…ako ste propustili PART 01 i PART 02…

DAY 3 Naopaka bajka prohujala s vihorom

Malo toga mi je ostalo u glavi od Meginih uputa večer prije osim bolne činjenice da do Sintre ipak moramo sat – dva ranije od planiranog, a jednako toliko ranije se i ustati.

Alarm ili susjed koji i dalje kašlje? Svejedno, boli oboje…

„Preskačem meditiranje“ – spomenula sam Copri. „Mhmhihghifbro“ – progunđala je, nimalo artikulirano, no to me nije spriječilo da to protumačim kao „apsolutno se slažem, mudra odluka!“

Brzinski trk u kuhinju, „krađa“ doručka, srk kave i sjedamo u Uber prema Rossiu. Kupujemo (ili se barem nadamo) cjelodnevnu kartu za vlak i autobus (403) do Sintre i prijevoze do i od Cabo da Roca. Vlak opet na vrijeme (već postaje frustrirajuće u usporedbi s balkanskim voznim redom koji je – postoji narodna predaja – u stoljeću VII. bio poštivan, a s pojavom prvih urbanih mjesta potpuno je napuštena ideja kako to treba biti), ugodno popunjen, ali ugrabile smo sjedala.

Za 45 min – Sintra. Gibamo se prema izlazu zajedno s bujicom ljudi. Slijedimo ih jer prešutno svi znamo da tražimo lokalni bus do palače Palácio da Pena (Pena Palace). Stanica je prepoznatljiva po „šačici“ ljudi koji čekaju bus, a otprilike je istovjetna „gužvici“ ispred Macy’s – a ili pak Walmart-a tijekom Black Friday-a. Rođene smo pod sretnom zvijezdom, potvrdio je činovničić gradske garde u prevelikom službenom odijelu (bus transportation ramp manager zvučala bi vjerojatno titula na engleskom), pikirao nas prstom i pokazao nam pravac u bus jer smo u Lisabonu ipak kupile prave karte. Jedva da smo prožvakale sendvič, a već šumi u ušima zbog mijenjanja nadmorske visine. Pogodile smo smjer, shvaćamo, cesta je sve uža, sluh sve slabiji, nazire se zdanje, dakle, sve je pod kontrolom.

Kroz 15-tak minuta stajemo pred palačom, kupujemo karte (7 EUR – samo za vanjski dio, po Meginoj preporuci), dobivamo mapu posjeda u ruke, koja je kompleksnija od karata brojnih županija, i krećemo. Gdje, nismo posve sigurne. Do WC-a prvo, u međuvremenu će nas prosvijetliti (ili propuhati?!?).

Prosvjetljenje se ipak nije dogodilo pa Copri zove još jedan TIME OUT – iz ruksaka izvlači žutu trifrtaljnu tuniku, na to nabacuje sivo – roza sportsku majicu (sjećate se GIRL BOSS izdanja iz prošlog posta?) i na kraju maltretira XS traper jaknicu da zagrli ovaj brlog na njoj.

“Izgledaš kao bumbar”, komentirale smo. „Baš me briga i dalje mi je hladno“, derala se i trčeći nestala iza prvog brdovitog zavoja. Našli smo je odmah iza njega, naslonjenu na drvo s bolnim izrazom na licu. „Nešto nije OK s preponom, ne mogu hodati“ – jedva je prošaptala. „Hajmo dalje, Usain Bolt u godinama, nije ti ništa“, bodrile smo ju. Jaukala je još neko vrijeme, ali ipak herojski nastavila naprijed.

Sekić, ili naš provjereno dobar GPS, ni ovaj put nije zatajila. Nekoliko minuta, kao i nekoliko puta po stotinjak metara uzvodno, stižemo gdje smo zamislile. Šarena palača mami nas da izvadimo napunjene mobitele već na ulazu. Sve su to boje kojima nikada ne biste obojili vlastite fasade, ma niti one neprijatelja, ali tamo sve nekako ima smisla. Izmišljam bajku u glavi, čudnu, naopaku…

Još jednom zahvaljujemo Megi na savjetu da ne uzimamo kartu za unutarnji razgled palače. Red je veći nego pred ikojom javnom kuhinjom i čamile bi u njemu cijeli dan. A nešto se priča da možemo i bez toga.

Lijevi žmigavac i pretičemo gužvu jer za vanjske zidine prolazite sasvim glatko. Tunel kroz stijenu… cilj… a onda… fuuuummm… eto ga, „povjetarac“ s Atlantika. Kakva bura, maestrali, tramontane… dame i gospodo, kralj svježine… Atlantik!

Vadimo opet sve čega smo se dograbile, trifrtaljne majice, marame, a oni sretnici (poput Copri) i dodatne slojeve (iz onog sićušnog ruksaka vadi još pokoju odjevnu kombinaciju i opasno djeluje kao cirkus). No, malo tko još brine o modi osim u onim situacijama kad stajemo pred objektive i poput Hulka hrabro skidamo slojeve sa sebe.

Sekić i ja uputile smo se i prema strani palače na kojoj je utjecaj Atlantika najizraženiji i kvocajući zubima stoički izdržale 10 – tak minuta. „Ni mrtva ne prelazim tamo“ – dobacila je Copri i ostala na „sigurnoj“ strani. Ipak je na kraju promolila nos za nama, pomalo nadurena i nimalo oduševljena vladajućim uvjetima.

Photo spotova je nebrojeno puno, baš kao i turista, pa kad uspijete nekim čudom (ili uzvikom bombaaaaaa, ali u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno) otjerati sve njih iz kadra, čestitamo, postali ste princeza, princ ili pak žabac kraljevstva koje pripada samo vama.

Kava prije silaska – odlučilo je pleme i potražilo rijetke zrake sunca i pokojih „visokih“ 19C. Za povratak u grad zaobišle smo motornu grdosiju, ramp managere, Black Friday fanove i odlučile pješke kroz šumovit put. Isplati se vidjet ćete – rekla nam je Megijina ekipa večer prije. Isplati se, vidjet ćete, nagovaramo od sada i mi. E sad, da moram objasniti kako točno pronaći stazu sigurno bih vas skrenula s puta, ali sjećam se da se treba spuštati do ulaza u neki drugi dvorac niže od Pene, pa prolazite parking do kraja i taman kad mislite da ste nigdje – na pravom ste putu.

Pratite strmi putić prema starom centru Sintre, pokušavate ne pasti, zaglaviti među kamenim gromadama, okliznuti se na stepenicama prekrivenim mahovinom, naciljati uske drvene mostiće, uslikati divne fantasy prizore koji vam se nude, gledati ruševine maorskog dvorca, potajno snimiti Copri kako visi s drveta glumeći majmuna i tagirati je u story. #clickawaytogether i život je lijep.

Slalom do civilizacije trajao je oko 45 min, mnogima vjerojatno i kraće, no ne i onima koji idu tim putem uzbrdo (zašto?!) ili putem skidaju slojeve robe sa sebe. Trebam li vam reći koga smo najduže čekale da otpusti barem nešto odjeće i ponovno poprimi čovjekoliki izgled?!?!

Naš sljedeći cilj bila je Quinta da Regaleira (Regaleira castle). Još jedna preporuka koja nije iznevjerila. Gužvu na ulazu zaobišle smo kupovinom online ulaznica na licu mjesta (9 EUR), ali isto nam nije pošlo za rukom na ulazu u bunare zbog kojih je ovaj dvorac must see lokacija. U bunar se spuštate stepenicama pod zemlju, a pri spuštanju nastaju sve one poznate (većinom photoshopirane, no koje to nisu?!?) fotografije bunara (koji se zapravo slika odozdola). Naše fotke u nama nisu izazvale wooow efekt, no svakako preporučujemo…

Prošetali smo ostatkom gotičkog kompleksa koji je zaista lijep, ali želudac nas je zamolio neka malo ubrzamo i polako se krećemo prema negdje gdje će i on vidjeti predmet svog divljenja (iliti hranu).

Po preporuci odabiremo buffet u starom dijelu Sintre (9/10 EUR – bez uključenog pića) koji nije razočarao. Predjela razna, meso u nekoliko varijanti, riba u možda jednoj (šmrc), prilozi svih vrsta i fela, kao i salata te poneki slatkiš. Pristojno, stvarno pristojno… pa ako ste u blizini…

Ono što je slijedilo ujedno nas je veselilo, ali i plašilo. Sreća bi bila zagarantirana da smo recimo u pripremi imali skijaška odijela. Pogađate – Cabo da Roca. Iskreno, nakon cijelog dana vjetrometine i tek poneke zrake sunca malo tko je još priželjkivao najzapadniju točku EU i izravan dvoboj s Atlantikom koji malo tko može dobiti. Copri kreće na sebe navlačiti slojeve već u Sintri s prvim paljem motora i lijevim žmigavcem busa kojim krećemo do tamo.

Izlazim iz busa, pozdravljam sinuse, bubnjiće, naručujem se za endoskopiju, zovem mamu da je volim… Taman kad smo počele prihvaćati činjenicu kako vjetrušinu nećemo preživjeti, shvatile smo da je u principu ipak znatno blaža od očekivanog. „Nije toliko hladno koliko puše“ – nasmijala nas je tradicionalna balkanska floskula pa ako pitate za ukupni dojam, eto vam ga na!

Ukrasna ogradica uz klisure brzo je izgubila ukrasni karakter i pridali smo joj onaj pravi – zaštitni. Atlantik se uz nju pravio poprilično važan, nama se nije s njim raspravljalo pa smo brzinski obavile fotkanje i prepustile mu vladanje teritorijem.

Sekić se ipak na kratko otisnula u razgledavanje (fotkanje) i preko dozvoljenih ograda, a Copri i ja smo kobajagi čuvale red za bus koji je došao i znatno prije nego smo ga očekivali. Doduše za Cascais kojeg smo planirale izbjeći, no taj bus je prvi stigao, a nama se ne stoji na vjetrometini pa hajde de.

Bez zadržavanja u Cascaisu hvatamo vlak za Lisabon, trčimo prema hotelu i igramo par nepar tko će prvi pod tuš. Dok čekamo svoj red na kupaonicu s Copri nabacujem ideje o vizualu CLICK-a, uploadamo slike, popunjavamo highlight na Instagramu.  Za samo nekoliko sati čeka nas Ryan Air do Porta. Realno, mogle smo ova dva izleta i pametnije skombinirati, ali tko još daje prednost pameti na godišnjem?!

Ipak je ovo naša priča, pa eto, izmišljamo bajku, čudnu, naopaku uspavanku da od nje budne ostanemo!