BALI – Keep calm and wear a sarong part 05

Posted on November 19, 2019 by gypsycinderella

50 nijansi Ubuda, niti jedna mračnija, samo jedna strašnija…

Je li alarm probudio nas ili smo mi probudile njega, nisam sigurna, ali da se opet nismo naspavale bilo je posve jasno.

„Potpuno sam zaboravila da se ne vraćamo u Kutu noćas, a stvari nisam spremila!“ – prozborila sam umjesto dobro jutro.

„Aha“ – dodala je jedna.

„Fuck!“ – nadovezala se druga, mom krevetu bliža, i dala mi do znanja da nisam jedina.

Možda nam ni ne trebaju, tko zna što nam Madi danas sprema – bile smo sarkastične. No, u svakoj šali ima malo (ili pak punooo više) istine. Anchy i ja spustile smo se na doručak i pokorile restoran uspješno izbjegavajući balijsku kavu.

„Meni su ovi rezanci zaaakooonn!“ – promrmljala je Anchy punih usta.

„Nikad neću razumjeti kako to možeš jesti za doručak, Anchy?!“ – moralaaaa sam.

„Ono neidentificirano od jučer više mi ne pada na pamet staviti na tanjur“ – pridružila se i Copri – jedina koja nam je falila s oskudnim izborom na svom tanjuru.

Madi je danas ipak čekao nas. No, nije se bunio, vrijeme je dangubio razgovarajući s osobljem hotela, pipkajući po mobitelu i uživajući u cigareti točno ispod znaka koji je na tom mjestu zabranjuje. Feels like home. U nekoliko navrata dozivale smo ga na kavu, no pozive nije prihvatio.

Blink – blink zasvijetlio je mobitel. „Girls, is all OK? How was yesterday? Enjoy Ubud today!“ – sjetio nas se Yogi. Imala sam par ideja što mu odgovoriti, ali ruku na srce Madi se jučer pošteno iskupio s odabirom restorana, pa smo se suzdržale, uljudno napisale hvala i krenule prema Madiju.

„Ubud?“ – dočekao nas je upitom.

„Ubud“ – odgovorile smo sjedajući u kombi.

„Madi, how long to Ubud?“ – znale smo i same, no tko pita ne skita…

„Yes“ – odgovorio je još jednom i podsjetio nas na jezične barijere koje vladaju kombijem.

„Mini fali Riččččiiiii!!“ – zaključila je Anchy, identičnom izjavom od jučer.

„Ne znam tko je Riči, al’ sada fali i meni“ – uključila se i Copri

Falio je i meni, no šutjela sam. Što zbog toga što nisam htjela dodavati ulje na popriličan požar, što zbog činjenice da nisam osobito uzbuđena zbog prve destinacije na koju odlazimo po dolasku u Ubud.

O Ubudu prije planiranja putovanja nismo puno znale, ali nekoliko zanimljivih nedovoljno otkrivenih činjenica koje smo doznale bilo je sasvim dovoljno da se tamo odlučimo zaustaviti duže od dana. Uz to, od tamo sutradan krećemo još sjevernije prema dijelu otoka koji nije zasićen turistima, a tom se danu izrazito veselimo.

Sve stvari koje su me veselile doživjeti u ovom gradu zaokupirale su mi mozak toliko da ulaz u Secret Monkey Forest nisam ni doživjela sve dok mi Madi nije uputio značajan pogled stila „Ti ćeš čamiti u autu??“ Neću. No mogla bi. Zaista nisam ljubiteljica majmuna. Ne bojim se (ili možda samo malo), a, ali, nego, već se uz njih osjećam apsolutno neugodno, a i neki naši prijašnji susreti po otočjima svijeta nisu izazvali zapamćene simpatije.

Dok sam se jedva izvlačila iz auta, jedna je već frkala svoju cigaretu, a druga ulijevala onu tekućinu sumnjiva mirisa u svoju električnu spravicu za pušenje, bez koje se ne odvaja čak ni kad spava. Provjereno!

Upravo me Copri požurila prema ulazu, komentirajući kako će ovo biti totalno fun. Anchy je dijelila njeno mišljenje. Znate tko nije, no upravo smo keširale 5 dolara (umjesto regularnih 6 pa ponesite iksicu), platile ulaznicu, pa je to manje bitno. Jedinu dozvoljenu šetnicu slijedile smo onoliko dugo dok nismo pobjegle iz vidokruga redara.

„E mislim da je ovo ono prvo skretanje“ – javila se ispuhujući onu paru iz usta i skrivajući električno čudo u ruci pred Svetom šumom koja ju – baš kao i recepcija našeg hotela u Kuti – zabranjuje.

Doznali smo za neke skrivene kutke ove šume i morale smo ih same doživjeti. Preporuke nisu iznevjerile, pred sobom smo imale opustošene predjele nama nesvakidašnjeg prekrasnog zelenila – samo za nas. Da nam idilu uskoro nisu poremetili stanovnici po kojoj je šuma i dobila ime usudila bi se reći kako ljepšu gotovo nikad nisam ni vidjela (Vilo Velebita – moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh). Dok su ih cure s veseljem promatrale, ja sam ih s još većim izbjegavala. Ne baš uspješno!

„Ajme, vidite most“ – Anchy je uperila prst u visine, a imale smo što i vidjeti.

Prekrasno kameno zdanje (u stilu vilenjačkih gradova iz Lord of the rings-a) skriveno među dugim lijanama (ako su to lijane, botanika nije moja grana ekspertize). Anchy je otrčala gore dok smo mi pripremale kameru čekajući na mjestu. Slično je ponovila i Copri, dok sam se pripremala za novi škljoc. Na kraju sam istu rutu slijedila i sama, uspela se na most i taman kad smo prizor planirale ovjekovječiti, u zagrljaj se (nepozvan) ubacio majmun, ostavljajući me potpuno šokiranu.

„Nije ti ništa, samo te dotaknuo!!“ – smirivale su me cure. Neuspješno. No, fotkanje smo odradile i brzinom munje nestale od tamo.

„Hajmo dolje, tu nema nikoga“ – Anchy je odredila daljnje kretanje, pozivajući na puteljak uz potok ispod mosta.

“Borile” smo se s kamenim gromadama i uživale u ugođaju sve do dijela od kamo nam ne bi preostalo ništa drugo nego plivati dalje i vrlo vjerojatno tako se utopiti. U tom trenu skužio nas je drugi redar, ljutito nas pogledao, uzviknuo DANGER i natjerao nas vratiti se na šetnicu. Kako smo od tada dobile svog osobnog bodyguarda svaka daljnja avantura ovim dijelom više nije dolazila u obzir. U tom trenu smo negdje odlučile i kako nam je dosta, tu i tamo zastale uz okupljališta majmuna, hramove koji ni ovdje ne manjkaju i uskoro krenule prema izlazu. Svakog gosta sat vremena dosta!

Tegalalang Rice Terrace bilo je sljedeće odredište. Nismo poklonici masovnog okupljanja, no Tegalalang smo zamoljeni vidjeti kako bi o njemu mogle kasnije i pričati. Ulaz nismo platile, ali nam je dana narukvica koja je odmah izgledala sumnjivo, a takve navlakuše ne volimo. Ako smo nešto usvojile kroz naša putovanja bilo bi to da je besplatno UVIJEK najskuplje.

Brzo nam se pridružila i lokalna domaćica, ali smo se na njenom prisustvu uljudno zahvalile i prvom prilikom istoj pobjegle. Da se razumijemo, Tegalalang je (nama Balkancima, čak i Europljanima) poprilično nestvarno, nesvakidašnje mjesto i usudim se kladiti da rižu nikad niste vidjeli u ljepšem izdanju. Terasna polja oduzimaju dah, čak i nekima među nama koji traumu predoziranja rižom (tijekom boravka na Thailandu i nekim drugim predjelima života) nikad neće zaboraviti. Ako ste turist – koji voli posjećena i provjerena mjesta destinacija na kojima se nalazite – Tegalalang ne smijete zaobići. Ako ipak niste ti, odaberite bilo koju drugu plantažu riže i nećete požaliti.

Ovdje smo probale i poznati Bali Swing (koji se plaća!), skompale se s radnicima koji upravljaju ljuljačkama, a koji su nam potom priredili i malo drugačije ljuljanje. Oni su se smijali odmah, mi se tome mirno tek ponekad možemo nasmijati danas.

Pronašli smo i cool photo spotove, potrošile određeni postotak baterije na mobitelu fotkajući i krenule prema izlazu gdje nas je spremno vrebala naša domaćica. Ponudila nam je degustaciju balijske kave, no prekratko smo planirale ostati da održimo prezentaciju o tome što o toj kavi mislimo, pa smo se još jednom zahvalile i doista napustile lokaciju.

„Luwak coffee good?“ – iz daljine nas je pitao Madi.

„Yes“ – ovaj puta smo šture (i lažljive) bile mi.

Luwak nismo probale. Jedan od razloga je što smo se s njom susrele prije, drugi činjenica da možemo preskočiti kavu koja se hvali time da je proizišla iz probavnog sustava neke životinje. No, da nismo već probale, svakako bi. Jer kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Bogati Rimljanin u slučaju Luwak kave.

„Je l’ sad vrijeme za sarong?“ – jedva razumljivo je promumljala Copri žvačući sendvič.

„Yep. Tirta Empul it is! Vadite marame.“ – odgovorila je Anchy istovremeno frčući novi duhan u kombiju, što je Madi gledao u retrovizoru i bio nimalo sretan, ali potpuno oprezan da ju zaustavi ako joj padne na pamet zapaliti. Što nije.

Tirta Empul Temple drugačiji je hram i nama se poprilično svidio. Posjećuje ga horda turista koji se u njemu i kupaju, vjerujući u sveti planinski izvor i mogućnost čudotvornog izlječenja. U narodne predaje ne ulazimo, već ih poštujemo. Palo nam je na pamet i samima zaroniti, ne toliko zbog potonjeg, već činjenice da nam je vruće, no dugački red odvratio nas je od pomisli. Drugi put…

Umjesto osvježenja, biramo šetnju i još malo vrućine. Spas nalazimo u hladu pod jednim kompleksom hrama gdje planiramo odmoriti. No, ne uspijeva nam predugo. Prilazi nam grupica sredovječnih (pristojno nećemo reći starijih) turista s Jave koji su ovdje na proslavi Nove godine i mole nas za zajednički selfi. Nije nam baš jasno, no objašnjavaju kako smo drugačije, visoke, bijele, mršave. Realno, izgledom potpuno drugačije od njih, iako u našim europskim okvirima ne odskačemo od prosjeka većine. Jedna slika nikoga nije ubila pa pristajemo. A tada, vade jedan, pa drugi, pa treći, peti i deseti mobitel, kameru, selfi stick… slikamo se iz ovog kuta, pa iz onog, pa odozgora, pa odozdola… i sve to trajeeeee… ostali turisti također zastaju promatrati ovaj show. Nedostajao je još samo dron, pa da kolekcija uređaja bude potpuna! Ruku na srce i same umiremo od smijeha te smo ih zabilježile i na našim mobitelima.

„We need to go“ – nakon pola sata uspjele smo se oprostiti od njih, kao i od hrama pa krenuti prema parkingu u potrazi na Madijem.

Sljedeća stanica bila je Kintamani Region odakle želimo uživati u ručku s pogledom na planinu i vulkan Batur te jezero istog imena. Jedan od ljepših objeda s pogledom. Nesvakidašnji svakako. Ručak je bio buffetskog tipa, želuci prazni, a hrana odlična, pa sve ovo ima opravdanja zašto smo se do auta vratile gotovo puzajući i prejedeno. Za informaciju, vulkan je aktivan, o čemu smo bile obaviještene porukama obitelji koji su nam već drugo jutro slali snimke o aktivnosti vulkana i upite jesmo li žive. Do danas (doslovno, jer ovo čitaju) ne znaju da smo tamo bile samo nekoliko sati prije.

„Što je sad na redu?“ – javila se Copri dok smo kretale s parkirališta.

„Što se mene tiče – krevet!“ – bila sam apsolutno iskrena.

„Ubud! Jedva čekam grad!“ – sasjekla me Anchy, arhitektica i velika zaljubljenica u urbanizam.

Tako je i bilo. Kroz već poprilično zakrčene ceste ulazimo u Ubud, u blizini smještaja molimo Madija da nas ostavi baš tu jer gužva postaje iritantna, a naše kretanje nepostojeće. Grabimo stvari, upadamo u smještaj, ostavljamo prtljagu i krećemo prema gradu.

Prošvrljale smo poznatom tržnicom, iscijenkale se za komade koji su nas zanimali, pokupovale par suvenira i na izlasku srele ekipu iz hotela koji su ovdje na organiziranom izletu s agencijom (koja to nije).

„Mnogo nam je drago da smo vas sreli. Čuli smo da same vrludate otokom. Mnogo dobro. Nama se s njima ne putuje, stalno nešto iščekujemo, možete nam dati broj tog privatnog prijevoza da probamo i sami?“ – zaskočila su nas tri mlađahna (navodno poznata) futbalerčića iz Srbije koji su na Bali doputovali s nama. „ Jao, pa vi ste vidjeli svašta. Probat ćemo se i mi organizovati“.

Razmijenili smo kontakte i ostavile dečke da uživaju u gradu, a nastavile uživati i mi. Nakon obavljene tržnice vraćamo se na ulice Ubuda, pikiramo terasu kafića na vrhu jedne zgrade, kao i jeftinu ponudu koktela i ostajemo tamo dugo. Baš dugo. Ispratile smo gotovo sve goste koji su posljednjih sati posjetili ovo mjesto, popile i sav Mojito koji su imali, otkrile najdublje osobne tajne i nekoliko sati poslije shvatile koliko je zapravo sati.

Na putu prema smještaju sjetile smo se kako u njemu vladaju komarci, a s njima nema šale. Stajemo u trgovini, kupujemo najsmrdljivije i najotrovnije sredstvo protiv komaraca, ušuljavamo se u sobu, trošimo sredstvo do kraja, a zatim vrijeme provodimo na terasi kako – u želji da ubijemo nemani – ne bismo otrovale sebe.

Tuš, krevet i prve naznake pospanosti. A komarci? Pa recimo to ovako: Mojito vs Mosquito 1:0!

…Instagram click_away_together HIGHLIGHT sa svim videima…

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 04

Posted on November 12, 2019 by gypsycinderella

…link za prethodna 3 posta…

DAY 02 Lost in trans(portation)lation

Bilo je otprilike 3h ujutro kad smo potpisale kapitulaciju s nesanicom. Borile smo se do 6, a onda i ustale spremajući se za poduži dan. Čudan je to osjećaj kad iz vesti, štrampli, čizama, kroz samo nekoliko sati biraš između japanki ili sandala – usred zime. Osobno nemam ništa protiv, potpisala bih zauvijek.

Spustile smo se do restorana, najprije u potrazi za kavom, a potom i doručkom. Kavu kroz sljedeće dane nećemo s ovakvim oduševljenjem tražiti jer kao ni brojne u svijetu, ova nam nije odgovarala, već smo bez srama izvadile svoju i ubacile je u onu koja je stajala pred nama. E, sad već možemo dalje. Razdvojile smo se po restoranu birajući hranu, a kad smo se vratile za stol tanjuri su nam izgledali kao dječja bojanka. Ni jedna nam boja, baš kao ni vrsta hrane, nije falila na tanjuru.

„Anchy, tjestenina u 6:30?!“ – iznenadila me.

„Nemaš pojma, to nije tjestenina to su rezanci, super su. Fino mi je, a znaš koliko sam izbirljiva. Gledaj svoja posla!“

Bila je u pravu. Za Anchy smo uvijek sretne kada je sita, jer kad nije, nije dobro… sjećate se reklame za Snickers?!? E, to…

To što smo (nimalo u žurbi) stigle obaviti doručak, kavu i cigaretu značilo je kako naš kombi kasni. I kasnio je. U jednom trenutku, kad je to kašnjenje postalo zamjetnije, čak mi je prošlo glavom da možda i ne dođe, no truba na zatamljenom kombiju vratila me u stvarnost i okončala milijun i jedan scenarij u glavi. Kašnjenje je na Baliju normalna stvar. Tako da samo opušteno. Ovom doktrinom nadalje smo se vodile i mi same.

„Možemo li razgovarati o tvom ukusu muškaraca?!“ – pogledale su me cure nakon što je vozač neprepoznatljivo izgovorio svoje ime.

„To nije Yogi!“ – branila sam se, iznenađena i sama.

Da je Yogi zgođušan (ako ćemo o vjerodostojnosti slika na WhatsApp-u) bila je jedna od prvih rečenica s kojom sam curama potvrdila kako sam, nakon podužih pregovora, sredila prijevoz po Baliju na sva ona čudna mjesta koja želimo posjetiti.

„ I… Madi. Yogi… boss“ – potvrdio je i vozač našeg crnog Hyundai kombija.

„Ta na na na!“ – neartikulirano sam se još jednom opravdala. Malo mi je to pomoglo, cure mi i dalje nisu bile naklonjene pri ukrcavanju u vozilo.

„ How are you, Madi?“ – započele smo konverzaciju.

„Yes“ – odgovorio je prateći cestu.

„How far is Lempuyang temple?“ – probale smo dalje.

„Yes“ – nije surađivao.

„Fali mi naš Riči!“ – prokomentirala je Anchy podsjećajući na našeg vozača sa Sri Lanke koji nas je očarao i pružio iskustvo Sri Lanke koje ćemo rijetko ponoviti. Madi nam je, pak, najavio da osim avantura koje nas čekaju na destinacijama, čeka još veća na putu do njih, s obzirom na to da njegove kompetencije engleskog počinju i završavaju na jednoj troslovnoj riječi.

Do Lempuyang–a treba 2,5h kroz pristojan jutarnji promet i još pristojnije ceste. Ne, nije Madi u međuvremenu prozborio engleski nego smo to same shvatile kada se auto zaustavio na parkingu, a Madi ugasio auto i značajno nas pogledao.

„Lempuyang. Wait!“ – rekao je i nestao. Vratio se s hrpom muškaraca i dječaka na glasnim skuterima, koji su nas počeli oblijetati kao jato muha, u nadi kako ćemo izabrati baš njih za prijevoz.

„Come, Yogi say this, this and this. For you. Safe. Go!“ – rekao je naš poliglot i dao nam do znanja da se veliki boss iz daleka brine o nama.

Buljile smo iznenađeno u njega dok su motori glasno turirari oko nas, čeznutljivo prema natpisu za lokalni bus, odbacile ideju skutera svjesne kako nosimo kratke haljinice, pokušavale si napraviti put prema toaletu i barem zapaliti cigaretu, opet vijećale i na kraju se ipak uspele na te skutere. E pa, ako je Yogi rekao…

Yogiju se očito nismo svidjele kao što se činilo. Vožnja skuterima izgledala je kao žešći rodeo dok su se naši vozači međusobno natjecali, a ulice po kojima smo se vozile uske, drndave i jednake usponu na Himalaju (nisam bila, ali pretpostavljam). Nije ovo bio početak iz snova, ali htjele smo neviđeno, divlje, drugačije… poželjele ste… uživajte….

Kiselih lica sišle smo s motora pred zdanjem koje slovi kao jedan od najstarijih hramova na Baliju. Pogledale smo se stisnutih zubi, popravljajući odjeću i frizure, ali komentirale nismo ništa već se zaputile prema ulazu.

„Wait, sarong!“ – dobacila nam je žena s ulice i pokazala na košaru s nekim plahtama.

„Ova se ne obraća nama, je l’ tako?“ – pitala je Anchy.

„Nema šanse“ – odgovorile smo.

„Sarong. Here. Take!“ – ponovila je žena kad smo napravile još jedan korak prema ulazu.

„Cure, obraća se nama!“ – javila se opet Anchy.

I nije bila u krivu. Sarong je dugačka šarena marama koji moooorate nataknuti na sebe kad ulazite u hramove ili sveta mjesta bilo kojeg tipa na Baliju. U slučaju da ovo niste znali prije (pa ponijeli svoje marame) predstavlja odličan „asesorajz“ za uništiti sve i jednu odjevnu kombinaciju u kojoj ste planirali zabljesnuti na fotkama. Bad luck! Dok je neki hramovi naplaćuju, neki će vam je velikodušno posuditi besplatno uz napomenu da je morate vratiti. Oh, kao da biste je i zadržali!!

Vodič nas je ljubazno uputio (točnije – zadržao) neka pročitamo pravila prije ulaska na Sveto mjesto, a nama je u moru tih pravila zapala za oko rečenica kako ženama s menstruacijom nije dopušten ulaz. Oookkkk…!!

Ogrnute u 3 metra tkanine na 32C, ponosno smo ušetale u područje hrama i tako provele sljedećih 2,5 sata. Kraće razgledavajući područje hrama, a nešto ipak puno puno duže u redu za Gate of Heaven, korak bliže planini i aktivnom vulkanu Agung te, naravno, iščekujući fotku svih fotki. Da, da, znamo, ali eto i mi smo samo ljudi željni lijepih fotki… pa tko je bez grijeha nek baci kamen prvi!

Kamenje nismo bacale, ali smo na izlazu s olakšanjem skinule znojni sarong sa sebe, odbijajući razmišljati koliko ljudi ga je nosilo prije nas. Povratak skuterima niz ovu nizbrdicu nam nije padao na pamet, odabiremo lokalni prijevoz, spuštamo se na parking, nalazimo Madija i sjedamo u kombi.

„Tirta Gangga. Go!“ – veselio se naš poliglot.

„To je tu blizu, prošli smo ju putem“ – spomenula sam curama.

I stvarno, za desetak minuta stali smo pred vodenom, nekad kraljevskom, palačom u kojoj se, što zbog umora, što zbog gladi, nismo predugo zadržali. Iako vrijedi.

– „Gladna sam!“ – dodala je Copri. I nije bila jedina.

– „Madi, food!“ – pozdravile smo našeg vozača na parkingu i ušle u auto.

– „Yes, Besakih…“ – odgovorio je on, a ni jedna od nas nije ga doživjela.

Barem ne sljedećih pola sata, a onda nas je želudac podsjetio da je već više od pola dana ignoriran. Ignorirane smo bile i mi jer Madi nije stajao, a za otprilike još dodatnih sat vremena parkirao je pred Majkom svih hramova, Pura Besakih (Besakih temple).

„Kaj pričamo kineski kad kažemo da hoćemo jesti?!?“ – dobacila je Anchy i ljutito, baš kao i mi, izašla iz kombija.

Ne, ali pričamo engleski, a on to ne razumije, iskomentirale smo međusobno, pa dođe na isto. Nevoljko, ali ipak, odlučile smo dati šansu hramu prije hrane i nismo požalile. Požalile smo zbog još jednog – iznimno ružnog – saronga, ali ne i zbog vodiča koji nam se nekako sam dodijelio.

Iako smo ga u početku pokušale pristojno odbiti, uz opravdanje kako možemo same, na kraju smo bile zahvalne na njegovoj upornosti. Prošetao nas je uzduž – popreko po inače (za turiste) zatvorenim putevima hrama, otvorio jedno svetište samo za nas, podučio nas molitvi i na kraju s nama odradio vrhunski selfi. Nismo fanovi selfija, ali njega smo morale ovjekovječiti.

Do kombija smo se vratile nasmijanije nego do sada, ali sa snažnom porukom Madiju da želimo jesti. Food, restaurant, meal, rice, fish, meat, rukama i nogama smo mu objašnjavale. I, iako je izgledao pomalo zbunjen, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zaustavio se pred otvorenim restoranom.

Po ulasku u njega shvatili smo da nije meta turista, a cjelodnevno gladovanje zbog ugođaja i pogleda pred nama konačno se isplatilo! Bali Asli Restaurant, prekrasna terasa, zanimljiva lokalna hrana, osamljena dugačka rižina polja i njegovo Veličanstvo – Agung samo za nas. Dan, restoran, trenutak, osjećaj koji ćemo pamtiti – zauvijek! Hvala, Madi!

„Kuta?“ – dočekao nas je Madi pred kombijem nakon večere.

„Kuta, Madi, Kuta“ – konačno smo se, nakon cijelog dana, razumjeli i krenuli prema hotelu, odakle već sutra, nadamo se, ipak malo bolje naspavane – krećemo u nove pustolovine.

...link za Instagram profil click_away_together gdje su sva čudesa koja smo uspjele snimiti 🙂

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 03

Posted on November 5, 2019 by gypsycinderella

… link za prethodna dva posta…

*Praćenje leta na svom monitoru – ne znaš da li olakšava stvar ili još više muči 🙂*

DAY 01 Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu

„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.

„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.

„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“ – dodala je.

„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.

Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.

„Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.

Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.

„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.

Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.

„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.

Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.

„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.

„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.

Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.

Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.

„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.

S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.

„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.

„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.

„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“

Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.

Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.

Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.

„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“ – najavila sam.

„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.

…Instagram profil click_away_together sa svim čudesima i videima unutar STORY-a Baly diary…

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 02

Posted on October 29, 2019 by gypsycinderella

…prethodni post potražite CLICKom na link…

WI-FI signal lost

„Spasio te sat, kao i činjenica da smo ovo dugo planirale!“ – aždaja iz Kostrene pustila je svoj otrov u 5h ujutro – „Ukrala si mi pokrivač i jedva sam ga iščupala nazad!“ – dodala je.

„Živim sama, spavam u bračnom krevetu, oprosti što ne znam dijeliti! Uostalom i ti si se gurala cijelu noć, krevet je premalen za obje, a već smo se odavno odvikle od cimerstva u ovakvom obliku.“ – vratih joj.

U dnevnoj sobi gdje je spavala Anchy vladala je mirnodopska atmosfera, a ona je (baš kao i uvijek) izgledala posve svježe. „Koji je plan?!“ – dočekala nas je nespremne.

„Detektirati džezvicu – treba mi kava, onako, odmah!“- viknula sam ne znajući koliko će ovo biti težak zadatak. Čak i kad sam je našla, trebalo je potražiti milijun priručnika kako upaliti posljednje čudo tehnike (kakav je bio štednjak), odabrati pravi daljinski (!!), a da pritom ne popalite napu, isključite frižider, upalite kućno kino ili isključite susjedov aparat za dijalizu. Meni je sve od navedenog pošlo za rukom, osim skuhati najobičniju tursku kavu.

Dok sam to savladala cure su već gotovo bile na izlazu iz stana, s koferima u rukama. Vlasnika nismo dočekali, jer… eto… nije mu se ustajalo iz kreveta. Ključ smo bacile ni sama više ne znam gdje (ali znam da nas je on tamo uputio), spustile se s 13. kata u nadi da će nam taxi, kojeg smo pozvale preko 7365765 posrednika (jer lokalni broj, kao ni aplikacije nemamo) na kraju ipak i doći. Čudno, ali istinito, stigao je… Čudno, ali istinito, stigle smo i mi na aerodrom Nikole Tesle.

Šačica okupljenih ljudi oko osobe s fasciklom u ruci dala nam je naslutiti da je to skupina koja na Bali putuje s nama kao i agencijom koja to nije. Karte smo preuzele (Anchy i zadatak da lokalnom vodiču na Baliju preda hrpu papira, zatvoreni registrator, kuvertu i tko zna što još unutra), potražile još jednu dozu kofeina i dočekale let.

Uz sve letove do sada, ovaj do Dohe već znamo napamet… baš kao i lokalnu arapsku zračnu luku, opsjednutost klima uređajima i predimenzioniranim skulpturama koje (po mom izrazito subjektivnom mišljenju) ne liče na ništa. Čamiti tamo preostalih 6 sati do idućeg leta nije nam padalo na pamet. Kao ni Dohu razgledati čoporativno s organiziranim grupama.

Naručite UBER, imate WI-FI, rekla je Kupus. Znam da će ovo pročitati i dobro se nasmijati kad vidi svoj znani nadimak koji sam joj dodijelila još tamo davne 2013. godine dok smo zajedno kretale u svijet avijacije. Sama sam se u tom svijetu zadržala kraće, dok ona broji već popriličan staž u istoj uniformi, baš kao što je skupila i dovoljno godina života u svijetu kojeg smo rijetko nazivale našim.

Poslušale smo je, pozvale/uletile u jedan i ubrzo zalupile vrata taxija u centru Souqa Dohovine. Plan je bio kraće se prošetati, duže se zadržati sjedeći negdje i ne radeći ništa. Ispalo je obratno. Doha, kao i većina arapskog svijeta, živi noću, a tu noć – činilo se – nitko nije ostao doma.

Nakon dva sata hoda u potrazi za slobodnim mjestom u jednom od mnogobrojnih kafića popustile smo marokanskom restoranu i svim onim mirisima koji nam iz receptora okusa i mirisa nisu nestali još od putovanja u Maroko nekoliko mjeseci ranije. Naručile smo koješta (i malo što znale ponoviti bez menu-a), osim WI-FI lozinke. On nam je uskoro trebao za povratak na aerodrom.

I baš nas je on izdao kad nam je trebao najviše i usprkos pokušajima pomoći marokanskih konobara naši su mobiteli odbijali surađivati.

Do leta je ostalo manje od dva sata i znale smo da taxi moramo naći što prije. Zaputile smo se na ulice izvan Souqa, usput izgubile Anchy koja je – pak – pokušala pronaći Wi-Fi po okolnim (nimalo osvijetljenim) uličicama, a vrijeme do leta – na kojeg već sad, potpuno opravdano sumnjamo, možda i nećemo stići – sve kraće! U zadnji tren hvatamo prvi slobodni taxi, na pola puta obavještavamo vozača da ga ipak nećemo platiti koliko je sam pretpostavio da bi mogao „izmusti“, upadamo u zračnu luku, prolazimo security, trčimo prema gate-u i ulazimo – zadnje – u avion iz kojeg ćemo izaći tek 11 sati poslije.

…link za Instagram click_away_together profil za story dnevnik ovog dijela putovanja…

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 08

Posted on October 15, 2019 by gypsycinderella

*Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent)*

…posljedni post portugalske sage… za prethodne CLICK OVDJE...

DAY 9 Obrigado, Prazer em Conhecê-lo

Ma, kako i kada je ovo proletjelo, poturalo nam se glavama dok smo se mrzovoljno pakirale za check out. Ovo spremam, ono bacam, ovo nosim, u ovo se presvlačim za put – slagale smo kombinacije u glavi. Imamo pola dana pred sobom i prije posljednjeg pozdrava Lisabonu, kao i Portugalu općenito, idemo do Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent) ili onoga što je od njega ostalo.

Danima smo ga škicale na brdu, mozgajući put do njega. U cilju da vam uštedimo aktiviranje moždanih vijuga otkrivamo – skriva se (iako mu to baš i ne polazi za rukom) iza Elevadora de Santa Justa koji se, s druge strane, s ponosom ne skriva. Zanimljivo, samostan je poznat po tome što je jako oštećen, kao i cijeli Lisabon u potresu 1755. godine. No, svojevremeno je glasio za najljepši samostan u Lisabonu, a danas se unutar njegovih zidina nalazi arheološki muzej.

Nalazimo ga poprilično jednostavno, vozeći slalom među turistima, guramo se do ulaza, švercamo se na studentske ulaznice, zahvaljujemo genima na mladolikom izgledu i ulazimo unutra. I nije to bila neka ušteda, ulaznicu smo umjesto redovnih 5, platile 4 EUR, no prilika čini lopova (uvijek i svugdje ma koliko mi šutjeli o tome). Osim za Copri, pošteno stvorenje, koju kolektivna euforija ne može izbaciti iz njenih moralnih tračnica.

Upozoravamo – samostan je iznenađujuće mali, s hrpom ljudi unutra. Predstoji nam, dakle, izazov za slikanje i pokoji story u prepunjeni highlight na Instagramu, ali izazovi su tu da se prihvaćaju. Okupiramo teritorij, tjeramo masu, zadovoljavamo vlastite kriterije lijepih fotografija, brišemo znoj sa sebe.

Tropska temperatura (živote, nepravdo, gdje si je skrivao proteklih dana!) tjera nas u zaklon – skrivamo se u muzej, razgledavamo unutrašnjost samostana (veličine mog iznajmljenog stana na Ferenščici od nategnutih 39 kvadrata) gdje je temperatura ipak znatno ugodnija. Nakon 10-tak minuta nauživale smo se ljepote (i retro hladovine) te marširamo prema izlazu. Mission complete.

Preostalo nam je otprilike dva sata do dogovorenog povratka u hostel, a ne jurca nam se okolo, stoga svraćamo na precijenjeni lift Santa Justa (ups!) odakle detektiramo kafić u hladu i lokaciji s koje puca pogled na grad, i na kojoj ćemo radije provesti sljedećih sat vremena.

Kava za Copri, limunada Sekić i meni. Sangrija nikome! Moralo se i to jednom dogoditi. Pogled s Topo Chiado rooftop bara na grad lijep je kao sa Santa Juste bez razmjenjivanja znoja s ostatkom turista, što je nezaobilazni accessories te turističke atrakcije. U tišini, poneki komentar, tu i tamo neka fotku, odmaramo, dovršavamo piće i umiremo od smijeha Sekićinoj degustaciji vlastite slamke upotpunjene zabezeknutom objašnjenju kako je, neočekivano, jestiva! (Doduše tko se zadnji smije, najslađe se smije – baš se to neki dan pokazalo istinitim kad nam je podmetnula pod nos link teksta u kojem se hvali svijest Lisabonskih kafića o prezagađenom planetu stoga daju gostima u piće slamke od tijesta).

Na kraju se odlučujemo za posjet trgovini gdje ćemo se opremiti suvenirima na koje smo potpuno zaboravile u proteklom tjednu. Red je red, opravdavamo nepotrebno vrludanje do lokalne trgovine. Upadamo unutra, kupujemo boce Porta, jeftine, a vrhunske Tawny vrste koja nam se posebno svidjela, i zadnji put krećemo prema Tagus palace-u. Iz skučene prostorijice uzimamo skladištene kofere, oprezno pakiramo kupljene boce (u nadi kako će netaknute dotaknuti hrvatsko tlo), pozdravljamo osoblje hostela i psujemo dok, po inače divnim pločicama Lisabonskih nogostupa, uzbrdo vučemo kofere prema stanici Aerobusa.

Kroz pola sata vozač urla kako smo na aerodromu, izvlačimo se iz busa, smještamo u hlad te zadnjim videom naklanjamo publici koja nas je strpljivo pratila na Instagramu. Ostavljamo prtljagu na šalteru, prolazimo kontrolu, boardamo u avion dok iz ruksaka vadimo blokić i nastavljamo raditi na ideji CLICK AWAY together-a.

Obrigado Lisboa, Prazer em Conhecê-lo vrti mi se glavom. Until we meet again ili do nekog novog upada Sekić u ured i pitanja: „Hoćemo naručiti nešto online za jesti?“!

„Još jedno putovanje koje nas je iznova promijenilo, utabalo ideju i povećalo strast prema dijeljenju našeg i obogaćivanju tuđeg iskustva putovanja kroz pothvat u koji krećemo“, filozofirala je Copri, vadeći ključeve auta i pozdravljajući me na ulaznim vratima mog podstanarskog stana, spremna na put za Rijeku.

„Ne moraš voziti noćas, ludo“, rekla sam.

„Znam, ali ovo nam je ionako jedan od naših zadnjih rastanaka, prije ukrižavanja koordinata u istom smjeru“, nasmijala se.

Znale smo to obe.

„CLICK AWAY together, Buraz!“ viknula sam s balkona u 1 u noći.

„CLICK AWAY together, Škorpijo!“ dobacila je nestajući mi iz vidokruga…

… zadnji Instagram Highlight ola07… šmrc…

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 07

Posted on October 8, 2019 by gypsycinderella

…za prethodnih 6 postova CLICK ovdje…

DAY 8 Eat, sleep, beach, repeat… namaste!

Prestara sam za ove gluposti, pomislila sam otvarajući oči u 6, 7, 8 pa opet u 9 ujutro, nakon čega se i dižem iz kreveta. Kako je moguće da smo legle u 3, a u 6 već kao sova vrludam okolo dok Sekić i Copri, s maskama i aparaturom za spavanje, još tumaraju zemljom Kapetana Zaspana?!?!

Bauljam u potrazi za kavom, nailazim na onu rijetku iz aparata u kojoj (opet i iznova) kao da je netko oprao noge s kojima je prohodao Camino de Santiago. Vraćam se u sobu, u vodu s Camina ubacujem još vrećicu Barcaffe-a (putujući svijetom naučiš da moraš imati back – up, ali čini mi se da sam i o tome progovorila u kojem prijašnjem postu) i također se vraćam u horizontalu. Danas radimo Sveto Ništa, ustvrdile smo ubrzo, čim su ove dvije pokazale znakove ovozemaljskog života.

Pokušaj da danas ipak odaberemo neku novu plažu koju ćemo posjetiti prešutno smo izbjegle i odlučile se ponovno za Carcavelos, u nadi kako ćemo jednako toliko uspješno izbjeći Raula i ekipu od neki dan. Ako ih ugledamo pravimo se mrtve, dobacile smo… što nakon manjka sna i neće biti pretjerano teško glumiti.

Proces do plaže isti je onome od neki dan, Cais do Sodré, vlak, plaža, ležaljke. „Danas propuštam sangriju, teći će mi venama još mjesecima“, izjavljujem. Sekić klimucka glavom i daje mi znak da se kužimo. Copri šuti, a nakon što je nakon nekoliko sati poslije na plaži naručila istu, pokazala je da nije dio našeg hangover klana. Barem ne danas.

Manje je vruće nego neki dan, skužile smo. Copri se nešto manje fokusirala na Vakulinu sferu, nešto ipak više na oblake u daljini koji (brat-bratu) stvarno jesu interesantni, postojani, statični… ili se kreću lijevo – desno… prema nama nikako. Sekić i meni pogled s oblaka, češće skreće na šetnicu svaki put kad primijetimo tamnoputu ekipu. Pripreme da skočimo pod ležaljke u punom su jeku. Nepotrebno, zrak je čist.

Daj, pa moramo se okupati, mislile smo Sekić i ja. Hajte vi, divim vam se iz daljine, dodala je Copri. Došetale smo do mora, umočile noge, promrmljale psovku i pristojno se odmaknule. Sekić mi to možemo, uvjeravale smo se. Ajmo se samo strčati u more, pa što bude bude. Prvi put do koljena, drugi do bedara, treći do pasa, četvrti put potpuno… ha ha, beat this, Atlantic!

Uvjerene kako smo izgledale kao “Mitch” Buchannon, Pamela Anderson i ostala kastomizirana ekipa Baywatcha, ponosno smo Copri ispričale o našem podvigu. Komentar „Koliko vi imate godina?!“ ostat će nam nejasan još dugo. Ne pokolebane u ponosu bacamo se i izležavamo na ležaljkama ispijajući cidere, i oni iz drugog klana sangriju, googlamo uvjete života na Tajlandu odakle savim pristojno možemo voditi CLICK, dočekujemo pristojnih 6 popodne, pozdravljamo atlantski breeze i krećemo prema vlaku.

Sekić pomno planira kako će do tvrđave Sao Jorge ipak uspjeti stići na zalazak sunca, Copri i ja pozdravljamo ideju, kao i Sekić po dolasku u Lisabon. Čekamo te negdje u gradu, derale smo se za njom dok je ona požurila u brda Alfame. Prije grada, smjestile smo se na zidić uz Cais do Sodré slušajući bend u pokušaju kopiranja Beatlesa i ostalih evergreen legendi, promatrale masu oko nas, skicirale uvodni tekst o nama za nadolazeće platforme koje razvijamo, uživale u zalasku i pogledu na rijeku. Još jednom pogledale Ponte 25 Abril Bridge i s pojavom vjetra oprostile se s njim.

Sekić je do tvrđave doklipsala iznenađujuće brzo, a slike od tamo uputila nam nakon nepunih pola sata. #clickawaytogether komentirala je iz daleka. #clickawaytogether uzvratile smo uz selfi sa zidića, čekamo te za večeru.

I dok smo ubijale vrijeme čekajući Sekić, pjevušeći Lady Gagu po centru Lisabona, sjetile smo se letka o indijskom restoranu koji nam se prethodni dan našao u rukama negdje oko Rossia. Menu je zvučao OK (čim sam ga zapamtila), ali ništa dalje od toga nisam znala. Isplanirale smo potragu, javile Sekić i zaputile se prema restoranu u nadi da ćemo ga, s obzirom na to da nemamo pojma gdje, uspjeti naći.

U blizini Rossia uočavamo ljude s letkom u ruci, sve je OK, na pravom smo putu. Uskoro nailazimo i na Indijca koji ih dijeli, pristojno se približavamo, šatro slučajno, otimamo mu letak iz ruke, pitamo za smjer, nalazimo O Sitar restač. Što zbog mogućnosti pušenja, što zbog temperature u restoranu jednake onoj u Indiji za vrijeme monsuna, sjest ćemo vani, dogovaramo se. Šeramo Sekić lokaciju, primamo se menu-a. Oči su nam veće od guzice, sve bi, no ipak se odlučujemo za losos, batat (koji sad već provjereno znamo to nije) i salatu. Pola litre sangrije za samo 4 EUR, prošaptala je Copri i navukla me prijeći u njen klan koji sam ujutro odlučno odbijala.

Hranu smo čekale neko vrijeme, točno koliko i Sekić, a u međuvremenu se zabavljale s predjelom nalik na mlince i začinjeni jogurt, i Coprin masakr motornom pilom. Alibi bi glasio otprilike ovako: željela se uvjeriti da su mlinci sasvim mrtvi, razlomivši ih glasno na milijun komadića. Pobjeda je njena, uvjeravala sam ju! Porcije osrednje, kao i kvaliteta hrane… Pričekale smo Sekić da smaže prezačinjen joj curry, ispile još pola litre sangrije, platile, uzviknule Namaste i pozdravile Indiju…

Tko će se sad još spremati za put sutra, negodovale smo šećući prema hostelu…

Instagram highlight sa svim fotkama, videima i čudesima

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 06

Posted on September 29, 2019 by gypsycinderella

…za prethodnih 5 postova CLICK ovdje…

DAY 7 Mmmbop… Hanson brothers, Vida i ostala Prstenova družina

„Javili se dečki iz Australije, stigli su u Lisabon i pitaju što ćemo večeras“ – umjesto dobro jutro promrmljala je Copri.

Ha? – u čudu smo je gledale dok smo po ne znam koji put žvakale kroasan od čokolade koji btw nitko od nas obično ne jede. No, kad si u Portugalu, a doručak je poprilično jednoličan, tko može odoljeti prenoćnoj slastici?!

„A fak… blejite u mene… bit će da vam nisam rekla! Javila se cura sa recepcije hostela iz Porta, da su pitali za kontakt pa je ona pak pitala ako smije dati da se jave kad dođu u Lisabon. Dala sam, onak’ iz pristojnosti, mislila sam da se neće javiti“ sasvim je smireno objašnjavala Copri. Oookkk pomislih, nemam pojma, no bili su simpa, što jest jest…

„Dakle, danas vrtovi, povratak u sobu, izležavanje, pa neki rooftop“ – prekinula nas je Sekić. Njoj, našem lokalnom GPS-u i Route planeru ne volimo prkositi. Pokorno se spremamo i ranom zorom (u 11 sati) napuštamo hostel.

Vani se temperatura, baš kao ni jučer, nije šalila i mije nas ugodnih 32 Celzijusa. Sa sjetom se prisjećamo onih prohladnih dana kada smo tek stigle, no strpljivo čekamo večer i povratak vjetra (koji nas onda opet tjera da čeznemo za toplinom). I tako u krug… eh…

Sva sreća pa ćemo među drveće i tako tih +30C nećemo ni osjetiti u punoj snazi. Parkove smo slabo obilazile od kada smo u metropoli, a grad je i po njima poznat. So, let’s idemo…

Naš smještaj nalazi se u izrazitoj blizini Praça do Marquês de Pombal (The Marquis of Pombal Square) na koji se nastavlja Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park), posvećen uvaženom Englezu koji se došao druškati s lokalcima, a lokalci brže bolje u zahvalu promijenili naziv parka (od onog park Slobode do, eto, parka za Eduarda). Na vrhu parka nalazi se najveća zastava Portugala na svijetu, pa ako ne znate kako izgleda i/ili se s putovanja ne možete vratiti bez selfija sa zastavom, ne propustite ovih 26 hektara zelenila. U sklopu tog parka nalazi se i ogromna statua te paviljon, al’ ubijte nas nježno ako se sjećamo imena (pitajte Google). Uglavnom, zanimljivo oku, no ako propustite, sve je OK, preživjet ćete…

*Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park)*

Osobno me više dojmio Garden of the Calouste Gulbenkian, koji – iako “nastavljen” na gore navedeni park – nije baš tako jednostavan za lociranje. Više to podsjeća na tehniku ili pjesmuljak “pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol”. Baš tako je izgledao naš put do njega.

Sladak park, pronaći ćete tamo potočić koji je dom brojnim pticama, kornjačama, drvenim mostićima i vrlo druželjubivim patkama. Dvije od njih pridružile su nam se dok smo čilale na klupici, raspravljale o novim opcijama za CLICK AWAY together i razmišljale što jesti prije povratka u hostel.

cof
oznor
ptr

Idemo na salaticu i vino gdje smo bile prvi dan, bio je plan. S obzirom na to da se nalazi u blizini hostela, da je hrana super, a vrijeme i dalje neumoljivo vruće, naš odabir bio je sasvim logičan. Činjenica da je baš taj restoran zatvoren, od svih drugih restorana u okolici i šire – baš i nije. Sekić je još prije „ošacala“ Burger King i znale smo u kojem će pravcu nastaviti sama. Copri i ja sjedamo u Local Healthy Kitchen („zdrav“ restoran lijepih tanjura i nešto manje lijepih cijena, no nije beg cicija, pogotovo na ovoj temperaturi). Dok čekamo hranu, posuđujemo salvetu iscrtavajući logo za CLICK.

Oko 3 sata, site i pomalo krepane, nalazimo se u sobi. Plan je bio da se odmorimo, spremimo, pa krenemo prema Convento do Carmo (Carmo Convent), gotovo jedine preostale građevine na našoj TO DO listi, a koji još nismo vidjele. Plan je propao pod pritiskom lijenosti i činjenice kako nam još posljednji dan preostaje za popuniti prije leta. Stignemo, opravdavale smo se i nastavile ljenčariti.

E sad je već fakat vrijeme za rooftop, shvatile smo oko 19h navečer. Cilj nam je uhvatiti zalazak, popiti precijenjeno piće, dobiti upalu mozga od nove vjetrometine koju očekujemo na vrhu zgrade i na kraju sići natrag međ’ pošten svijet.

Tako je nekako i bilo. Mundial rooftop lijepo je mjesto, prirodnih vidika na grad, pokoje dizalice i namještenih persona koje ga posjećuju. I mi smo se tamo našle, pa nećemo kritizirati klijentelu… (bar na glas). U vrsti, kao učenici 2.a razreda, ponizno smo čekale naš red dok krotiteljica balkonskog prostora (konobarica) nije odlučila izbaviti nas od stajanja i smjestiti za stol. Lucky us!!

Naručujemo sangriju, upijamo posljednje zrake sunca, taktički izbjegavamo vjetar koji postaje sve jači, škicamo tvrđavu Sao Jorge na brdu (u koju neki dan nismo ušle), slikamo sebe i sve oko sebe koji priđu umoljivih pogleda i s mobitelom u rukama.

rhdr
rhdr
rbsh
cof

„E, Australci su na tvrđavi i upravo su nas locirali“ – prokomentirala je Copri pokazujući nam fotku koju su poslali – naš birc s tvrđave Sao Jorge. Nekoliko trenutaka kasnije i ulica dalje srele smo se s njima.

Australci su fini mladići s kojima smo se super družili u hostelu One Ribeira u Portu, a nisu nam smetali ni večeras. Blesav je to dvojac, koji neodoljivo podsjeća na Hanson brotherse pa sam tako u sebi pjevušila onaj Mmmmbop svaki put kad bi ih gledala. Plavokose glavice netom su prije Portugala posjetile i Hrvatsku pa su nas pošteno nasmijavali svojim dogodovštinama – kako u nas, tako i ovdje u tuđini.

Vode nas u Pink street, kažu. Nemam pojma o čemu dečki pričaju, no nešto baš i ne volim te izraze povezane s bojama… red district, plavi telefon, crni pojas… sve to odmah priziva probleme…

„Kako mislite niste čule za to?!?! Pa to je žila kucavica noćnog života Lisabona“ smijali su se dečki. Ahaaaaa, zato nismo čule…

Muvali smo se nekih 20 minuta kroz uličice Alfame, a završili neposredno uz Cais do Sodré. Pokušali smo naći otvorenu trgovinu i kupiti neku cugu, no detektirati supermarket u Lisabonu izazov je sam po sebi i u podne, mission impossible oko ponoći.

Sjedamo na zidić uz rijeku Tagus. Copri i ja čavrljamo s Australcima, al’ Sekić se dohvatila susjeda do nas afrikanskih korijena i ne znam kako, a još manje zašto, za cca 10min s njihovog je razglasa odzvanjao hrvatski Linđo! Uz zvukove domaće muzike, s nimalo takvom ekipom, guštamo u večeri, a jedan od Australaca bez ikakvog razloga izvodi savršeni stoj na rukama i tako dubi do iznemoglosti… Drugi ga prati, a ja ću to moći, onako, nikad!!

Žedni smo, odlazimo nešto popiti, dolazimo do mosta s kojeg puca pogled na Sodomu i Gomoru Pink street-a. Jao živote. Silazimo niže i ulazimo u opaku zonu. Hašiš, marihuana, speed, kokain, heroin žele ti dobrodošlicu odmah na ulazu, na tebi je samo da odabereš broj, sigurno ćeš pogriješiti. Policijsko vozilo u blizini nimalo ne ometa revne dilere u naumu zaraditi što više. Bircuz do bircuza, noćni barovi, preprodavači ruža, Samosa, peciva ili pak svjetlećih rajfova i naočala, ma baš svi su tu… a ne falimo ni mi…

Dok naručujemo cugu, prilazi nam fratar iz Britanije u pratnji svinje, doktora i princeze. Ne, nisam potegnula za nekim od opijata s početka ulice! Riječ je o šarmantnoj ekipi iz UK-a koja proslavlja frendičin rođendan u zanimljivim kostimima. Sekić je tako pokušao bariti Isus (zli jezici ovog svijeta utihnite – true story), meni se nešto približavao Superman, a Copri nam je bila pod zaštitom Australaca i time nešto teža meta.

“E, ovaj Brett (Australac) je isti Vidaaaaa!” (Domagoj Vida) uvjeravala sam cure. Složile se mi, složili se oni nakon search-anja Google-a u potrazi za našim proslavljenim reprezentativcem. Sekić mu je još pridavala i sličnost s nekim likovima Gospodara prstenova, no u cilju otklanjanja negativnog konteksta, nećemo dublje o ovom.

Spava mi se, rekla je Sekić još davno. Spavalo mi se i samoj. Jedino je Copri odavala znakove “mogla bi još izdržati”. Mogli bi definitivno još – odavali su i naši prekooceanski frendići, ali ideju da nastavimo kod nas ipak smo odgodili za neki tamo drugi put… ili nikad…

Prepustile smo se Sekić i njezinom “follow me, please” na urnebesno smiješnom nepostojećem engleskom. Nakon što nas je prošetala portugalskim dijelom ulice, približila predio za Vikinge, Šveđane i Dance, Europu generalno ili pak samo pročitala natpise s okolnih zgrada, sasvim zadovoljno sjedamo u Uber i krećemo doma…

Baixa, Lisbon

Mmm bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop ba duba dop du.

Instagram highlight sa svim videima i čudesima 🙂

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 04

Posted on September 17, 2019 by gypsycinderella

…ako niste pročitali PRETHODNE postove – CLICK 😉

Day 4 and 5 Kako smo zaglavile u Portu… i zašto to mislimo doslovno

4:12. Lučki radnici svih zemalja ujedinimo se. Ustajanje. Kljucanje. Kava iz kofera (kao vječno neizliječena ovisnica o kavi i putnica s kilometrima u nogama, koja se nebrojeno puta uvjerila da kava „abroad“ neodoljivo podsjeća na prljavu vodu u kojoj je netko oprao noge, naučiš na teži način da tursku kavu uvijek i svugdje nosiš sa sobom). Kljucanje i dalje. Taxi. Aerodrom. Boarding za Porto. Sletjeli smo prije nego uzletjeli. Sekić, koja baš i nije entuzijastični fanatik letenja, nije se stigla pošteno ni uplašiti, već smo suvereno lutale čvrstim tlom aerodroma u Portu tražeći smjer za centar. Metro-om do grada i potraga za kavom, doručkom i pokojom toplom odjećom može startati.

Sjedamo u kafić nedaleko trga Liberdade, željezničke stanice Sao Bento i (kaže google maps) našeg smještaja. Žicamo zrake sunca, gladne oči naručuju najveće komade hrane (ne ujedno i najfinije), KAVU i function mode is on! „Cure kako ono ide vaš hashtag, ubacila bi neke fotke“ – dobacila je Sekić i srknula posljednju kap kave. #clickawaytogether – odgovorile smo i srknule našu.

Tužno, ali istinito, ozeble opet razmišljamo popustiti shopping mallu ispred gradskih atrakcija u potrazi za nečim toplim za obući, no dozivamo se na vrijeme. Hajmo ipak ne…

Zvrrrnnn… zvonimo na vrata hostela One Ribeira, bookiranog svega dan prije, nakon što smo dobile cipelu od prethodno rezerviranog, pod isprikom kako kartica nije prošla. Ista ona s kojom smo do tad i od tad bookirali sve. Yeah, right. No, na kraju je to jedna od boljih stvari koja nam se dogodila u ovom gradu. Ne znajući, ugrabile smo novi hostel u prekrasnoj zgradi staroj više od 300 godina sa super ekipom. “Ne jedite puno navečer, kuhamo za vas” – ispratili su nas dok smo kretale prema gradu. Lajkamo ih u startu, a ovaj poziv nećemo odbiti.

Da li zbog manjka sna ili viška šećera raspoloženje nam je bilo na vrhuncu. Minglale smo se oko katedrale, zavirivale na razne balkone s kojih pucaju vidici na grad, rijeku, zatiljke drugih turista i taj poznati Ponte de Dom Luís I (Dom Luise Bridge) preko Duoro rijeke (vjerojatno ovjekovječen mobitelom svakog drugog stanovnika ove planete koji su se nekad zatekli u Portu).

Prelazimo most – i da – ideja je rođena u svakoj od naše tri glave istovremeno – žičara iznad spomenute rijeke i ovoga grada s dušom. U roku 6 minuta svaka je izvadila jednako toliko eura, a upola kraće od toga zatvorila su se vrata naše nebeske kočije. Kako su nam se brzinom svjetlosti u kabinu ubacile i tri indijske glavice ne znamo ni dan danas…

Ready, steady, go… i dok smo se mi zabavljale slikajući se međusobno, svaka zasebno, videima, boomerangom, negdje oko 100m iznad zemlje idilu nam je prekinuo čudan zvuk. Zastoj žičare i opako ljuljanje na vjetru, a potom kretanje žičare unatrag te ponovni zastoj i ljuljanje. Namještaljka – komentirale smo prvih nekoliko sekundi… namještaljka – uvjeravale smo se sljedećih nekoliko … sranje – uvjerile smo se sljedećih nekoliko minuta.

Dernjava naših indijskih suputnika nije pridonijela atmosferi… Srećom (ili rasparanim bubnjićima Svevišnjega) agonija nije potrajala i nastavili smo se kretati prema cilju do kojeg smo, napokon, i stigli. Vaučer za vino koje smo dobile s kupljenom ulaznicom apsolutno se opravdano planirao čim prije potrošiti. Hop iz kabine, hop ulica lijevo, hop ulica desno, hop vinarija, hop čaša, hop kauč… jel’ se ovo sa žičarom stvarno dogodilo?!?! Nismo to dalje puno spominjale, ali smo prolazeći tim dijelom grada zabadale nos u visine i vidjeli kako žičara više ni jednom nije stala. True story!

Hvala Bogu na želucu koji je poslužio kao idealna distrakcija jer su od tada i um i tijelo bili usmjereni samo na jedno. Gdje jesti? U kvartovima Ribeira i Gaia izbor je velik. Odlučile smo se za mali lokal sa super klopom, pobrstile pogačice od bakalara, čips i vino, ovjekovječile neke trenutke i zaputile se put mosta s druge strane rijeke.

Idemo obaviti onaj check in – razmišljale smo, stigle do ulaznih vrata smještaja i, nekom čudnom silom vođene, ipak nastavile hodati put glavne shopping ulice u potrazi za nečim što će nas spasiti od vjetrometine s kojom nam se priprema dvoboj navečer. Nekih sat vremena kasnije imale smo nove veste, sakoe, dukserice… i novi instagram story… e, sad je već šteta sakriti se u zatvoreno, dok sumrak pada na grad, a njega je tužno dočekati bez čaše ukusnog vina koje je proslavilo ovu destinaciju.

Hej, pa vrijeme je za večeru – podsjetio nas je sat oko 9 navečer. Upadamo u smještaj koji nam se svidio na prvu, preuzimamo sobu i spuštamo se na netom pripremljenu indonezijsku večeru sa šačicom skroz cool ljudi s kojima smo provele ostatak večeri uz kupljenu litru Porta. Poziv na grupni izlazak u režiji hostela ipak smo propustile. Sekić je večernju šetnju obavila samostalno, dok smo se mi minglale s frendićima Australcima, i vratila se sa slikama kojih se ne bi posramio ni sam Lupino (kao ni neki veći fotografski guru). Liježemo poprilično glasne, site, sretne, žive…

Ujutro se iskradam iz sobe prva i pri potrazi za kavom upoznajem cool njemačku ekipu koja je do Portugala nadobudno stigla biciklima, razmjenjujemo iskustva te upada Copri kojoj prepričavam što sam doznala o ovim gostima. Ispijamo kavu, maštamo o vječnom životu kao nomadi, budimo Sekić, napuštamo hostel i tragamo za doručkom.

Smještamo se na Sao Bento, prednost ispred lokalne franceshine ipak ustupamo menu-ju s jajima, fino papamo i idemo prema Livraria Lello, gdje je stvorena inspiracija za onog dlakavog Harija (Harry Potter).

Pred knjižnicom gužva kao pred golom, Sekić ne posustaje, Copri i ja davno smo je prekrižile. Švrljamo gradom dok ju čekamo, a zatim se nalazimo s njom, ispijamo posljednju kavu i hvatamo vlak za Lisabon. Vlakovi su udobni, brzi i ne baš najjeftiniji, ali hajde. Karte smo kupile online još doma i dobile ih poštom na kućnu adresu. Tako old school 🙂

„Kad smo već tu (stanica Lisabon Oriente) mogle bi do mosta Vasco da Gama, to nam je blizu“ – nabacila je Sekić. “Usput nam je i neki hotel isti kao onaj u Dubaiju. Daj ajmo…”. Burj al Arab osobno sam vidjela i nisam nešto impresionirana originalom, pa tako ni kopijom, no vidjeti most kojem se nismo nadale bila je dobra ideja. Uberom do tamo, Uberom od tamo (do centra Lisabona).

Mogle bi večeras na one Kineze – palo nam je napamet. Chinese Illegal predložila je kolegica s posla. Fora je super. Upadamo u neku mračnu ulicu, još mračniju kuću, penjemo se na drugi kat. Vadim mobitel, o ovome će se pričati, mi retrospektivno ili o nama posthumno…

Moramo pokucati i ako nas prime slijedi super iskustvo, kažu preživjeli. Zvonimo (Sekić se stepa od jezivog zvona), iste sekunde otvara nam tamnoputi Kinez i pozdravlja sa glasnim Olaaaa!!! OK?!?! Situacija je na prvu scary, ali po ulazu u stan shvaćamo da nismo jedini turisti u ovom privatnom stanu sa išaranim zidovima, plastičnim stolnjacima i visećim bršljanima sa stropa, stoga se opuštamo, naručujemo hranu dovoljnu za tjedan dana, nepristojno pojedemo više od planiranog i tragamo za putem do našeg hostela Tagus Palace. Welcome to home away from home.

Bila je ovo zanimljiva dvodnevna avantura, hvala Porto, super smo se družili!

Instagram highlight

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 03

Posted on September 10, 2019 by gypsycinderella

…ako ste propustili PART 01 i PART 02…

DAY 3 Naopaka bajka prohujala s vihorom

Malo toga mi je ostalo u glavi od Meginih uputa večer prije osim bolne činjenice da do Sintre ipak moramo sat – dva ranije od planiranog, a jednako toliko ranije se i ustati.

Alarm ili susjed koji i dalje kašlje? Svejedno, boli oboje…

„Preskačem meditiranje“ – spomenula sam Copri. „Mhmhihghifbro“ – progunđala je, nimalo artikulirano, no to me nije spriječilo da to protumačim kao „apsolutno se slažem, mudra odluka!“

Brzinski trk u kuhinju, „krađa“ doručka, srk kave i sjedamo u Uber prema Rossiu. Kupujemo (ili se barem nadamo) cjelodnevnu kartu za vlak i autobus (403) do Sintre i prijevoze do i od Cabo da Roca. Vlak opet na vrijeme (već postaje frustrirajuće u usporedbi s balkanskim voznim redom koji je – postoji narodna predaja – u stoljeću VII. bio poštivan, a s pojavom prvih urbanih mjesta potpuno je napuštena ideja kako to treba biti), ugodno popunjen, ali ugrabile smo sjedala.

Za 45 min – Sintra. Gibamo se prema izlazu zajedno s bujicom ljudi. Slijedimo ih jer prešutno svi znamo da tražimo lokalni bus do palače Palácio da Pena (Pena Palace). Stanica je prepoznatljiva po „šačici“ ljudi koji čekaju bus, a otprilike je istovjetna „gužvici“ ispred Macy’s – a ili pak Walmart-a tijekom Black Friday-a. Rođene smo pod sretnom zvijezdom, potvrdio je činovničić gradske garde u prevelikom službenom odijelu (bus transportation ramp manager zvučala bi vjerojatno titula na engleskom), pikirao nas prstom i pokazao nam pravac u bus jer smo u Lisabonu ipak kupile prave karte. Jedva da smo prožvakale sendvič, a već šumi u ušima zbog mijenjanja nadmorske visine. Pogodile smo smjer, shvaćamo, cesta je sve uža, sluh sve slabiji, nazire se zdanje, dakle, sve je pod kontrolom.

Kroz 15-tak minuta stajemo pred palačom, kupujemo karte (7 EUR – samo za vanjski dio, po Meginoj preporuci), dobivamo mapu posjeda u ruke, koja je kompleksnija od karata brojnih županija, i krećemo. Gdje, nismo posve sigurne. Do WC-a prvo, u međuvremenu će nas prosvijetliti (ili propuhati?!?).

Prosvjetljenje se ipak nije dogodilo pa Copri zove još jedan TIME OUT – iz ruksaka izvlači žutu trifrtaljnu tuniku, na to nabacuje sivo – roza sportsku majicu (sjećate se GIRL BOSS izdanja iz prošlog posta?) i na kraju maltretira XS traper jaknicu da zagrli ovaj brlog na njoj.

“Izgledaš kao bumbar”, komentirale smo. „Baš me briga i dalje mi je hladno“, derala se i trčeći nestala iza prvog brdovitog zavoja. Našli smo je odmah iza njega, naslonjenu na drvo s bolnim izrazom na licu. „Nešto nije OK s preponom, ne mogu hodati“ – jedva je prošaptala. „Hajmo dalje, Usain Bolt u godinama, nije ti ništa“, bodrile smo ju. Jaukala je još neko vrijeme, ali ipak herojski nastavila naprijed.

Sekić, ili naš provjereno dobar GPS, ni ovaj put nije zatajila. Nekoliko minuta, kao i nekoliko puta po stotinjak metara uzvodno, stižemo gdje smo zamislile. Šarena palača mami nas da izvadimo napunjene mobitele već na ulazu. Sve su to boje kojima nikada ne biste obojili vlastite fasade, ma niti one neprijatelja, ali tamo sve nekako ima smisla. Izmišljam bajku u glavi, čudnu, naopaku…

Još jednom zahvaljujemo Megi na savjetu da ne uzimamo kartu za unutarnji razgled palače. Red je veći nego pred ikojom javnom kuhinjom i čamile bi u njemu cijeli dan. A nešto se priča da možemo i bez toga.

Lijevi žmigavac i pretičemo gužvu jer za vanjske zidine prolazite sasvim glatko. Tunel kroz stijenu… cilj… a onda… fuuuummm… eto ga, „povjetarac“ s Atlantika. Kakva bura, maestrali, tramontane… dame i gospodo, kralj svježine… Atlantik!

Vadimo opet sve čega smo se dograbile, trifrtaljne majice, marame, a oni sretnici (poput Copri) i dodatne slojeve (iz onog sićušnog ruksaka vadi još pokoju odjevnu kombinaciju i opasno djeluje kao cirkus). No, malo tko još brine o modi osim u onim situacijama kad stajemo pred objektive i poput Hulka hrabro skidamo slojeve sa sebe.

Sekić i ja uputile smo se i prema strani palače na kojoj je utjecaj Atlantika najizraženiji i kvocajući zubima stoički izdržale 10 – tak minuta. „Ni mrtva ne prelazim tamo“ – dobacila je Copri i ostala na „sigurnoj“ strani. Ipak je na kraju promolila nos za nama, pomalo nadurena i nimalo oduševljena vladajućim uvjetima.

Photo spotova je nebrojeno puno, baš kao i turista, pa kad uspijete nekim čudom (ili uzvikom bombaaaaaa, ali u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno) otjerati sve njih iz kadra, čestitamo, postali ste princeza, princ ili pak žabac kraljevstva koje pripada samo vama.

Kava prije silaska – odlučilo je pleme i potražilo rijetke zrake sunca i pokojih „visokih“ 19C. Za povratak u grad zaobišle smo motornu grdosiju, ramp managere, Black Friday fanove i odlučile pješke kroz šumovit put. Isplati se vidjet ćete – rekla nam je Megijina ekipa večer prije. Isplati se, vidjet ćete, nagovaramo od sada i mi. E sad, da moram objasniti kako točno pronaći stazu sigurno bih vas skrenula s puta, ali sjećam se da se treba spuštati do ulaza u neki drugi dvorac niže od Pene, pa prolazite parking do kraja i taman kad mislite da ste nigdje – na pravom ste putu.

Pratite strmi putić prema starom centru Sintre, pokušavate ne pasti, zaglaviti među kamenim gromadama, okliznuti se na stepenicama prekrivenim mahovinom, naciljati uske drvene mostiće, uslikati divne fantasy prizore koji vam se nude, gledati ruševine maorskog dvorca, potajno snimiti Copri kako visi s drveta glumeći majmuna i tagirati je u story. #clickawaytogether i život je lijep.

Slalom do civilizacije trajao je oko 45 min, mnogima vjerojatno i kraće, no ne i onima koji idu tim putem uzbrdo (zašto?!) ili putem skidaju slojeve robe sa sebe. Trebam li vam reći koga smo najduže čekale da otpusti barem nešto odjeće i ponovno poprimi čovjekoliki izgled?!?!

Naš sljedeći cilj bila je Quinta da Regaleira (Regaleira castle). Još jedna preporuka koja nije iznevjerila. Gužvu na ulazu zaobišle smo kupovinom online ulaznica na licu mjesta (9 EUR), ali isto nam nije pošlo za rukom na ulazu u bunare zbog kojih je ovaj dvorac must see lokacija. U bunar se spuštate stepenicama pod zemlju, a pri spuštanju nastaju sve one poznate (većinom photoshopirane, no koje to nisu?!?) fotografije bunara (koji se zapravo slika odozdola). Naše fotke u nama nisu izazvale wooow efekt, no svakako preporučujemo…

Prošetali smo ostatkom gotičkog kompleksa koji je zaista lijep, ali želudac nas je zamolio neka malo ubrzamo i polako se krećemo prema negdje gdje će i on vidjeti predmet svog divljenja (iliti hranu).

Po preporuci odabiremo buffet u starom dijelu Sintre (9/10 EUR – bez uključenog pića) koji nije razočarao. Predjela razna, meso u nekoliko varijanti, riba u možda jednoj (šmrc), prilozi svih vrsta i fela, kao i salata te poneki slatkiš. Pristojno, stvarno pristojno… pa ako ste u blizini…

Ono što je slijedilo ujedno nas je veselilo, ali i plašilo. Sreća bi bila zagarantirana da smo recimo u pripremi imali skijaška odijela. Pogađate – Cabo da Roca. Iskreno, nakon cijelog dana vjetrometine i tek poneke zrake sunca malo tko je još priželjkivao najzapadniju točku EU i izravan dvoboj s Atlantikom koji malo tko može dobiti. Copri kreće na sebe navlačiti slojeve već u Sintri s prvim paljem motora i lijevim žmigavcem busa kojim krećemo do tamo.

Izlazim iz busa, pozdravljam sinuse, bubnjiće, naručujem se za endoskopiju, zovem mamu da je volim… Taman kad smo počele prihvaćati činjenicu kako vjetrušinu nećemo preživjeti, shvatile smo da je u principu ipak znatno blaža od očekivanog. „Nije toliko hladno koliko puše“ – nasmijala nas je tradicionalna balkanska floskula pa ako pitate za ukupni dojam, eto vam ga na!

Ukrasna ogradica uz klisure brzo je izgubila ukrasni karakter i pridali smo joj onaj pravi – zaštitni. Atlantik se uz nju pravio poprilično važan, nama se nije s njim raspravljalo pa smo brzinski obavile fotkanje i prepustile mu vladanje teritorijem.

Sekić se ipak na kratko otisnula u razgledavanje (fotkanje) i preko dozvoljenih ograda, a Copri i ja smo kobajagi čuvale red za bus koji je došao i znatno prije nego smo ga očekivali. Doduše za Cascais kojeg smo planirale izbjeći, no taj bus je prvi stigao, a nama se ne stoji na vjetrometini pa hajde de.

Bez zadržavanja u Cascaisu hvatamo vlak za Lisabon, trčimo prema hotelu i igramo par nepar tko će prvi pod tuš. Dok čekamo svoj red na kupaonicu s Copri nabacujem ideje o vizualu CLICK-a, uploadamo slike, popunjavamo highlight na Instagramu. Za samo nekoliko sati čeka nas Ryan Air do Porta. Realno, mogle smo ova dva izleta i pametnije skombinirati, ali tko još daje prednost pameti na godišnjem?!

Ipak je ovo naša priča, pa eto, izmišljamo bajku, čudnu, naopaku uspavanku da od nje budne ostanemo!

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 02

Posted on September 3, 2019 by gypsycinderella

…ako ste propustili PART 01…

DAY 2 Tko još odabire Križni put za rođendan i hvala ti što jesi!

Kašalj iz hodnika hostela u 6 ujutro, kašalj u 7, 8, 9… jutro kakvom se ne veseliš. Kako je moguće da još traje, a netko već nije umro od toga? “Budite se, zovite Dr. House-a, ekipu ER-a, protagoniste Uvoda u Anatomiju (ili bar onog zgodnog Shepherda) zagrcnut ću se i sama), ekipu Naše male klinike“ – promrljah zatvorenih očiju. Muk u sobi… „O, shit pa nije valjda i njih poharalo?!?!“ – otvorila sam oči i pogledala prema krevetima u kojima su Copri i Sekić nesmetano sanjale snovima pravednika i još uvijek odavale znakove života.

Činjenica je kako njih dvije ne želite zaposliti kao noćne čuvare prostora u kojima čuvate najveće materijalno bogatstvo. Kao prvo, teško da izdrže noć, no i sama ne bih ostala budna pa neka to ne bude tema, a kada zaspu… ne, ne, vratimo se na ono prije nego zaspu…

Spremanje na počinak otprilike je istovjetan visinskim pripremama najpoznatijih adrenalista prije odlaska na daleke ekspedicije. Zaključavaju se vrata, zatvaraju prozori, spuštaju rolete, navlače zavjese (iznova i iznova dok nije znanstveno utvrđeno da ni jedna zraka svjetlosti samovoljno ne može doprijeti unutra – nikada), gasi se ton na mobitelu, ubacuju čepići za uši. Sigurno je sigurno, utvrđuju završnim činom i stavljanjem poveza za oči. Pozvala bih vas da cijelu proceduru usvojite kroz tutorijal youtube-a, no prekompleksno je to i za snimiti.

I iako me sve to najčešće poprilično nasmijava, povremeno živcira, od svih mogućih emocija ovo sam jutro bila – ljubomorna. Luzer!

Diži se, s užitkom sam protresla Copri. Ajmo…

Slušalice u uši, meditacija i razrada ideje o CLICK AWAY together u um… Sat vremena poslije, osim što smo zatekli Sekić u polusjedećem položaju, gotovo se ništa nije ni promijenilo. A i kašalj je i dalje tu… damn! Zovite pulmologiju poboguuu…

„Sekić, rođendan ti je. Što želiš raditi?“

„Idemo do Cristo Rei spomenika“ – ispalila je. „Ma nemoj me… pa nisam na hodočašću, mani Isuseka“, progunđala sam. „Uostalom, znaš, mi nismo vjernice“ – nabacila je Copri.

„Ne kenjajte, pitale ste. To hoću i točka.“

Eto ti kad nekom hoćeš ugoditi – vrtjelo se nama dvjema po glavama. Ali ajde, rođendan je rođendan, želja je želja, a bonus kod onog gore nije na odmet.

Susjed i dalje kašlje…

Obukle smo najtoplije što imamo – čitajte kratke traperice – i punog želuca krenule na križni put. Prva kapelica u koju smo stale bila je H&M, gdje je jedino ona koja nije ništa ni tražila potrošila pare. Coprina fobija od hladnoće mogla bi biti tema jednog sasvim novog bloga (ili predmet grane medicine), pa me njena radnja nije iznenadila. Izgled kupljene majice (roza GIRL BOSS) pomalo… no…

Sekić je tek naknadno pobjedonosno išetala s nekim komadićkom tkanine koji nam je ponosno predstavila kao spas od vjetra i trakom za glavu. Sama nisam našla što sam tražila, ali nisam ni znala što tražim pa sam prkosno izašla van. Oooo, kako ću zažaliti…

Sljedeća stanica našeg svetog puta je Cais do Sodré (trajektno pristanište) gdje s još hrpom ushićenih vjernika kupujemo kartu za mjesto koje ni dan danas ne možemo izgovoriti – Cacilhas. Točno razumijem mindset prodavača karata dok se mi turisti trudimo točno izgovoriti ovu riječ dok kupujemo karte (majmun, majmun, još jedan, pa opet majmun…). Mjesto je Činčilas – rekla je Copri – pa eto, činčile it is!

Trajekt je došao na vrijeme. Po ulasku u njega pronio se zvuk glasnog kašlja i šlajma. Guess what?!?! Da, da, naš susjed… Nevjerojatno, srele smo ga i na putu natrag, bez obzira što smo se zadržale stvarno dugo, trajekti su česti i mogli smo se omašiti milijun puta (baš kao što smo omašile, čini se, i sve zgođušne dečke), ali ne… o čem bih sad pisala da nismo?!

Omašile smo i lokalni bus do spomenika, ali ne i dosadnog vozača tuk tuka koji nam je uvalio vožnju do gore za sitne pare (svaka 2 EUR u odnosu na bus koji je 1,5 EUR i treba ga čekati pol sata na suncu). On uporan, mi nestrpljive, bračni par slovenaca kao dodatni bonus na priču i eto formule kako izgubiti bubreg na zavojitim i brdovitim cestama do Njegovog Veličanstva. Ideja mi je bivala sve draža. Jok! Tu negdje nastala je i prva snimka našeg putovanju koja će poslužiti kao uvod u brojne storije skladištene pod portugalski Instagramski OLA highlight.

A onda… jeste li se ikada pokakali sami sebi u usta?! Pa eto, Copri i ja jesmo kad smo vidjele pogled na grad, rijeku i Ponte 25 de Abril… tamo smo sigurno napravile jedne od boljih slika ovog puta. Kristom se nismo mnogo bavile (Copri i ja), ali nije ni on nama… pa rispekt s udaljenosti… Sekić smo nakratko prepustile Njemu i znale smo da je u dobrim rukama.

A potom busom natrag u luku gdje smo se još po dolasku polakomile na netom pred nama ispečene sardine! Sardine, batat (koji to nije, već običan krumpir) i vino – 5/6 EUR. Ali, pazite se onih predjela koji samo niknu na stolu, ako niste spremni platiti, zahvalite se na finjaka i zamolite da odnesu. Najele smo se pošteno, popile i malo više od toga, a potom nazad sretne do Cais do Sodré.

Večer smo provele u Alfami, gubeći se po strmim uličicama, zavirujući u male kafiće, pripremajući zasjede poznatom tramvaju 28 (uspješno) i plešući po trgovima. Destinacija je bila Castelo Sao Jorge (Sao Jorge Castle), u koji na kraju ipak nismo ušle (zbog gužve i zapravo bez razloga, ali je Sekić to odradila zadnji dan i tvrdila da je divno). Dakle, ne bit lijeni – pričekajte, platite i uživajte u zalasku sunca nad gradom.

Tu noć smo, umjesto ulaska na zidine, vrludale vidikovcima, prošetale žilom kucavicom Lisabona i smjestile se u malom park-kafiću blizu Rossia sa živom glazbom. Dečki su bili fenomenalni, baš kao i sangria te WI-FI koji je poslužio za upload komičnih situacija u kojima smo se našle i pokoji #clickawaytogether, a kad nam se pridružio ostatak hrvatske ekipe sa Sarine strane uživancija je potrajala.

Zahvaljujemo Megi i dečkima na hrpi super savjeta za put u Sintru koja je bila sutra na redu. Kad smo već kod toga što je na redu, možemo i o onome što je u redu, a to je ići spavati jer ustanak rano ne mazi nikoga. Pogotovo ne mamurne ljude. Još jednom Uber, ušuljavanje u hotel, pusa Sekić na super ideji za planiranje dana i sklapanje oči.

Tko odabire križni put za rođendan? Onaj tko zna što čeka na kraju. Amen.

-> …s druge strane globusa… <-

by Gypsy Cinderella

Tag Archives: #travel