DAY 09 Two legs, ten toes – prevara iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta
Kad bi postojala samo jedna stvar koju bih na putovanjima promijenila bila bi melankolija posljednjega dana. Slažete li se? Gdjegod putovali, kada god se vraćali postoji, taj jedan dan kada nešto morate… A ako nešto želimo na putovanjima, to je da se ništa ne mora. No, ovaj dan ne moli, ne surađuje, ne pregovara…
„Mrzim spremanje!“ – progovorila je Copri o onome što je svaka šutjela.
„Tko će ovo popakirati?!“ – Anchy se iz ležećeg položaja nagnula prema koferu.
„Tko će opet preživjeti Dohu?“ – gunđala sam i prekrila glavu jastukom.
Sredio sam check out popodne, javio je u grupni chat Mladen i time nam dao prostora da još neko vrijeme ne mislimo na pakiranje. Umjesto toga, dogovarale smo prijevoz iz Beograda prema Zagrebu, mršteći se na svaku pomisao o temperaturi koja nas čeka doma.
Razmišljanje o pakiranju na kraju je ispalo duže nego ono samo. Pobacale smo stvari u kofere, izdvojile one koje nam za dan/putovanje još trebaju i spustile se, sad već ritualno, na doručak.
„Ne zaboravite Hrvate!“ – podsjetila nas je Copri u liftu na ekipu koja s kombijem iz Beograda prema kući putuje s nama. Uhvatile smo ih na doručku, provjerili rezervacije, napunile tanjure, potom i želuce i razmišljale o tome što želimo raditi kroz dan, prije nego krenemo na aerodrom.
„Suveniri?“ – spomenula je Anchy.
„Valjalo bi!“ – odgovorile smo.
S riznicom putovanja (koja sad već imamo iza sebe) odabrati suvenire postaje sve teže. Svaki od njih nalik je onom s prethodnog putovanja i doista se trudimo kupiti nešto čemu ćemo mi, ili oni kojima poklanjamo, posvetiti pažnju i u neke druge dane, a ne samo one kada s njih brišemo prašinu.
„Idem švrljati uličicama u potrazi za pravom Kutom!“ – po završetku shoppinga rekla nam je Anchy.
Nije iznenađenje da Anchy voli sama nestati u nepoznato, otkrivajući urbanizam i skrivene kutke grada u kojem se nalazimo. Arhitektica je, naposljetku, a njima je to slično. S druge pak strane, Copri i ja manje poznajemo armaturu, pa takve izlete ne bookiramo. Što zbog nas, što zbog Anchy… samo bi je živcirale šupljim pogledom blejeći u nešto čemu se ona divi…
„Neki ručak oko dva?“ – upitale smo je.
„Mogle bi“ – odgovorila je i nestala iza ugla.
„Moram opet na masažu. Hajde sa mnom, rekla si da budeš!“ – piknula me Copri pokazujući na salon.
„A ne znam…“ – dvoumila sam se.
„Ajde Škorpijo, ne budali. Vani je vruće, tamo je klima, idemo guštati, zadnji je dan!“ – uvjeravala me.
I bila je u pravu. Posvetiti pažnju nogama, nakon što su one cijelo putovanje ponizno usluživale sve naše avanture bilo je fair play. Pogotovo u državi gdje je masaža cijenom jednaka samoj pomisli na neku u Lijepoj našoj.
To što me je uspjela uvjeriti u nepunu minutu, bilo je nedovoljno u odnosu na radnicu salona koja me brže odgovorila od nje predloživši – pedikuru.
„70 000 rupija?“ – čudila sam se blejeći u Copri i zaboravljajući na besramno niske cijene masaža koje smo plaćale na Thailandu.
„Told ya. Moje je 40 000!!“ – bahatila se Copri tonući u naslonjač i uživajući u masaži stopala.
„70 000 yes, yes, cheap, very cheap!!“ – dobacila je radnica salona i zadobila našu pažnju.
„WTF, nas ova razumije? Ili samo ima ugrađen automatski Google Translate u sebe? Kako god, ovo dugujem nogama!“ – sad sam već bila uvjerena.
„Znaš dat’ ću joj bakšiš! I tako imam previše njihove valute, a kad riješimo ručak ništa mi se više ne kupuje…“ – drmnula sam Copri pred kraj tretmana.
„Fair. No, što ova tvoja radi, pobogu?!?“ – reagirala je kratko pred sam kraj svoga.
„Suši mi lak ventilatorom da bude brže!“ – umirala sam od smijeha.
„Nema li neki sofisticiraniji način?“ – nije mogla vjerovati.
„Island vibes, babe, relax“ – zezala sam ju.
Kad su se nokti donekle osušili – ili ventilator prekoračio dozvoljenu potrošnju struje za taj mjesec – ustale smo se platiti. I dok je Copri iskeširala dogovorenu cifru, a ja nešto izvan svoje, radnica nas je zaustavila na izlazu.
„Wait. More!!“
„What more? You said 70 000, and I gave 100 000!“ – zbunila me kompletno.
„Nooooo… One leg 70 000, two leg 140 000“ – namjestila mi je patku i na lošem engleskom.
Bolju foru do sada, ama baš ni na jednom putovanju, nisam čula. Dok bi se vjerojatno drugi, a u nekim situacijama i ja, nastavili raspravljati i snižavati cijenu, od smijeha danas nisam mogla.
„Koji šah-mat“ – komentirala sam na ulici krepavajući od smijeha.
„Ja ne vjerujem““ – čudila se i dalje Copri.
„Ma pusti… i plati mi ručak“ – kako sam se bahatila s novcima, na kraju sam ostala švorc.
„Samo ako ideš sa mnom u onaj restoran gdje smo bile prvu noć! Ne eksperimentira mi se danas. A i ono jelo je bilo najbolje što sam ovdje probala…“ – uvjetovala je.
„Imamo li para za to?“ – pitala sam je.
„Naći ćemo, samo ovaj put naruči za jedan guz, ok?“ – sprdala me je.
Prepustila sam Copri narudžbu hrane, a dok smo je čekale promatrale smo ceremoniju unošenja tradicionalne hrane Balija, uz prateći orkestar, na stol gostiju do nas. Kakvi mjuzikli, kakvi koncerti… Zabavilo nas je do te mjere da gotovo nismo primijetile Anchy kako prolazi kraj nas.
„Što vi ovdje slavite?“ – smijala se primjećujući spektakl koji se odvijao do nas.
„Sve!“ – šalile smo se. „Sjedaj!“
„Ne mogu, sad sam jela. Nećete vjerovati gdje sam ja sve bila!!“ – odbila nas je uz obrazloženje kako je maloprije obavila objed sastavljen od predjela, glavnog jela, deserta i pive za nategnutih 10kuna.
U sljedećih nekoliko minuta pokazala nam je fotke i mjesta na koja se, dok je nije bilo, zavukla. Opet si ih našla?! – pitale smo je gledajući po kakvim se napuštenim i nimalo turističkim predjelima kretala.
„To je Kuta, cure!“ – rekla je i sasvim sigurno bila u pravu.
Copri i ja svoju smo hranu platile nešto više od njene i zaputile se prema hotelu zadržavajući se u njemu tek dovoljno dugo da obavimo tuš, spremimo stvari, izvadimo veste, skočimo na kofer, poberemo Anchy, napustimo sobu i otvorimo šampanjac koji je s nama na Bali i stigao.
„Ekipa, bila mi je čast družiti se s vama!“ – pozdravio nas je Mladen po dolasku na aerodrom.
Bila je, nesumnjivo, i nama s njim u ono kratko vremena koje smo za to imale prilike.
Jedna, možda malo veća čast bila nam je glupirati se s nama samima, u nešto ipak više vremena. Na otoku, s drugog kraja svijeta u kojem se iza vječnog osmijeha domaćina skriva niz nijansi raspoloženja iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta.
„Girls, girls, stay, stay“ – zaustavio nas je simpatičan konobar restorana na plaži samo nekoliko sekundi prije nego bi to samoinicijativno učinile i same. Iz daljine smo primijetile kako u ponudi imaju jela, pića i drvenih separea tik do mora – sasvim dovoljan survival kit za sljedećih nekoliko sati.
„To je to!“ – promrmljala sam curama, apsolutno zadovoljna našim odabirom restorana ovog dana, u sjeni drveća i s pogledom na tirkizno more.
„Ovo je ono zašto putujemo, zar ne?“ – upitala je Copri.
„I zašto ćemo nastaviti”– vratila sam joj.
„Yes, yes, no kaj ćemo jest’?”– spriječila je daljnje filozofiranje Anchy.
Good point. Zalihe doručka, ako ih je uopće i bilo od onog siromašnog sendviča pripremljenog noć prije, potpuno su nestale. I dok smo razmišljale što novo i egzotično probati, prišao nam je muškarac, izgledom „domorodac“, obrativši se na onoj razini engleskom kakvu na putovanju kroz Indoneziju još nismo čuli.
„Let me help you. What would you like to have?“ – bilo je nešto kao upoznavanje. Ne bojimo se nepoznatih ljudi i, usprkos upozorenjima roditelja, često s njima progovorimo, no ne skačemo na prvu. Nismo ni sada, već smo uljudno odgovorile da taman odlučujemo, zahvalile se na ponuđenoj pomoći i vratile pogled na menu. Njega to nije naročito smetalo, strpljivo je čekao, naslonjen na naš separe, tu i tamo dovikujući se s konobarima oko nečega što je za nas bilo nerazumljivo. Bez prethodnog upita, a uz podužu komunikaciju s konobarima, pred nas je podastro cijelu listu svježih namirnica i predložio kombinacije za svaku od nas.
Prethodio je tome jedan kratak razgovor u kojem smo naglasile da ovdje odmaramo od Nasi/Mie Goreng-a, Satay-a i patke u bilo kojem obliku. Iznenadio se našem poznavanju balijske kuhinje, jednako kao i mi prethodno njegovom znanju engleskog.
„On fakat zna što radi?“ – pitala je Anchy.
„Off course he knows, he’s the boss“ – kroz neki daljnji razgovor rekli su nam susretljivi konobari.
Sorry šefe, vrtjelo nam se po glavi, gazde u kraju odakle mi dolazimo najčešće su u premalenim izgužvanim odijelima, rijetko u surferskim hlačama, bosi, nabildanih mišića bez majice, a šiltericu koju ti nosiš oni zamjenjuju sa šeširom, najčešće skrivajući ćelavo tjeme.
“Sam! Nice to meet you! First time at Gili?” – predstavio se znatno kasnije dok je hrana već bila na putu.
Da nije bio simpatičan, uglađen (usprkos pojavnosti) i čak u nekim trenutcima pretjerano srdačan vjerojatno bismo odgovorile “A jok, rođene smo ovdje”, no s obzirom na atmosferu sarkazam je bio nepotreban.
“So, how’s the food?” – prekinuo je šutnju koja je nastupila s pojavom hrane.
Znao je on odgovor i sam, no dodatna pohvala ni jednom chef-u nije na odmet. Kad pred sobom imaš tanjur koji, ne samo izgleda odlično, već hrana i ima takav okus, uživaš u pogledu na tirkiz u sjeni palme, na otoku s neke druge strane svijeta, pohvalu nije teško ni dati.
Sam nije znao samo odabrati hranu, znao je svašta i o životu. I neovisno o tome da li je priča njegova ili tek posuđena od nekoga koga zna, punih smo usta upijale njegove anegdote. Iako izvorno s otoka, bilo ga je svugdje po svijetu. Engleska, Švicarska i poduže Australija gdje se svojevremeno oženio i dobio dijete. Njegovo znanje engleskog sada je dobilo uporište.
Jedva da smo pojele, popile Radler i konačno se pošteno okupale (ocean je na ovom mjestu suradljiv i ne davi valovima), počela je kiša. Ignorirale smo je, sakrivši se malo dublje pod palmu i nastavile nesmetano uživati na plaži. Ne zadugo. Usprkos našem inatu kiša je tjerala veći i postajala sve jača.
“Come!” – u maniri zaštitnika povukao nas je Sam.
Gdje buraz?!?! – padalo nam je na pamet, al’ vremenski uvjeti nisu bili idealni za oklijevanje.
“Go upstairs!” – usmjerio nas je kad smo prešle šetnicu i sakrile se pod krov drugog dijela njegova restorana.
Shvatio je kako oklijevamo i to mu se donekle svidjelo. Objasnio nam je da je gore prostor u kojemu obično drže satove yoge, no programa sada nema. Čekirale smo odozdola, uvjerile se kako je prostor otvoren, a komunikacija s restoranom bliska i u slučaju bilo kakve potrebe sasvim se lako možemo spustiti natrag u njega. Kiša je postajala sve jača, usprkos našem uvjerenju kako je samo prolazna. Suhe i u zaklonu promatrale smo turiste na ulici koji nisu bili ništa od navedenog. Restoran, koji je do tada bio poprilično prazan, popunio se do zadnjeg mjesta. Ugodno smo se smjestile u potkrovlju kuće, čavrljajući sa Samom o sad već dubljim životnim temama, ljudskim odnosima, a taman kad je postalo poprilično zapetljano kiša je prestala.
„Let’s go!“ – ustao se Sam.
„Where?“ – upitale smo ga.
„To see places tourists don’t see here“ – bio je zagonetan.
Pa ako smo do sada uspješno sačuvale bubrege sasvim smo sigurne da će ostati s nama i nakon ove avanture. Krenuli smo šetati uz plažu, prateći oblake u nadi kako kiša neće opet početi. I nije, dovoljno dugo da smo uspjeli zaokružiti otok do netaknutih i potpuno osamljenih plaža. U nekoliko navrata kroz svoje smo putopise spominjale kako smo do sada vidjeli plaže nakon kojih se činilo kako bolje ne postoje, no Gili je dokazao suprotno. Svega nekoliko minuta dalje od centra otoka pred nama se pružao raj, pješčane plaže, beskonačan ocean. I tišina!
„Šteta je samo što se ovdje puno gradi, uskoro će otok preplaviti turisti“ – komentirala je Copri.
„Kako misliš gradi?“ – zbunio se Sam.
Naznake građevinskih radova, upustio se u obrazlaganje, nisu dokaz urbanističkog buma već nedavnog potresa koji je pogodio otok i srušio popriličan broj nedovoljno kvalitetno sagrađenih kuća. Baš prije nekoliko dana, ponovno ih je zatreslo, dodao je. WOW, ovo objašnjenje nismo očekivale, kao ni puno ostalih sitnica koje nam je o otoku danas, i onome nekad, ispričao. Smiješna, ali i zastrašujuća priča bila je vezana uz survival tip kako preživjeti tsunami – zaveži se za palmu! Jer ona vrlo dobro pluta u oceanu i tako su ti šanse za spašavanje puno veće. Oh my! Bilo bi tu sigurno još detalja da nas, i ne tako neočekivano, opet nije zadesila kiša. Sam je sumnjičavo gledao u nebo i po prvi puta ozbiljno rekao da trebamo zaklon. Problem je jedino, što smo udaljeni od civilizacije i zaklona nema. Zaputili smo se brzo natrag, no kiša je bila brža. Sakrivali smo se pod svime što je izgledalo kao mogući spas, dok konačno nismo utrčali u prvi restoran, još uvijek daleko od centra otoka.
Mokri do kože sjedamo za najzaštićeniji stol, naručujemo cugu i čekamo na prestanak kiše, no ni nakon nekoliko sati nije joj bilo kraja. Zagazili smo u večer, a mrak na Giliju pada poprilično rano. U polusmijehu komentiramo kako uopće ne znamo gdje nam je smještaj, Sam nas hrabri, ali entuzijazam bez obzira na trud postaje sve manji.
„A da naručimo taxi?“ – ispitivale smo jedna drugu.
„You want Gado –Gado?“ – pitao nas je Sam.
Nismo imale pojma o čemu priča. Zvuči kao balijsko jelo, no riječ je o donkey taxiju. Kada je upitala kako može dozvati magarca, Sam nije razumio Anchy, već je nestao za šank i vratio se ubrzo s brojem telefona koji je turnuo Anchy u ruke. Dal’ od umora, dal’ od nerazumijevanja, dal’ od sumraka ideja, Anchy je uz zapanjeni izraz lica samo uspjela prokomentirati: „Pa kako magarac priča na telefon?!?“ I eto, smijeh i entuzijazam bio je „back“. Beat this kišo!!
Magarca osobno – pretpostavljate – nismo dozvale, niti smo dozvale ljude koji s njima raspolažu. Noć se već pošteno nadvila nad otok, baš kao i tmurni oblaci iz kojih je kiša neprestano lila i znale smo da dalje moramo pješke.
Avanturu do bookirane sobe nemoguće je prepričati. Dugotrajno padanje kiše prouzročilo je poplavu na mjestu gdje je nekad bila ulica. Umjesto nje, pred sobom smo imali bujicu vode koju smo morale prehodati. Skinule smo sandale, zasukale odjeću, zagazile u kaljužu iz koje se nećemo izvući narednih sat vremena koliko će nam biti potrebno za pronaći smještaj. Voda je doslovno bila do koljena, ponekad i viša, mutna, blatnjava, a svaki korak bila je igra na sreću. Odakle smo skupile snage da se svemu ovome smijemo, ne znam, ali u jednom trenu radile smo upravo to, i kao najveća djeca skakale po vodi.
Trebat će nam neka “nagrada” kad dođemo u smještaj, razmišljale smo. U tom trenu ugledali smo nastambicu nalik na trgovinu, opustošile sve dvije i pol stvari (slatkiše) koje su se tamo našle i krenule dalje. Uvjeti su bili isti, no dok je na „glavnoj cesti“ još donekle bilo struje, skrenuvši u sporedne ulice svjetla nije bilo. Ono čega je bilo na pretek, bila je još dublja voda, gušće blato i klizavo kamenje u koje smo udarale ne videći gdje hodamo. Malo toga nam je još bilo smiješno, a da je potrajalo samo malo duže vjerojatno bismo pukle, no potpuno neočekivano nabasale smo na hostel s kojim smo se jutros srele. Poprilično smo dugo sa sebe ispirale blato prije nego smo ušle u sobu koja je još uvijek bila u onom lijepom mirisnom stanju u kojem smo je ostavile. Mi, nasuprot tome, nismo bile nalik osobama koje su je preuzele.
Obarale smo ruke kako bismo odlučile koja će sretnica prva pod tuš. Anchy, iako sitna, pošteno nas je pobijedila i pobjedonosno mahnula prije nego je zatvorila vrata kupaonice.
„Shiiiiiit!! Pa nema tople vode!“ – vrištala je za samo nekoliko sekundi.
Hladna voda usred ljeta nije naročiti problem, no nakon pola dana provedenog na kiši, bilo što iznad 17C sasvim bi nam leglo. Nažalost, ne danas, ne ovdje, ne sada.
„Krov u kupaonici prokišnjava!“ – bila je pak moja opaska nekoliko minuta poslije, nakon što sam stoički izdržala hladnu vodu dovoljno dugo da sa sebe sperem blato
„Meni nije dobro…“ – bilo je jedino što je tu večer izrekla Copri prije nego se pokrila poplunom preko glave.
Sličnu je rečenicu ponovila i ujutro, sad već zvučeći poprilično ozbiljno. Povadila je ljekarnu iz ruksaka u potrazi za nečime od čega će se osjećati bolje, a iz kreveta promolila tek s mirisom palačinki na stolu terase.
„Ma kako ovo rade? Ovo je savršenstvo!!!“ – komentirala je Anchy palačinke s cijelim bananama koje nam je pripremio domaćin.
„Nije mi jasno. Slikaj ovo!“ – dobacila je Copri.
„Mogu li kuhara povest doma, please?“ – šalila sam se… ili nisam…
Naravno da smo skoknule u kuhinju u potrazi za objašnjenjem kako je domaćin ovo napravio. Objasnio nam je način, koji se u teoriji činio lak (sve dok nismo same probale po povratku kući) i pitao želimo li još. Naravno da smo htjele, no pristojno smo odbile repete.
I dok smo se Anchy i ja planirale pozabaviti razgledavanjem dijelova sad već sunčanog otoka (koji jučer nismo vidjele) Copri se pozivu nije odazvala. Umjesto toga odlučila se vratiti u krevet u nadi kako će temperatura spasti. Da će ovo biti odluka dana, Anchy i ja nismo ni slutile.
Provjerile smo da li je stvarno OK da je ostavimo samu, a kada je Copri klimnula kako je, vratili smo se na puteljke, sad već primjetno manje blatne. Bilo je tu naznaka sinoćnje kataklizme, ali bilo koji turist koji se npr. upravo iskrcao na otok nije mogao prepoznati posljedice potopa večeri prije.
Uličice u koje smo zalazile bile su nevjerojatne, surove, izvorne, upravo ono u čemu uživa svaki putnik željan odmaknuti se od turističkog ghetta. Iznad drvenih, nerijetko napuštenih ili lokalnim seljanima naseljenih nastambi protezali su se kilometri spetljanih kablova struje. Bile smo poprilično oduševljene što ih nismo spazile noć prije kada smo bose gazile vodom samo nekoliko metara ispod njih i uspješno izbjegle strujni udar.
Iste sreće nismo bile i s vremenskim uvjetima, jer kroz samo nekoliko trenutaka opet nas je pogodila kiša. Sakrile smo se u obližnji kafić uvjerene kako ovoga puta neće potrajati. I opet se prevarile. Umjesto prestanka, kiša je bivala sve jača, a scenarij od jučer gledale smo opet. Ovoga dana ipak malo manje letargično, jer trebalo se vratiti u smještaj, a potom i stići na brod koji nas vraća na Bali.
Prestanak kiše ni ovoga puta nismo dočekale usprkos sjedenju u kafiću i duže od dva sata. Preostalo nam je učiniti isto kao i večer prije. Iz ruksaka smo izvadile plastičnu kabanicu, pokušavajući se obje sklupčati pod nju. Potpuno neuspješno, a jedino što nam je pošlo za rukom bilo je izgledati smiješno. I pronaći smještaj, nakon pola sata bauljanja po ponovno natopljenim ulicama.
„Daj, snimi ovo!!“ – smijala se Anchy i nastavila plesati po blatu dok sam se sama trudila spasiti mobitel od poplave, a istovremeno zabilježiti trenutak.
Ovacije koje je pokupila naknadno na društvenim mrežama bile su u rangu uspješne predstave upravo izvedene na Broadwayu, potpuno zasluženo…
„Kako to izgledate? Što opet?“ – bilo je prvo što nam je uputila Copri po dolasku u sobu.
„Yep“ – bile smo šture.
I taman dok smo razmišljale koju Arku iznajmiti do luke – prestala je kiša. Pozdravile smo se s domaćinima i zaputile prema luci, gdje nas je opet dočekala kiša, bujica ljudi, ali ne i katamaran. Kasni, zbog vremenskih uvjeta, doznajemo, a hoće li zbog istih isploviti – ne znamo. Naposljetku, isplovio je.
Iako nas smještaj u Kuti (sad već provjereno znate) do sada nije mamio, ovoga puta smo ga jedva čekale. I dočekale, nekoliko sati poslije.
„ I??? Gili??? U nekoliko riječi???“ – upitala nas je ekipa koju smo sreli po povratku u hotel.
„ U nekoliko riječi?!?!?“ – umirale smo od smijeha.
DAY 06 Gili Trawangan – Čaroban otok s nekog drugog svijeta
Nakon pristojnih 48 sati odmora na jednom mjestu svanulo je jutro koje najavljuje put. Zapravo, nije ni svanulo, a alarm na mobitelu u 3:47 javio je da je vrijeme za još jedan skok iz kreveta, ubacivanje taman dovoljno stvari u ruksak da preživimo dva dana u divljini i ukrcaj u kombi pred hotelom odakle krećemo na avanturu prema i na Gili Trawanganu.
„Stop! We forgot something!“ – zaustavila je Anchy našeg vozača i podsjetila kako nismo pokupile doručak s recepcije koji smo večer prije naručile.
Nismo navikle vraćati se s puta kad na njega već krenemo, al’ činjenica kako do Gilija od Kute treba nekoliko sati bila je dovoljno opravdan argument da ovoga puta napravimo iznimku.
„Go!“ – povikala je napola zadihana po povratku s tri vrećice čiji sadržaj na prvu nismo mogle odgonetnuti.
„Samo da nije meso…“ – komentirala je Copri (koja često zaboravi najaviti onima kojih se to tiče kako je vegetarijanac) i preuzela svoj vrečuljak.
„Ovako rano ne pripremaju rezance, jel’ tako?“ – sumnjala je, no ipak s tračkom nade upitala Anchy i prouzrokovala smijeh u kombiju koji je bio jasan samo nama.
„Sumnjam, no kad smo kod želja, samo da nije neki njihov pokušaj pravljenja slastica“ – ubacila sam se u razgovor o gastronomiji.
I dok smo se mi bavile sadržajem našeg doručka, kombi u kojemu smo do tada bile same, zastao je, pokupio još jedan par i nastavio vožnju. Izlet na Gili prethodno smo dogovorile s Yogijem, a on preuzeo organizaciju s lokalnom agencijom.
Vozač je ovoga puta bolje baratao engleskim, kada je to morao, a kad nije šutio je i nimalo pristojno zijevao na “radost” svih prisutnih. Bauljao je cestama kojima do tada nismo prolazile i, iako smo očekivale da je sljedeći STOP ujedno i onaj posljednji, zaustavio se pred velikim zdanjem na kojem smo tek kasnije otkrile ploču jednog od renomiranih lanaca hotela. Pred hotelom, dok čekamo nešto što ne znamo što, hvatamo Wi-Fi hotela i otkrivamo da smo u Sanuru.
Vozača, koji se izgubio s gašenjem motora, nije bilo dovoljno dugo da, ne samo da smo uspjele detektirati koordinate na kojima se nalazimo, već smo imale dovoljno vremena da Google Mapsom otkrijemo i sva mjestašca u okolini te naučimo njihove nazive na lokalnom jeziku. Meškoljile smo se u kombiju otprilike 20 minuta kada su u njega uletjele 3 bljedunjave istočno europske face u sandalama s čarapama.
Ahoj, hlapci, da niste možda Česi?!? – jedva sam se suzdržala. Državu nismo pogodile, ali skupinu naroda jesmo i sudeći po našim poliglotskim sposobnostima (koje nas – ruku na srce ponekad izdaju) usudile bismo se reći – braća Rusi. Ispričali su se, eto, jer su se putem od sobe do recepcije uspjeli izgubiti. Oprostili smo im (jer tko je bez grijeha neka prvi baci kamen) i nastavili putovanje. Sljedeće je stajalište, ovog puta uistinu bilo posljednje.
Ako vas put nanese u Padangbai, upozoravamo, ne očekujte mnogo. Riječ je o zaselku koji je, eto, na mapu turističkih punktova došao isključivo i samo zbog toga što je to luka od koje je putovanje do Gili Trawangana, Gili Aira ili pak Lomboka najjednostavnije, najbrže i time vjerojatno najskuplje.
Svjedočili smo ovdje prije, a isto i poslije putovanja, brojnim prevarama pa ako se zaputite tamo budite oprezni, raspitajte se o cijenama, bookirajte prijevoz i držite se svog touroperatora, ne nasjedajte na lokalne provokacije kako vas je agencija zeznula pa se morate priključiti novoj… i eto… bit ćete na sigurnoj strani priče! Cijena koju smo platile za ovaj izlet bila je manja od one koju su plaćali drugi koji su taj dan s nama na put krenuli, ali s obzirom na to kako smo preko Yogija dogovorile gotovo sve izlete (za sebe, a potom i za pola grupe s kojima smo na Bali došle) bio je red osigurati nam popust.
Preuzele smo karte u limenom „uredu“ lokalne agencije u Padangbai, nasred neke ceste, a vrijeme do trajekta (kao i grupe drugih turista) kratile ispijanjem kave (bad move) u improviziranom kafiću s druge strane spomenute ceste, u kojemu je štošta bilo umjetno, ali se osmjeh i gostoprimstvo činilo pravim. Neispavane, pažnju smo usmjerile na plastične šalice NA stolu i komarcima izgrižene noge nekog Sjevernjaka ISPOD stola. Ima problema s napadima komaraca, objasnio nam je, ali očito još većih s kupovinom bilo kakvog spreja protiv njih, jer kaže ne treba mu ništa. Osim ogledala?!?!
„Ok, recimo to ovako, niste bile na WC-u tjedan dana, mjehur vam se raspada, morate i ne možete durati više ni sekunde?! E, pa čak ni onda, ni u bilo kojem drugom slučaju, ne idete u WC u kojemu sam upravo bila. Jao!“ – opravdala je svoj poduži izostanak Copri i objasnila nam u kakvoj ćemo situaciji zateći WC, ako ga iza ceste, tri ulice lijevo, jednu desno, sljedeću ravno pa kroz tuđu kuću u susjedovom dvorištu ikad nađemo. Ovo je bila koma vijest, s obzirom na to da je WC bio na popisu svake od nas.
Svaki daljnji pokušaj uživanja u tišini, dok iščekujemo brod, uništavala je vika muškarčina za stolom do nas, koji su sebi, nama, selu, otoku i cijeloj Indoneziji morali dočarati decibele svojih glasova i važnost svoje pojavnosti. Od toga da im netko naposljetku udijeli pljusku spasio ih je samo zvuk katamarana koji je pozivao na ukrcaj. Procedura ulaska u katamaran daleko je duža, od samoga broda i iskreno, dobro sam se zapitala, kamo ćemo svi stati. Neki na otok odlaze i na duži period pa, osim ljudi, u katamaran se ubacuju koferi, bicikli, kolica, sanduci i sigurno onaj set noževa koji dobijete ako nazovete odmah.
Vožnja do Gili Trawangana traje. Taman dovoljno da se ocean pozabavi trešnjom vaših unutarnjih organa, kapetan sedam puta pokuša upaliti jedan od onih američkih Blockbustera gdje ljuti protivnici napadaju Bijelu Kuću (a neki Stiven Segal, Chuck Noris ili neka kultna ličnost spasi cijelu naciju) i naravno, ne manje važno, dovoljno vremena da vidite donedavno glasnu ekipu na koljenima, ispaćene od povraćanja koje je počelo s prvom, a završilo sa zadnjom, morskom miljom na ovome putu. Nakon otprilike sat i pol vremena sidrimo se na Gili Trawangan.
„Zamislite da smo ovdje došle s koferima…“ – komentirala je Copri i skočila s broda u plićak baš kao i svaki drugi putnik prije i poslije nje.
Ako ste upravo planirali do Gilija prošetati svoj novi Samsonite kofer, učinite si uslugu opet i jednostavno nemojte. Ovdje ne postoji pristanište kakvog ga možda zamišljate, a s broda silazite ravno u ocean. Ali, u tome je, između ostalog, ljepota ovog čarobnog otoka.
Imati adresu smještaja, na otoku na kojem je vrijeme stalo, gdje ne postoji cesta, internet, asfalt, a stanovnici ne pričaju engleski, bilo je hrabro. Snalazile smo se rukama i nogama, s glavne i jedine popločene ulice zaputile se pješke kroz prašnjave odvojke, tri puta krivo skrenule desno, jednom pogodile lijevo i – ni same ne znamo kako, ali – našle smještaj koji smo prethodno rezervirale.
„Fakat je super!“ – oduševila se Anchy.
I fakat je bio. Možda u životu ne znamo odgovarajuće odabrati puno toga, ali u odabiru smještaja zaista smo dobre. Mali, uredan i opet obiteljski hostelčić dočekao nas je izrazito toplo, usmjerivši nas u sobu koja je bila velika, čista i u duhu dobrodošlice, puna cvijeća! Nisam ljubitelj potonjeg, no znak pažnje primjećujemo svi. Kratko smo se upoznali, poslušali savjete, ostavile stvari, pripremile badiće i zaputile se na plažu. Zavirujemo u otočke puteve (voljela bih reći ulice, al’ zaista to nisu), koji podsjećaju na kompleksne labirinte, divimo se svemu na što nailazimo, uživamo u robinzonskom filingu i tražimo put do plaže. Komplicirano? Malo, ali ni upola onoliko koliko će biti vratiti se u smještaj… no o tome nešto kasnije…
Glavna šetnica uz plažu ujedno je i najživlja točka otoka, izmjenjuju se ovdje hoteli, barovi, restorani, štandovi s voćem, suvenirnice, a sve od nabrojanog čuva taj neki hipijevski stil po kojem je otok poznat.
„Copri, pazi!“ – jedva da sam joj uspjela doviknuti, a ona se skloniti, prije nego ju je pobrala magareća zaprega ili donkey taxi – ujedno i jedino “najmodernije” prijevozno sredstvo na otoku.
Plaža s naše desne strane ostavljala nas je bez daha. Ma kakva Kuta!!! Tirkizno more, uređene plaže i baš niti ni jedna mana na vidiku koja bi olakšala odluku što odabrati i gdje stati. Švrljale smo naokolo u potrazi za mjestom na kojem ćemo spustiti torbe, naručiti hranu na nekoj od drvenih ležaljki i uživati, potpuno neopterećene, u svemu što ovaj prirodni raj nudi. Teško je ovdje pogriješiti, složile smo se.
„Daj odaberi neko random mjesto“ – sugerirale smo Anchy koja je hodala nekoliko koraka ispred nas.
Random mjesto, pretvorilo se tijekom dana u jedno sasvim neobično, i do dan danas neponovljivo iskustvo, nakon kojega ništa više neće biti isto….
…Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…
Još uvek u glavi živim one stare slike. Kada zažmurim kao da čujem bat teških koraka u stroju kako marširaju u svoj jutarnji nepovrat. Hiljadu uzavrelih nogu pričaju svoju priču, dok im se prašina i dim uveliko puše iz vojničkih cokula. Gomila vojnika u belim i žutim majcama, sivomaslinastim pantalonama bez trunke života i osmeha u očima započinju još jedan svoj bezimeni dan. Nepomične grimase i pore na licima ljudi koji već odavno ne postoje. Ni strah više ne osećaju. Tutnje prašumom. Pribijeni jedan uz drugoga, neispuštajući ni glas. Samo jedan urlik biće dovoljan da im se ponovo smanji broj! Pocrneli od čadji i dima, kao i vreline skapavaju od znoja marširajući po džungli, silazeći na reku. Pakleno nebo, kao i crveno sunce japanskih vojnika na čelu ljutito posmatraju i odbrojavaju svaki njihov korak, koji ih još više lepi za vrelu, tajlandsku zemlju. Krenuli su jutros, kao i svakom novom zorom. Možda zadnji put u životu? Pošli su da sagrade taj pakleni most…
Suviše je rano, a danas je baš ozbiljan dan. Ko sam ja u stvari i kome pripadam? Na čijoj li sam ja to strani? Spreman li sam za ovako nešto? Sve ove odgovore hoću da dobijem najkasnije do zalaska sunca?! Oblačim svoju uniformu, pakujem se i krećem. Obučen kao ratnik, nosim svoj stari crni ranac, cigaret pantalone boje peska sa džepovima, sivu majcu, foto-aparat i malo vode tek toliko da preživim. To je sve! Ahhh, da i moj vijetnamski, slamasti šešir. Neophodan mi je! Ne idem sam. Poveo sam je toliko daleko, a tako smo mu sada blizu. Nikada bliže! Želim da i ona vidi ovo istorijsko čudo iz moje mašte i jedno nezaboravno filmsko ostvarenje iz 1957.godine. Želim da oseti istoriju uživo. Doveo sam nas da zajedno osetimo svu moć Mosta na reci Kvaj!
Krenuli smo iz Bangkoka i vozimo se džipom kroz prašumu koji juri kao lud. Pogled u retrovizor našeg šofera i te opake tajlandske kose oči koje stalno kao da opominju. Ne pomeraju se. Sve vreme ćutimo. Nikakve komunikacije nema medju nama. Nema ni negativne energije. Mir, dostojanstvo, poštovanje i profesionalizam odlika je ljudi ovde. Tako i ovog simpatičnog vozača, našeg današnjeg bezimenog vodiča. Dok se vozimo kroz džunglu u meni kulja adrenalin, jer kako letimo oseća se miris reke Kvaj, koja se nadzire svaki čas pod krošnjama uzavrele džungle. Osećam da smo blizu i poslednje prepreke nesavladive prirode. Osvajamo i zadnju neutabanu stazu. Posle nepunih dva sata vožnje ipak napokon stajemo. Izlazi prvo vozač. Otvara nam vrata i kao da nam se pritom klanja. Ja mu se prijatno smešim i zahvaljujem. Naš vozač stade pored kola i samo jedan pokret ruke na desno. Živa tabla bez reči i teksta. Kao pantomimičar pokazuje nam pravac kojim treba da se krećemo. Nemi film upravo počinje. Kao da se diže nevidljiva zavesa. Okrećem se, a ispred mene u daljini, zarobljen još uvek u kandžama prašume u mom vidokrugu stoji on. Moćno čudovište od crnog gvoždja i belih stubova, isprskano mazutom. Presijava se na vrelom suncu.
Znoj mi curi sa čela! Uzdišem, stojim nepomično i doživljavam svoj novi avanturistički orgazam. Uvek je isto, a kao da je prvi put! Ne progovaram, samo hodam i rukama kao mačetom razgrćem živi svet oko sebe. Spuštam se niz malu provaliju. Gotovo da padam. Ne tako lagano silazim na reku, dok lišće prašume šušti pod mojim nogama. Osećam kao da ću da se stropoštam u ambis. Ambijent dole vrlo specifičan. Ne čuje se ništa, ni žubor vode, a ni uzdah vetra. Ne postoje zvuci. Samo glasovi po kojih turista koji prelaze s jedne na drugu stranu mosta. Okrećem se, a moj vozač je već preparkirao auto i nepomično stoji pored kola i posmatra nas u daljini. Skamenjen je. Kako li mu nije vruće? Zar nije već ušao u svoj auto, pustio klimu, neku dobru muziku i odlutao u svoj neki svet. Reka je nepomična. Kao da je suva? Tolika je vrućina da sve stoji i ne pomera se. Kao da je smrznuto, a vrelo je. Pakleno vrelo! Ali pritom toliko je sve pitomo unaokolo, kao da ceo ambijent ne ukazuje na strašne dogadjaje iz prošlosti.
U mirnoj provinciji Kančanaburi na oko 130. km od Bankoka, ka granici sa Burmom danas sve je stalo. Samo se mi krećemo. Pri dnu mosta i na početku velike železničke konstrukcije nalazi se pećina Kra Sae sa kipom malog Bude na vrhu. Pored se nalazi i autothoni restoran u Thai stilu, potpuno prazan. Most izgleda fascinantno i energija koja se oseća ovde je vrlo specifična. Stajem nogom i stupam na most. Treba da znate da ima neku hipnotičku moć i da ćete koračajući njim tek negde na pola reke shvatiti da hodate po uzanom koloseku pored koga su ogromne rupe kroz koje se može čak i propasti u provaliju. Ako niste pažljivi siva i tiha reka postaće vaš večni dom. Možda će na sredini mosta nastati i panika jer niko neće imati hrabrosti da se pomeri u stranu kako biste prošli. Sa nekim ćete se sudariti, sa nekim zagrliti, kako biste se mimoišli. Ukoliko patite od straha od visine možda će vas taj isti strah paralisati, pa ćete ostati “večno” na tom mestu, zarobljeni ovde na Tajlandu.
A nije loše znati da je pruga u redovnoj upotrebi! Sve to ja nisam znao, sem da je most još uvek živ i da vibrira kao nekada. Možda je bolje reći, kao nikada. Na sredini mosta srećem tajlandskog dečaka, koji sedi nepomično i lagano gricka trsku. U očima mu vidim zrno tuge, dok mu na majci jasno piše ”Fuck off walker”. Posmatram ga. Gleda i on mene, pa u čeličnu konstrukciju na dole. Pogled ponovo šalje ka meni, zadržava ga i sve to traje kao večnost. U njegovim nevinom i tužnom pogledu kao fleš struje kroz moju dušu sve strahote ludih ratova i patnji. Dok ga posmatram svojom rukom stružem čadj sa čelične konstrukcije užarenog mosta. Mirišem je i sedam pored njega. Dajem mu svoj prst, pa celu šaku. On prislanja svoj i pruža mi ruku. Čvrsto me steže. Gledamo se i ne progovaramo! Čujem u daljini samo otkucaje srca. Pojačavaju se. Kao da tutnje dolinom prohujale reke. Sve je kao i u filmu. Samo je drugi žanr u pitanju. Sjedinjeni smo. Kao da ga usvajam u trenutku i predaje mi se u potpunosti. Da li je ovo samo još jedan besani pomen žrtvama ili težak lični i intimni emotivni trenutak!? Ne znam ni sam više? Sve je u meni. Gorim u sebi.
Nastavljam dalje, prelazim most i odlazim na drugu stranu. Obilazim stare japanske karaule i osmatračnice, potpuno autentične. Kao kulise ispale iz filma. Nalazim veliku japansku zastavu u blizini iz drugog svetskog rata. Iskrzana je na krajevima od zuba vremena, silnih vrućina, monsunskih kiša i same istorije. Uzimam je pod ruku, još uvek natopljenu od krvi. Mirišem je držeći je dugo i odajem joj počast. Ljubim je. Moje kose oči tako lepo stoje nad njom, pod paklenim tajlandskim nebom, bez daška vetra. Crveno sunce u sredini sa zracima još uvek miriše na svežu farbu. Ni ona se ne pomera kako stoji nepomično, skoro sedamdeset godina. Dotakao sam dno istorije. Doživljavam sjedinjenje sa iščezlim vremenom. Obožavam Japan i uvek sam se divio ovom narodu! Vrteo sam se mostom levo-desno, napred-nazad. Tako u krug, dokle sam mogao i imao snage! Pio sam tri gutljaja vode na sat. Kao oni nekada. Sve sam nemo posmatrao, nisam progovarao i samo sam ćutao dugo. Napuštam ga ipak nešto pre sutona i saznejem da Most na reci Kvaj zapravo ne prelazi preko reke Kvaj, već preko reke Mae Klong. Režiser filma “Most na reci Kvaj”, zbog kojeg je ovaj most i postao poznat širom sveta sada je velika turistička atrakcija. Možda nije znao da pruga ne ide preko reke Kvaj, te je nastala velika zbrka. Kada su turisti počeli da dolaze na Tajland u želji da vide most, Tajlanđani su se dosetili, pa su deo reke Mae Klong jednostavno prekrstili u reku Kvaj (Kwae Yai).
Pa zar je to uopšte i važno? Naravno da nije. Odlazeći i ostavljajući ga iza sebe pod krošnjama prašume pitam se nešto sasvim treće. U sebi duboko razmišljam kome danas treba da darujem olovni i težak korak natopljen snovima jednog lutalice i pustolova? Teži li je on za još jednu veliku emociju? Za jednu prazninu ili veliku punoću? Da li je moja misija večeras u sutonu dobila svoj potpuni smisao? Jesam li uspeo da ostvarim i da odživim taj svoj dečački san na javi iz mojih ranih filmskih dana?! Dugo sam se pitao posle kome pripadam i koja je moja zaista strana? Kojoj to istorijskoj pravdi ili istini jednog prohujalog vremena treba da se i ja poklonim. Samo znam da je u meni ostavio neizbrisiv trag svaki predjeni metar sopstvene vode i soli ostaće uklesan večno u njemu. Svoj poslednji korak poklanjam tišini koju sam zatekao ovde izmedju dva sveta i vremena. Svoj jedini i preživeli uzdah ostavljam živom i plutajućem spomeniku od gvoždja i betona koji je još uvek živ, mostu na reci Kvaj!
Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:
Dok smo mi već debelo zagazile u Novu, ekipa u Hrvatskoj još je aktivno ispraćala Staru godinu. Švrljale smo po društvenim mrežama, čestitarile preko aplikacija i razmišljale ustati li se ili ipak preskočiti doručak. Presudila je glad.
Restoran je bio pun i veseo kao ni jednog jutra do tada. Večer prije u hotel je pristigla još jedna grupa iz naše regije agencijom (koja to nije), koji su prije Balija posjetili i neke druge zemlje, a Novu su odlučili dočekati na Otoku Bogova. Zasigurno, pridružilo se i nekoliko novih grupa Kineza/ Filipinaca/ Japanaca (oprosti mi, Bože, al’ nikako ih ne uspijevam razlikovati) i bio je pravi izazov uzeti hranu bez zalijetanja u nekoliko desetina njih.
„Nova godina, nove odluke. Idem probati ono njihovo čudo. Gledam to već danima i zanima me što je“ – javila sam curama i zaputila se prema pultu gdje je jedna od osoba koja pripada spomenutim nacijama pripremala kineski doručak.
„Good luck!“ – odgovorile su cure, a Anchy zamolila da i njoj donesem komadić tijesta po koji sam pošla.
„I?“ – upitala je Copri.
„Ne znam, nije loše, kuhaju taj smotuljak na pari i punjeno je nečime.“ – odgovorila sam.
„Meso?“ – upitala je Copri i poslužila se s mog tanjura.
„Čini se da nije…“ – nisam bila sigurna.
Taman kad se pripremala zagristi netko je dobacio da je tijesto punjeno – ni manje ni više – svinjetinom. Odložila je smotuljak jednakom brzinom kojom bi se netko rješavao bombe, a svaki sličan vegetarijanac mesa.
„Daj meni!“ – uzela je Anchy, probala, prožvakala i napravila facu kao da neće tražiti još. „Idem po palačinke“ – komentirala je.
„Donesi tri…“ – doviknule smo.
Dok smo se borile s čokoladom na palačinkama smišljale smo plan za dan i odlučile da idemo istraživati plaže dalje od Kute.
„Hoćemo se javiti Ildi, da pozove taxi? Rekla je da javimo ako smo za…“ – pitala sam cure.
„Javljaj!“ – potvrdile su.
Večer prije s Ildom smo u razgovoru preletjele jug otoka, iskomentirale plaže i odabrale jednu na koju želimo otići. Ponudila se pozvati nam taxi preko lokalne aplikacije, a cijena je takvog taksija znatno niža od onih koje ugrabite na cesti.
Ilda je na poruku odgovorila brzo, jedva smo uspjele utrčati u sobu i pokupiti stvari. I stvarno, taxi se stvorio pred hotelom u samo nekoliko minuta.
„Nadam se kako ćemo stići na plažu prije nego na groblje“ – uputila sam komentar curama jer je vozač izgledao poprilično bolestan, s maskom preko lica, znojnim čelom i opakim kašljem. Kad smo ga upitale treba li mu pomoć, odbio ju je uz obrazloženje kako samo ima temperaturu i da je ok.
„Mi smo se ovim putem vozile sinoć?“ – upitala je Anchy.
„ Nemam blage, po danu je sve drugačije…“ – odgovorila je Copri.
„Mislim da da, Ilda je rekla da je plaža u blizini Changgu –a“ – uključila sam se.
Nakon otprilike pola sata GPS taxi-ja je rekao CILJ. Nismo imale pojma gdje smo jer se pred nama nalazio samo neki tijesni kameni prolaz iza kojeg se – uz veliko možda – krije ocean. “Batu Bolong?“ – provjerile smo s vozačem, no što zbog temperature, što zbog osobnosti, nije bio razgovorljiv. Pokazao je prstom lijevo i rekao BEACH. Ok, dovoljno, idemo…
Na prvu, lokacija nije ulijevala puno povjerenja. Mjesto je bilo potpuno pusto, naši mobiteli bez signala i lokalne kartice. Tračak optimizma pružala je činjenica da je dovoljno rano, a dan dug pa ako nastavimo hodati do večeri ćemo se dočepati civilizacije.
Plaža koja se ukazala pred nama bila je potpuno pusta, kilometarska, a jedino društvo pravio je plaži (i nama na njoj) – ocean. Iskreno, savršeno. Spustile smo se do oceana, izule japanke i nastavile pratiti smjer kojeg je vozač preporučio te, bez obzira na to što smo hodale dugo, dugo, nikoga nismo srele. Iskoristile smo to vrijeme za ludiranje, izmišljanje čudnovatih fotki i uživanje u tišini, pogledu, atmosferi. Je l’ se dogodio neki opaki pomor ljudi dok smo se vozile do tu?!? Razmišljale smo na glas…
Nakon sat vremena srele smo prvu pojavu čovjekolikog oblika koja nam je dala naslutiti da se pomor, kao ni apokalipsa, ipak nije dogodila u onih pola sata koliko nam je trebalo do tu. Djevojka nam je objasnila kako smo poprilično daleke od turističkih plaža, ali ako nastavimo hodati da ćemo do njih doći. Hmmm, želimo li uopće… propitivale smo se na glas. Zahvalile smo se na informaciji i nastavile hodati kada su se pred nama ukazale prve ležaljke. Pogledale smo se… bilo je jasno… ovdje ćemo ostati.
Dečko koji je iznajmljivao ležaljke došao je do nas prije nego mi do ležaljki i počeo nas prizivati da se ovdje zadržimo. Prešutjele smo činjenicu kako nam je to u startu i bila namjera, pogodile super cijenu, naručile Radler (koji je sad već postao dio naše dnevne rutine, zajedno s onim „kondomima“ na njima koji zadržavaju hladnoću) i bacile se na ležaljke. Pokušaje razgovora s njim, a i među sobom, svele smo na minimum.
Koliko smo dugo ležale u tišini ne mogu procijeniti, no dovoljno dugo da nekoliko puta prevrtimo vlastiti život, shvatimo da je u suštini lijep, kako smo bez nekih postupaka mogle, a do kojih još trebamo doći. Šutjele smo dugo, znatno duže nego što smo hodale, ali uz ove cure, šutnja lijepo zvuči. U nekom smo trenutku sve tri uspjele i zaspati, prije nego nas je probudio pijesak nošen vjetrom u lice.
„Spavaš?“ – upitala sam Copri.
„Ne znam… što god da radimo, lijepo je… ti?“ – odgovorila je.
„Gladna sam i sve me boli od surfanja“ – prekinula nas je Anchy koja se već opasno žalila na bolove uzrokovane njenom jučerašnjom avanturom.
Nije bila jedina kojoj je hrana bila na pameti. Od ono malo stvari što smo ubacile u torbu za plažu ni jedna nije bila za jesti i znale smo da moramo u potragu za nečim što će utažiti glad. “Šaptač ležaljki” usmjerio nas je prema produžetku plaže, nabrajajući dva – tri restorana čija smo imena zaboravile jednakom brzinom kojom ih je on izgovorio.
„Je l’ netko razumio što je on rekao?“ – upitala sam cure.
„Noup, hodaj, ugrabit ćemo nešto…“ – gurnula me Copri i nastavila hodati.
„Evo jedan“ – dobacila je Anchy ubrzo.
Restoran na koji smo nabasale bio je suviše fensi i uspješno smo ga izbjegle. Nastavljajući hodati dalje plaža je postajala sve zakrčenija, a sadržaj bogatiji. A tu se svi skrivaju! Nailazimo na mali surferski restorančić, bacamo oko na menu, izbor i cijene su ok, ostajemo tu. Kao i svaki put do tada odabiremo balijsku hranu – hrpu riže, rezanaca, piletine, račića.
Dok čekamo hranu švrljamo po terasi restorana, šlaufom peremo pijesak sa sebe, krademo Wi-Fi i škicamo u kuhinju dozivajući hranu. Usluga nije bila ni slična rejtingu s TripAdvisora kojim su se hvalili (ističući pločicu sa zvjezdicama na svim frekventnim mjestima restorana), no gladne smo i ne razmišljamo.
Pojele smo, platile, odlučile ne maltretirati Ildu za pomoć oko taxija do Kute i krenule u potragu za jednim na cesti. Pred nama su nicali fensi hoteli, barovi, bazeni, hrpa sređenih ljudi te oni koji su takvi željeli biti (ali im nije pošlo za rukom)….
Pa ovo je Seminyak – komentirala sam curama, shvativši kako se nalazimo na mjestu gdje svaki turist željan provoda na Baliju želi biti. Seminyak se u to vrijeme pripremao za reprizu dočeka, ljudi u šljokičastim opravicama slijevali su se odasvuda, dok smo mi i dalje bose, prljave od pijeska, u badićima, ogrnute maramama hodale u potrazi za prijevozom.
Potraga nije bila ni približno laka koliko smo mislile da će biti, cijene koje su taksisti tražili za prijevoz do Kute (2 km) potpuno nerealne i nije nam padalo na pamet pristajati na to. Skrenuvši u uličicu, zaustavile smo prvi slobodan taxi čiji se vozač zbog gužve, trubljenja ostalih taxista i auta nije uspio ni snaći, a već je vozio prema Kuti po cijeni koju smo ponudile i iznad koje nismo željele pristati. Nećkao se, prigovarao, a na kraju ipak prihvatio činjenicu kako neće zaraditi više od početne cijene.
Put prema Kuti izgledao je kao svaki povratak u ovo mjesto, gužve kilometarske, baš kao i kolone ljudi na cesti. Iz taxija smo iskočile u blizini hotela, ostavljajući vozača zatočenog u koloni.
Po povratku u hotel sreli smo ekipu iz naše grupe.
„Što ste danas radile?“ – upitali su nas.
„Putovale…“ – odgovorila je Copri.
„Daleko?“
U središte sebe – pomislila sam sjetivši se idile na ležaljkama…
…Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…
Turska je raznolika zemlja. Kako sam već spomenula u nekom od prethodnih postova, komunikacija je jako važan deo kulture i društvenog života, tako da nije teško zaključiti da turski jezik obiluje mnogim izrazima, izrekama i poslovicama.
Turci su izuzetno pozitivno nastrojeni prema strancima koji govore turski jezik (ili bar to pokušavaju). Prvo će vas gledati zapanjeno, a onda će se oduševljeno nasmejati i reći kako odlično govorite turski iako ste rekli najjednostavnije „Dobar dan“.
Volela bih da podelim sa vama neke od jako korisnih izreka koje možete naučiti pre nego što posetite ovu zemlju. Kod čitanja i izgovora važe jako slična pravila kao u našim jezicima- jedno slovo, jedan zvuk.
1. Hoş geldin (Dobrodošli) – ovu frazu ćete čuti na dnevnoj bazi. Jako je puno koriste i bukvalno ćete je čuti pri ulasku u svaki javni prostor. Ima dublje značenje od jednostavnog dobrodošli jer se iza njega krije velika ljubaznost i gostoprimstvo.
2. Hoş bulduk (Bolje vas našli) – je odgovor na Hoş geldin. Jako ljubazan i prisan odgovor na koji ćete se navići u jako kratkom vrmenskom roku- nekako se slažu jedno uz drugo.
3. Afiyet olsun (Prijatno) – pa mislim da je ovo najbitnija fraza koju trebate naučiti, jer hrana… pa hrana je drugo ime Turaka.
4. Eline sağlık ( Zdravlje tvojim rukama, ili verujem da bi naša varijacija bila Ruke ti se pozlatile) – ukoliko ste pozvani na večeru i osoba koja je spremila obrok je prisutna, ovo je nešto što biste trebali reći da pokažete koliko cenite trud i vreme uloženo u spremanje obroka.
5. Maşallah (Mašala) – izraz koji su preuzeli iz arapskog jezika, a mi usvojili. Koriste ga kada vide nešto lepo ili kada čuju dobre vesti.
6. Aferin (Čestitam, Svaka čast) – ukoliko želite da pohvalite nekoga mlađeg za dobro obavljen posao, koristite ovaj izraz. Generalno izbegavajte korišćenje ove fraze sa starijim ljudima jer je smatraju neprikladnom za zrele ljude.
7. İnşallah (Nadam se, Božja volja) – obično koriste ovaj izraz kada žele dobru sreću za neke buduće dogadjaje i planove, ali ne znaju ishod istih. Prosto znači privlačenje dobre sreće.
8. Allah korusun (Neka te Bog zaštiti) – ova fraza je prisutna u svakodnevom govoru, u govornoj i pisanoj formi. Na mnogim automobilima i autobusima možete videti ove reči ispisane jer se veruje da donose dobru sreću i zaštitu.
9. Hoşça kal (Ostaj mi dobro) – postoji mnogo različitih načina da poželite dovidjenja na turskom, a ovo je jedna od njih koja će vašem pozdravu dodati malo prisnosti i topline.
10. Kendine iyi bak (Vodi računa o sebi) – dosta je koriste kada se rastaju sa ljudima, i opet se izan je krije dobra namera do sledećeg vidjenja.
11. Tabii (Naravno) – ovo je fraza koju ćete dosta čuti u govoru posebno kada su ljudi saglasni sa nečime. Ponovljena dva puta ima jači efekat.
12. Kolay gelsin (Srećan rad, Neka ti sve ide od ruke) – jako puno korišćena fraza kada želite da poželite dobar radni dan nekome ko radi naporno i puno. Osnovna je kultura posebno ako vidite radnike javnih službi da im poželite uspešan radni dan, jer se njihov rad i zalaganje jako ceni.
13. Eyvallah (Hvala) – ovo je izraz koji koriste ljudi u jako slobodnom značenju i neobaveznom govoru, Čućete taksiste kako koriste ovaj izraz mnogo, sa obaveznim postavljanjem desne ruke na srce. To je poseban način naglašavanja zahvalnosti. Izbegavajte da koristite ovaj izraz i pokret sa nepoznatim ljudima, jer vas mogu smatrati previse druželjubivim i onda ste u problemu druge vrste, kako se otarasiti svih pitanja i radoznalosti koja kipi iz njih.
14. Oha! (slično našem Oho) – ovo je sleng reč. Označava iznenadjenje i šok nekom datom situacijom ili osobom. Nije jako pristojno koristiti ovaj izraz, tako da budite pažljivi da ga koristite sa bliskim prijateljima.
15. Çok yaşa (Nazdravlje) – pa, i Turci kijaju.
16. Geçmiş olsun (Brz oporavak) – ovo je jedna od najkorišćenijih fraza u turskom jeziku. Koriste je i kada su ljudi bolesni pa zaista žele nekome brz oporavak, ali i kada se nešto loše desi, u značenju nadanja da će neprijatna i bolna situacija brzo proći,
17. Abi/ Abla (Brate, Sestro) – reči koje koriste kada se obraćaju sa poštovanjem nekome starijem od sebe. Kod njih takodje postoji ona naša varijacija teta (teyze) i čiko(amca) za puno starije ljude.
Spisak reči i fraza je dug, ali ovo su neke koje će vam sigurno značiti ukoliko posećujete Tursku, ili će vas bar nasmejati.
Dugo smo se – i u miru – izležavale u krevetu prije nego se odlučile pokrenuti. Bio je to jedan u šturom nizu poklona koje smo sebi odlučile pokloniti za Novu godinu. Razlog zašto smo iz kreveta iskočile u 10:12h bila je isključivo činjenica da doručak traje do pola 11. Gladne nismo bile, no zašto propustiti?!
Pri silasku susrećemo članove grupe s kojom smo na Bali doputovali, a s Mladenom dogovaramo razgovor uz kavu – samo da uzmemo doručak prije nego nam zalupe vrata restorana pred nosom.
“Vi, brate, niste normalne, pa kako ste sve to uspele da vidite?” – promijenio je retoriku od neki dan kad je bio uvjeren kako naš plan obilaska ne drži vodu. ” Show, trebaju ovi naši iz agencije da vas uzmu za vodiče!” – dodao je smijući se.
“Sve se može kad se hoće, Mladene… ili kad si lud” – primile smo šalu.
“Prije da je ovo drugo!” – konstatirao je ispijajući kavu.
“Zasigurno” – konstatirala je i Copri.
“Nego, ekipa, što ćete večeras?”
“A kaj je večeras?!” – ubacila se Anchy pomalo razočarana što jutros nije ugrabila svoj prženi doručak.
“Ti to mene cimaš, purgerice?” – provocirao je Mladen.
“Ha?! Pa fakat te pitam!” – branila se Anchy.
“Alo bre, pa najluđa noć u godini. Planiramo žurku svi zajedno na cool mjestu. Mora da idete s nama” – stvarno se trudio.
Činjenicu da je danas Stara godina u tom trenu nije zaboravila samo Anchy, zaboravile smo sve tri. Toliko o tome da smo na Bali došle isključivo u cilju najluđeg provoda u ovoj noći. Ok, pregrubo je reći zaboravile, al’ smetnule s uma jesmo. No tko još zna koji je dan ili pak sat kada je na godišnjem?
“U planu je zajednički izlazak u klub nedaleko Kute koji priprema fora doček.” Pokazao nam je nekoliko fotki ambijenta koji je na slikama bio primamljiv, djelovao kao manji resort (što vjerojatno i je), okružen šumom, s izlaskom na plažu.
“Ne padamo baš na kolektivnu euforiju, Mladene, a ni neka fensi mjesta, nismo zato tu!” – ubacila sam se.
„Prostor je ogroman“ – dodao je – „s puno šankova, hrpom bazena i provjereno dobrom atmosferom. Mora u toliko hektara da nađete nešto za sebe! Malo nam je frka kako ćemo do tamo, jer nas je puno, ali smislimo do večeras. Ne prihvaćam ne, a čekamo vas na zagrijavanju uz bazen na vrhu hotela oko 20h.“ – bio je pomalo bossy.
Ok, faco primile smo na znanje, smislimo i javimo. Bazen kojega je spominjao otkrile smo večer prije, ušuljale se kroz požarni ulaz sa Smirnoffom u ruci i isprobale ga kada je za pristojne (i sve druge) goste već odavno bio zatvoren.
I dok smo pozdravljale Mladena prišli su nam Sanja i Pero, također dio naše grupe. Nismo ih dotad poznavale niti s njima komunicirale. I oni su dočuli kako otok istražujemo samostalno, zanimali su ih detalji i poneki kontakt kako bi i sami pokušali isto. Naš razgovor čuo je još jedan par iz grupe i uključio se u razgovor.
” O vama kruže urbane legende…” – našalili su se.
“Primjećujemo!” – dodala je Copri.
Razgovori i preporuke što vidjeti, a bez čega se može, zaokupirali su preostalo dopodne. Društvo je bilo ugodno pa nismo ni shvatile gdje je vrijeme pobjeglo…
„Hajmo švrljati Kutom, a poslije na plažu” – predložila je Anchy.
Tako je i bilo. Po najvećem “zvizdanu” šetale smo ulicama Kute, koju do tada pošteno nismo ni vidjele. Na prvi, čak ni drugi pogled (te ni bilo koji sljedeći pokazat će vrijeme) nismo bile preoduševljene gradom pa razgled ni nije bio prioritet. Osim što je turistički raj, pun brojnih kafića i restorana, Kuta ne nudi mnogo. Naselje je to smješteno uz nekoliko, navečer potpuno zakrčenih, cesta, a osim spomenutog sadržaja i plaže prema kojoj uskoro krećemo, veće atrakcije tamo nismo zamijetili.
“Ajme, masaža, dakle, ja moram!!” – zapazila je Copri reklamu i pretrčala cestu uz dernjavu da je pričekamo za plažu.
Viknule smo da nas potraži u sobi, gdje planiramo odmoriti do njezinog povratka. Anchy i ja malo smo još kružile okolo i krenule u pravcu hotela. Vruće je! Ljenčarile smo laprdajući gluposti kada je u sobu – kao oslobodilački ratnik – uletjela Copri. Masaža je za našu (a sada i vašu) informaciju bila jeee*** i bilo je ovo najbolje uloženih 25kn. 25kn – zabezeknula nas je?!?! Oh, da, zvučala je pobjedonosno. Pa kada je već tako možda se i same odlučimo investirati, smijale smo se nas dvije.
Na brzaka smo pobacale stvarčice u torbe i spustile se na plažu, koja, baš kao ni Kuta, iskreno ne očarava. Možemo razumjeti da smo do sada vidjele popriličan broj rajskih plaža (pa kriteriji postaju viši) ili pak da možda nismo pogodile tajming, sezonu, dan ili već ono “nešto” što je potrebno da dojam bude drugačiji, ali nismo bile impresionirane. Da je dugačka to je istina, no, kad bi me netko pitao da je opišem u nekoliko riječi (oprostite svi pristojni jezici svijeta) sažela bi to u nekoliko riječi. Puno – poprilično smećem zaprljanog – pijeska, dvostruko više ljudi, a ubacio se tu i jedan “Hrelić” na kojemu ne manjka ničega. Stanovnici hrvatske metropole, kao i oni udaljeni od nje, shvatit će o čemu pričam. Mjesto je to na kojem u istom trenu možete sjediti ili oni hrabri zaista na vlastitu odgovornost (i plaćeno putno osiguranje) ležati na pijesku i nadati se da vas netko nehotično neće nagaziti. Možete kupiti vodu, sok, pivu, koktel i ostali alkohol, poneku drogu, sunčane naočale, kebab, prženu tjesteninu, kokice, sunčane naočale, ulje za sunčanje, marame, šešire (što sam na kraju kupila i sama), zidne slike, tepisone, kauč, konja, majmuna ili pak napušteno dijete. Uz to, neodoljivo podsjeća na plaže na kojemu su upravo iskrcani, tajno prokrijumčareni azilanti, jer većina naroda uopće ne izgleda kao da tamo želi biti. Gruba sam, priznajem, no da smo uživali u ljepšim plažama prije, ali i poslije ove – jesmo.
Kuta beach
“Želim surfati!” – prekinula je naše sarkastično komentiranje Anchy.
“Isuse, od ovih distrakcija more nisam stigla ni škicnuti!” – Anchy me podsjetila baciti oko na ocean s naše lijeve strane!
“Sad i tu ćeš surfat?” – čudila se Copri.
“Da, onaj lik tamo mi je simpa, sve mi je objasnio, želim kod njega!” – komentirala je i vrlo brzo ugrabila prvu dasku.
„Preživi! Do kraja ove godine ostalo je samo par sati, a treba nam u CV-u” – hrabrile smo je.
Zapravo njeno surfanje bio je jedan od highlightova dana. Zabavila nas je svojim pripremama, a kasnije i surfanjem, baš kao što je zabavila i dobar dio plaže. Anchy je posebno zanimljiva i blesava osoba koja malo koju personu ostavlja hladnokrvnom. Nazivam je dobrim duhom svakog druženja i teško se uz nju osjećati loše. Ni danas to nije bila iznimka. Popratila sam njenu avanturu kamerom, dok je Copri uživala u pogledu na obe, nepomično ležeći na improviziranoj ležaljci, nakon što je s neugodom odbila brojne grupe i obitelji s ponudama da se slika s njima.
Anchy se surfanjem, kao i Arijem (svojim instruktorom), zabavljala otprilike pola sata, nakon čega je iz mora izišla poprilično umorna, ali sretna. I izudarana, a posljedice toga osjećat će još danima poslije. Svejedno, to je neće spriječiti da o ovome nastavi pričati još tjednima.
Pričekale smo da se osuši, koliko je to bilo moguće na izuzetno vlažnom zraku, a potom odlučile potražiti ručak u jednom od brojnih restorana uz plažu. Izgledom ne mame osobito, ali mirisima, pogotovo kad si gladan, svakako. Pogodile smo tajming – upravo u trenutku kada smo se smjestile i odabirale hranu spustila se kiša. Naša prva kiša na Baliju. O jednoj, ipak jačoj, pisat ćemo u narednim postovima, a sjećati je se dovijeka.
Bali nije otok koji se previše opterećuje kišom. Naš improviziran restoran, prokišnjavao je na sve strane. Sklupčale smo se pod plastikom koja je glumila krov i nekako ostale polu-suhe. Gladne ostale nismo, to je bilo sigurno. Dok nas je glavno jelo zadovoljilo mirisom i okusom (osim jedne namirnice na mom tanjuru koja je ostala nedetektirana do danas – no tako to ide kad odabireš lokalno), palačinkama nismo bile impresionirane. Na povratku u hotel skrećemo u trgovinu i kupujemo kekse. Ok, popravni ispit je uspio.
Ići ili ne ići s ekipom na proslavu Nove bila je tema sljedeće debate koju smo vodile svaka iz svog kreveta. O svačemu se tu raspravljalo – koliko je daleko, što ako nam se ne svidi, kako ćemo tamo, kako opet doma, promet, ljudi, muzika… Jedina činjenica o kojoj se nije trebalo diskutirati bila je ona da nam se realno nikuda ne ide! Kompliciramo, zaključile smo… idemo i točka…
Pripreme za “najluđu noć” bile su vremenski jednake onima za odlazak u trgovinu i mislim da, ukoliko zbrojite vrijeme koliko je bilo potrebno svima trima, nismo premašile sat. Smiješno je to u usporedbi s nekim prijašnjim vremenima kad je i odlazak susjedu bio ceremonija. Starost? Ili zrelost?
“Gdje su ono oni?” – pitala je Copri.
“Gore, na bazenu.” – odgovorila je Anchy.
Nas dvije bile smo spremne i dobile zeleno svjetlo od Copri da krenemo prema bazenu našim starim uhodano-zabranjenim putem „samo za zaposlenike“. Pridružit će nam se. Otvorivši vrata koja vode prema izlazu na bazen, nabasale smo direktno na roštilj i debeljuškastog polugolog roštilj majstora, izgledom stanovnika ovog kontinenta. Da razjasnimo, kad kažemo roštilj ne mislimo na već postavljenju večeru, već doslovno roštilj na kojem se pržilo meso, postavljen direktno na “ulaz”! Opravdano, to je izlaz u slučaju opasnosti (tsunamija) i nitko ga ne koristi. Mislili su domaćini Eventa. Krivo, dokazale smo mi.
Baš kao što smo krivo odabrale i lokaciju. Na krovu se naime skupilo neko kosooko društvo, a članovima naše grupe nije bilo ni traga. Našli smo ih u prizemlju hotela nekoliko minuta poslije, a potom je nas pronašla i Copri kojoj smo kroz smijeh ispričale što smo upravo doživjele, a priznala je i ona sama isti susret.
Sličnu priču imali su Mladen i Ilda te neki drugi članovi ekipe. Shvatili su da je bazen pod okupacijom naroda Dalekog Istoka pa se spustili u predvorje hotela. Promjena lokacije nije utjecala na atmosferu, a kroz neko vrijeme okupilo nas se poprilično.
Mladen i Ilda nabavili su Jack Daniels, ostatak nas Colu, još nekog alkohola, i bili smo kompletni. Tu večer pošteno smo se napričale s Ildom o životu u dijaspori i mogućnostima rada u dalekim zemljama. Ona je imala volju (jer na Baliju je isključivo zbog Mladena), mi iskustva i bila je to savršena formula. Osim što smo premašili zadano vrijeme za krenuti prema klubu, izgubili smo i svaku šansu da ulovimo prijevoz skuterima do tamo. Ok, njih smo i mogli prežaliti, do Changgu-a ima i više od pola sata vožnje, a traumu sa skuterima od neki dan konačno smo potisnule. No, prijevoz nam stvarno treba, a što više odgađamo opcija je sve manje.
“Ništa ekipa, hajmo ovako, naručujemo taksije pa kako dolaze upadajte u njih i vidimo se tamo!” – predložila je Ilda.
Nismo se ni snašle, a Ilda nas je već ugurala u prvi taxi koji je stigao. Sjećam se da nas je bilo 6, zajedno s vozačem koji ovim brojem nikako nije bio sretan. Ali mi jesmo. I, iako se s curama iz auta prije, a bome ni poslije, nismo naročito družile – u vožnji smo se zabavile.
Otprilike pola sata kasnije stigle smo do La Brise. Mladen, kao ni fotke, nije lagao/le – mjesto je zaista izgledalo super. Dugački osvjetljeni drvored na samom ulazu, skrivena zdanja i puteljci u šumi od kojih svaki ima namjenu i ništa nije slučajno, šankovi različitog sadržaja, kaskadni bazeni, puno palmi, glasne muzike, raspoloženih turista… Kad smo kod muzike, ona i nije bila moj đir, ali već poduže vremena ne izlazim, pa je pitanje gdje u ponoć na Staru godinu uopće mogu čuti ono što slušam. Vrludale smo, skenirajući prostor kao i ekipu.
La Brisa, beach restaurant
“Stigle ste” – prišli su nam Sanja i Pero.
„Da“ – nadglasavali smo se sa zvučnicima kvadrature moga iznajmljenog stana na Ferenščici. Oni su do ovdje stigli prvi, skuterom iznajmljenim ranije tog dana, a s kojim u narednima koji slijede planiraju istražiti otok. Zapričale smo se s njima, kad se pred nama stvorio Mladen i pozvao nas među ostatak pridošle ekipe.
Između druženja, istraživale smo prostor i nabasale na izlaz prema plaži. Na trenutak sam zastala iskreno uživajući u pogledu na ocean obasjan mjesečinom. Ima nešto u tome da više nikad nisi isti kad jednom vidiš mjesec kako sja na drugom kraju planete – shvatila sam davno, večeras još jednom potvrdila…
Bližila se ponoć i vratile smo se među ekipu. Očekivale smo odbrojavanje koje se nije dogodilo, ali vatromet je zato bio poduži. Uspjela sam ga uhvatiti kamerom nekoliko minuta nakon početka, tek nakon što sam izgrila i izljubila cure. Ranije te večeri odlučila sam Novu dočekati posvećena njima dvema koje volim, radije nego mobitelu i snimanju. Onome što vrijedi ispred onoga što blijedi.
Ostatak noći provele smo u čestitarenju, druženju s dijelom ekipe, a oko 5h ujutro zaključile da je dosta i krenule prema izlazu. Nismo ni slutile da ćemo u pokušaju nalaska taksija izazvati “Okršaj kod OK Korala“. Naime, uletjele smo u taxi koji očito nema dozvolu voziti tamo, svjedočile masovnom puču ostalih taksista koji su nam zapriječili put i jedva, zajedno s vozačem, izvukle živu glavu.
Bilo je lijepo vidjeti kako se približavamo Kuti. Hotelu. Sobi. Krevetu.Tu sam noć/jutro prije spavanja na balkonu zapalila cigaretu gledajući u nebo dok su cure već debelo spavale.
Nova je godina, Provincijalko, što si želiš u ovoj?! Ne mnogo, samo jednu novu godinu ispunjenu starim, ponešto obogaćenim, odlukama… da smo zdravi i da nam je ljubavi…
Dugo sam maštao o njoj sve ove godine. Verovatno sam čekao da mi se i sama potpuno slegne. Misleći stalno na nju, pisao sam o nečemu sasvim trećem. Kao da sam je svesno zaobilazio?! Možda i zbog toga jer me je nekada davno podlo izdala, pre „iks“ godina. Ostala je samo moj neostvareni san. Uvek sam je video u svojim pričama i kada sam je varao sa drugim gradovima, mnogo ružnijim od nje. Uhhh, ružnijim, malo prejaka reč, samo verovatno ne tako lepim kao što je ona. Da li će mi kojim slučajem zameriti, jer je nepravedno toliko dugo bila zapostavljena?! Nekako, kao da je i ona čekala mene sve ove godine. Sigurno je mislila da je zaobilazim namerno? Možda je samo bila strpljiva da malo sazrim?!? Verovatno da odživi u meni? Dugo nas je sve to mučilo obostrano. Sve do danas, kada se nešto prelomilo i dok nije nepozvano eksplodirala u meni. Znao sam da je to to. Nisam čekao niti trenutka, jer nisam imao kud. Nisam joj odoleo, kao ni tada. Ovo je dan odluke. Mene i nje. Jednom davno kupljena samo za nas. Napokon mi je Barselona otvorila dušu. Ponovo mi se poverila i sve oprostila…
Rekao bih da slećem. Kao da milim po nebu, tačnije klizim po njoj. Tako je nisko, mogu čak i da je dodirnem. Dobro joj skraćujem uglove svojim neartikulisanim pokretima i gledam kako se u mojim rukama stvara savršena skulptura izlivena od požude čekanja. Čini mi se da mogu jednim svojim pokretom da pomazim sva Gaudijeva zdanja i da ih zaklonim od sunca. Sve te zgrade i terase. Ispod, prelama se moja dugo čekana ljubav. Barselona! Neverovatno je gledati ovaj grad iz vazduha. Možda nijedan na svetu nema tako nežnu predigru za mene. Tiho upijam brdo Montžuik, plažu Barcelonetu, iako iz vazduha još ne vidim Sagrada Familiju, kao ni park Gueljo. Tada nisam znao ni za Ramblu, a Kolumbov spomenik je isuviše bio skrivan od mog znatiželjnog oka. Širim ruke izvodeći razne koreografije na svom sedištu dok je prelećem kao ptica. Barselona vam to dozvoljava u potpunosti. Ne skriva se. Prepušta se do kraja. Imam osećaj njenih savršenih kontura, dok je tako lepo ispružena, a ja slepljen za prozor. Ljudi oko mene uživaju u veličanstvenom sletanju, ali ne baš kao ja. Ostali putnici me u avionu već pomalo čudno gledaju. Verovatno misle da letim prvi put ili da baš nisam sasvim normalan. Valjda ne misle da sam slučajno neki terorista? Ludi terorista koji će se puknut’ u svom debitantskom letu? Fenomenalan scenario za jedan dobar film. Kada bi oni samo znali šta se s nama sve desilo i koliko smo dugo čekali ovaj susret razumeli bi me momentalno. Suviše je očigledno. Ono što je najvažnije, sedim na pravoj strani i na njenoj lepšoj polovini. Verovatno je i to deo male svakodnevne sudbine. Treba imati taliju pri kupovini karata. Osećaj duboke levitacije postavlja pitanja mom telu i duši? Projekcija Barselone u vazduhu daje potpuni odgovor. Možda je to i zbog muzike koju slušam? Pre bih rekao da je njena gravitacija prejaka. Moguće i zato što je njena panorama preširoka, pravolinijska i potpuno dostupna. Kao ptica na mom dlanu. Dok slećem imam potpuni doživljaj njene kompaktnosti. Ne tražim je u delovima rasutih kadrova po obodima izmaglice još jednog sunčanog jutra nad Katalonijom. Kao da je napravljena u celosti samo za ovaj trenutak. To je sada ona, divlja i pitoma, Barselona koja se upravo rodila u mom oku!
Šta reći o gradu o kome se već sve zna? O Barseloni nije lako napisati nešto novo. Toliko toga je o njoj rečeno i napisano. Мesto nove evropske energije i najpopularnija turistička destinacija. Primer uspešne urbane regeneracije još jednog sna na javi. Industrijski, lučki grad, koji je decenijama u vreme Franka bio u velikom opadanju. Transfromisan u grad uslužnih delatnosti sa imidžom neodoljivosti. Tokom cele godine je pod “okupacijom“ turista sa svih strana sveta. Neprestano dolaze i oni koji bi tu da ostanu i da se ne vrate. Država za sebe koja se bespotrebno pretvorila u grad, a grad u muzej, a muzej u sladak život koji se iz Barselone još uvek nije iselio.
U koji njen skriveni kutak prvo da se uselim? U njoj je vrlo teško krenuti od nečega. Nije lako preseći kuda i kako sa njom? Ali, od nečega se mora krenuti, pa makar i od samog kraja. Barselona i ja smo konačno skovali plan. Ideja da zbacimo kompas, mape i rute sa ustaljenog turističkog outfita i da se neplanski izgubimo, ja u njoj i ona u meni zvuči potpuno savršeno.
Krenućemo od nečeg što je tinjalo godinama ili od stare i pomalo zapostavljene strasti zvane fudbal. Pa krenimo onda stazom starom i Mas que un Club, i čuvenim sloganom “Više od kluba” i lokalnim gradskim autobusom, pa gde nas put nanese.
Nou Kamp stadion predstavlja poseban doživljaj i kada “je prazan.“ Bar tako izgleda jer nije sezona, ali se preksinoć ipak odigrao super kup, koji je uveliko najavljuje. To je samo zamka za neobaveštene ili tajna lozinka da dodjemo na sastanak. Kako mu prilazim tako se gomilaju autobusi. Ima ih na desetine. Poseta muzeju i izlazak na tribine koje se neprestano pune, kao da se igra utakmica za tri sata. Turisti, nepregledne reke ljudi iz celoga sveta uveliko opsedaju ovaj kraj i Gran Via De Karles, veliki bulevar. Ogroman, otvoreni stadion nikada ne miruje. Kao da pati od večne insomnije. Iako nije fascinantan spolja, već vidim da nosi podočnjake od zuba vremena, uspeha, preteranih očekivanja večite gladi i imperativa pobeda ne samo Katalonije, već i cele Španije. Njegov vlasnik je sigurno najuspešniji klub 21-og veka. Ponos svetskog fudbala. Još uvek čujem katalonski jezik, koji su krišom pričali ovde na stadionu u vreme Franka nedeljom i sredom. Retko kada subotom i četvrtkom. Slušam šapate neumornih senki prošlosti, koje još uvek živo tvituju kao pobunjenici vremena podsećajući na godine mraka i izolacije. Kao da šapuću kako se baš ovde na zapadnoj tribini širila reč o slobodi, o spoznaji svog sopstvenog identiteta. Priznajem, prisliškujem svaki pedalj ove grandiozne, kamenite zveri koja nema ni pošten krov nad glavom kako bi zaštitila svoj nebranjeni oklop. Ima samo tu ljubičasto-plavu boju presvučenu žutim i liči na otvorenu školjku. Tiho govore o jednom mitu o slobodi. Nekada tiše, da ih slučajno ne čujem. Da ih slučajno nekome ne potkažem?! Ličim li na Kastiljanca? Ličim, istina je. Priznajem da se tako i osećam, ali to ne menja stvar. Ne brini najlepša moja Katalonko. Čuvaću sve tvoje tajne. Nikome ih neću reći, kunem ti se Barselono. Prelepa si!
Nakon razgledanja stadiona i celog Gaudijevog asortimana odlazim na Pjaca Espanju, gde se u daljini oslikava prelepi nacionalni muzej Katalonije na samom vrhu. Šta li se nalazi izmedju? Šta se to krije u igri izmedju dve vatre, velikog poklona Venecije sa njenim terakota obeliscima i Nacionalnog muzeja? E, to je posebna priča. Ako su vam ikada rekli da je tu usidrena čuvena magična fontana, onda su vas debelo slagali. Nije to nikakva fontana koja menja boje i proizvodi zvukove. To je više od koncerta. Autentična živa svirka u rapsodiji boja svetlećih mlazova vode koja počinje nešto pre 21, a završava se u 23, u letnjem periodu. Nešto neopisivo. Nestvarno. Jako emotivno! Dobrodošli na Barseloninu G tačku! Na zarobljenu tamu u meni pustiću da me njene boje vrate u život. Samo jedini hendikep ovde je biti sam, kao ja sada. Kao da sam ovoj fontani pomalo beskoristan jer sam sada samo stranac u noći i potpuni ljubavni dezerter. Još samo jedan u nizu ljubavni Ronin. Bolje rečeno da sam trenutni „second hand“. Ovo mesto nije stvoreno za samce praznog srca poput mene. Kakav je greh doći ovde bez svoje druge polovine. Ne može se rečima opisati, ali nemam izbora. Tu sam gde sam. Barselona mi se osvetila na najsuroviji način! Nisam ni sumnjao. Stara je to prodavačica ljubavi, vekovima trgujući svojom lepotom. Barselona je ponovo vrlo uspešno sakrila od mene najstariji zanat na svetu. Plaćen ceh neiskustvu za jedan rekvijem sa samim sobom. Ma baš me briga! Ništa mi više u životu mi nije potrebno! U sledećih dva sata ili ću rasprodati sve deonice svoje duše plačući sa njom gde će se sve otvoriti predamnom u novim maštanjima satkanih od priželjkivanja ili ću bez traga nestati iz ovog grada kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. Trećeg nema! Nemojte da vas posle lažu bespotrebno! Slobodno ponesite i vi suze sa sobom, trebaće vam. Neizbežne su, verujte mi.
Sreća, pa vidim da ovde nisam sam. Toliki broj pozitivnih ljudi, zadovoljstva i masovnog ushićenja nisam video nigde na svetu. Možda samo ispred Di Trevi-ja u Rimu. Pustimo sada to, jer sasvim je to neki drugi trip! Fontana igra u ritmu muzike, a boje se smenjuju u ritmu fontane. Ja se smenjujem sa samim sobom. Začarani krug malog svetog trojstva jedne letnje noći. Bože mili! Šta li ja radim dole, dok sam skoro potpuno mokar? Koga li imitiram? Tripujem li ili nekoga vidim u noćnoj isporuci preglasnih duginih boja koje su se tako nakostrešile od siline vode ovih bučnih slapova? Zamišljam li je??? Ko mi se to ukazuje u svim mogućim oblicima ovih ludih iluminacija, dok je hukovi šarene vode kuju lično za mene? Ne vidim joj lice u tami, ali čujem njen glas kako dopire sa Montžuika. Kao da me zove taj neodoljivi zvuk. O, hvala ti Barselono. Ispoštovala si me. Upotpunila si me. Tako sam bio okrutan prema tebi! Zato se i penjem pokretnim stepenicama da joj vidim lice sagledavajući svu moć magične fontane. Dižu me lagano. Okrenut ka njoj tek toliko da ne remetim veče pod okrilje prelepog Katalonskog muzeja. Sada je napokon kraj. Osećam se na balkonu sveta kao vladar iz senke, dok zurim u beskraj katalonskih planina koje se gube u sutonu još jednog Barseloninog predugačkog dana. Veliki relej na vrhu crvene boje pali se i Fredi Merkjuri teatralno najavljuje kraj koncerta koji ću pamtiti celog svog života. Dotak’o sam dno. Dodirnuo sam Barselonu i njeno sveto, netaknuto tkivo. Sada bar znam da sam uspeo, jer Barselona nije za svakoga. Konačno sam postao njen X fakor!
Na kraju, ako uopšte može da se poželi u ovom gradu odlazim do luke prolazeći tu famoznu Ramblu. Uživam u prodavcima magle, iskusnim šibicarima. Slušam ponovo jezik mojih krajeva i posmatram kako naivnim turistma odlazi novac ispred nosa na put bez povratka. Uživam u njima, iako pomalo žalim ove zajapurene turiste kojima naivnost viri iz očiju. Pa gde je prevara, tu su i naši! Oduvek sam se divio ovom zanatu. Sve se meri u sekundama, jer se za više nema vremena. Policija se probija kroz masu i nagoveštava kraj uličnih predstava. Čuvam i ja svoje džepove dok buljim u klovnove vešto kulirajući ulične dilere droge. Divim se galerijama na trotoaru i uljima na platnu predobrih španskih brodova japanskih umetnika kao i blještavoj flori i fauni po kojoj je ulica dobila ime. Odpozdravljam žive statue po kojim bakarnim centom ne bi li me pantomimičari preliveni bronzom udostojili još jednog svog pokreta.
Svaki moj dan u Barseloni ne bi bio ispunjen ako bar jednom dnevno ne bih porazgovarao sa Kolumbom. Uvek sam ga pitao nešto novo, a on bi samo odmahivao rukom. Nikada mi nije priznao da li mu ta uperena šaka ka otvorenom Mediteranskom moru znači put kojim se ide u novi svet, ili stoji samo kao kontra Madridu. Ostaće večno zakopana gore u njemu. Nije odavao svetske tajne, ali sam probao da mu dam savet, jer jedino to znam bolje od njega. Zamolih ga da obuzda Barselonu, jer najlepša je kada je kompletna. Za sve ostalo je on bio tu. Obožavao sam da ulazim u sumrak zajedno sa njim, sedeći satima i slušajući talase kako zapljuskuju Barselonu nežno je presvlačeći i kupajući. Uvek smo spontano otvarali svaku novu noć. Idealan je za to i vrlo preporučljiv za sam početak i za neminovan kraj. Šta mi je još rekao pre nego sam ga zauvek napustio? Da li me čeka nova ljubav i da li će trajati dugo? Posavetovao me je da ako ikada želim ponovo da dodjem po kap mokrog praha da se još jednom okupam u magičnoj fontani. Samo tako, kako reče, neću moći nikada da sperem Barselonu sa svoje kože. Odgovorih mu kratko: “Ne tuguj Barselono za mnom jer neću dugo i već sutra ponovo sam kod tebe.”
“Prelepa ljubavi moja ionako već to vrlo dobro znaš!”
Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:
Od davnina postoji neka magija koja obavija Istanbul i čini ga jednom od najlepših, a i najpopularnijih destinacija za posetiti.
Stara pesma kaže: “Od Slavije podjoh jednog dana ja, Autobus vozi do Istanbula. Ostade Beograd iza mene tad, Ja upoznah Tursku i Istanbul grad “ Put u Istanbul-Predrag Živković Tozovac ( https://youtu.be/SoSyXeNr99o )
Tako nekako je bio i moj put u ovaj ogromni grad, pun života, kontrasta, nelogičnosti, paradoksa i lepote. Površina na kojoj se grad prostire, kao i sama veličina istog su neopisive rečima- okvirno oko 20 miliona ljudi, razbacani na dva kontinenta, zaglavljeni u saobraćajnoj gužvi i svojim životima. A grad raste i raste svakoga dana više i više, uklapajući staro i novo kao najbolji set lego kocki. Nemoguće je opisati Istanbul u jednom tekstu, zato ću pisati o njemu deo po deo.
Jedna od definitivno najzauzetijih destinacija u Istanbulu jeste GrandBazaar ili Kapali Čaršija. Bazaar je napravljen nedugo posle osvajanja Konstantinopolja 1455. godine, kao građevina posvećena trgovini tekstila, a u narednim godinama je pijaca toliko napredovala da je prerasla u Grand Bazaar. Bio je centar trgovine u Otomanskom carstvu.
Ovo je jedna od najstarijih pokrivenih pijaca na svetu, sa preko 4200 tezgi i radnji. Jasno vam je da razgledanje ili kupovina ovde može potrajati danima, tako da pre dolaska morate dobro odmoriti i spremiti se za ovu avanturu. Pijaca izgleda kao mesto iz “Hiljadu ijedne noći” i uticaj Orijentalne arhitekture je neverovatan. Osećate se kao da ste zakoračili u bajku.
Na KapaliČaršiji možete pronaći bukvalno sve (što bi rekli naši ljudi – od igle do konopca) – najrazličitije proizvode od kože, drveta, keramike i bakra, suvenire, nakit, jakne, začine, torbe i kofere, tkanine, obuću, kostime za trbušne plesačice, prženi kesten i ušećereno koštunjavo voće, razglednice, čajeve, ukrasne tanjire, čajnike i setove za čaj, džezve za kafu, nargile, a ako vam se posreći i Aladinovu lampu (ako ne original onda sigurno najverniju kopiju).
Dolazak na Kapali Čaršiju znači naoružavanje strpljenjem jer ćete kao turista iskusiti “dranje kože sa leđa”. Lira kao valuta ovde ne postoji, euro i dolar su sultan na ovom području, tako da malo edukacije pre dolaska ovde nije na odmet. Kada kažem edukacije, mislim na činjenicu da morate biti sigurni da lira ipak ima poslednju reč, bez obzira što su braća euro i dolar malo jači u odnosu na turskog rođaka. Mnoštvo kafića krasi Bazaar, i ukoliko se umorite od beskonačne šetnje, možete uživati u čaši crnog čaja i odmoriti se.
Osobinu (jer ovde je to bukvalno karakterna crta) koju morate usavršiti jeste cenkanje. Ovo je jako važna stavka u trgovinskoj kulturi Turske. Cenkanje je nešto poput umetnosti. Ukoliko dodjete u radnju ili pijacu koja nudi mogućnost “prebijanja cene”, bićete izazvani da se nosite sa nekim od najboljih trgovaca na svetu te im samim tim morate ukazati poštovanje i cenkati se. Odbijanje ovog rituala se smatra velikom uvredom i možete doći u situaciju da vas trgovac neće uslužiti i vaše ime će biti na crnoj listi (a ako jednom dodjete na crnu listu nećete lako biti izbrisani sa iste).
Cenkanje jeste način druženja i komunikacije za Turke. Kako su nacija uzavrele krvi, sam čin nadmetanja i nadmudrivanja predstavlja dnevnu dozu pozorišta i treba ga shvatiti ozbiljno, ali i pristupiti mu na zabavan način, jer ako nema smeha i šale tokom ovog procesa, nema ni zabave za širu masu – potpuno je prirodno da ako su vaše sposobnosti cenkanja na nivou profesionalca, ubrzo ćete imati publiku i osvojiti sve simpatije prisutnih, jer nadmudriti turskog trgovca nije nimalo lak zadatak.
Odmorno telo, bistar i brz um, uvežban jezik i za vas nema zime – Grand Bazzar je spreman da bude pokoren.
„Ništa me nije ispikalo kroz noć!!“ – konstatirala je Anchy
sjedeći na krevetu i skenirajući tijelo.
„Normalno da nije, potrošila si cijeli sprej na ovih 10
kvadrata, ali što jest, jest, spasila si nas. Bravo! Iako, vjerojatno, imamo
sve respiratorne bolesti koliko smo otrova udahnule!“ – zahvalna je bila Copri.
(Vrištanje!)
„Što je bilo?!“ – skočila je Copri prema Anchy.
„Ogromni žohar!“
„Mrtav. Žrtva lova na komarce.“
Sve tri smo se prešutno stresle.
„Ipak, falio mi je ovakav tip smještaja. Onaj hotel u Kuti me ubija!“ – povela sam razgovor u pozitivnijem smjeru.
To je točno, zaključile smo sve. Kad putujemo, putujemo drugačije. Trudimo se izbjeći turistički ghetto i živjeti lokalno, autohtono koliko nam to destinacija omogućuje. Ovaj smještaj u Ubudu vratio nas je u taj feeling. Naša soba bila je tek dio malog lokalnog obiteljskog hostela, tradicionalno uređenog u balijskom stilu. Nikakav luksuz, no to za 30 dolara koliko smo ga platile ni ne tražimo, nikada.
Sprej za raznorazne gmizave i leteće bube riješava stvar.
Ispijale smo kavu na drvenoj terasi naše sobe s pogledom na
leđa vjerojatno najstarijeg člana ove obitelji, koji, iako svjestan naše
prisutnosti, nimalo time ometen u naumu da nesmetano nastavi raditi, nešto,
nama nepoznato, ali poprilično bučno.
Dok smo sjedile na terasi, mlađi član obitelji donosio nam je doručak serviran uz latice cvijeća. Ne padamo pred prvim buketom koji nam se da, no ovo je bilo slatko. I to nije bilo jedino slatko.
„Nekome je upala banana u moj tost. Što je ovo?“ – Anchy je
prekinula naše oduševljenje.
„Anchy, to je njihov stil doručka!“ – uvjeravale smo je.
„Baš me briga, ne sviđa mi se!!“ – bila je uporna.
„Meni je cool!“ – rekla je Copri, koja je i temperamentom
jednako takva – cool.
Ubud
Diskusiju o hrani prekinuo je Madi, stvorivši se pred našom
terasom. On, njegov osmijeh i naredba GO! Spakirale smo se do kraja, platile
noćenje, zahvalile na gostoprimstvu i krenule prema sjeveru otoka.
Današnji dan bio je nepoznanica. Barem njegova prva polovica. Ali upravo njoj smo se i veselile! Bali je poznat po brojnim vodopadima, no Aling Aling, iako najljepši, turistima je zbog udaljenosti od svih frekventnih destinacija – najnedostupniji. Ne posjedujemo ovu zadnju riječ u našem rječniku i želimo baš tamo. Madi je naše mišljenje nekoliko puta preispitivao, baš kao i Yogi te neki naši prijatelji, no bile smo uporne – tamo i nigdje drugdje!
Madiju nije preostalo drugo do popustiti i nastaviti voziti. I to poprilično dugo i daleko. Od Ubuda trebalo nam je i više od 3h vožnje kako bismo stigle u planinske predjele Balija i blizinu ovog skrivenog dragulja. Vrijeme se, s obzirom na planinski kraj poprilično brzo mijenjalo, a kiša i sunce krenuli su u opaki fajt. Lagali bi kad bi rekli da je vožnja bila posve ugodna po svim zavojitim cestama, no znale smo da vrijedi. I vrijedilo je.
Nakon gotovo 4h zaustavljamo se na prašnjavom ugibalištu. Oko nas gotovo ništa. Trošne kućice, uska cesta koja vodi u nepoznatom smjeru i niti jedan znak da smo blizu nečega „što ne smijete propustiti“. Ulaznicu smo kupile od bucmaste žene s pregačom preko sebe, ponekim brčićem i kućnim papučicama, koja je sjedila na plastičnoj stolici, a „ulaznice“ ispisivala na improviziranom stolu. Cijene ulaznica navodno variraju, ovisno o zadržavanju i sadržaju tijekom vašeg boravka.
Please dont jump there, zadnja je poruka koju smo pročitale od Yogija dok nismo izgubile signal. Naime, ovi vodopadi nalazi se u šumi, poprilično udaljeni od civilizacije. Do glavnog slapa trebalo nam je i više od pola sata, mjestimice izrazito strmim, uskim i nepristupačnim putićima i stepenicama obloženima vlažnom mahovinom. No, priroda je neopisivo čarobna, boje nestvarne, a sve ono vaše sobno bilje ovdje živi u prirodnom ambijentu.
U potrazi za glavnim slapom gotovo nikoga nismo ni srele, a
da smo na dobrom putu odavao je zvuk slapa koji je postajao sve glasniji. A
zatim… znate onaj osjećaj kad vas nešto ostavi bez riječi da nemate što za
reći osim „intelektualnog“ WOOOOW. E taj osjećaj….
Aling Aling Waterfall
Teško smo se odlijepile od ovog 30-metarskog savršenstva, povukla nas je tek Copri, spomenuvši da nas još puno toga čeka, a tek smo na početku. I bila je u pravu.
Ostatak lokacije prešle smo u tišini, teško dišući od vlage
u zraku i ljepljive odjeće na nama, i naišle na sljedeći must see spot, 16 – metarsku skakaonicu odakle skačete u manji slap
te odigrale par – nepar hoćemo li skočiti jer je hladna voda izgledala tolikooo
primamljivo, a odluku nećemo napisati upravo zbog onih članova obitelji koji
ovo čitaju.
Po dolasku na početnu poziciju, zamolile smo Madija da još
malo pričeka.
„Gladna sam, tamo ima hrane.“ – objasnila je Copri.
„Meni ne moraš dvaput reći.“ – priklonila se Anchy .
„Navalite!“ – krenula sam za njima.
Mjesto na kojem smo zastale nije odgovaralo niti jednim
kriterijima zadovoljavanja materijalno –higijenskih uvjeta za pripremu hrane,
no bila je vrhunska. Dok smo čekali pred kuhinjom (koja je neodoljivo
podsjećala na garažu) okupirale smo jedini ventilator u potrazi za daškom
zraka. I taman kada smo ga rukama i nogama uspjele namjestiti da usmjeri poneko
osvježenje prema nama stigla je hrana. Papirnati tanjuri, plastične vilice,
drvena klupa i Coca Cola. Malo je potrebno da budemo sretne.
Sjedamo u kombi i krećemo dalje.
Ulun Danu Temple vidjele smo na putu za Aling Aling, a sada se prema njemu – s namjerom zaustavljanja – vraćamo. Mi i pola planete. Ovaj hram jedan od najposjećenijih hramova Balija. Najveća je riznica, arhitektonska točka interesa i jedan od zaštitnih znakova Balija. S obale hram kompleksa izgleda nevjerojatno i skladno se uklapa u lokalni krajolik s visokim planinama i neprobojnim šumama. Šteta ga je propustiti, pogotovo kad ste mu u blizini.
Promet u njegovoj blizini bio je toliko gust da se gotovo
nismo micale s mjesta. Dok smo čekale u koloni jednoglasno smo donijele odluku
da ćemo ga obići u najkraćem mogućem vremenu jer žurimo dalje. Tako je i bilo.
Kupujemo ulaznice preko reda i ulazimo u kompleks hrama koji se nalazi na
nadmorskoj visini od 1239 m, na zapadnoj obali jednog od tri sveta jezera otoka.
Ulun Danu Temple
Da fotke kakve volimo imati (bez hrpe nepoznatih ljudi na
njima) ovdje nećemo moći zgrabiti bilo je jasno na prvu. Uslikale smo onoliko
koliko je pristojno, kroz 20-tak minuta prošetale kompleksom i zaputile se
prema izlazu.
Ulun Danu Temple
Vrijeme je za ručak. Jednom, ali dovoljno glasno i jasno obavijestile smo Madija da sljedeća destinacija na kojoj stajemo mora biti restoran. Po njegovom izboru, samo da je lokalno. A Madi, da nije vozač, svakako bi bio restaurant advisor kojeg bismo rado preporučile.
Iako smješten tik uz prometnu cestu, restoran u kojem smo se zaustavili bio je… nevjerojatan?!? Ovo je definitivno dan posvećen lijepom, složile smo se. Na samom ulazu iznenadila nas je unutrašnjost restorana, prekrasan park pun skrivenih „kućica“ u koje možete sjesti i naručiti hranu. Glazba koja decentno ispunjava cijeli ogromni prostor, čistoća, ljepota okoliša, detalja, umjetničkih skulptura, ukrasa, uljudnost ljudi zaposlenih tamo… Baš sve nam se svidjelo na prvu. Istina je da cijenom nije tipičan ostatku restorana na Baliju, ali novce ovdje nismo štedjele (iako ni potrošile više od 50kn, ali za Bali to je „puno“). I, iako smo znale da do Tanah Lot-a moramo stići na zalazak sunca, što se sve više približavalo, teškom smo mukom napustile ovaj raj.
Madi je do Tanah Lot Temple-a vozio brzinom koje se ne bi posramili ni vozači formule, no nas to nije spriječilo da utonemo u san. Kratko, ali slatko. Probudio nas je tek snažan pritisak kočnice pred rampom parkirališta hrama. Madiju je na očigled laknulo jer je dobio bitku sa zalaskom sunca i stigao pred hram prije njega. Da zalazak sunca morate dočekati na najvažnijoj turističkoj destinaciji Balija opće je poznata stvar. Brzinom munje kupile smo ulaznice i zaputile se u kompleks gdje smo provele ostatak večeri. Ugođaj je teško i opisati, no ni ne trebamo. Koga zanima svakako će sam provjeriti. Hram na stijeni, antičko porijeklo, povjetarac, šum mora, zalazak sunca na drugom kraju planete, godina na zalasku… trebam li nastaviti?!?…
Tanah Lot, Bali
Malo sam se kada osjećala tako ispunjeno kao tada, vjerujem i cure, koje sam u nekoliko navrata tamo i izgubila… svaka u svojim mislima. Detektirale smo se međusobno na izlasku iz hrama, kada je to bilo potrebno. I dok se Copri odvažila zaviriti u, vjerojatno, najprljaviji wc na otoku, Anchy i ja nismo imale tu hrabrost.
Tanah Lot, Bali
„Preživjela sam Maroko, ovo je ništa“ – mrmljala je i
dezinficirala se, praktički cijela, vlažnim maramicama.
„Kuta?“ – upitao je već umorno Madi.
„Kuta!“ – umorne smo bile i mi.
Iako vrlo blizu smještaja, povratak u hotel – zbog prometnog
kaosa – trajao je zauvijek! To smo vrijeme kratili pokušavajući razgovarati s
Madijem, što nam je, nekim čudom ili sklonošću svih ovih bogova koje smo
tijekom dana posjetili, krenulo za rukom.
Poprilično kasno stižemo pred smještaj i strpljivo čekamo parking. Bit će ovo i zadnje parkiranje u Madijevoj režiji jer u sljedećim danima ne putujemo s njim. Čudno, razmišljamo, tijekom putovanja komunikacijska barijera ponekad je bila neizdrživa. Je li moguće da će nam baš ta barijera kao i dragi, pristojni Balinežanin u idućim danima faliti?!
-> ...s druge strane globusa... <- 