Čaj nas greje u toku zimskih dana,hladi u toku leta, čaj je prvi napitak/lek koji uzimamo kada smo prehladjeni, kada želimo da ubrzamo metabolizam …i uvek postoji razlog zašto ga konzumiramo. Čaj je samo jedan od turcizama koji smo preuzeli pre tko zna koliko stotina godina.
Preseljenje u Tursku je donelo jedno ozbiljno poredjenje naših zemalja sa ovim prostorima. Stvar koju neizmerno volim jeste turska kultura ispijanja čaja i prisutnost istog u dnevnom životu, što kod nas moram priznati malo ko neguje. Čaj koji uzgajaju na ovim prostorima je crni čaj. Ima jaku aromu, intenzivnu boju i na prvi utisak opor i specifičan ukus. Uzgajaju ga u regiji Crnog mora, jer tamo najbolje uspeva.
Za pripremu čaja koriste čajnik iz dva dela- gornji deo je manji, i u njemu se kuva čaj, koji je izuzetno jak. U većem, donjem delu se sipa sveža voda i greje do tačke ključanja. Kada sipate čaj, jačinu možete dozirati u zavisnosti od toga koliko čaja, odnosno ključale vode dodate kasnije. Ispijanje čaja je poseban doživljaj i ritual. Uz čaj se počinje dan, ugovaraju najbitniji poslovi, donose odluke o budućnosti, čaj je verni pratilac svakog prijateljskog okupljanja, dobar dan i bez preterivanja, stilživota.
Bez obzira na godišnje doba, vreme i mesto, čaj se pije uvek, svuda i neprestano. Nebitno je u kom delu zemlje ste, u kakvom kaficu, restoranu, brzoj hrani… čaj je uvek tu, poslužen u tradicionalnim staklenim čašicama (mogu biti najrazličitijeg dizajna), sa tacnom na kojoj je položena mala, metalna kašika. Šećer u kocki je nešto što ide korak uz čaj, jer proces topljenja šećera u čaši i mešanja istog nalog metalnom kašikom je muzika za dušu i igra za vaše ruke.
Posetite planinski predeo, morsku obalu, selo, grad, vožnju brodom… čaj je uvek tu, vruć, spreman da vas razgali, ugreje stomak, sačuva imunitet,donese neke nove prijatelje i iskustva u vaš život. Ukoliko volite čaj, verujte mi da će vam ritual ispijanja, spremanja i “življenja” ući pod kožu jer svet stane na kratko kada se odlučite popiti čašu čaja- nekoliko minuta mira i predaha, tišine i odmora samo za vas, pre nego nastavite užurban dan.
Rize
A ovaj poseban tretman čaja ne bi ni bio toliko prisutan i izražen da nema divnih zelenih polja u blizini Crnog mora. Regija Rize, sa istoimenim gradom, prednjači po procentu uzgoja i proizvodnje crnog čaja. Ozbiljniji uzgoj čaja na ovim prostorima započet je 50-ih godina prošloga veka. U tehnologiju proizvodnje, zaštite, uzgoja i istraživanja se ulaže mnogo vremena i sredstava da bi kvalitet krajnjeg proizvoda bio perfektan.
Rize
Ime Rize potiče iz grčkog jezika, i znači “padina“. Rize i bukvalno jeste prirodno zelena padina. Postoji mnogo zanimljih mesta koje možete posetiti:
Mnogo zamaka koji datiraju iz perioda 14. Veka. Jedani od poznatijih su Kale-i i Bala zamci, kao i ostaci zamka poznatog kao Đenovski zamak
Neke od najlepših džamija koje možete posetiti su Gülbahar, İslam paşa i Cafer Paşa
Ağaran vodopad je udaljen oko 30 kilometara od centra Rize-a. Vodopad je divan i mnogi veruju da je pravo čudo prirode.
Ajder termalni izvori privlače sve više pažnje. Veruje se da je besprekorno čista voda mineralna i da pomaže u izlečenju mnogih bolesti.
Rize
Rize
Postoji mnogo zanimljivih staza za pešačenje, kampovanje, planina za penjanje, jezera za kupanje. Rize je prava destinacija za sve ljubitelje prirode, tihog ali aktivnog odmora, i definitivno za sve čajofile. Ukoliko vas put nanese kroz ovu regiju u letnjem periodu, nemojte propustiti festival čaja, jer ćete se odlično zabaviti, naučiti mnogo korisnih stvari, a i definitivno zavoleti ovaj napitak.
A ja vas čekam vas pored Bosfora, sa čašom vrućeg čaja!
Kroćenje zmija u starom svetu nastalo je u Indiji i na Šri Lanci. Negde, istovremeno razvilo se i u drevnom Egiptu samo u znatno manjoj meri. U davnim vremenima, pogotovo na Šri Lanci, ukrotitelji su imali najveću moguću privilegiju. Uživali su status pravih čarobnjaka. Hvatali su zmije i uzgajali ih. Takodje, prvi su otkrili tajne protivotrova i lečili su ljude od ujeda ovih divnih životinja. Umeli su čak i da komuniciraju sa njima. Jedini su mogli zmije da umilostive i da ih pripitome.
Skoro svakom ukrotitelju od davnina najomiljenije su bile indijske kobre. Danas se to popularno zove šaptač zmija ili snake whisperer. Nastao je kao nasledan zanat i prenosio se sa kolena na koleno. Deo potpunog kulta kroz vreme poprima drugačiji oblik sa pojavom masovnog turizma. Sam zanat zadržao se i do dana današnjeg. Kako se sve već uveliko komercijalizovalo, suština je ipak ostala ista. Nemaju više ni približno tako visok status kao nekada. Uglavnom su postali zabavljači. Sada, na prostoru Šri Lanke i dalje žive ljudi koji se vrlo uspešno bave i žive od ovog neobičnog i pomalo opasnog posla.
Sigirija, naizgled obična stena u daljini. Izgleda tako naivno dok je posmatrate još uvek onako neupućeni. Granitna metafora neskladnog, nejasnog i nedokučivog. Monolitni ugašeni gigant koji šljašti dok stoji pogrbljen. Stari skamenjeni lav kome je odavno otpala griva uveliko ćuti i ne progovara više ni sa kim. Ni sa sopstvenom senkom koju nema. Ne priča više ni sa vremenom niti sa svojom istorijom. Brani se ćutanjem. Muka mu je više od dosadnih turista poput mene. Kako i ne bi? Potpuno odudara od vegetacije i prirodnog ambijenta. Deluje kao da mu tu nije ni mesto. Rekao bih ovako neupućen da je najuren iz daleke, kamenite pustinje?! Otkud on uopšte ovde?
Potpuno je promašio podneblje napravivši totalni prirodni nesklad. Možda se nekada davno i sam univerzum malo poigao s njim. Kao da je nehotično zatresao delić neke druge planete, čija se magma spontano prosula iz svemira direktno na Zemlju. Podseća na kockasti, granitni asteroid osušen od predugog postojanja koji se nekada davno samo beživotno sručio na tlo, ne eksplodiravši. Odlomljena, krivudava, vulkanska naprava na kojoj se vrlo uspešno nastanio sam život. Mistična, monolitna i iskrivljena prirodna kocka odrubljene glave sa šapama gospodara izgladnelih životinja. Skrivena bašta na nebu kao sveti tron cvetanja jednog zatvorenog carstva i beskrajnog sebičluka. Ujedno isuviše skučen prostor za dve različite filozofije. Ničija zemlja u oblacima za tiho kajanje i jedinu preostalu misao. Vrlo pogrešno mesto za ponovno iskupljenje. Predivan ambijent za jedno pravo, vanserijsko samoubistvo. Sveti grad rodjen na kamenu toliko je moćan da je prosto neopisivo! Bolesno i ubitačno! Sigirija, dragi moji prijatelji! Kao i njegova gazdarica Šri Lanka nežno truju i ubijaju svoje preostale zanesenjake poput mene svojom prezavodljivom egzotikom.
Sigirija, jedini original i personifikacija svoje jedine gospodarice kao simbol preživele mirišljave cigle boje cimeta. Visoka je samo dvesta metara, a povlašćena je odavno i kod samih bogova. Sigirija iz daljine izgleda kao da mogu da je preskočim od šale i to da ne uhvatim zalet. Ovde na Šri Lanci, pogotovo na Sigiriji, sve samo tako izgleda! Optička varka prebogate prirode i najiskrenije indijske suze koja se nekada davno i sama slila u okean. Igra nebeskog prestola i ovozemaljskih legendi u svim mogućim oblicima. Sve se ovde sliva i preliva! Od njene lepote jedan zalutali putnik kroz vreme može samo da poludi. Pre nego li odluči da se i sam kao Kasapa ubije! Uopšte nije stvorena za komercijalne turiste! Ako mislite da samo šopingujete po koji jeftini kadar sa nje, bolje je zaobidjite, pre nego vas i ona sama baci odozdo.
Dugo sam sedeo na samom vrhu skrivenog grada Sigirije i na njenim nebeskim proplancima gde sam konačno sebe prepoznao u svim tim iščezlim i zabranjenim freskama. Sam samcijat i bez svojih konkubina. Bez igde ikoga! Napokon mi je cela Šri Lanka bila kao na dlanu. Ceo biodiverzitet neprohodnih džungli se nenadano otvorio preda mnom. Kao da sam odozgo napokon mogao da vidim sebe u ogledalu, u refleksiji svih mogućih zelenih nijansi. Nadziru se Kendi, Anurhadapura i Hikaduwa. Hiljadu i četiristo stepenika je danas protutnjalo kroz moje noge. Sve sam ih pretrčao kao od šale. Sve osim jednog. Zastao sam pri samom vrhu, na tom, svetom, osmom. Skamenio se par sekundi, okrenuo i ispoštovao nezvanično osmo svetsko čudo! Ostali turisti su se komešali od vrućine i adrenalina, praveći beskonačno veliku zmiju kojoj se ni rep više ne vidi od sunca dole pri dnu ambisa. Hmm, zmija, ta sveta životinja. Strpite se još malo!
Trebalo je kasnije i sići sa nje. Nije to nimalo jednostavno i to ne onim istim krivudavim stepenicama koje su vodile ka nebu. Večno prebukirane turistima. Lavlja stena je prenatrpana danas, kao i uvek, i vrlo rado bih sve to izbegao. Jutros je uspon na Sigiriju bio vrlo strm i dug. Uz paklenu vrućinu, sve je to izgledalo pomalo i neostvarivo. Danas napokon shvatih da sam još i u dobroj kondiciji. Krenuo sam sasvim nekim drugim, neutabanim i nepoznatim stazama. Zaobišao sam čuvena lavlja vrata, da ne verziram doživljaj od danas. Fotografisanje je završeno. Nisam više bio sam. Spontano jedan deo grupe sa kojom sam stigao dovde je krenuo sa mnom ili ja sa njima. Kako se uzme? Sunce je već duboko zalazilo i uranjalo u svoj san, tamo negde na obodima Indijskog okeana.
Silazak na dole postajao je sve manje vidljiv, a samim tim i sve više neizvestan. Provlačili smo se kroz šupljikave stene, kao prolaze, a crvena šljaka krckala je pod nama. Nažalost, vrh Sigirije je bio sve dalji. Kako smo se u grupi spuštali, nismo mnogo ni pričali međusobno. Držali smo se nekog reda da se ne pogubimo, prateći se uzajamno. Malo sam se odvojio od grupe, gledajući krajičkom oka gde su ostali.
Iznenada začuh zvuk frule u neposrednoj daljini. Krenuh ka njemu, a dole u jednoj usečenoj steni sam sedi čovek u turskom sedu, svirajući u pungu. Stara drvena frula, otvorena crna korpa i nadolazeći sumrak. Iz nje viri siva, živa gumena čarolija koja se spiritualno uvrće. Prava Indijska kobra i njen originalni uzgajivač. Pa to mi reci! Zvižduk u osam označio je poziv mojoj maloj grupi da pridju. Mnogi su se prepali videvši je, ustuknuvši. Potpuno ih razumem. Neki su doživeli prvi put u svom životu dodir sa zmijom. Vatreno krštenje!
“Ne plašite se ljudi. Pridjite slobodno!“- govorio sam im. Kakva scena i svi smo se brzo okupili oko jedinstvenog gospodara najmističnije životinje svih vremena. Mojoj sreći nije bilo kraja! Iako je padala noć, još uvek je bilo relativno vidljivo, ali smo bili vrlo obazrivi. Svako na svoj način. Kako sam i ranije bio na Dalekom istoku imao sam prilike da više puta uživo gledam čarobni Cobra show. Čak i u Egiptu. Samo, ovo je nešto sasvim drugo. Potpuno je spontan i neplaniran.
Donosim odluku da odem “korak dalje.“ Sedam tik pored uzgajivača. Ostali prisutni sa vriskom i nevericom u očima gledaju moju reakciju. Uz uzdahe i upozorenja upućene meni, adrenalin dostiže svoj vrhunac! Iz neposredne blizine sve vrlo britko promatram, iako mi nadolazeći mrak remeti koncentraciju. Punga svira, a kobra besomučno udara u debeli poklopac od korpe od kvalitetnog i prljavog ratana. Iako ne čuje, zmija reaguje na vibracije. Kao da je potpuno podivljala. Ljudi omamljeni oko mene kao da su i sami u transu. Neko slika, igra, a nekolicina se drži još po strani. Savladani strahom na licima im čitam zaprepašćenje. Ludačka energija pred sumrak odzvanja podnožjem Sigirije.
U jednom trenutku od umora gubim fokus nad situacijom. Okrećem glavu na drugu stranu. Ispustio sam pokrete vibrirajuće kobre na sekund! Ujede me nešto! Gde?! Kuku majko! Pomeram se unazad, jer u polumraku ne vidim ni krv, niti moguću ranu. Osećam da me malo boli kažiprst desne ruke. Nisam osetio bajt i zube unezverene kobre koja je i dalje udarala u poklopac. Ustajem naglo pa sedam. Gledam se po celom telu. Počinjem da se znojim. Hvata me panika! Pa šta me je to ujelo! Da li je ovo moguće! Primećujem da su mi na kažiprstu dve jedva vidljive rupice, bez trunke krvi. Beličaste. Ne razaznajem ih jasno u mraku. Kuku meni! Gotov sam! Ujede me kobra, pomislih u sebi. Šta da radim sada, kud ću majko mila!!? Ee, šmekeru, tako ti i treba! Najeb’o sam!
Šou se privodio kraju i ljudi oko mene su primetili da sa mnom nešto nije u redu i da nema više ništa od malopredjašnjeg Baneta i njegove hiper energije. Objasnim im ukratko šta mi se desilo, a par trezvenih ljudi počelo je da me ubedjuje da sam se istripovao jer su pomno pratili svaki pokret zmije i zbog sopstvenog straha. Šta ako jeste? Ako me je stvarno ujela??? Saznaćemo sve vrlo brzo! Ovaj uzgajivač me ubedjuje da je sve ok, iako ga u onom ludilu ništa nisam ni razumeo.
Lost in translation stupa na snagu. Nije mi dao odgovor na prosto pitanje. Znajući još od pre, kobrama se uvek povade otrovne kesice i zubi pred svaki nastup, još dok su male. To je osnovno pravilo. Ako je ovaj ludak ovde upravo bio sa otrovnom kobrom? Šta ako je nemaran, ako i sam ne zna i nije siguran da jeste? Šta ako krije? Ovo nije planirano mesto za ovako nešto niti je ovo egipatski hotel da bih bio siguran. Nisam ni u erii za turiste gde bih uveliko znao da ovakve stvari podležu kontroli. Počinjem da bivam svestan, malo kasno, da se ipak nalazim daleko od bilo kakve civilizacije pa su ovakve stvari vrlo moguće. Sada je možda već i prekasno da mislim više o bilo čemu!
Paranoja mi pomera um i počinjem da se mirim sa činjenicom da možda ulazim u poslednje sate svog života. Ne mogu vam opisati kako sam se osećao! Umirem li ja to ubrzo? Ceo put od Sigirije do Kendija i smeštaja proveo sam u košmarima. Zapitkivao sam glavnog menadžera u hotelu, vodiča. Svakoga na koga sam naletao! Stalno me je hrabrio osećaj da nisam osetio ujed i zube jer bih reagovao sigurno. Znam da bi se trzn’o u sekundi. To mi je vraćalo nadu kako su sati prolazili. Strahovi su bili sve veći i panika je počela da me nagriza. Čak me je pogledao i lokalni doktor čim sam se dočepao hotela. Guglao sam celu noć sve o zmijama što nisam znao ranije, iako je wifi bio prespor. Nije mi išao u korist. Odlučio sam da se kockam sa sobom, jer šta mi drugo i preostaje??? Nagutao sam se bromazepamima i legao da spavam. Ujutru, ako se probudim živ, sjajno, ako ne Šri Lanka i Sigirija biće sigurno moja poslednja destinacija. Nemam mnogo izbora.
Ustadoh mamuran nekako posle vrlo jake doze lekova. Preživeo sam izgleda. Jeeee! Nisam umro! Čekaj, stani! Možda otrov deluje kasnije?! Šta ako sam ja medicinski fenomen? Možda je zmija bila isuviše stara pa će otrov delovati post festumno? Hmm, ma ko ga jebe. Idemo dalje! Danas je novi dan, nova avantura, a prelepa Šri Lanka već zove da se ide dalje u Pinavalu, u sirotište slonova. Nema ona vremena da čeka jednog ludaka koji tripuje i proživljava svoje neke demone. Tako sam po stoti put u životu preživeo i preboleo svoju hipohondriju. Bar do neke ozbiljne sledeće prilike.
Onako srećan, odmoran, a još uvek pod utiskom unutrašnjih strahova od sinoć spremam se za još jednu novu avanturu. Po stoti put gledam u svoj prst, koji i dalje stoji na svom mestu. Nepromenjen. Smeškam se dok navlačim majcu, onako još polumokar od tuširanja i navlačim ranac na ledja. Napuštam sobu. Silazim dole u foaje hotela gde me čekaju isti oni dragi ljudi od sinoć, koji su se zajedno sa mnom radovali, ugledavši me. Usput dok idemo do kola, smeju se i malo me zezaju. Ujedno su srećni što sam preživeo i pokazuju mi slike od juče. Sa Sigirije, te tajne kuće opranih vekova koje su mi pojele dušu. Presrećan sam! Dan je prelep, još lepši nego juče. Sve prolazi u životu i nestaje.
Sopstveni isprojektovani strahovi sada su iza mene. Krećemo i odlazimo u još jedan nov raj. Dok se vozim kilometrima gledam i upijam prelepe pejzaže ove nestvarne zemlje. Razmišljam i ćutim. Osećam se kao pero. Kao da je veliki teret spao sa mene. Još uvek nemam odgovor. Nemam ga ni sada dok mislim o svemu posle toliko vremena. Dok pišem ovu priču naviru mi ona stara sećanja. More me ona ista pitanja. “Ljudi moji, da li me je zaista onu noć na premoćnoj Sigiriji tako nežno ipak ujela kobra?“
DAY 2 Tko još odabire Križni put za rođendan i hvala ti što jesi!
Kašalj iz hodnika hostela u 6 ujutro, kašalj u 7, 8, 9… jutro kakvom se ne veseliš. Kako je moguće da još traje, a netko već nije umro od toga? “Budite se, zovite Dr. House-a, ekipu ER-a, protagoniste Uvoda u Anatomiju (ili bar onog zgodnog Shepherda) zagrcnut ću se i sama), ekipu Naše male klinike“ – promrljah zatvorenih očiju. Muk u sobi… „O, shit pa nije valjda i njih poharalo?!?!“ – otvorila sam oči i pogledala prema krevetima u kojima su Copri i Sekić nesmetano sanjale snovima pravednika i još uvijek odavale znakove života.
Činjenica je kako njih dvije ne želite zaposliti kao noćne čuvare prostora u kojima čuvate najveće materijalno bogatstvo. Kao prvo, teško da izdrže noć, no i sama ne bih ostala budna pa neka to ne bude tema, a kada zaspu… ne, ne, vratimo se na ono prije nego zaspu…
Spremanje na počinak otprilike je istovjetan visinskim pripremama najpoznatijih adrenalista prije odlaska na daleke ekspedicije. Zaključavaju se vrata, zatvaraju prozori, spuštaju rolete, navlače zavjese (iznova i iznova dok nije znanstveno utvrđeno da ni jedna zraka svjetlosti samovoljno ne može doprijeti unutra – nikada), gasi se ton na mobitelu, ubacuju čepići za uši. Sigurno je sigurno, utvrđuju završnim činom i stavljanjem poveza za oči. Pozvala bih vas da cijelu proceduru usvojite kroz tutorijal youtube-a, no prekompleksno je to i za snimiti.
I iako me sve to najčešće poprilično nasmijava, povremeno živcira, od svih mogućih emocija ovo sam jutro bila – ljubomorna. Luzer!
Diži se, s užitkom sam protresla Copri. Ajmo…
Slušalice u uši, meditacija i razrada ideje o CLICK AWAY together u um… Sat vremena poslije, osim što smo zatekli Sekić u polusjedećem položaju, gotovo se ništa nije ni promijenilo. A i kašalj je i dalje tu… damn! Zovite pulmologiju poboguuu…
„Sekić, rođendan ti je. Što želiš raditi?“
„Idemo do Cristo Rei spomenika“ – ispalila je. „Ma nemoj me… pa nisam na hodočašću, mani Isuseka“, progunđala sam. „Uostalom, znaš, mi nismo vjernice“ – nabacila je Copri.
„Ne kenjajte, pitale ste. To hoću i točka.“
Eto ti kad nekom hoćeš ugoditi – vrtjelo se nama dvjema po glavama. Ali ajde, rođendan je rođendan, želja je želja, a bonus kod onog gore nije na odmet.
Susjed i dalje kašlje…
Obukle smo najtoplije što imamo – čitajte kratke traperice – i punog želuca krenule na križni put. Prva kapelica u koju smo stale bila je H&M, gdje je jedino ona koja nije ništa ni tražila potrošila pare. Coprina fobija od hladnoće mogla bi biti tema jednog sasvim novog bloga (ili predmet grane medicine), pa me njena radnja nije iznenadila. Izgled kupljene majice (roza GIRL BOSS) pomalo… no…
Sekić je tek naknadno pobjedonosno išetala s nekim komadićkom tkanine koji nam je ponosno predstavila kao spas od vjetra i trakom za glavu. Sama nisam našla što sam tražila, ali nisam ni znala što tražim pa sam prkosno izašla van. Oooo, kako ću zažaliti…
Sljedeća stanica našeg svetog puta je Cais do Sodré (trajektno pristanište) gdje s još hrpom ushićenih vjernika kupujemo kartu za mjesto koje ni dan danas ne možemo izgovoriti – Cacilhas. Točno razumijem mindset prodavača karata dok se mi turisti trudimo točno izgovoriti ovu riječ dok kupujemo karte (majmun, majmun, još jedan, pa opet majmun…). Mjesto je Činčilas – rekla je Copri – pa eto, činčile it is!
Trajektje došao na vrijeme. Po ulasku u njega pronio se zvuk glasnog kašlja i šlajma. Guess what?!?! Da, da, naš susjed… Nevjerojatno, srele smo ga i na putu natrag, bez obzira što smo se zadržale stvarno dugo, trajekti su česti i mogli smo se omašiti milijun puta (baš kao što smo omašile, čini se, i sve zgođušne dečke), ali ne… o čem bih sad pisala da nismo?!
Omašile smo i lokalni bus do spomenika, ali ne i dosadnog vozača tuk tuka koji nam je uvalio vožnju do gore za sitne pare (svaka 2 EUR u odnosu na bus koji je 1,5 EUR i treba ga čekati pol sata na suncu). On uporan, mi nestrpljive, bračni par slovenaca kao dodatni bonus na priču i eto formule kako izgubiti bubreg na zavojitim i brdovitim cestama do Njegovog Veličanstva. Ideja mi je bivala sve draža. Jok! Tu negdje nastala je i prva snimka našeg putovanju koja će poslužiti kao uvod u brojne storije skladištene pod portugalski Instagramski OLA highlight.
A onda… jeste li se ikada pokakali sami sebi u usta?! Pa eto, Copri i ja jesmo kad smo vidjele pogled na grad, rijeku i Ponte 25 de Abril… tamo smo sigurno napravile jedne od boljih slika ovog puta. Kristom se nismo mnogo bavile (Copri i ja), ali nije ni on nama… pa rispekt s udaljenosti… Sekić smo nakratko prepustile Njemu i znale smo da je u dobrim rukama.
A potom busom natrag u luku gdje smo se još po dolasku polakomile na netom pred nama ispečene sardine! Sardine, batat (koji to nije, već običan krumpir) i vino – 5/6 EUR. Ali, pazite se onih predjela koji samo niknu na stolu, ako niste spremni platiti, zahvalite se na finjaka i zamolite da odnesu. Najele smo se pošteno, popile i malo više od toga, a potom nazad sretne do Cais do Sodré.
Večer smo provele u Alfami, gubeći se po strmim uličicama, zavirujući u male kafiće, pripremajući zasjedepoznatom tramvaju 28 (uspješno) i plešući po trgovima. Destinacija je bila Castelo Sao Jorge (Sao Jorge Castle), u koji na kraju ipak nismo ušle (zbog gužve i zapravo bez razloga, ali je Sekić to odradila zadnji dan i tvrdila da je divno). Dakle, ne bit lijeni – pričekajte, platite i uživajte u zalasku sunca nad gradom.
Tu noć smo, umjesto ulaska na zidine, vrludale vidikovcima, prošetale žilom kucavicom Lisabona i smjestile se u malom park-kafiću blizu Rossia sa živom glazbom. Dečki su bili fenomenalni, baš kao i sangria te WI-FI koji je poslužio za upload komičnih situacija u kojima smo se našle i pokoji #clickawaytogether, a kad nam se pridružio ostatak hrvatske ekipe sa Sarine strane uživancija je potrajala.
Zahvaljujemo Megi i dečkima na hrpi super savjeta za put u Sintru koja je bila sutra na redu. Kad smo već kod toga što je na redu, možemo i o onome što je u redu, a to je ići spavati jer ustanak rano ne mazi nikoga. Pogotovo ne mamurne ljude. Još jednom Uber, ušuljavanje u hotel, pusa Sekić na super ideji za planiranje dana i sklapanje oči.
Tko odabire križni put za rođendan? Onaj tko zna što čeka na kraju. Amen.
Vratiš se s putovanja iz daleke Indonezije. Raspakiraš kofer. Zahvališ se svemiru, Bogu, prirodi, roditeljima, praznom želucu i ostalim transcendentalnim bićima što su omogućili ulazak u 2019. godinu na nekom sasvim drugom kraju svijeta i smiriš se čekajući neku sljedeću Novu godinu koju ćeš možda otputovati negdje drugdje. Eh da… tako to najčešće izgleda u normalnih ljudi… no tko je rekao da takvi pišu ovu priču?!
Suprotno tome – ponedjeljak, 12. siječnja – prvi radni dan s pogledom na godišnji izvještaj koji treba biti poslan, raspored prevođenja koji nije dovršen, prašnjavi ured koji se neće očistiti sam i zatamnjen prozor koji vapi za tračkom sunca (kojeg neće dočekati do kasnog proljeća) – CLICK… skyscanner… CLICK flights… CLICK everywhere… CLICK summer… CLICK find… Grčka? Done! Italija? Not again! Španjolska? Nedavno. Tajland? Hvala, ali još su oči nakošene od mjesec dana življenja na riži. Bali? Hmm, još roba stoji neoprana od tamo. Šri Lanka, Zanzibar, Sejšeli? Divno, ali ne idemo dva puta na isto mjesto. Belgija, Njemačka, Francuska? No, no, no… Portugal? Meh… next… hmmm, back… Portugal?!?! Pa, tamo nismo bile… Nije trebalo dugo da Copri, slučajni, a život će poslije potvrditi, i Buraz for life, ponovi isto…
„Hoćemo naručiti nešto online za jesti“ – uletjela je Sekić
u ured.
„Hoćemo naručiti nešto online za otići?“ – uklizala sam
nazad.
Apsolutno, snašla se vještica bolje nego sam očekivala, primila
loptu pred mojim golom i zatresla mrežu bez da sam trepnula. Na zaleđe se nisam
mogla pozvati.
I tako, uz jedan obavještajni razgovor sa šeficom, već 13-og su karte bile kupljene: 9. – 17. 8. 2019; Zagreb – Lisabon, Croatia Airlines.
Sorry ušteđevino, sorry sjedilački načinu života… srest ćemo se nesumnjivo već negdje…
Pripreme… ili „o tome ću razmišljati sutra“
U mjesecima koji su uslijedili Sekić, Copri i ja poprilično
smo se raštrkale.
Tu i tamo ukrižale smo moždane sinapse o tome koje bismo gradove posjetile, kako do njih došle, gdje spustile kofere, a kamo ne kročile. Ubacile malo računicu, vidjele brojčice koje oku nikad nisu ugodne, isključile laptope… i u stilu Scarlett O’Hare promrmljale o tome ću razmišljati sutra… ili ipak nećemo uopće…
Tako je i bilo – početkom svibnja znale smo Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama…
Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama zvučalo je i na dan putovanja dok smo čekale boarding na zagrebačkoj zračnoj luci. S 10 godina iskustva u putovanjima, 1 000 000 prijeđenih kilometara po 5 kontinenata, nebrojeno mnogo metropola… to je bilo čisto dovoljno informacija…
DAY 1 Summer vs. Somewhere in Portugal
„Cabin crew seat for landing“ – promrmljao je pilot kroz onaj šušteći razglas točno dvije minute prije slijetanja. I eto nas. Touch down u Lisabonu i potraga za Aerobusom s kojim smo odlučile došlepati se do Tagus Palace hostela/hotela u kojem ćemo boraviti sljedećih 8 noći. Aerobus je super opcija za doći do centra grada. Kartu možete kupiti online i dobiti dodatni popust na povratne karte. Vožnja je ugodna, linija redovna, stanice česte i rasprostranjene svuda po gradu.
Od stanice na kojoj smo izašle do hotela trebalo nam je 10 minuta (uz čavrljanje s netom upoznatim slatkim Šveđaninom – koji je isto tako banuo u Portugal prijateljici koju je upoznao preko Instagrama, ali nikad vidio – zbog kojeg je Sekić zaboravila upaliti GPS; računajte da je stvarna minutaža oko 3 minute), vožnji zastarjelim liftom do 3. kata trebalo je jednako toliko (uz urnebesno uguravanje 3 kofera i 3 ludače u prostor veličine kutije šibice – inače je dovoljna i minuta), žena na recepciji uzela je naše kofere i zamolila da dođemo oko 14h (kad počinje check-in) u jednakoj minutaži, a toliko nam je trebalo i da smislimo gdje ćemo popiti prvu kavu te ukratko predstaviti Sekić našu ideju o CLICK AWAY together.
Eh, da, naručile smo kavu uz zvuk romantične kišice na tendi kafića. Dođe cica na kolica – govorila je moja stara komšinica nekoć. Tako vam to ide kad ne proguglate dovoljno o vremenskim (ne)prilikama koje nas čekaju u Portugalu usred ljeta. Copri i ja kofere smo pakirale noć prije putovanja, nakon cjelodnevnog brainstorminga oCLICKU, nabacale prvo što je iz ormara popadalo, a izgledalo je na ljetno i brzinom svjetlosti zaključile da je to to. Uz mamino zadnje upozorenje čuvajte se požara, kofer bez i jedne dugačke opreme dobio je dodatno opravdanje. No, Atlantik Portugalu priprema vlastitu baladu, mazivši ga svakodnevno svojim breezom pa ne iznenađuje da nam je jedna od prvih destinacija bio skok na google i potraga za trgovinama s odjećom koja nimalo ne priliči ljetu.
Atrakcije HM-a prvog su dana ipak dale prednost atrakcijama oko Beléma gdje smo se popodne zaputile Uberom (koji je ovdje zaista prihvatljiv). Zanimljivi brazilski taksist stoički je podnio Sekićino nabadanje portugalskog (koji je više ličio kineskom, ali Sekić, volim te) dok smo se nas dvije kidale od smijeha.
Belém je smješten u jugozapadnom dijelu Lisabona, obiluje brojnim atrakcijama (što smo znale mi, ali i još milijun drugih turista na koje smo dolaskom naišle i s objektivima se sudarale). But well, nečemu su nas naučila naša putovanja pa su tako naše fotke uz Mosteiro dos Jerónimos (Jerónimos Monastery), The Padrão dos Descobrimentos (Monument to the Discoveries) i Torre de Belém (The Belém Tower) poprilično „osamljene“ isključivo našim iskustvom fotkanja.
O atrakcijama neću pojedinačno pričati (google and, of course, visit it!). Šetnja uz rijeku Tagus prema tornju Belém svakako je jedinstveni doživljaj. S tim uvjerenjem osvanulo je milijun selfija na kojima izgledamo kao da smo upravo izišle iz veš mašine nakon centrifuge, a koje čuvamo kao svetu riznicu dokaza blamaže za trenutke ucjene koji će se dogoditi u budućnosti! Ukoliko se pobrinete da uz sebe nemate odjeću koja će vas zaštiti od vjetra, iskustvo će vam biti i bogatije. Frizura nezaboravna. Go for it!
Šalim se! Oboružajte se jaknama, maramama, hlačama, vjetar puše u svim smjerovima i svakako vam pomjera unutarnje organe. Ali šetnju preporučujemo, jer ćete uz nju mozgati kako doći do Ponte 25 de Abril (April 25 Bridge) ili Cristo Rei, spomenika kojeg vidite u daljini (a mi ćemo kasnije objasniti). Toranj je zanimljivo čudo arhitekture. Dočekajte tamo zalazak sunca s nekim koga volite ili barem ne mrzite, vješto izbjegnite brojne objektive i ovjekovječite nešto za povijest.
Kud svi Turci tu i mali Mujo, obrazloženje je zašto smo zastale u redu pred Pasteis de Belém (malom nakićenom slastičarnicom u blizini Mosteiro dos Jerónimos). Naime, ako baš tu ne zastanete i kupite poznatu portugalsku slasticu pasteis de nata(pašteta od ničeg – prevele smo poliglotski, iako je zapravo riječ o finoj slastici s kremom od jaja) očekuje vas 7 godina nesreće. Jednako onoliko koliko i ako razbijete ogledalo… ili ne… Ako ovo i ne napravite, grad je prepun ovih kalorija, nabasat ćete već.
Fora, fino, ali ipak ne konkretno. Sjele smo na autobus i
večer završile večerom u malom pituresknom lokalčiću u blizini hotela i za 7
EUR uživale u super finoj salati gdje se losos borio sa svim povrćem svijeta.
Pomogle smo mu da pliva uz čašu portugalskog vina. Nije se odužilo, zatvaraju,
shvatile smo te balkanski potražile bocu vina u birtiji preko puta, othrvale se
ponudi konobara koji je ujedno i tuk tuk driver za ugodnu vožnju gradom,
dočekale Sekićin rođendan (kojoj ćemo zbog istog morati ugoditi dan kasnije),
izljubile se i prekrile poplonom. Hvala, Boa noite!