Tinghir – Dades Valley – Gorge of Todgha – Merzouga i temperatura VS avantura
„R, ovo ne izgleda dobro!” – komentirala je Copri moje bunilo uzrokovano temperaturom.
“A da se vratimo?!” – uplašila se i R.
“Ne kenjajte, nastavljamo!” – smirivala sam ih, iako svjesna da glavu s jastuka ne mogu pomaknuti.
Noć koju nitko nije spavao. Jutro koje ne priželjkujete. Nakon doze tableta, ustala sam na doručak sposobna ubaciti nešto u usta. Temperatura se konačno činila niža, no već sjedanjem u kombi i pomicanjem kazaljke na gasu kombija pomicala se i kazaljka na toplomjeru. Čim smo zamakli iza hotela brojala sam opet 40, usprkos jastučnici ukradenoj iz hotela natopljenoj vodom kao oblog.
Da sam postala glavna zanimacija razgovora u kombiju jasno je samo po sebi. No, briga ljudi u ovakvim trenucima znači.
“Dva brufena, odmah, i past će ti temperatura” – pojavila se Jalesse, koja je usput rečeno medicinska sestra i od tog trenutka referentna točka za mnoga naša pitanja povezana s ovim poljem.
Vozeći se Dades Valley – om ubrzo smo zastali u gradiću poznatom po “izradi” unikatnih tepiha. O ovoj izradi mogli bismo štošta reći, pogotovo nakon što smo identične tepihe viđali u prodaji na različitim souq – ovima Maroka. Ali ok, možda je tehnika “great minds think alike” u igri, pa tako različite osobe, na različitim mjestima (u različito vrijeme) u glavu dozovu identični vizual i eto sve je ovo istina. A možda su za sve krivi Židovi, masoni i Bin Laden…
“Gde ćemo sada da idemo?!” – pogledala nas je Marija kada nas je kombi iskrcao uz cestu tik do nedefinirane livade, koja se, za razliku od smeđolikog krajolika, zelenila.
„Welcome! Follow me!” – dodao je lokalac s turbanom na glavi.
“Ma, welcome, gde, brate?!” – u čudu ga je gledao Miloš.
“Now, we will make a tour throught our plantation to see wonderful plants!” – u ekstazi je nastavio lokalac.
“Ma, mani me travurde, kakva plantaža, jel’ ovaj poludeo. Pa vani je milijun stepeni?!” – sad je već glasno govorio Miloš, naš ambasador, s čijim smo se mišljenjem slagali svi.
Ipak hodali smo kao pačići po nedefiniranoj livadi buljeći u ništa i jedva čekali zaklon od sunca. Nakon pola sata dobili smo što smo tražili, a dodatno i puno toga što nismo. Razgledavanje manufakture tepiha, predavanje o izradi istih i navlakušu da kupimo čilim. Taman smo si razmišljali, ako može neki od 20×20 pa da ga lagano prebacimo preko pleća i pravac u pustinju.
No, ma kakvi, ne morate se cimati. Šipaju oni svugdje po svijetu, a platiti možete kako vam je volja. Dok god platite. Novci, sve valute svijeta, rate, zlato, djeca, bubrezi – primaju naknade u svim oblicima dokle god tržite. Zanimljivo, načini plaćanja u ovoj kolibici (jedva satkanoj od blata) brojniji su od onih u supreme elitnom Konzumu u centru moje metropole. Pa, eto, osim uživanja u tehnikama šivanja, opremanju kuće unikatnim oblozima, prilika je ovo za naučiti i nešto o ekonomiji. Ili jednostavno iskoristiti priliku i odmarati u ležećem položaju, nadajući se, kako će se (opet narasla) temperatura smilovati. Osobno, odabrala sam drugo.
The Todra Gorges bila je naša sljedeća destinacija, o kojoj ništa sarkastičnoj ne želimo, ne možemo i shodno tome nećemo napisati. Malo informative – Klanac Todra nalazi se na istočnoj strani Visokog Atlasa i jedna je od popularnih turističkih atrakcija u Maroku. Posljednjih 600 metara Todra klanca su najspektakularniji jer se kanjon sužava na ravnu stjenovitu stazu koja je široka samo 10 metara, na mjestima sa strmim i glatkim stijenama do 160 metara visokima. Također, ubraja se u 12 najljepših kanjona svijeta
Ukratko, vijugava strma cesta i impresivni kanjon obilježja su destinacije na kojoj možete penjati, planinariti, hodati ili pak sjediti tik uz potok koji teče podno klisura i uživati u pogledu. O penjanju smo maštale, planinarenju se veselile, šetnji razmišljale, hlađenje uz rijeku odabrale. Bila je ovo idealna prilika zadati udar temperaturi tijela, s obzirom na to da je voda iz planinskog potoka bila izrazito hladna.
Posljednje nije omelo brojne indijske turiste, koji su u potoku potražili osvježenje zalazeći u njega i dublje od gležnja. Zanimljivo, dosjetljivo i pomalo tehnički zahtjevno s obzirom na to da voda ovdje nije dublja od 30cm. No… Indijci… spretni su to akrobati…
Ručak u obližnjem restoranu, tagine i couscous po milijunti put u Maroku i nastavak prema pustinji. Nakon 2h slijedila je zadnja pauza prije ulaska dublje u pustinju i mjesta na kojem (barem do jutra) pozdravljamo vozača.
Merzouga, nakon 200km prevezenih taj dan po lokalnim zavojitim cestama.
“Jesi li sigurna da možeš?! – upitale su me cure.
“Nakon sveg ovog puta moram!” – uvjeravala sam ih.
“Ajde, Majče, pa preživet ćemo. Ti bolesna, ja trudna… smislit ćemo nešto…” – izrekla je Marija i prikrpila sve naše zabezeknute poglede na sebe.
Muk je prekinula sama.
“Devojke, što me gledate tako! Dogovorili smo putovanje, a tri dana prije puta doznala sam da sam trudna. Što smo trebali da učinimo?! Nismo ludi, a ni željni cimanja da ovo otkažemo. Avantura!”
Nije nas pretjerano smetalo. Samo smo je od tada smatrali još većom caricom.
“Ako dete preživi ovo, preživjet će sve” – dodala je vežući turban na glavi.
E, pa ako može ona, moram i ja – ponavljala sam si u glavi.
U to vrijeme cure su se skupile oko vozača koji je – demonstrirajući svoje vještine – koristeći naše marame vezao turbane na glave svakom iz grupe.
“You? Sure?” – pogledao me je kada je došao moj red.
Ajde, buraz veži to i ne pitaj puno – mrmljala sam u glavi.
Izgledali smo smiješno dok smo tako zamotani uzimali ruksake i nastavljali pješke prema mjestu gdje su nas TREBALE čekati deve. Kojih, eto, na istom tom mjestu nije bilo. Izazvalo je to popriličan bijes ionako neljubaznog lokalnog baje Hasana koji je trebao preuzeti brigu o nama. Umjesto toga preuzeo je bijes na nas i sve oko nas. Pod takvom dozom arogancije popustile su i deve i pojavile se odnikuda.
Jedan po jedan pentrali smo se, nakon podužeg čekanja, na njih. Usprkos tome što sam jahanje deva već probala nekoliko puta ni ovaj put nije mi bilo ugodno. Ta visina, gibanje, zvukovi, nepredvidiva čud nije nešto u čemu uživam. Naročito. Slično stajalište dijelili smo svi, no kada je karavana zagazila u pustinju nismo mogli ne smijati se jedan drugome. Nakon otprilike 45 minuta cruise – inga pustinjom, rasprave čija deva kaka, čija piški, čija se ljuti, koja je u pms-u stigli smo do beduinskog kampa gdje ćemo provesti sljedeća dva dana.
Stvari smo bubnuli u šatore, raštrkavši se po obližnjim dinama i uživajući u ambijentu. Temperatura je, u ovo popodnevno doba, postala poprilično ugodna, pijesak mek, boje predivne. Wow, preostalo nam je izustiti…
S pješćanih dina spustili smo se s posljednjim u nizu povika naših pustinjskih domaćina kojima su dozivali na večeru. Gladna, ili pak snižene temperature i vraćenog apetita, uživala sam u svakom grizu jela čiji smo recept već znale napamet. Cous – cous, povrće, piletina za mesojede…
Nakon večere nastavio se Fire show za okupljene i zvuci beduinske muzike. Mi smo se pak iskrale iz kampa na obližnju dinu, gdje su se prethodno smjestile Copri i Jalesse razglabajući ostatak večeri o životnom smislu, bitku i biću.
“Hej, vas dvoje, tražite nas ili bježite u nepoznato?” – viknule smo naslućujući siluetu Marije i Miloša u blizini.
“Tražili smo vas, ubi nas ona vrućina u šatoru! Primate nas?” – odgovorili su nam.
“Upadajte. Gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna!” – gužvali smo se na premaloj dekici usred nepreglednog pijeska iščekujući zvijezde koje na naše razočaranje, a vaše znanje, u noći punog mjeseca na nebo ne izlaze….
-> ...s druge strane globusa... <- 