća. Ne padamo pred prvim buketom koji nam se da, no ovo je bilo slatko. I to nije bilo jedino slatko.
„Nekome je upala banana u moj tost. Što je ovo?“ – Anchy je
prekinula naše oduševljenje.
„Anchy, to je njihov stil doručka!“ – uvjeravale smo je.
„Baš me briga, ne sviđa mi se!!“ – bila je uporna.
„Meni je cool!“ – rekla je Copri, koja je i temperamentom
jednako takva – cool.
Ubud
Diskusiju o hrani prekinuo je Madi, stvorivši se pred našom
terasom. On, njegov osmijeh i naredba GO! Spakirale smo se do kraja, platile
noćenje, zahvalile na gostoprimstvu i krenule prema sjeveru otoka.
Današnji dan bio je nepoznanica. Barem njegova prva polovica. Ali upravo njoj smo se i veselile! Bali je poznat po brojnim vodopadima, no Aling Aling, iako najljepši, turistima je zbog udaljenosti od svih frekventnih destinacija – najnedostupniji. Ne posjedujemo ovu zadnju riječ u našem rječniku i želimo baš tamo. Madi je naše mišljenje nekoliko puta preispitivao, baš kao i Yogi te neki naši prijatelji, no bile smo uporne – tamo i nigdje drugdje!
Madiju nije preostalo drugo do popustiti i nastaviti voziti. I to poprilično dugo i daleko. Od Ubuda trebalo nam je i više od 3h vožnje kako bismo stigle u planinske predjele Balija i blizinu ovog skrivenog dragulja. Vrijeme se, s obzirom na planinski kraj poprilično brzo mijenjalo, a kiša i sunce krenuli su u opaki fajt. Lagali bi kad bi rekli da je vožnja bila posve ugodna po svim zavojitim cestama, no znale smo da vrijedi. I vrijedilo je.
Nakon gotovo 4h zaustavljamo se na prašnjavom ugibalištu. Oko nas gotovo ništa. Trošne kućice, uska cesta koja vodi u nepoznatom smjeru i niti jedan znak da smo blizu nečega „što ne smijete propustiti“. Ulaznicu smo kupile od bucmaste žene s pregačom preko sebe, ponekim brčićem i kućnim papučicama, koja je sjedila na plastičnoj stolici, a „ulaznice“ ispisivala na improviziranom stolu. Cijene ulaznica navodno variraju, ovisno o zadržavanju i sadržaju tijekom vašeg boravka.
Please dont jump there, zadnja je poruka koju smo pročitale od Yogija dok nismo izgubile signal. Naime, ovi vodopadi nalazi se u šumi, poprilično udaljeni od civilizacije. Do glavnog slapa trebalo nam je i više od pola sata, mjestimice izrazito strmim, uskim i nepristupačnim putićima i stepenicama obloženima vlažnom mahovinom. No, priroda je neopisivo čarobna, boje nestvarne, a sve ono vaše sobno bilje ovdje živi u prirodnom ambijentu.
U potrazi za glavnim slapom gotovo nikoga nismo ni srele, a
da smo na dobrom putu odavao je zvuk slapa koji je postajao sve glasniji. A
zatim… znate onaj osjećaj kad vas nešto ostavi bez riječi da nemate što za
reći osim „intelektualnog“ WOOOOW. E taj osjećaj….
Aling Aling Waterfall
Teško smo se odlijepile od ovog 30-metarskog savršenstva, povukla nas je tek Copri, spomenuvši da nas još puno toga čeka, a tek smo na početku. I bila je u pravu.
Ostatak lokacije prešle smo u tišini, teško dišući od vlage
u zraku i ljepljive odjeće na nama, i naišle na sljedeći must see spot, 16 – metarsku skakaonicu odakle skačete u manji slap
te odigrale par – nepar hoćemo li skočiti jer je hladna voda izgledala tolikooo
primamljivo, a odluku nećemo napisati upravo zbog onih članova obitelji koji
ovo čitaju.
Po dolasku na početnu poziciju, zamolile smo Madija da još
malo pričeka.
„Gladna sam, tamo ima hrane.“ – objasnila je Copri.
„Meni ne moraš dvaput reći.“ – priklonila se Anchy .
„Navalite!“ – krenula sam za njima.
Mjesto na kojem smo zastale nije odgovaralo niti jednim
kriterijima zadovoljavanja materijalno –higijenskih uvjeta za pripremu hrane,
no bila je vrhunska. Dok smo čekali pred kuhinjom (koja je neodoljivo
podsjećala na garažu) okupirale smo jedini ventilator u potrazi za daškom
zraka. I taman kada smo ga rukama i nogama uspjele namjestiti da usmjeri poneko
osvježenje prema nama stigla je hrana. Papirnati tanjuri, plastične vilice,
drvena klupa i Coca Cola. Malo je potrebno da budemo sretne.
Sjedamo u kombi i krećemo dalje.
Ulun Danu Temple vidjele smo na putu za Aling Aling, a sada se prema njemu – s namjerom zaustavljanja – vraćamo. Mi i pola planete. Ovaj hram jedan od najposjećenijih hramova Balija. Najveća je riznica, arhitektonska točka interesa i jedan od zaštitnih znakova Balija. S obale hram kompleksa izgleda nevjerojatno i skladno se uklapa u lokalni krajolik s visokim planinama i neprobojnim šumama. Šteta ga je propustiti, pogotovo kad ste mu u blizini.
Promet u njegovoj blizini bio je toliko gust da se gotovo
nismo micale s mjesta. Dok smo čekale u koloni jednoglasno smo donijele odluku
da ćemo ga obići u najkraćem mogućem vremenu jer žurimo dalje. Tako je i bilo.
Kupujemo ulaznice preko reda i ulazimo u kompleks hrama koji se nalazi na
nadmorskoj visini od 1239 m, na zapadnoj obali jednog od tri sveta jezera otoka.
Ulun Danu Temple
Da fotke kakve volimo imati (bez hrpe nepoznatih ljudi na
njima) ovdje nećemo moći zgrabiti bilo je jasno na prvu. Uslikale smo onoliko
koliko je pristojno, kroz 20-tak minuta prošetale kompleksom i zaputile se
prema izlazu.
Ulun Danu Temple
Vrijeme je za ručak. Jednom, ali dovoljno glasno i jasno obavijestile smo Madija da sljedeća destinacija na kojoj stajemo mora biti restoran. Po njegovom izboru, samo da je lokalno. A Madi, da nije vozač, svakako bi bio restaurant advisor kojeg bismo rado preporučile.
Iako smješten tik uz prometnu cestu, restoran u kojem smo se zaustavili bio je… nevjerojatan?!? Ovo je definitivno dan posvećen lijepom, složile smo se. Na samom ulazu iznenadila nas je unutrašnjost restorana, prekrasan park pun skrivenih „kućica“ u koje možete sjesti i naručiti hranu. Glazba koja decentno ispunjava cijeli ogromni prostor, čistoća, ljepota okoliša, detalja, umjetničkih skulptura, ukrasa, uljudnost ljudi zaposlenih tamo… Baš sve nam se svidjelo na prvu. Istina je da cijenom nije tipičan ostatku restorana na Baliju, ali novce ovdje nismo štedjele (iako ni potrošile više od 50kn, ali za Bali to je „puno“). I, iako smo znale da do Tanah Lot-a moramo stići na zalazak sunca, što se sve više približavalo, teškom smo mukom napustile ovaj raj.
Madi je do Tanah Lot Temple-a vozio brzinom koje se ne bi posramili ni vozači formule, no nas to nije spriječilo da utonemo u san. Kratko, ali slatko. Probudio nas je tek snažan pritisak kočnice pred rampom parkirališta hrama. Madiju je na očigled laknulo jer je dobio bitku sa zalaskom sunca i stigao pred hram prije njega. Da zalazak sunca morate dočekati na najvažnijoj turističkoj destinaciji Balija opće je poznata stvar. Brzinom munje kupile smo ulaznice i zaputile se u kompleks gdje smo provele ostatak večeri. Ugođaj je teško i opisati, no ni ne trebamo. Koga zanima svakako će sam provjeriti. Hram na stijeni, antičko porijeklo, povjetarac, šum mora, zalazak sunca na drugom kraju planete, godina na zalasku… trebam li nastaviti?!?…
Tanah Lot, Bali
Malo sam se kada osjećala tako ispunjeno kao tada, vjerujem i cure, koje sam u nekoliko navrata tamo i izgubila… svaka u svojim mislima. Detektirale smo se međusobno na izlasku iz hrama, kada je to bilo potrebno. I dok se Copri odvažila zaviriti u, vjerojatno, najprljaviji wc na otoku, Anchy i ja nismo imale tu hrabrost.
Tanah Lot, Bali
„Preživjela sam Maroko, ovo je ništa“ – mrmljala je i
dezinficirala se, praktički cijela, vlažnim maramicama.
„Kuta?“ – upitao je već umorno Madi.
„Kuta!“ – umorne smo bile i mi.
Iako vrlo blizu smještaja, povratak u hotel – zbog prometnog
kaosa – trajao je zauvijek! To smo vrijeme kratili pokušavajući razgovarati s
Madijem, što nam je, nekim čudom ili sklonošću svih ovih bogova koje smo
tijekom dana posjetili, krenulo za rukom.
Poprilično kasno stižemo pred smještaj i strpljivo čekamo parking. Bit će ovo i zadnje parkiranje u Madijevoj režiji jer u sljedećim danima ne putujemo s njim. Čudno, razmišljamo, tijekom putovanja komunikacijska barijera ponekad je bila neizdrživa. Je li moguće da će nam baš ta barijera kao i dragi, pristojni Balinežanin u idućim danima faliti?!
50 nijansi Ubuda, niti
jedna mračnija, samo jedna strašnija…
Je li alarm probudio nas ili smo mi probudile njega, nisam sigurna, ali da se opet nismo naspavale bilo je posve jasno.
„Potpuno sam zaboravila da se ne vraćamo u Kutu noćas, a stvari nisam spremila!“ – prozborila sam umjesto dobro jutro.
„Aha“ – dodala je jedna.
„Fuck!“ – nadovezala se druga, mom krevetu bliža, i dala mi do znanja da nisam jedina.
Možda nam ni ne trebaju, tko zna što nam Madi danas sprema – bile smo sarkastične. No, u svakoj šali ima malo (ili pak punooo više) istine. Anchy i ja spustile smo se na doručak i pokorile restoran uspješno izbjegavajući balijsku kavu.
„Meni su ovi rezanci zaaakooonn!“ – promrmljala je Anchy punih usta.
„Nikad neću razumjeti kako to možeš jesti za doručak, Anchy?!“ – moralaaaa sam.
„Ono neidentificirano od jučer više mi ne pada na pamet staviti na tanjur“ – pridružila se i Copri – jedina koja nam je falila s oskudnim izborom na svom tanjuru.
Madi je danas ipak čekao nas. No, nije se bunio, vrijeme je dangubio razgovarajući s osobljem hotela, pipkajući po mobitelu i uživajući u cigareti točno ispod znaka koji je na tom mjestu zabranjuje. Feels like home. U nekoliko navrata dozivale smo ga na kavu, no pozive nije prihvatio.
Blink – blink zasvijetlio je mobitel. „Girls, is all OK? How
was yesterday? Enjoy Ubud today!“ – sjetio nas se Yogi. Imala sam par ideja što
mu odgovoriti, ali ruku na srce Madi se jučer pošteno iskupio s odabirom
restorana, pa smo se suzdržale, uljudno napisale hvala i krenule prema Madiju.
„Ubud?“ – dočekao nas je upitom.
„Ubud“ – odgovorile smo sjedajući u kombi.
„Madi, how long to Ubud?“ – znale smo i same, no tko pita ne skita…
„Yes“ – odgovorio je još jednom i podsjetio nas na jezične barijere koje vladaju kombijem.
„Mini fali Riččččiiiii!!“ – zaključila je Anchy, identičnom izjavom od jučer.
„Ne znam tko je Riči, al’ sada fali i meni“ – uključila se i Copri
Falio je i meni, no šutjela sam. Što zbog toga što nisam
htjela dodavati ulje na popriličan požar, što zbog činjenice da nisam osobito
uzbuđena zbog prve destinacije na koju odlazimo po dolasku u Ubud.
O Ubudu prije planiranja putovanja nismo puno znale, ali
nekoliko zanimljivih nedovoljno otkrivenih činjenica koje smo doznale bilo je
sasvim dovoljno da se tamo odlučimo zaustaviti duže od dana. Uz to, od tamo
sutradan krećemo još sjevernije prema dijelu otoka koji nije zasićen turistima,
a tom se danu izrazito veselimo.
Sve stvari koje su me veselile doživjeti u ovom gradu zaokupirale su mi mozak toliko da ulaz u Secret Monkey Forest nisam ni doživjela sve dok mi Madi nije uputio značajan pogled stila „Ti ćeš čamiti u autu??“ Neću. No mogla bi. Zaista nisam ljubiteljica majmuna. Ne bojim se (ili možda samo malo), a, ali, nego, već se uz njih osjećam apsolutno neugodno, a i neki naši prijašnji susreti po otočjima svijeta nisu izazvali zapamćene simpatije.
Dok sam se jedva izvlačila iz auta, jedna je već frkala
svoju cigaretu, a druga ulijevala onu tekućinu sumnjiva mirisa u svoju
električnu spravicu za pušenje, bez koje se ne odvaja čak ni kad spava.
Provjereno!
Upravo me Copri požurila prema ulazu, komentirajući kako će ovo biti totalno fun. Anchy je dijelila njeno mišljenje. Znate tko nije, no upravo smo keširale 5 dolara (umjesto regularnih 6 pa ponesite iksicu), platile ulaznicu, pa je to manje bitno. Jedinu dozvoljenu šetnicu slijedile smo onoliko dugo dok nismo pobjegle iz vidokruga redara.
Monkey forest
„E mislim da je ovo ono prvo skretanje“ – javila se ispuhujući onu paru iz usta i skrivajući električno čudo u ruci pred Svetom šumom koja ju – baš kao i recepcija našeg hotela u Kuti – zabranjuje.
Doznali smo za neke skrivene kutke ove šume i morale smo ih
same doživjeti. Preporuke nisu iznevjerile, pred sobom smo imale opustošene
predjele nama nesvakidašnjeg prekrasnog zelenila – samo za nas. Da nam idilu
uskoro nisu poremetili stanovnici po kojoj je šuma i dobila ime usudila bi se
reći kako ljepšu gotovo nikad nisam ni vidjela (Vilo Velebita – moj grijeh, moj
grijeh, moj preveliki grijeh). Dok su ih cure s veseljem promatrale, ja sam ih
s još većim izbjegavala. Ne baš uspješno!
Monkey forest
„Ajme, vidite most“ – Anchy je uperila prst u visine, a imale smo što i vidjeti.
Prekrasno kameno zdanje (u stilu vilenjačkih gradova iz Lord of the rings-a) skriveno među dugim lijanama (ako su to lijane, botanika nije moja grana ekspertize). Anchy je otrčala gore dok smo mi pripremale kameru čekajući na mjestu. Slično je ponovila i Copri, dok sam se pripremala za novi škljoc. Na kraju sam istu rutu slijedila i sama, uspela se na most i taman kad smo prizor planirale ovjekovječiti, u zagrljaj se (nepozvan) ubacio majmun, ostavljajući me potpuno šokiranu.
Monkey forest
„Nije ti ništa, samo te dotaknuo!!“ – smirivale su me cure. Neuspješno. No, fotkanje smo odradile i brzinom munje nestale od tamo.
„Hajmo dolje, tu nema nikoga“ – Anchy je odredila daljnje kretanje, pozivajući na puteljak uz potok ispod mosta.
“Borile” smo se s kamenim gromadama i uživale u ugođaju sve do dijela od kamo nam ne bi preostalo ništa drugo nego plivati dalje i vrlo vjerojatno tako se utopiti. U tom trenu skužio nas je drugi redar, ljutito nas pogledao, uzviknuo DANGER i natjerao nas vratiti se na šetnicu. Kako smo od tada dobile svog osobnog bodyguarda svaka daljnja avantura ovim dijelom više nije dolazila u obzir. U tom trenu smo negdje odlučile i kako nam je dosta, tu i tamo zastale uz okupljališta majmuna, hramove koji ni ovdje ne manjkaju i uskoro krenule prema izlazu. Svakog gosta sat vremena dosta!
Monkey forest
Tegalalang Rice Terrace bilo je sljedeće odredište. Nismo poklonici masovnog okupljanja, no Tegalalang smo zamoljeni vidjeti kako bi o njemu mogle kasnije i pričati. Ulaz nismo platile, ali nam je dana narukvica koja je odmah izgledala sumnjivo, a takve navlakuše ne volimo. Ako smo nešto usvojile kroz naša putovanja bilo bi to da je besplatno UVIJEK najskuplje.
Brzo nam se pridružila i lokalna domaćica, ali smo se na njenom prisustvu uljudno zahvalile i prvom prilikom istoj pobjegle. Da se razumijemo, Tegalalang je (nama Balkancima, čak i Europljanima) poprilično nestvarno, nesvakidašnje mjesto i usudim se kladiti da rižu nikad niste vidjeli u ljepšem izdanju. Terasna polja oduzimaju dah, čak i nekima među nama koji traumu predoziranja rižom (tijekom boravka na Thailandu i nekim drugim predjelima života) nikad neće zaboraviti. Ako ste turist – koji voli posjećena i provjerena mjesta destinacija na kojima se nalazite – Tegalalang ne smijete zaobići. Ako ipak niste ti, odaberite bilo koju drugu plantažu riže i nećete požaliti.
Ovdje smo probale i poznati Bali Swing (koji se plaća!), skompale se s radnicima koji upravljaju ljuljačkama, a koji su nam potom priredili i malo drugačije ljuljanje. Oni su se smijali odmah, mi se tome mirno tek ponekad možemo nasmijati danas.
Bali swing
Pronašli smo i cool photo spotove, potrošile određeni postotak baterije na mobitelu fotkajući i krenule prema izlazu gdje nas je spremno vrebala naša domaćica. Ponudila nam je degustaciju balijske kave, no prekratko smo planirale ostati da održimo prezentaciju o tome što o toj kavi mislimo, pa smo se još jednom zahvalile i doista napustile lokaciju.
„Luwak coffee good?“ – iz daljine nas je pitao Madi.
„Yes“ – ovaj puta smo šture (i lažljive) bile mi.
Luwak nismo probale. Jedan od razloga je što smo se s njom
susrele prije, drugi činjenica da možemo preskočiti kavu koja se hvali time da
je proizišla iz probavnog sustava neke životinje. No, da nismo već probale,
svakako bi. Jer kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Bogati Rimljanin u
slučaju Luwak kave.
„Je l’ sad vrijeme za sarong?“ – jedva razumljivo je promumljala Copri žvačući sendvič.
„Yep. Tirta Empul it is! Vadite marame.“ – odgovorila je Anchy istovremeno frčući novi duhan u kombiju, što je Madi gledao u retrovizoru i bio nimalo sretan, ali potpuno oprezan da ju zaustavi ako joj padne na pamet zapaliti. Što nije.
Tirta Empul Temple drugačiji je hram i nama se poprilično svidio. Posjećuje ga horda turista koji se u njemu i kupaju, vjerujući u sveti planinski izvor i mogućnost čudotvornog izlječenja. U narodne predaje ne ulazimo, već ih poštujemo. Palo nam je na pamet i samima zaroniti, ne toliko zbog potonjeg, već činjenice da nam je vruće, no dugački red odvratio nas je od pomisli. Drugi put…
Tirta Empul Temple
Umjesto osvježenja, biramo šetnju i još malo vrućine. Spas nalazimo u hladu pod jednim kompleksom hrama gdje planiramo odmoriti. No, ne uspijeva nam predugo. Prilazi nam grupica sredovječnih (pristojno nećemo reći starijih) turista s Jave koji su ovdje na proslavi Nove godine i mole nas za zajednički selfi. Nije nam baš jasno, no objašnjavaju kako smo drugačije, visoke, bijele, mršave. Realno, izgledom potpuno drugačije od njih, iako u našim europskim okvirima ne odskačemo od prosjeka većine. Jedna slika nikoga nije ubila pa pristajemo. A tada, vade jedan, pa drugi, pa treći, peti i deseti mobitel, kameru, selfi stick… slikamo se iz ovog kuta, pa iz onog, pa odozgora, pa odozdola… i sve to trajeeeee… ostali turisti također zastaju promatrati ovaj show. Nedostajao je još samo dron, pa da kolekcija uređaja bude potpuna! Ruku na srce i same umiremo od smijeha te smo ih zabilježile i na našim mobitelima.
„We need to go“ – nakon pola sata uspjele smo se oprostiti od njih, kao i od hrama pa krenuti prema parkingu u potrazi na Madijem.
Sljedeća stanica bila je Kintamani Region odakle želimo uživati u ručku s pogledom na planinu i vulkan Batur te jezero istog imena. Jedan od ljepših objeda s pogledom. Nesvakidašnji svakako. Ručak je bio buffetskog tipa, želuci prazni, a hrana odlična, pa sve ovo ima opravdanja zašto smo se do auta vratile gotovo puzajući i prejedeno. Za informaciju, vulkan je aktivan, o čemu smo bile obaviještene porukama obitelji koji su nam već drugo jutro slali snimke o aktivnosti vulkana i upite jesmo li žive. Do danas (doslovno, jer ovo čitaju) ne znaju da smo tamo bile samo nekoliko sati prije.
„Što je sad na redu?“ – javila se Copri dok smo kretale s parkirališta.
„Što se mene tiče – krevet!“ – bila sam apsolutno iskrena.
„Ubud! Jedva čekam grad!“ – sasjekla me Anchy, arhitektica i velika zaljubljenica u urbanizam.
Tako je i bilo. Kroz već poprilično zakrčene ceste ulazimo u
Ubud, u blizini smještaja molimo Madija da nas ostavi baš tu jer gužva postaje
iritantna, a naše kretanje nepostojeće. Grabimo stvari, upadamo u smještaj,
ostavljamo prtljagu i krećemo prema gradu.
Prošvrljale smo poznatom tržnicom, iscijenkale se za komade koji su nas zanimali, pokupovale par suvenira i na izlasku srele ekipu iz hotela koji su ovdje na organiziranom izletu s agencijom (koja to nije).
„Mnogo nam je drago da smo vas sreli. Čuli smo da same vrludate otokom. Mnogo dobro. Nama se s njima ne putuje, stalno nešto iščekujemo, možete nam dati broj tog privatnog prijevoza da probamo i sami?“ – zaskočila su nas tri mlađahna (navodno poznata) futbalerčića iz Srbije koji su na Bali doputovali s nama. „ Jao, pa vi ste vidjeli svašta. Probat ćemo se i mi organizovati“.
Razmijenili smo kontakte i ostavile dečke da uživaju u gradu, a nastavile uživati i mi. Nakon obavljene tržnice vraćamo se na ulice Ubuda, pikiramo terasu kafića na vrhu jedne zgrade, kao i jeftinu ponudu koktela i ostajemo tamo dugo. Baš dugo. Ispratile smo gotovo sve goste koji su posljednjih sati posjetili ovo mjesto, popile i sav Mojito koji su imali, otkrile najdublje osobne tajne i nekoliko sati poslije shvatile koliko je zapravo sati.
Na putu prema smještaju sjetile smo se kako u njemu vladaju komarci, a s njima nema šale. Stajemo u trgovini, kupujemo najsmrdljivije i najotrovnije sredstvo protiv komaraca, ušuljavamo se u sobu, trošimo sredstvo do kraja, a zatim vrijeme provodimo na terasi kako – u želji da ubijemo nemani – ne bismo otrovale sebe.
Tuš, krevet i prve naznake pospanosti. A komarci? Pa recimo to ovako: Mojito vs Mosquito 1:0!
…Instagram click_away_together HIGHLIGHT sa svim videima…
Praćenje leta na svom monitoru – ne znaš da li olakšava stvar ili još više muči 🙂
DAY 01Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu
„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.
„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.
„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“ – dodala je.
„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.
Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.
„Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.
Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.
„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.
Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.
„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.
Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.
„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.
„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.
Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.
Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.
Khmm… osjetila su zbunjena…
„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.
S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.
„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.
„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.
„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“
Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.
Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.
Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.
„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“ – najavila sam.
„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.
-> ...s druge strane globusa... <- 