BALI – Keep calm and wear a sarong part 06

...link za prethodnih 5 postova…

DAY 03 Pun stomak, prazan džep i ispunjeno srce

Aling Aling Waterfall, Bali

„Ništa me nije ispikalo kroz noć!!“ – konstatirala je Anchy sjedeći na krevetu i skenirajući tijelo.

„Normalno da nije, potrošila si cijeli sprej na ovih 10 kvadrata, ali što jest, jest, spasila si nas. Bravo! Iako, vjerojatno, imamo sve respiratorne bolesti koliko smo otrova udahnule!“ – zahvalna je bila Copri.

(Vrištanje!)

„Što je bilo?!“ – skočila je Copri prema Anchy.

„Ogromni žohar!“

„Mrtav. Žrtva lova na komarce.“

Sve tri smo se prešutno stresle.

„Ipak, falio mi je ovakav tip smještaja. Onaj hotel u Kuti me ubija!“ – povela sam razgovor u pozitivnijem smjeru.

To je točno, zaključile smo sve. Kad putujemo, putujemo drugačije. Trudimo se izbjeći turistički ghetto i živjeti lokalno, autohtono koliko nam to destinacija omogućuje. Ovaj smještaj u Ubudu vratio nas je u taj feeling. Naša soba bila je tek dio malog lokalnog obiteljskog hostela, tradicionalno uređenog u balijskom stilu. Nikakav luksuz, no to za 30 dolara koliko smo ga platile ni ne tražimo, nikada.

Sprej za raznorazne gmizave i leteće bube riješava stvar.

Ispijale smo kavu na drvenoj terasi naše sobe s pogledom na leđa vjerojatno najstarijeg člana ove obitelji, koji, iako svjestan naše prisutnosti, nimalo time ometen u naumu da nesmetano nastavi raditi, nešto, nama nepoznato, ali poprilično bučno.

Dok smo sjedile na terasi, mlađi član obitelji donosio nam je doručak serviran uz latice cvijeća. Ne padamo pred prvim buketom koji nam se da, no ovo je bilo slatko. I to nije bilo jedino slatko.

„Nekome je upala banana u moj tost. Što je ovo?“ – Anchy je prekinula naše oduševljenje.

„Anchy, to je njihov stil doručka!“ – uvjeravale smo je.

„Baš me briga, ne sviđa mi se!!“ – bila je uporna.

„Meni je cool!“ – rekla je Copri, koja je i temperamentom jednako takva – cool.

Ubud

Diskusiju o hrani prekinuo je Madi, stvorivši se pred našom terasom. On, njegov osmijeh i naredba GO! Spakirale smo se do kraja, platile noćenje, zahvalile na gostoprimstvu i krenule prema sjeveru otoka.

Današnji dan bio je nepoznanica. Barem njegova prva polovica. Ali upravo njoj smo se i veselile! Bali je poznat po brojnim vodopadima, no Aling Aling, iako najljepši, turistima je zbog udaljenosti od svih frekventnih destinacija – najnedostupniji. Ne posjedujemo ovu zadnju riječ u našem rječniku i želimo baš tamo. Madi je naše mišljenje nekoliko puta preispitivao, baš kao i Yogi te neki naši prijatelji, no bile smo uporne – tamo i nigdje drugdje!

Madiju nije preostalo drugo do popustiti i nastaviti voziti. I to poprilično dugo i daleko. Od Ubuda trebalo nam je i više od 3h vožnje kako bismo stigle u planinske predjele Balija i blizinu ovog skrivenog dragulja. Vrijeme se, s obzirom na planinski kraj poprilično brzo mijenjalo, a kiša i sunce krenuli su u opaki fajt. Lagali bi kad bi rekli da je vožnja bila posve ugodna po svim zavojitim cestama, no znale smo da vrijedi. I vrijedilo je. 

Nakon gotovo 4h zaustavljamo se na prašnjavom ugibalištu. Oko nas gotovo ništa. Trošne kućice, uska cesta koja vodi u nepoznatom smjeru i niti jedan znak da smo blizu nečega „što ne smijete propustiti“. Ulaznicu smo kupile od bucmaste žene s pregačom preko sebe, ponekim brčićem i kućnim papučicama, koja je sjedila na plastičnoj stolici, a „ulaznice“ ispisivala na improviziranom stolu. Cijene ulaznica navodno variraju, ovisno o zadržavanju i sadržaju tijekom vašeg boravka.

Please dont jump there, zadnja je poruka koju smo pročitale od Yogija dok nismo izgubile signal. Naime, ovi vodopadi nalazi se u šumi, poprilično udaljeni od civilizacije. Do glavnog slapa trebalo nam je i više od pola sata, mjestimice izrazito strmim, uskim i nepristupačnim putićima i stepenicama obloženima vlažnom mahovinom. No, priroda je neopisivo čarobna, boje nestvarne, a sve ono vaše sobno bilje ovdje živi u prirodnom ambijentu.

U potrazi za glavnim slapom gotovo nikoga nismo ni srele, a da smo na dobrom putu odavao je zvuk slapa koji je postajao sve glasniji. A zatim… znate onaj osjećaj kad vas nešto ostavi bez riječi da nemate što za reći osim „intelektualnog“ WOOOOW. E taj osjećaj….

Aling Aling Waterfall

Teško smo se odlijepile od ovog 30-metarskog savršenstva, povukla nas je tek Copri, spomenuvši da nas još puno toga čeka, a tek smo na početku. I bila je u pravu.

Ostatak lokacije prešle smo u tišini, teško dišući od vlage u zraku i ljepljive odjeće na nama, i naišle na sljedeći must see spot, 16 – metarsku skakaonicu odakle skačete u manji slap te odigrale par – nepar hoćemo li skočiti jer je hladna voda izgledala tolikooo primamljivo, a odluku nećemo napisati upravo zbog onih članova obitelji koji ovo čitaju.

Po dolasku na početnu poziciju, zamolile smo Madija da još malo pričeka.

„Gladna sam, tamo ima hrane.“ – objasnila je Copri.

„Meni ne moraš dvaput reći.“ – priklonila se Anchy .

„Navalite!“ – krenula sam za njima.

Mjesto na kojem smo zastale nije odgovaralo niti jednim kriterijima zadovoljavanja materijalno –higijenskih uvjeta za pripremu hrane, no bila je vrhunska. Dok smo čekali pred kuhinjom (koja je neodoljivo podsjećala na garažu) okupirale smo jedini ventilator u potrazi za daškom zraka. I taman kada smo ga rukama i nogama uspjele namjestiti da usmjeri poneko osvježenje prema nama stigla je hrana. Papirnati tanjuri, plastične vilice, drvena klupa i Coca Cola. Malo je potrebno da budemo sretne.

Sjedamo u kombi i krećemo dalje.

Ulun Danu Temple vidjele smo na putu za Aling Aling, a sada se prema njemu – s namjerom zaustavljanja – vraćamo. Mi i pola planete. Ovaj hram jedan od najposjećenijih hramova Balija. Najveća je riznica, arhitektonska točka interesa i jedan od zaštitnih znakova Balija. S obale hram kompleksa izgleda nevjerojatno i skladno se uklapa u lokalni krajolik s visokim planinama i neprobojnim šumama. Šteta ga je propustiti, pogotovo kad ste mu u blizini.

Promet u njegovoj blizini bio je toliko gust da se gotovo nismo micale s mjesta. Dok smo čekale u koloni jednoglasno smo donijele odluku da ćemo ga obići u najkraćem mogućem vremenu jer žurimo dalje. Tako je i bilo. Kupujemo ulaznice preko reda i ulazimo u kompleks hrama koji se nalazi na nadmorskoj visini od 1239 m, na zapadnoj obali jednog od tri sveta jezera otoka.

Ulun Danu Temple

Da fotke kakve volimo imati (bez hrpe nepoznatih ljudi na njima) ovdje nećemo moći zgrabiti bilo je jasno na prvu. Uslikale smo onoliko koliko je pristojno, kroz 20-tak minuta prošetale kompleksom i zaputile se prema izlazu.

Ulun Danu Temple

Vrijeme je za ručak. Jednom, ali dovoljno glasno i jasno obavijestile smo Madija da sljedeća destinacija na kojoj stajemo mora biti restoran. Po njegovom izboru, samo da je lokalno. A Madi, da nije vozač, svakako bi bio restaurant advisor kojeg bismo rado preporučile.

Iako smješten tik uz prometnu cestu, restoran u kojem smo se zaustavili bio je… nevjerojatan?!? Ovo je definitivno dan posvećen lijepom, složile smo se. Na samom ulazu iznenadila nas je unutrašnjost restorana, prekrasan park pun skrivenih „kućica“ u koje možete sjesti i naručiti hranu. Glazba koja decentno ispunjava cijeli ogromni prostor, čistoća, ljepota okoliša, detalja, umjetničkih skulptura, ukrasa, uljudnost ljudi zaposlenih tamo… Baš sve nam se svidjelo na prvu. Istina je da cijenom nije tipičan ostatku restorana na Baliju, ali novce ovdje nismo štedjele (iako ni potrošile više od 50kn, ali za Bali to je „puno“). I, iako smo znale da do Tanah Lot-a moramo stići na zalazak sunca, što se sve više približavalo, teškom smo mukom napustile ovaj raj.

Madi je do Tanah Lot Temple-a vozio brzinom koje se ne bi posramili ni vozači formule, no nas to nije spriječilo da utonemo u san. Kratko, ali slatko. Probudio nas je tek snažan pritisak kočnice pred rampom parkirališta hrama. Madiju je na očigled laknulo jer je dobio bitku sa zalaskom sunca i stigao pred hram prije njega. Da zalazak sunca morate dočekati na najvažnijoj turističkoj destinaciji Balija opće je poznata stvar. Brzinom munje kupile smo ulaznice i zaputile se u kompleks gdje smo provele ostatak večeri. Ugođaj je teško i opisati, no ni ne trebamo. Koga zanima svakako će sam provjeriti. Hram na stijeni, antičko porijeklo, povjetarac, šum mora, zalazak sunca na drugom kraju planete, godina na zalasku… trebam li nastaviti?!?…

Tanah Lot, Bali

Malo sam se kada osjećala tako ispunjeno kao tada, vjerujem i cure, koje sam u nekoliko navrata tamo i izgubila… svaka u svojim mislima. Detektirale smo se međusobno na izlasku iz hrama, kada je to bilo potrebno. I dok se Copri odvažila zaviriti u, vjerojatno, najprljaviji wc na otoku, Anchy i ja nismo imale tu hrabrost.

„Preživjela sam Maroko, ovo je ništa“ – mrmljala je i dezinficirala se, praktički cijela, vlažnim maramicama.

Kuta?“ – upitao je već umorno Madi.

„Kuta!“ – umorne smo bile i mi.

Iako vrlo blizu smještaja, povratak u hotel – zbog prometnog kaosa – trajao je zauvijek! To smo vrijeme kratili pokušavajući razgovarati s Madijem, što nam je, nekim čudom ili sklonošću svih ovih bogova koje smo tijekom dana posjetili, krenulo za rukom.

Poprilično kasno stižemo pred smještaj i strpljivo čekamo parking. Bit će ovo i zadnje parkiranje u Madijevoj režiji jer u sljedećim danima ne putujemo s njim. Čudno, razmišljamo, tijekom putovanja komunikacijska barijera ponekad je bila neizdrživa. Je li moguće da će nam baš ta barijera kao i dragi, pristojni Balinežanin u idućim danima faliti?!  

…click_away_together Instagram HIGHLIGHT sa svim videima…

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 03

… link za prethodna dva posta…

Praćenje leta na svom monitoru – ne znaš da li olakšava stvar ili još više muči 🙂

DAY 01 Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu

„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.

„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.

„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“  – dodala je.

„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.

Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.

Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.

Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.

„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.

Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.

„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.

Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.

„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.

„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.

Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.

Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.

Khmm… osjetila su zbunjena…

„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.

S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.

„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.

„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.

„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“

Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.

Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.

Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.

„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“  – najavila sam.

„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.

…Instagram profil click_away_together sa svim čudesima i videima unutar STORY-a Baly diary…

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 02

Doha, Qatar

…prethodni post potražite CLICKom na link…

WI-FI signal lost

„Spasio te sat, kao i činjenica da smo ovo dugo planirale!“ – aždaja iz Kostrene pustila je svoj otrov u 5h ujutro – „Ukrala si mi pokrivač i jedva sam ga iščupala nazad!“ – dodala je.

„Živim sama, spavam u bračnom krevetu, oprosti što ne znam dijeliti! Uostalom i ti si se gurala cijelu noć, krevet je premalen za obje, a već smo se odavno odvikle od cimerstva u ovakvom obliku.“ –  vratih joj.

U dnevnoj sobi gdje je spavala Anchy vladala je mirnodopska atmosfera, a ona je (baš kao i uvijek) izgledala posve svježe. „Koji je plan?!“ – dočekala nas je nespremne.

„Detektirati džezvicu – treba mi kava, onako, odmah!“- viknula sam ne znajući koliko će ovo biti težak zadatak. Čak i kad sam je našla, trebalo je potražiti milijun priručnika kako upaliti posljednje čudo tehnike (kakav je bio štednjak), odabrati pravi daljinski (!!), a da pritom ne popalite napu, isključite frižider, upalite kućno kino ili isključite susjedov aparat za dijalizu. Meni je sve od navedenog pošlo za rukom, osim skuhati najobičniju tursku kavu.

Dok sam to savladala cure su već gotovo bile na izlazu iz stana, s koferima u rukama. Vlasnika nismo dočekali, jer… eto… nije mu se ustajalo iz kreveta. Ključ smo bacile ni sama više ne znam gdje (ali znam da nas je on tamo uputio), spustile se s 13. kata u nadi da će nam taxi, kojeg smo pozvale preko 7365765 posrednika (jer lokalni broj, kao ni aplikacije nemamo) na kraju ipak i doći. Čudno, ali istinito, stigao je… Čudno, ali istinito, stigle smo i mi na aerodrom Nikole Tesle.

Šačica okupljenih ljudi oko osobe s fasciklom u ruci dala nam je naslutiti da je to skupina koja na Bali putuje s nama kao i agencijom koja to nije. Karte smo preuzele (Anchy i zadatak da lokalnom vodiču na Baliju preda hrpu papira, zatvoreni registrator, kuvertu i tko zna što još unutra), potražile još jednu dozu kofeina i dočekale let.

Uz sve letove do sada, ovaj do Dohe već znamo napamet… baš kao i lokalnu arapsku zračnu luku, opsjednutost klima uređajima i predimenzioniranim skulpturama koje (po mom izrazito subjektivnom mišljenju) ne liče na ništa. Čamiti tamo preostalih 6 sati do idućeg leta nije nam padalo na pamet. Kao ni Dohu razgledati čoporativno s organiziranim grupama.

Naručite UBER, imate WI-FI, rekla je Kupus. Znam da će ovo pročitati i dobro se nasmijati kad vidi svoj znani nadimak koji sam joj dodijelila još tamo davne 2013. godine dok smo zajedno kretale u svijet avijacije. Sama sam se u tom svijetu zadržala kraće, dok ona broji već popriličan staž u istoj uniformi, baš kao što je skupila i dovoljno godina života u svijetu kojeg smo rijetko nazivale našim.

Poslušale smo je, pozvale/uletile u jedan i ubrzo zalupile vrata taxija u centru Souqa Dohovine. Plan je bio kraće se prošetati, duže se zadržati sjedeći negdje i ne radeći ništa. Ispalo je obratno. Doha, kao i većina arapskog svijeta, živi noću, a tu noć – činilo se – nitko nije ostao doma.

Nakon dva sata hoda u potrazi za slobodnim mjestom u jednom od mnogobrojnih kafića popustile smo marokanskom restoranu i svim onim mirisima koji nam iz receptora okusa i mirisa nisu nestali još od putovanja u Maroko nekoliko mjeseci ranije. Naručile smo koješta (i malo što znale ponoviti bez menu-a), osim WI-FI lozinke. On nam je uskoro trebao za povratak na aerodrom.

I baš nas je on izdao kad nam je trebao najviše i usprkos pokušajima pomoći marokanskih konobara naši su mobiteli odbijali surađivati.

Do leta je ostalo manje od dva sata i znale smo da taxi moramo naći što prije. Zaputile smo se na ulice izvan Souqa, usput izgubile Anchy koja je – pak – pokušala pronaći Wi-Fi po okolnim (nimalo osvijetljenim) uličicama, a vrijeme do leta – na kojeg već sad, potpuno opravdano sumnjamo, možda i nećemo stići – sve kraće! U zadnji tren hvatamo prvi slobodni taxi, na pola puta obavještavamo vozača da ga ipak nećemo platiti koliko je sam pretpostavio da bi mogao „izmusti“, upadamo u zračnu luku, prolazimo security, trčimo prema gate-u i ulazimo – zadnje – u avion iz kojeg ćemo izaći tek 11 sati poslije.

…link za Instagram click_away_together profil za story dnevnik ovog dijela putovanja…

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 01

Kostrena

Jak ti je podznak Škorpijo,  zato ovo funkcionira

I dok većina putopisa o Baliju započinje s onim: „Bali je divna zemlja“…“Ima jedna zemlja na kraju svijeta“… „Ako poželite raj na zemlji idite na Bali!“… “Poželjela sam se probuditi uz mirise palme“ (je l’ to miriši?!?)…  u ovom to neće biti slučaj. Mislim, sve je to istina, no kad razmišljam kako je uopće niknula ideja o proslavi Nove godine u državi koja će ju proslaviti 6 sati prije Lijepe naše, u glavi mi se samo vrti jedno dvorište u tamo nekoj Kostreni, kraj ljeta i ugodno prijateljstvo koje je praktički tek “nekoliko dana” prije opisanog trenutka postalo takvim.

A trebao je to biti samo običan, prekovremenim radom zaslužen, produženi vikend u kojem ćemo opušteno mahnuti ljetu. I dok sam otužno brbljala o tome kako nisam spremna za doba godine u kojem sam rođena, ona je samo šutjela, što me je zapravo malo i zabrinulo. Nije tajna da je uz Copri zapravo sasvim ugodno šutjeti, no ovaj put je šutjela drugačije.

So not ready for summer to be over…

–      „Na Tajlandu si već bila, je l’ tako?“ ubila je tišinu.

–      „A – haaam, sa R, Mare i Anom koju ne znaš“, pridonijela sam ovom samoubojstvu.

–      „A Vijetnam?“

–      „Jok, to svakako jednom želim…“

–      „Hoćemo?!“

–      „Hajdemo odmah. Samo da javim na posao kako idem i spremna sam!“

–      „Ne, kenjaj ozbiljna sam!“

–      „Zašto misliš da ja nisam?!?“

–      „Zato što si sarkastična škorpija!“

–    „Ako ćemo o horoskopu i kompatibilnosti,  ti i ja nikad ne bi trebale ni pričati, a kamoli razmišljati o JOŠ JEDNOM zajedničkom putovanju! Dodatan razlog tomu je i činjenica da sam maloprije pala preko tvoje torbe iz Maroka koju još nisi raspakirala. Uostalom, voljela bi za sljedeće putovanje odabrati Bali!“

Zašutjela je i vratila pogled na mobitel srčući ono elektronsko čudo od cigarete po čemu bi je pamtila i kada bi sve drugo o njoj zaboravila.

–        „Jak ti je podznak, Škorpijo,  zato ovo funkcionira“, bilo je zadnje što se zaderala dok sam sjedala u auto prema metropoli. „Nek ti bude, može i Bali“.

* * * * * *

–        „Anchy, u ZG-u sam, hajmo na cugu!“

–        „Ok, radim do 5. Dođeš do trga?“

–        „Cool. Vidimo se uskoro…“

Tako je i bilo. Kroz sat ili dva sjedile smo u Tkalči, prevrtale događaje koji su se izdogađali u punih 1,5 dan koji se nismo vidjele.

–        „Znaš, Copri hoće da idemo nekuda za Novu“, iskomentirala sam svoj razgovor s njom.

–         „A gdje?“ – pitala je Anchy nazad.

–         „Ma ona pristaje na sve gdje treba putovnica, a ja sam bubnula Bali!“

–         „ A daaaaj… pa idem s vama!“

–         „Ti bi išla?!“  – nisam očekivala ovaj odgovor.

–       „Oooo, da!! Samo, znaš da sam tek promijenila posao. Morala bih malo ispitati situaciju…“

–      „E, damn, sad sam i ja zagrijana! Što li radi gospodin Skyscanner?!?“ –  komentirala sam pred kraj cuge.

* * * * * *

–         „Vještice, jesam li ti falila? Znaš, bila sam s Anchy na kavi, pa smo baš nešto…“, nisam uspjela završiti.

–          „Kad idemo, Škorpijo?“

–           „Kozo…“

–           „Aj, aj, spavaj sad, o detaljima ćemo sutra!“

Sutra nikad nije bilo doslovnije

Ishitrene odluke koštaju. Malo više para i puno više živaca. Neka smo mi bacile pin na mjesto kamo ćemo, odlučile kada ćemo, a kako će se to poklopiti sa sretnim sazviježđem ili našim budžetima u vrijeme kad cijeli svijet putuje, (a aviokompanije lihvarski naplaćuju svaku od nakana vinuti se u visine oko Nove godine) nismo ubacile u kalkulaciju. Barem ne u početku.

„Ovo neće ići, osim ako sve tri ne pronađemo najunosnije tržište prodaje bubrega. Ali ni to ne pali, 2014. su mi dijagnosticirali cistu na istom (s kojom btw sasvim normalno i u slozi živim) i teško da bi se itko upuštao u ovaj rizik sa mnom“, bila je jedna od prvih poruka upućenih u sarkastično nazvan chat „Jahanje na BALI”(sijena).

Tih smo dana pročešljale sve portale u potrazi za prihvatljivim aviokartama prema Indoneziji, no iako smo već upoznale sve tarifne modele zračnih luka u regiji, Europi, svijetu i široj galaksiji, karte nam i dalje nisu bile v’džepu. 

Naposljetku smo popustile, a karte kao i smještaj uzele preko agencije koja se hvali kako to nije, potpisavši skriveni pakt kako je to jedina dodirna točka i interakcija koju ćemo s agencijom (odnosno – onom koja to nije) imati. To već godinama nije bio naš đir. 

Ono što je bio naš đir zaokupiralo nas je sljedećih nekoliko, poprilično hladnih, mjeseci u nas. Zasukale smo rukave, upalile radare, alarmirale znane i neznane lutalice svijetom u potrazi za najluđim, neprohodanim, autentičnim lokacijama, smještajima i prijevozima indonezijskog otoka koji se rijetko pronalaze u uhodanim itinerary-jima brojnih putnika. I tako, nakon spomenutog perioda, frekventnih WhatsApp chatova s našim lokalnim balijskim doušnikom Yogijem oko koordinata kojima ćemo se „gubiti“ i popriličnog broja megabajta potrošenih u pronalasku istih – bile smo spremne.

I dok su mnogi pomno planirali poklone za – ako se ne varam – najveći obiteljski blagdan, mi smo našim najmilijima pod bor umotali dvije stvari: a) činjenicu o još jednom izostanaku s nadolazećih blagdanskih druženja b) zamolbu da na božićno jutro odglume taxi i odvezu nas prema prijevozu koji nas vozi u Beograd odakle dalje letimo bliže Indoneziji.

Veliki su to ljudi u svakoj od naših obitelji koji stoički trpe, podnose, razumiju, podržavaju, a nerijetko i potiču svaki naš naum prošetati putovnicu na neku drugu stranu svijeta. Posvetiti im samo rečenicu, paragraf, stranicu, potpuno je nepravedno. Knjigu, kip, ulicu, trg – zasluženo!

Nevoljko odlazim od kuće za Božić, no ovoga puta je to ispalo tako. Copri i Anchy sam srela na 78. kilometru Hrvatske autoceste odakle smo dalje nastavile skupa. One su se jedva našle s unajmljenim vozačem (ispričale su poslije), kombijem zaokružile Zagreb nekoliko puta, preuzele ulogu GPS-a i spasile izgubljenog vozača koji je praktički završio u tuđem dvorištu umjesto na autoputu i, s 3 sata zakašnjenja, konačno prešle rampu naplatnih kućica koja vodi prema istoku.

Nekoliko sati poslije ležale smo u iznajmljenom beogradskom rooftop stanu (za koji nismo znale da će takav biti, niti smo ga takvog tražile, ali sreća prati hrabre – ili lude?) s pogledom na zimu srpske metropole.

“Gledaj to s ove strane, ovdje ni nije Božić, dakle nisi od nikoga zapravo ni otišla na blagdan, chill”, komentirala je Copri moju uočljivu grižnju savjesti. “Uostalom, tvoja mama ima pravo i na svoj život, da joj malo ne visiš za vratom. Možda ona ima neki svoj plan koji nužno ne uključuju tvoje šlepanje uz nju!”  dodala je.

Realno – i smirila me.

Anchy je pred nosom promarširala s domaćim sirom i nabacila dodatnu distrakciju, pozivajući na večeru.

“Hajmo spati. Tko će nas dići prije zore?!” dozvala je fajrunt našoj gozbi i potrpala nas u krevet iz kojeg ujutro idemo pravac aerodrom ka nekoj drugoj, dalekoj, puno podnošljivijoj, zimi!

link za Instagram click_away_together profil na kojem ćemo objavljivati sva videa i slike…