MAROKO – Balkanci on tour part 03

Marrakesh – Kolinda, šahovnica, Modrić, Olić i pasoš bez mane što prolazi grane

 „Jesam li luda ako kažem da je noćas Jozef upao u sobu?“ – bilo je prvo sto sam preznojena i neispavana pitala cure?

„Tko?“ – pitala je R tek otvorivši oči.

„Jesi ti nešto rekla?“ – spomenula je Copri čeprkajući po ušima.

„Ti imaš problema sa sluhom? Nemoj molim te da moram znakovati, na godišnjem sam!“

 „Ma jok. Čepići za uši! Nikud bez njih!“ – rekla je, a u svim našim daljnjim druženjima, i onima dan danas, dokazala da su drugi ljudi, naprave, spodobe u krevetu opcija – čepići obaveza.

„Pitam za lupanje noćas kad smo legle… domaćin? Jozef?

„Ahaaa…. ma da… lupao je po vratima, željan razgovora, čini se… Zalupila sam vrata i poželjela mu laku noć“ – mrtva hladna je odgovorila.

R i ja smo se samo pogledale i nasmijale ženi koja nas je oduševljavala komentarima. Ono što nas je manje oduševljavalo bila je činjenica da nam klima uređaj ne radi. U pustinjskoj klimi to je zadnje što želite, a prvo što prijavite dok silazite na doručak. Sredit će, obećao je naš sinoćni posjetitelj.

Doručak nije obećavao, već ga iznio. I poprilično nas smekšao. Uživale smo u njemu, kavi i pogledu na unutrašnjost riada. Stvarno su posebna vrsta smještaja, nemjerljiva s hotelima, u kojima uvijek stignete odsjesti.

Žvačući, radile smo plan za dan. S Marijom i Milošem dogovorile smo susret u gradu. Skok u sobu po stvari i izlazak na ulice Medine koja se budila ipak nešto kasnije nego mi. Nije nam smetalo, prepreke na putu bile su manje ubojite nego one na sinoćnjem dolasku u riad, kada smo se borile sa svim mogućim načinima prijevoza, životinja i trgovaca zguranih u prolaze širine nategnutih 3 metra.

„Cure, neka turistička agencija, hajde da vidimo što nude“ – dobacila je R.

Zaposlenik iste jedva nas je dočekao, ugostivši nas bolje nego neki organizatori svadbe iz našeg kraja. Muljao je kako bi nas pridobio, al’ muljale smo i mi, i na kraju zaključile kako bismo ovdje mogle dobro tržiti. Prvo, za jednodnevni izlet u Essaouiru sutradan, a potom i trodnevni u pustinju, s namjerom da nastavimo put prema Fesu. Ovaj plan za pustinju ponovile smo čovjeku najmanje 5 puta, a on nas duplo toliko puta uvjeravajući kako mnogi turisti kombiniraju tu opciju. Užicale smo si malo vremena i obećale da ćemo se vratiti čim razmijenimo novce. Nakon 20 neuspjelih pokušaja  korištenja lokalne SIM kartice uspjele smo kontaktirati Mariju i Miloša s novim informacijama i ujedno podijelili naše koordinate. Prijavili su i sebe za put, a mi potom platile za 5 mjesta i 4 dana lutanja po državi. Išlo je poprilično glatko, trebalo je mirisati na nevolju. No…

„Ovo sunce me ubija, trebam šešir čim prije“ – nagovijestila sam curama svoju daljnju putanju dublje u tržnicu – Jemaa el-Fnaa koja je sad već radila punom parom.

„Where are u from?!“ – obraćao nam se floskulama svaki trgovac na tržnici. Svakom petom smo i odgovorile, a odgovor Croatia izazivao je masonu euforiju. Bilo je lijepo biti Hrvat u doba kada se repka upravo vratila sa srebrom oko vrata.

„Luka Modrić is the best!“

„No, Vr-uierutirtuiruiu- saljko is the best!“ – patili su se s prezimenom.

„NOOOOOOOOOOOOOOO… the president is the best…“ – svađali su se međusobno.

Mi smo sve to mirno promatrale i čekale pristojne popuste. Koji nisu izostali. Pa eto prilike za kupiti sve što ti treba i ne treba na ovom putovanju. O ovome što ne treba najbolje bi posvjedočila Copri koja se odlučila na tradicionalnu haljinu koju doslovno nikad poslije nije obukla, osim u trenutku kada ju je zauvijek zamazala s nečime, otprilike mjesec dana poslije u Hrvatskoj.

Sama sam kupila šešir koji nikad poslije na glavu nisam stavila i škicnula kožne čizme koje sam upravo u trenutku kad ovo pišem skinula. Iako kupiti čizme usred ljeta (i to pustinjskog) nije baš ličilo na lucidnu odluku. But… hebiga…

„Marija i Miloš su u Jardin Majorelle –u! Idemo?“ – pitala nas je R.

„Znamo li kako do tamo?“ – vratile smo joj pitanje.

„Snaći ćemo se! Imam adresu! “ – pokazala je na mobitel.

Naravno da ima. R ima sve. I lijepo je putovati s njom. Ponavljam ovo i opet ću. Sorry.

Zaputile smo se brzim korakom (u nepoznato). A bio je i red za žurbu, ljudi su nas satima čekali. No, vraćamo se s bookiranim izletima, pa neka posluži kao alibi!

R nas je pošteno našetala do Botaničkog vrta, a u daljini su se nazirale poznate glave.

„Alo, bre žene, već smo se zabrinuli da vas netko nije kidnapovao“  – šalili su se.

„Ne pitajte!“ – odgovorile smo kratko. „Što veli masa, isplati li se međ ove biljke“ – vratile smo šalu.

„Mnogo je lep vrt, videt ćete“ – nasmijano nam je odgovorila Marija.

I nije pogriješila. Izgled i atmosfera vrta apsolutno su opravdali cijenu ulaznice od 70 DRH (cca 8 EURA).  Botanički vrt Majorelle (arapski: حديقة ماجوريل) je botanička oaza i umjetnički  raj Marrakech – a, osmišljen od strane francuskog umjetnika Jacquesa Majorellea 20 godina istog tog stoljeća. Jednako toliko godina kasnije navodno je otvoren za javnost, a ono po čemu je najpoznatiji je to da je od 1980. godine vrt u vlasništvu Yves Saint-Laurenta i Pierra Bergéa. Nakon što je Yves Saint Laurent umro 2008. godine, njegov pepeo je prosut po botaničkom vrtu. Friki info, znamo!

Željni kulture ili pak mode, mogu zaviriti u islamski muzej unutar parka, u čijoj kolekciji se nalazi skupocjeni sjevernoafrički tekstil iz Saint-Laurentove osobne zbirke, kao i razne keramike, nakit i umjetničke slike Majorellea. Posebna nijansa podebljane plave boje koju je u velikoj mjeri koristio u vrtu Jacques Majorelle, dobila je ime po njemu – bleu Majorelle. (ovo nam je rekao google!)

Ono što nam nije morao reći je da se u vrtu se nalaze biljke sa svih pet kontinenata i pokojeg susjednog planeta. Uglavnom su to kaktusi i drugo egzotično bilje oko kojeg se nagurava hrpu turista jer slike od tamo uistinu su čarobne. Nisam ljubitelj travurda i ptičurina, al pokoju sliku tražila sam i sama.

Nakon nekoliko sati boravka u vrtu što je Balkancima potrebno? Kava figurativno – birtija doslovno! I taman kad smo se smjestili, nabasali smo i na par iz aviona koji je pratio naše koordinate. Kratko smo porazgovarali, a onda su se izgubili među uske ulice ovog „Crvenog grada“, kako još nazivaju Marrakesh.

Nakon birtije naša sljedeća stanica bila je Bahia palace, el Badi Palace i Saadien’s Tombs. No, prije potraga za taksijem. Iskreno, pokraj botaničkog vrta teško je pronaći povoljan taksi, no samo nekoliko ulica dalje uletjeli smo u novi kombi, kratko uživali u klimi, a onda izišli na ulice starog grada. Šetali smo uz zdanja pred nama, nerijetko koristeći Miloša kao vješalicu za torbe dok poziramo objektivu. Stoički je to podnio, činilo se da ima iskustva. Dugo zadržavanje u Vrtu, ne malo u kafiću i vrludanje uličicama starog grada rezultiralo je time da u Saadien’s Tombs nismo uspjele ući u radno vrijeme. No, nitko nije izgledao previše tužno. Iako, ako ste u blizini, ne budite – mi.

Tužno možda nismo izgledali, ali gladno svakako. Izdržali smo taman dovoljno do obližnjeg lokalnog food square –a na ulazu u Medinu. Izvoljevale smo s menijima, a otprilike tako i jele. Na juhu smo se odvažile, salatu (poučene iskustvom) ovaj put ipak ne, no sutra će to već biti druga priča! Našao se tu još neki prečudni smotuljak punjen koječime. Nije da ne želim opisati detaljnije, već doista ne znam! Na obdukciju hranu nismo slale. Niti sebe. Bogu Hvala.

Sljedeći plan bio je krevet. Na kratko barem. Pozdravili smo M&M i dogovorile druženje navečer ili pak sutra ujutro pred put u Essaouiru. Put do riada, iako ne dug, punog želudca nije bio lak. No, što se mora…. U 10 minuta stigle smo u smještaj, šturo pozdravile Jozefa (koji je opet bio razgovorljiv), ušle u sobu, UPALILE klimu i srušile se u krevet. NON CONTACT PERIOD dogovorile smo se.

Nekoliko sati poslije, donekle odmornije, ali svakako mirišljavije (nego po dolasku) sišle smo u atrij. Jozef nam je brže bolje uvalio piće, a mi noge u bazen, još uvijek ih odmarajući od cjelodnevnog lutanja. Zborili smo na poprilično lošem engleskom, a potom ga pozdravile i zaputile se u kaos Medine.

„Moram po one čizme!“ – nije mi vrag dao mira.

„Sad?! I svjesna si da ćeš ih vucarat sa sobom kroz cijeli Maroko?“

„Sad ili nikad!“ – nema tu kompromisa.

Tako je i bilo. Kratak spomen hrvatskog imena, usputna debata s prodavačima o nogometašima i za svega pola sata iscjenkane čizme bile su u rukama. Divila sam im se nasred medine, divila sam im se i u rooftop kafiću nekoliko minuta poslije, na kojem smo pronašle spas od preludog ritma souqa.

S krova je sve to izgledalo mirnije – uz marokanski čaj, povjetarac i zajedničke teme (koje otvaraju put prijateljstvu) znatno pitomije.

…Link za Instagram HIGHLIGHT koji prati priču…

MAROKO – Balkanci on tour part 02

prethodni POST 01 pronađite u blog feed-u…

Bratstvo i jedinstvo na Budapest International Airport- u

Neznanac s doručkom u krevetu. Maštarija mnogih, privilegija rijetkih. No, hajde da i mi omastimo brk. Jutro nas je dočekalo poprilično gladne, a sjetile smo se da restoran u ovom majušnom hotelčiću nismo vidjele. Ali smo CLICK-om na google potvrdile da doručak imamo. Upristojile smo se taman dovoljno da došetamo do recepcije i upitamo za koordinate restorana, nakon čega nam je isti onaj simpatičan momak rekao da pričekamo kratko u sobi. Jutro je, poslušne smo.

„Ja jedem u krevetu. I ne znam što bih prije, sve mi je fino!“ – javila se naša nova suputnica u chat taman kad smo poželjele s njom podijeliti istu radnju, a ujedno i vidjeti je l’ otvorila oči.

„Same here!“ – bacile smo joj fotku natrag.

Još jedan lajk za prenoćni smještaj koji je trebao služiti samo tome da noć ne provedemo na cesti. Odjednom, razmišljale smo provesti ostatak godišnjeg ovdje!

Site ipak razmišljamo drugačije, pa smo, progutavši zadnji griz, skoknule na noge, vratile ono malo izvađenih stvari u kofer i potražile savjet što vidjeti u blizini u nekoliko sati koliko imamo free do leta.

„Samo pređite cestu i uživajte u gradu.“ – rekao nam je sa smiješkom naš novi prijatelj.

I nimalo pretjerivao. Balance home nalazi se tik do Dunavske poznate šetnice te Lančanog  i Elizabetinog mosta – najvažnijih mostova grada – koji vas direktno vodi do Budimskog dvorca (Buda Castle). Uspentrale smo se na njega, pretičući horde kineskih turista. U dvorcu se danas nalazi Nacionalna galerija i Povijesni muzej Budimpešte, a svakako preporučujemo posjetiti ovu atrakciju. A kao da inače i ne bi, kad je ovo najpoznatija nezaobilazna atrakcija ne samo grada nego i države. Na njegovim vidikovcima uživale smo u pogledu na grad i ugrabile fantastične fotke na samom početku našeg putovanja.

Škicnite prekoputa. Zašto? Pa recimo da se tamo nalazi jedna od najraskošnijih i najveličanstvenijih zgrada u Budimpešti, ona parlamenta, ili kako je Mađari zovu, Országház. Ulaznice su prihvatljive cijene, 8€, no mi za to nismo imale vremena.

Ono što smo stigle je prijeći Most Széchenyi i vratiti se u Peštu. Šetnja ne traje dugo, pogotovo ako šetate s nama. Nama zaljubljenima u objektive most je bio izvrsna prilika za snimiti još neke sjajne fotografije. Tu i tamo osvrnule smo se nazad (iako to narodna predaja zabranjuje) i pozdravile Buda dvorac.

„Cure, avion!“ – povikala je R i usmjerila nas prema hotelu po stvari.

U njemu smo stvari spremale kraće, nešto duže upijale smjernice za bus prema aerodromu. Ma, to je tu, odlučile smo i ponovno prošetale kofere po nimalo friendly pločnicima Budimpešte.

Otprilike u isto ono vrijeme kada sam razmišljala kofer ostaviti na poklon nekom od ulaza zgrada, našle smo stanicu busa koji vozi prema aerodromu. Kako smo je prepoznale? 2 kvadrata javne površine na koje se uguralo 84757392 turista i pripadajućih im kofera.

Na stanici Kálvin tér M (da se razumijemo ovo je copy paste) dočekale smo bus 100E koji nas vozi na Liszt Ferenc Airport. Nas manje više, one koji imaju karte svakako. Mi ih eto (gle čuda) nismo prethodno pripremile. Riječanka Copry i ja skrušeno smo se povukle i prepustile situaciju u ruke profiću koja se nešto kraće „razgovarala“ s automatom na jednom od stupova, a potom se vratila gurajući nam karte u ruke. Jedna je R!

„Poslije ćemo se raskusurati, bus samo što nije!“ –  dobacila nam je s kartama.

R, kao što već znate, ne griješi. Pa nije ni sada. Za nekoliko minuta spomenuti bus pred našim je nosom otvorio vrata, poziv nismo odbile, a na vožnji kroz pola sata, stigavši na aerodrom, zahvalile.

Do leta nije ostalo previše vremena (to se nama ne može dogoditi haha). Brzo smo potražile šalter Ryan Aira. Check in, baš kao i svi drugi obavile smo online, a preostalo je jedino riješiti se (barem privremeno) prtljage. Red pred šalterom bio je istovjetan onom pred maksimirskim štandom na Praznik rada kada gradonačelnik kojeg ne volimo dijeli grah kojeg volimo. Nekako smo potajno vjerovale kako ćemo se provući, jer možda netko od ljudi ispred nas ipak nije obavio check – in, no, naša se nadanja ovaj put nisu ostvarila.

„Nemoj, Miloše, zaboga da nas blamiraš, vidiš da ljudi isto stoje tu, nemoj da ih smaraš. Obavili smo sve. Miruj lepo i čekaj“ – u fokus nam je odmah upao par koji se jezikom ne razlikuje znatno od nas, jedino im je prebivalište nešto više kilometara istočno od prijelaza Lipovac.

Nije Miloš izdržao, ni slušao ženu koja ga je na to tjerala, a koja je uistinu, pokazalo se kasnije, žena. Njegova. Obratio nam se s upitom mora li napraviti check-in iako je to riješio online. Nepotrebno, uvjerile smo ih, kao ni checkirati prtljagu jer su njih dvoje, zapravo ŽENA, uspjeli spakirati sve u ruksak. I danas joj skidam kapu na tome.

S Marijom i Milošem brzo smo se upustile u razgovor, trateći vrijeme do predaje prtljage. Jezik je prepoznao još jedan par iz Hrvatske i pridružio se razgovoru. Svi, logično putujemo u Maroko. Svi, nešto ipak manje logično, ali istinito, nemamo točan plan puta. No, okvirno svačiji je izgledao slično. Ovdje se već rađala ideja da bi slučajan susret, mogao prerasti u one namjerne. Ako nikad poslije, onda po slijetanju i traženju taksija do Medine, u čijem smo krugu svi smješteni.   

Let do Marrakesha kratak je u usporedbi s višesatnim letovima prema destinacijama na koje obično putujemo. U tri sata morale smo ugurati ručak iz ruksaka, naprimjer. Besramno smo izvadile kutijice s hranom koju nosimo još iz Hrvatske, a s obzirom na to da se radilo o prvoklasnim kulenima, pršutima i siru pravi bi grijeh bio ostaviti to negdje. Doduše pravi je grijeh nositi to i u muslimansku državu. No, cilj opravdava sredstvo.

Zadnji komadić špeka R je ubacila u usta u isto ono vrijeme kada su stjuardese otvorile vrata zrakoplova i pustile onaj sparni pustinjski zrak u avion. Ah, falila mi je ova klima. Ta prošlo je već 5 mjeseci od kada sam se zadnji put vratila iz Abu Dhabija.

„Nismo sve pojele, hoće li nas pustiti u državu?“ – pitala me napola u šali R.

„Reći ćemo da je govedina, a oni nek probaju ako ne vjeruju!“ – šalila sam se nazad.

Copri nas je gledala onako sa strane, ne rekavši mnogo.

Uslijedilo je poduže čekanje na emigraciji s hrpom (većinom lažno ispunjenih) papira. Tu smo se opet skupili s ekipom koju smo upoznali neposredno prije leta i nastavili planirati put do grada. Cjenkamo se i ne plaćamo za taxi ni dirham više nego što vrijedi – bili smo složni. Naivno, pokazat će se. Iako ne potpuno krivo.

Nakon otprilike pola sata svi smo uspješno i službeno zagazili u državu. Uključujući i kutijice s hranom o kojoj smo pričali ranije. Miloša i Mariju izgubile smo na izlazu s aerodroma u pokušaju da aktiviraju lokalnu sim karticu. Par iz Hrvatske prema izlazu je krenuo s nama. I same smo uhvatile jednu lokalnu karticu, no aktiviranje nije bilo u planu. Barem ne još. Vrludale smo aerodromom u  potrazi za WI-FI-jem kako bi skinule adresu našeg sljedećeg smještaja. Slično je radio i par do nas, a po dolasku i Marija i Miloš.

Miloš nije bio zadovoljan suradnjom mobitela i kartice, a ova međusobna netrpeljivosti nastavit će se i u danima pred nama.

„Ekipa. Taxi. Hajdemo!“ – skrenule smo pažnju na prioritete.

Cjenkale smo se mi, cjenkali su se muški, pa opet mi, pa opet muški. Sve dok nismo izludili taksiste koji su ipak pristali na nižu cijenu. Nisku nikako. Tako smo put do grada, koji je stvarno kratak platile gotovo 15EUR-a. No, vrućina, višak para u džepu i želja stići do Riada općenito (a potom i brzo) bila je jača. Dok smo nas 3 upale u jedan, četverac je uzeo drugi. Dogovor je bio čuti se, a potom i naći navečer.

Naš taksist bio je tipičan muslimanski lokalac željan prodati nam maglu, izlete, deve i pokojeg mlađeg brata. Znale smo da njegovu tvrdnju kako smo na ulazu u Medinu (odakle on ne može dalje prema unutrašnjosti), a do smještaja imamo samo 5 minuta hoda, trebamo dobro provjeriti. I to je dobronamjeran savjet za sve one koji se u Maroko spremaju. Provjerite adrese dobro ili ih tražite da s vama idu do smještaja. Obrnuto, mogli biste završiti usred ničega, bez para, nakon čega slijedi novo cjenkanje, novi taksi i ne dao Bog isti ponovljeni scenarij. Ako se ne varam slično se desilo Mariji i Milošu, pričali su poslije.

Naš je bio pošten. U granicama svojih mogućnosti, naravno. No, bilo kako bilo, nakon što smo zagazile u Medinu, nabasale na prodavače, proizvode svega i svačega, konje, magarce, tačke i milijun skutera ušle smo u uličicu i (žive) pronašle naš riad. Riad Diana zaista je imao dobru lokaciju. U blizini svega, uključujući i glavnog Marrakesh-kog souqa – Jemaa el-Fnaa.

Na ulazu su nas dočekala masivna čelična vrata s okruglim prstenom za „kucanje“. S obzirom na to da zvono nismo našle, poslužile smo se kolutom, a samo nekoliko sekundi poslije otvorio nam je simpatični domaćin, sa smiješnim, ali ipak točnim izgovorom Romanina imena. Ok, na dobrom smo mjestu.

Riad nam se jako svidio. Rustikalan, autentičan, ugodan zaklon od vanjskih temperatura i glasnoga arapskoga svijeta. I visok, da, s nekoliko katova od kojih se naša soba nalazila na drugom. Bilo bi to puno simpatičnije da nismo vucarale kofere po uskim stepenicama, ali da smo kao Marija putovale s ruksakom naša bi patnja bila manja.

Ono što me je očaralo, bili su Marrakesh-ki krovovi. Koji u principu ne postoje, već je riječ o krovnim terasama na kojim možete chillati s prekrasnim pogledom na susjedne terase i milijun satelitskih antena. Malo sarkazma, ali terase stvarno predstavljaju oaze mira, idealne za upijanje tišine i bijeg od kaosa glavnih ulica.

Detaljnije, riadi su tradicionalne marokanske kuće atraktivne po svojoj jedinstvenoj arhitekturi. Prozorima koji gledaju prema unutrašnjosti, odnosno prema atriju unutar kojega je nerijetko smješten bazen. Naš Riad također ga je imao. A mi ga u narednim danima nismo ignorirale.

Kao ni domaćina Jousef a (naknadno prozvanog Jozefa) po dolasku, a on nas od tad pa do odlaska. O tome u idućim postovima. Poslušale smo savjete, upile informacije o doručku, smjestile se u sobu, odmorile na krovu i zaputile u centar Medine u namjeri da se nađemo s tek upoznatom ekipom i možda već večeras bookiramo izlete za nekoliko narednih dana.

Agencije koje nude izlete našle smo bez problema. Ili bolje rečeno sve one našle su nas. Nemoguće im je pobjeći. Vuku vas za rukav čim kročite iz smještaja. Sličnu vrstu napasti srela sam već u ostalim muslimanskim državama. Cure su za nju bile nešto manje pripremljene, ali su brzo shvatile poantu „La shukran“ (hvala, ali ipak ne hvala).

Naći Miloša i Mariju među milijunima turista na Jemaa el-Fnaa souqu bilo je gotovo nemoguće. Umjesto toga bacile smo se u potragu za izletima dok ih čekamo. I, iako smo realno i našle mjesto gdje to želimo bookirati, agent nikako nije pristajao na našu cijenu. On uporan, mi tvrdoglave – vodilo je nigdje. Osim odustajanju i potrazi za večerom.

Smjestile smo se na gornjoj terasi restorana u samom centru souqa i u jednom trenu – nevjerojatno, ali istinito, uočile ovo dvoje. Ispričali smo im priču o izletima, zajedno s Milošem probale još jednom cjenkanje koje je rezultiralo jednakim ishodom kao i ranije.

Ok, smislit ćemo sutra nešto, složili smo se i dočekali večeru – tagine – tipično marokansko jelo, koje će se na našem meniju netipično (za nas) naći i puno češće nego smo to na prvu planirale.

Instagram HIGHLIGHT koji prati MAROKO priču…

MAROKO – Balkanci on tour

A što misliš kad bi…?

Dok jedan dio glave razmišlja o inspiraciji za sljedeći putopis i CLICKAWAY -u, onaj drugi polusvjesno promatra „proljetnu jesen“ kako haraći dvorištem u nekoj tamo Kostreni kraj Rijeke. Ugodnih 20C na 1. studeni 2019. Sisvete. Bože, Sisvete!! A nisam tamo gdje bi trebala biti – doma? Ili sam upravo tamo? Smiješno, svađam se sama sa sobom! Upoznavanje s ovim mjestom, 19. 7. 2018. godine, put za Maroko, bilo je samo prije 15, 5 mjeseci! Kako ovo možeš nazivati domom? Mah, previše matematike za subotnje jutro, smijem se na glas u svilenoj bakinoj pidžami nasred dvorišta i ulazim u kuću.

Ako Copri unaprijed kažem kako će glasiti uvod putopisa o Maroku mogla bi me onako značajno pogledati: „Zar opet sto uvoda prije prvog dana putovanja i neke konkretnije informacije za sve one koji su je na blogu došli na brzaka potražiti?!“

„Ma boli me briga što misliš, ne mogu te shvatiti ozbiljno dok vucljaš tu presmiješnu električnu cigaretu“ – smislila sam škorpionsku protukontu unaprijed. A tako nepotrebno, ne bi ona to na glas nikad rekla, već bi tu i tamo editirajući tekst na blogu delete -ala 10 paragrafa, koje ja „kao“ neću primijetiti.

„ Imaš li ideju kako ćeš početi pisati “Maroko”?“ – prekinula je sapunjaru u mojoj glavi.

„Ma jok, ne još, ali ne brini prva ćeš saznati!“ – smuljala sam je pošteno, a znala sam dobro početak putopisa. Znala je i Copri.

“Početak putopisa”

„Jednom godišnje na kraj planete“ bilo je na agendi Anchy, Mare, R i meni, ali i u nagađanjima svih onih koju su s nama dolazili u doticaj godinama. Činjenica kako ove godine Mare i Anchy ne mogu s nama, bila je razočaravajuća. Nemoguće je zamisliti šetanje putovnice po granicama drugih država bez njih. Znale smo to R i ja te nekako prešutno odgađale planiranje sljedeće destinacije, u nadi kako će preostali dio naše lutajuće flote uletjeti s onim „predomislile smo se“. No, ipak smo znale kako neće. Mare je već poduže planirala jedno važnije putovanje (u bračne vode), dok se Anchy u nadolazećem ljetu posvetila onim poslovnim vodama.

„R, što ćemo mi?“ – upitala sam je početkom svibnja, dok su nas na poslu poprilično stiskali s definiranjem nadolazećeg godišnjeg odmora.

„Kako misliš što?! Pa ono što najbolje znamo! Putovati! – našalila se R.

„Idemo?“

„Naravno!“

„Kamo?“

„Ma koga briga. Smislimo. Moram gibati, a sad samo piši godišnji krajem 7. mjeseca“ – zbrisala je iz chata.

I smislile smo. Uz nekoliko oscilacija, nad instant idejama pobijedila je ona inicijalna, niknula na povratku sa Sri Lanke, tamo negdje iznad Saudijske Arabije, dok smo premorene ubijale vrijeme leta od 11h piljeći u monitor na kojem se vrtjela karta svijeta. Putovanje u Maroko. Jednu od rijetkih arapskih država koju još nismo posjetile. Ljeto 2018., 19. – 29. srpnja.

Putovati jeftino prevagnulo je ispred putovati brzo. No, kako i ne bi. Usporedbe radi, let iz Zagreba za Maroko u tom je periodu iznosio i više od 3 000HRK. Naša je opcija koštala svega 1500. Teža? Nimalo. Duža? Možda. Zabavnija? Svakako.

A što je uključivala? Vlak do Budimpešte dan ranije (svega 60HRK jer je karta kupljena mjesec dana prije!), smještaj u novom hotelu s doručkom (uz Dunav i direktnim pogledom na Budimski dvorac), let Ryan Airom do Marrakesh-a (uz doplaćenu prtljagu), let Marrakesh – Venecija  (uz doplaćenu prtljagu) i direktni autobus do Zagreba u povratku.  Zašto ovaj autobus ipak nismo odabrale za povratak, dio je neke duže priče koju ćemo ispričati u jednom od nastavaka. Bez brige, u pitanju je ljubav!

Dok smo se odabirom karata bavile, planiranjem itinerarija (sljedećih mjesec dana) i nismo pretjerano. Svestrane smo spodobe, s milijun hobija i jednako toliko obaveza, a uskladiti rasporede bio je popriličan izazov. To nam je pošlo za rukom svega nekoliko tjedana prije putovanja. I dok smo jedno nedjeljno popodne zadovoljno žvakale slatkiše na kauču mog iznajmljenog stana, nakon posljednje bookiranog smještaja i izdefiniranog plana putovanja ponovno smo razmišljale o tome kako će biti neobično putovati bez dodatnog društva.

„Al’ ne mora biti tako, znaš?“ – spomenula sam.

„Imaš neku ideju?“ – upitala me R.

„Pa, znaš Putoholičare?“

„OK…“

„Što misliš da iz zezancije vidimo je l’ netko tada u tom kraju?“ – nabacila sam.

„Pa zašto ne! – složila se R.

Pa zašto ne, složila se i neka nepoznata persona iz Rijeke – i prije nego smo oglas za suputnike pošteno i objavile na svim mogućim stranica, imala je sve one karte u džepu koje smo u stražnjem držale i mi.

Lagale bi kad bi rekle da nas nije iznenadila raketnom brzinom kojom je pristala na našu avanturu. Još više bi lagale kad bi rekle da nismo imale dobar feeling. A najviše bi slagale kad bi rekle kako nas je feeling prevario.

Jadransko vs panonsko more

“Ovo je malo freaky” – pisala je R komentirajući brzinu kojom se neka nepoznata osoba priklonila našem putovanju.

“Moglo bi biti, no što ako nije?” – prozborio je pacifist u meni.

I tad, a i danas, strogog sam uvjerenja da toliko ljudi želi putovati. Ali to ne radi. Ne zbog manjka para (one nisu problem, njih nema), čak ni zbog manjka vremena (kojeg je isto u oskudici), već zbog pomanjkanja nekoga s kim put isplanirati. Ironično, u istom onom trenutku kada se borimo s prenapučenom planetom i kako istrijebiti barem trećinu stanovnika našeg planeta. Ups, to je već lobby. Ne politiku u našu butigu.

Do putovanja je ostalo otprilike tri tjedna, a kako to obično biva, prvo se o njemu raskokodačeš u jednom od zatvorenih chatova milijun aplikacija s ljudima s kojima putuješ. S obzirom na to da nas je od te čudnjikave nedjelje bilo 3, a jedna od nas fizički je udaljena, komunikacija kroz virtualu bila je logično rješenje.

 Kroz istu tu virtualu u kratkom smo vremenu izmijenile screen shotove popisa što ponijeti na put, ne skrivajući sve one nepristojne stavke koje uključuju, a nisu ograničene na, kozmetiku za intimnu njegu, obvezu „iskombajnirati“ cijelo tijelo, ofarbati kosu, odrezati nokte… a potom se sjetile da koordinate putovanja nismo ni spomenule.

„E da, ovo je ideja – Marrakesh, pa svašta nešto okolo toga, Essaouira i one koze koje kakaju argan, pa malo pustinje i nekako se dotegliti do Fes-a odakle moramo smisliti raketni povratak za Marrakesh. Naravno uz autohtone smještaje, nikakvi hoteli, nipošto resorti“ – spomenule smo napokon novoj suputnici iz Rijeke.

„Cool, ja sam za. Ma izvest ćemo nekako tih 2 500 km u 8 dana. Uopće se ne brinem“ – odgovorila je ta čudnjikava strankinja, i time mi postala sve samo ne strana.

„Slažem se!“ – dobacila sam joj lajk.

„Vidim, snalazite se i bez mene“ – iskomentirala je R nakon nekoliko dana i dala nam zeleno svjetlo za daljnju organizaciju i u njenom odsustvu.

Organizacijom se nismo nešto previše ni bavile, osim što smo iznajmljenim smještajima (hotelu u Budimpešti i lokalnim riadima u Marrakeshu i Fesu) najavile još jednu gošću i potrebu za dodatnim tanjurom na doručku. Oni su također s tim bili totalno cool i olakšali nam ovu modifikaciju. Sredinom srpnja skočila sam samo kupiti još jednu kartu za vlak po navedenoj cijeni, a na isti se kolodvor vratila i tjedan dana kasnije s ipak većom prtljagom.

R i njezin dečko Jura dočekali su me pred Importanneom na dogovorenoj cugi prije polaska vlaka za Budimpeštu, a taman kad smo srknuli posljednju kap kave, svoj touch down u Zagrebu najavila je i Copri iz Rijeke, i dala nam mig da pozdravimo Juru, R nabaci i posljednji kiss, i zaputimo se upoznati ženu koju kao da oduvijek znamo.

„De, pričuvaj mi ruksak dok odoh do wc-a“ – bila je jedna od prvih riječi koje mi je uputila.

I dok sam šutke pridržavala taj crveni uteg zvan ruksak, u glavi mi je bilo samo jedno.

„Ona nije iz Rijeke!“ – pokušala sam sugerirati R.

„Molim?“ – ništa nije shvaćala.

„Ma, mani me…“ – zbog straha od prebrzog povratka „Rijeke“ iz wc-a nisam se upuštala u daljnje rasprave. I dobro da nisam, vratila se ekspresno.

Vlak je, na živo zaprepaštenje Balkanaca, bio poprilično točan. I prazan. Dovoljno da zaokupiramo 6 sjedala kupea i brzinom svjetlosti, nimalo damski, pretvorimo ih u 3 ležaja. I jedva da je Copri uspjela iskočiti iz vlaka po posljednji dim (koji to nije) cigarete, zvuk lokomotive najavio je polazak. Navukavši zastore kupea jasno smo dale do znanja da društvo u isti ne primamo. No teško da bi u njega – pokraj tri kofera, jednako toliko ruksaka, 63563 pridružene torbe, hranu, čips, kobasice, sir, slatkiše, knjige, blokiće, karte, mobitele, punjače – i igla više stala. 

 “Oprosti, odakle si ti?!” – nisam više izdržala, prekinuvši je u pola rečenice, dok je onako besramno zavaljena u novonastali ležaj rastezala riječi, iskrivljujući sva naglasna pravila, onako kako samo to Slavonci znaju.

 “Iz Našica, kako znaš?!” – pogledala me.

” Da, kako znaš?!” – pogled s druge strane uputila je i R.

E sad kako znam… kad bi krenula objašnjavati svoje porodično stablo ovaj bi vlak trebao ići ravno do Maroka da stignem ispričati sve. No, to make long story short, recimo da su mi dobar dio života obilježili Slavonci i taj panonski štih koji ne blijedi tek tako.

Gdje je proteklo 6 – 7h zaista ugodne vožnje vlakom nije nam bilo jasno. Možda u konstantnom blebetanju, upoznavanju, jedenju i pokojem pogledu kroz prozor u okolici jezera Balaton, random izvađenoj knjizi koja će tek poslije postati dio doktrine koju danas slijedimo, stigle smo u Budimpeštu, na Keleti train station bez detaljnih informacija kako stići i gdje se točno nalazi naš hotel.

“Tko ima lokaciju?” – pogledala sam cure.

“Ja nemam pojma gdje mi je to sad!” – hladno je iskomentirala naša pridružena suputnica kao da će nam info trebati tek za par dana.

“Čekajte, ja ću” – u pomoć je skočila – kao uvijek do zadnjih detalja organizirana R – koja je mozak većine naših putovanja na koja se mi odvažujemo “mašuć’ šaka”.  Screen shoot, Balance home – „ok, evo ga, palim GPS, follow me” – s kapetanskom palicom pokazala je smjer.

E, da nas je taj smjer dobrano našetao uzduž popreko pa u krug sigurno je info koju bi mogle i prešutjeti, no čemu?! Taxi nam se nije uzimao, a i da je, na osamljenim ulicama glavnog grada Mađarske ovu bi ga večer teško našle. Odlučile smo se za lokalni javni prijevoz i potragu za stajalištem busa do kojeg smo tri puta prešle krivu – poprilično prometnu – cestu, neosvijetljeni park, pothodnik pun beskućnika željnih razgovora s natrpanim nama, prazne aleje.

– “Fjjdudbdjdjsb – serekes – broj – broj – broj – nentudom pa neki Március i kunem se da je spomenut i neki Beograd” – otprilike je zvučao muškarac željan pomoći nam na tečnom mađarskom. Razumjele nismo ništa, ali nam je upereni prst davao naznaku kako misli da bus do hotela moramo čekati 10m dalje na mjestu koje je podsjećalo na stanicu.

I bila je stanica. I bio je bus. I bile smo mi bez lokalne valute pokušavajući namoliti vozača da kartu platimo eurima. Kako je ova storija završila ne mogu iskopati u memoriji, no sjećam se da je R riješila situaciju i nekoliko stanica poslije naredila iskrcavanje iz busa nedaleko od adrese na kojoj se trebao nalaziti hotel.

I nalazio se blizu – zračnom linijom. U praksi je to izgledalo malo kompliciranije – uključivalo milijun stepenica prema dolje, pa jednako toliko prema gore, pa opet dolje i zadnji put gore. Ustvari, e da je bio zadnji. Dodajem tu i nekoliko strmih ulica uzvodno, jedno raskrižje bez semafora, pa strmi pad niz drugu stranu. Sve s otprilike 20kg prtljage na svakoj od nas.

“To bi trebalo biti ovo!” – čudnjikavo je izrekla R gledajući u zgradurinu ispred nas koja je ličila na sve osim na hotel. Čudnjikavo smo blejale i mi. I dok je sve odisalo tom čudnjikavom atmosferom, glas muškarca recepcije hotela nije zvučao nimalo tako. Niti preko telefona, a potom – nekoliko sekundi poslije – niti u živo kada nas je navigirao na 3 kat arhaične zgrade u kojem se doista nalazio naš smještaj.

Nakon kratkog hoda kroz prošlost hodnicima zgrade koja nas na prvu nije impresionirala zakoračili smo u prostor veličine osrednjeg stan koji je nosio naziv bukiranog hotela preko interneta.

I iskreno, bez obzira na minijaturni prostor, hospitality dečka zaposlenog na recepciji i izgled skučenog, ali urednog Balance Home – a lajkale smo bez razmišljanja. Dugo smo stajale razgovarajući s njim o nama, o njemu, o Budimpešti, što posjetiti sutra prije leta, gdje uhvatiti bus za aerodrom, eventualno prije nešto pojesti. Čuj ovo… eventualno… svjetski smo gladuši! A potom odlučile i preuzeti sobe. Ovu smo noć bile razdvojene, i dok smo R i ja igrale par nepar tko će se po skučenoj sobi kretati (no hotel na bookingu ni ne taji svoje dimenzije), Riječanka (koja to nije) u ovom je smještaju bookirala vlastitu i kraljevala u carstvu samoće, prvu i jedinu noć na našem putovanju.

„Pa mi imamo vlastito zvjezdano nebo… u sobi bez prozora“ – urlala sam prema R koja pod tušem nije čula ni jednu moju izgovorenu riječ.

„Sereš?!“ – komentirala je kratko, kad se već udobno smjestila u naš ogromni bračni krevet, a ja joj priredila light show nebeskog svoda.

Zamisli želju R, mogle bi padati zvijezde!“

„Hmmm… ne znam, da nam se nastavi atmosfera u kojoj smo provele dan?!“

„Amen“ – potvrdila sam i pripremila istu želju iščekivajući svoju zvijezdu!

...pratite naš click_away_together Instagram HIGHLIGHT sa slikama i videima

BALI – Keep calm and wear a sarong part 12 (the end)

DAY 09 Two legs, ten toes – prevara iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta

Kad bi postojala samo jedna stvar koju bih na putovanjima promijenila bila bi melankolija posljednjega dana. Slažete li se? Gdje god putovali, kada god se vraćali postoji, taj jedan dan kada nešto morate… A ako nešto želimo na putovanjima, to je da se ništa ne mora. No, ovaj dan ne moli, ne surađuje, ne pregovara…

„Mrzim spremanje!“ – progovorila je Copri o onome što je svaka šutjela.

„Tko će ovo popakirati?!“ – Anchy se iz ležećeg položaja nagnula prema koferu.

„Tko će opet preživjeti Dohu?“ – gunđala sam i prekrila glavu jastukom.

Sredio sam check out popodne, javio je u grupni chat Mladen i time nam dao prostora da još neko vrijeme ne mislimo na pakiranje. Umjesto toga, dogovarale smo prijevoz iz Beograda prema Zagrebu, mršteći se na svaku pomisao o temperaturi koja nas čeka doma.

Razmišljanje o pakiranju na kraju je ispalo duže nego ono samo. Pobacale smo stvari u kofere, izdvojile one koje nam za dan/putovanje još trebaju i spustile se, sad već ritualno, na doručak.

„Ne zaboravite Hrvate!“ – podsjetila nas je Copri u liftu na ekipu koja s kombijem iz Beograda prema kući putuje s nama. Uhvatile smo ih na doručku, provjerili rezervacije, napunile tanjure, potom i želuce i razmišljale o tome što želimo raditi kroz dan, prije nego krenemo na aerodrom.

„Suveniri?“ – spomenula je Anchy.

„Valjalo bi!“ – odgovorile smo.

S riznicom putovanja (koja sad već imamo iza sebe) odabrati suvenire postaje sve teže. Svaki od njih nalik je onom s prethodnog putovanja i doista se trudimo kupiti nešto čemu ćemo mi, ili oni kojima poklanjamo, posvetiti pažnju i u neke druge dane, a ne samo one kada s njih brišemo prašinu.

„Idem švrljati uličicama u potrazi za pravom Kutom!“ – po završetku shoppinga rekla nam je Anchy.

Nije iznenađenje da Anchy voli sama nestati u nepoznato, otkrivajući urbanizam i skrivene kutke grada u kojem se nalazimo. Arhitektica je, naposljetku, a njima je to slično. S druge pak strane, Copri i ja manje poznajemo armaturu, pa takve izlete ne bookiramo. Što zbog nas, što zbog Anchy… samo bi je živcirale šupljim pogledom blejeći u nešto čemu se ona divi…

„Neki ručak oko dva?“ – upitale smo je.

„Mogle bi“ – odgovorila je i nestala iza ugla.

„Moram opet na masažu. Hajde sa mnom, rekla si da budeš!“ – piknula me Copri pokazujući na salon.

„A ne znam…“ – dvoumila sam se.

„Ajde Škorpijo, ne budali. Vani je vruće, tamo je klima, idemo guštati, zadnji je dan!“ – uvjeravala me.

I bila je u pravu. Posvetiti pažnju nogama, nakon što su one cijelo putovanje ponizno usluživale sve naše avanture bilo je fair play. Pogotovo u državi gdje je masaža cijenom jednaka samoj pomisli na neku u Lijepoj našoj.

To što me je uspjela uvjeriti u nepunu minutu, bilo je nedovoljno u odnosu na radnicu salona koja me brže odgovorila od nje predloživši – pedikuru.

„70 000 rupija?“ – čudila sam se blejeći u Copri i zaboravljajući na besramno niske cijene masaža koje smo plaćale na Thailandu.

„Told ya. Moje je 40 000!!“  – bahatila se Copri tonući u naslonjač i uživajući u masaži stopala.

„70 000 yes, yes, cheap, very cheap!!“ – dobacila je radnica salona i zadobila našu pažnju.

„WTF, nas ova razumije? Ili samo ima ugrađen automatski Google Translate u sebe? Kako god, ovo dugujem nogama!“ – sad sam već bila uvjerena.

„Znaš dat’ ću joj bakšiš! I tako imam previše njihove valute, a kad riješimo ručak ništa mi se više ne kupuje…“ – drmnula sam Copri pred kraj tretmana.

„Fair. No, što ova tvoja radi, pobogu?!?“ – reagirala je kratko pred sam kraj svoga.

„Suši mi lak ventilatorom da bude brže!“ – umirala sam od smijeha.

„Nema li neki sofisticiraniji način?“ – nije mogla vjerovati.

„Island vibes, babe, relax“ – zezala sam ju.

Kad su se nokti donekle osušili – ili ventilator prekoračio dozvoljenu potrošnju struje za taj mjesec – ustale smo se platiti. I dok je Copri iskeširala dogovorenu cifru, a ja nešto izvan svoje, radnica nas je zaustavila na izlazu.

„Wait. More!!“

„What more? You said 70 000, and I gave 100 000!“ – zbunila me kompletno.

„Nooooo… One leg 70 000, two leg 140 000“ – namjestila mi je patku i na lošem engleskom.

Bolju foru do sada, ama baš ni na jednom putovanju, nisam čula. Dok bi se vjerojatno drugi, a u nekim situacijama i ja, nastavili raspravljati i snižavati cijenu, od smijeha danas nisam mogla.

„Koji šah-mat“ – komentirala sam na ulici krepavajući od smijeha.

„Ja ne vjerujem““ – čudila se i dalje Copri.

„Ma pusti… i plati mi ručak“ – kako sam se bahatila s novcima, na kraju sam ostala švorc.

„Samo ako ideš sa mnom u onaj restoran gdje smo bile prvu noć! Ne eksperimentira mi se danas. A i ono jelo je bilo najbolje što sam ovdje probala…“ – uvjetovala je.

„Imamo li para za to?“ – pitala sam je.

„Naći ćemo, samo ovaj put naruči za jedan guz, ok?“ – sprdala me je.

Prepustila sam Copri narudžbu hrane, a dok smo je čekale promatrale smo ceremoniju unošenja tradicionalne hrane Balija, uz prateći orkestar, na stol gostiju do nas. Kakvi mjuzikli, kakvi koncerti… Zabavilo nas je do te mjere da gotovo nismo primijetile Anchy kako prolazi kraj nas.

„Što vi ovdje slavite?“ – smijala se primjećujući spektakl koji se odvijao do nas.

„Sve!“ – šalile smo se. „Sjedaj!“

„Ne mogu, sad sam jela. Nećete vjerovati gdje sam ja sve bila!!“ – odbila nas je uz obrazloženje kako je maloprije obavila objed sastavljen od predjela, glavnog jela, deserta i pive za nategnutih 10kuna.

U sljedećih nekoliko minuta pokazala nam je fotke i mjesta na koja se, dok je nije bilo, zavukla. Opet si ih našla?! – pitale smo je gledajući po kakvim se napuštenim i nimalo turističkim predjelima kretala.

„To je Kuta, cure!“ – rekla je i sasvim sigurno bila u pravu.

Copri i ja svoju smo hranu platile nešto više od njene i zaputile se prema hotelu zadržavajući se u njemu tek dovoljno dugo da obavimo tuš, spremimo stvari, izvadimo veste, skočimo na kofer, poberemo Anchy, napustimo sobu i otvorimo šampanjac koji je s nama na Bali i stigao.

„Ekipa, bila mi je čast družiti se s vama!“ – pozdravio nas je Mladen po dolasku na aerodrom.

Bila je, nesumnjivo, i nama s njim u ono kratko vremena koje smo za to imale prilike.

Jedna, možda malo veća čast bila nam je glupirati se s nama samima, u nešto ipak više vremena. Na otoku, s drugog kraja svijeta u kojem se iza vječnog osmijeha domaćina skriva niz nijansi raspoloženja iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta.

Instagram HIGHLIGHT sa svim videima... 

p.s. Sljedećim PUTOPISOM vodimo vas našim putevima kroz MAROKO. Stay tuned! 🙂

Alsace (Alzas), Francuska

Alzas. Oblast u severo-istočnom delu Francuske, oivičena Nemačkom i Švajcarskom. Kelte, Rimljane, Nemce i Francuze je privlačio geografski položaj, povoljna kontinentalna klima, i idealno tlo za bavljenje poljoprivredom, pa su se svi mogli nazvati njegovim vladarom. Danas turiste privlači jedinstvena arhitektura, istorijski spomenici, dobra kuhinja i još bolja vina.

Najveći grad je Strazbur, a pre ovog putovanja, meni poznat samo iz novina ili televizijskih vesti. Uglavnom se spominje kao prestonica Evropske unije, u kojoj se nalaze brojne politički bitne evropske institucije (Savet Evrope, sedište Evropskog parlamenta, Evropski sud za ljudska prava…). Očekivala sam sive i dosadne zgrade i pomalo bila i ljuta na sebe što sam odlučila da odvojim ceo dan samo za ovaj grad. Međutim, prvi izlazak na Strazburšku kaldrmu je u potpunosti promenio moja dotadašnja očekivanja. Prvo nailazim na četvrt koja se naziva ,,Mala Francuska’’. Redovi zgrada u raznim bojama čija refleksija boji tamnu vodu uskih kanala i mali mostovi koji spajaju ulice prepune ljudi mi odmah popravljaju raspoloženje i odnose umor zbog neprospavane noći provedene u putu.

Strazbur je grad koji se lako obilazi peške, pa sam se za samo par minuta obrela u istorijskom centru grada. Trg i okolne ulice se zasluženo nalaze na UNESKO-vom spisku svetske baštine od 1988. godine. To je bio prvi put da se ceo centar grada našao na ovoj listi. Francusko ministarstvo za kulturu ga je proglasilo i gradom istorije i umetnosti.

Veličanstvena centralna ružičasta katedrala i njen poznati astronomski sat odolevajuvremenu od 15. veka, a zbog prisustva velikog broja verskih objekata, Strazbur nazivaju i ,,gradom hiljadu crkava’’.

Nastavljam dalje i uviđam da su Strasburžani ozbiljno shvatili zadatak postavljanja novogodišnje dekoracije. Ukrasne mašne, zvezde, pahuljice… Krase svaki izlog i zgradu. Dominantne boje su crvena i zlatna, a oni malo maštovitiji su se odlučili i za ljubičastu, ružičastu, plavu, žutu…

Teško mi je bilo da odlučim koja zgrada mi je bila najsimpatičnija. Možda je to zgrada sa plišanim medvedićima, ali onda iza sebe vidim onu ukrašenu sankama, pingvinima, jelkama…

Doček Nove godine se u ovom delu Evrope proslavlja na drugačiji način nego što sam do sada navikla, pa dobijam ukrašene čarobne ulice samo za sebe, bez preglasne muzike i pirotehničkih sredstava. Većina lokalaca najluđu noć provodi mirno, u krugu porodice, pa je već od ranih večernjih sati bilo teško pronaći otvoren restoran ili prodavnicu.

Ovaj put mi je to i odgovaralo, jer me je već sutra čekala nova neistražena destinacija u kojoj sam želela da uživam svim čulima, bez novogodišnjeg mamurluka.

Nepunih sat vremena od Strazbura nalazi se, po mišljenju mnogih, najlepši grad u Francuskoj – Kolmar. Prvi podaci o bajkovitom gradiću datiraju još iz 13. veka, kada je predstavljao raj za ribare zbog prisustva reke Lauh. Mnogobrojni kanali, mostovi, katedrale i trgovi su zaslužni za to što ga nazivaju i ,,Malom Venecijom”.

Osim na Veneciju, Kolmar jednim detaljom podseća i na metropolu po mnogo čemu drugačiju od njega. Naime, na samom ulasku u grad nalazi se Kip slobode. Replika njujorške statue napravljena je u čast vajara Frederika Bartoldija, koji je ovde rođen i tvorac je jedne od najpoznatijih stauta na planeti. Kolmar, kao i ostali gradovi ove regije, je često menjao ,,vlasnike’’, te se pored francuskih kroasana u pekarama prodaju i nemačke perece,  a i oba jezika se mogu nazvati lokalnim. Oni stariji se sećaju i takozvanog alzaškog, koju predstavlja mešavinu dva pomenuta jezika.

Kao veliki ljubitelj pica, nisam odolela da ne probam i alzašku verziju specifičnog naziva-flamenkuhen. Tansko hrskavo testo prekriveno raznim začinima, sirevima ili grilovanim povrćem me možda nije ostavilo sitom, ali me je definitivno oduševilo ukusom.

Iako je Kolmar savršen izbor u bilo koje doba godine, predlažem ga kao nezaobilaznu destinaciju za novogodišnje praznike. Magija se oslobađa na svakom koraku, a zgrade koje podsećaju na ukusne kolače ukrašene fondanom me mame da kod svake zastanem i ne zaboravim da napravim fotografiju.

Mnogobrojni restorani i poslastičarnice čine da  ulice mirišu na kuvano vino, cimet i vanilu. Dete u meni se probudilo i par puta su mi krenule suze od uzbuđenja i zahvalnosti što sam prvi dan 2018. provela baš na ovom mestu.

Posle Kolmara i Strazbura pomislila sam kako je teško da me bilo šta ponovo oduševi, ali onda na scenu stupaju još šarenija, ušuškana okolna seoca: Kajzerberg i Rikvir.

Prvo se nalazi između između proplanaka i vinograda, sa čitavih 3000 stanovnika i mnogo više turista. Glavno zanimanje ljudi koji ovde žive je vinogradarstvo, a selo je i nezaobilazna stanica na mapi vinske rute Francuske. U proizvodnji belog vino – pino grižia su najveštiji, barem tako kažu iskusni somelijeri. Novogodišnja dekoracija ni ovde nije izostala, a neke kuće izgledaju kao da će iz njih izaći Deda Mraz sa svojim vilenjacima. Na trenutak opet verujem…  

Drugi dragulj ove vinogradarske regije, Rikvir, obilazim kada je Sunce već uveliko zašlo, ali ni to nije umanjilo njegovu lepotu i posebnost. Meštani Rikvira su mi se pohvalili da je njihovo selo već stotinama godina isto. Ulice su uske i dugačke, prepune vinarija, suvenirnica i restorana u francuskom stilu. Svaka kuća svetluca, kao da su se zvezde spustile na njih. Ono što mi je nedostajalo da upotpuni doživljaj je sneg. U glavi mi je bila slika Rikvira prekrivenog snegom koji bi se kao šećer u prahu posuo po raznobojnim kućama od čokolade i bombona.

Francuska je kao kontinent za sebe, svaka regija ima svoju istoriju, arhitekturu, kuhinju, pa i jezik. Alzas, iako površinski najmanji, oduševljava mešavinom kultura naroda koji su ga kroz vekove naseljavali, kao i gostoprimljivošću meštana. Sa radošću sam pisala o ovom putovanju sa koga sam u džepu ponela i malo magičnog praha, a sa nestrpljenjem iščekujem povratak u alzašku bajku… Možda sledeći put obučenu u cvetno prolećno odelo…

...pratite Jovanu Kvržić preko njenog bloga

JOVANIN ŽIVOT U KOFERU

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 02

…ako ste propustili PART 01… 

DAY 2  Tko još odabire Križni put za rođendan i hvala ti što jesi!

Kašalj iz hodnika hostela u 6 ujutro, kašalj u 7, 8, 9… jutro kakvom se ne veseliš. Kako je moguće da još traje, a netko već nije umro od toga? “Budite se, zovite Dr. House-a, ekipu ER-a, protagoniste Uvoda u Anatomiju (ili bar onog zgodnog Shepherda) zagrcnut ću se i sama), ekipu Naše male klinike“ – promrljah zatvorenih očiju. Muk u sobi… „O, shit pa nije valjda i njih poharalo?!?!“ – otvorila sam oči i pogledala prema krevetima u kojima su Copri i Sekić nesmetano sanjale snovima pravednika i još uvijek odavale znakove života.

Činjenica je kako njih dvije ne želite zaposliti kao noćne čuvare prostora u kojima čuvate najveće materijalno bogatstvo. Kao prvo, teško da izdrže noć, no i sama ne bih ostala budna pa neka to ne bude tema, a kada zaspu… ne, ne, vratimo se na ono prije nego zaspu…

Spremanje na počinak otprilike je istovjetan visinskim pripremama najpoznatijih adrenalista prije odlaska na daleke ekspedicije. Zaključavaju se vrata, zatvaraju prozori, spuštaju rolete, navlače zavjese (iznova i iznova dok nije znanstveno utvrđeno da ni jedna zraka svjetlosti samovoljno ne može doprijeti unutra – nikada), gasi se ton na mobitelu, ubacuju čepići za uši. Sigurno je sigurno, utvrđuju završnim činom i stavljanjem poveza za oči. Pozvala bih vas da cijelu proceduru usvojite kroz tutorijal youtube-a, no prekompleksno je to i za snimiti.

I iako me sve to najčešće poprilično nasmijava, povremeno živcira, od svih mogućih emocija ovo sam jutro bila – ljubomorna. Luzer!

Diži se, s užitkom sam protresla Copri. Ajmo…

 Slušalice u uši, meditacija i razrada ideje o  CLICK AWAY together u um… Sat vremena poslije, osim što smo zatekli Sekić u polusjedećem položaju, gotovo se ništa nije ni promijenilo. A i kašalj je i dalje tu… damn! Zovite pulmologiju poboguuu…

„Sekić, rođendan ti je. Što želiš raditi?“

„Idemo do Cristo Rei spomenika“ – ispalila je. „Ma nemoj me… pa nisam na hodočašću, mani Isuseka“, progunđala sam. „Uostalom, znaš, mi nismo vjernice“ – nabacila je Copri.

„Ne kenjajte, pitale ste. To hoću i točka.“

Eto ti kad nekom hoćeš ugoditi – vrtjelo se nama dvjema po glavama. Ali ajde, rođendan je rođendan, želja je želja, a bonus kod onog gore nije na odmet.

Susjed i dalje kašlje…

Obukle smo najtoplije što imamo – čitajte kratke traperice – i punog želuca krenule na križni put. Prva kapelica u koju smo stale bila je H&M, gdje je jedino ona koja nije ništa ni tražila potrošila pare. Coprina fobija od hladnoće mogla bi biti tema jednog sasvim novog bloga (ili predmet grane medicine), pa me njena radnja nije iznenadila. Izgled kupljene majice (roza GIRL BOSS) pomalo… no…

Sekić je tek naknadno pobjedonosno išetala s nekim komadićkom tkanine koji nam je ponosno predstavila kao spas od vjetra i trakom za glavu. Sama nisam našla što sam tražila, ali nisam ni znala što tražim pa sam prkosno izašla van. Oooo, kako ću zažaliti…

Sljedeća stanica našeg svetog puta je Cais do Sodré (trajektno pristanište) gdje s još hrpom ushićenih vjernika kupujemo kartu za mjesto koje ni dan danas ne možemo izgovoriti – Cacilhas. Točno razumijem mindset prodavača karata dok se mi turisti trudimo točno izgovoriti ovu riječ dok kupujemo karte (majmun, majmun, još jedan, pa opet majmun…). Mjesto je Činčilas – rekla je Copri – pa eto, činčile it is!

Trajekt je došao na vrijeme. Po ulasku u njega pronio se zvuk glasnog kašlja i šlajma. Guess what?!?! Da, da, naš susjed… Nevjerojatno, srele smo ga i na putu natrag, bez obzira što smo se zadržale stvarno dugo, trajekti su česti i mogli smo se omašiti milijun puta (baš kao što smo omašile, čini se, i sve zgođušne dečke), ali ne… o čem bih sad pisala da nismo?!

Omašile smo i lokalni bus do spomenika, ali ne i dosadnog vozača tuk tuka koji nam je uvalio vožnju do gore za sitne pare (svaka 2 EUR u odnosu na bus koji je 1,5 EUR i treba ga čekati pol sata na suncu). On uporan, mi nestrpljive, bračni par slovenaca kao dodatni bonus na priču i eto formule kako izgubiti bubreg na zavojitim i brdovitim cestama do Njegovog Veličanstva. Ideja mi je bivala sve draža. Jok! Tu negdje nastala je i prva snimka našeg putovanju koja će poslužiti kao uvod u brojne storije skladištene pod portugalski Instagramski OLA highlight.

A onda… jeste li se ikada pokakali sami sebi u usta?! Pa eto, Copri i ja jesmo kad smo vidjele pogled na grad, rijeku i Ponte 25 de Abril… tamo smo sigurno napravile jedne od boljih slika ovog puta. Kristom se nismo mnogo bavile (Copri i ja), ali nije ni on nama… pa rispekt s udaljenosti… Sekić smo nakratko prepustile Njemu i znale smo da je u dobrim rukama.

A potom busom natrag u luku gdje smo se još po dolasku polakomile na netom pred nama ispečene sardine! Sardine, batat (koji to nije, već običan krumpir) i vino – 5/6 EUR. Ali, pazite se onih predjela koji samo niknu na stolu, ako niste spremni platiti, zahvalite se na finjaka i zamolite da odnesu. Najele smo se pošteno, popile i malo više od toga, a potom nazad sretne do Cais do Sodré.

Večer smo provele u Alfami, gubeći se po strmim uličicama, zavirujući u male kafiće, pripremajući zasjede poznatom tramvaju 28 (uspješno) i plešući po trgovima. Destinacija je bila Castelo Sao Jorge (Sao Jorge Castle), u koji na kraju ipak nismo ušle (zbog gužve i zapravo bez razloga, ali je Sekić to odradila zadnji dan i tvrdila da je divno). Dakle, ne bit lijeni – pričekajte, platite i uživajte u zalasku sunca nad gradom.

Tu noć smo, umjesto ulaska na zidine, vrludale vidikovcima, prošetale žilom kucavicom Lisabona i smjestile se u malom park-kafiću blizu Rossia sa živom glazbom. Dečki su bili fenomenalni, baš kao i sangria te WI-FI koji je poslužio za upload komičnih situacija u kojima smo se našle i pokoji #clickawaytogether, a kad nam se pridružio ostatak hrvatske ekipe sa Sarine strane uživancija je potrajala.

Zahvaljujemo Megi i dečkima na hrpi super savjeta za put u Sintru koja je bila sutra na redu. Kad smo već kod toga što je na redu, možemo i o onome što je u redu, a to je ići spavati jer ustanak rano ne mazi nikoga. Pogotovo ne mamurne ljude. Još jednom Uber, ušuljavanje u hotel, pusa Sekić na super ideji za planiranje dana i sklapanje oči.

Tko odabire križni put za rođendan? Onaj tko zna što čeka na kraju. Amen.

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 01

“Warm welcome to Portugal”
Atlantic

Vratiš se s putovanja iz daleke Indonezije. Raspakiraš kofer. Zahvališ se svemiru, Bogu, prirodi, roditeljima, praznom želucu i ostalim transcendentalnim bićima što su omogućili ulazak u 2019. godinu na nekom sasvim drugom kraju svijeta i smiriš se čekajući neku sljedeću Novu godinu koju ćeš možda otputovati negdje drugdje. Eh da… tako to najčešće izgleda u normalnih ljudi… no tko je rekao da takvi pišu ovu priču?!

Suprotno tome – ponedjeljak, 12. siječnja – prvi radni dan s pogledom na godišnji izvještaj koji treba biti poslan, raspored prevođenja koji nije dovršen, prašnjavi ured koji se neće očistiti sam i zatamnjen prozor koji vapi za tračkom sunca (kojeg neće dočekati do kasnog proljeća) – CLICK… skyscanner… CLICK flights… CLICK everywhere… CLICK summer… CLICK find… Grčka? Done! Italija? Not again! Španjolska? Nedavno. Tajland? Hvala, ali još su oči nakošene od mjesec dana življenja na riži. Bali? Hmm, još roba stoji neoprana od tamo. Šri Lanka, Zanzibar, Sejšeli? Divno, ali ne idemo dva puta na isto mjesto. Belgija, Njemačka, Francuska? No, no, no… Portugal? Meh… next… hmmm, back… Portugal?!?! Pa, tamo nismo bile… Nije trebalo dugo da Copri, slučajni, a život će poslije potvrditi, i Buraz for life, ponovi isto…

„Hoćemo naručiti nešto online za jesti“ – uletjela je Sekić u ured.

„Hoćemo naručiti nešto online za otići?“ – uklizala sam nazad.

Apsolutno, snašla se vještica bolje nego sam očekivala, primila loptu pred mojim golom i zatresla mrežu bez da sam trepnula. Na zaleđe se nisam mogla pozvati.

I tako, uz jedan obavještajni razgovor sa šeficom, već 13-og su karte bile kupljene: 9. – 17. 8. 2019; Zagreb – Lisabon, Croatia Airlines.

Sorry ušteđevino, sorry sjedilački načinu života… srest ćemo se nesumnjivo već negdje…

Pripreme… ili „o tome ću razmišljati sutra“

U mjesecima koji su uslijedili Sekić, Copri i ja poprilično smo se raštrkale.

Tu i tamo ukrižale smo moždane sinapse o tome koje bismo gradove posjetile, kako do njih došle, gdje spustile kofere, a kamo ne kročile. Ubacile malo računicu, vidjele brojčice koje oku nikad nisu ugodne, isključile laptope… i u stilu Scarlett O’Hare promrmljale o tome ću razmišljati sutra… ili ipak nećemo uopće…

Tako je i bilo – početkom svibnja znale smo Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama…

Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama zvučalo je i na dan putovanja dok smo čekale boarding na zagrebačkoj zračnoj luci. S 10 godina iskustva u putovanjima, 1 000 000 prijeđenih kilometara po 5 kontinenata, nebrojeno mnogo metropola… to je bilo čisto dovoljno informacija…

DAY 1  Summer vs. Somewhere in Portugal

„Cabin crew seat for landing“ – promrmljao je pilot kroz onaj šušteći razglas točno dvije minute prije slijetanja. I eto nas. Touch down u Lisabonu i potraga za Aerobusom s kojim smo odlučile došlepati se do Tagus Palace hostela/hotela u kojem ćemo boraviti sljedećih 8 noći. Aerobus je super opcija za doći do centra grada. Kartu možete kupiti online i dobiti dodatni popust na povratne karte. Vožnja je ugodna, linija redovna, stanice česte i rasprostranjene svuda po gradu.

Od stanice na kojoj smo izašle do hotela trebalo nam je 10 minuta (uz čavrljanje s netom upoznatim slatkim Šveđaninom – koji je isto tako banuo u Portugal prijateljici koju je upoznao preko Instagrama, ali nikad vidio – zbog kojeg je Sekić zaboravila upaliti GPS; računajte da je stvarna minutaža oko 3 minute), vožnji zastarjelim liftom do 3. kata trebalo je jednako toliko (uz urnebesno uguravanje 3 kofera i 3 ludače u prostor veličine kutije šibice – inače je dovoljna i minuta), žena na recepciji uzela je naše kofere i zamolila da dođemo oko 14h (kad počinje check-in) u jednakoj minutaži, a toliko nam je trebalo i da smislimo gdje ćemo popiti prvu kavu te ukratko predstaviti Sekić našu ideju o CLICK AWAY together.

Eh, da, naručile smo kavu uz zvuk romantične kišice na tendi kafića. Dođe cica na kolica – govorila je moja stara komšinica nekoć. Tako vam to ide kad ne proguglate dovoljno o vremenskim (ne)prilikama koje nas čekaju u Portugalu usred ljeta. Copri i ja kofere smo pakirale noć prije putovanja, nakon cjelodnevnog brainstorminga o CLICKU, nabacale prvo što je iz ormara popadalo, a izgledalo je na ljetno i brzinom svjetlosti zaključile da je to to. Uz mamino zadnje upozorenje čuvajte se požara, kofer bez i jedne dugačke opreme dobio je dodatno opravdanje. No, Atlantik Portugalu priprema vlastitu baladu, mazivši ga svakodnevno svojim breezom pa ne iznenađuje da nam je jedna od prvih destinacija bio skok na google i potraga za trgovinama s odjećom koja nimalo ne priliči ljetu.

Atrakcije HM-a prvog su dana ipak dale prednost atrakcijama oko Beléma gdje smo se popodne zaputile Uberom (koji je ovdje zaista prihvatljiv). Zanimljivi brazilski taksist stoički je podnio Sekićino nabadanje portugalskog (koji je više ličio kineskom, ali Sekić, volim te) dok smo se nas dvije kidale od smijeha.

Belém je smješten u jugozapadnom dijelu Lisabona, obiluje brojnim atrakcijama (što smo znale mi, ali i još milijun drugih turista na koje smo dolaskom naišle i s objektivima se sudarale). But well, nečemu su nas naučila naša putovanja pa su tako naše fotke uz Mosteiro dos Jerónimos (Jerónimos Monastery),  The Padrão dos Descobrimentos (Monument to the Discoveries) i Torre de Belém (The Belém Tower) poprilično „osamljene“ isključivo našim iskustvom fotkanja.

O atrakcijama neću pojedinačno pričati (google and, of course, visit it!). Šetnja uz rijeku Tagus prema tornju Belém svakako je jedinstveni doživljaj. S tim uvjerenjem osvanulo je milijun selfija na kojima izgledamo kao da smo upravo izišle iz veš mašine nakon centrifuge, a koje čuvamo kao svetu riznicu dokaza blamaže za trenutke ucjene koji će se dogoditi u budućnosti! Ukoliko se pobrinete da uz sebe nemate odjeću koja će vas zaštiti od vjetra, iskustvo će vam biti i bogatije. Frizura nezaboravna. Go for it!

Šalim se! Oboružajte se jaknama, maramama, hlačama, vjetar puše u svim smjerovima i svakako vam pomjera unutarnje organe. Ali šetnju preporučujemo, jer ćete uz nju mozgati kako doći do Ponte 25 de Abril (April 25 Bridge) ili Cristo Rei, spomenika kojeg vidite u daljini (a mi ćemo kasnije objasniti). Toranj je zanimljivo čudo arhitekture. Dočekajte tamo zalazak sunca s nekim koga volite ili barem ne mrzite, vješto izbjegnite brojne objektive i ovjekovječite nešto za povijest.

Kud svi Turci tu i mali Mujo, obrazloženje je zašto smo zastale u redu pred Pasteis de Belém (malom nakićenom slastičarnicom u blizini Mosteiro dos Jerónimos). Naime, ako baš tu ne zastanete i kupite poznatu portugalsku slasticu pasteis de nata (pašteta od ničeg – prevele smo poliglotski, iako je zapravo riječ o finoj slastici s kremom od jaja) očekuje vas 7 godina nesreće. Jednako onoliko koliko i ako razbijete ogledalo… ili ne… Ako ovo i ne napravite, grad je prepun ovih kalorija, nabasat ćete već.

Fora, fino, ali ipak ne konkretno. Sjele smo na autobus i večer završile večerom u malom pituresknom lokalčiću u blizini hotela i za 7 EUR uživale u super finoj salati gdje se losos borio sa svim povrćem svijeta. Pomogle smo mu da pliva uz čašu portugalskog vina. Nije se odužilo, zatvaraju, shvatile smo te balkanski potražile bocu vina u birtiji preko puta, othrvale se ponudi konobara koji je ujedno i tuk tuk driver za ugodnu vožnju gradom, dočekale Sekićin rođendan (kojoj ćemo zbog istog morati ugoditi dan kasnije), izljubile se i prekrile poplonom. Hvala, Boa noite!