Fes – Atena Afrike, Meka Zapada i dah srednjovjekovnog glamura
Buđenje kao izbor osobne aspiracije. Curama. Življenje po Murphyjevom zakonu. Meni. Iako sam se klela u to kako ne otvaram oči do podneva, probudila sam se 4 sata prije njega. Ok, što sad?! – razmišljala sam dohvaćajući mobitel s punjača. Continue reading →
Merzouga – Fes (Prijevoz zvan čežnja ili Tamo na cesti ostao mi je ostao bubreg…)
“Madam, madam, wake, wake” – po nogama me dodirivao beduin.
“Tko si ti i gdje smo, što smo?!” – bila sam dezorijentirana.
“Jutro! Vreme je za polazak” – začula sam Marijin glas.
Aha…noć u pustinji! Kako smo s dine završile spavajući u šatoru nemam pojma, no upravo smo se tamo probudile. Sve osim Copri. Kasnije je dopuzala po pijesku tražeći svoje stvari po šatoru i objašnjavajući kako su ona i Jalesse cijelu noć provele na tepihu izvan kampa. Frizura joj je bila genijalna.
Ako nas pitate da li preporučujemo, odgovor je da. Da li tražimo da imate razumijevanja prema pijesku koji pokazuje snažnu tendenciju navirati vam u lice i sve privatne dijelove tijela, odgovor je opet da! Noći poput ovih, provedene usred pustinje, spavajući u pijesku daleko od civilizacije, jedinstvene su i sigurno ćete ih dovijeka pamtiti. Nerijetko i prepričavati.
Plan promatrati izlazak sunca u pustinji pokvarilo nam je oblačno nebo, pa smo tako (umjesto romantike) prednost dale pakiranju za povratak u civilizaciju.
Po završetku došetali smo do deva koje, baš kao ni mi, nisu pokazivale revnost za ikuda. Ne znamo tko se manje veselio ovoj sinergiji: mi (koji znamo da naš čeka poprilično neugodno drndanje do civilizacije) ili pak one (koje su znale koliko neprofesionalno poskakujemo na njihovim leđima).
“Marija je l’ beba na mjestu?” – viknule smo nakon 15 minuta s ruba karavane.
“Čini se da je, fajter je to!” – derala se natrag.
“Na starog!” – hvalio se Miloš ne ispuštajući svoju devu iz fokusa.
Nakon istih onih 45 minuta (koliko nam je do kampa trebalo dan ranije) vratili smo se u civilizaciju. Jučerašnjem nervoznom vodiču deva Hasanu – hvala Bogu (kojem god), nije bilo traga. Našem vozaču kombija je. Još jedna zahvala Svevišnjem na tome. Značajno nas je pogledao, davajući nam do znanja da misli na jučerašnji dogovor i naš alternativni prijevoz do Fesa.
Strpljivo je pričekao da stresemo pijesak sa sebe i obavimo organizirani doručak koji je čekao po povratku. Palačinke, med, kava ili čaj – tradicionalan i učestao doručak koji niti jedno jutro nije izostao. Osobno volim med, pa me nije naročito smetalo, al znam da je brojnima (uključujući i R) marokanska hrana već išla na uši.
Dok su se drugi ukrcavali u kombi za povratak u Marrakesh naše su se stvari istovarivale i čekale drugi, za Fes, već plaćeni put još u Marrakeshu, kada smo shvatili kako nas je agencija prevarila i jednostavno ne organizirala prijevoz. A mi to shvatili negdje usred Atlas gorja, zahvaljujući prijateljstvu s lokalnim vodičem Mohammedom, koji se drndao s nama u kombiju. Iako smo se činili poprilično cool, sigurna sam da je svatko u sebi mozgao o tome što nas čeka. Šutnju je prekinuo vozač gurajući nam mobitel u ruke.
– ” Take…Mohammed” – izgovorio nam je na nimalo dobrom engleskom.
Copri je primila mobitel i nekoliko puta ponovila ono „A-haaaam, ahaaaam., ahaaaamm!”, a za kraj samo OK. Štur razgovor nije nam dao naslutiti ništa konkretno.
„Plan je ovakav. Stvari selimo u ovaj kombi i on nas vozi u Fes. Putem stajemo po još jednog putnika i smanjit ćemo troškove. Čeka nas dug put. Hajdemo“ – preuzela je kapetansku palicu.
Ispratili smo kombi za Marrakesh, pokušali potaknuti razgovor s našim novim vozačem, no nije nam išlo. Koga briga, pomislili smo, sretni da je tu i krenuli na put. Nakon pola sata zaustavio se uz poprilično praznu cestu bez detaljnih (ili bilo kakvih) objašnjenja. Iskreno, u doba kada ISIL hara muslimanskim svijetom (nažalost i šire) sjediti u nepoznatom kombiju koji nije ni malo turistički, i to još nasred pustinje, i nije scenarij u kojem želite glavnu ulogu. Kad smo već bili vidno uzrujani, začuli smo zvuk vozila iza nas iz kojeg je potom izišao muškarac čije su nakošene oči ukazivale na dalekoistočno podrijetlo. Smotan, visok, simpatičan, jedva se sklupčao na prednje sjedalo uz vozača.
Osim uvodnog pozdrava slabo smo komunicirali. Niti s njim, a tek ponekad između sebe. Sparina, neudoban kombi, vozač ne raspoložen upaliti klimu – sjajna kombinacija za pitati se „koji vrag nam je se ovo trebalo?!?“. No, umjesto toga šutjeli smo…
Nakon nekoliko sati, usprkos gunđanju vozača kako za to nemamo vremena, stali smo na ručak. Oprosti, šefe, ali za hranu uvijek ima vremena. A potom ubaci u petu, upali klimu i prestani štedjeti gorivo, ne budi govno pa ćemo do Fesa možda i stići u ovom desetljeću.
Hranu smo brzo izbirali, a dok smo je čekali pozvali smo našeg suputnika da nam se pridruži. Razmišljao je, oklijevao, ali na kraju je ipak sramežljivo prišao. Upoznavali smo se nekoliko puta, no ime nismo zapamtili.
„Zvat ćemo te Hong Kong, lakše nam je” – ispričavali smo se u startu.
„Ok“ – složio se kratko.
Hong Kong je u Maroku sam. Putuje samostalno, u pratnji svog fotoaparata, i uživa u tome. Na putu je za Fes, a kasnije će još malo do sjevera Maroka. Baš kao i mi, komentirali smo. Kad smo se već poprilično opustili, naš vozač je i dalje bio napet kao puška. Sjeo je na trubu dozivajući nas pred prepunim restoranom. Od sramote, platili smo i ušli u kombi.
“Pa mi nismo ni na pola puta!“ – zgroženo je rekla R detektirajući nas na karti.
„Sad se s nama zezaš?“ – pogledao ju je Miloš.
„Nažalost ne!“ – pogledala ga je nazad.
„Miloše, ovo naše dete je fajter, al ovaj ga valja pošteno“ – javila se Marija s nečim što nitko nije želio čuti.
Vožnja je trajala… i trajala… i trajala…. A da se ne lažemo, krajolik je zaista bio lijep, sceničan, raznolik…planine, rijeke, palme, jezera… i cesta… duga cesta…i nas sedam u autu BEZ UPALJENE KLIME jer vozač štedi gorivo! Grrrrr….
Nakon 10tak sati vožnje stigli smo u Fes i zaputili se prema smještajima kroz ponovno uske, ali manje kaotične ulice tamošnjeg Souqa. Fes se na prvu činio drugačiji od Marrakesha. Decentniji, uglađeniji… iako po noći, kažu, znatno opasniji…
Lijevo, desno, gore, dolje i našli smo naš riad. Riad Dar Jannat imao je savršenu lokaciju, pitoreskan tradicionalni izgled, a pri bookingu još bolju cijenu. S doručkom uračunatim u cijenu, trokrevetnu sobu za 3 noći platili smo svega malo više od 100EUR-a. I dok smo se mi već poprilično smjestile – čavrljajući s domaćinom – na vratima se pojavio izbezumljeni Hong Kong objašnjavajući kako ga je taksist zeznuo, pokrao i ostavio na lokaciji koja nije bila ni blizu onoj koja mu je dana. Trebao je pomoć, a naš novi domaćin, bio je izrazito spreman uskočiti. Sve je ok, javio nam nakon avanture.
Riad Dar Jannat, Fes
Odmorile smo kratko i krenule potražiti večeru. Vraćamo se brzo, a ujutro spavamo dugo – jednoglasno smo se složile. Prošetale smo – sada već ispražnjenim – ulicama Souqa. Naime, u Fesu s pojavom noći nestaje sve ono ludilo koje u Marrakeshu s istom tom noći tek dolazi. Fes nije pretjerano opasan grad kao što se priča, no švrljati okolo usred noći i nije najpametnija opcija. Vođene tom idejom prošetale smo do obližnjih Plavih vrata (vrata Bab Bou Jeloud), smjestile se na jedan od rooftop kafića s pogledom na nekoliko stoljeća unatrag.
Plava vrata, Fes
Uvaljene u ovaj nestvarni ambijent komentirale smo dan iza nas.
„Zašto mi ne možemo putovati kao i svi normalni ljudi?“ – pitale smo se u šali.
„Pamet nije na cijeni“ – komentirala je Copri.
„Niti smo mi normalne!“ – vratila se na temu R.
I bila je u pravu. No čak i da jesmo, nakon ovakvog dana, sasvim sigurno poludjele bi!
“Ovaj lik spava nasred blagovaone, a doručka nigdje” – dočekala nas je Copri u prizemlju riada.
“Zezaš?!” – komentirale smo sasvim nepotrebno buljeći u noge koje su virile kroz odškrinuta vrata jednog predjela atrija.
“Jučer je nešto spomenuo da se poslužimo same” – sjetila se R i dozvala nešto slično tome i u naša sjećanja.
Ušle smo u kuhinju, osjećajući se kao doma. Iz frižidera smo povadile ono što nam se jelo, zaobišle ono što nije i taman kad smo prizalogajile pojavio se uspavani ljepotan zbunjeno zureći u naš stol. U maniri Nicka Praskatona otkrile smo da se domaćin i ne sjeća jasno uputa koje je sam dao, al sinoć se ružilo (opravdavao se), pa moguće da je to izjavio. No, doručak (često jednoličan – kruh, namaz, pekmez, palačinke, voće i kava) poslužuje se od strane riada. Ok, šefe, lekciju smo usvojile, no drži se lekcije i sam!
Oko 7:30, spakirane za izlet, žurile smo prema Jemaa el-Fnaa odakle se planirao početak pokreta u Essaouiru. Trg i žilu kucavicu Marrakesh-a kojeg predvečer okupira horda domaćih i turista ovo su jutro preplavili kombiji spremni za razna putovanja. Bilo je pravo osvježenje vidjeti ga u ovom ruhu, usprkos brojnim vozilima, i dalje praznog. Bilo je također lijepo, za promjenu, od prve uočiti i Mariju i Miloša. Ok, na broju smo, krećemo.
Ispričali smo im našu sagu od doručka, a oni nama da svoj gotovo nisu ni dočekali jer je gazdarici njihova riada zakazano vrijeme bilo prerano. Putem su zgrabili neku hranu, ali i dalje su bili gladni. Počastit ćemo se u Essaouiri, obećali smo si!
Jednodnevni izlet u Essaouiru platile smo zaista malo. Jedva 12EUR, s obzirom na količinu i dodatno bukiran izlet u pustinju s istim operaterom. Uskočili smo u kombi, u koji je s nama stalo još svega nekoliko ljudi, i zaputili se prema obali uz kraća najavljena stajanja.
Cesta do Essaouire sasvim je pristojna, prostrana, s nepreglednim vidicima na nešto ili pak ništa. Svejedno, pratili smo krajolik i opreznu vožnju vozača zbog čestih presretanja policije.
Vožnja će trajati oko 4h uz dva zaustavljanja, odgovorio je vozač na naš upit. Može li to brže? Svakako, kilometraža nije velika (cca 180km)! Koliko brže? Onoliko koliko novaca imate za uručiti policiji kad primijeti vaše šumaherske aspiracije. Dakle, zaključak, 4h sasvim je ok! Znamo pare potrošiti i drugačije.
Nakon otprilke 2,5h izbacio žmigavac, grubo skrenuo u desno i prenuo nas iz kunjanja.
„Čini se da stajemo?“ – trknula sam R.
„Gdje točno!“ – probudila se i Copri.
„Pred nekom mamiparom sigurno…“ – komentirala sam na glas.
„Bilo gde, ubi me ovo sedalo!“ – dobacio je Miloš.
„Jao lepo, bit će da je prodavnica argana!“ – Marija, veseli duh našega balkan klana veselila se obilasku.
I bi argan. I ne samo jedan. Prema prethodnim internim dogovorima vozači svakog organiziranog turističkoog prijevoza, prije Essaouire staju u jednom od udruženja berberskih žena gdje se obrađuje argan i prave proizvodi od njega. Ničega tu ne fali, ljubazne domaćice čekaju vas već pred zatvorenim vratima vozila (vjerojatno spremne nekoga izvući od tamo u slučaju da se protivi izaći samostalno (ok, malo pretjerujem, ali kužite). Uvode vas u svoj prostor gdje imate prilike vidjeti baš svaki dio proizvodnog procesa i PROBATI nešto, ako vam je drago. Stoički smo odmjerile svaku radnu jedinicu smješkajući se ženama i primajući nazad njihov smješak.
Ako vas zanimaju ovakve stvari neće vam biti dosadno, a ako ste… pomalo poput nas složit ćete se s Milošem i pitanjem „koliko još ima da budemo tu?“ Šteta što nije uspio završiti misao prije nego ga je Marija lupila po ruci, ali iskreno, isti smo odgovor čekali svi.
Naravno, svaka ljubaznost ima cijenu. Nakon razgledavanja, pozvani ste u prodajni dio manufakture gdje su vaši dirhami jedva čekani. Osobno volimo argan (hello, pa žene smo), no nepuna dva dana bila su dovoljna da zaključimo kako su cijene ovdje prenapuhane. Ok, možda su kvalitetom proizvodi najbolji (a mi to nikad nećemo saznati), no i dalje ne bi preporučili tržiti na ovakvim mjestima. Imat ćete prilike.
Nakon 45minuta sjeli smo u kombi i krenuli dalje.
„Jel sad taj vaš grad?“ – pitao je Miloš.
„Strpi se Miloše“ – zezale smo ga i mi –„Prvo koze!“
„Jao, da!“ – sjetila se i Copri.
I onda, tik do Essaouire stale smo pred to tako hvaljeno mjesto uz samu cestu. Ma nije to mjesto. To je drvo. I koze na njemu! Doslovno! Nema tu opisa, pa ga nemojte ni očekivati. Koze poslagane na drvo, koje „kao“ beru argan pa jedu pa kakaju i tako nešto ide ta priča. Ok, možda sam proces pomiješala s procesom proizvodnje Luwak kave na Baliju (gdje životinje jedu kavu pa kakaju), no sigurna sam da ima neke poveznice argana i probavnog sustava kozica. Ako slučajno ovaj dio ne čitate, znate da je Copri skužila da sam napisala totalnu glupost i samo deletala pola teksta.
Slikati koze je zabranjeno. Osim ako platite. Onda se legislativa mijenja. Tada ništa nije sveto. Mi, eto cicije, nismo ništa platili, ali smo video snimili. Sigurno je u highlightu na Instagramu pa bacite pogled. Okinuli smo i nekoliko fotki krepavajući od smijeha, a točno u trenutku kada nas je seljanin skužio uskočili smo u kombi koji je taman kretao dalje.
Kroz sljedećih pola sata došli smo do Essaouire. Konačno, rekli su m(nog)i.
Na prvi pogled Essaouira je bila totalna suprotnost Marrakeshu. I na drugi. Te svaki sljedeći. Za razliku od Marrakesha poznatog pod nazivom „Crveni grad“ ovdje je sve djelovalo tako bijelo. I plavo, sa suprotne strane ulice na kojoj se u nedogled rasprostinjao Atlantik, plaža, surferi, ribari, zastave i galebovi.
Iz kombija je već bilo pravo osvježenje vidjeti nešto ovako. Ipak, pravom osvježenju svjedočili smo odmah po izlasku iz njega. Od tada, pa sve do ponovnog ulaska u isti. Glavna razlika između ova dva grada nije bila samo boja. Veća je bila temperatura. Na koju se nimalo nismo pripremili. Naime, maksimalna temperatura u Essaouiri, gradu pod snažnim utjecajem Atlantika, je svega 20-tak stupnjeva.
Vozač nas je ispratio na parkingu uz plažu s uputama kako se na istom mjestu vidimo oko 16h. Tako brzo?! – pomislili smo, ni ne sluteći koliko ćemo jedva čekati zaklon od vjetra i potencijalno grijanje u kombiju na putu natrag za Marrakesh. Grijanje? U srpnju? U pustinji? OH YEAH…
Prvi stop – logično – bila je plaža, pogled na plavetnilo i spot za zajedničku fotku.
“Ovdje mnogo puše!” – komentirala je Marija ” A tek će da nas propuše” – znali smo svi.
Nakon kratkog zaustavljanja uz obalu zaputili smo se prema medini. Ono što obilježava ovaj grad visoke su utvrde i citadela. Utvrđeni stari grad Essaouira dio je UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine. U usporedbi s Marrakesh-om (i njegovim nepreglednim labirintima) ovaj gradić sasvim je friendly za snalaženje.
Jesmo li pokupili neku kartu grada, ili smo vrludali uz offline kartu na mobitelu ne mogu se sjetiti, no problema (osim s vjetrom) nismo imali. Osim visokih bedema grada pažnju su nam privukli šareni tepisi koji su na bedemima visili za prodaju. Nismo ih kupili, ali su poslužili kao perfect background za fotkanje, na koje nitko nije ostao imun.
Nakon photosession – a uputili smo se dublje u grad naišavši na još jedan souq, koji je za razliku od Marrakesh-a bio pregledniji, prodavači manje iritantni, a cijene daleko više. Tržile nismo mnogo… poneki magnet, marama, grickalice za gladan želudac! S navalama vjetra opako smo razmišljale i investirati u zimske jakne, no premali prostor u koferima nije davao dozvolu! Ok, durat ćemo!
Ekipu iz Srbije privremeno smo ispustile iz videokruga, uz dogovor o zajedničkom ručku. S curama dogovor nije bio izgubiti se međusobno, no to smo tu i tamo uspjele. Ipak, potraga je okončana uspješno kao i susret sa srpskim dijelom ekipe. Gladni, tražili smo izlaz iz ovog stanja. Hrane u Essaouiri ima na svakom čošku, baš kao i u Marrakeshu, no kako odabrati najbolje pitali smo ipak Tripadvisor. Imali smo pokušaje baciti se u istraživanje nepoznatih restorana sami, no kada smo, nasamareni ušli u jedan čije su tavanske prostorije neodoljivo podsjećale na uvod nekog opasnog krimića odustali smo od te ideje.
„Ovaj izgleda cool. A i nije daleko.“ – pokazala je R na mobitelu i potrošila zadnje megabajte na internetu koji smo neuspješno nadopunjavale koristeći lokalnu sim karticu.
„Imaju li ribe?“ – pitali smo je znajući da je Essaouira po njoj naveliko poznata.
„Mislim da imaju svašta!“ – kratko nam je odgovorila.
„Neka imaju sunca“ – dodala je Corpi.
The Hungry Nomad uistinu je nudio svašta. Za sunce smo se pobrinuli sami, povlačeći stolove prema osunčanom dijelu trga na kojem se nalazi. Gotovo svi, odlučili smo probati neki riblji specijalitet, a slično se skoro odlučila i Copry, jedina vegetarijanka među nama. Hranu smo čekali dugo, pogledavajući na sat, a razmišljajući o skorašnjem povratku u Marrakesh. Kad je došla, više nitko nije razmišljao. Niti naročito pričao. Fokusirali smo se na tanjure tu i tamo izgovarajući mmmmmm…
„Ekipa, prošlo je 3!“ – na vrijeme za polazak podsjetio je Miloš.
„Hajde da platimo pa da bežimo?!“ – složila se Marija.
Tako je i bilo. Zadnji griz u usta, novac na sunce, napojnica uličnim sviračima i bili smo spremni za trk do kombija. Tu i tamo bacali smo pogled na ulice medine. Na promenadi nismo odolile probati – po prvi put u životu – sok od bambusa. Zanimljiv okus, pa ako vas put nanese… Posljednji pozdravil citadeli, zahvala gradu kojem se posjetama zahvaljivao svojevremeno i Jimi Hendrix, i veselo uletavanje u kombi, skrivanje se od vjetra i konstantnih đeparoša na parkingu uz luku.
Stigavši u Marrakesh, za razliku od onog hladnog, ovdje nas je dočekao topli, sparan vjetar. Lagale bi kad bi rekle kako smo se bunile. Barem prvih nekoliko minuta. Jemaa el-Fnaa sada je već poprimila svoj „krkljanac“ look. Miloša i Mariju ispratili smo još ranije, no cure sam (ponovno) na trgu – u gužvi – gubila. Jedva smo se probile do riada, no pred ulazom bile smo sve tri.
Ulaskom unutra bilo nas je 4. Pridružio nam se i domaćin kojem smo uljudno objasnile kako žurimo u sobu, spremiti stvari, a pomalo i sebe, i izaći, sada zadnju večer, na ulice Marrakesha.
„Don’t drink too much“ – mahao nam je naizlasku.
„We couldn’t. Even if we want to. Haram“ – mahala sam i ja njemu. Ovo će me koštati…
Usprkos obilnom ručku razmišljale smo nešto prigristi za večeru. I to kasnu. Uhvatile smo malo hipstersko mjesto nedaleko Souqa i s još nekolicinom (ne baš tako tipičnih) turista pojele večeru. Usput smo upoznali Francuza, koji se u Marrakesh godinama vraća. Pričao nam je svašta, a ono što nam se nekako urezalo bilo je da u ovom restoranu voće baš kao i salate (koje smo do sada zbog bakterija izbjegavale) možemo bez straha jesti. Shvatile smo ga doslovno i naručile salatu od koje bi nam bilo muka i da smo je na doma napravile. Samo što takvog mixa – voća, povrća, jaja, sira, kruha, neidentificiranih objekata, kod nas, a ni šire, zasigurno nema.
Prije povratka u riad stale smo na tržnicu kupujući zalihe suhog voća i orašastih plodova za sutrašnji put u pustinju. Biti ovdje, a ne kušati njihove bademe je grijeh. Zakonom propisan. Ako i nije, trebao bi biti. Najbolji orašidi koje smo do sada probali. To je ujedno bila i posljednja stanica prije povratka u riad.
A na ulazu u njega scenarij poprilično sličan. Nas 3 i on. Sjele smo malo, namakajući noge u bazenu, kojeg po pravo nismo ni probale. I dok smo se mi smjestile, Jozef je otrčao. Nismo mnogo razumjele, ali su stvari bile jasnije kada se kroz 20-tak minuta vratio s bocom vina zamotanom u papirnatu vrećicu.
„Sereš!“ – komentirala sam R, dok je Copri već otišla u sobu.
„For you“ – ponudio mi je u ruke.
Nismo odbile čašu, iako smo kroz smješak zamišljale o prestupima koje radimo u ovoj, ipak muslimanskoj državi. Naš ukučanin to nije doživljavao kao veliki problem, što je i objašnjavalo njegovo, sad već uzastopno čudnjikavo ponašanje u kasne sate. No, kome se ne omakne.
Osim vina, Jozef je ponudio još mnogo toga, a kada je na red došao i brak znale smo da je vrijeme za fajrunt.
Brak je mrak, faco, da ne bude zavrzlame, no ipak za neke naivnije i pomalo mlađe dame!
Opušteno sedim na dokovima Helsingborga. Dok ispijam svoju prvu jutarnju kafu posmatram jednu sasvim drugu zemlju i priobalje Helsingora, grada „pobratima” kako se bude. Pokoji galeb sleće na moj sto. Krade rasuti čokoladni biskvit iz moje bele korpice sa tacne još nepopijenog espresa. Preleće me i odlazi preko puta, tamo gde bih i ja sada vrlo rado sa njim. Kao da već i sam zna. Zavidim mu. Predivan je aprilski suncem okupan dan. Feriboti špartaju s jedne obale na drugu. Jure, kruže, a regate stalno prolaze i ljudi na brodićima uporno mašu, dok im odpozdravljam. Talasi severnih voda kao da mi se osmehuju, ali mi još uvek ne daju krila. Često šalju udarce uzburkane vode o hridi ispod mene. Smiruju me i upotpunjuju moj doživljaj. Po koja kap zasvetluca na staklu mojih već polu-mokrih naočara za sunce. Uz nalet vetra što još više raznosi jedinstven miris algi i joda. Vrlo je specifičan ukus Oresundskog zaliva, kao i celog Severnog mora uopšte. Sedim u Švedskoj, maštam o jednom gradu, a znam da je preko puta, samo se ne vidi. Osećam ga u blizini. Gasim svoju nedovršenu cigaretu, ispijam kafu i “buljim” u Dansku…
Dok sam prelazio taj famozni, novoizgradjeni Oresundski most, dug čitavih 16 km što spaja dve zemlje, negde na sredini, na “ničijoj zemlji” samo razmišljam o jednom čoveku. Da li će me se Hans Kristijan Andersen setiti?! Zna li on uopšte da sam još kao mali godinama maštao da posetim ovo bajkovito mesto gde je stekao svetsku slavu, iako nije rodjen u njemu. Da li je on uopšte i svestan da sam se ja tolike noći uspavljivao uz njega kao dete. Sluti li moj dolazak i da li mi se raduje, koliko se radujem sada njemu, jer upravo ulazim u Kopenhagen.
U kolima se nalaze Jeca i Caca, rodjene sestre, dve divne dame koje će danas biti vodiči kroz stvarnost mojih rasutih snova jedne čiste dečačke mašte. Te dve divne žene rade za SAS (Skandinavska avio kompanija), žive u Švedskoj, a rade u Danskoj. Tako smo se svi zajedno uputili na naše prvo odredište koje se zove “Kristijanija”, ili slobodni grad. To je deo Kopenhagena sav prenatrpan raznim grafitima, muralima, tagovima na čijoj kapiji jasno piše: “Ovde ne važe zakoni Evropske unije.” Svoju istoriju započela je kao umetnička kolinija osnovana na mestu napuštenih vojnih kasarni. U međuvremenu su stanari, čiji se broj vremenom povećavao, počeli da grade kuće po sopstvenim idejama od materijala dostupnih u neposrednoj blizini, trudeći se da ne ostave negativan ekološki uticaj. Pored originalne i živopisne arhitekture, Kristijanija je poznata po jedinstvenim radionicama, kafićima i galerijama. Prava Hipi kolonija, grad u gradu, država u državi. Kako smo saznali ovde možete da probate najbolji Hašiš na svetu! Stvarno sve i miriše na Hašiš, Marihuanu. Čuveni i zlonamerni “Thc” već mi odzvanja u mozgu, iako nisam naduvan. Taj miris je svuda oko mene, oko nas, a Hastleri(dileri) ljubomorno drže svoje tezge sa svim mogućim sastojcima i opijatima. Dileri izgledaju kao nindže. lice im je skroz pokriveno. Samo se šetkaju, nervozno vrte, nestaju negde pa se vraćaju. Diluju. Potpuno su haotični. Ovde je zabranjeno slikanje, ali to nije važilo i za mene. Kada sam se usudio i opalio jedan „klik”, dobio sam ozbiljan prekor od vrlo ratobornih hastlera, jer ne žele da im se otkriva identitet. Nije to bilo ni malo prijatno u zemlji Danskoj, koja važi za najnasmejaniju naciju na svetu. Kristijanija više liči na jedan narko-kartel ili geto, nego na umetničku koloniju. Ljudi su pritom vrlo opušteni, jer su dano-noćno naduvani, pa se pitam dok ih gledam od kojih oni problema beže u ovako jednoj sredjenoj zemlji. Dobro, idemo dalje!
Na izlazu iz kolonije ili geta, kako se uzme upoznah simpatičnog muzičara, bolivijanca koji prelepo svira gitaru. Dok mu pokazujem slike iz telefona, t.j. kadrove njegovog rodnog megalopolisa obasutog favelama, La Paza, pevamo zajedno “Besame Mućo” i u tako dobrom raspoloženju napuštamo ovaj deo grada. Put nas dalje vodi do kraljevskog dvora Amilienborg, pored koga je i čuvena Mramorna crkva, gradska Većnica i fontana Gefion. Pravi primeri renesansne, barokne arhitekture Kraljevski dvor i ceo njegov eksterijer, kao i zgrada stare Berze, palata Rosenborg u centru grada. Okrugli Toranj i palata Fredensborg su iz perioda Rokoko. Prisustvujemo svakodnevnoj ceremoniji smene straže gardijskih vojnika, obučenih u crno-plavu uniform, sa velikim kapama od medvedjeg krzna. Nešto slično se može doživeti i u Londonu, ispred Bakingamske palate, samo je tamo mnogo više ljudi i veća je pompa. Dosta je svedenije i smirenije, izgleda sve kao da smo na nekom setu. Snima li se neki film pun statista, pomislih u sebi?!? Za scenografiju se već uveliko pobrinuo vrlo elegantan grad Kopenhagen, sa svojim “živim kulisama“ prelepih zgrada, kupola u baroknom stilu, pogotovo u polu-atrijumskom zdanju velike kraljevske palate.
Kako se šetam ulicama Kopenhagena, kolorit ljudi mi sve više liči na Amsterdam, ali Kopenhagen je malo otmeniji, čak deluje da je možda i urbaniji, ako je to uopšte moguće!? Amsterdam je ipak neuporediv ni sa čim! Mada, zađete li u obližnje uličice nailazite na izloge koji podsećaju na “Red lajt u Amsterdamu”. Ali ova ulica i Četvrt „crvenih fenjera“ je malo drugačija. Sve to deluje kao bleda kopija. Danska je takodje vrlo liberalna zemlja kada su ljubav i sve vrste seksualnih sloboda u pitanju. Pre 30. godina u Kopenhagenu se održao prvi sajam erotike. Muzej erotike ili svetska senzacija, pretvoren je u veoma profitabilni biznis koji i danas cveta. Spuštamo se na obalu gde se pruža novi deo grada gde dominira moderna arhitektura koja ostavlja vrlo upečatljiv utisak, a posebno zgrada Opere, biblioteka zvana Crni Dijamant i koncertna dvorana Dr. Byen. Polako ali sigurno dolazimo u posetu najslikanijoj gospodjici na svetu. Tako bar kažu stanovnici danske prestonice za Malu Sirenu njihovu zaštitnicu, koja predstavlja simbol grada. Na obali je stena, a na njoj okrenuta Oresundskom zalivu i velikom Severnom moru, nalazi se statua devojke podvijenih peraja.
Mermaid ili Mala Sirena simbol je grada Kopenhagena, junakinja ove Andersenove bajke! Divna priča o znatiželji i vernosti male Mermaid koja je spasla svog princa od potopa, ne prodavši ga veštici i ne ubivši ga. Nažalost žtrvujući se za njega, postala je samo morska pena, baš na mestu gde i sada počiva, na jednoj steni blizu obale. Bar tako legenda kaže! Zato sam ja morao da sidjem na obalu, da joj se poklonim, dodirnem. Poželeh i ja da nadjem svoju Mermaid, pa još ako i zatvorim oči, ispuniće mi se želja. Legenda progovara, pa videćemo! Posle “moje puste želje iz čiste jave” dolazimo na ključno mesto mog boravka u Kopenhagenu i čuvene slike sa mnogih razglednica i slika.
Silazimo u staru luku Stroget, gde se zaljubljujem u ovaj grad, a i pravim veliku pauzu za ručak. Strøget je pešačka zona, ulica za kupovinu. Pozicionirana između gradske Većnice (Radhaus) i trga Kongens Nytorv na kome je tokom zime otvoreno klizalište. Nekadašnja mornarska četvrt Nyhavn je toliko živopisna i nezaobilazna lokacija, koja prosto obara s nogu, a i dobra je prilika za predah, uz mnoštvo restorana nacionalne kuhinje. Prema jednoj izreci Šveđani jedu da bi pili, Norvežani jedu da bi živeli, a Danci žive da bi jeli. Stvarno, onda sam ja pravi Danac, ha! Kako doći u Nyhavn, a ne jesti ribu? To je kao biti na moru, a ne okupati se! Zato su moj izbor bili komadi Lososa, marinirane Jegulje, kao i porcija svežih, sirovih Haringi, sa domaćim Rozeom! Fantastičan izbor, zar ne!?? Uz sve to pogled na obojene koloritne kućice, stare mornarske četvrti! Sav taj deo grada je impozantan. Turisti iz celog sveta prelivaju luku, konobe, taverne raznih boja buradi ispred. Mirisi prelepog zaliva me omamljuju. Ribolovci stalno pletu svoje dugačke mreže dole na stepeništu. Mali jedrenjaci i barke već podsećaju na pokretne tempere. Muzičari i ulični svirači rasuti po dokovima ispunjavaju muzičke želje. Potpuni raj. Ovde preko dana, kao i u predvečerje borave starosedeoci Kopenhagena, koji odišu svojom sofisticiranošću, osmesima i pozitivnom energijom. Jedini i tihi “neprijatelj” na svim putovanjima je uvek sopstveni novčanik, koji nikada nije dovoljno dubok za moje potrebe, ali ovde su i cene vrlo paprene! Hvala Bogu, pa me to nikada nije omelo da se prepustim hedonizmu do poslednjeg eura, pa sam platio ulične svirače jedinom preostalom kovanicom od dva eura. Upotpunili su mi ugodjaj jedinstvene Nyhavn, stare obale. Uskoro saznajem od nekih ljudi pored nas, da je ovde u Nyhavn-u, baš na staroj obali živeo junak koji je spajao moju javu sa snom nekada davno. Hans Kristijan Andersen, čija je kuća u neposrednoj blizini.
Ovde polako, dugo i tiho pada noć, kao u svim severnim zemljama Evrope. Još jedan ujed za oči i dušu, a suton i crvena boja neba tek sada ulepšavaju luku i cela četvrt Nyhavn počinje da vibrira od lepote i svetlosti. Nisam li ja delimično pijan lepotom grada, pa dok ispijam vino pišem i pesmu, posvećenu staroj obalu do koje nije stigla čak ni kuga. Mislim da su mi se sve emocije rasule po zalivu, kao i boje ovoga grada, a Kopenhagen u noćnom izdanju prosto izgleda čarobno.
Dok napuštam Stroget, staru luku, Malu Sirenu i ludu Kristijaniju, ostavljam ovaj predivan grad ne videvši čuveni Tivoli park. Ne žalim baš mnogo zbog toga. Svašta sam doživeo za kratko vreme boraveći u Kopenhagenu, gradu iz bajke na javi, jednog modernog i zrelog doba. Definitivno sam se zaljubio u njega i dok noću prelazim novi Oresundski most, sija i svetli kao nikada pre. Konstatujem i osećam da više nisam isti. Još jednom duboko u sebi potvrdjujem da se neke slike iz detinjstva nikada ne brišu i ne zaboravljaju. Ostaju da žive večno u nama, dok se jednom spontano ne otključaju. To je samo pod uslovom ako ste ikada čitali Andersenove bajke ili ste tog dana kojim slučajem i vi možda bili u Kopenhagenu!
Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:
Bratstvo i jedinstvo na Budapest International Airport- u
Neznanac s doručkom u krevetu. Maštarija mnogih, privilegija rijetkih. No, hajde da i mi omastimo brk. Jutro nas je dočekalo poprilično gladne, a sjetile smo se da restoran u ovom majušnom hotelčiću nismo vidjele. Ali smo CLICK-om na google potvrdile da doručak imamo. Upristojile smo se taman dovoljno da došetamo do recepcije i upitamo za koordinate restorana, nakon čega nam je isti onaj simpatičan momak rekao da pričekamo kratko u sobi. Jutro je, poslušne smo.
„Ja jedem u krevetu. I ne znam što bih prije, sve mi je fino!“ – javila se naša nova suputnica u chat taman kad smo poželjele s njom podijeliti istu radnju, a ujedno i vidjeti je l’ otvorila oči.
„Same here!“ – bacile smo joj fotku natrag.
Još jedan lajk za prenoćni smještaj koji je trebao služiti samo tome da noć ne provedemo na cesti. Odjednom, razmišljale smo provesti ostatak godišnjeg ovdje!
Site ipak razmišljamo drugačije, pa smo, progutavši zadnji griz, skoknule na noge, vratile ono malo izvađenih stvari u kofer i potražile savjet što vidjeti u blizini u nekoliko sati koliko imamo free do leta.
„Samo pređite cestu i uživajte u gradu.“ – rekao nam je sa smiješkom naš novi prijatelj.
I nimalo pretjerivao. Balance home nalazi se tik do Dunavske poznate šetnice te Lančanog i Elizabetinog mosta – najvažnijih mostova grada – koji vas direktno vodi do Budimskog dvorca (Buda Castle). Uspentrale smo se na njega, pretičući horde kineskih turista. U dvorcu se danas nalazi Nacionalna galerija i Povijesni muzej Budimpešte, a svakako preporučujemo posjetiti ovu atrakciju. A kao da inače i ne bi, kad je ovo najpoznatija nezaobilazna atrakcija ne samo grada nego i države. Na njegovim vidikovcima uživale smo u pogledu na grad i ugrabile fantastične fotke na samom početku našeg putovanja.
Škicnite prekoputa. Zašto? Pa recimo da se tamo nalazi jedna od najraskošnijih i najveličanstvenijih zgrada u Budimpešti, ona parlamenta, ili kako je Mađari zovu, Országház. Ulaznice su prihvatljive cijene, 8€, no mi za to nismo imale vremena.
Ono što smo stigle je prijeći Most Széchenyi i vratiti se u Peštu. Šetnja ne traje dugo, pogotovo ako šetate s nama. Nama zaljubljenima u objektive most je bio izvrsna prilika za snimiti još neke sjajne fotografije. Tu i tamo osvrnule smo se nazad (iako to narodna predaja zabranjuje) i pozdravile Buda dvorac.
„Cure, avion!“ – povikala je R i usmjerila nas prema hotelu po stvari.
U njemu smo stvari spremale kraće, nešto duže upijale smjernice za bus prema aerodromu. Ma, to je tu, odlučile smo i ponovno prošetale kofere po nimalo friendly pločnicima Budimpešte.
Otprilike u isto ono vrijeme kada sam razmišljala kofer ostaviti na poklon nekom od ulaza zgrada, našle smo stanicu busa koji vozi prema aerodromu. Kako smo je prepoznale? 2 kvadrata javne površine na koje se uguralo 84757392 turista i pripadajućih im kofera.
Na stanici Kálvin tér M (da se razumijemo ovo je copy paste) dočekale smo bus 100E koji nas vozi na Liszt Ferenc Airport. Nas manje više, one koji imaju karte svakako. Mi ih eto (gle čuda) nismo prethodno pripremile. Riječanka Copry i ja skrušeno smo se povukle i prepustile situaciju u ruke profiću koja se nešto kraće „razgovarala“ s automatom na jednom od stupova, a potom se vratila gurajući nam karte u ruke. Jedna je R!
„Poslije ćemo se raskusurati, bus samo što nije!“ – dobacila nam je s kartama.
R, kao što već znate, ne griješi. Pa nije ni sada. Za nekoliko minuta spomenuti bus pred našim je nosom otvorio vrata, poziv nismo odbile, a na vožnji kroz pola sata, stigavši na aerodrom, zahvalile.
Do leta nije ostalo previše vremena (to se nama ne može dogoditi haha). Brzo smo potražile šalter Ryan Aira. Check in, baš kao i svi drugi obavile smo online, a preostalo je jedino riješiti se (barem privremeno) prtljage. Red pred šalterom bio je istovjetan onom pred maksimirskim štandom na Praznik rada kada gradonačelnik kojeg ne volimo dijeli grah kojeg volimo. Nekako smo potajno vjerovale kako ćemo se provući, jer možda netko od ljudi ispred nas ipak nije obavio check – in, no, naša se nadanja ovaj put nisu ostvarila.
„Nemoj, Miloše, zaboga da nas blamiraš, vidiš da ljudi isto stoje tu, nemoj da ih smaraš. Obavili smo sve. Miruj lepo i čekaj“ – u fokus nam je odmah upao par koji se jezikom ne razlikuje znatno od nas, jedino im je prebivalište nešto više kilometara istočno od prijelaza Lipovac.
Nije Miloš izdržao, ni slušao ženu koja ga je na to tjerala, a koja je uistinu, pokazalo se kasnije, žena. Njegova. Obratio nam se s upitom mora li napraviti check-in iako je to riješio online. Nepotrebno, uvjerile smo ih, kao ni checkirati prtljagu jer su njih dvoje, zapravo ŽENA, uspjeli spakirati sve u ruksak. I danas joj skidam kapu na tome.
S Marijom i Milošem brzo smo se upustile u razgovor, trateći vrijeme do predaje prtljage. Jezik je prepoznao još jedan par iz Hrvatske i pridružio se razgovoru. Svi, logično putujemo u Maroko. Svi, nešto ipak manje logično, ali istinito, nemamo točan plan puta. No, okvirno svačiji je izgledao slično. Ovdje se već rađala ideja da bi slučajan susret, mogao prerasti u one namjerne. Ako nikad poslije, onda po slijetanju i traženju taksija do Medine, u čijem smo krugu svi smješteni.
Let do Marrakesha kratak je u usporedbi s višesatnim letovima prema destinacijama na koje obično putujemo. U tri sata morale smo ugurati ručak iz ruksaka, naprimjer. Besramno smo izvadile kutijice s hranom koju nosimo još iz Hrvatske, a s obzirom na to da se radilo o prvoklasnim kulenima, pršutima i siru pravi bi grijeh bio ostaviti to negdje. Doduše pravi je grijeh nositi to i u muslimansku državu. No, cilj opravdava sredstvo.
Zadnji komadić špeka R je ubacila u usta u isto ono vrijeme kada su stjuardese otvorile vrata zrakoplova i pustile onaj sparni pustinjski zrak u avion. Ah, falila mi je ova klima. Ta prošlo je već 5 mjeseci od kada sam se zadnji put vratila iz Abu Dhabija.
„Nismo sve pojele, hoće li nas pustiti u državu?“ – pitala me napola u šali R.
„Reći ćemo da je govedina, a oni nek probaju ako ne vjeruju!“ – šalila sam se nazad.
Copri nas je gledala onako sa strane, ne rekavši mnogo.
Uslijedilo je poduže čekanje na emigraciji s hrpom (većinom lažno ispunjenih) papira. Tu smo se opet skupili s ekipom koju smo upoznali neposredno prije leta i nastavili planirati put do grada. Cjenkamo se i ne plaćamo za taxi ni dirham više nego što vrijedi – bili smo složni. Naivno, pokazat će se. Iako ne potpuno krivo.
Nakon otprilike pola sata svi smo uspješno i službeno zagazili u državu. Uključujući i kutijice s hranom o kojoj smo pričali ranije. Miloša i Mariju izgubile smo na izlazu s aerodroma u pokušaju da aktiviraju lokalnu sim karticu. Par iz Hrvatske prema izlazu je krenuo s nama. I same smo uhvatile jednu lokalnu karticu, no aktiviranje nije bilo u planu. Barem ne još. Vrludale smo aerodromom u potrazi za WI-FI-jem kako bi skinule adresu našeg sljedećeg smještaja. Slično je radio i par do nas, a po dolasku i Marija i Miloš.
Miloš nije bio zadovoljan suradnjom mobitela i kartice, a ova međusobna netrpeljivosti nastavit će se i u danima pred nama.
„Ekipa. Taxi. Hajdemo!“ – skrenule smo pažnju na prioritete.
Cjenkale smo se mi, cjenkali su se muški, pa opet mi, pa opet muški. Sve dok nismo izludili taksiste koji su ipak pristali na nižu cijenu. Nisku nikako. Tako smo put do grada, koji je stvarno kratak platile gotovo 15EUR-a. No, vrućina, višak para u džepu i želja stići do Riada općenito (a potom i brzo) bila je jača. Dok smo nas 3 upale u jedan, četverac je uzeo drugi. Dogovor je bio čuti se, a potom i naći navečer.
Naš taksist bio je tipičan muslimanski lokalac željan prodati nam maglu, izlete, deve i pokojeg mlađeg brata. Znale smo da njegovu tvrdnju kako smo na ulazu u Medinu (odakle on ne može dalje prema unutrašnjosti), a do smještaja imamo samo 5 minuta hoda, trebamo dobro provjeriti. I to je dobronamjeran savjet za sve one koji se u Maroko spremaju. Provjerite adrese dobro ili ih tražite da s vama idu do smještaja. Obrnuto, mogli biste završiti usred ničega, bez para, nakon čega slijedi novo cjenkanje, novi taksi i ne dao Bog isti ponovljeni scenarij. Ako se ne varam slično se desilo Mariji i Milošu, pričali su poslije.
Naš je bio pošten. U granicama svojih mogućnosti, naravno. No, bilo kako bilo, nakon što smo zagazile u Medinu, nabasale na prodavače, proizvode svega i svačega, konje, magarce, tačke i milijun skutera ušle smo u uličicu i (žive) pronašle naš riad. Riad Diana zaista je imao dobru lokaciju. U blizini svega, uključujući i glavnog Marrakesh-kog souqa – Jemaa el-Fnaa.
Na ulazu su nas dočekala masivna čelična vrata s okruglim prstenom za „kucanje“. S obzirom na to da zvono nismo našle, poslužile smo se kolutom, a samo nekoliko sekundi poslije otvorio nam je simpatični domaćin, sa smiješnim, ali ipak točnim izgovorom Romanina imena. Ok, na dobrom smo mjestu.
Riad nam se jako svidio. Rustikalan, autentičan, ugodan zaklon od vanjskih temperatura i glasnoga arapskoga svijeta. I visok, da, s nekoliko katova od kojih se naša soba nalazila na drugom. Bilo bi to puno simpatičnije da nismo vucarale kofere po uskim stepenicama, ali da smo kao Marija putovale s ruksakom naša bi patnja bila manja.
Ono što me je očaralo, bili su Marrakesh-ki krovovi. Koji u principu ne postoje, već je riječ o krovnim terasama na kojim možete chillati s prekrasnim pogledom na susjedne terase i milijun satelitskih antena. Malo sarkazma, ali terase stvarno predstavljaju oaze mira, idealne za upijanje tišine i bijeg od kaosa glavnih ulica.
Detaljnije, riadi su tradicionalne marokanske kuće atraktivne po svojoj jedinstvenoj arhitekturi. Prozorima koji gledaju prema unutrašnjosti, odnosno prema atriju unutar kojega je nerijetko smješten bazen. Naš Riad također ga je imao. A mi ga u narednim danima nismo ignorirale.
Kao ni domaćina Jousef a (naknadno prozvanog Jozefa) po dolasku, a on nas od tad pa do odlaska. O tome u idućim postovima. Poslušale smo savjete, upile informacije o doručku, smjestile se u sobu, odmorile na krovu i zaputile u centar Medine u namjeri da se nađemo s tek upoznatom ekipom i možda već večeras bookiramo izlete za nekoliko narednih dana.
Agencije koje nude izlete našle smo bez problema. Ili bolje rečeno sve one našle su nas. Nemoguće im je pobjeći. Vuku vas za rukav čim kročite iz smještaja. Sličnu vrstu napasti srela sam već u ostalim muslimanskim državama. Cure su za nju bile nešto manje pripremljene, ali su brzo shvatile poantu „La shukran“ (hvala, ali ipak ne hvala).
Naći Miloša i Mariju među milijunima turista na Jemaa el-Fnaa souqu bilo je gotovo nemoguće. Umjesto toga bacile smo se u potragu za izletima dok ih čekamo. I, iako smo realno i našle mjesto gdje to želimo bookirati, agent nikako nije pristajao na našu cijenu. On uporan, mi tvrdoglave – vodilo je nigdje. Osim odustajanju i potrazi za večerom.
Smjestile smo se na gornjoj terasi restorana u samom centru souqa i u jednom trenu – nevjerojatno, ali istinito, uočile ovo dvoje. Ispričali smo im priču o izletima, zajedno s Milošem probale još jednom cjenkanje koje je rezultiralo jednakim ishodom kao i ranije.
Ok, smislit ćemo sutra nešto, složili smo se i dočekali večeru – tagine – tipično marokansko jelo, koje će se na našem meniju netipično (za nas) naći i puno češće nego smo to na prvu planirale.
DAY 09 Two legs, ten toes – prevara iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta
Kad bi postojala samo jedna stvar koju bih na putovanjima promijenila bila bi melankolija posljednjega dana. Slažete li se? Gdjegod putovali, kada god se vraćali postoji, taj jedan dan kada nešto morate… A ako nešto želimo na putovanjima, to je da se ništa ne mora. No, ovaj dan ne moli, ne surađuje, ne pregovara…
„Mrzim spremanje!“ – progovorila je Copri o onome što je svaka šutjela.
„Tko će ovo popakirati?!“ – Anchy se iz ležećeg položaja nagnula prema koferu.
„Tko će opet preživjeti Dohu?“ – gunđala sam i prekrila glavu jastukom.
Sredio sam check out popodne, javio je u grupni chat Mladen i time nam dao prostora da još neko vrijeme ne mislimo na pakiranje. Umjesto toga, dogovarale smo prijevoz iz Beograda prema Zagrebu, mršteći se na svaku pomisao o temperaturi koja nas čeka doma.
Razmišljanje o pakiranju na kraju je ispalo duže nego ono samo. Pobacale smo stvari u kofere, izdvojile one koje nam za dan/putovanje još trebaju i spustile se, sad već ritualno, na doručak.
„Ne zaboravite Hrvate!“ – podsjetila nas je Copri u liftu na ekipu koja s kombijem iz Beograda prema kući putuje s nama. Uhvatile smo ih na doručku, provjerili rezervacije, napunile tanjure, potom i želuce i razmišljale o tome što želimo raditi kroz dan, prije nego krenemo na aerodrom.
„Suveniri?“ – spomenula je Anchy.
„Valjalo bi!“ – odgovorile smo.
S riznicom putovanja (koja sad već imamo iza sebe) odabrati suvenire postaje sve teže. Svaki od njih nalik je onom s prethodnog putovanja i doista se trudimo kupiti nešto čemu ćemo mi, ili oni kojima poklanjamo, posvetiti pažnju i u neke druge dane, a ne samo one kada s njih brišemo prašinu.
„Idem švrljati uličicama u potrazi za pravom Kutom!“ – po završetku shoppinga rekla nam je Anchy.
Nije iznenađenje da Anchy voli sama nestati u nepoznato, otkrivajući urbanizam i skrivene kutke grada u kojem se nalazimo. Arhitektica je, naposljetku, a njima je to slično. S druge pak strane, Copri i ja manje poznajemo armaturu, pa takve izlete ne bookiramo. Što zbog nas, što zbog Anchy… samo bi je živcirale šupljim pogledom blejeći u nešto čemu se ona divi…
„Neki ručak oko dva?“ – upitale smo je.
„Mogle bi“ – odgovorila je i nestala iza ugla.
„Moram opet na masažu. Hajde sa mnom, rekla si da budeš!“ – piknula me Copri pokazujući na salon.
„A ne znam…“ – dvoumila sam se.
„Ajde Škorpijo, ne budali. Vani je vruće, tamo je klima, idemo guštati, zadnji je dan!“ – uvjeravala me.
I bila je u pravu. Posvetiti pažnju nogama, nakon što su one cijelo putovanje ponizno usluživale sve naše avanture bilo je fair play. Pogotovo u državi gdje je masaža cijenom jednaka samoj pomisli na neku u Lijepoj našoj.
To što me je uspjela uvjeriti u nepunu minutu, bilo je nedovoljno u odnosu na radnicu salona koja me brže odgovorila od nje predloživši – pedikuru.
„70 000 rupija?“ – čudila sam se blejeći u Copri i zaboravljajući na besramno niske cijene masaža koje smo plaćale na Thailandu.
„Told ya. Moje je 40 000!!“ – bahatila se Copri tonući u naslonjač i uživajući u masaži stopala.
„70 000 yes, yes, cheap, very cheap!!“ – dobacila je radnica salona i zadobila našu pažnju.
„WTF, nas ova razumije? Ili samo ima ugrađen automatski Google Translate u sebe? Kako god, ovo dugujem nogama!“ – sad sam već bila uvjerena.
„Znaš dat’ ću joj bakšiš! I tako imam previše njihove valute, a kad riješimo ručak ništa mi se više ne kupuje…“ – drmnula sam Copri pred kraj tretmana.
„Fair. No, što ova tvoja radi, pobogu?!?“ – reagirala je kratko pred sam kraj svoga.
„Suši mi lak ventilatorom da bude brže!“ – umirala sam od smijeha.
„Nema li neki sofisticiraniji način?“ – nije mogla vjerovati.
„Island vibes, babe, relax“ – zezala sam ju.
Kad su se nokti donekle osušili – ili ventilator prekoračio dozvoljenu potrošnju struje za taj mjesec – ustale smo se platiti. I dok je Copri iskeširala dogovorenu cifru, a ja nešto izvan svoje, radnica nas je zaustavila na izlazu.
„Wait. More!!“
„What more? You said 70 000, and I gave 100 000!“ – zbunila me kompletno.
„Nooooo… One leg 70 000, two leg 140 000“ – namjestila mi je patku i na lošem engleskom.
Bolju foru do sada, ama baš ni na jednom putovanju, nisam čula. Dok bi se vjerojatno drugi, a u nekim situacijama i ja, nastavili raspravljati i snižavati cijenu, od smijeha danas nisam mogla.
„Koji šah-mat“ – komentirala sam na ulici krepavajući od smijeha.
„Ja ne vjerujem““ – čudila se i dalje Copri.
„Ma pusti… i plati mi ručak“ – kako sam se bahatila s novcima, na kraju sam ostala švorc.
„Samo ako ideš sa mnom u onaj restoran gdje smo bile prvu noć! Ne eksperimentira mi se danas. A i ono jelo je bilo najbolje što sam ovdje probala…“ – uvjetovala je.
„Imamo li para za to?“ – pitala sam je.
„Naći ćemo, samo ovaj put naruči za jedan guz, ok?“ – sprdala me je.
Prepustila sam Copri narudžbu hrane, a dok smo je čekale promatrale smo ceremoniju unošenja tradicionalne hrane Balija, uz prateći orkestar, na stol gostiju do nas. Kakvi mjuzikli, kakvi koncerti… Zabavilo nas je do te mjere da gotovo nismo primijetile Anchy kako prolazi kraj nas.
„Što vi ovdje slavite?“ – smijala se primjećujući spektakl koji se odvijao do nas.
„Sve!“ – šalile smo se. „Sjedaj!“
„Ne mogu, sad sam jela. Nećete vjerovati gdje sam ja sve bila!!“ – odbila nas je uz obrazloženje kako je maloprije obavila objed sastavljen od predjela, glavnog jela, deserta i pive za nategnutih 10kuna.
U sljedećih nekoliko minuta pokazala nam je fotke i mjesta na koja se, dok je nije bilo, zavukla. Opet si ih našla?! – pitale smo je gledajući po kakvim se napuštenim i nimalo turističkim predjelima kretala.
„To je Kuta, cure!“ – rekla je i sasvim sigurno bila u pravu.
Copri i ja svoju smo hranu platile nešto više od njene i zaputile se prema hotelu zadržavajući se u njemu tek dovoljno dugo da obavimo tuš, spremimo stvari, izvadimo veste, skočimo na kofer, poberemo Anchy, napustimo sobu i otvorimo šampanjac koji je s nama na Bali i stigao.
„Ekipa, bila mi je čast družiti se s vama!“ – pozdravio nas je Mladen po dolasku na aerodrom.
Bila je, nesumnjivo, i nama s njim u ono kratko vremena koje smo za to imale prilike.
Jedna, možda malo veća čast bila nam je glupirati se s nama samima, u nešto ipak više vremena. Na otoku, s drugog kraja svijeta u kojem se iza vječnog osmijeha domaćina skriva niz nijansi raspoloženja iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta.
„Girls, girls, stay, stay“ – zaustavio nas je simpatičan konobar restorana na plaži samo nekoliko sekundi prije nego bi to samoinicijativno učinile i same. Iz daljine smo primijetile kako u ponudi imaju jela, pića i drvenih separea tik do mora – sasvim dovoljan survival kit za sljedećih nekoliko sati.
„To je to!“ – promrmljala sam curama, apsolutno zadovoljna našim odabirom restorana ovog dana, u sjeni drveća i s pogledom na tirkizno more.
„Ovo je ono zašto putujemo, zar ne?“ – upitala je Copri.
„I zašto ćemo nastaviti”– vratila sam joj.
„Yes, yes, no kaj ćemo jest’?”– spriječila je daljnje filozofiranje Anchy.
Good point. Zalihe doručka, ako ih je uopće i bilo od onog siromašnog sendviča pripremljenog noć prije, potpuno su nestale. I dok smo razmišljale što novo i egzotično probati, prišao nam je muškarac, izgledom „domorodac“, obrativši se na onoj razini engleskom kakvu na putovanju kroz Indoneziju još nismo čuli.
„Let me help you. What would you like to have?“ – bilo je nešto kao upoznavanje. Ne bojimo se nepoznatih ljudi i, usprkos upozorenjima roditelja, često s njima progovorimo, no ne skačemo na prvu. Nismo ni sada, već smo uljudno odgovorile da taman odlučujemo, zahvalile se na ponuđenoj pomoći i vratile pogled na menu. Njega to nije naročito smetalo, strpljivo je čekao, naslonjen na naš separe, tu i tamo dovikujući se s konobarima oko nečega što je za nas bilo nerazumljivo. Bez prethodnog upita, a uz podužu komunikaciju s konobarima, pred nas je podastro cijelu listu svježih namirnica i predložio kombinacije za svaku od nas.
Prethodio je tome jedan kratak razgovor u kojem smo naglasile da ovdje odmaramo od Nasi/Mie Goreng-a, Satay-a i patke u bilo kojem obliku. Iznenadio se našem poznavanju balijske kuhinje, jednako kao i mi prethodno njegovom znanju engleskog.
„On fakat zna što radi?“ – pitala je Anchy.
„Off course he knows, he’s the boss“ – kroz neki daljnji razgovor rekli su nam susretljivi konobari.
Sorry šefe, vrtjelo nam se po glavi, gazde u kraju odakle mi dolazimo najčešće su u premalenim izgužvanim odijelima, rijetko u surferskim hlačama, bosi, nabildanih mišića bez majice, a šiltericu koju ti nosiš oni zamjenjuju sa šeširom, najčešće skrivajući ćelavo tjeme.
“Sam! Nice to meet you! First time at Gili?” – predstavio se znatno kasnije dok je hrana već bila na putu.
Da nije bio simpatičan, uglađen (usprkos pojavnosti) i čak u nekim trenutcima pretjerano srdačan vjerojatno bismo odgovorile “A jok, rođene smo ovdje”, no s obzirom na atmosferu sarkazam je bio nepotreban.
“So, how’s the food?” – prekinuo je šutnju koja je nastupila s pojavom hrane.
Znao je on odgovor i sam, no dodatna pohvala ni jednom chef-u nije na odmet. Kad pred sobom imaš tanjur koji, ne samo izgleda odlično, već hrana i ima takav okus, uživaš u pogledu na tirkiz u sjeni palme, na otoku s neke druge strane svijeta, pohvalu nije teško ni dati.
Sam nije znao samo odabrati hranu, znao je svašta i o životu. I neovisno o tome da li je priča njegova ili tek posuđena od nekoga koga zna, punih smo usta upijale njegove anegdote. Iako izvorno s otoka, bilo ga je svugdje po svijetu. Engleska, Švicarska i poduže Australija gdje se svojevremeno oženio i dobio dijete. Njegovo znanje engleskog sada je dobilo uporište.
Jedva da smo pojele, popile Radler i konačno se pošteno okupale (ocean je na ovom mjestu suradljiv i ne davi valovima), počela je kiša. Ignorirale smo je, sakrivši se malo dublje pod palmu i nastavile nesmetano uživati na plaži. Ne zadugo. Usprkos našem inatu kiša je tjerala veći i postajala sve jača.
“Come!” – u maniri zaštitnika povukao nas je Sam.
Gdje buraz?!?! – padalo nam je na pamet, al’ vremenski uvjeti nisu bili idealni za oklijevanje.
“Go upstairs!” – usmjerio nas je kad smo prešle šetnicu i sakrile se pod krov drugog dijela njegova restorana.
Shvatio je kako oklijevamo i to mu se donekle svidjelo. Objasnio nam je da je gore prostor u kojemu obično drže satove yoge, no programa sada nema. Čekirale smo odozdola, uvjerile se kako je prostor otvoren, a komunikacija s restoranom bliska i u slučaju bilo kakve potrebe sasvim se lako možemo spustiti natrag u njega. Kiša je postajala sve jača, usprkos našem uvjerenju kako je samo prolazna. Suhe i u zaklonu promatrale smo turiste na ulici koji nisu bili ništa od navedenog. Restoran, koji je do tada bio poprilično prazan, popunio se do zadnjeg mjesta. Ugodno smo se smjestile u potkrovlju kuće, čavrljajući sa Samom o sad već dubljim životnim temama, ljudskim odnosima, a taman kad je postalo poprilično zapetljano kiša je prestala.
„Let’s go!“ – ustao se Sam.
„Where?“ – upitale smo ga.
„To see places tourists don’t see here“ – bio je zagonetan.
Pa ako smo do sada uspješno sačuvale bubrege sasvim smo sigurne da će ostati s nama i nakon ove avanture. Krenuli smo šetati uz plažu, prateći oblake u nadi kako kiša neće opet početi. I nije, dovoljno dugo da smo uspjeli zaokružiti otok do netaknutih i potpuno osamljenih plaža. U nekoliko navrata kroz svoje smo putopise spominjale kako smo do sada vidjeli plaže nakon kojih se činilo kako bolje ne postoje, no Gili je dokazao suprotno. Svega nekoliko minuta dalje od centra otoka pred nama se pružao raj, pješčane plaže, beskonačan ocean. I tišina!
„Šteta je samo što se ovdje puno gradi, uskoro će otok preplaviti turisti“ – komentirala je Copri.
„Kako misliš gradi?“ – zbunio se Sam.
Naznake građevinskih radova, upustio se u obrazlaganje, nisu dokaz urbanističkog buma već nedavnog potresa koji je pogodio otok i srušio popriličan broj nedovoljno kvalitetno sagrađenih kuća. Baš prije nekoliko dana, ponovno ih je zatreslo, dodao je. WOW, ovo objašnjenje nismo očekivale, kao ni puno ostalih sitnica koje nam je o otoku danas, i onome nekad, ispričao. Smiješna, ali i zastrašujuća priča bila je vezana uz survival tip kako preživjeti tsunami – zaveži se za palmu! Jer ona vrlo dobro pluta u oceanu i tako su ti šanse za spašavanje puno veće. Oh my! Bilo bi tu sigurno još detalja da nas, i ne tako neočekivano, opet nije zadesila kiša. Sam je sumnjičavo gledao u nebo i po prvi puta ozbiljno rekao da trebamo zaklon. Problem je jedino, što smo udaljeni od civilizacije i zaklona nema. Zaputili smo se brzo natrag, no kiša je bila brža. Sakrivali smo se pod svime što je izgledalo kao mogući spas, dok konačno nismo utrčali u prvi restoran, još uvijek daleko od centra otoka.
Mokri do kože sjedamo za najzaštićeniji stol, naručujemo cugu i čekamo na prestanak kiše, no ni nakon nekoliko sati nije joj bilo kraja. Zagazili smo u večer, a mrak na Giliju pada poprilično rano. U polusmijehu komentiramo kako uopće ne znamo gdje nam je smještaj, Sam nas hrabri, ali entuzijazam bez obzira na trud postaje sve manji.
„A da naručimo taxi?“ – ispitivale smo jedna drugu.
„You want Gado –Gado?“ – pitao nas je Sam.
Nismo imale pojma o čemu priča. Zvuči kao balijsko jelo, no riječ je o donkey taxiju. Kada je upitala kako može dozvati magarca, Sam nije razumio Anchy, već je nestao za šank i vratio se ubrzo s brojem telefona koji je turnuo Anchy u ruke. Dal’ od umora, dal’ od nerazumijevanja, dal’ od sumraka ideja, Anchy je uz zapanjeni izraz lica samo uspjela prokomentirati: „Pa kako magarac priča na telefon?!?“ I eto, smijeh i entuzijazam bio je „back“. Beat this kišo!!
Magarca osobno – pretpostavljate – nismo dozvale, niti smo dozvale ljude koji s njima raspolažu. Noć se već pošteno nadvila nad otok, baš kao i tmurni oblaci iz kojih je kiša neprestano lila i znale smo da dalje moramo pješke.
Avanturu do bookirane sobe nemoguće je prepričati. Dugotrajno padanje kiše prouzročilo je poplavu na mjestu gdje je nekad bila ulica. Umjesto nje, pred sobom smo imali bujicu vode koju smo morale prehodati. Skinule smo sandale, zasukale odjeću, zagazile u kaljužu iz koje se nećemo izvući narednih sat vremena koliko će nam biti potrebno za pronaći smještaj. Voda je doslovno bila do koljena, ponekad i viša, mutna, blatnjava, a svaki korak bila je igra na sreću. Odakle smo skupile snage da se svemu ovome smijemo, ne znam, ali u jednom trenu radile smo upravo to, i kao najveća djeca skakale po vodi.
Trebat će nam neka “nagrada” kad dođemo u smještaj, razmišljale smo. U tom trenu ugledali smo nastambicu nalik na trgovinu, opustošile sve dvije i pol stvari (slatkiše) koje su se tamo našle i krenule dalje. Uvjeti su bili isti, no dok je na „glavnoj cesti“ još donekle bilo struje, skrenuvši u sporedne ulice svjetla nije bilo. Ono čega je bilo na pretek, bila je još dublja voda, gušće blato i klizavo kamenje u koje smo udarale ne videći gdje hodamo. Malo toga nam je još bilo smiješno, a da je potrajalo samo malo duže vjerojatno bismo pukle, no potpuno neočekivano nabasale smo na hostel s kojim smo se jutros srele. Poprilično smo dugo sa sebe ispirale blato prije nego smo ušle u sobu koja je još uvijek bila u onom lijepom mirisnom stanju u kojem smo je ostavile. Mi, nasuprot tome, nismo bile nalik osobama koje su je preuzele.
Obarale smo ruke kako bismo odlučile koja će sretnica prva pod tuš. Anchy, iako sitna, pošteno nas je pobijedila i pobjedonosno mahnula prije nego je zatvorila vrata kupaonice.
„Shiiiiiit!! Pa nema tople vode!“ – vrištala je za samo nekoliko sekundi.
Hladna voda usred ljeta nije naročiti problem, no nakon pola dana provedenog na kiši, bilo što iznad 17C sasvim bi nam leglo. Nažalost, ne danas, ne ovdje, ne sada.
„Krov u kupaonici prokišnjava!“ – bila je pak moja opaska nekoliko minuta poslije, nakon što sam stoički izdržala hladnu vodu dovoljno dugo da sa sebe sperem blato
„Meni nije dobro…“ – bilo je jedino što je tu večer izrekla Copri prije nego se pokrila poplunom preko glave.
Sličnu je rečenicu ponovila i ujutro, sad već zvučeći poprilično ozbiljno. Povadila je ljekarnu iz ruksaka u potrazi za nečime od čega će se osjećati bolje, a iz kreveta promolila tek s mirisom palačinki na stolu terase.
„Ma kako ovo rade? Ovo je savršenstvo!!!“ – komentirala je Anchy palačinke s cijelim bananama koje nam je pripremio domaćin.
„Nije mi jasno. Slikaj ovo!“ – dobacila je Copri.
„Mogu li kuhara povest doma, please?“ – šalila sam se… ili nisam…
Naravno da smo skoknule u kuhinju u potrazi za objašnjenjem kako je domaćin ovo napravio. Objasnio nam je način, koji se u teoriji činio lak (sve dok nismo same probale po povratku kući) i pitao želimo li još. Naravno da smo htjele, no pristojno smo odbile repete.
I dok smo se Anchy i ja planirale pozabaviti razgledavanjem dijelova sad već sunčanog otoka (koji jučer nismo vidjele) Copri se pozivu nije odazvala. Umjesto toga odlučila se vratiti u krevet u nadi kako će temperatura spasti. Da će ovo biti odluka dana, Anchy i ja nismo ni slutile.
Provjerile smo da li je stvarno OK da je ostavimo samu, a kada je Copri klimnula kako je, vratili smo se na puteljke, sad već primjetno manje blatne. Bilo je tu naznaka sinoćnje kataklizme, ali bilo koji turist koji se npr. upravo iskrcao na otok nije mogao prepoznati posljedice potopa večeri prije.
Uličice u koje smo zalazile bile su nevjerojatne, surove, izvorne, upravo ono u čemu uživa svaki putnik željan odmaknuti se od turističkog ghetta. Iznad drvenih, nerijetko napuštenih ili lokalnim seljanima naseljenih nastambi protezali su se kilometri spetljanih kablova struje. Bile smo poprilično oduševljene što ih nismo spazile noć prije kada smo bose gazile vodom samo nekoliko metara ispod njih i uspješno izbjegle strujni udar.
Iste sreće nismo bile i s vremenskim uvjetima, jer kroz samo nekoliko trenutaka opet nas je pogodila kiša. Sakrile smo se u obližnji kafić uvjerene kako ovoga puta neće potrajati. I opet se prevarile. Umjesto prestanka, kiša je bivala sve jača, a scenarij od jučer gledale smo opet. Ovoga dana ipak malo manje letargično, jer trebalo se vratiti u smještaj, a potom i stići na brod koji nas vraća na Bali.
Prestanak kiše ni ovoga puta nismo dočekale usprkos sjedenju u kafiću i duže od dva sata. Preostalo nam je učiniti isto kao i večer prije. Iz ruksaka smo izvadile plastičnu kabanicu, pokušavajući se obje sklupčati pod nju. Potpuno neuspješno, a jedino što nam je pošlo za rukom bilo je izgledati smiješno. I pronaći smještaj, nakon pola sata bauljanja po ponovno natopljenim ulicama.
„Daj, snimi ovo!!“ – smijala se Anchy i nastavila plesati po blatu dok sam se sama trudila spasiti mobitel od poplave, a istovremeno zabilježiti trenutak.
Ovacije koje je pokupila naknadno na društvenim mrežama bile su u rangu uspješne predstave upravo izvedene na Broadwayu, potpuno zasluženo…
„Kako to izgledate? Što opet?“ – bilo je prvo što nam je uputila Copri po dolasku u sobu.
„Yep“ – bile smo šture.
I taman dok smo razmišljale koju Arku iznajmiti do luke – prestala je kiša. Pozdravile smo se s domaćinima i zaputile prema luci, gdje nas je opet dočekala kiša, bujica ljudi, ali ne i katamaran. Kasni, zbog vremenskih uvjeta, doznajemo, a hoće li zbog istih isploviti – ne znamo. Naposljetku, isplovio je.
Iako nas smještaj u Kuti (sad već provjereno znate) do sada nije mamio, ovoga puta smo ga jedva čekale. I dočekale, nekoliko sati poslije.
„ I??? Gili??? U nekoliko riječi???“ – upitala nas je ekipa koju smo sreli po povratku u hotel.
„ U nekoliko riječi?!?!?“ – umirale smo od smijeha.
Božić, Nova Godina, Božić… Vreme praznika, vreme kada smo sa porodicom i prijateljima, vreme kada se regenerišemo, spremamo za neke nove početke i odluke, i akumuliramo energiju za sve te sjajne odluke koje smo spremni da donesemo ili već jesmo doneli. Dve, tri nedelje magije, kada nešto neobjašnjivo treperi u vazduhu i pomera naše srce i razumsko u nama. Praznični duh zaista postoji.
Živeći u Srbiji nisam mnogo razmišljala o svim posebnim osećanjima i raspoloženjima koje praznici donose. Preseljenje u Tursku je donelo mnogo bolje razumevanje ovog, za mene, fenomena.
Ukoliko se potrefi da posećujete Tursku u vreme praznika, sagledaćete sve to iz jedne malo drugačije perspektive. Da, gradovi su okićeni, sve je blistavo i šljašteće, čak zaskepjujuće divno i sjajno. Sve deluje isto kao tamo negde kod kuće, ali… Ključna reč je “deluje”.
Turska je islamska zemlja te se samim tim obeležavanje bilo kakvih Hrišćanskih ceremonija svodi na minimum. Pominjanje Božića i Deda Mraza u svakodnevnom životu je veliki taboo, ali već kada uđete u prvi šoping centar, ogromna figura Deda Mraza koji peva “Merry Christmas” će vam bukvalno naterati osmeh na lice. Paradoks par excellence.
Sledeći elemenat je muzika koju puštaju po kafićima i restoranima – engleske pesme o Božiću. Da li iko obraća pažnju na to? Naravno da ne, jer muzika lepo zvuči, a engleski većina populacije, na žalost, slabije razume. Ali ukoliko pomenete reč Noel (kako na turskom zovu Božić), čućete negodovanje i zbunjene osmehe i poglede kao da ste rekli da planirate državni puč. Krajnje zbunjujući obrazac ponašanja.
Daleko od toga da vam je zabranjeno da proslavite svoje praznike – u svim crkvama postoje programi za odgovarajuće datume. I niko vas neće ispitivati i propitivati zašto slavite Božić- izbor je dozvoljen, ali ne i priča o istom. Jer nekom magijom pričanje o praznicama i tradicijama koje su drugačije može da promeni mnogo. Čudno, ali nešto na šta se morate navići ukoliko dolazite ili živite ovde.
Kao što sam već pomenula, prazničnog duha fali. Nema onog sastajanja u kafićima i kod kuće, dok su svi na odmoru, cele porodice na okupu, neplaniranog navraćanja kod prijatelja, šala o prethodnim proslavama, štandova punih ukrasa, kolačića, tople čokolade, vruće rakije i kuvanog vina… Jednostavno, život se nastavlja.
Proslava Nove Godine dobija toliko pažnje da je to kao i svaki drugi dan, 1. januar je neradni dan, ali 2. je već normalan dan. Nema pompeznosti, nema velikih okupljanja, koncerata, organizovanih proslava… Ljudi ne prave veliku stvar od Nove Godine, jednostavno deluje kao da nekada nisu ni svesni datuma.
Prosto nije popularno i nije nešto što će postati prioritet u budućnosti, ukoliko mene pitate. Kultura proslave i početka Nove godine ne postoji. Naravno, izuzetaka uvek ima, i postoje mesta koja imaju sadržaje za sve, ali daleko je to od posete bilo kom drugom gradu u Evropi, gde vas praznična magija prosto lovi i obuzima na svakom koraku. Stranci koji žive u Turskoj pokušavaju da malo osveste i podignu svest o različitostima, ali taj procenat za sada nije dovoljan da se stvari ozbiljnije promene.
Kao što sam već pomenula, preseljenje ovde je donelo određenu dozu nostalgije i tuge za našim sitnim tradicijama za vreme praznika. To je jedan od aspekata na koje je teško navići se, jer htela ili ne, osećanje posebnosti i praznične magije pomalo bledi kako godine prolaze, iako se jako trudim da zadržim to ubrzano kucanje srca i uzbuđenje. To je valjda jedna od žrtava koju moram podneti zarad drugih pozitivnih stvari koje ova zemlja nudi.
Cenite praznike i atmosferu koju imate, kao i vreme provedeno sa porodicom i prijateljom. Do nekog sledećeg pisanja, Srećan Božić, Nova Godina i Božić.
Neki zluradi ljudi često kažu da je Rio najružniji grad na najlepšem mestu na svetu. Za ovo prvo definitivno nisu u pravu, ali za drugo verovatno jesu. Ne postoje ružni gradovi niti loši filmovi. Postoje samo preživeli mitovi. Šta li nam se u njima zapravo desilo i koju emociju nosimo kući sa sobom kao večnu uspomenu? To ćemo na kraju samo pamtiti. Da li smo pronikli u njih ili nismo? Jesmo li ih skapirali, osetili i da li su nam legli? To je sve i još po nešto, a za svakoga različito. Da li je Rio samo jedan od njih i da li je zaista toliko opasan grad? Jeste, stvarno jeste, ali moram priznati ne toliko koliko se priča. Tako bar govore moja iskustva od šest dana i pet noći. Mnogi ga smatraju jednim od najnebezbednijih gradova sveta. Potpuno su u pravu, nema šta, tačno je. U njemu se ipak možete osećati potpuno opušteno samo ako skinete sa sebe strahove, tabue, sledite instrukcije nekoga ko ga stvarno poznaje, ne izazivajući sudbinu. Možda najvažniju stvar vam nisam rekao?! U njemu obavezno dobro obucite svoju intuiciju. Ako ispoštujete ove stvari uz neophodnu sreću uživaćete u ovom neverovatnom gradu pod Korkovadom. Naravno, opreznost je neminovna na svakom mogućem koraku u njemu, ali ne dolazi li i ona iz same intuicije, pa makar pobrkali redosled, zar ne? Samo ako je prirodna i oslobodjena svakog suvišnog straha koji nas dalje vodi u paronoju bez pokrića. Paranoja u nepromišljenost i novu grešku. Tako redom sve do obližnje favele, dok ne najebemo bilo gde i bilo kada, a ne samo u Riu!
Naslušao sam se toliko loših iskustava i teških situacija kroz koje su prolazili razni ljudi, moji drugari boraveći u ovom prejakom gradu od nepunih 9 miliona ljudi. Ovo su samo neka od njih. Dobre moje prijatelje su ladno uspavali na Kopakabani, odnevši im sve pokretno što su imali sa sobom, zajedno sa stvarima nekih Holandjana koji su bili pored njih na plaži. Spavali su par sati, probudivši se kada je naravno bilo prekasno. Tek su stigli, pa su im pasoš, veliki deo novca i kartice srećom ostale u hotelskoj sobi. Mojoj dobroj drugarici oteo je telefon lik na bajsu, dok je pravila selfi, lagano držeći telefon. Ako ga već pravite, telefon držite čvrsto, čvršće nego u samom Riu. Lekcija broj jedan! Mom saputniku iz grupe, iz Makedonije strgli su lanac sa vrata u trku, s ledja, iako je bio sa ženom i još jednim parom u društvu. Verujte, nije nimalo slab čovek, niti deluje naivno, ali dešava se. Jedan moj dobar poznanik pre par godina slučajno je zašao u obližnju favelu nedaleko od hotela Hilton na Kopakabani, neznajući ni sam da je zalutao. Verujte, prvo ga je jurio jedan čovek, kasnije dvojica, da bi ga posle nekoliko trenutaka jurila čitava plejada od desetak ljudi. Multiplikovana trka Kanonbal u sekundi njegovih prvih sati lepršavog grada boje šećera! Uspeo je nekako da se iščupa, da im utekne, trčeći niz strme litice nalik stepenicama, nedaleko od hotela gde nisu smeli da nastavljaju dalju poteru ulazivši u zonu kojoj ne pripadaju. Prosto neverovatno, ali istinitio!
Rio de Janeiro
Postoje pravila igre i zakoni svakoga grada i moraju biti ispoštovani. Hvala dragom Bogu da nekada imamo taliju, pa smo i brzi. Upravo dolazimo do prve zamke ovog ludog megalopolisa. Rio je sav obasut favelama. Problem je u tome što masa turista zaluta nesvesno, nepoznavajući grad nepravivši razliku, što je sasvim prirodno. Vrlo su podmukle i šarmantno skrivene. Okolna prelepa, strma brda su im iskreni saveznici u kombinaciji visokih, prelepih zgrada koje ih zaklanjaju. Prvo pravilo, treba biti vrlo oprezan i skocentrisan, koliko god je to moguće. Ako lutate sami danju ili noću, vrlo je važno da se mnogo ne zavlačite u krivudave ulice ka primamljivim brdima, pogotovo noću. Izvesno je da vas put vodi u neku od favela. Osim ako niste pomalo ludo hrabri kao ja. Doduše, više lud nego hrabar, ali nema veze. Ipak sam predvidjen da najebem u nekoj Bratislavi ili Beču od naših klošara, kakav sam maler.
Problem ovog grada je neprestano smenjivanje favela, komuna (kako ih od milošte zove domicilno stanovništvo) i bezbednijeg dela urbanog gradskog jezgra. Kao na pokretnoj traci vrte se u krug u zaostaloj jaguarovoj igri smrti na Kopakabani, Lapi, Santa Terezi, Ipanemi ili Leblonu. Svuda su oko i iznad vas. Favele u brdima tiho posmatraju i strpljivo čekaju samo jedan naš pogrešan korak! Vrlo su upadljive, idu u visine, kaskadne su i infrastrukturno vidno različite od ostatka grada. Neke su toliko načičkane i nisu ogradjene. Ima čak onih koje su veoma male i neupadljive, pogotovo noću. Manje, skoro da su slobodnog ulaza, pa svako spontano može da se upeca i da zaluta u njih samo ako je previše opušten i dezorijentisan. Najopasnija favela u Riju je Complexo de Alemao u koju nepozvano ulaze samo specijalne Bope formacije po potrebi čišćenja terena. U nju, kao i u mnoge druge ulaz je naravno zabranjen za spoljni svet, kamoli za turiste. Najveća je Rosinja u kojoj sam bio u pratnji turističkog vodiča, naravno i broji oko trista hiljada žitelja. Turistička favela, ako uopšte tako može da se nazove. Pacifikovana je i uzima tal od turista. Ni ona nije skroz bezbedna, znam, ali uz disciplinu, dogovor sa vodičem i neophodnu opreznost neće vam faliti ni dlaka sa glave, garantujem.
Rio de Janeiro
Verujte, ovde u njima ste najbezbedniji pod uslovom da poštujete pravila. Naravno, krek, sve opojne droge, prostitucija, trgovina oružjem, sitni merkantilizam, glavne su “privredne grane” i poslovi svake favele. U njima ovde živi više od tri miliona ljudi, a ima ih preko 700 u gradu Riu. Pravo da vam kažem neprijatnosti, džeparenja i kradje mogu da vam se dogode svugde i nigde u Riu, osim u odredjenim favelama za privremenu turističku posetu koja traje tačno po dogovoru. Nikakvih pravila nema, verujte. Zaista, treba imati i dosta sreće. Uostalom, Rio i nije Rio ako vam se ne desi neka manja kradja ili barem mala slatka otimačina. Kao da niste ni bili u njemu. Nije li to samo jedna od neopipljivih turističkih ponuda ovog nestvarnog i vrlo vibratnog grada?!
Obično se krade na nekoliko načina. Lokalni biciklisti kradu na biciklističkim stazama duž plaža, tako što vam jedan otima telefon iz ruku, lanac ili šta već imate i baca drugom koji prolazi paralelno suprotnom stranom u punoj brzini. Sve se odvija kao na šibicama, jako brzo i vrlo su uigrani, tako da od šoka nemate vremena ni da se priberete, a kamoli da ih pojurite. Zaboravite, i ne nervirajte se uzalud. Najčešće se krade na čistu otimačinu, na takozvanog trkača. Samo strgnu, uzmu i pobegnu. Postoje klasična džeparenja po busevima, metroima, kao i svugde u svetu, ali ovde se na takve stvari ni ne obraća pažnja. Nisu ni domen statistike. To se ovde podrazumeva, a Rio je sve, samo ne jedan običan grad! Ovo je grad gde se noću gotovo nikada ne staje na semafor, niti na crveno svetlo.
Rio de Janeiro
Ovo je grad gde svoju poslednju Kaipirinju možete popiti u nekoj od mikrotalasnih pećnica, kako ih rado ovde zovu i vrlo je jednostavna. U obližnjim gangovima obračunavaju se tako što vas prvo vežu, natrpaju gumama od raspalih automobila, pa vas poliju benzinom. Potom vas zapale molotovljevim koktelom ili običnom šibicom i tako lepo svetlite u mraku, sa obližnjeg brda. Sve je to videla iz daljine moja bivša devojka Ivana, boraveći ovde jedan svoj duži period. Bar su joj tako preveli oni koji sigurno znaju mnogo više o tome. Vratimo se na klasične kradje. Specijalitet Ria je teška kradja ili pljačka u takozvanim kontra makazama. Jedan vam prilazi i traži cigaretu ili novac, a dvojica se već uveliko šunjaju sa ledja. Tada dolazi i do klasične pljačke, gde vam traže novac uz pretnju hladnog ili vatrenog oružja. Obično traže da skinete sat, lanac, narukvice i sav novac koji imate. To se ne dešava baš tako često, pogotovo ne na turama “must see”, nemojte da brinete. Uglavnom se vrše u podnožju favela, zabačenih ulica kada ste već izgubljeni, jer garantujem da u favele ne možete ni da kročite.
Već na startu i pre samog ulaza u nju bićete skinuti do gole kože! To se dešava samo pod uslovom da idete na svoju ruku. Kako mi je i sama Marsela iz Brazilije objasnila većina Brazilaca nosi tri vrste novca sa sobom u tri različita džepa, pravi, sitan i lažan. Samo ni to ne pomaže više, jer su pljačkaši uveliko provalili foru, pa vam u najavi traže da izvrnete sve svoje džepove. Moguće je da vam ne uzmu sav novac, kartice i da se dogovorite, ako su iole razpoloženi ili manje agresivni. Bilo bi lepo da ste talični i da su se obe stvari poklopile, hmm. Prosto, ovde ljudi nisu toliko ratoborni i besni kao kod nas. n.p.r. pa je pri većim pljačkama moguć i sam pregovor, ako ste iole smireni, duhoviti, simpatični kao Zoran moj drugar, pa da se tog sunčanog dana prosto provučete imajući sreće. Jer, ako niste znali sunce je ovde prava retkost, zbog vlažne atlanske klime. Ala lažu silne razglednice i filtrirane fotke Ria okupane suncem sa gugla. Ima ga naravno, samo mnogo manje nego što se misli. Ovde je samo ozbiljna beda nesudjenih razmera i ogroman disparitet u klasnim razlikama koje su nama sa ovih prostora prosto nezamislive. Tako bar zbori i misli Zoran, inženjer koji je 16 godina živeo u Riu sa porodicom. Kako je privremeno ostao bez stalnog posla vozio je taxi. Može se pohvaliti da je jedini stranac koji je ikada taksirao ovim poznatim gradom. To su njegova iskustva primivši jednom vožnju na kvaku, tipa i ribu, doživevši baš takvu “simpatičnu situaciju”. Kasnije se u samoj vožnji zagotivio sa pljačkašima, odvezavši ih dobrovoljno na željeno mesto. Uz dobar vajb, alegriu i jaku priču rastali su se istalivši se. Kako reče Zoki, masovno kradu sa osmehom na licu i ponekad deluju vrlo benigno! To je razumljivo jer posle toliko godina iskustva saživite se s tim gde sve ovo postaje sastavni deo vašeg svakodnevnog života.
Rio de Janeiro
Ako se ikada budete šetali ili vozili bajsem, ulicama i plažama ovog prelepog grada moj vam je topao savet da satove, narukvice, ogrlice, sav nakit, krupan novac i kartice ostavite u svom hotelu. Neka malo odmore u sobi, nije na odmet! Ni tada niste bezbedni u potpunosti, jer mogu i kokos da vam ukradu ispred nosa i pobegnu, kao drugaru iz grupe u društvu sa nama, sedeći za stolom na prejakom Leblonu. To je samo triger, da vas navuku da pojurite klinca do obližnjeg ganga koji uveliko vreba čekajući baš takve cave kao što smo mi. Sve sam već snimio u daljini, slušajući razum i nedavši adrenalinu da nas savlada. Zaustavio sam Dragana u suludoj nameri! Jebeš kokos prijatelju moj i slamku u njemu! To je samo još jedna uža specijalnost i magija Ria, a ujedno i zamka. Kako meni ništa nisu ukrali, ni sam ne znam, verujte mi! Imao sam stvarno ludu sreću i to je jedini razlog. Bio sam vrlo oprezan, priznajem i kada sam rizikovao! Nema tog iskustva koje vam može pomoći ako je sudjeno. Ukrali su mi poslednje slušalice koje i ne računam u kradju u uzavreloj masi jedne subotnje procesije negde blizu prelepe katedrale Metropolitan Sao Sebastian. Mada, rekli su mi da ne kradu kod sakralnih objekata, jer su veliki vernici. Izgleda da su me slagali?! Hvala im svakako, jer sam i ja sada deo Ria i njegove svete arhive. Kako su ih samo suptilno skinuli kada su bile tako dobro umotane oko mog vrata, nikad neću saznati. Bar džabe nisam dolazio i stvarno bi bio pravi blam da sam se vratio netaknut. Sve u svemu, Rio zaista uopšte nije tako opasan grad kao što se priča. Stvarno je sve to mistifikovano, jer osećao sam se bezbedno, bar onoliko koliko sam se pazio, a pazio sam se mnogo shodno svom karakteru. Mislim da sam sve uradio što je bilo do mene. Mnogo je bio opasniji iz Beograda, pre i posle puta u Brazil slušajući sve ove priče. U svakom gradu na svetu, pa i u Riu izgubite svest o bilo kakvom strahu, bar dok se ne desi nešto. Kada ste u njemu obavijeni ste posebnim velom specifične energije, neopisivim sjajem i fantastičnim unutrašnjim osećajem koji izbija iz vas kao para, koja vas neprestano zaprašuje i drogira. Jedini pravi lopovi u njemu bili su mi loše vreme, kiša i oblaci, pa je pomalo bio i pust, kao i sve njegove slavne plaže. Možda su baš zbog toga svi majstori zanata svog i lopovi štrajkovali tih ozeblih, prolećnih dana. Verovatno su se ipak malo i smilovali je im je u posetu dolazila jedna, ozbiljna “svetska budala” večno željna ludih avantura i adrenalina. Propustili su me tamni vitezovi, čuvari grada da prodjem nekažnjen. Možda su me malo i pomilovale zaostale senke svoje prošlosti i ovog ludog grada ukusa atlanskog šećera u podnožju samog Boga i njegovog svetog carstva brda Korkovada.
Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:
Alzas. Oblast u severo-istočnom delu Francuske, oivičena Nemačkom i Švajcarskom. Kelte, Rimljane, Nemce i Francuze je privlačio geografski položaj, povoljna kontinentalna klima, i idealno tlo za bavljenje poljoprivredom, pa su se svi mogli nazvati njegovim vladarom. Danas turiste privlači jedinstvena arhitektura, istorijski spomenici, dobra kuhinja i još bolja vina.
Najveći grad je Strazbur, a pre ovog putovanja, meni poznat samo iz novina ili televizijskih vesti. Uglavnom se spominje kao prestonica Evropske unije, u kojoj se nalaze brojne politički bitne evropske institucije (Savet Evrope, sedište Evropskog parlamenta, Evropski sud za ljudska prava…). Očekivala sam sive i dosadne zgrade i pomalo bila i ljuta na sebe što sam odlučila da odvojim ceo dan samo za ovaj grad. Međutim, prvi izlazak na Strazburšku kaldrmu je u potpunosti promenio moja dotadašnja očekivanja. Prvo nailazim na četvrt koja se naziva ,,Mala Francuska’’. Redovi zgrada u raznim bojama čija refleksija boji tamnu vodu uskih kanala i mali mostovi koji spajaju ulice prepune ljudi mi odmah popravljaju raspoloženje i odnose umor zbog neprospavane noći provedene u putu.
Strazbur je grad koji se lako obilazi peške, pa sam se za samo par minuta obrela u istorijskom centru grada. Trg i okolne ulice se zasluženo nalaze na UNESKO-vom spisku svetske baštine od 1988. godine. To je bio prvi put da se ceo centar grada našao na ovoj listi. Francusko ministarstvo za kulturu ga je proglasilo i gradom istorije i umetnosti.
Veličanstvena centralna ružičasta katedrala i njen poznati astronomski sat odolevajuvremenu od 15. veka, a zbog prisustva velikog broja verskih objekata, Strazbur nazivaju i ,,gradom hiljadu crkava’’.
Nastavljam dalje i uviđam da su Strasburžani ozbiljno shvatili zadatak postavljanja novogodišnje dekoracije. Ukrasne mašne, zvezde, pahuljice… Krase svaki izlog i zgradu. Dominantne boje su crvena i zlatna, a oni malo maštovitiji su se odlučili i za ljubičastu, ružičastu, plavu, žutu…
Teško mi je bilo da odlučim koja zgrada mi je bila najsimpatičnija. Možda je to zgrada sa plišanim medvedićima, ali onda iza sebe vidim onu ukrašenu sankama, pingvinima, jelkama…
Doček Nove godine se u ovom delu Evrope proslavlja na drugačiji način nego što sam do sada navikla, pa dobijam ukrašene čarobne ulice samo za sebe, bez preglasne muzike i pirotehničkih sredstava. Većina lokalaca najluđu noć provodi mirno, u krugu porodice, pa je već od ranih večernjih sati bilo teško pronaći otvoren restoran ili prodavnicu.
Ovaj put mi je to i odgovaralo, jer me je već sutra čekala nova neistražena destinacija u kojoj sam želela da uživam svim čulima, bez novogodišnjeg mamurluka.
Nepunih sat vremena od Strazbura nalazi se, po mišljenju mnogih, najlepši grad u Francuskoj – Kolmar. Prvi podaci o bajkovitom gradiću datiraju još iz 13. veka, kada je predstavljao raj za ribare zbog prisustva reke Lauh. Mnogobrojni kanali, mostovi, katedrale i trgovi su zaslužni za to što ga nazivaju i ,,Malom Venecijom”.
Osim na Veneciju, Kolmar jednim detaljom podseća i na metropolu po mnogo čemu drugačiju od njega. Naime, na samom ulasku u grad nalazi se Kip slobode. Replika njujorške statue napravljena je u čast vajara Frederika Bartoldija, koji je ovde rođen i tvorac je jedne od najpoznatijih stauta na planeti. Kolmar, kao i ostali gradovi ove regije, je često menjao ,,vlasnike’’, te se pored francuskih kroasana u pekarama prodaju i nemačke perece, a i oba jezika se mogu nazvati lokalnim. Oni stariji se sećaju i takozvanog alzaškog, koju predstavlja mešavinu dva pomenuta jezika.
Kao veliki ljubitelj pica, nisam odolela da ne probam i alzašku verziju specifičnog naziva-flamenkuhen. Tansko hrskavo testo prekriveno raznim začinima, sirevima ili grilovanim povrćem me možda nije ostavilo sitom, ali me je definitivno oduševilo ukusom.
Iako je Kolmar savršen izbor u bilo koje doba godine, predlažem ga kao nezaobilaznu destinaciju za novogodišnje praznike. Magija se oslobađa na svakom koraku, a zgrade koje podsećaju na ukusne kolače ukrašene fondanom me mame da kod svake zastanem i ne zaboravim da napravim fotografiju.
Mnogobrojni restorani i poslastičarnice čine da ulice mirišu na kuvano vino, cimet i vanilu. Dete u meni se probudilo i par puta su mi krenule suze od uzbuđenja i zahvalnosti što sam prvi dan 2018. provela baš na ovom mestu.
Posle Kolmara i Strazbura pomislila sam kako je teško da me bilo šta ponovo oduševi, ali onda na scenu stupaju još šarenija, ušuškana okolna seoca: Kajzerberg i Rikvir.
Prvo se nalazi između između proplanaka i vinograda, sa čitavih 3000 stanovnika i mnogo više turista. Glavno zanimanje ljudi koji ovde žive je vinogradarstvo, a selo je i nezaobilazna stanica na mapi vinske rute Francuske. U proizvodnji belog vino – pino grižia su najveštiji, barem tako kažu iskusni somelijeri. Novogodišnja dekoracija ni ovde nije izostala, a neke kuće izgledaju kao da će iz njih izaći Deda Mraz sa svojim vilenjacima. Na trenutak opet verujem…
Drugi dragulj ove vinogradarske regije, Rikvir, obilazim kada je Sunce već uveliko zašlo, ali ni to nije umanjilo njegovu lepotu i posebnost. Meštani Rikvira su mi se pohvalili da je njihovo selo već stotinama godina isto. Ulice su uske i dugačke, prepune vinarija, suvenirnica i restorana u francuskom stilu. Svaka kuća svetluca, kao da su se zvezde spustile na njih. Ono što mi je nedostajalo da upotpuni doživljaj je sneg. U glavi mi je bila slika Rikvira prekrivenog snegom koji bi se kao šećer u prahu posuo po raznobojnim kućama od čokolade i bombona.
Francuska je kao kontinent za sebe, svaka regija ima svoju istoriju, arhitekturu, kuhinju, pa i jezik. Alzas, iako površinski najmanji, oduševljava mešavinom kultura naroda koji su ga kroz vekove naseljavali, kao i gostoprimljivošću meštana. Sa radošću sam pisala o ovom putovanju sa koga sam u džepu ponela i malo magičnog praha, a sa nestrpljenjem iščekujem povratak u alzašku bajku… Možda sledeći put obučenu u cvetno prolećno odelo…