Rio u pokretu…

Rio de Janeiro

Neki zluradi ljudi često kažu da je Rio najružniji grad na najlepšem mestu na svetu. Za ovo prvo definitivno nisu u pravu, ali za drugo verovatno jesu. Ne postoje ružni gradovi niti loši filmovi. Postoje samo preživeli mitovi. Šta li nam se u njima zapravo desilo i koju emociju nosimo kući sa sobom kao večnu uspomenu? To ćemo na kraju samo pamtiti. Da li smo pronikli u njih ili nismo? Jesmo li ih skapirali, osetili i da li su nam legli? To je sve i još po nešto, a za svakoga različito. Da li je Rio samo jedan od njih i da li je zaista toliko opasan grad? Jeste, stvarno jeste, ali moram priznati ne toliko koliko se priča. Tako bar govore moja iskustva od šest dana i pet noći. Mnogi ga smatraju jednim od najnebezbednijih gradova sveta. Potpuno su u pravu, nema šta, tačno je. U njemu se ipak možete osećati potpuno opušteno samo ako skinete sa sebe strahove, tabue, sledite instrukcije nekoga ko ga stvarno poznaje, ne izazivajući sudbinu. Možda najvažniju stvar vam nisam rekao?! U njemu obavezno dobro obucite svoju intuiciju. Ako ispoštujete ove stvari uz neophodnu sreću uživaćete u ovom neverovatnom gradu pod Korkovadom. Naravno, opreznost je neminovna na svakom mogućem koraku u njemu, ali ne dolazi li i ona iz same intuicije, pa makar pobrkali redosled, zar ne? Samo ako je prirodna i oslobodjena svakog suvišnog straha koji nas dalje vodi u paronoju bez pokrića. Paranoja u nepromišljenost i novu grešku. Tako redom sve do obližnje favele, dok ne najebemo bilo gde i bilo kada, a ne samo u Riu!

Naslušao sam se toliko loših iskustava i teških situacija kroz koje su prolazili razni ljudi, moji drugari boraveći u ovom prejakom gradu od nepunih 9 miliona ljudi. Ovo su samo neka od njih. Dobre moje prijatelje su ladno uspavali na Kopakabani, odnevši im sve pokretno što su imali sa sobom, zajedno sa stvarima nekih Holandjana koji su bili pored njih na plaži. Spavali su par sati, probudivši se kada je naravno bilo prekasno. Tek su stigli, pa su im pasoš, veliki deo novca i kartice srećom ostale u hotelskoj sobi. Mojoj dobroj drugarici oteo je telefon lik na bajsu, dok je pravila selfi, lagano držeći telefon. Ako ga već pravite, telefon držite čvrsto, čvršće nego u samom Riu. Lekcija broj jedan! Mom saputniku iz grupe, iz Makedonije strgli su lanac sa vrata u trku, s ledja, iako je bio sa ženom i još jednim parom u društvu. Verujte, nije nimalo slab čovek, niti deluje naivno, ali dešava se. Jedan moj dobar poznanik pre par godina slučajno je zašao u obližnju favelu nedaleko od hotela Hilton na Kopakabani, neznajući ni sam da je zalutao. Verujte, prvo ga je jurio jedan čovek, kasnije dvojica, da bi ga posle nekoliko trenutaka jurila čitava plejada od desetak ljudi. Multiplikovana trka Kanonbal u sekundi njegovih prvih sati lepršavog grada boje šećera! Uspeo je nekako da se iščupa, da im utekne, trčeći niz strme litice nalik stepenicama, nedaleko od hotela gde nisu smeli da nastavljaju dalju poteru ulazivši u zonu kojoj ne pripadaju. Prosto neverovatno, ali istinitio!

Rio de Janeiro

Postoje pravila igre i zakoni svakoga grada i moraju biti ispoštovani. Hvala dragom Bogu da nekada imamo taliju, pa smo i brzi. Upravo dolazimo do prve zamke ovog ludog megalopolisa. Rio je sav obasut favelama. Problem je u tome što masa turista zaluta nesvesno, nepoznavajući grad nepravivši razliku, što je sasvim prirodno. Vrlo su podmukle i šarmantno skrivene. Okolna prelepa, strma brda su im iskreni saveznici u kombinaciji visokih, prelepih zgrada koje ih zaklanjaju. Prvo pravilo, treba biti vrlo oprezan i skocentrisan, koliko god je to moguće. Ako lutate sami danju ili noću, vrlo je važno da se mnogo ne zavlačite u krivudave ulice ka primamljivim brdima, pogotovo noću. Izvesno je da vas put vodi u neku od favela. Osim ako niste pomalo ludo hrabri kao ja. Doduše, više lud nego hrabar, ali nema veze. Ipak sam predvidjen da najebem u nekoj Bratislavi ili Beču od naših klošara, kakav sam maler.

Problem ovog grada je neprestano smenjivanje favela, komuna (kako ih od milošte zove domicilno stanovništvo) i bezbednijeg dela urbanog gradskog jezgra. Kao na pokretnoj traci vrte se u krug u zaostaloj jaguarovoj igri smrti na Kopakabani, Lapi, Santa Terezi, Ipanemi ili Leblonu. Svuda su oko i iznad vas. Favele u brdima tiho posmatraju i strpljivo čekaju samo jedan naš pogrešan korak! Vrlo su upadljive, idu u visine, kaskadne su i infrastrukturno vidno različite od ostatka grada. Neke su toliko načičkane i nisu ogradjene. Ima čak onih koje su veoma male i neupadljive, pogotovo noću. Manje, skoro da su slobodnog ulaza, pa svako spontano može da se upeca i da zaluta u njih samo ako je previše opušten i dezorijentisan. Najopasnija favela u Riju je Complexo de Alemao u koju nepozvano ulaze samo specijalne Bope formacije po potrebi čišćenja terena. U nju, kao i u mnoge druge ulaz je naravno zabranjen za spoljni svet, kamoli za turiste. Najveća je Rosinja u kojoj sam bio u pratnji turističkog vodiča, naravno i broji oko trista hiljada žitelja. Turistička favela, ako uopšte tako može da se nazove. Pacifikovana je i uzima tal od turista. Ni ona nije skroz bezbedna, znam, ali uz disciplinu, dogovor sa vodičem i neophodnu opreznost neće vam faliti ni dlaka sa glave, garantujem.

Rio de Janeiro

Verujte, ovde u njima ste najbezbedniji pod uslovom da poštujete pravila. Naravno, krek, sve opojne droge, prostitucija, trgovina oružjem, sitni merkantilizam, glavne su “privredne grane” i poslovi svake favele. U njima ovde živi više od tri miliona ljudi, a ima ih preko 700 u gradu Riu. Pravo da vam kažem neprijatnosti, džeparenja i kradje mogu da vam se dogode svugde i nigde u Riu, osim u odredjenim favelama za privremenu turističku posetu koja traje tačno po dogovoru. Nikakvih pravila nema, verujte. Zaista, treba imati i dosta sreće. Uostalom, Rio i nije Rio ako vam se ne desi neka manja kradja ili barem mala slatka otimačina. Kao da niste ni bili u njemu. Nije li to samo jedna od neopipljivih turističkih ponuda ovog nestvarnog i vrlo vibratnog grada?!

Obično se krade na nekoliko načina. Lokalni biciklisti kradu na biciklističkim stazama duž plaža, tako što vam jedan otima telefon iz ruku, lanac ili šta već imate i baca drugom koji prolazi paralelno suprotnom stranom u punoj brzini. Sve se odvija kao na šibicama, jako brzo i vrlo su uigrani, tako da od šoka nemate vremena ni da se priberete, a kamoli da ih pojurite. Zaboravite, i ne nervirajte se uzalud. Najčešće se krade na čistu otimačinu, na takozvanog trkača. Samo strgnu, uzmu i pobegnu. Postoje klasična džeparenja po busevima, metroima, kao i svugde u svetu, ali ovde se na takve stvari ni ne obraća pažnja. Nisu ni domen statistike. To se ovde podrazumeva, a Rio je sve, samo ne jedan običan grad! Ovo je grad gde se noću gotovo nikada ne staje na semafor, niti na crveno svetlo.

Rio de Janeiro

Ovo je grad gde svoju poslednju Kaipirinju možete popiti u nekoj od mikrotalasnih pećnica, kako ih rado ovde zovu i vrlo je jednostavna. U obližnjim gangovima obračunavaju se tako što vas prvo vežu, natrpaju gumama od raspalih automobila, pa vas poliju benzinom. Potom vas zapale molotovljevim koktelom ili običnom šibicom i tako lepo svetlite u mraku, sa obližnjeg brda. Sve je to videla iz daljine moja bivša devojka Ivana, boraveći ovde jedan svoj duži period. Bar su joj tako preveli oni koji sigurno znaju mnogo više o tome. Vratimo se na klasične kradje. Specijalitet Ria je teška kradja ili pljačka u takozvanim kontra makazama. Jedan vam prilazi i traži cigaretu ili novac, a dvojica se već uveliko šunjaju sa ledja. Tada dolazi i do klasične pljačke, gde vam traže novac uz pretnju hladnog ili vatrenog oružja. Obično traže da skinete sat, lanac, narukvice i sav novac koji imate. To se ne dešava baš tako često, pogotovo ne na turama “must see”, nemojte da brinete. Uglavnom se vrše u podnožju favela, zabačenih ulica kada ste već izgubljeni, jer garantujem da u favele ne možete ni da kročite.

Već na startu i pre samog ulaza u nju bićete skinuti do gole kože! To se dešava samo pod uslovom da idete na svoju ruku. Kako mi je i sama Marsela iz Brazilije objasnila većina Brazilaca nosi tri vrste novca sa sobom u tri različita džepa, pravi, sitan i lažan. Samo ni to ne pomaže više, jer su pljačkaši uveliko provalili foru, pa vam u najavi traže da izvrnete sve svoje džepove. Moguće je da vam ne uzmu sav novac, kartice i da se dogovorite, ako su iole razpoloženi ili manje agresivni. Bilo bi lepo da ste talični i da su se obe stvari poklopile, hmm. Prosto, ovde ljudi nisu toliko ratoborni i besni kao kod nas. n.p.r. pa je pri većim pljačkama moguć i sam pregovor, ako ste iole smireni, duhoviti, simpatični kao Zoran moj drugar, pa da se tog sunčanog dana prosto provučete imajući sreće. Jer, ako niste znali sunce je ovde prava retkost, zbog vlažne atlanske klime. Ala lažu silne razglednice i filtrirane fotke Ria okupane suncem sa gugla. Ima ga naravno, samo mnogo manje nego što se misli. Ovde je samo ozbiljna beda nesudjenih razmera i ogroman disparitet u klasnim razlikama koje su nama sa ovih prostora prosto nezamislive. Tako bar zbori i misli Zoran, inženjer koji je 16 godina živeo u Riu sa porodicom. Kako je privremeno ostao bez stalnog posla vozio je taxi. Može se pohvaliti da je jedini stranac koji je ikada taksirao ovim poznatim gradom. To su njegova iskustva primivši jednom vožnju na kvaku, tipa i ribu, doživevši baš takvu “simpatičnu situaciju”. Kasnije se u samoj vožnji zagotivio sa pljačkašima, odvezavši ih dobrovoljno na željeno mesto. Uz dobar vajb, alegriu i jaku priču rastali su se istalivši se. Kako reče Zoki, masovno kradu sa osmehom na licu i ponekad deluju vrlo benigno! To je razumljivo jer posle toliko godina iskustva saživite se s tim gde sve ovo postaje sastavni deo vašeg svakodnevnog života.

Rio de Janeiro

Ako se ikada budete šetali ili vozili bajsem, ulicama i plažama ovog prelepog grada moj vam je topao savet da satove, narukvice, ogrlice, sav nakit, krupan novac i kartice ostavite u svom hotelu. Neka malo odmore u sobi, nije na odmet! Ni tada niste bezbedni u potpunosti, jer mogu i kokos da vam ukradu ispred nosa i pobegnu, kao drugaru iz grupe u društvu sa nama, sedeći za stolom na prejakom Leblonu. To je samo triger, da vas navuku da pojurite klinca do obližnjeg ganga koji uveliko vreba čekajući baš takve cave kao što smo mi. Sve sam već snimio u daljini, slušajući razum i nedavši adrenalinu da nas savlada. Zaustavio sam Dragana u suludoj nameri! Jebeš kokos prijatelju moj i slamku u njemu! To je samo još jedna uža specijalnost i magija Ria, a ujedno i zamka. Kako meni ništa nisu ukrali, ni sam ne znam, verujte mi! Imao sam stvarno ludu sreću i to je jedini razlog. Bio sam vrlo oprezan, priznajem i kada sam rizikovao! Nema tog iskustva koje vam može pomoći ako je sudjeno. Ukrali su mi poslednje slušalice koje i ne računam u kradju u uzavreloj masi jedne subotnje procesije negde blizu prelepe katedrale Metropolitan Sao Sebastian. Mada, rekli su mi da ne kradu kod sakralnih objekata, jer su veliki vernici. Izgleda da su me slagali?! Hvala im svakako, jer sam i ja sada deo Ria i njegove svete arhive. Kako su ih samo suptilno skinuli kada su bile tako dobro umotane oko mog vrata, nikad neću saznati. Bar džabe nisam dolazio i stvarno bi bio pravi blam da sam se vratio netaknut. Sve u svemu, Rio zaista uopšte nije tako opasan grad kao što se priča. Stvarno je sve to mistifikovano, jer osećao sam se bezbedno, bar onoliko koliko sam se pazio, a pazio sam se mnogo shodno svom karakteru. Mislim da sam sve uradio što je bilo do mene. Mnogo je bio opasniji iz Beograda, pre i posle puta u Brazil slušajući sve ove priče. U svakom gradu na svetu, pa i u Riu izgubite svest o bilo kakvom strahu, bar dok se ne desi nešto. Kada ste u njemu obavijeni ste posebnim velom specifične energije, neopisivim sjajem i fantastičnim unutrašnjim osećajem koji izbija iz vas kao para, koja vas neprestano zaprašuje i drogira. Jedini pravi lopovi u njemu bili su mi loše vreme, kiša i oblaci, pa je pomalo bio i pust, kao i sve njegove slavne plaže. Možda su baš zbog toga svi majstori zanata svog i lopovi štrajkovali tih ozeblih, prolećnih dana. Verovatno su se ipak malo i smilovali je im je u posetu dolazila jedna, ozbiljna “svetska budala” večno željna ludih avantura i adrenalina. Propustili su me tamni vitezovi, čuvari grada da prodjem nekažnjen. Možda su me malo i pomilovale zaostale senke svoje prošlosti i ovog ludog grada ukusa atlanskog šećera u podnožju samog Boga i njegovog svetog carstva brda Korkovada.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

Piti ili ne piti – pitanje je sada

Čaj nas greje u toku zimskih dana,hladi u toku leta, čaj je prvi napitak/lek koji uzimamo kada smo prehladjeni, kada želimo da ubrzamo metabolizam …i uvek postoji razlog zašto ga konzumiramo. Čaj je samo jedan od turcizama koji smo preuzeli pre tko zna koliko stotina godina.

Preseljenje u Tursku je donelo jedno ozbiljno poredjenje naših zemalja sa ovim prostorima. Stvar koju neizmerno volim jeste turska kultura ispijanja čaja i prisutnost istog u dnevnom životu, što kod nas moram priznati malo ko neguje. Čaj koji uzgajaju na ovim prostorima je crni čaj. Ima jaku aromu, intenzivnu boju i na prvi utisak opor i specifičan ukus. Uzgajaju ga u regiji Crnog mora, jer tamo najbolje uspeva. 

Za pripremu čaja koriste čajnik iz dva dela- gornji deo je manji, i u njemu se kuva čaj, koji je izuzetno jak. U većem, donjem delu se sipa sveža voda i greje do tačke ključanja. Kada sipate čaj, jačinu možete dozirati u zavisnosti od toga koliko čaja, odnosno ključale vode dodate kasnije. Ispijanje čaja je poseban doživljaj i ritual. Uz čaj se počinje dan, ugovaraju najbitniji poslovi, donose odluke o budućnosti, čaj je verni pratilac svakog prijateljskog okupljanja, dobar dan i bez preterivanja, stil života

Bez obzira na godišnje doba, vreme i mesto, čaj se pije uvek, svuda i neprestano. Nebitno je u kom delu zemlje ste, u kakvom kaficu, restoranu, brzoj hrani… čaj je uvek tu, poslužen u tradicionalnim staklenim čašicama (mogu biti najrazličitijeg dizajna), sa tacnom na kojoj je položena mala, metalna kašika. Šećer u kocki je nešto što ide korak uz čaj, jer proces topljenja šećera u čaši i mešanja istog nalog metalnom kašikom je muzika za dušu i  igra za vaše ruke. 

Posetite planinski predeo, morsku obalu, selo, grad, vožnju brodom… čaj je uvek tu, vruć,  spreman da vas razgali, ugreje stomak, sačuva imunitet,donese neke nove prijatelje i iskustva u vaš život. Ukoliko volite čaj, verujte mi da će vam ritual ispijanja, spremanja i “življenja” ući pod kožu jer svet stane na kratko kada se odlučite popiti čašu čaja- nekoliko minuta mira i predaha, tišine i odmora samo za vas, pre nego nastavite užurban dan. 

Rize

A ovaj poseban tretman čaja ne bi ni bio toliko prisutan i izražen da nema divnih zelenih polja u blizini Crnog mora. Regija Rize, sa istoimenim gradom, prednjači po procentu uzgoja i proizvodnje crnog čaja. Ozbiljniji uzgoj čaja na ovim prostorima započet je 50-ih godina prošloga veka. U tehnologiju proizvodnje, zaštite, uzgoja i istraživanja se ulaže mnogo vremena i sredstava da bi kvalitet krajnjeg proizvoda bio perfektan.

Rize

Ime Rize potiče iz grčkog jezika, i znači “padina“. Rize i bukvalno jeste prirodno zelena padina. Postoji mnogo zanimljih mesta koje možete posetiti:

  1. Mnogo zamaka koji datiraju iz perioda 14. Veka. Jedani od poznatijih su Kale-i i Bala zamci, kao i ostaci zamka poznatog kao Đenovski zamak
  2. Neke od najlepših džamija koje možete posetiti su Gülbahar, İslam paşa i Cafer Paşa
  3. Ağaran vodopad je udaljen oko 30 kilometara od centra Rize-a. Vodopad je divan i mnogi veruju da je pravo čudo prirode.
  4. Ajder termalni izvori privlače sve više pažnje. Veruje se da je besprekorno čista voda mineralna i da pomaže u izlečenju mnogih bolesti. 
Rize
Rize

Postoji mnogo zanimljivih staza za pešačenje, kampovanje, planina za penjanje, jezera za kupanje. Rize je prava destinacija za sve ljubitelje prirode, tihog ali aktivnog odmora, i definitivno za sve čajofile. Ukoliko vas put nanese kroz ovu regiju u letnjem periodu, nemojte propustiti festival čaja, jer ćete se odlično zabaviti, naučiti mnogo korisnih stvari, a i definitivno zavoleti ovaj napitak.

A ja vas čekam vas pored Bosfora, sa čašom vrućeg čaja!

Bosfor

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad, Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj), Život je more, kuće kao kockice šećera, slana voda i Vaša želja je za mene zapovest iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj)

Turska je raznolika zemlja. Kako sam već spomenula u nekom od prethodnih postova, komunikacija je jako važan deo kulture i društvenog života, tako da nije teško zaključiti da turski jezik obiluje mnogim izrazima, izrekama i poslovicama.

Turci su izuzetno pozitivno nastrojeni prema strancima koji govore turski jezik (ili bar to pokušavaju). Prvo će vas gledati zapanjeno, a onda će se oduševljeno nasmejati i reći kako odlično govorite turski iako ste rekli najjednostavnije „Dobar dan“.

Volela bih da podelim sa vama neke od jako korisnih izreka koje možete naučiti pre nego što posetite ovu zemlju. Kod čitanja i izgovora važe jako slična pravila kao u našim jezicima- jedno slovo, jedan zvuk.

1. Hoş geldin (Dobrodošli) – ovu frazu ćete čuti na dnevnoj bazi.  Jako je puno koriste i bukvalno ćete je čuti pri ulasku u svaki javni prostor. Ima dublje značenje od jednostavnog dobrodošli jer se iza njega krije velika ljubaznost i gostoprimstvo.

2. Hoş bulduk (Bolje vas našli) –  je odgovor na Hoş geldin. Jako ljubazan i prisan odgovor na koji ćete se navići u jako kratkom vrmenskom roku- nekako se slažu jedno uz drugo.

3. Afiyet olsun (Prijatno) – pa mislim da je ovo najbitnija fraza koju trebate naučiti, jer hrana… pa hrana je drugo ime Turaka.

4. Eline sağlık ( Zdravlje tvojim rukama, ili verujem da bi naša varijacija bila Ruke ti se pozlatile) – ukoliko ste pozvani na večeru i osoba koja je spremila obrok je prisutna, ovo je nešto što biste trebali reći da pokažete koliko cenite trud i vreme uloženo u spremanje obroka.

5. Maşallah (Mašala) – izraz koji su preuzeli iz arapskog jezika, a mi usvojili. Koriste ga kada vide nešto lepo ili kada čuju dobre vesti.

6. Aferin (Čestitam, Svaka čast) – ukoliko želite da pohvalite nekoga mlađeg za dobro obavljen posao, koristite ovaj izraz. Generalno izbegavajte korišćenje ove fraze sa starijim ljudima jer je smatraju neprikladnom za zrele ljude. 

7. İnşallah (Nadam se, Božja volja) –  obično koriste ovaj izraz kada žele dobru sreću za neke buduće dogadjaje i planove, ali ne znaju ishod istih. Prosto znači privlačenje dobre sreće.

8. Allah korusun (Neka te Bog zaštiti) – ova fraza je prisutna u svakodnevom govoru, u govornoj i pisanoj formi. Na mnogim automobilima i autobusima možete videti ove reči ispisane jer se veruje da donose dobru sreću i  zaštitu.

9. Hoşça kal (Ostaj mi dobro) – postoji mnogo različitih načina da poželite dovidjenja na turskom, a ovo je jedna od njih koja će vašem pozdravu dodati malo prisnosti i topline.  

10. Kendine iyi bak (Vodi računa o sebi) – dosta je koriste kada se rastaju sa ljudima, i opet se izan je krije dobra namera do sledećeg vidjenja.

11. Tabii (Naravno) – ovo je fraza koju ćete dosta čuti u govoru posebno kada su ljudi saglasni sa nečime. Ponovljena dva puta ima jači efekat.

12. Kolay gelsin (Srećan rad, Neka ti sve ide od ruke) – jako puno korišćena fraza kada želite da poželite dobar radni dan nekome ko radi naporno i puno. Osnovna je kultura posebno ako vidite radnike javnih službi da im poželite uspešan radni dan, jer se njihov rad i zalaganje jako ceni.

13. Eyvallah (Hvala) – ovo je izraz koji koriste ljudi u jako slobodnom značenju i neobaveznom govoru, Čućete taksiste kako koriste ovaj izraz mnogo, sa obaveznim postavljanjem desne ruke na srce. To je poseban način naglašavanja zahvalnosti. Izbegavajte da koristite ovaj izraz i pokret sa nepoznatim ljudima, jer vas mogu smatrati previse druželjubivim i onda ste u problemu druge vrste, kako se otarasiti svih pitanja i radoznalosti koja kipi iz njih.

14. Oha! (slično našem Oho) –  ovo je sleng reč. Označava iznenadjenje i šok nekom datom situacijom ili osobom. Nije jako pristojno koristiti ovaj izraz, tako da budite pažljivi da ga koristite sa bliskim prijateljima.

15. Çok yaşa (Nazdravlje) – pa, i Turci kijaju.

16. Geçmiş olsun (Brz oporavak) – ovo je jedna od najkorišćenijih fraza u turskom jeziku. Koriste je i kada su ljudi  bolesni pa zaista žele nekome brz oporavak, ali i kada se nešto loše desi, u značenju nadanja da će neprijatna i bolna situacija brzo proći,   

17. Abi/ Abla (Brate, Sestro) –  reči koje koriste kada se obraćaju sa poštovanjem nekome starijem od sebe. Kod njih takodje postoji ona naša varijacija teta (teyze) i čiko(amca) za puno starije ljude.

Spisak reči i fraza je dug, ali ovo su neke koje će vam sigurno značiti ukoliko posećujete Tursku, ili će vas bar nasmejati.

Do sledećeg čitanja- Şerefe! (Živeli!)

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

BALI – Keep calm and wear a sarong part 05

...link za prethodna 4 posta...

50 nijansi Ubuda, niti jedna mračnija, samo jedna strašnija…

Je li alarm probudio nas ili smo mi probudile njega, nisam sigurna, ali da se opet nismo naspavale bilo je posve jasno.

„Potpuno sam zaboravila da se ne vraćamo u Kutu noćas, a stvari nisam spremila!“ – prozborila sam umjesto dobro jutro.

„Aha“ – dodala je jedna.

„Fuck!“ – nadovezala se druga, mom krevetu bliža, i dala mi do znanja da nisam jedina.

Možda nam ni ne trebaju, tko zna što nam Madi danas sprema – bile smo sarkastične. No, u svakoj šali ima malo (ili pak punooo više) istine. Anchy i ja spustile smo se na doručak i pokorile restoran uspješno izbjegavajući balijsku kavu.

„Meni su ovi rezanci zaaakooonn!“ – promrmljala je Anchy punih usta.

„Nikad neću razumjeti kako to možeš jesti za doručak, Anchy?!“ – moralaaaa sam.

„Ono neidentificirano od jučer više mi ne pada na pamet staviti na tanjur“ – pridružila se i Copri – jedina koja nam je falila s oskudnim izborom na svom tanjuru.

Madi je danas ipak čekao nas. No, nije se bunio, vrijeme je dangubio razgovarajući s osobljem hotela, pipkajući po mobitelu i uživajući u cigareti točno ispod znaka koji je na tom mjestu zabranjuje. Feels like home. U nekoliko navrata dozivale smo ga na kavu, no pozive nije prihvatio.

Blink – blink zasvijetlio je mobitel. „Girls, is all OK? How was yesterday? Enjoy Ubud today!“ – sjetio nas se Yogi. Imala sam par ideja što mu odgovoriti, ali ruku na srce Madi se jučer pošteno iskupio s odabirom restorana, pa smo se suzdržale, uljudno napisale hvala i krenule prema Madiju.

Ubud?“ – dočekao nas je upitom.

„Ubud“  – odgovorile smo sjedajući u kombi.

„Madi, how long to Ubud?“ – znale smo i same, no tko pita ne skita…

„Yes“ – odgovorio je još jednom i podsjetio nas na jezične barijere koje vladaju kombijem.

„Mini fali Riččččiiiii!!“ – zaključila je Anchy, identičnom izjavom od jučer.

„Ne znam tko je Riči, al’ sada fali i meni“ – uključila se i Copri

Falio je i meni, no šutjela sam. Što zbog toga što nisam htjela dodavati ulje na popriličan požar, što zbog činjenice da nisam osobito uzbuđena zbog prve destinacije na koju odlazimo po dolasku u Ubud.

O Ubudu prije planiranja putovanja nismo puno znale, ali nekoliko zanimljivih nedovoljno otkrivenih činjenica koje smo doznale bilo je sasvim dovoljno da se tamo odlučimo zaustaviti duže od dana. Uz to, od tamo sutradan krećemo još sjevernije prema dijelu otoka koji nije zasićen turistima, a tom se danu izrazito veselimo.

Sve stvari koje su me veselile doživjeti u ovom gradu zaokupirale su mi mozak toliko da ulaz u Secret Monkey Forest nisam ni doživjela sve dok mi Madi nije uputio značajan pogled stila „Ti ćeš čamiti u autu??“ Neću. No mogla bi. Zaista nisam ljubiteljica majmuna. Ne bojim se (ili možda samo malo), a, ali, nego, već se uz njih osjećam apsolutno neugodno, a i neki naši prijašnji susreti po otočjima svijeta nisu izazvali zapamćene simpatije.

Dok sam se jedva izvlačila iz auta, jedna je već frkala svoju cigaretu, a druga ulijevala onu tekućinu sumnjiva mirisa u svoju električnu spravicu za pušenje, bez koje se ne odvaja čak ni kad spava. Provjereno!

Upravo me Copri požurila prema ulazu, komentirajući kako će ovo biti totalno fun. Anchy je dijelila njeno mišljenje. Znate tko nije, no upravo smo keširale 5 dolara (umjesto regularnih 6 pa ponesite iksicu),  platile ulaznicu, pa je to manje bitno. Jedinu dozvoljenu šetnicu slijedile smo onoliko dugo dok nismo pobjegle iz vidokruga redara.

Monkey forest

„E mislim da je ovo ono prvo skretanje“ – javila se ispuhujući onu paru iz usta i skrivajući električno čudo u ruci pred Svetom šumom koja ju – baš kao i recepcija našeg hotela u Kuti – zabranjuje.

Doznali smo za neke skrivene kutke ove šume i morale smo ih same doživjeti. Preporuke nisu iznevjerile, pred sobom smo imale opustošene predjele nama nesvakidašnjeg prekrasnog zelenila – samo za nas. Da nam idilu uskoro nisu poremetili stanovnici po kojoj je šuma i dobila ime usudila bi se reći kako ljepšu gotovo nikad nisam ni vidjela (Vilo Velebita – moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh). Dok su ih cure s veseljem promatrale, ja sam ih s još većim izbjegavala. Ne baš uspješno!

Monkey forest

„Ajme, vidite most“ – Anchy je uperila prst u visine, a imale smo što i vidjeti.

Prekrasno kameno zdanje (u stilu vilenjačkih gradova iz Lord of the rings-a) skriveno među dugim lijanama (ako su to lijane, botanika nije moja grana ekspertize). Anchy je otrčala gore dok smo mi pripremale kameru čekajući na mjestu. Slično je ponovila i Copri, dok sam se pripremala za novi škljoc. Na kraju sam istu rutu slijedila i sama, uspela se na most i taman kad smo prizor planirale ovjekovječiti, u zagrljaj se (nepozvan) ubacio majmun, ostavljajući me potpuno šokiranu.

Monkey forest

„Nije ti ništa, samo te dotaknuo!!“ – smirivale su me cure. Neuspješno. No, fotkanje smo odradile i brzinom munje nestale od tamo.

„Hajmo dolje, tu nema nikoga“ – Anchy je odredila daljnje kretanje, pozivajući na puteljak uz potok ispod mosta.

“Borile” smo se s kamenim gromadama i uživale u ugođaju sve do dijela od kamo nam ne bi preostalo ništa drugo nego plivati dalje i vrlo vjerojatno tako se utopiti. U tom trenu skužio nas je drugi redar, ljutito nas pogledao, uzviknuo DANGER i natjerao nas vratiti se na šetnicu. Kako smo od tada dobile svog osobnog bodyguarda svaka daljnja avantura ovim dijelom više nije dolazila u obzir. U tom trenu smo negdje odlučile i kako nam je dosta, tu i tamo zastale uz okupljališta majmuna, hramove koji ni ovdje ne manjkaju i uskoro krenule prema izlazu. Svakog gosta sat vremena dosta!

Monkey forest

Tegalalang Rice Terrace bilo je sljedeće odredište. Nismo poklonici masovnog okupljanja, no Tegalalang smo zamoljeni vidjeti kako bi o njemu mogle kasnije i pričati. Ulaz nismo platile, ali nam je dana narukvica koja je odmah izgledala sumnjivo, a takve navlakuše ne volimo. Ako smo nešto usvojile kroz naša putovanja bilo bi to da je besplatno UVIJEK najskuplje.

Brzo nam se pridružila i lokalna domaćica, ali smo se na njenom prisustvu uljudno zahvalile i prvom prilikom istoj pobjegle. Da se razumijemo, Tegalalang je (nama Balkancima, čak i Europljanima) poprilično nestvarno, nesvakidašnje mjesto i usudim se kladiti da rižu nikad niste vidjeli u ljepšem izdanju. Terasna polja oduzimaju dah, čak i nekima među nama koji traumu predoziranja rižom (tijekom boravka na Thailandu i nekim drugim predjelima života) nikad neće zaboraviti. Ako ste turist – koji voli posjećena i provjerena mjesta destinacija na kojima se nalazite – Tegalalang ne smijete zaobići. Ako ipak niste ti, odaberite bilo koju drugu plantažu riže i nećete požaliti.

Ovdje smo probale i poznati Bali Swing (koji se plaća!), skompale se s radnicima koji upravljaju ljuljačkama, a koji su nam potom priredili i malo drugačije ljuljanje. Oni su se smijali odmah, mi se tome mirno tek ponekad možemo nasmijati danas.

Bali swing

Pronašli smo i cool photo spotove, potrošile određeni postotak baterije na mobitelu fotkajući i krenule prema izlazu gdje nas je spremno vrebala naša domaćica. Ponudila nam je degustaciju balijske kave, no prekratko smo planirale ostati da održimo prezentaciju o tome što o toj kavi mislimo, pa smo se još jednom zahvalile i doista napustile lokaciju.

Luwak coffee good?“ – iz daljine nas je pitao Madi.

„Yes“ – ovaj puta smo šture (i lažljive) bile mi.

Luwak nismo probale. Jedan od razloga je što smo se s njom susrele prije, drugi činjenica da možemo preskočiti kavu koja se hvali time da je proizišla iz probavnog sustava neke životinje. No, da nismo već probale, svakako bi. Jer kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Bogati Rimljanin u slučaju Luwak kave.

„Je l’ sad vrijeme za sarong?“ – jedva razumljivo je promumljala Copri žvačući sendvič.

„Yep. Tirta Empul it is! Vadite marame.“ – odgovorila je Anchy istovremeno frčući novi duhan u kombiju, što je Madi gledao u retrovizoru i bio nimalo sretan, ali potpuno oprezan da ju zaustavi ako joj padne na pamet zapaliti. Što nije.

Tirta Empul Temple drugačiji je hram i nama se poprilično svidio. Posjećuje ga horda turista koji se u njemu i kupaju, vjerujući u sveti planinski izvor i mogućnost čudotvornog izlječenja. U narodne predaje ne ulazimo, već ih poštujemo. Palo nam je na pamet i samima zaroniti, ne toliko zbog potonjeg, već činjenice da nam je vruće, no dugački red odvratio nas je od pomisli. Drugi put…

Tirta Empul Temple

Umjesto osvježenja, biramo šetnju i još malo vrućine. Spas nalazimo u hladu pod jednim kompleksom hrama gdje planiramo odmoriti. No, ne uspijeva nam predugo. Prilazi nam grupica sredovječnih (pristojno nećemo reći starijih) turista s Jave koji su ovdje na proslavi Nove godine i mole nas za zajednički selfi. Nije nam baš jasno, no objašnjavaju kako smo drugačije, visoke, bijele, mršave. Realno, izgledom potpuno drugačije od njih, iako u našim europskim okvirima ne odskačemo od prosjeka većine. Jedna slika nikoga nije ubila pa pristajemo. A tada, vade jedan, pa drugi, pa treći, peti i deseti mobitel, kameru, selfi stick… slikamo se iz ovog kuta, pa iz onog, pa odozgora, pa odozdola… i sve to trajeeeee… ostali turisti također zastaju promatrati ovaj show. Nedostajao je još samo dron, pa da kolekcija uređaja bude potpuna! Ruku na srce i same umiremo od smijeha te smo ih zabilježile i na našim mobitelima.

„We need to go“ – nakon pola sata uspjele smo se oprostiti od njih, kao i od hrama pa krenuti prema parkingu u potrazi na Madijem.

Sljedeća stanica bila je Kintamani Region odakle želimo uživati u ručku s pogledom na planinu i vulkan Batur te jezero istog imena. Jedan od ljepših objeda s pogledom. Nesvakidašnji svakako. Ručak je bio buffetskog tipa, želuci prazni, a hrana odlična, pa sve ovo ima opravdanja zašto smo se do auta vratile gotovo puzajući i prejedeno. Za informaciju, vulkan je aktivan, o čemu smo bile obaviještene porukama obitelji koji su nam već drugo jutro slali snimke o aktivnosti vulkana i upite jesmo li žive. Do danas (doslovno, jer ovo čitaju) ne znaju da smo tamo bile samo nekoliko sati prije.

„Što je sad na redu?“ – javila se Copri dok smo kretale s parkirališta.

„Što se mene tiče – krevet!“ – bila sam apsolutno iskrena.

Ubud! Jedva čekam grad!“ – sasjekla me Anchy, arhitektica i velika zaljubljenica u urbanizam.

Tako je i bilo. Kroz već poprilično zakrčene ceste ulazimo u Ubud, u blizini smještaja molimo Madija da nas ostavi baš tu jer gužva postaje iritantna, a naše kretanje nepostojeće. Grabimo stvari, upadamo u smještaj, ostavljamo prtljagu i krećemo prema gradu.

Prošvrljale smo poznatom tržnicom, iscijenkale se za komade koji su nas zanimali, pokupovale par suvenira i na izlasku srele ekipu iz hotela koji su ovdje na organiziranom izletu s agencijom (koja to nije).

„Mnogo nam je drago da smo vas sreli. Čuli smo da same vrludate otokom. Mnogo dobro. Nama se s njima ne putuje, stalno nešto iščekujemo, možete nam dati broj tog privatnog prijevoza da probamo i sami?“ – zaskočila su nas tri mlađahna (navodno poznata) futbalerčića iz Srbije koji su na Bali doputovali s nama. „ Jao, pa vi ste vidjeli svašta. Probat ćemo se i mi organizovati“.

Razmijenili smo kontakte i ostavile dečke da uživaju u gradu, a nastavile uživati i mi. Nakon obavljene tržnice vraćamo se na ulice Ubuda, pikiramo terasu kafića na vrhu jedne zgrade, kao i jeftinu ponudu koktela i ostajemo tamo dugo. Baš dugo. Ispratile smo gotovo sve goste koji su posljednjih sati posjetili ovo mjesto, popile i sav Mojito koji su imali, otkrile najdublje osobne tajne i nekoliko sati poslije shvatile koliko je zapravo sati.

Na putu prema smještaju sjetile smo se kako u njemu vladaju komarci, a s njima nema šale. Stajemo u trgovini, kupujemo najsmrdljivije i najotrovnije sredstvo protiv komaraca, ušuljavamo se u sobu, trošimo sredstvo do kraja, a zatim vrijeme provodimo na terasi kako – u želji da ubijemo nemani – ne bismo otrovale sebe.

Tuš, krevet i prve naznake pospanosti. A komarci? Pa recimo to ovako: Mojito vs Mosquito 1:0! 

Instagram click_away_together HIGHLIGHT sa svim videima

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 06

Mundial Rooftop Bar

…za prethodnih 5 postova CLICK ovdje

DAY 7 Mmmbop… Hanson brothers, Vida i ostala Prstenova družina

„Javili se dečki iz Australije, stigli su u Lisabon i pitaju što ćemo večeras“ – umjesto dobro jutro promrmljala je Copri.

Ha? – u čudu smo je gledale dok smo po ne znam koji put žvakale kroasan od čokolade koji btw nitko od nas obično ne jede. No, kad si u Portugalu, a doručak je poprilično jednoličan, tko može odoljeti prenoćnoj slastici?!

„A fak… blejite u mene… bit će da vam nisam rekla! Javila se cura sa recepcije hostela iz Porta, da su pitali za kontakt pa je ona pak pitala ako smije dati da se jave kad dođu u Lisabon. Dala sam, onak’ iz pristojnosti, mislila sam da se neće javiti“ sasvim je smireno objašnjavala Copri. Oookkk pomislih, nemam pojma, no bili su simpa, što jest jest…

„Dakle, danas vrtovi, povratak u sobu, izležavanje, pa neki rooftop“ – prekinula nas je Sekić. Njoj, našem lokalnom GPS-u i Route planeru ne volimo prkositi. Pokorno se spremamo i ranom zorom (u 11 sati) napuštamo hostel.

Vani se temperatura, baš kao ni jučer, nije šalila i mije nas ugodnih 32 Celzijusa. Sa sjetom se prisjećamo onih prohladnih dana kada smo tek stigle, no strpljivo čekamo večer i povratak vjetra (koji nas onda opet tjera da čeznemo za toplinom). I tako u krug… eh…

Sva sreća pa ćemo među drveće i tako tih +30C nećemo ni osjetiti u punoj snazi. Parkove smo slabo obilazile od kada smo u metropoli, a grad je i po njima poznat. So, let’s idemo…

Naš smještaj nalazi se u izrazitoj blizini Praça do Marquês de Pombal (The Marquis of Pombal Square) na koji se nastavlja Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park), posvećen uvaženom Englezu koji se došao druškati s lokalcima, a lokalci brže bolje u zahvalu promijenili naziv parka (od onog park Slobode do, eto, parka za Eduarda). Na vrhu parka nalazi se najveća zastava Portugala na svijetu, pa ako ne znate kako izgleda i/ili se s putovanja ne možete vratiti bez selfija sa zastavom, ne propustite ovih 26 hektara zelenila. U sklopu tog parka nalazi se i ogromna statua te paviljon, al’ ubijte nas nježno ako se sjećamo imena (pitajte Google). Uglavnom, zanimljivo oku, no ako propustite, sve je OK, preživjet ćete…

Osobno me više dojmio Garden of the Calouste Gulbenkian, koji – iako “nastavljen” na gore navedeni park – nije baš tako jednostavan za lociranje. Više to podsjeća na tehniku ili pjesmuljak “pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol”. Baš tako je izgledao naš put do njega.

Sladak park, pronaći ćete tamo potočić koji je dom brojnim pticama, kornjačama, drvenim mostićima i vrlo druželjubivim patkama. Dvije od njih pridružile su nam se dok smo čilale na klupici, raspravljale o novim opcijama za CLICK AWAY together i razmišljale što jesti prije povratka u hostel.

Idemo na salaticu i vino gdje smo bile prvi dan, bio je plan. S obzirom na to da se nalazi u blizini hostela, da je hrana super, a vrijeme i dalje neumoljivo vruće, naš odabir bio je sasvim logičan. Činjenica da je baš taj restoran zatvoren, od svih drugih restorana u okolici i šire – baš i nije. Sekić je još prije „ošacala“ Burger King i znale smo u kojem će pravcu nastaviti sama. Copri i ja sjedamo u Local Healthy Kitchen („zdrav“ restoran lijepih tanjura i nešto manje lijepih cijena, no nije beg cicija, pogotovo na ovoj temperaturi). Dok čekamo hranu, posuđujemo salvetu iscrtavajući logo za CLICK.

Oko 3 sata, site i pomalo krepane, nalazimo se u sobi. Plan je bio da se odmorimo, spremimo, pa krenemo prema Convento do Carmo (Carmo Convent), gotovo jedine preostale građevine na našoj TO DO listi, a koji još nismo vidjele. Plan je propao pod pritiskom lijenosti i činjenice kako nam još posljednji dan preostaje za popuniti prije leta. Stignemo, opravdavale smo se i nastavile ljenčariti.

E sad je već fakat vrijeme za rooftop, shvatile smo oko 19h navečer. Cilj nam je uhvatiti zalazak, popiti precijenjeno piće, dobiti upalu mozga od nove vjetrometine koju očekujemo na vrhu zgrade i na kraju sići natrag međ’ pošten svijet.

Tako je nekako i bilo. Mundial rooftop lijepo je mjesto, prirodnih vidika na grad, pokoje dizalice i namještenih persona koje ga posjećuju. I mi smo se tamo našle, pa nećemo kritizirati klijentelu… (bar na glas). U vrsti, kao učenici 2.a razreda, ponizno smo čekale naš red dok krotiteljica balkonskog prostora (konobarica) nije odlučila izbaviti nas od stajanja i smjestiti za stol. Lucky us!!

Naručujemo sangriju, upijamo posljednje zrake sunca, taktički izbjegavamo vjetar koji postaje sve jači, škicamo tvrđavu Sao Jorge na brdu (u koju neki dan nismo ušle), slikamo sebe i sve oko sebe koji priđu umoljivih pogleda i s mobitelom u rukama.

„E, Australci su na tvrđavi i upravo su nas locirali“ – prokomentirala je Copri pokazujući nam fotku koju su poslali – naš birc s tvrđave Sao Jorge. Nekoliko trenutaka kasnije i ulica dalje srele smo se s njima.

Australci su fini mladići s kojima smo se super družili u hostelu One Ribeira u Portu, a nisu nam smetali ni večeras. Blesav je to dvojac, koji neodoljivo podsjeća na Hanson brotherse pa sam tako u sebi pjevušila onaj Mmmmbop svaki put kad bi ih gledala. Plavokose glavice netom su prije Portugala posjetile i Hrvatsku pa su nas pošteno nasmijavali svojim dogodovštinama – kako u nas, tako i ovdje u tuđini.

Vode nas u Pink street, kažu. Nemam pojma o čemu dečki pričaju, no nešto baš i ne volim te izraze povezane s bojama… red district, plavi telefon, crni pojas… sve to odmah priziva probleme…

„Kako mislite niste čule za to?!?! Pa to je žila kucavica noćnog života Lisabona“ smijali su se dečki. Ahaaaaa, zato nismo čule…

Muvali smo se nekih 20 minuta kroz uličice Alfame, a završili neposredno uz Cais do Sodré. Pokušali smo naći otvorenu trgovinu i kupiti neku cugu, no detektirati supermarket u Lisabonu izazov je sam po sebi i u podne, mission impossible oko ponoći.

Sjedamo na zidić uz rijeku Tagus. Copri i ja čavrljamo s Australcima, al’ Sekić se dohvatila susjeda do nas afrikanskih korijena i ne znam kako, a još manje zašto, za cca 10min s njihovog je razglasa odzvanjao hrvatski Linđo! Uz zvukove domaće muzike, s nimalo takvom ekipom, guštamo u večeri, a jedan od Australaca bez ikakvog razloga izvodi savršeni stoj na rukama i tako dubi do iznemoglosti… Drugi ga prati, a ja ću to moći, onako, nikad!!

Žedni smo, odlazimo nešto popiti, dolazimo do mosta s kojeg puca pogled na Sodomu i Gomoru Pink street-a. Jao živote. Silazimo niže i ulazimo u opaku zonu. Hašiš, marihuana, speed, kokain, heroin žele ti dobrodošlicu odmah na ulazu, na tebi je samo da odabereš broj, sigurno ćeš pogriješiti. Policijsko vozilo u blizini nimalo ne ometa revne dilere u naumu zaraditi što više. Bircuz do bircuza, noćni barovi, preprodavači ruža, Samosa, peciva ili pak svjetlećih rajfova i naočala, ma baš svi su tu… a ne falimo ni mi…

Pink street, Lisbon

Dok naručujemo cugu, prilazi nam fratar iz Britanije u pratnji svinje, doktora i princeze. Ne, nisam potegnula za nekim od opijata s početka ulice! Riječ je o šarmantnoj ekipi iz UK-a koja proslavlja frendičin rođendan u zanimljivim kostimima. Sekić je tako pokušao bariti Isus (zli jezici ovog svijeta utihnite – true story), meni se nešto približavao Superman, a Copri nam je bila pod zaštitom Australaca i time nešto teža meta.

“E, ovaj Brett (Australac) je isti Vidaaaaa!” (Domagoj Vida) uvjeravala sam cure. Složile se mi, složili se oni nakon search-anja Google-a u potrazi za našim proslavljenim reprezentativcem. Sekić mu je još pridavala i sličnost s nekim likovima Gospodara prstenova, no u cilju otklanjanja negativnog konteksta, nećemo dublje o ovom.

Spava mi se, rekla je Sekić još davno. Spavalo mi se i samoj. Jedino je Copri odavala znakove “mogla bi još izdržati”. Mogli bi definitivno još – odavali su i naši prekooceanski frendići, ali ideju da nastavimo kod nas ipak smo odgodili za neki tamo drugi put… ili nikad…

Prepustile smo se Sekić i njezinom “follow me, please” na urnebesno smiješnom nepostojećem engleskom. Nakon što nas je prošetala portugalskim dijelom ulice, približila predio za Vikinge, Šveđane i Dance, Europu generalno ili pak samo pročitala natpise s okolnih zgrada, sasvim zadovoljno sjedamo u Uber i krećemo doma…

Baixa, Lisbon

Mmm bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop ba duba dop du.

Instagram highlight sa svim videima i čudesima 🙂

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 05

Carcavelos beach

…za prethodne postove CLICK ovdje

DAY 6 – Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi – koliko to Atlantik dopusti…

Sjećate se one „I car sjedne, da se malo slegne“? Ok, ok, malo sam masakrirala uzrečicu koja originalno u sebi ima i neku hranu, no the point is: zlatno pravilo nalaže, nakon 6 dana uzastopnog lutanja brdima, gorama, morima – miruuuj! Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi. Pučkim rječnikom: zaboravi na alarm, ništa se mora (sve smo se namorali), slow motion…

S tom doktrinom na umu, budimo se same. Susjed – vidi čuda – ne kašlje! Nadamo se da je napravio check – out prema ovozemaljskom domu (umjesto check – in prema Onom gore). Kuharica, zapravo teta s pregačom jer nikad je nismo vidjeli da ekšali nešto kuha, lupa tanjurima (al’ to je znak da doručak čeka pa velikog srca opraštamo). Meditaciju uredno preskačemo (bit će muke opet kad se vratimo doma), kavu nikako.

Danas se plažiramo. Konsenzus usvojen. Mjesto gdje točno – malo manje. Carcavelos, Setubal, Costa da Caparica. Pa opet, Carcavelos, Setubal, Costa da Caparica – Google Maps, TripAdvisor, forumi, prijatelji, partneri i rodbina… par, nepar… tri, dva, jedan… ne pali… i dalje smo neodlučne. Dobro, činjenica kako je Carcavelos najbliže i da se tamo dobro gori (javila je Megi) presudila je u odabiru.

Šetuckamo do stanice vlaka na Cais do Sodré na ugodnih +30C (da, da, zna i Portugal pomaziti vrućinom), kupujemo povratnu kartu, diskretno se otimamo za sjedeća mjesta, krećemo i za 30-tak minuta brzinski napuštamo vlak zajedno s većinom ljudi (stampedo kao usred neke žešće racije u koju upada murija, prošlo je 23h, a mi nemamo 18 i još pijemo alkohol) Iza nas u vlaku ostaje pustoš…

Slijedimo masu južno, južnije i ne griješimo. Pred nama pogled na beskrajno plavetnilo. Finally!! Vruće je (sad je to već problem, a sjetite se jadikovki zbog hladnoće!), želimo u hlad. Plaža je kilometarska, s hrpom suncobrana, a mi pikiramo jedan od njih.

„Ola! 7,5 EUR“ – reklo je momče poznato na plaži kao šaptač ležaljkama. S obzirom na to da ovo pišem iz Šibenika, gdje izvan sezone samo jedna ležaljka dođe 50kn (mi smo toliko ili čak manje platile za 2 ležaljke i suncobran), dođe mi da sjednem u avion i vratim mu ona tri eura više za koja smo se uspješno iscjenkale. Temperatura zraka postaje ugodno tropska, a ocean jednak toplinom onom sa sjevera hemisfere (ako zaškiljite sasvim lagano možete utonuti u feeling Baltika)! Swimming – >Are you sure you want to skip this step? -> Hell, yes!! -> i bacamo se na ležaljke.

„Daj me slikaj, ubacujem hešteg“ – Sekić nas je prekinula u našem non – contact periodu. „Daj me slikaj, al onak, sakrij ljude“ – nastavila sam i sama blizu mora. „Daj me slikaj, al’ s vesturinom koju sam kupila u Portu da ekipi pokažemo portugalsko ljeto“ – dodala je Copri i fakat izvadila onu sibirsku vestu iz torbe. Krepale smo mi, krepavala je plaža…

“Cure imamo društvo” – WhatsApp-om se javila Sekić i prekinula photo session. Pa hajde da škicnemo. A imamo i što… tik do nas se smjestilo tamnoputo muško društvance nalik na ono iz srca Bronxa (ili pak Gvineje, doznat ćemo kasnije), paket njihove pive i oskudno znanje engleskoga. Ovo zadnje nimalo im nije predstavljalo prepreku i već sljedeći tren počele su one unikatne floskulice: “You – from?!”

I dok smo se diskretno distancirale i fokusirale na Sekićinu riznicu pjesama na mobu (te netom donesene dvije litre sangrije), ekipa je ipak bila uporna i malo po malo zaposjeli su nam ležaljke. Ne, nismo neke nedodirljive frajerice, al’ barijere u komunikaciji pomalo su bile iritantne.

Negdje oko 3 popodne počele smo razmišljati o hrani, ali 3 sata poslije više nam, pod utjecajem sangrije, i nije bila na pameti. Ekipe do nas bilo se malo teže ne sjetiti jer personal space gotovo više da ni nije postojao. U priču je uletio i Raul, zapravo jedini polu – nabadač / govornik engleskog u ekipi. Simpa lik koji se sam poslužio Sekićinim mobitelom i olakšao si put do njenog Instagrama. Hvala ekipa, super smo se zabavljali, al’ zalazak sunca tjera nas, usprkos ponudama ipak neudanima, na povratak u Lisabon.

„Nismo probale onu kantinu što je Megi rekla“ –  u vlaku je dobacila Sekić. Pa eto gdje ćemo večeras! Cantino do Sao Jośe bila je još jedna na popisu weird mjesta za jesti. Skučena u pokrajinsku ulicu centra Lisabona, suterenski prostor prepoznale smo isključivo po mirisu hrane i popunjenosti do posljednjeg mjesta. Simpa smo i glavni konobar krči nam mjesto na perifernom dijelu kantine. Nimalo drugačiji od onog centralnog doduše! Dijelimo ga s još jednim parom koji se isto kao i mi osvrće oko sebe ne vjerujući da nikada nije bolje jeo, neovisno o tome što prostor neodoljivo podsjeća na kupaonicu osrednjeg provincijskog studentskog doma. Sve je to nebitno u usporedbi s hranom koju smo upravo smazale. Nacerene i punog želuca patile smo svakim novim korakom do našeg hostela.

Liježemo, uploadamo slike i nastale snimke, dobro smo odradile ovaj dan!

Instagram story

A Raul? Još danima nas je zabavljao svojim Instagram storijima snimljenim u gepeku nekog sredovječnog auta. Već dugo nisam sa Sekić o njemu, odoh da je malo bocnem…

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 04

Telegrafico de Gaia

…ako niste pročitali PRETHODNE postove – CLICK 😉

Day 4 and 5 Kako smo zaglavile u Portu… i zašto to mislimo doslovno

4:12. Lučki radnici svih zemalja ujedinimo se. Ustajanje. Kljucanje. Kava iz kofera (kao vječno neizliječena ovisnica o kavi i putnica s kilometrima u nogama, koja se nebrojeno puta uvjerila da kava „abroad“ neodoljivo podsjeća na prljavu vodu u kojoj je netko oprao noge, naučiš na teži način da tursku kavu uvijek i svugdje nosiš sa sobom). Kljucanje i dalje. Taxi. Aerodrom. Boarding za Porto. Sletjeli smo prije nego uzletjeli. Sekić, koja baš i nije entuzijastični fanatik letenja, nije se stigla pošteno ni uplašiti, već smo suvereno lutale čvrstim tlom aerodroma u Portu tražeći smjer za centar. Metro-om do grada i potraga za kavom, doručkom i pokojom toplom odjećom može startati.

Sjedamo u kafić nedaleko trga Liberdade, željezničke stanice Sao Bento i (kaže google maps) našeg smještaja. Žicamo zrake sunca, gladne oči naručuju najveće komade hrane (ne ujedno i najfinije), KAVU i function mode is on! „Cure kako ono ide vaš hashtag, ubacila bi neke fotke“ – dobacila je Sekić i srknula posljednju kap kave. #clickawaytogether – odgovorile smo i srknule našu.

Tužno, ali istinito, ozeble opet razmišljamo popustiti shopping mallu ispred gradskih atrakcija u potrazi za nečim toplim za obući, no dozivamo se na vrijeme. Hajmo ipak ne…

Zvrrrnnn… zvonimo na vrata hostela One Ribeira, bookiranog svega dan prije, nakon što smo dobile cipelu od prethodno rezerviranog, pod isprikom kako kartica nije prošla. Ista ona s kojom smo do tad i od tad bookirali sve. Yeah, right. No, na kraju je to jedna od boljih stvari koja nam se dogodila u ovom gradu. Ne znajući, ugrabile smo novi hostel u prekrasnoj zgradi staroj više od 300 godina sa super ekipom. “Ne jedite puno navečer, kuhamo za vas” – ispratili su nas dok smo kretale prema gradu. Lajkamo ih u startu, a ovaj poziv nećemo odbiti.

Da li zbog manjka sna ili viška šećera raspoloženje nam je bilo na vrhuncu. Minglale smo se oko katedrale, zavirivale na razne balkone s kojih pucaju vidici na grad, rijeku, zatiljke drugih turista i taj poznati Ponte de Dom Luís I (Dom Luise Bridge) preko Duoro rijeke (vjerojatno ovjekovječen mobitelom svakog drugog stanovnika ove planete koji su se nekad zatekli u Portu). 

Prelazimo most – i da – ideja je rođena u svakoj od naše tri glave istovremeno – žičara iznad spomenute rijeke i ovoga grada s dušom. U roku 6 minuta svaka je izvadila jednako toliko eura, a upola kraće od toga zatvorila su se vrata naše nebeske kočije. Kako su nam se brzinom svjetlosti u kabinu ubacile i tri indijske glavice ne znamo ni dan danas…

Ready, steady, go… i dok smo se mi zabavljale slikajući se međusobno, svaka zasebno, videima, boomerangom, negdje oko 100m iznad zemlje idilu nam je prekinuo čudan zvuk. Zastoj žičare i opako ljuljanje na vjetru, a potom kretanje žičare unatrag te ponovni zastoj i ljuljanje. Namještaljka – komentirale smo prvih nekoliko sekundi… namještaljka – uvjeravale smo se sljedećih nekoliko … sranje – uvjerile smo se sljedećih nekoliko minuta.

Dernjava naših indijskih suputnika nije pridonijela atmosferi… Srećom (ili rasparanim bubnjićima Svevišnjega) agonija nije potrajala i nastavili smo se kretati prema cilju do kojeg smo, napokon, i stigli. Vaučer za vino koje smo dobile s kupljenom ulaznicom apsolutno se opravdano planirao čim prije potrošiti. Hop iz kabine, hop ulica lijevo, hop ulica desno, hop vinarija, hop čaša, hop kauč… jel’ se ovo sa žičarom stvarno dogodilo?!?! Nismo to dalje puno spominjale, ali smo prolazeći tim dijelom grada zabadale nos u visine i vidjeli kako žičara više ni jednom nije stala. True story!

Hvala Bogu na želucu koji je poslužio kao idealna distrakcija jer su od tada i um i tijelo bili usmjereni samo na jedno. Gdje jesti? U kvartovima Ribeira i Gaia izbor je velik. Odlučile smo se za mali lokal sa super klopom, pobrstile pogačice od bakalara, čips i vino, ovjekovječile neke trenutke i zaputile se put mosta s druge strane rijeke.

Idemo obaviti onaj check in – razmišljale smo, stigle do ulaznih vrata smještaja i, nekom čudnom silom vođene, ipak nastavile hodati put glavne shopping ulice u potrazi za nečim što će nas spasiti od vjetrometine s kojom nam se priprema dvoboj navečer. Nekih sat vremena kasnije imale smo nove veste, sakoe, dukserice… i novi instagram story… e, sad je već šteta sakriti se u zatvoreno, dok sumrak pada na grad, a njega je tužno dočekati bez čaše ukusnog vina koje je proslavilo ovu destinaciju.

Hej, pa vrijeme je za večeru – podsjetio nas je sat oko 9 navečer. Upadamo u smještaj koji nam se svidio na prvu, preuzimamo sobu i spuštamo se na netom pripremljenu indonezijsku večeru sa šačicom skroz cool ljudi s kojima smo provele ostatak večeri uz kupljenu litru Porta. Poziv na grupni izlazak u režiji hostela ipak smo propustile. Sekić je večernju šetnju obavila samostalno, dok smo se mi minglale s frendićima Australcima, i vratila se sa slikama kojih se ne bi posramio ni sam Lupino (kao ni neki veći fotografski guru). Liježemo poprilično glasne, site, sretne, žive…

Ujutro se iskradam iz sobe prva i pri potrazi za kavom upoznajem cool njemačku ekipu koja je do Portugala nadobudno stigla biciklima, razmjenjujemo iskustva te upada Copri kojoj prepričavam što sam doznala o ovim gostima. Ispijamo kavu, maštamo o vječnom životu kao nomadi, budimo Sekić, napuštamo hostel i tragamo za doručkom.

Smještamo se na Sao Bento, prednost ispred lokalne franceshine ipak ustupamo menu-ju s jajima, fino papamo i idemo prema Livraria Lello, gdje je stvorena inspiracija za onog dlakavog Harija (Harry Potter).

Pred knjižnicom gužva kao pred golom, Sekić ne posustaje, Copri i ja davno smo je prekrižile. Švrljamo gradom dok ju čekamo, a zatim se nalazimo s njom, ispijamo posljednju kavu i hvatamo vlak za Lisabon. Vlakovi su udobni, brzi i ne baš najjeftiniji, ali hajde. Karte smo kupile online još doma i dobile ih poštom na kućnu adresu. Tako old school 🙂

„Kad smo već tu (stanica Lisabon Oriente) mogle bi do mosta Vasco da Gama, to nam je blizu“ – nabacila je Sekić. “Usput nam je i neki hotel isti kao onaj u Dubaiju. Daj ajmo…”. Burj al Arab osobno sam vidjela i nisam nešto impresionirana originalom, pa tako ni kopijom, no vidjeti most kojem se nismo nadale bila je dobra ideja. Uberom do tamo, Uberom od tamo (do centra Lisabona).

Mogle bi večeras na one Kineze – palo nam je napamet. Chinese Illegal predložila je kolegica s posla. Fora je super. Upadamo u neku mračnu ulicu, još mračniju kuću, penjemo se na drugi kat. Vadim mobitel, o ovome će se pričati, mi retrospektivno ili o nama posthumno…

Moramo pokucati i ako nas prime slijedi super iskustvo, kažu preživjeli. Zvonimo (Sekić se stepa od jezivog zvona), iste sekunde otvara nam tamnoputi Kinez i pozdravlja sa glasnim Olaaaa!!! OK?!?! Situacija je na prvu scary, ali po ulazu u stan shvaćamo da nismo jedini turisti u ovom privatnom stanu sa išaranim zidovima, plastičnim stolnjacima i visećim bršljanima sa stropa, stoga se opuštamo, naručujemo hranu dovoljnu za tjedan dana, nepristojno pojedemo više od planiranog i tragamo za putem do našeg hostela Tagus Palace. Welcome to home away from home.

Bila je ovo zanimljiva dvodnevna avantura, hvala Porto, super smo se družili!

Instagram highlight


… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 03

…ako ste propustili PART 01 i PART 02

Park and National Palace of Pena

DAY 3 Naopaka bajka prohujala s vihorom

Malo toga mi je ostalo u glavi od Meginih uputa večer prije osim bolne činjenice da do Sintre ipak moramo sat – dva ranije od planiranog, a jednako toliko ranije se i ustati.

Alarm ili susjed koji i dalje kašlje? Svejedno, boli oboje…

„Preskačem meditiranje“ – spomenula sam Copri. „Mhmhihghifbro“ – progunđala je, nimalo artikulirano, no to me nije spriječilo da to protumačim kao „apsolutno se slažem, mudra odluka!“

Brzinski trk u kuhinju, „krađa“ doručka, srk kave i sjedamo u Uber prema Rossiu. Kupujemo (ili se barem nadamo) cjelodnevnu kartu za vlak i autobus (403) do Sintre i prijevoze do i od Cabo da Roca. Vlak opet na vrijeme (već postaje frustrirajuće u usporedbi s balkanskim voznim redom koji je – postoji narodna predaja – u stoljeću VII. bio poštivan, a s pojavom prvih urbanih mjesta potpuno je napuštena ideja kako to treba biti), ugodno popunjen, ali ugrabile smo sjedala.

Za 45 min – Sintra. Gibamo se prema izlazu zajedno s bujicom ljudi. Slijedimo ih jer prešutno svi znamo da tražimo lokalni bus do palače Palácio da Pena (Pena Palace). Stanica je prepoznatljiva po „šačici“ ljudi koji čekaju bus, a otprilike je istovjetna „gužvici“ ispred Macy’s – a ili pak Walmart-a tijekom Black Friday-a. Rođene smo pod sretnom zvijezdom, potvrdio je činovničić gradske garde u prevelikom službenom odijelu (bus transportation ramp manager zvučala bi vjerojatno titula na engleskom), pikirao nas prstom i pokazao nam pravac u bus jer smo u Lisabonu ipak kupile prave karte. Jedva da smo prožvakale sendvič, a već šumi u ušima zbog mijenjanja nadmorske visine. Pogodile smo smjer, shvaćamo, cesta je sve uža, sluh sve slabiji, nazire se zdanje, dakle, sve je pod kontrolom.

Kroz 15-tak minuta stajemo pred palačom, kupujemo karte (7 EUR – samo za vanjski dio, po Meginoj preporuci), dobivamo mapu posjeda u ruke, koja je kompleksnija od karata brojnih županija, i krećemo. Gdje, nismo posve sigurne. Do WC-a prvo, u međuvremenu će nas prosvijetliti (ili propuhati?!?).

Prosvjetljenje se ipak nije dogodilo pa Copri zove još jedan TIME OUT – iz ruksaka izvlači žutu trifrtaljnu tuniku, na to nabacuje sivo – roza sportsku majicu (sjećate se GIRL BOSS izdanja iz prošlog posta?) i na kraju maltretira XS traper jaknicu da zagrli ovaj brlog na njoj.

“Izgledaš kao bumbar”, komentirale smo. „Baš me briga i dalje mi je hladno“, derala se i trčeći nestala iza prvog brdovitog zavoja. Našli smo je odmah iza njega, naslonjenu na drvo s bolnim izrazom na licu. „Nešto nije OK s preponom, ne mogu hodati“ – jedva je prošaptala. „Hajmo dalje, Usain Bolt u godinama, nije ti ništa“, bodrile smo ju. Jaukala je još neko vrijeme, ali ipak herojski nastavila naprijed.

Sekić, ili naš provjereno dobar GPS, ni ovaj put nije zatajila. Nekoliko minuta, kao i nekoliko puta po stotinjak metara uzvodno, stižemo gdje smo zamislile. Šarena palača mami nas da izvadimo napunjene mobitele već na ulazu. Sve su to boje kojima nikada ne biste obojili vlastite fasade, ma niti one neprijatelja, ali tamo sve nekako ima smisla. Izmišljam bajku u glavi, čudnu, naopaku…

Još jednom zahvaljujemo Megi na savjetu da ne uzimamo kartu za unutarnji razgled palače. Red je veći nego pred ikojom javnom kuhinjom i čamile bi u njemu cijeli dan. A nešto se priča da možemo i bez toga.

Lijevi žmigavac i pretičemo gužvu jer za vanjske zidine prolazite sasvim glatko. Tunel kroz stijenu… cilj… a onda… fuuuummm… eto ga, „povjetarac“ s Atlantika. Kakva bura, maestrali, tramontane… dame i gospodo, kralj svježine… Atlantik!

Vadimo opet sve čega smo se dograbile, trifrtaljne majice, marame, a oni sretnici (poput Copri) i dodatne slojeve (iz onog sićušnog ruksaka vadi još pokoju odjevnu kombinaciju i opasno djeluje kao cirkus). No, malo tko još brine o modi osim u onim situacijama kad stajemo pred objektive i poput Hulka hrabro skidamo slojeve sa sebe.

Sekić i ja uputile smo se i prema strani palače na kojoj je utjecaj Atlantika najizraženiji i kvocajući zubima stoički izdržale 10 – tak minuta. „Ni mrtva ne prelazim tamo“ – dobacila je Copri i ostala na „sigurnoj“ strani. Ipak je na kraju promolila nos za nama, pomalo nadurena i nimalo oduševljena vladajućim uvjetima.

Photo spotova je nebrojeno puno, baš kao i turista, pa kad uspijete nekim čudom (ili uzvikom bombaaaaaa, ali u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno) otjerati sve njih iz kadra, čestitamo, postali ste princeza, princ ili pak žabac kraljevstva koje pripada samo vama.

Kava prije silaska – odlučilo je pleme i potražilo rijetke zrake sunca i pokojih „visokih“ 19C. Za povratak u grad zaobišle smo motornu grdosiju, ramp managere, Black Friday fanove i odlučile pješke kroz šumovit put. Isplati se vidjet ćete – rekla nam je Megijina ekipa večer prije. Isplati se, vidjet ćete, nagovaramo od sada i mi. E sad, da moram objasniti kako točno pronaći stazu sigurno bih vas skrenula s puta, ali sjećam se da se treba spuštati do ulaza u neki drugi dvorac niže od Pene, pa prolazite parking do kraja i taman kad mislite da ste nigdje – na pravom ste putu.

Pratite strmi putić prema starom centru Sintre, pokušavate ne pasti, zaglaviti među kamenim gromadama, okliznuti se na stepenicama prekrivenim mahovinom, naciljati uske drvene mostiće, uslikati divne fantasy prizore koji vam se nude, gledati ruševine maorskog dvorca, potajno snimiti Copri kako visi s drveta glumeći majmuna i tagirati je u story. #clickawaytogether i život je lijep.

Slalom do civilizacije trajao je oko 45 min, mnogima vjerojatno i kraće, no ne i onima koji idu tim putem uzbrdo (zašto?!) ili putem skidaju slojeve robe sa sebe. Trebam li vam reći koga smo najduže čekale da otpusti barem nešto odjeće i ponovno poprimi čovjekoliki izgled?!?!

Naš sljedeći cilj bila je Quinta da Regaleira (Regaleira castle). Još jedna preporuka koja nije iznevjerila. Gužvu na ulazu zaobišle smo kupovinom online ulaznica na licu mjesta (9 EUR), ali isto nam nije pošlo za rukom na ulazu u bunare zbog kojih je ovaj dvorac must see lokacija. U bunar se spuštate stepenicama pod zemlju, a pri spuštanju nastaju sve one poznate (većinom photoshopirane, no koje to nisu?!?) fotografije bunara (koji se zapravo slika odozdola). Naše fotke u nama nisu izazvale wooow efekt, no svakako preporučujemo…

Prošetali smo ostatkom gotičkog kompleksa koji je zaista lijep, ali želudac nas je zamolio neka malo ubrzamo i polako se krećemo prema negdje gdje će i on vidjeti predmet svog divljenja (iliti hranu).

Sightseeing is hard

Po preporuci odabiremo buffet u starom dijelu Sintre (9/10 EUR – bez uključenog pića) koji nije razočarao. Predjela razna, meso u nekoliko varijanti, riba u možda jednoj (šmrc), prilozi svih vrsta i fela, kao i salata te poneki slatkiš. Pristojno, stvarno pristojno… pa ako ste u blizini…

Ono što je slijedilo ujedno nas je veselilo, ali i plašilo. Sreća bi bila zagarantirana da smo recimo u pripremi imali skijaška odijela. Pogađate – Cabo da Roca. Iskreno, nakon cijelog dana vjetrometine i tek poneke zrake sunca malo tko je još priželjkivao najzapadniju točku EU i izravan dvoboj s Atlantikom koji malo tko može dobiti. Copri kreće na sebe navlačiti slojeve već u Sintri s prvim paljem motora i lijevim žmigavcem busa kojim krećemo do tamo.

Izlazim iz busa, pozdravljam sinuse, bubnjiće, naručujem se za endoskopiju, zovem mamu da je volim… Taman kad smo počele prihvaćati činjenicu kako vjetrušinu nećemo preživjeti, shvatile smo da je u principu ipak znatno blaža od očekivanog. „Nije toliko hladno koliko puše“ – nasmijala nas je tradicionalna balkanska floskula pa ako pitate za ukupni dojam, eto vam ga na!

Ukrasna ogradica uz klisure brzo je izgubila ukrasni karakter i pridali smo joj onaj pravi – zaštitni. Atlantik se uz nju pravio poprilično važan, nama se nije s njim raspravljalo pa smo brzinski obavile fotkanje i prepustile mu vladanje teritorijem.

Sekić se ipak na kratko otisnula u razgledavanje (fotkanje) i preko dozvoljenih ograda, a Copri i ja smo kobajagi čuvale red za bus koji je došao i znatno prije nego smo ga očekivali. Doduše za Cascais kojeg smo planirale izbjeći, no taj bus je prvi stigao, a nama se ne stoji na vjetrometini pa hajde de.

Bez zadržavanja u Cascaisu hvatamo vlak za Lisabon, trčimo prema hotelu i igramo par nepar tko će prvi pod tuš. Dok čekamo svoj red na kupaonicu s Copri nabacujem ideje o vizualu CLICK-a, uploadamo slike, popunjavamo highlight na Instagramu.  Za samo nekoliko sati čeka nas Ryan Air do Porta. Realno, mogle smo ova dva izleta i pametnije skombinirati, ali tko još daje prednost pameti na godišnjem?!

Ipak je ovo naša priča, pa eto, izmišljamo bajku, čudnu, naopaku uspavanku da od nje budne ostanemo!

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 02

…ako ste propustili PART 01… 

DAY 2  Tko još odabire Križni put za rođendan i hvala ti što jesi!

Kašalj iz hodnika hostela u 6 ujutro, kašalj u 7, 8, 9… jutro kakvom se ne veseliš. Kako je moguće da još traje, a netko već nije umro od toga? “Budite se, zovite Dr. House-a, ekipu ER-a, protagoniste Uvoda u Anatomiju (ili bar onog zgodnog Shepherda) zagrcnut ću se i sama), ekipu Naše male klinike“ – promrljah zatvorenih očiju. Muk u sobi… „O, shit pa nije valjda i njih poharalo?!?!“ – otvorila sam oči i pogledala prema krevetima u kojima su Copri i Sekić nesmetano sanjale snovima pravednika i još uvijek odavale znakove života.

Činjenica je kako njih dvije ne želite zaposliti kao noćne čuvare prostora u kojima čuvate najveće materijalno bogatstvo. Kao prvo, teško da izdrže noć, no i sama ne bih ostala budna pa neka to ne bude tema, a kada zaspu… ne, ne, vratimo se na ono prije nego zaspu…

Spremanje na počinak otprilike je istovjetan visinskim pripremama najpoznatijih adrenalista prije odlaska na daleke ekspedicije. Zaključavaju se vrata, zatvaraju prozori, spuštaju rolete, navlače zavjese (iznova i iznova dok nije znanstveno utvrđeno da ni jedna zraka svjetlosti samovoljno ne može doprijeti unutra – nikada), gasi se ton na mobitelu, ubacuju čepići za uši. Sigurno je sigurno, utvrđuju završnim činom i stavljanjem poveza za oči. Pozvala bih vas da cijelu proceduru usvojite kroz tutorijal youtube-a, no prekompleksno je to i za snimiti.

I iako me sve to najčešće poprilično nasmijava, povremeno živcira, od svih mogućih emocija ovo sam jutro bila – ljubomorna. Luzer!

Diži se, s užitkom sam protresla Copri. Ajmo…

 Slušalice u uši, meditacija i razrada ideje o  CLICK AWAY together u um… Sat vremena poslije, osim što smo zatekli Sekić u polusjedećem položaju, gotovo se ništa nije ni promijenilo. A i kašalj je i dalje tu… damn! Zovite pulmologiju poboguuu…

„Sekić, rođendan ti je. Što želiš raditi?“

„Idemo do Cristo Rei spomenika“ – ispalila je. „Ma nemoj me… pa nisam na hodočašću, mani Isuseka“, progunđala sam. „Uostalom, znaš, mi nismo vjernice“ – nabacila je Copri.

„Ne kenjajte, pitale ste. To hoću i točka.“

Eto ti kad nekom hoćeš ugoditi – vrtjelo se nama dvjema po glavama. Ali ajde, rođendan je rođendan, želja je želja, a bonus kod onog gore nije na odmet.

Susjed i dalje kašlje…

Obukle smo najtoplije što imamo – čitajte kratke traperice – i punog želuca krenule na križni put. Prva kapelica u koju smo stale bila je H&M, gdje je jedino ona koja nije ništa ni tražila potrošila pare. Coprina fobija od hladnoće mogla bi biti tema jednog sasvim novog bloga (ili predmet grane medicine), pa me njena radnja nije iznenadila. Izgled kupljene majice (roza GIRL BOSS) pomalo… no…

Sekić je tek naknadno pobjedonosno išetala s nekim komadićkom tkanine koji nam je ponosno predstavila kao spas od vjetra i trakom za glavu. Sama nisam našla što sam tražila, ali nisam ni znala što tražim pa sam prkosno izašla van. Oooo, kako ću zažaliti…

Sljedeća stanica našeg svetog puta je Cais do Sodré (trajektno pristanište) gdje s još hrpom ushićenih vjernika kupujemo kartu za mjesto koje ni dan danas ne možemo izgovoriti – Cacilhas. Točno razumijem mindset prodavača karata dok se mi turisti trudimo točno izgovoriti ovu riječ dok kupujemo karte (majmun, majmun, još jedan, pa opet majmun…). Mjesto je Činčilas – rekla je Copri – pa eto, činčile it is!

Trajekt je došao na vrijeme. Po ulasku u njega pronio se zvuk glasnog kašlja i šlajma. Guess what?!?! Da, da, naš susjed… Nevjerojatno, srele smo ga i na putu natrag, bez obzira što smo se zadržale stvarno dugo, trajekti su česti i mogli smo se omašiti milijun puta (baš kao što smo omašile, čini se, i sve zgođušne dečke), ali ne… o čem bih sad pisala da nismo?!

Omašile smo i lokalni bus do spomenika, ali ne i dosadnog vozača tuk tuka koji nam je uvalio vožnju do gore za sitne pare (svaka 2 EUR u odnosu na bus koji je 1,5 EUR i treba ga čekati pol sata na suncu). On uporan, mi nestrpljive, bračni par slovenaca kao dodatni bonus na priču i eto formule kako izgubiti bubreg na zavojitim i brdovitim cestama do Njegovog Veličanstva. Ideja mi je bivala sve draža. Jok! Tu negdje nastala je i prva snimka našeg putovanju koja će poslužiti kao uvod u brojne storije skladištene pod portugalski Instagramski OLA highlight.

A onda… jeste li se ikada pokakali sami sebi u usta?! Pa eto, Copri i ja jesmo kad smo vidjele pogled na grad, rijeku i Ponte 25 de Abril… tamo smo sigurno napravile jedne od boljih slika ovog puta. Kristom se nismo mnogo bavile (Copri i ja), ali nije ni on nama… pa rispekt s udaljenosti… Sekić smo nakratko prepustile Njemu i znale smo da je u dobrim rukama.

A potom busom natrag u luku gdje smo se još po dolasku polakomile na netom pred nama ispečene sardine! Sardine, batat (koji to nije, već običan krumpir) i vino – 5/6 EUR. Ali, pazite se onih predjela koji samo niknu na stolu, ako niste spremni platiti, zahvalite se na finjaka i zamolite da odnesu. Najele smo se pošteno, popile i malo više od toga, a potom nazad sretne do Cais do Sodré.

Večer smo provele u Alfami, gubeći se po strmim uličicama, zavirujući u male kafiće, pripremajući zasjede poznatom tramvaju 28 (uspješno) i plešući po trgovima. Destinacija je bila Castelo Sao Jorge (Sao Jorge Castle), u koji na kraju ipak nismo ušle (zbog gužve i zapravo bez razloga, ali je Sekić to odradila zadnji dan i tvrdila da je divno). Dakle, ne bit lijeni – pričekajte, platite i uživajte u zalasku sunca nad gradom.

Tu noć smo, umjesto ulaska na zidine, vrludale vidikovcima, prošetale žilom kucavicom Lisabona i smjestile se u malom park-kafiću blizu Rossia sa živom glazbom. Dečki su bili fenomenalni, baš kao i sangria te WI-FI koji je poslužio za upload komičnih situacija u kojima smo se našle i pokoji #clickawaytogether, a kad nam se pridružio ostatak hrvatske ekipe sa Sarine strane uživancija je potrajala.

Zahvaljujemo Megi i dečkima na hrpi super savjeta za put u Sintru koja je bila sutra na redu. Kad smo već kod toga što je na redu, možemo i o onome što je u redu, a to je ići spavati jer ustanak rano ne mazi nikoga. Pogotovo ne mamurne ljude. Još jednom Uber, ušuljavanje u hotel, pusa Sekić na super ideji za planiranje dana i sklapanje oči.

Tko odabire križni put za rođendan? Onaj tko zna što čeka na kraju. Amen.

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 01

“Warm welcome to Portugal”
Atlantic

Vratiš se s putovanja iz daleke Indonezije. Raspakiraš kofer. Zahvališ se svemiru, Bogu, prirodi, roditeljima, praznom želucu i ostalim transcendentalnim bićima što su omogućili ulazak u 2019. godinu na nekom sasvim drugom kraju svijeta i smiriš se čekajući neku sljedeću Novu godinu koju ćeš možda otputovati negdje drugdje. Eh da… tako to najčešće izgleda u normalnih ljudi… no tko je rekao da takvi pišu ovu priču?!

Suprotno tome – ponedjeljak, 12. siječnja – prvi radni dan s pogledom na godišnji izvještaj koji treba biti poslan, raspored prevođenja koji nije dovršen, prašnjavi ured koji se neće očistiti sam i zatamnjen prozor koji vapi za tračkom sunca (kojeg neće dočekati do kasnog proljeća) – CLICK… skyscanner… CLICK flights… CLICK everywhere… CLICK summer… CLICK find… Grčka? Done! Italija? Not again! Španjolska? Nedavno. Tajland? Hvala, ali još su oči nakošene od mjesec dana življenja na riži. Bali? Hmm, još roba stoji neoprana od tamo. Šri Lanka, Zanzibar, Sejšeli? Divno, ali ne idemo dva puta na isto mjesto. Belgija, Njemačka, Francuska? No, no, no… Portugal? Meh… next… hmmm, back… Portugal?!?! Pa, tamo nismo bile… Nije trebalo dugo da Copri, slučajni, a život će poslije potvrditi, i Buraz for life, ponovi isto…

„Hoćemo naručiti nešto online za jesti“ – uletjela je Sekić u ured.

„Hoćemo naručiti nešto online za otići?“ – uklizala sam nazad.

Apsolutno, snašla se vještica bolje nego sam očekivala, primila loptu pred mojim golom i zatresla mrežu bez da sam trepnula. Na zaleđe se nisam mogla pozvati.

I tako, uz jedan obavještajni razgovor sa šeficom, već 13-og su karte bile kupljene: 9. – 17. 8. 2019; Zagreb – Lisabon, Croatia Airlines.

Sorry ušteđevino, sorry sjedilački načinu života… srest ćemo se nesumnjivo već negdje…

Pripreme… ili „o tome ću razmišljati sutra“

U mjesecima koji su uslijedili Sekić, Copri i ja poprilično smo se raštrkale.

Tu i tamo ukrižale smo moždane sinapse o tome koje bismo gradove posjetile, kako do njih došle, gdje spustile kofere, a kamo ne kročile. Ubacile malo računicu, vidjele brojčice koje oku nikad nisu ugodne, isključile laptope… i u stilu Scarlett O’Hare promrmljale o tome ću razmišljati sutra… ili ipak nećemo uopće…

Tako je i bilo – početkom svibnja znale smo Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama…

Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama zvučalo je i na dan putovanja dok smo čekale boarding na zagrebačkoj zračnoj luci. S 10 godina iskustva u putovanjima, 1 000 000 prijeđenih kilometara po 5 kontinenata, nebrojeno mnogo metropola… to je bilo čisto dovoljno informacija…

DAY 1  Summer vs. Somewhere in Portugal

„Cabin crew seat for landing“ – promrmljao je pilot kroz onaj šušteći razglas točno dvije minute prije slijetanja. I eto nas. Touch down u Lisabonu i potraga za Aerobusom s kojim smo odlučile došlepati se do Tagus Palace hostela/hotela u kojem ćemo boraviti sljedećih 8 noći. Aerobus je super opcija za doći do centra grada. Kartu možete kupiti online i dobiti dodatni popust na povratne karte. Vožnja je ugodna, linija redovna, stanice česte i rasprostranjene svuda po gradu.

Od stanice na kojoj smo izašle do hotela trebalo nam je 10 minuta (uz čavrljanje s netom upoznatim slatkim Šveđaninom – koji je isto tako banuo u Portugal prijateljici koju je upoznao preko Instagrama, ali nikad vidio – zbog kojeg je Sekić zaboravila upaliti GPS; računajte da je stvarna minutaža oko 3 minute), vožnji zastarjelim liftom do 3. kata trebalo je jednako toliko (uz urnebesno uguravanje 3 kofera i 3 ludače u prostor veličine kutije šibice – inače je dovoljna i minuta), žena na recepciji uzela je naše kofere i zamolila da dođemo oko 14h (kad počinje check-in) u jednakoj minutaži, a toliko nam je trebalo i da smislimo gdje ćemo popiti prvu kavu te ukratko predstaviti Sekić našu ideju o CLICK AWAY together.

Eh, da, naručile smo kavu uz zvuk romantične kišice na tendi kafića. Dođe cica na kolica – govorila je moja stara komšinica nekoć. Tako vam to ide kad ne proguglate dovoljno o vremenskim (ne)prilikama koje nas čekaju u Portugalu usred ljeta. Copri i ja kofere smo pakirale noć prije putovanja, nakon cjelodnevnog brainstorminga o CLICKU, nabacale prvo što je iz ormara popadalo, a izgledalo je na ljetno i brzinom svjetlosti zaključile da je to to. Uz mamino zadnje upozorenje čuvajte se požara, kofer bez i jedne dugačke opreme dobio je dodatno opravdanje. No, Atlantik Portugalu priprema vlastitu baladu, mazivši ga svakodnevno svojim breezom pa ne iznenađuje da nam je jedna od prvih destinacija bio skok na google i potraga za trgovinama s odjećom koja nimalo ne priliči ljetu.

Atrakcije HM-a prvog su dana ipak dale prednost atrakcijama oko Beléma gdje smo se popodne zaputile Uberom (koji je ovdje zaista prihvatljiv). Zanimljivi brazilski taksist stoički je podnio Sekićino nabadanje portugalskog (koji je više ličio kineskom, ali Sekić, volim te) dok smo se nas dvije kidale od smijeha.

Belém je smješten u jugozapadnom dijelu Lisabona, obiluje brojnim atrakcijama (što smo znale mi, ali i još milijun drugih turista na koje smo dolaskom naišle i s objektivima se sudarale). But well, nečemu su nas naučila naša putovanja pa su tako naše fotke uz Mosteiro dos Jerónimos (Jerónimos Monastery),  The Padrão dos Descobrimentos (Monument to the Discoveries) i Torre de Belém (The Belém Tower) poprilično „osamljene“ isključivo našim iskustvom fotkanja.

O atrakcijama neću pojedinačno pričati (google and, of course, visit it!). Šetnja uz rijeku Tagus prema tornju Belém svakako je jedinstveni doživljaj. S tim uvjerenjem osvanulo je milijun selfija na kojima izgledamo kao da smo upravo izišle iz veš mašine nakon centrifuge, a koje čuvamo kao svetu riznicu dokaza blamaže za trenutke ucjene koji će se dogoditi u budućnosti! Ukoliko se pobrinete da uz sebe nemate odjeću koja će vas zaštiti od vjetra, iskustvo će vam biti i bogatije. Frizura nezaboravna. Go for it!

Šalim se! Oboružajte se jaknama, maramama, hlačama, vjetar puše u svim smjerovima i svakako vam pomjera unutarnje organe. Ali šetnju preporučujemo, jer ćete uz nju mozgati kako doći do Ponte 25 de Abril (April 25 Bridge) ili Cristo Rei, spomenika kojeg vidite u daljini (a mi ćemo kasnije objasniti). Toranj je zanimljivo čudo arhitekture. Dočekajte tamo zalazak sunca s nekim koga volite ili barem ne mrzite, vješto izbjegnite brojne objektive i ovjekovječite nešto za povijest.

Kud svi Turci tu i mali Mujo, obrazloženje je zašto smo zastale u redu pred Pasteis de Belém (malom nakićenom slastičarnicom u blizini Mosteiro dos Jerónimos). Naime, ako baš tu ne zastanete i kupite poznatu portugalsku slasticu pasteis de nata (pašteta od ničeg – prevele smo poliglotski, iako je zapravo riječ o finoj slastici s kremom od jaja) očekuje vas 7 godina nesreće. Jednako onoliko koliko i ako razbijete ogledalo… ili ne… Ako ovo i ne napravite, grad je prepun ovih kalorija, nabasat ćete već.

Fora, fino, ali ipak ne konkretno. Sjele smo na autobus i večer završile večerom u malom pituresknom lokalčiću u blizini hotela i za 7 EUR uživale u super finoj salati gdje se losos borio sa svim povrćem svijeta. Pomogle smo mu da pliva uz čašu portugalskog vina. Nije se odužilo, zatvaraju, shvatile smo te balkanski potražile bocu vina u birtiji preko puta, othrvale se ponudi konobara koji je ujedno i tuk tuk driver za ugodnu vožnju gradom, dočekale Sekićin rođendan (kojoj ćemo zbog istog morati ugoditi dan kasnije), izljubile se i prekrile poplonom. Hvala, Boa noite!