MAROKO – Balkanci on tour part 06

Tinghir – Dades Valley – Gorge of Todgha – Merzouga i temperatura VS avantura

„R, ovo ne izgleda dobro!” – komentirala je Copri moje bunilo uzrokovano temperaturom.

“A da se vratimo?!” – uplašila se i R.

“Ne kenjajte, nastavljamo!” – smirivala sam ih, iako svjesna da glavu s jastuka ne mogu pomaknuti. 

Noć koju nitko nije spavao. Jutro koje ne priželjkujete. Nakon doze tableta, ustala sam na doručak sposobna ubaciti nešto u usta. Temperatura se konačno činila niža, no već sjedanjem u kombi i pomicanjem kazaljke na gasu kombija pomicala se i kazaljka na toplomjeru. Čim smo zamakli iza hotela brojala sam opet 40, usprkos jastučnici ukradenoj iz hotela natopljenoj vodom kao oblog.

Da sam postala glavna zanimacija razgovora u kombiju jasno je samo po sebi. No, briga ljudi u ovakvim trenucima znači. 

“Dva brufena, odmah, i past će ti temperatura” – pojavila se Jalesse, koja je usput rečeno medicinska sestra i od tog trenutka referentna točka za mnoga naša pitanja povezana s ovim poljem. 

Vozeći se Dades Valley – om ubrzo smo zastali u gradiću poznatom po “izradi” unikatnih tepiha. O ovoj izradi mogli bismo štošta reći, pogotovo nakon što smo identične tepihe viđali u prodaji na različitim souq – ovima Maroka. Ali ok, možda je tehnika “great minds think alike” u igri, pa tako različite osobe, na različitim mjestima (u različito vrijeme) u glavu dozovu identični vizual i eto sve je ovo istina. A možda su za sve krivi Židovi, masoni i Bin Laden…

“Gde ćemo sada da idemo?!” – pogledala nas je Marija kada nas je kombi iskrcao uz cestu tik do nedefinirane livade, koja se, za razliku od smeđolikog krajolika, zelenila. 

„Welcome! Follow me!” – dodao je lokalac s turbanom na glavi.

“Ma, welcome, gde, brate?!” – u čudu ga je gledao Miloš.

“Now, we will make a tour throught our plantation to see wonderful plants!” – u ekstazi je nastavio lokalac.

“Ma, mani me travurde, kakva plantaža, jel’ ovaj poludeo. Pa vani je milijun stepeni?!” – sad je već glasno govorio Miloš, naš ambasador, s čijim smo se mišljenjem slagali svi. 

Ipak hodali smo kao pačići po nedefiniranoj livadi buljeći u ništa i jedva čekali zaklon od sunca. Nakon pola sata dobili smo što smo tražili, a dodatno i puno toga što nismo. Razgledavanje manufakture tepiha, predavanje o izradi istih i navlakušu da kupimo čilim. Taman smo si razmišljali, ako može neki od 20×20 pa da ga lagano prebacimo preko pleća i pravac u pustinju. 

No, ma kakvi, ne morate se cimati. Šipaju oni svugdje po svijetu, a platiti možete kako vam je volja. Dok god platite. Novci, sve valute svijeta, rate, zlato, djeca, bubrezi – primaju naknade u svim oblicima dokle god tržite. Zanimljivo, načini plaćanja u ovoj kolibici (jedva satkanoj od blata) brojniji su od onih u supreme elitnom Konzumu u centru moje metropole. Pa, eto, osim uživanja u tehnikama šivanja, opremanju kuće unikatnim oblozima, prilika je ovo za naučiti i nešto o ekonomiji. Ili jednostavno iskoristiti priliku i odmarati u ležećem položaju, nadajući se, kako će se (opet narasla) temperatura smilovati. Osobno, odabrala sam drugo. 

The Todra Gorges bila je naša sljedeća destinacija, o kojoj ništa sarkastičnoj ne želimo, ne možemo i shodno tome nećemo napisati. Malo informative – Klanac Todra nalazi se na istočnoj strani Visokog Atlasa i jedna je od popularnih turističkih atrakcija u Maroku. Posljednjih 600 metara Todra klanca su najspektakularniji jer se kanjon sužava na ravnu stjenovitu stazu koja je široka samo 10 metara, na mjestima sa strmim i glatkim stijenama do 160 metara visokima. Također, ubraja se u 12 najljepših kanjona svijeta

Ukratko, vijugava strma cesta i impresivni kanjon obilježja su destinacije na kojoj možete penjati, planinariti, hodati ili pak sjediti tik uz potok koji teče podno klisura i uživati u pogledu. O penjanju smo maštale, planinarenju se veselile, šetnji razmišljale, hlađenje uz rijeku odabrale. Bila je ovo idealna prilika zadati udar temperaturi tijela, s obzirom na to da je voda iz planinskog potoka bila izrazito hladna. 

Posljednje nije omelo brojne indijske turiste, koji su u potoku potražili osvježenje zalazeći u njega i dublje od gležnja. Zanimljivo, dosjetljivo i pomalo tehnički zahtjevno s obzirom na to da voda ovdje nije dublja od 30cm. No… Indijci… spretni su to akrobati… 

Ručak u obližnjem restoranu, tagine i couscous po milijunti put u Maroku i nastavak prema pustinji. Nakon 2h slijedila je zadnja pauza prije ulaska dublje u pustinju i mjesta na kojem (barem do jutra) pozdravljamo vozača. 

Merzouga, nakon 200km prevezenih taj dan po lokalnim zavojitim cestama. 

“Jesi li sigurna da možeš?! – upitale su me cure.

“Nakon sveg ovog puta moram!” – uvjeravala sam ih.

“Ajde, Majče, pa preživet ćemo. Ti bolesna, ja trudna… smislit ćemo nešto…” – izrekla je Marija i prikrpila sve naše zabezeknute poglede na sebe.

Muk je prekinula sama. 

“Devojke, što me gledate tako! Dogovorili smo putovanje, a tri dana prije puta doznala sam da sam trudna. Što smo trebali da učinimo?! Nismo ludi, a ni željni cimanja da ovo otkažemo. Avantura!”

Nije nas pretjerano smetalo. Samo smo je od tada smatrali još većom caricom. 

“Ako dete preživi ovo, preživjet će sve” – dodala je vežući turban na glavi. 

E, pa ako može ona, moram i ja – ponavljala sam si u glavi. 

U to vrijeme cure su se skupile oko vozača koji je – demonstrirajući svoje vještine – koristeći naše marame vezao turbane na glave svakom iz grupe.

 “You? Sure?” – pogledao me je kada je došao moj red.

Ajde, buraz veži to i ne pitaj puno – mrmljala sam u glavi. 

Izgledali smo smiješno dok smo tako zamotani uzimali ruksake i nastavljali pješke prema mjestu gdje su nas TREBALE čekati deve. Kojih, eto, na istom tom mjestu nije bilo. Izazvalo je to popriličan bijes ionako neljubaznog lokalnog baje Hasana koji je trebao preuzeti brigu o nama. Umjesto toga preuzeo je bijes na nas i sve oko nas. Pod takvom dozom arogancije popustile su i deve i pojavile se odnikuda. 

Jedan po jedan pentrali smo se, nakon podužeg čekanja, na njih. Usprkos tome što sam jahanje deva već probala nekoliko puta ni ovaj put nije mi bilo ugodno. Ta visina, gibanje, zvukovi, nepredvidiva čud nije nešto u čemu uživam. Naročito. Slično stajalište dijelili smo svi, no kada je karavana zagazila u pustinju nismo mogli ne smijati se jedan drugome. Nakon otprilike 45 minuta cruise – inga pustinjom, rasprave čija deva kaka, čija piški, čija se ljuti, koja je u pms-u stigli smo do beduinskog kampa gdje ćemo provesti sljedeća dva dana. 

Stvari smo bubnuli u šatore, raštrkavši se po obližnjim dinama i uživajući u ambijentu. Temperatura je, u ovo popodnevno doba, postala poprilično ugodna, pijesak mek, boje predivne. Wow, preostalo nam je izustiti…

S pješćanih dina spustili smo se s posljednjim u nizu povika naših pustinjskih domaćina kojima su dozivali na večeru. Gladna, ili pak snižene temperature i vraćenog apetita, uživala sam u svakom grizu jela čiji smo recept već znale napamet. Cous – cous, povrće, piletina za mesojede…

Nakon večere nastavio se Fire show za okupljene i zvuci beduinske muzike. Mi smo se pak iskrale iz kampa na obližnju dinu, gdje su se prethodno smjestile Copri i Jalesse razglabajući ostatak večeri o životnom smislu, bitku i biću. 

“Hej, vas dvoje, tražite nas ili bježite u nepoznato?” – viknule smo naslućujući siluetu Marije i Miloša u blizini.

 “Tražili smo vas, ubi nas ona vrućina u šatoru! Primate nas?” – odgovorili su nam.

“Upadajte. Gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna!” – gužvali smo se na premaloj dekici usred nepreglednog pijeska iščekujući zvijezde koje na naše razočaranje, a vaše znanje, u noći punog mjeseca na nebo ne izlaze….  

Most na reci Kvaj

The Bridge on the River Kwai

Još uvek u glavi živim one stare slike. Kada zažmurim kao da čujem bat teških koraka u stroju kako marširaju u svoj jutarnji nepovrat. Hiljadu uzavrelih nogu pričaju svoju priču, dok im se prašina i dim uveliko puše iz vojničkih cokula. Gomila vojnika u belim i žutim majcama, sivomaslinastim pantalonama bez trunke života i osmeha u očima započinju još jedan svoj bezimeni dan. Nepomične grimase i pore na licima ljudi koji već odavno ne postoje. Ni strah više ne osećaju. Tutnje prašumom. Pribijeni jedan uz drugoga, neispuštajući ni glas. Samo jedan urlik biće dovoljan da im se ponovo smanji broj! Pocrneli od čadji i dima, kao i vreline skapavaju od znoja marširajući po džungli, silazeći na reku. Pakleno nebo, kao i crveno sunce japanskih vojnika na čelu ljutito posmatraju i odbrojavaju svaki njihov korak, koji ih još više lepi za vrelu, tajlandsku zemlju. Krenuli su jutros, kao i svakom novom zorom. Možda zadnji put u životu? Pošli su da sagrade taj pakleni most…

Suviše je rano, a danas je baš ozbiljan dan. Ko sam ja u stvari i kome pripadam? Na čijoj li sam ja to strani? Spreman li sam za ovako nešto? Sve ove odgovore hoću da dobijem najkasnije do zalaska sunca?! Oblačim svoju uniformu, pakujem se i krećem. Obučen kao ratnik, nosim svoj stari crni ranac, cigaret pantalone boje peska sa džepovima, sivu majcu, foto-aparat i malo vode tek toliko da preživim. To je sve! Ahhh, da i moj vijetnamski, slamasti šešir. Neophodan mi je! Ne idem sam. Poveo sam je toliko daleko, a tako smo mu sada blizu. Nikada bliže! Želim da i ona vidi ovo istorijsko čudo iz moje mašte i jedno nezaboravno filmsko ostvarenje iz 1957.godine. Želim da oseti istoriju uživo. Doveo sam nas da zajedno osetimo svu moć Mosta na reci Kvaj!

Krenuli smo iz Bangkoka i vozimo se džipom kroz prašumu koji juri kao lud. Pogled u retrovizor našeg šofera i te opake tajlandske kose oči koje stalno kao da opominju. Ne pomeraju se. Sve vreme ćutimo. Nikakve komunikacije nema medju nama. Nema ni negativne energije. Mir, dostojanstvo, poštovanje i profesionalizam odlika je ljudi ovde. Tako i ovog simpatičnog vozača, našeg današnjeg bezimenog vodiča. Dok se vozimo kroz džunglu u meni kulja adrenalin, jer kako letimo oseća se miris reke Kvaj, koja se nadzire svaki čas pod krošnjama uzavrele džungle. Osećam da smo blizu i poslednje prepreke nesavladive prirode. Osvajamo i zadnju neutabanu stazu. Posle nepunih dva sata vožnje ipak napokon stajemo. Izlazi prvo vozač. Otvara nam vrata i kao da nam se pritom klanja. Ja mu se prijatno smešim i zahvaljujem. Naš vozač stade pored kola i samo jedan pokret ruke na desno. Živa tabla bez reči i teksta. Kao pantomimičar pokazuje nam pravac kojim treba da se krećemo. Nemi film upravo počinje. Kao da se diže nevidljiva zavesa. Okrećem se, a ispred mene u daljini, zarobljen još uvek u kandžama prašume u mom vidokrugu stoji on. Moćno čudovište od crnog gvoždja i belih stubova, isprskano mazutom. Presijava se na vrelom suncu.

Znoj mi curi sa čela! Uzdišem, stojim nepomično i doživljavam svoj novi avanturistički orgazam. Uvek je isto, a kao da je prvi put! Ne progovaram, samo hodam i rukama kao mačetom razgrćem živi svet oko sebe. Spuštam se niz malu provaliju. Gotovo da padam. Ne tako lagano silazim na reku, dok lišće prašume šušti pod mojim nogama. Osećam kao da ću da se stropoštam u ambis. Ambijent dole vrlo specifičan. Ne čuje se ništa, ni žubor vode, a ni uzdah vetra. Ne postoje zvuci. Samo glasovi po kojih turista koji prelaze s jedne na drugu stranu mosta. Okrećem se, a moj vozač je već preparkirao auto i nepomično stoji pored kola i posmatra nas u daljini. Skamenjen je. Kako li mu nije vruće? Zar nije već ušao u svoj auto, pustio klimu, neku dobru muziku i odlutao u svoj neki svet. Reka je nepomična. Kao da je suva? Tolika je vrućina da sve stoji i ne pomera se. Kao da je smrznuto, a vrelo je. Pakleno vrelo! Ali pritom toliko je sve pitomo unaokolo, kao da ceo ambijent ne ukazuje na strašne dogadjaje iz prošlosti.

U mirnoj provinciji Kančanaburi na oko 130. km od Bankoka, ka granici sa Burmom danas sve je stalo. Samo se mi krećemo. Pri dnu mosta i na početku velike železničke konstrukcije nalazi se pećina Kra Sae sa kipom malog Bude na vrhu. Pored se nalazi i autothoni restoran u Thai stilu, potpuno prazan. Most izgleda fascinantno i energija koja se oseća ovde je vrlo specifična. Stajem nogom i stupam na most. Treba da znate da ima neku hipnotičku moć i da ćete koračajući njim tek negde na pola reke shvatiti da hodate po uzanom koloseku pored koga su ogromne rupe kroz koje se može čak i propasti u provaliju. Ako niste pažljivi siva i tiha reka postaće vaš večni dom. Možda će na sredini mosta nastati i panika jer niko neće imati hrabrosti da se pomeri u stranu kako biste prošli. Sa nekim ćete se sudariti, sa nekim zagrliti, kako biste se mimoišli. Ukoliko patite od straha od visine možda će vas taj isti strah paralisati, pa ćete ostati “večno” na tom mestu, zarobljeni ovde na Tajlandu.

A nije loše znati da je pruga u redovnoj upotrebi! Sve to ja nisam znao, sem da je most još uvek živ i da vibrira kao nekada. Možda je bolje reći, kao nikada. Na sredini mosta srećem tajlandskog dečaka, koji sedi nepomično i lagano gricka trsku. U očima mu vidim zrno tuge, dok mu na majci jasno piše ”Fuck off walker”. Posmatram ga. Gleda i on mene, pa u čeličnu konstrukciju na dole. Pogled ponovo šalje ka meni, zadržava ga i sve to traje kao večnost. U njegovim nevinom i tužnom pogledu kao fleš struje kroz moju dušu sve strahote ludih ratova i patnji. Dok ga posmatram svojom rukom stružem čadj sa čelične konstrukcije užarenog mosta. Mirišem je i sedam pored njega. Dajem mu svoj prst, pa celu šaku. On prislanja svoj i pruža mi ruku. Čvrsto me steže. Gledamo se i ne progovaramo! Čujem u daljini samo otkucaje srca. Pojačavaju se. Kao da tutnje dolinom prohujale reke. Sve je kao i u filmu. Samo je drugi žanr u pitanju. Sjedinjeni smo. Kao da ga usvajam u trenutku i predaje mi se u potpunosti. Da li je ovo samo još jedan besani pomen žrtvama ili težak lični i intimni emotivni trenutak!? Ne znam ni sam više? Sve je u meni. Gorim u sebi.

Nastavljam dalje, prelazim most i odlazim na drugu stranu. Obilazim stare japanske karaule i osmatračnice, potpuno autentične. Kao kulise ispale iz filma. Nalazim veliku japansku zastavu u blizini iz drugog svetskog rata. Iskrzana je na krajevima od zuba vremena, silnih vrućina, monsunskih kiša i same istorije. Uzimam je pod ruku, još uvek natopljenu od krvi. Mirišem je držeći je dugo i odajem joj počast. Ljubim je. Moje kose oči tako lepo stoje nad njom, pod paklenim tajlandskim nebom, bez daška vetra. Crveno sunce u sredini sa zracima još uvek miriše na svežu farbu. Ni ona se ne pomera kako stoji nepomično, skoro sedamdeset godina. Dotakao sam dno istorije. Doživljavam sjedinjenje sa iščezlim vremenom. Obožavam Japan i uvek sam se divio ovom narodu! Vrteo sam se mostom levo-desno, napred-nazad. Tako u krug, dokle sam mogao i imao snage! Pio sam tri gutljaja vode na sat. Kao oni nekada. Sve sam nemo posmatrao, nisam progovarao i samo sam ćutao dugo. Napuštam ga ipak nešto pre sutona i saznejem da Most na reci Kvaj zapravo ne prelazi preko reke Kvaj, već preko reke Mae Klong. Režiser filma “Most na reci Kvaj”, zbog kojeg je ovaj most i postao poznat širom sveta sada je velika turistička atrakcija. Možda nije znao da pruga ne ide preko reke Kvaj, te je nastala velika zbrka. Kada su turisti počeli da dolaze na Tajland u želji da vide most, Tajlanđani su se dosetili, pa su deo reke Mae Klong jednostavno prekrstili u reku Kvaj (Kwae Yai).

Pa zar je to uopšte i važno? Naravno da nije. Odlazeći i ostavljajući ga iza sebe pod krošnjama prašume pitam se nešto sasvim treće. U sebi duboko razmišljam kome danas treba da darujem olovni i težak korak natopljen snovima jednog lutalice i pustolova? Teži li je on za još jednu veliku emociju? Za jednu prazninu ili veliku punoću? Da li je moja misija večeras u sutonu dobila svoj potpuni smisao? Jesam li uspeo da ostvarim i da odživim taj svoj dečački san na javi iz mojih ranih filmskih dana?! Dugo sam se pitao posle kome pripadam i koja je moja zaista strana? Kojoj to istorijskoj pravdi ili istini jednog prohujalog vremena treba da se i ja poklonim. Samo znam da je u meni ostavio neizbrisiv trag svaki predjeni metar sopstvene vode i soli ostaće uklesan večno u njemu. Svoj poslednji korak poklanjam tišini koju sam zatekao ovde izmedju dva sveta i vremena. Svoj jedini i preživeli uzdah ostavljam živom i plutajućem spomeniku od gvoždja i betona koji je još uvek živ, mostu na reci Kvaj!

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3