MAROKO – Balkanci on tour part 04

Essaouira – topla dobrodošlica hladnog Atlantika

“Ovaj lik spava nasred blagovaone, a doručka nigdje” – dočekala nas je Copri u prizemlju riada. 

“Zezaš?!” – komentirale smo sasvim nepotrebno buljeći u noge koje su virile kroz odškrinuta vrata jednog predjela atrija. 

“Jučer je nešto spomenuo da se poslužimo same” – sjetila se R i dozvala nešto slično tome i u naša sjećanja. 

Ušle smo u kuhinju, osjećajući se kao doma. Iz frižidera smo povadile ono što nam se jelo, zaobišle ono što nije i taman kad smo prizalogajile pojavio se uspavani ljepotan zbunjeno zureći u naš stol. U maniri Nicka Praskatona otkrile smo da se domaćin i ne sjeća jasno uputa koje je sam dao, al sinoć se ružilo (opravdavao se), pa moguće da je to izjavio. No, doručak (često jednoličan – kruh, namaz, pekmez, palačinke, voće i kava) poslužuje se od strane riada. Ok, šefe, lekciju smo usvojile, no drži se lekcije i sam!

Oko 7:30, spakirane za izlet, žurile smo prema Jemaa el-Fnaa odakle se planirao početak pokreta u Essaouiru. Trg i žilu kucavicu Marrakesh-a kojeg predvečer okupira horda domaćih i turista ovo su jutro preplavili kombiji spremni za razna putovanja. Bilo je pravo osvježenje vidjeti ga u ovom ruhu, usprkos brojnim vozilima, i dalje praznog. Bilo je također lijepo, za promjenu, od prve uočiti i Mariju i Miloša. Ok, na broju smo, krećemo. 

Ispričali smo im našu sagu od doručka, a oni nama da svoj gotovo nisu ni dočekali jer je gazdarici njihova riada zakazano vrijeme bilo prerano. Putem su zgrabili neku hranu, ali i dalje su bili gladni. Počastit ćemo se u Essaouiri, obećali smo si!

Jednodnevni izlet u Essaouiru platile smo zaista malo. Jedva 12EUR, s obzirom na količinu i dodatno bukiran izlet u pustinju s istim operaterom. Uskočili smo u kombi, u koji je s nama stalo još svega nekoliko ljudi, i zaputili se prema obali uz kraća najavljena stajanja. 

Cesta do Essaouire sasvim je pristojna, prostrana, s nepreglednim vidicima na nešto ili pak ništa. Svejedno, pratili smo krajolik i opreznu vožnju vozača zbog čestih presretanja policije. 

Vožnja će trajati oko 4h uz dva zaustavljanja, odgovorio je vozač na naš upit. Može li to brže? Svakako, kilometraža nije velika (cca 180km)! Koliko brže? Onoliko koliko novaca imate za uručiti policiji kad primijeti vaše šumaherske aspiracije. Dakle, zaključak, 4h sasvim je ok! Znamo pare potrošiti i drugačije. 

Nakon otprilke 2,5h izbacio žmigavac, grubo skrenuo u desno i prenuo nas iz kunjanja.

„Čini se da stajemo?“ – trknula sam R.

„Gdje točno!“ – probudila se i Copri.

„Pred nekom mamiparom sigurno…“ – komentirala sam na glas.

„Bilo gde, ubi me ovo sedalo!“ – dobacio je Miloš.

„Jao lepo, bit će da je prodavnica argana!“ – Marija, veseli duh našega balkan klana veselila se obilasku.

I bi argan. I ne samo jedan. Prema prethodnim internim dogovorima vozači svakog organiziranog turističkoog prijevoza, prije Essaouire staju u jednom od udruženja berberskih žena gdje se obrađuje argan i prave proizvodi od njega. Ničega tu ne fali, ljubazne domaćice čekaju vas već pred zatvorenim vratima vozila (vjerojatno spremne nekoga izvući od tamo u slučaju da se protivi izaći samostalno (ok, malo pretjerujem, ali kužite). Uvode vas u svoj prostor gdje imate prilike vidjeti baš svaki dio proizvodnog procesa i PROBATI nešto, ako vam je drago. Stoički smo odmjerile svaku radnu jedinicu smješkajući se ženama i primajući nazad njihov smješak.

Ako vas zanimaju ovakve stvari neće vam biti dosadno, a ako ste… pomalo poput nas složit ćete se s Milošem i pitanjem „koliko još ima da budemo tu?“  Šteta što nije uspio završiti misao prije nego ga je Marija lupila po ruci, ali iskreno, isti smo odgovor čekali svi.

Naravno, svaka ljubaznost ima cijenu. Nakon razgledavanja, pozvani ste u prodajni dio manufakture gdje su vaši dirhami jedva čekani. Osobno volimo argan (hello, pa žene smo), no nepuna dva dana bila su dovoljna da zaključimo kako su cijene ovdje prenapuhane. Ok, možda su kvalitetom proizvodi najbolji (a mi to nikad nećemo saznati), no i dalje ne bi preporučili tržiti na ovakvim mjestima. Imat ćete prilike.

Nakon 45minuta sjeli smo u kombi i krenuli dalje.

„Jel sad taj vaš grad?“ – pitao je Miloš.

„Strpi se Miloše“ – zezale smo ga i mi –„Prvo koze!“

„Jao, da!“ – sjetila se i Copri.

I onda, tik do Essaouire stale smo pred to tako hvaljeno mjesto uz samu cestu. Ma nije to mjesto. To je drvo. I koze na njemu! Doslovno! Nema tu opisa, pa ga nemojte ni očekivati. Koze poslagane na drvo, koje „kao“ beru argan pa jedu pa kakaju i tako nešto ide ta priča. Ok, možda sam proces pomiješala s procesom proizvodnje Luwak kave na Baliju (gdje životinje jedu kavu pa kakaju), no sigurna sam da ima neke poveznice argana i probavnog sustava kozica. Ako slučajno ovaj dio ne čitate, znate da je Copri skužila da sam napisala totalnu glupost i samo deletala pola teksta.

Slikati koze je zabranjeno. Osim ako platite. Onda se legislativa mijenja. Tada ništa nije sveto. Mi, eto cicije, nismo ništa platili, ali smo video snimili. Sigurno je u highlightu na Instagramu pa bacite pogled. Okinuli smo i nekoliko fotki krepavajući od smijeha, a točno u trenutku kada nas je seljanin skužio uskočili smo u kombi koji je taman kretao dalje.

Kroz sljedećih pola sata došli smo do Essaouire. Konačno, rekli su m(nog)i.

Na prvi pogled Essaouira je bila totalna suprotnost Marrakeshu. I na drugi. Te svaki sljedeći. Za razliku od Marrakesha poznatog pod nazivom „Crveni grad“ ovdje je sve djelovalo tako bijelo. I plavo, sa suprotne strane ulice na kojoj se u nedogled rasprostinjao Atlantik, plaža, surferi, ribari, zastave i galebovi.

Iz kombija je već bilo pravo osvježenje vidjeti nešto ovako. Ipak, pravom osvježenju svjedočili smo odmah po izlasku iz njega. Od tada, pa sve do ponovnog ulaska u isti. Glavna razlika između ova dva grada nije bila samo boja. Veća je bila temperatura. Na koju se nimalo nismo pripremili. Naime, maksimalna temperatura u Essaouiri, gradu pod snažnim utjecajem Atlantika, je svega 20-tak stupnjeva.

Vozač nas je ispratio na parkingu uz plažu s uputama kako se na istom mjestu vidimo oko 16h. Tako brzo?! – pomislili smo, ni ne sluteći koliko ćemo jedva čekati zaklon od vjetra i potencijalno grijanje u kombiju na putu natrag za Marrakesh. Grijanje? U srpnju? U pustinji? OH YEAH…

Prvi stop – logično – bila je plaža, pogled na plavetnilo i spot za zajedničku fotku.

“Ovdje mnogo puše!” – komentirala je Marija
” A tek će da nas propuše” – znali smo svi.

Nakon kratkog zaustavljanja uz obalu zaputili smo se prema medini. Ono što obilježava ovaj grad visoke su utvrde i citadela. Utvrđeni stari grad Essaouira dio je UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine. U usporedbi s Marrakesh-om (i njegovim nepreglednim labirintima) ovaj gradić sasvim je friendly za snalaženje.

Jesmo li pokupili neku kartu grada, ili smo vrludali uz offline kartu na mobitelu ne mogu se sjetiti, no problema (osim s vjetrom) nismo imali. Osim visokih bedema grada pažnju su nam privukli šareni tepisi koji su na bedemima visili za prodaju. Nismo ih kupili, ali su poslužili kao perfect background za fotkanje, na koje nitko nije ostao imun.

Nakon photosession – a uputili smo se dublje u grad naišavši na još jedan souq, koji je za razliku od Marrakesh-a bio pregledniji, prodavači manje iritantni, a cijene daleko više. Tržile nismo mnogo… poneki magnet, marama, grickalice za gladan želudac! S navalama vjetra opako smo razmišljale i investirati u zimske jakne, no premali prostor u koferima nije davao dozvolu! Ok, durat ćemo!

Ekipu iz Srbije privremeno smo ispustile iz videokruga, uz dogovor o zajedničkom ručku. S curama dogovor nije bio izgubiti se međusobno, no to smo tu i tamo uspjele. Ipak, potraga je okončana uspješno kao i susret sa srpskim dijelom ekipe. Gladni, tražili smo izlaz iz ovog stanja. Hrane u Essaouiri ima na svakom čošku, baš kao i u Marrakeshu, no kako odabrati najbolje pitali smo ipak Tripadvisor. Imali smo pokušaje baciti se u istraživanje nepoznatih restorana sami, no kada smo, nasamareni ušli u jedan čije su tavanske prostorije neodoljivo podsjećale na uvod nekog opasnog krimića odustali smo od te ideje.

„Ovaj izgleda cool. A i nije daleko.“ – pokazala je R na mobitelu i potrošila zadnje megabajte na internetu koji smo neuspješno nadopunjavale koristeći lokalnu sim karticu.

„Imaju li ribe?“ – pitali smo je znajući da je Essaouira po njoj naveliko poznata.

„Mislim da imaju svašta!“ – kratko nam je odgovorila.

„Neka imaju sunca“ – dodala je Corpi.

The Hungry Nomad uistinu je nudio svašta. Za sunce smo se pobrinuli sami, povlačeći stolove prema osunčanom dijelu trga na kojem se nalazi. Gotovo svi, odlučili smo probati neki riblji specijalitet, a slično se skoro odlučila i Copry, jedina vegetarijanka među nama. Hranu smo čekali dugo, pogledavajući na sat, a razmišljajući o skorašnjem povratku u Marrakesh. Kad je došla, više nitko nije razmišljao. Niti naročito pričao. Fokusirali smo se na tanjure tu i tamo izgovarajući mmmmmm…

„Ekipa, prošlo je 3!“ –  na vrijeme za polazak podsjetio je Miloš.

„Hajde da platimo pa da bežimo?!“ – složila se Marija.

Tako je i bilo. Zadnji griz u usta, novac na sunce, napojnica uličnim sviračima i bili smo spremni za trk do kombija. Tu i tamo bacali smo pogled na ulice medine. Na promenadi nismo odolile probati – po prvi put u životu – sok od bambusa. Zanimljiv okus, pa ako vas put nanese… Posljednji pozdravil citadeli, zahvala gradu kojem se posjetama zahvaljivao svojevremeno i Jimi Hendrix, i veselo uletavanje u kombi, skrivanje se od vjetra i konstantnih đeparoša na parkingu uz luku.

Stigavši u Marrakesh, za razliku od onog hladnog, ovdje nas je dočekao topli, sparan vjetar. Lagale bi kad bi rekle kako smo se bunile. Barem prvih nekoliko minuta.  Jemaa el-Fnaa sada je već poprimila svoj „krkljanac“ look. Miloša i Mariju ispratili smo još ranije, no cure sam (ponovno) na trgu – u gužvi – gubila. Jedva smo se probile do riada, no pred ulazom bile smo sve tri.

Ulaskom unutra bilo nas je 4. Pridružio nam se i domaćin kojem smo uljudno objasnile kako žurimo u sobu, spremiti stvari, a pomalo i sebe, i izaći, sada zadnju večer, na ulice Marrakesha.

„Don’t drink too much“ – mahao nam je naizlasku.

„We couldn’t. Even if we want to. Haram“ – mahala sam i ja njemu. Ovo će me koštati…

Usprkos obilnom ručku razmišljale smo nešto prigristi za večeru. I to kasnu. Uhvatile smo malo hipstersko mjesto nedaleko Souqa i s još nekolicinom (ne baš tako tipičnih) turista pojele večeru. Usput smo upoznali Francuza, koji se u Marrakesh godinama vraća. Pričao nam je svašta, a ono što nam se nekako urezalo bilo je da u ovom restoranu voće baš kao i salate (koje smo do sada zbog bakterija izbjegavale) možemo bez straha jesti. Shvatile smo ga doslovno i naručile salatu od koje bi nam bilo muka i da smo je na doma napravile. Samo što takvog mixa – voća, povrća, jaja, sira, kruha, neidentificiranih objekata, kod nas, a ni šire, zasigurno nema.

Prije povratka u riad stale smo na tržnicu kupujući zalihe suhog voća i orašastih plodova za sutrašnji put u pustinju. Biti ovdje, a ne kušati njihove bademe je grijeh. Zakonom propisan. Ako i nije, trebao bi biti. Najbolji orašidi koje smo do sada probali. To je ujedno bila i posljednja stanica prije povratka u riad.

A na ulazu u njega scenarij poprilično sličan. Nas 3 i on. Sjele smo malo, namakajući noge u bazenu, kojeg po pravo nismo ni probale. I dok smo se mi smjestile, Jozef je otrčao. Nismo mnogo razumjele, ali su stvari bile jasnije kada se kroz 20-tak minuta vratio s bocom vina zamotanom u papirnatu vrećicu.

„Sereš!“ – komentirala sam R, dok je Copri već otišla u sobu.

„For you“ – ponudio mi je u ruke.

Nismo odbile čašu, iako smo kroz smješak zamišljale o prestupima koje radimo u ovoj, ipak muslimanskoj državi. Naš ukučanin to nije doživljavao kao veliki problem, što je i objašnjavalo njegovo, sad već uzastopno čudnjikavo ponašanje u kasne sate. No, kome se ne omakne.

Osim vina, Jozef je ponudio još mnogo toga, a kada je na red došao i brak znale smo da je vrijeme za fajrunt.

Brak je mrak, faco, da ne bude zavrzlame, no ipak za neke naivnije i pomalo mlađe dame!

…Instagram HIGHLIGHT sa svim videima i slikama…

BALI – Keep calm and wear a sarong part 12 (the end)

DAY 09 Two legs, ten toes – prevara iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta

Kad bi postojala samo jedna stvar koju bih na putovanjima promijenila bila bi melankolija posljednjega dana. Slažete li se? Gdje god putovali, kada god se vraćali postoji, taj jedan dan kada nešto morate… A ako nešto želimo na putovanjima, to je da se ništa ne mora. No, ovaj dan ne moli, ne surađuje, ne pregovara…

„Mrzim spremanje!“ – progovorila je Copri o onome što je svaka šutjela.

„Tko će ovo popakirati?!“ – Anchy se iz ležećeg položaja nagnula prema koferu.

„Tko će opet preživjeti Dohu?“ – gunđala sam i prekrila glavu jastukom.

Sredio sam check out popodne, javio je u grupni chat Mladen i time nam dao prostora da još neko vrijeme ne mislimo na pakiranje. Umjesto toga, dogovarale smo prijevoz iz Beograda prema Zagrebu, mršteći se na svaku pomisao o temperaturi koja nas čeka doma.

Razmišljanje o pakiranju na kraju je ispalo duže nego ono samo. Pobacale smo stvari u kofere, izdvojile one koje nam za dan/putovanje još trebaju i spustile se, sad već ritualno, na doručak.

„Ne zaboravite Hrvate!“ – podsjetila nas je Copri u liftu na ekipu koja s kombijem iz Beograda prema kući putuje s nama. Uhvatile smo ih na doručku, provjerili rezervacije, napunile tanjure, potom i želuce i razmišljale o tome što želimo raditi kroz dan, prije nego krenemo na aerodrom.

„Suveniri?“ – spomenula je Anchy.

„Valjalo bi!“ – odgovorile smo.

S riznicom putovanja (koja sad već imamo iza sebe) odabrati suvenire postaje sve teže. Svaki od njih nalik je onom s prethodnog putovanja i doista se trudimo kupiti nešto čemu ćemo mi, ili oni kojima poklanjamo, posvetiti pažnju i u neke druge dane, a ne samo one kada s njih brišemo prašinu.

„Idem švrljati uličicama u potrazi za pravom Kutom!“ – po završetku shoppinga rekla nam je Anchy.

Nije iznenađenje da Anchy voli sama nestati u nepoznato, otkrivajući urbanizam i skrivene kutke grada u kojem se nalazimo. Arhitektica je, naposljetku, a njima je to slično. S druge pak strane, Copri i ja manje poznajemo armaturu, pa takve izlete ne bookiramo. Što zbog nas, što zbog Anchy… samo bi je živcirale šupljim pogledom blejeći u nešto čemu se ona divi…

„Neki ručak oko dva?“ – upitale smo je.

„Mogle bi“ – odgovorila je i nestala iza ugla.

„Moram opet na masažu. Hajde sa mnom, rekla si da budeš!“ – piknula me Copri pokazujući na salon.

„A ne znam…“ – dvoumila sam se.

„Ajde Škorpijo, ne budali. Vani je vruće, tamo je klima, idemo guštati, zadnji je dan!“ – uvjeravala me.

I bila je u pravu. Posvetiti pažnju nogama, nakon što su one cijelo putovanje ponizno usluživale sve naše avanture bilo je fair play. Pogotovo u državi gdje je masaža cijenom jednaka samoj pomisli na neku u Lijepoj našoj.

To što me je uspjela uvjeriti u nepunu minutu, bilo je nedovoljno u odnosu na radnicu salona koja me brže odgovorila od nje predloživši – pedikuru.

„70 000 rupija?“ – čudila sam se blejeći u Copri i zaboravljajući na besramno niske cijene masaža koje smo plaćale na Thailandu.

„Told ya. Moje je 40 000!!“  – bahatila se Copri tonući u naslonjač i uživajući u masaži stopala.

„70 000 yes, yes, cheap, very cheap!!“ – dobacila je radnica salona i zadobila našu pažnju.

„WTF, nas ova razumije? Ili samo ima ugrađen automatski Google Translate u sebe? Kako god, ovo dugujem nogama!“ – sad sam već bila uvjerena.

„Znaš dat’ ću joj bakšiš! I tako imam previše njihove valute, a kad riješimo ručak ništa mi se više ne kupuje…“ – drmnula sam Copri pred kraj tretmana.

„Fair. No, što ova tvoja radi, pobogu?!?“ – reagirala je kratko pred sam kraj svoga.

„Suši mi lak ventilatorom da bude brže!“ – umirala sam od smijeha.

„Nema li neki sofisticiraniji način?“ – nije mogla vjerovati.

„Island vibes, babe, relax“ – zezala sam ju.

Kad su se nokti donekle osušili – ili ventilator prekoračio dozvoljenu potrošnju struje za taj mjesec – ustale smo se platiti. I dok je Copri iskeširala dogovorenu cifru, a ja nešto izvan svoje, radnica nas je zaustavila na izlazu.

„Wait. More!!“

„What more? You said 70 000, and I gave 100 000!“ – zbunila me kompletno.

„Nooooo… One leg 70 000, two leg 140 000“ – namjestila mi je patku i na lošem engleskom.

Bolju foru do sada, ama baš ni na jednom putovanju, nisam čula. Dok bi se vjerojatno drugi, a u nekim situacijama i ja, nastavili raspravljati i snižavati cijenu, od smijeha danas nisam mogla.

„Koji šah-mat“ – komentirala sam na ulici krepavajući od smijeha.

„Ja ne vjerujem““ – čudila se i dalje Copri.

„Ma pusti… i plati mi ručak“ – kako sam se bahatila s novcima, na kraju sam ostala švorc.

„Samo ako ideš sa mnom u onaj restoran gdje smo bile prvu noć! Ne eksperimentira mi se danas. A i ono jelo je bilo najbolje što sam ovdje probala…“ – uvjetovala je.

„Imamo li para za to?“ – pitala sam je.

„Naći ćemo, samo ovaj put naruči za jedan guz, ok?“ – sprdala me je.

Prepustila sam Copri narudžbu hrane, a dok smo je čekale promatrale smo ceremoniju unošenja tradicionalne hrane Balija, uz prateći orkestar, na stol gostiju do nas. Kakvi mjuzikli, kakvi koncerti… Zabavilo nas je do te mjere da gotovo nismo primijetile Anchy kako prolazi kraj nas.

„Što vi ovdje slavite?“ – smijala se primjećujući spektakl koji se odvijao do nas.

„Sve!“ – šalile smo se. „Sjedaj!“

„Ne mogu, sad sam jela. Nećete vjerovati gdje sam ja sve bila!!“ – odbila nas je uz obrazloženje kako je maloprije obavila objed sastavljen od predjela, glavnog jela, deserta i pive za nategnutih 10kuna.

U sljedećih nekoliko minuta pokazala nam je fotke i mjesta na koja se, dok je nije bilo, zavukla. Opet si ih našla?! – pitale smo je gledajući po kakvim se napuštenim i nimalo turističkim predjelima kretala.

„To je Kuta, cure!“ – rekla je i sasvim sigurno bila u pravu.

Copri i ja svoju smo hranu platile nešto više od njene i zaputile se prema hotelu zadržavajući se u njemu tek dovoljno dugo da obavimo tuš, spremimo stvari, izvadimo veste, skočimo na kofer, poberemo Anchy, napustimo sobu i otvorimo šampanjac koji je s nama na Bali i stigao.

„Ekipa, bila mi je čast družiti se s vama!“ – pozdravio nas je Mladen po dolasku na aerodrom.

Bila je, nesumnjivo, i nama s njim u ono kratko vremena koje smo za to imale prilike.

Jedna, možda malo veća čast bila nam je glupirati se s nama samima, u nešto ipak više vremena. Na otoku, s drugog kraja svijeta u kojem se iza vječnog osmijeha domaćina skriva niz nijansi raspoloženja iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta.

Instagram HIGHLIGHT sa svim videima... 

p.s. Sljedećim PUTOPISOM vodimo vas našim putevima kroz MAROKO. Stay tuned! 🙂

Pariška magija svetlosti

Oduvek sam voleo početke nove godine. Još kao dete budio bih se prvog januara ne bih li gledao tradicionalni Bečki koncert, Supermena ili novogodišnje skijaške skokove. Nije li to ona posebna noć kada se radujemo jer sve što je bilo loše nestaje i odlazi bestraga? Sjedinjujemo se u jedinstvenih par sati u kojima se sve obustavlja. Trenutak na čijem temelju polažemo svoje oružje surovog života i sve zaboravljamo. Nevidljiva debela linija sreće na zlatnom trapezu na kom svi igraju i pevaju. U takozvanoj “najludjoj noći“ obično jedni drugima praštamo. U njoj uvek ponovo maštamo. Uporno verujemo da će nam sledeća godina otvoriti neka nova svitanja. Miris osvetljene igličaste borovine u najlepšem kutku sobe belog ukrasa na vrhu uvek mi je bio sinonim za radost. Svetleći simbol zadovoljstva zelene boje uvek je mirisao na crveno. Nabacani pokloni ispod nje ulepšavali su mi život. Što ih je bilo više, to bi sutra bilo bolje. Čistoća belih pahulja u svetlećoj noći u kojoj sneg tiho pada bez prestanka bistrila je svaku moju pogrešnu misao. Na nebu je uveliko vatromet. Odbrojavanje počinje jer ostalo je još samo deset sekundi. Tada gledamo na sat ljubeći se palimo prskalice. Gradom odjekuju petarde. Detonacije slave rodjenje noći koja najavljuje promene. Silne eksplozije svuda unaokolo ih potvrdjuju.

Uvek sam tiho patio žaleći što sve to traje previše kratko. Zašto nije barem koji minut duže? Voleo bih da uopšte i ne prestaje. Kako bi se tek dobro osećao kada bi Nova godina trajala čitavu večnost. Da li bi stekli imunitet na sreću i prazničnu euforiju? Dok nisam stigao u jedan grad, nisam verovao da je to uopšte moguće. On je prosto napravljen za to. Stvoren je za radost! Mislio sam dugo da Nova godina živi samo tih deset sekundi, ali Pariz mi je otkrio veliku tajnu. Pokazao mi je da Nova godina traje čitav život

Napolju je tamna noć. Ne vidi se prst pred okom. Sami smo na putu kao promrzli duhovi zime. Lagano se truckamo na dvomedji Italije i Francuske. Eeeh, kad bi bar negde stali i videli neki putokaz? Zaboravio sam više kada smo uopšte i krenuli iz Beograda. Rekao bih da je to bilo u prošlom životu. Nadam se bar da sam uveliko kročio u Francusku, juče još napustivši Milano. Preko Torina i Liona krivudavo vijugam kroz hladnu i snežnu decembarsku noć ne bih li uhvatio malo sna u pretoplom autobusu koji me tako uspešno obmanjuje. U njemu sam još od preključe. Kao da sam ceo svoj život u njegovoj pokretnoj utrobi. Sve vreme mi je u glavi samo on. Razmišljam da li će mi grad večite svetlosti ispuniti bar jednu novogodišnju želju? Šta li ću mu dati za uzvrat? Da li još uvek ima snage za nešto posebno što će zauvek ostaviti trag u meni. Vrlo sam sanjiv i umoran, a i pomalo hipersenzitivan. Pokušavam pogledom da dohvatim ozeblo francusko jutro u daljini koje me prirodno budi više od toplote nego iz sna.

Vatreno krštenje svitanja na francuskom upravo počinje. Predobar osećaj grada o kojem sam toliko maštao izgleda postaje stvarnost posle toliko vremena. Svuda okolo sada je predgradje Pariza. Ma dovoljno je samo da se umijem njegovim jutarnjim praskozorjem. Oko mene iznenada se izdizala suburbija Saint-Denija, sa istoimenom starom bazilikom, zaštitnicom Francuske. Polako i sigurno ulazim sve dublje u ulice koje me usisavaju u sebe kao nemi lavirint koji je tako pravolinijski sagradjen. Sav je ujednačen i podsečen. Krugovi precizno iscrtanih bulevara se sve više sužavaju. Kao da sam bez skafandera noćnog svemirskog broda putujući kroz vreme uplovio u gradski prevoz. Bar to pouzdano znam jer se sve više približavam centru i pristajem na Trokadero. Mnogo je sati vožnje busom iza mene, zaista. Noge moje od grčeva više ne prepoznaju, niti osećaju novo tlo, makar bilo i parisko. Jutro je kišovito, a dan uveliko siv. Pariz to nikada nije, pogotovo ne pred Novu godinu. Oko mene se oslikava ambis velelepne kolonade prelepog stepeništa koje se u luku širi u daljini. Kao da diže ruke zajedno sa mnom pripremajući me za premijernu fotografiju Pariza?! Ispred mene skamenjen stoji Ajfelov toranj čiji vrh još uvek spava u oblacima koji se uzburkano smenjuju. Simbol Pariza me je dočekao poprilično umoran. Kao neka usnula, beživotna jelka crne boje potpuno me je iskulirala. Čuva li snagu za odbrojavanje? Smeštam se u hotel, posle brzopoteznog panoramskog upijanja grada svetlosti koji još uvek nemo ćuti. Lociran sam negde na njegovom obodu i napuštam ga brže nego što sam u njega i uleteo. Spuštam se na obližnji metro i moja silazeća stanica najavljena prelepim ženskim glasom zove se Opera. Ispostaviće se biće i centralna tačka mog boravka i obilaska Pariza. Moja presudna raskrsnica i epicentar izlaska na parisku scenu. Moje tajno ogledalo svetlosti, neodoljiva šminkernica i garderoba skrivena pod zemljom za najlepši pariski film. Odatle je sve počinjalo i tu se sve završavalo.

Krećem ka prvom arondismanu desnom obalom reke Sene u pravcu muzeja Luvr. Muzej Luvr otvoren je 1793. godine i nalazi se u istoimenoj palati koja je izgrađena u dvanaestom veku. Provlačim se kroz staklenu i metalnu piramidu, koja je, verovali ili ne, glavni ulaz muzeja. Piramida Luvr sagrađena je te važne1989. godine i odmah je postala “mladi simbol Pariza”. U njemu su sedišta međunarodnih organizacija UNESKO, OECD i neformalnog pariskog kluba. Sa svetom je povezan preko dva velika aerodroma i šest glavnih železničkih stanica. Grad ima dve velike gradske šume koje ga odvajaju od predgrađa, Bulonjsku i Vensensku. Reka Sena povezuje Pariz sa unutrašnjošću zemlje Burgundijom i kanalom Lamanš.

Odlazim peške niz njen tok čavrljajući uz dobroćudne poglede čuvenih “bukinista”. Ukus zelenih, još neotvorenih tendi, najboljih knjiga dvadesetog veka, koji pored hrane za mozak još prodaju i najbolje ploče na svetu. Tragam za Kamijevim esejom “Pobunjeni čovek”. Uvek me je ložio njegov književni temelj apsurda ljudske egzistencije i večita borba protiv filozofije nihilizma. Krišom gledam i u Sartrova izabrana dela upakovana u celofan, koja pružaju dostojan otpor kiši. Uvidjam mnogo sačuvanih knjiga od zaborava, Igoa, Balzaka i Zole. Odlučujem da se počastim jednim remek delom, i to mojim nobelovcem. Bukinisti me netremice posmatraju kako pojačavam cenkanje kako mi raste ponos. Odluka pada na Andrićevu Prokletu avliju, antologijski kupljenu u Parizu.

Uz obostrano zadovoljstvo krećem ka Notr-Damu, najlepšoj katedrali na svetu. Gradnja ove čudesne katedrale započinje 1163. godine, za vreme biskupa Mauricija, a dovršena je tek 1345. godine kao prvo remek delo gotičke umetnosti. Njena prostranost, savršena uravnoteženost počelja, lepota vitraža, potpuno opravdavaju status najpopularnije crkve u Francuskoj. Ovde mi zastaje dah od uzbudjenja. Divim joj se spolja relativno dugo i ulazim u nju. Kao da još uvek čujem šapat Viktora Igo-a. Osećam se kao njegov večiti “Zvonar Bogorodične crkve” Kvazimodo, ostavljajući tragove sopstvene sudbine pod apsidama moćne gradjevine. Palim sveće za večni mir i pokoj duša mojih skoro preminulih dede i babe. Minut ćutanja posvećujem sebi u trenutku kada sve staje, kao i poslednji šapat uzavrelih turista. Orgulje se čuju u dubini sakralne lepotice. Moji trenutci zebnje ne prestaju. Pariz, kao i njegov sveti kameni apostol Notr Dam postao je neprikosnoveni katalizator i večni dom mojih emocija. Sveće večno goreće u najmoćnijoj crkvi na svetu.

Put me vodi nazad u muzej Orsej, gde uživam u delima jednog od mojih omiljenih slikara Kloda Monea i njegovih „Plavih lokvanja”, a Gustava Klimta ostavljam za Beč, kao i ostale velike majstore impresionizma, po kojima je ovaj muzej najpoznatiji u svetu. Prvu parišku dugo čekanu noć provodim u Latinskoj četvrti, gde u jednom prelepom, jeftinom bistrou jedem Fondu-savršeno topljeni sir i pijem odlično francusko domaće vino. Ovde saznajem da je Fondu nastao u Švajcarskoj, a sa mesom u Francuskoj. Pariz počinje da svetli u noći svojim potpunim sjajem, a pred novu godinu izgleda nikad intenzivnije. Svetlosni Pariz pretvorio je svet oko mene u moju presvetlu, dečačku sobu. Prelazim čuveni most sa katancima (jedini originalni), kao i najpoznatiji, a po mnogima najlepši most u Parizu „Pont Alexandre III”.

Sutradan odlazim kao i svaki dan na Jelisejska polja, najprestižniju i najširu aveniju u Parizu. Avenija je dugačka dva kilometra, a nalazi se u osmom arondismanu, ili u prevodu u severozapadnom delu Pariza. Prostire se od trga Konkord na istoku, do Trga Šarla de Gola na zapadu, gde se nalazi čuvena Trijumfalna kapija. Svake godine na dan Bastilje, kroz Jelisejska polja prolazi najveća vojna parada u Evropi. Na Jelisejskim poljima se tradicionalno završava poslednja etapa Tur de Fransa. Napokon shvatam da sam stigao u najlepši grad na svetu.

Pariz je još lepši i moćniji za Novu godinu. Neopisiv je. Donosim odluku da sutra uveče sa njim na ulici proslavim čuveno odbrojavanje. Neću biti sam. Kako sam na putu sa jednom divnom damom plave kose, odbrojaću ljubav u troje. U noći punoj svetlosti obojiću sve lampione budućim svetim imenima. Nazvaću ih Bojana i Jelena. To će joj biti najlepši poklon u ponoć. Već posle jedne lagane večere nadomak Šanzelizea, po najvećoj kiši seli smo u rikšu. Mokri do gole kože sa Jasminom uputio sam se od Konkorda noseći vino u ruci i dve pokisle vinske čaše. Gledam u drveće, koje je ličilo na svetleće jelke iz moje mašte nejlepšeg dočeka novogodišnje noći na svetu. Velike bele kugle vise po krošnjama i glume sneg. Avenija uveliko vrvi od ljudi. Krećemo se polako, ali bučno. Put nas vodi u epicentar poslednje sekunde, a u carstvo prvog minuta. Ajfelov toranj se moćno i ponosno upalio tačno pred nama u 12. Ipak, nije nas izdao! Održao je svoje obećanje. Oblepljen svetlećim, žutim, čeličnim svodovima pomahnitalo je svetlucao, a ja pomalo pijan osećam kako se ceo svet sliva pod njegovu metalnu konstrukciju. Pariz je grad napravljen za ljubav i sve u njemu je za dvoje. Svojim raskošnim osvetljenjem zaista se pretvara u jednu urbanu bajku. Vrištimo od sreće, Jasmina, Pariz i ja. Noć se pretvara u dan svetlosti. Svi se grle i ljube oko nas. U daljini reke ljudi prelivaju bulevare okolnih ulica, kao iz nekih živih pritoka. Manji okolni balkoni od kovanog gvoždja prepuni su ljudi. Vidim da nismo sami sa vinskim čašama na uzavrelim ulicama Pariza. Šampanjac, eksplodiravši iznad naših glava se već stopio s kišom. Celo nebo miriše na Perrier Jouet koje ni najače golfske struje više ne mogu isprati. Stotine prskalica i koja baklja čije iskre padaju po nama u noći u kojoj ih ni najludji vetar ne može ugasiti. U daljini se puštaju svetleći zmajevi tumarajući nebom osvetljavajući put. Obodima Pariza šrtca vatromet u hiljadu boja koji mi se od alkohola udvostručuje. Automobili svojim glasnim sirenama prebacuju tok “novog vremena”. Nova godina u Parizu, u ljubavi, sa svojom životnom saputnicom je nešto neponovljivo i tako posebno. Ovu noć pamtiću ceo svoj život.

Novogodišnji poklon Pariza namenjen meni bio je metro broj 4 i sutrašnji odlazak u drugi deo grada i nezaboravna poseta bazilici Sakre-Ker, kao i brdu Monmartr. Crkva je posvećena srcu Isusa Hrista i sa svojih 203 m druga je najviša tačka Pariza, posle Ajfelovog tornja. Pre uspinjanja na baziliku, na platou, omogućeno mi je da pevam pod vedrim nebom Pariza. Otpevavši moju omiljenu pesmu “Smooth Operator” doživeo sam ovacije na otvorenoj sceni. Iza mene su blještale kulise najlepšeg grada na svetu, spremne za još jedan svetlosni spektakl. Penjem se na baziliku na kojoj mi se pruža Pariz na dlanu, koji je beskrajan, kao i njegov novi deo Defans. Silazim na Monmartr, gde i dalje Van Gogh sa Tuluz Lotrekom još uvek pije svoj nezavršeni Absinthe. Već se u daljini čuju zvona Sakre-Ker-a, koja pevaju da “Bel Epok “nije umro. Silazim na Pigal i Mulen Ruž, gde sa Parizom pred sumrak odlazim u našu poslednju noć.

Sutra sam svoju ko zna koju kafu po redu popio tamo gde sam probao i prvu, gde smo i započeli naš put, Jasmina i ja, na Trokaderu. Zadnje sate sam posvetio Ajfelovom tornju. Sa samog špica zahvalio sam se Parizu na svom gostoprimstvu. Gledajući ga onako moćnog sa visine, zahvaljujem se Žorž Eženu, poznatijem kao baronu Osmanu, koji je svojim pravim linijama utemeljio modernu arhitekturu sadašnjeg Pariza krenuvši za vreme Napolena Trećeg u rekonstrukciju grada. Gledao sam sa vrha jasne, prave simetrije i linije najlepših bulevara sveta. Ostavljam Luksemburški park u kojem sam stolovao i najpoznatije groblje na svetu Per Lašez, gde je i sam baron Osman sahranjen. U izmaglici vidim Sakre-Ker, brdo Monmartr, kao i večnu kuću nikada ugašenih sveća mog spokoja i Notr-Dama. Ispod mene kao i na početku izvija se reka Sena i napokon potpuna panorama Trokadera, gde me je već čekao autobus za povratak kući. Pariz mi je odao tajnu poklonivši mi samoga sebe. Ovde spoznah koliko sopstvene noge mogu da izdrže napor i da budu najodanije prevozno sretstvo. Zauzvrat ih poklanjam večnom gradu svetlosti. Pariz mi je dao da se zaljubim u njega. Dopustio mi je da mu se divim do kraja, saznavši da Nova godina ipak ne traje samo tih deset sekundi. Pariz me je naučio da Nova godina može da traje čitavu večnost.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

BALI – Keep calm and wear a sarong part 10

prethodne postove pronađite u blog feed-u…

DAY 07 EASY Life, HEAVY Rain

„Girls, girls, stay, stay“ – zaustavio nas je simpatičan konobar restorana na plaži samo nekoliko sekundi prije nego bi to samoinicijativno učinile i same. Iz daljine smo primijetile kako u ponudi imaju jela, pića i drvenih separea tik do mora – sasvim dovoljan survival kit za sljedećih nekoliko sati.

 „To je to!“ – promrmljala sam curama, apsolutno  zadovoljna našim odabirom restorana ovog dana, u sjeni drveća i s pogledom na tirkizno more.

„Ovo je ono zašto putujemo, zar ne?“ – upitala je Copri.

„I zašto ćemo nastaviti”– vratila sam joj.

„Yes, yes, no kaj ćemo jest’?”– spriječila je daljnje filozofiranje Anchy.

Good point. Zalihe doručka, ako ih je uopće i bilo od onog siromašnog sendviča pripremljenog noć prije, potpuno su nestale. I dok smo razmišljale što novo i egzotično probati, prišao nam je muškarac, izgledom „domorodac“, obrativši se na onoj razini engleskom kakvu na putovanju kroz Indoneziju još nismo čuli. 

„Let me help you. What would you like to have?“ – bilo je nešto kao upoznavanje. Ne bojimo se nepoznatih ljudi i, usprkos upozorenjima roditelja, često s njima progovorimo, no ne skačemo na prvu. Nismo ni sada, već smo uljudno odgovorile da taman odlučujemo, zahvalile se na ponuđenoj pomoći i vratile pogled na menu. Njega to nije naročito smetalo, strpljivo je čekao, naslonjen na naš separe, tu i tamo dovikujući se s konobarima oko nečega što je za nas bilo nerazumljivo. Bez prethodnog upita, a uz podužu komunikaciju s konobarima, pred nas je podastro cijelu listu svježih namirnica i predložio kombinacije za svaku od nas.

Prethodio je tome jedan kratak razgovor u kojem smo naglasile da ovdje odmaramo od Nasi/Mie Goreng-a, Satay-a i patke u bilo kojem obliku. Iznenadio se našem poznavanju balijske kuhinje, jednako kao i mi prethodno njegovom znanju engleskog.

 „On fakat zna što radi?“ – pitala je Anchy.

 „Off course he knows, he’s the boss“ – kroz neki daljnji razgovor rekli su nam susretljivi konobari.

Sorry šefe, vrtjelo nam se po glavi, gazde u kraju odakle mi dolazimo najčešće su u premalenim izgužvanim odijelima, rijetko u surferskim hlačama, bosi, nabildanih mišića bez majice, a šiltericu koju ti nosiš oni zamjenjuju sa šeširom, najčešće skrivajući ćelavo tjeme.

 “Sam! Nice to meet you! First time at Gili?” – predstavio se znatno kasnije dok je hrana već bila na putu.

Da nije bio simpatičan, uglađen (usprkos pojavnosti) i čak u nekim trenutcima pretjerano srdačan vjerojatno bismo odgovorile “A jok, rođene smo ovdje”, no s obzirom na atmosferu sarkazam je bio nepotreban.

“So, how’s the food?” – prekinuo je šutnju koja je nastupila s pojavom hrane.

Znao je on odgovor i sam, no dodatna pohvala ni jednom chef-u nije na odmet. Kad pred sobom imaš tanjur koji, ne samo izgleda odlično, već hrana i ima takav okus, uživaš u pogledu na tirkiz u sjeni palme, na otoku s neke druge strane svijeta, pohvalu nije teško ni dati.

Sam nije znao samo odabrati hranu, znao je svašta i o životu. I neovisno o tome da li je priča njegova ili tek posuđena od nekoga koga zna, punih smo usta upijale njegove anegdote. Iako izvorno s otoka, bilo ga je svugdje po svijetu. Engleska, Švicarska i poduže Australija gdje se svojevremeno oženio i dobio dijete. Njegovo znanje engleskog sada je dobilo uporište.

Jedva da smo pojele, popile Radler i konačno se pošteno okupale (ocean je na ovom mjestu suradljiv i ne davi valovima), počela je kiša. Ignorirale smo je, sakrivši se malo dublje pod palmu i nastavile nesmetano uživati na plaži. Ne zadugo. Usprkos našem inatu kiša je tjerala veći i postajala sve jača.

“Come!” – u maniri zaštitnika povukao nas je Sam.

Gdje buraz?!?! – padalo nam je na pamet, al’ vremenski uvjeti nisu bili idealni za oklijevanje.

“Go upstairs!” – usmjerio nas je kad smo prešle šetnicu i sakrile se pod krov drugog dijela njegova restorana.

Shvatio je kako oklijevamo i to mu se donekle svidjelo. Objasnio nam je da je gore prostor u kojemu obično drže satove yoge, no programa sada nema. Čekirale smo odozdola, uvjerile se kako je prostor otvoren, a komunikacija s restoranom bliska i u slučaju bilo kakve potrebe sasvim se lako možemo spustiti natrag u njega. Kiša je postajala sve jača, usprkos našem uvjerenju kako je samo prolazna. Suhe i u zaklonu promatrale smo turiste na ulici koji nisu bili ništa od navedenog. Restoran, koji je do tada bio poprilično prazan, popunio se do zadnjeg mjesta. Ugodno smo se smjestile u potkrovlju kuće, čavrljajući sa Samom o sad već dubljim životnim temama, ljudskim odnosima, a taman kad je postalo poprilično zapetljano kiša je prestala.

„Let’s go!“ – ustao se Sam.

„Where?“ – upitale smo ga.

„To see places tourists don’t see here“ – bio je zagonetan.

Pa ako smo do sada uspješno sačuvale bubrege sasvim smo sigurne da će ostati s nama i nakon ove avanture. Krenuli smo šetati uz plažu, prateći oblake u nadi kako kiša neće opet početi. I nije, dovoljno dugo da smo uspjeli zaokružiti otok do netaknutih i potpuno osamljenih plaža. U nekoliko navrata kroz svoje smo putopise spominjale kako smo do sada vidjeli plaže nakon kojih se činilo kako bolje ne postoje, no Gili je dokazao suprotno. Svega nekoliko minuta dalje od centra otoka pred nama se pružao raj, pješčane plaže, beskonačan ocean. I tišina!

„Šteta je samo što se ovdje puno gradi, uskoro će otok preplaviti turisti“ – komentirala je Copri.

„Kako misliš gradi?“ – zbunio se Sam.

Naznake građevinskih radova, upustio se u obrazlaganje, nisu dokaz urbanističkog buma već nedavnog potresa koji je pogodio otok i srušio popriličan broj nedovoljno kvalitetno sagrađenih kuća. Baš prije nekoliko dana, ponovno ih je zatreslo, dodao je. WOW, ovo objašnjenje nismo očekivale, kao ni puno ostalih sitnica koje nam je o otoku danas, i onome nekad, ispričao. Smiješna, ali i zastrašujuća priča bila je vezana uz survival tip kako preživjeti tsunami – zaveži se za palmu! Jer ona vrlo dobro pluta u oceanu i tako su ti šanse za spašavanje puno veće. Oh my! Bilo bi tu sigurno još detalja da nas, i ne tako neočekivano, opet nije zadesila kiša. Sam je sumnjičavo gledao u nebo i po prvi puta ozbiljno rekao da trebamo zaklon. Problem je jedino, što smo udaljeni od civilizacije i zaklona nema. Zaputili smo se brzo natrag, no kiša je bila brža. Sakrivali smo se pod svime što je izgledalo kao mogući spas, dok konačno nismo utrčali u prvi restoran, još uvijek daleko od centra otoka.

Mokri do kože sjedamo za najzaštićeniji stol, naručujemo cugu i čekamo na prestanak kiše, no ni nakon nekoliko sati nije joj bilo kraja. Zagazili smo u večer, a mrak na Giliju pada poprilično rano. U polusmijehu komentiramo kako uopće ne znamo gdje nam je smještaj, Sam nas hrabri, ali entuzijazam bez obzira na trud postaje sve manji.

„A da naručimo taxi?“ – ispitivale smo jedna drugu.

„You want Gado –Gado?“ – pitao nas je Sam.

Nismo imale pojma o čemu priča. Zvuči kao balijsko jelo, no riječ je o donkey taxiju. Kada je upitala kako može dozvati magarca, Sam nije razumio Anchy, već je nestao za šank i vratio se ubrzo s brojem telefona koji je turnuo Anchy u ruke. Dal’ od umora, dal’ od nerazumijevanja, dal’ od sumraka ideja, Anchy je uz zapanjeni izraz lica samo uspjela prokomentirati: „Pa kako magarac priča na telefon?!?“ I eto, smijeh i entuzijazam bio je „back“. Beat this kišo!!

Magarca osobno – pretpostavljate – nismo dozvale, niti smo dozvale ljude koji s njima raspolažu. Noć se već pošteno nadvila nad otok, baš kao i tmurni oblaci iz kojih je kiša neprestano lila i znale smo da dalje moramo pješke.

Avanturu do bookirane sobe nemoguće je prepričati. Dugotrajno padanje kiše prouzročilo je poplavu na mjestu gdje je nekad bila ulica. Umjesto nje, pred sobom smo imali bujicu vode koju smo morale prehodati. Skinule smo sandale, zasukale odjeću, zagazile u kaljužu iz koje se nećemo izvući narednih sat vremena koliko će nam biti potrebno za pronaći smještaj. Voda je doslovno bila do koljena, ponekad i viša, mutna, blatnjava, a svaki korak bila je igra na sreću. Odakle smo skupile snage da se svemu ovome smijemo, ne znam, ali u jednom trenu radile smo upravo to, i kao najveća djeca skakale po vodi.

Trebat će nam neka “nagrada” kad dođemo u smještaj, razmišljale smo. U tom trenu ugledali smo nastambicu nalik na trgovinu, opustošile sve dvije i pol stvari (slatkiše) koje su se tamo našle i krenule dalje. Uvjeti su bili isti, no dok je na „glavnoj cesti“ još donekle bilo struje, skrenuvši u sporedne ulice svjetla nije bilo. Ono čega je bilo na pretek, bila je još dublja voda, gušće blato i klizavo kamenje u koje smo udarale ne videći gdje hodamo. Malo toga nam je još bilo smiješno, a da je potrajalo samo malo duže vjerojatno bismo pukle, no potpuno neočekivano nabasale smo na hostel s kojim smo se jutros srele. Poprilično smo dugo sa sebe ispirale blato prije nego smo ušle u sobu koja je još uvijek bila u onom lijepom mirisnom stanju u kojem smo je ostavile. Mi, nasuprot tome, nismo bile nalik osobama koje su je preuzele.

Obarale smo ruke kako bismo odlučile koja će sretnica prva pod tuš. Anchy, iako sitna, pošteno nas je pobijedila i pobjedonosno mahnula prije nego je zatvorila vrata kupaonice.

„Shiiiiiit!! Pa nema tople vode!“ – vrištala je za samo nekoliko sekundi.

Hladna voda usred ljeta nije naročiti problem, no nakon pola dana provedenog na kiši, bilo što iznad 17C sasvim bi nam leglo. Nažalost, ne danas, ne ovdje, ne sada.

„Krov u kupaonici prokišnjava!“ – bila je pak moja opaska nekoliko minuta poslije, nakon što sam stoički izdržala hladnu vodu dovoljno dugo da sa sebe sperem blato

„Meni nije dobro…“ – bilo je jedino što je tu večer izrekla Copri prije nego se pokrila poplunom preko glave.

Sličnu je rečenicu ponovila i ujutro, sad već zvučeći poprilično ozbiljno. Povadila je ljekarnu iz ruksaka u potrazi za nečime od čega će se osjećati bolje, a iz kreveta promolila tek s mirisom palačinki na stolu terase.

„Ma kako ovo rade? Ovo je savršenstvo!!!“ – komentirala je Anchy palačinke s cijelim bananama koje nam je pripremio domaćin.

„Nije mi jasno. Slikaj ovo!“ – dobacila je Copri.

„Mogu li kuhara povest doma, please?“ – šalila sam se… ili nisam…

Naravno da smo skoknule u kuhinju u potrazi za objašnjenjem kako je domaćin ovo napravio. Objasnio nam je način, koji se u teoriji činio lak (sve dok nismo same probale po povratku kući) i pitao želimo li još. Naravno da smo htjele, no pristojno smo odbile repete.

I dok smo se Anchy i ja planirale pozabaviti razgledavanjem dijelova sad već sunčanog otoka (koji jučer nismo vidjele) Copri se pozivu nije odazvala. Umjesto toga odlučila se vratiti u krevet u nadi kako će temperatura spasti. Da će ovo biti odluka dana, Anchy i ja nismo ni slutile.

Provjerile smo da li je stvarno OK da je ostavimo samu, a kada je Copri klimnula kako je, vratili smo se na puteljke, sad već primjetno manje blatne. Bilo je tu naznaka sinoćnje kataklizme, ali bilo koji turist koji se npr. upravo iskrcao na otok nije mogao prepoznati posljedice potopa večeri prije.

Uličice u koje smo zalazile bile su nevjerojatne, surove, izvorne, upravo ono u čemu uživa svaki putnik željan odmaknuti se od turističkog ghetta. Iznad drvenih, nerijetko napuštenih ili lokalnim seljanima naseljenih nastambi protezali su se kilometri spetljanih kablova struje. Bile smo poprilično oduševljene što ih nismo spazile noć prije kada smo bose gazile vodom samo nekoliko metara ispod njih i uspješno izbjegle strujni udar.

Iste sreće nismo bile i s vremenskim uvjetima, jer kroz samo nekoliko trenutaka opet nas je pogodila kiša. Sakrile smo se u obližnji kafić uvjerene kako ovoga puta neće potrajati. I opet se prevarile. Umjesto prestanka, kiša je bivala sve jača, a scenarij od jučer gledale smo opet. Ovoga dana ipak malo manje letargično, jer trebalo se vratiti u smještaj, a potom i stići na brod koji nas vraća na Bali.

Prestanak kiše ni ovoga puta nismo dočekale usprkos sjedenju u kafiću i duže od dva sata. Preostalo nam je učiniti isto kao i večer prije. Iz ruksaka smo izvadile plastičnu kabanicu, pokušavajući se obje sklupčati pod nju. Potpuno neuspješno, a jedino što nam je pošlo za rukom bilo je izgledati smiješno. I pronaći smještaj, nakon pola sata bauljanja po ponovno natopljenim ulicama.

„Daj, snimi ovo!!“ – smijala se Anchy i nastavila plesati po blatu dok sam se sama trudila spasiti mobitel od poplave, a istovremeno zabilježiti trenutak.

Ovacije koje je pokupila naknadno na društvenim mrežama bile su u rangu uspješne predstave upravo izvedene na Broadwayu, potpuno zasluženo…

„Kako to izgledate? Što opet?“ – bilo je prvo što nam je uputila Copri po dolasku u sobu.

„Yep“ – bile smo šture.

I taman dok smo razmišljale koju Arku iznajmiti do luke – prestala je kiša. Pozdravile smo se s domaćinima i zaputile prema luci, gdje nas je opet dočekala kiša, bujica ljudi, ali ne i katamaran. Kasni, zbog vremenskih uvjeta, doznajemo, a hoće li zbog istih isploviti – ne znamo. Naposljetku, isplovio je.

Iako nas smještaj u Kuti (sad već provjereno znate) do sada nije mamio, ovoga puta smo ga jedva čekale. I dočekale, nekoliko sati poslije.

„ I??? Gili??? U nekoliko riječi???“ – upitala nas je ekipa koju smo sreli po povratku u hotel.

„ U nekoliko riječi?!?!?“ – umirale smo od smijeha.

„Pa ono… da…“ – gledali su nas ćudljivo.

„Easy life, heavy rain“ – odgovorile smo.

„Znači, može se bez toga?“ – upitali su dalje.

„Nikako!“ – bile smo i ostale složne do danas…

Instagram HIGHLIGHT...

Deda Mraze, Deda Mraze, svraćaš li u Tursku?

Božić, Nova Godina, Božić… Vreme praznika, vreme kada smo sa porodicom i prijateljima, vreme kada se regenerišemo, spremamo za neke nove početke i odluke, i akumuliramo energiju za sve te sjajne odluke koje smo spremni da donesemo ili već jesmo doneli. Dve, tri nedelje magije, kada nešto neobjašnjivo treperi u vazduhu i pomera naše srce i razumsko u nama. Praznični duh zaista postoji.     

Živeći u Srbiji nisam mnogo razmišljala o svim posebnim osećanjima i raspoloženjima koje praznici donose. Preseljenje u Tursku je donelo mnogo bolje razumevanje ovog, za mene, fenomena.      

Ukoliko se potrefi da posećujete Tursku u vreme praznika, sagledaćete sve to iz jedne malo drugačije perspektive. Da, gradovi su okićeni, sve je blistavo i šljašteće, čak zaskepjujuće divno i sjajno. Sve deluje isto kao tamo negde kod kuće, ali… Ključna reč je “deluje”.       

Turska je islamska zemlja te se samim tim obeležavanje bilo kakvih Hrišćanskih ceremonija svodi na minimum. Pominjanje Božića i Deda Mraza u svakodnevnom životu je veliki taboo, ali već kada uđete u prvi šoping centar, ogromna figura Deda Mraza koji peva “Merry Christmas” će vam bukvalno naterati osmeh na lice. Paradoks par excellence.       

Sledeći elemenat je muzika koju puštaju po kafićima i restoranima – engleske pesme o Božiću. Da li iko obraća pažnju na to? Naravno da ne, jer muzika lepo zvuči, a engleski većina populacije, na žalost, slabije razume. Ali ukoliko pomenete reč Noel (kako na turskom zovu Božić), čućete negodovanje i zbunjene osmehe i poglede kao da ste rekli da planirate državni puč. Krajnje zbunjujući obrazac ponašanja.        

Daleko od toga da vam je zabranjeno da proslavite svoje praznike – u svim crkvama postoje programi za odgovarajuće datume. I niko vas neće ispitivati i propitivati zašto slavite Božić- izbor je dozvoljen, ali ne i priča o istom. Jer nekom magijom pričanje o praznicama i tradicijama koje su drugačije može da promeni mnogo. Čudno, ali nešto na šta se morate navići ukoliko dolazite ili živite ovde.    

Kao što sam već pomenula, prazničnog duha fali. Nema onog sastajanja u kafićima i kod kuće, dok su svi na odmoru, cele porodice na okupu, neplaniranog navraćanja kod prijatelja, šala o prethodnim proslavama, štandova punih ukrasa, kolačića, tople čokolade, vruće rakije i kuvanog vina… Jednostavno, život se nastavlja.         

Proslava Nove Godine dobija toliko pažnje da je to kao i svaki drugi dan, 1. januar je neradni dan, ali 2. je već normalan dan. Nema pompeznosti, nema velikih okupljanja, koncerata, organizovanih proslava… Ljudi ne prave veliku stvar od Nove Godine, jednostavno deluje kao da nekada nisu ni svesni datuma.  

Prosto nije popularno i nije nešto što će postati prioritet u budućnosti, ukoliko mene pitate. Kultura proslave i početka Nove godine ne postoji. Naravno, izuzetaka uvek ima, i postoje mesta koja imaju sadržaje za sve, ali daleko je to od posete bilo kom drugom gradu u Evropi, gde vas praznična magija prosto lovi i obuzima na svakom koraku. Stranci koji žive u Turskoj pokušavaju da malo osveste i podignu svest o različitostima, ali taj procenat za sada nije dovoljan da se stvari ozbiljnije promene.         

Kao što sam već pomenula, preseljenje ovde je donelo određenu dozu nostalgije i tuge za našim sitnim tradicijama za vreme praznika. To je jedan od aspekata na koje je teško navići se, jer htela ili ne, osećanje posebnosti i praznične magije pomalo bledi kako godine prolaze, iako se jako trudim da zadržim to ubrzano kucanje srca i uzbuđenje. To je valjda jedna od žrtava koju moram podneti zarad drugih pozitivnih stvari koje ova zemlja nudi.          

Cenite praznike i atmosferu koju imate, kao i vreme provedeno sa porodicom i prijateljom. Do nekog sledećeg pisanja, Srećan Božić, Nova Godina i Božić.

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad, Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj),  Piti ili ne piti – pitanje je sad? , Život je more, kuće kao kockice šećera, slana voda i Vaša želja je za mene zapovest iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

Alsace (Alzas), Francuska

Alzas. Oblast u severo-istočnom delu Francuske, oivičena Nemačkom i Švajcarskom. Kelte, Rimljane, Nemce i Francuze je privlačio geografski položaj, povoljna kontinentalna klima, i idealno tlo za bavljenje poljoprivredom, pa su se svi mogli nazvati njegovim vladarom. Danas turiste privlači jedinstvena arhitektura, istorijski spomenici, dobra kuhinja i još bolja vina.

Najveći grad je Strazbur, a pre ovog putovanja, meni poznat samo iz novina ili televizijskih vesti. Uglavnom se spominje kao prestonica Evropske unije, u kojoj se nalaze brojne politički bitne evropske institucije (Savet Evrope, sedište Evropskog parlamenta, Evropski sud za ljudska prava…). Očekivala sam sive i dosadne zgrade i pomalo bila i ljuta na sebe što sam odlučila da odvojim ceo dan samo za ovaj grad. Međutim, prvi izlazak na Strazburšku kaldrmu je u potpunosti promenio moja dotadašnja očekivanja. Prvo nailazim na četvrt koja se naziva ,,Mala Francuska’’. Redovi zgrada u raznim bojama čija refleksija boji tamnu vodu uskih kanala i mali mostovi koji spajaju ulice prepune ljudi mi odmah popravljaju raspoloženje i odnose umor zbog neprospavane noći provedene u putu.

Strazbur je grad koji se lako obilazi peške, pa sam se za samo par minuta obrela u istorijskom centru grada. Trg i okolne ulice se zasluženo nalaze na UNESKO-vom spisku svetske baštine od 1988. godine. To je bio prvi put da se ceo centar grada našao na ovoj listi. Francusko ministarstvo za kulturu ga je proglasilo i gradom istorije i umetnosti.

Veličanstvena centralna ružičasta katedrala i njen poznati astronomski sat odolevajuvremenu od 15. veka, a zbog prisustva velikog broja verskih objekata, Strazbur nazivaju i ,,gradom hiljadu crkava’’.

Nastavljam dalje i uviđam da su Strasburžani ozbiljno shvatili zadatak postavljanja novogodišnje dekoracije. Ukrasne mašne, zvezde, pahuljice… Krase svaki izlog i zgradu. Dominantne boje su crvena i zlatna, a oni malo maštovitiji su se odlučili i za ljubičastu, ružičastu, plavu, žutu…

Teško mi je bilo da odlučim koja zgrada mi je bila najsimpatičnija. Možda je to zgrada sa plišanim medvedićima, ali onda iza sebe vidim onu ukrašenu sankama, pingvinima, jelkama…

Doček Nove godine se u ovom delu Evrope proslavlja na drugačiji način nego što sam do sada navikla, pa dobijam ukrašene čarobne ulice samo za sebe, bez preglasne muzike i pirotehničkih sredstava. Većina lokalaca najluđu noć provodi mirno, u krugu porodice, pa je već od ranih večernjih sati bilo teško pronaći otvoren restoran ili prodavnicu.

Ovaj put mi je to i odgovaralo, jer me je već sutra čekala nova neistražena destinacija u kojoj sam želela da uživam svim čulima, bez novogodišnjeg mamurluka.

Nepunih sat vremena od Strazbura nalazi se, po mišljenju mnogih, najlepši grad u Francuskoj – Kolmar. Prvi podaci o bajkovitom gradiću datiraju još iz 13. veka, kada je predstavljao raj za ribare zbog prisustva reke Lauh. Mnogobrojni kanali, mostovi, katedrale i trgovi su zaslužni za to što ga nazivaju i ,,Malom Venecijom”.

Osim na Veneciju, Kolmar jednim detaljom podseća i na metropolu po mnogo čemu drugačiju od njega. Naime, na samom ulasku u grad nalazi se Kip slobode. Replika njujorške statue napravljena je u čast vajara Frederika Bartoldija, koji je ovde rođen i tvorac je jedne od najpoznatijih stauta na planeti. Kolmar, kao i ostali gradovi ove regije, je često menjao ,,vlasnike’’, te se pored francuskih kroasana u pekarama prodaju i nemačke perece,  a i oba jezika se mogu nazvati lokalnim. Oni stariji se sećaju i takozvanog alzaškog, koju predstavlja mešavinu dva pomenuta jezika.

Kao veliki ljubitelj pica, nisam odolela da ne probam i alzašku verziju specifičnog naziva-flamenkuhen. Tansko hrskavo testo prekriveno raznim začinima, sirevima ili grilovanim povrćem me možda nije ostavilo sitom, ali me je definitivno oduševilo ukusom.

Iako je Kolmar savršen izbor u bilo koje doba godine, predlažem ga kao nezaobilaznu destinaciju za novogodišnje praznike. Magija se oslobađa na svakom koraku, a zgrade koje podsećaju na ukusne kolače ukrašene fondanom me mame da kod svake zastanem i ne zaboravim da napravim fotografiju.

Mnogobrojni restorani i poslastičarnice čine da  ulice mirišu na kuvano vino, cimet i vanilu. Dete u meni se probudilo i par puta su mi krenule suze od uzbuđenja i zahvalnosti što sam prvi dan 2018. provela baš na ovom mestu.

Posle Kolmara i Strazbura pomislila sam kako je teško da me bilo šta ponovo oduševi, ali onda na scenu stupaju još šarenija, ušuškana okolna seoca: Kajzerberg i Rikvir.

Prvo se nalazi između između proplanaka i vinograda, sa čitavih 3000 stanovnika i mnogo više turista. Glavno zanimanje ljudi koji ovde žive je vinogradarstvo, a selo je i nezaobilazna stanica na mapi vinske rute Francuske. U proizvodnji belog vino – pino grižia su najveštiji, barem tako kažu iskusni somelijeri. Novogodišnja dekoracija ni ovde nije izostala, a neke kuće izgledaju kao da će iz njih izaći Deda Mraz sa svojim vilenjacima. Na trenutak opet verujem…  

Drugi dragulj ove vinogradarske regije, Rikvir, obilazim kada je Sunce već uveliko zašlo, ali ni to nije umanjilo njegovu lepotu i posebnost. Meštani Rikvira su mi se pohvalili da je njihovo selo već stotinama godina isto. Ulice su uske i dugačke, prepune vinarija, suvenirnica i restorana u francuskom stilu. Svaka kuća svetluca, kao da su se zvezde spustile na njih. Ono što mi je nedostajalo da upotpuni doživljaj je sneg. U glavi mi je bila slika Rikvira prekrivenog snegom koji bi se kao šećer u prahu posuo po raznobojnim kućama od čokolade i bombona.

Francuska je kao kontinent za sebe, svaka regija ima svoju istoriju, arhitekturu, kuhinju, pa i jezik. Alzas, iako površinski najmanji, oduševljava mešavinom kultura naroda koji su ga kroz vekove naseljavali, kao i gostoprimljivošću meštana. Sa radošću sam pisala o ovom putovanju sa koga sam u džepu ponela i malo magičnog praha, a sa nestrpljenjem iščekujem povratak u alzašku bajku… Možda sledeći put obučenu u cvetno prolećno odelo…

...pratite Jovanu Kvržić preko njenog bloga

JOVANIN ŽIVOT U KOFERU

BALI – Keep calm and wear a sarong part 09

…prethodne postove pronađite u blog feed-u…

DAY 06 Gili Trawangan – Čaroban otok s nekog drugog svijeta

Nakon pristojnih 48 sati odmora na jednom mjestu svanulo je jutro koje najavljuje put. Zapravo, nije ni svanulo, a alarm na mobitelu u 3:47 javio je da je vrijeme za još jedan skok iz kreveta, ubacivanje taman dovoljno stvari u ruksak da preživimo dva dana u divljini i ukrcaj u kombi pred hotelom odakle krećemo na avanturu prema i na Gili Trawanganu.

„Stop! We forgot something!“ – zaustavila je Anchy našeg vozača i podsjetila kako nismo pokupile doručak s recepcije koji smo večer prije naručile.

Nismo navikle vraćati se s puta kad na njega već krenemo, al’ činjenica kako do Gilija od Kute treba nekoliko sati bila je dovoljno opravdan argument da ovoga puta napravimo iznimku.

„Go!“ – povikala je napola zadihana po povratku s tri vrećice čiji sadržaj na prvu nismo mogle odgonetnuti.

„Samo da nije meso…“ – komentirala je Copri (koja često zaboravi najaviti onima kojih se to tiče kako je vegetarijanac) i preuzela svoj vrečuljak.

„Ovako rano ne pripremaju rezance, jel’ tako?“ – sumnjala je, no ipak s tračkom nade upitala Anchy i prouzrokovala smijeh u kombiju koji je bio jasan samo nama.

„Sumnjam, no kad smo kod želja, samo da nije neki njihov pokušaj pravljenja slastica“ – ubacila sam se u razgovor o gastronomiji.

I dok smo se mi bavile sadržajem našeg doručka, kombi u kojemu smo do tada bile same, zastao je, pokupio još jedan par i nastavio vožnju. Izlet na Gili prethodno smo dogovorile s Yogijem, a on preuzeo organizaciju s lokalnom agencijom.

Vozač je ovoga puta bolje baratao engleskim, kada je to morao, a kad nije šutio je i nimalo pristojno zijevao na “radost” svih prisutnih. Bauljao je cestama kojima do tada nismo prolazile i, iako smo očekivale da je sljedeći STOP ujedno i onaj posljednji, zaustavio se pred velikim zdanjem na kojem smo tek kasnije otkrile ploču jednog od renomiranih lanaca hotela. Pred hotelom, dok čekamo nešto što ne znamo što, hvatamo Wi-Fi hotela i otkrivamo da smo u Sanuru.

Vozača, koji se izgubio s gašenjem motora, nije bilo dovoljno dugo da, ne samo da smo uspjele detektirati koordinate na kojima se nalazimo, već smo imale dovoljno vremena da Google Mapsom otkrijemo i sva mjestašca u okolini te naučimo njihove nazive na lokalnom jeziku. Meškoljile smo se u kombiju otprilike 20 minuta kada su u njega uletjele 3 bljedunjave istočno europske face u sandalama s čarapama.

Ahoj, hlapci, da niste možda Česi?!? – jedva sam se suzdržala. Državu nismo pogodile, ali skupinu naroda jesmo i sudeći po našim poliglotskim sposobnostima (koje nas – ruku na srce ponekad izdaju) usudile bismo se reći – braća Rusi. Ispričali su se, eto, jer su se putem od sobe do recepcije uspjeli izgubiti. Oprostili smo im (jer tko je bez grijeha neka prvi baci kamen) i nastavili putovanje. Sljedeće je stajalište, ovog puta uistinu bilo posljednje.

Ako vas put nanese u Padangbai, upozoravamo, ne očekujte mnogo. Riječ je o zaselku koji je, eto, na mapu turističkih punktova došao isključivo i samo zbog toga što je to luka od koje je putovanje do Gili Trawangana, Gili Aira ili pak Lomboka najjednostavnije, najbrže i time vjerojatno najskuplje.

Svjedočili smo ovdje prije, a isto i poslije putovanja, brojnim prevarama pa ako se zaputite tamo budite oprezni, raspitajte se o cijenama, bookirajte prijevoz i držite se svog tour operatora, ne nasjedajte na lokalne provokacije kako vas je agencija zeznula pa se morate priključiti novoj… i eto… bit ćete na sigurnoj strani priče! Cijena koju smo platile za ovaj izlet bila je manja od one koju su plaćali drugi koji su taj dan s nama na put krenuli, ali s obzirom na to kako smo preko Yogija dogovorile gotovo sve izlete (za sebe, a potom i za pola grupe s kojima smo na Bali došle) bio je red osigurati nam popust.

Preuzele smo karte u limenom „uredu“ lokalne agencije u Padangbai, nasred neke ceste, a vrijeme do trajekta (kao i grupe drugih turista) kratile ispijanjem kave (bad move) u improviziranom kafiću s druge strane spomenute ceste, u kojemu je štošta bilo umjetno, ali se osmjeh i gostoprimstvo činilo pravim. Neispavane, pažnju smo usmjerile na plastične šalice NA stolu i komarcima izgrižene noge nekog Sjevernjaka ISPOD stola. Ima problema s napadima komaraca, objasnio nam je, ali očito još većih s kupovinom bilo kakvog spreja protiv njih, jer kaže ne treba mu ništa. Osim ogledala?!?!

„Ok, recimo to ovako, niste bile na WC-u tjedan dana, mjehur vam se raspada, morate i ne možete durati više ni sekunde?! E, pa čak ni onda, ni u bilo kojem drugom slučaju, ne idete u WC u kojemu sam upravo bila. Jao!“ – opravdala je svoj poduži izostanak Copri i objasnila nam u kakvoj ćemo situaciji zateći WC, ako ga iza ceste, tri ulice lijevo, jednu desno, sljedeću ravno pa kroz tuđu kuću u susjedovom dvorištu ikad nađemo. Ovo je bila koma vijest, s obzirom na to da je WC bio na popisu svake od nas.

Svaki daljnji pokušaj uživanja u tišini, dok iščekujemo brod, uništavala je vika muškarčina za stolom do nas, koji su sebi, nama, selu, otoku i cijeloj Indoneziji morali dočarati decibele svojih glasova i važnost svoje pojavnosti. Od toga da im netko naposljetku udijeli pljusku spasio ih je samo zvuk katamarana koji je pozivao na ukrcaj. Procedura ulaska u katamaran daleko je duža, od samoga broda i iskreno, dobro sam se zapitala, kamo ćemo svi stati. Neki na otok odlaze i na duži period pa, osim ljudi, u katamaran se ubacuju koferi, bicikli, kolica, sanduci i sigurno onaj set noževa koji dobijete ako nazovete odmah.

Vožnja do Gili Trawangana traje. Taman dovoljno da se ocean pozabavi trešnjom vaših unutarnjih organa, kapetan sedam puta pokuša upaliti jedan od onih američkih Blockbustera gdje ljuti protivnici napadaju Bijelu Kuću (a neki Stiven Segal, Chuck Noris ili neka kultna ličnost spasi cijelu naciju) i naravno, ne manje važno, dovoljno vremena da vidite donedavno glasnu ekipu na koljenima, ispaćene od povraćanja koje je počelo s prvom, a završilo sa zadnjom, morskom miljom na ovome putu. Nakon otprilike sat i pol vremena sidrimo se na Gili Trawangan.

„Zamislite da smo ovdje došle s koferima…“ – komentirala je Copri i skočila s broda u plićak baš kao i svaki drugi putnik prije i poslije nje.

Ako ste upravo planirali do Gilija prošetati svoj novi Samsonite kofer, učinite si uslugu opet i jednostavno nemojte. Ovdje ne postoji pristanište kakvog ga možda zamišljate, a s broda silazite ravno u ocean. Ali, u tome je, između ostalog, ljepota ovog čarobnog otoka.

Imati adresu smještaja, na otoku na kojem je vrijeme stalo, gdje ne postoji cesta, internet, asfalt, a stanovnici ne pričaju engleski, bilo je hrabro. Snalazile smo se rukama i nogama, s glavne i jedine popločene ulice zaputile se pješke kroz prašnjave odvojke, tri puta krivo skrenule desno, jednom pogodile lijevo i – ni same ne znamo kako, ali – našle smještaj koji smo prethodno rezervirale.

„Fakat je super!“ – oduševila se Anchy.

I fakat je bio. Možda u životu ne znamo odgovarajuće odabrati puno toga, ali u odabiru smještaja zaista smo dobre. Mali, uredan i opet obiteljski hostelčić dočekao nas je izrazito toplo, usmjerivši nas u sobu koja je bila velika, čista i u duhu dobrodošlice, puna cvijeća! Nisam ljubitelj potonjeg, no znak pažnje primjećujemo svi. Kratko smo se upoznali, poslušali savjete, ostavile stvari, pripremile badiće i zaputile se na plažu. Zavirujemo u otočke puteve (voljela bih reći ulice, al’ zaista to nisu), koji podsjećaju na kompleksne labirinte, divimo se svemu na što nailazimo, uživamo u robinzonskom filingu i tražimo put do plaže. Komplicirano? Malo, ali ni upola onoliko koliko će biti vratiti se u smještaj… no o tome nešto kasnije…

Glavna šetnica uz plažu ujedno je i najživlja točka otoka, izmjenjuju se ovdje hoteli, barovi, restorani, štandovi s voćem, suvenirnice, a sve od nabrojanog čuva taj neki hipijevski stil po kojem je otok poznat.

„Copri, pazi!“ – jedva da sam joj uspjela doviknuti, a ona se skloniti, prije nego ju je pobrala magareća zaprega ili donkey taxi  – ujedno i jedino “najmodernije” prijevozno sredstvo na otoku. 

Plaža s naše desne strane ostavljala nas je bez daha. Ma kakva Kuta!!! Tirkizno more, uređene plaže i baš niti ni jedna mana na vidiku koja bi olakšala odluku što odabrati i gdje stati. Švrljale smo naokolo u potrazi za mjestom na kojem ćemo spustiti torbe, naručiti hranu na nekoj od drvenih ležaljki i uživati, potpuno neopterećene, u svemu što ovaj prirodni raj nudi. Teško je ovdje pogriješiti, složile smo se.

„Daj odaberi neko random mjesto“ – sugerirale smo Anchy koja je hodala nekoliko koraka ispred nas.

Random mjesto, pretvorilo se tijekom dana u jedno sasvim neobično, i do dan danas neponovljivo iskustvo, nakon kojega ništa više neće biti isto….

Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…

Život je more, kuće kao kockice šećera, slana voda i Vaša želja je za mene zapovest

Bodrum

Turista u Turskoj… Ovo možda zvuči pomalo strašno, ali stvarnost je zapravo potpuno drugačija. Biti turista u Turskoj je nešto najbolje što vam se može desiti. 

         Turizam i ugostiteljstvo su neke od vodećih grana i izvora prihoda. Hotela, airbnb ponuda, soba, restorana, resort-a i all inclusive destinacija ima na svakom koraku. Turisti su tretirani kao Bog i svaka želja je zapovest za ugostitelja. Moguće je urediti svaku opciju, izmeniti ponudu, prilagoditi, dati odgovarajući popust, ispuniti i neke od najluđih želja (verujte mi, lude želje i nemoguće, ne postoji u turističkom rečniku Turske).

          Sve je podredjeno gostima i akcenat je na tome da se zadovolje i najzahtevnije mušterije. Kako je turizam nešto što im je bukvalno u krvi, bilo koja destinacija koju izaberete vas neće razočarati jer ćete se osećati kao kraljevska ličnost – počevši od sadržaja koje nude, čistoće, hrane, uslužnosti, razumevanja psihologije turista iz različitih delova sveta… 

          Kako je zima vreme kada obično sanjamo o suncu, toplim destinacijama, moru i plažama, a i dobro vreme da se počne planirati letnji odmor, želim da vam predstavim i približim moju omiljenu morski regiju u Turskoj – Bodrum.

          Bodrum je mesto u koje sam se zaljubila kada sam ga posetila prvi put, pre nekih 4-5 godina. Bio je to potpuno drugačiji doživljaj mora i letovanja u poređenju sa drugim zemljama, ali i delovima Turske. Bodrum je višnja na šlagu svih morskih destinacija

          U prevodu sa turskog jezika znači “podrum”, što ne zvuči obećavajuće na prvi utisak. Ali, kako smo već dobili ideju u prethodnom postu o bogatstvu turskog jezika, kada vidite Bodrum, shvatićete da je to jedan od najlepših “podruma” koje ste ikada videli.

          Krasi ga mnoštvo belih dvospratnih kuća i hotela – u Bodrumu nije dozvoljena gradnja objekata viših od dva sprata, što je genijalno rešenje, jer možete uživati u prelepim pejzažuma bez straha da vam vidik blokira neka grdosija. Takođe, bele fasade su jako lep kontrast bujnoj vegetaciji i zemlji. Podsećaju na kocku šećer posmatrano iz dajine. Prelep kontast belim fasadama jeste roza ili crveno cveće (Bougainvillea) koje se penje i raste duž zgrada.

         Bodrum nije specijalno pravljen za potrebe turista, kao neke druge regije u Turskoj. Prvi koji su uživali u svim čarima ovog predivnog mesta su bili lokalni turisti i poneki posetioci iz Grčke jer je blizina grčkih ostrva bukvalno vidljiva golim okom. Te je tako Bodrum pun privatnih letnjih vikendica. Većina hotela su mali, “butik” hoteli koji nude all-inclusive ponudu. Naravno, vremenom su izgrađeni i popularniji hoteli, većih kapaciteta i luksuznije ponude, ali pravi duh Bodruma je u jednom od ovih belih bisera. 

          Plaže su čiste i lepo uredjene. Većina ima kafiće u blizini koji nude ležaljke i suncobrane za koje ne morate da platite dodatni novac ukoliko popijete piće ili dva. 

          Što se tiče sadržaja, ima ih i previše – Bodrum je jako živ. Ima nekoliko zaliva koji nude različit tip kafića, klubova na otvorenom, restorana, tematskih večeri…

          Od dnevnih aktivnosti, ukoliko ste tip koji voli aktivniji odmor možete uzeti neku od tura za obilazak Bodruma, odlazak na plivanje sa delfinima, posetu vetrenjačama, jeep safari, vožnje brodićem, jahanje kamile, odlazak u Aqua park, parasaling… i bezbroj drugih aktivnosti. A ukoliko ste tip koji voli lenj odmor – sunčanje, leškarenje na plaži i uživanje, i ovo će vam biti i više nego dostupno. 

          Verujte, ovo magično letnje escape mesto, će vas i više nego oduševiti, zavesti i naterati da se opet vratite jer će osvojiti vaše srce.

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad, Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj) iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

Bilo jednom u Barseloni

Dugo sam maštao o njoj sve ove godine. Verovatno sam čekao da mi se i sama potpuno slegne. Misleći stalno na nju, pisao sam o nečemu sasvim trećem. Kao da sam je svesno zaobilazio?! Možda i zbog toga jer me je nekada davno podlo izdala, pre „iks“ godina. Ostala je samo moj neostvareni san. Uvek sam je video u svojim pričama i kada sam je varao sa drugim gradovima, mnogo ružnijim od nje. Uhhh, ružnijim, malo prejaka reč, samo verovatno ne tako lepim kao što je ona. Da li će mi kojim slučajem zameriti, jer je nepravedno toliko dugo bila zapostavljena?! Nekako, kao da je i ona čekala mene sve ove godine. Sigurno je mislila da je zaobilazim namerno? Možda je samo bila strpljiva da malo sazrim?!? Verovatno da odživi u meni? Dugo nas je sve to mučilo obostrano. Sve do danas, kada se nešto prelomilo i dok nije nepozvano eksplodirala u meni. Znao sam da je to to. Nisam čekao niti trenutka, jer nisam imao kud. Nisam joj odoleo, kao ni tada. Ovo je dan odluke. Mene i nje. Jednom davno kupljena samo za nas. Napokon mi je Barselona otvorila dušu. Ponovo mi se poverila i  sve oprostila…

Rekao bih da slećem. Kao da milim po nebu, tačnije klizim po njoj. Tako je nisko, mogu čak i da je dodirnem. Dobro joj skraćujem uglove svojim neartikulisanim pokretima i gledam kako se u mojim rukama stvara savršena skulptura izlivena od požude čekanja. Čini mi se da mogu jednim svojim pokretom da pomazim sva Gaudijeva zdanja i da ih zaklonim od sunca. Sve te zgrade i terase. Ispod, prelama se moja dugo čekana ljubav. Barselona! Neverovatno je gledati ovaj grad iz vazduha. Možda nijedan na svetu nema tako nežnu predigru za mene. Tiho upijam brdo Montžuik, plažu Barcelonetu, iako iz vazduha još ne vidim Sagrada Familiju, kao ni park Gueljo. Tada nisam znao ni za Ramblu, a Kolumbov spomenik je isuviše bio skrivan od mog znatiželjnog oka. Širim ruke izvodeći razne koreografije na svom sedištu dok je prelećem kao ptica. Barselona vam to dozvoljava u potpunosti. Ne skriva se. Prepušta se do kraja. Imam osećaj njenih savršenih kontura, dok je tako lepo ispružena, a ja slepljen za prozor. Ljudi oko mene uživaju u veličanstvenom sletanju, ali ne baš kao ja. Ostali putnici me u avionu već pomalo čudno gledaju. Verovatno misle da letim prvi put ili da baš nisam sasvim normalan. Valjda ne misle da sam slučajno neki terorista? Ludi terorista koji će se puknut’ u svom debitantskom letu? Fenomenalan scenario za jedan dobar film. Kada bi oni samo znali šta se s nama sve desilo i koliko smo dugo čekali ovaj susret razumeli bi me momentalno. Suviše je očigledno. Ono što je najvažnije, sedim na pravoj strani i na njenoj lepšoj polovini. Verovatno je i to deo male svakodnevne sudbine. Treba imati taliju pri kupovini karata. Osećaj duboke levitacije postavlja pitanja mom telu i duši? Projekcija Barselone u vazduhu daje potpuni odgovor. Možda je to i zbog muzike koju slušam? Pre bih rekao da je njena gravitacija prejaka. Moguće i zato što je njena panorama preširoka, pravolinijska i potpuno dostupna. Kao ptica na mom dlanu. Dok slećem imam potpuni doživljaj njene kompaktnosti. Ne tražim je u delovima rasutih kadrova po obodima izmaglice još jednog sunčanog jutra nad Katalonijom. Kao da je napravljena u celosti samo za ovaj trenutak. To je sada ona, divlja i pitoma, Barselona koja se upravo rodila u mom oku!

Šta reći o gradu o kome se već sve zna? O Barseloni nije lako napisati nešto novo. Toliko toga je o njoj rečeno i napisano. Мesto nove evropske energije i najpopularnija turistička destinacija. Primer uspešne urbane regeneracije još jednog sna na javi. Industrijski, lučki grad, koji je decenijama u vreme Franka bio u velikom opadanju. Transfromisan u grad uslužnih delatnosti sa imidžom neodoljivosti. Tokom cele godine je pod “okupacijom“ turista sa svih strana sveta. Neprestano dolaze i oni koji bi tu da ostanu i da se ne vrate. Država za sebe koja se bespotrebno pretvorila u grad, a grad u muzej, a muzej u sladak život koji se iz Barselone još uvek nije iselio.

U koji njen skriveni kutak prvo da se uselim? U njoj je vrlo teško krenuti od nečega. Nije lako preseći kuda i kako sa njom? Ali, od nečega se mora krenuti, pa makar i od samog kraja. Barselona i ja smo konačno skovali plan. Ideja da zbacimo kompas, mape i rute sa ustaljenog turističkog outfita i da se neplanski izgubimo, ja u njoj i ona u meni zvuči potpuno savršeno.

Krenućemo od nečeg što je tinjalo godinama ili od stare i pomalo zapostavljene strasti zvane fudbal. Pa krenimo onda stazom starom i Mas que un Club, i čuvenim sloganom “Više od kluba” i lokalnim gradskim autobusom, pa gde nas put nanese.

Nou Kamp stadion predstavlja poseban doživljaj i kada “je prazan.“ Bar tako izgleda jer nije sezona, ali se preksinoć ipak odigrao super kup, koji je uveliko najavljuje. To je samo zamka za neobaveštene ili tajna lozinka da dodjemo na sastanak. Kako mu prilazim tako se gomilaju autobusi. Ima ih na desetine. Poseta muzeju i izlazak na tribine koje se neprestano pune, kao da se igra utakmica za tri sata. Turisti, nepregledne reke ljudi iz celoga sveta uveliko opsedaju ovaj kraj i Gran Via De Karles, veliki bulevar. Ogroman, otvoreni stadion nikada ne miruje. Kao da pati od večne insomnije. Iako nije fascinantan spolja, već vidim da nosi podočnjake od zuba vremena, uspeha, preteranih očekivanja večite gladi i imperativa pobeda ne samo Katalonije, već i cele Španije. Njegov vlasnik je sigurno najuspešniji klub 21-og veka. Ponos svetskog fudbala. Još uvek čujem katalonski jezik, koji su krišom pričali ovde na stadionu u vreme Franka nedeljom i sredom. Retko kada subotom i četvrtkom. Slušam šapate neumornih senki prošlosti, koje još uvek živo tvituju kao pobunjenici vremena podsećajući na godine mraka i izolacije. Kao da šapuću kako se baš ovde na zapadnoj tribini širila reč o slobodi, o spoznaji svog sopstvenog identiteta. Priznajem, prisliškujem svaki pedalj ove grandiozne, kamenite zveri koja nema ni pošten krov nad glavom kako bi zaštitila svoj nebranjeni oklop. Ima samo tu ljubičasto-plavu boju presvučenu žutim i liči na otvorenu školjku. Tiho govore o jednom mitu o slobodi. Nekada tiše, da ih slučajno ne čujem. Da ih slučajno nekome ne potkažem?! Ličim li na Kastiljanca? Ličim, istina je. Priznajem da se tako i osećam, ali to ne menja stvar. Ne brini najlepša moja Katalonko. Čuvaću sve tvoje tajne. Nikome ih neću reći, kunem ti se Barselono. Prelepa si!

Nakon razgledanja stadiona i celog Gaudijevog asortimana odlazim na Pjaca Espanju, gde se u daljini oslikava prelepi nacionalni muzej Katalonije na samom vrhu. Šta li se nalazi izmedju? Šta se to krije u igri izmedju dve vatre, velikog poklona Venecije sa njenim terakota obeliscima i Nacionalnog muzeja? E, to je posebna priča. Ako su vam ikada rekli da je tu usidrena čuvena magična fontana, onda su vas debelo slagali. Nije to nikakva fontana koja menja boje i proizvodi zvukove. To je više od koncerta. Autentična živa svirka u rapsodiji boja svetlećih mlazova vode koja počinje nešto pre 21, a završava se u 23, u letnjem periodu. Nešto neopisivo. Nestvarno. Jako emotivno! Dobrodošli na Barseloninu G tačku! Na zarobljenu tamu u meni pustiću da me njene boje vrate u život. Samo jedini hendikep ovde je biti sam, kao ja sada. Kao da sam ovoj fontani pomalo beskoristan jer sam sada samo stranac u noći i potpuni ljubavni dezerter. Još samo jedan u nizu ljubavni Ronin. Bolje rečeno da sam trenutni „second hand“. Ovo mesto nije stvoreno za samce praznog srca poput mene. Kakav je greh doći ovde bez svoje druge polovine. Ne može se rečima opisati, ali nemam izbora. Tu sam gde sam. Barselona mi se osvetila na najsuroviji način! Nisam ni sumnjao. Stara je to prodavačica ljubavi, vekovima trgujući svojom lepotom. Barselona je ponovo vrlo uspešno sakrila od mene najstariji zanat na svetu. Plaćen ceh neiskustvu za jedan rekvijem sa samim sobom. Ma baš me briga! Ništa mi više u životu mi nije potrebno! U sledećih dva sata ili ću rasprodati sve deonice svoje duše plačući sa njom gde će se sve otvoriti predamnom u novim maštanjima satkanih od priželjkivanja ili ću bez traga nestati iz ovog grada kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. Trećeg nema! Nemojte da vas posle lažu bespotrebno! Slobodno ponesite i vi suze sa sobom, trebaće vam. Neizbežne su, verujte mi.

Sreća, pa vidim da ovde nisam sam. Toliki broj pozitivnih ljudi, zadovoljstva i masovnog ushićenja nisam video nigde na svetu. Možda samo ispred Di Trevi-ja u Rimu. Pustimo sada to, jer sasvim je to neki drugi trip! Fontana igra u ritmu muzike, a boje se smenjuju u ritmu fontane. Ja se smenjujem sa samim sobom. Začarani krug malog svetog trojstva jedne letnje noći. Bože mili! Šta li ja radim dole, dok sam skoro potpuno mokar? Koga li imitiram? Tripujem li ili nekoga vidim u noćnoj isporuci preglasnih duginih boja koje su se tako nakostrešile od siline vode ovih bučnih slapova? Zamišljam li je??? Ko mi se to ukazuje u svim mogućim oblicima ovih ludih iluminacija, dok je hukovi šarene vode kuju lično za mene? Ne vidim joj lice u tami, ali čujem njen glas kako dopire sa Montžuika. Kao da me zove taj neodoljivi zvuk. O, hvala ti Barselono. Ispoštovala si me. Upotpunila si me. Tako sam bio okrutan prema tebi! Zato se i penjem pokretnim stepenicama da joj vidim lice sagledavajući svu moć magične fontane. Dižu me lagano. Okrenut ka njoj tek toliko da ne remetim veče pod okrilje prelepog Katalonskog muzeja. Sada je napokon kraj. Osećam se na balkonu sveta kao vladar iz senke, dok zurim u beskraj katalonskih planina koje se gube u sutonu još jednog Barseloninog predugačkog dana. Veliki relej na vrhu crvene boje pali se i Fredi Merkjuri teatralno najavljuje kraj koncerta koji ću pamtiti celog svog života. Dotak’o sam dno. Dodirnuo sam Barselonu i njeno sveto, netaknuto tkivo. Sada bar znam da sam uspeo, jer Barselona nije za svakoga. Konačno sam postao njen X fakor!

Na kraju, ako uopšte može da se poželi u ovom gradu odlazim do luke prolazeći tu famoznu Ramblu. Uživam u prodavcima magle, iskusnim šibicarima. Slušam ponovo jezik mojih krajeva i posmatram kako naivnim turistma odlazi novac ispred nosa na put bez povratka. Uživam u njima, iako pomalo žalim ove zajapurene turiste kojima naivnost viri iz očiju. Pa gde je prevara, tu su i naši! Oduvek sam se divio ovom zanatu. Sve se meri u sekundama, jer se za više nema vremena. Policija  se probija kroz masu i nagoveštava kraj uličnih predstava. Čuvam i ja svoje džepove dok buljim u klovnove vešto kulirajući ulične dilere droge. Divim se galerijama na trotoaru i uljima na platnu predobrih španskih brodova japanskih umetnika kao i blještavoj flori i fauni po kojoj je ulica dobila ime. Odpozdravljam žive statue po kojim bakarnim centom ne bi li me pantomimičari preliveni bronzom udostojili još jednog svog pokreta.

Svaki moj dan u Barseloni ne bi bio ispunjen ako bar jednom dnevno ne bih porazgovarao sa Kolumbom. Uvek sam ga pitao nešto novo, a on bi samo odmahivao rukom. Nikada mi nije priznao da li mu ta uperena šaka ka otvorenom Mediteranskom moru znači put kojim se ide u novi svet, ili stoji samo kao kontra Madridu. Ostaće večno zakopana gore u njemu. Nije odavao svetske tajne, ali sam probao da mu dam savet, jer jedino to znam bolje od njega. Zamolih ga da obuzda Barselonu, jer najlepša je kada je kompletna. Za sve ostalo je on bio tu. Obožavao sam da ulazim u sumrak zajedno sa njim, sedeći satima i slušajući talase kako zapljuskuju Barselonu nežno je presvlačeći i kupajući. Uvek smo spontano otvarali svaku novu noć. Idealan je za to i vrlo preporučljiv za sam početak i za neminovan kraj. Šta mi je još rekao pre nego sam ga zauvek napustio? Da li me čeka nova ljubav i da li će trajati dugo? Posavetovao me je da ako ikada želim ponovo da dodjem po kap mokrog praha da se još jednom okupam u magičnoj fontani. Samo tako, kako reče, neću moći nikada da sperem Barselonu sa svoje kože. Odgovorih mu kratko: “Ne tuguj Barselono za mnom jer neću dugo i već sutra ponovo sam kod tebe.”

“Prelepa ljubavi moja ionako već to vrlo dobro znaš!”


Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

Zrno po zrno, kamen po kamen, lira po lira, pijaca i popust

Grand Bazaar, Istanbul

Od davnina postoji neka magija koja obavija Istanbul i čini ga jednom od najlepših, a i najpopularnijih destinacija za posetiti.

Stara pesma kaže:
“Od Slavije podjoh jednog dana ja,
Autobus vozi do Istanbula.
Ostade Beograd iza mene tad,
Ja upoznah Tursku i Istanbul grad “
Put u Istanbul-Predrag Živković Tozovac
( https://youtu.be/SoSyXeNr99o )


Tako nekako je bio i moj put u ovaj ogromni grad, pun života, kontrasta, nelogičnosti, paradoksa i lepote. Površina na kojoj se grad prostire, kao i sama veličina istog su neopisive rečima- okvirno oko 20 miliona ljudi, razbacani na dva kontinenta, zaglavljeni u saobraćajnoj gužvi i svojim životima. A grad raste i raste svakoga dana više i više, uklapajući staro i novo kao najbolji set lego kocki. Nemoguće je opisati Istanbul u jednom tekstu, zato ću pisati o njemu deo po deo.


Jedna od definitivno najzauzetijih destinacija u Istanbulu jeste Grand Bazaar ili Kapali Čaršija. Bazaar je napravljen nedugo posle osvajanja Konstantinopolja 1455. godine, kao građevina posvećena trgovini tekstila, a u narednim godinama je pijaca toliko napredovala da je prerasla u Grand Bazaar. Bio je centar trgovine u Otomanskom carstvu.


Ovo je jedna od najstarijih pokrivenih pijaca na svetu, sa preko 4200 tezgi i radnji. Jasno vam je da razgledanje ili kupovina ovde može potrajati danima, tako da pre dolaska morate dobro odmoriti i spremiti se za ovu avanturu.
Pijaca izgleda kao mesto iz “Hiljadu i jedne noći” i uticaj Orijentalne arhitekture je neverovatan. Osećate se kao da ste zakoračili u bajku.


Na Kapali Čaršiji možete pronaći bukvalno sve (što bi rekli naši ljudi – od igle do konopca) – najrazličitije proizvode od kože, drveta, keramike i bakra, suvenire, nakit, jakne, začine, torbe i kofere, tkanine, obuću, kostime za trbušne plesačice, prženi kesten i ušećereno koštunjavo voće, razglednice, čajeve, ukrasne tanjire, čajnike i setove za čaj, džezve za kafu, nargile, a ako vam se posreći i Aladinovu lampu (ako ne original onda sigurno najverniju kopiju).

Dolazak na Kapali Čaršiju znači naoružavanje strpljenjem jer ćete kao turista iskusiti “dranje kože sa leđa”. Lira kao valuta ovde ne postoji, euro i dolar su sultan na ovom području, tako da malo edukacije pre dolaska ovde nije na odmet. Kada kažem edukacije, mislim na činjenicu da morate biti sigurni da lira ipak ima poslednju reč, bez obzira što su braća euro i dolar malo jači u odnosu na turskog rođaka. Mnoštvo kafića krasi Bazaar, i ukoliko se umorite od beskonačne šetnje, možete uživati u čaši crnog čaja i odmoriti se.


Osobinu (jer ovde je to bukvalno karakterna crta) koju morate usavršiti jeste cenkanje. Ovo je jako važna stavka u trgovinskoj kulturi Turske. Cenkanje je nešto poput umetnosti. Ukoliko dodjete u radnju ili pijacu koja nudi mogućnost “prebijanja cene”, bićete izazvani da se nosite sa nekim od najboljih trgovaca na svetu te im samim tim morate ukazati poštovanje i cenkati se. Odbijanje ovog rituala se smatra velikom uvredom i možete doći u situaciju da vas trgovac neće uslužiti i vaše ime će biti na crnoj listi (a ako jednom dodjete na crnu listu nećete lako biti izbrisani sa iste).


Cenkanje jeste način druženja i komunikacije za Turke. Kako su nacija uzavrele krvi, sam čin nadmetanja i nadmudrivanja predstavlja dnevnu dozu pozorišta i treba ga shvatiti ozbiljno, ali i pristupiti mu na zabavan način, jer ako nema smeha i šale tokom ovog procesa, nema ni zabave za širu masu – potpuno je prirodno da ako su vaše sposobnosti cenkanja na nivou profesionalca, ubrzo ćete imati publiku i osvojiti sve simpatije prisutnih, jer nadmudriti turskog trgovca nije nimalo lak zadatak.


Odmorno telo, bistar i brz um, uvežban jezik i za vas nema zime – Grand Bazzar je spreman da bude pokoren.

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg