Jerusalim

Predajući sveti grad velikom vojskovođi, Balian je priupitao Saladina: ”Koliko vredi Jerusalim?”

Na to mu je on smireno odgovorio: ”Ništa!“

Udaljio se lagano, na svom konju, s osmehom na licu.

Vraćajući se svojoj nepreglednoj vojsci okrenuo se visoko podigavši ruke gromoglasno viknuvši: ”SVEEE!!!”

Ovog jutra, tačnije tog letnjeg praskozorja probudio sam se mnogo ranije nego obično. Iako krmeljiv i nenaspavan, ali kristalne bistrine u glavi neumiven i polugo, izašao sam na terasu hotela “Movenpick” u Akabi. Zapalivši prvu jutarnju cigaretu zadržao sam pogled u pravcu neugašenih svetala na drugoj strani obale koja su i dalje zanosno svetlucala u mraku. U daljini vide se obrisi Svete zemlje Izraela i njenog jugoistočnog letovališta Eilata. Još samo malo pa će zora odmotati jedan poseban dan u mom životu. U njemu ću probati da dokučim kako li je nastao sav taj molitveni nemir?! Znam, ovo jutro nije kao svako drugo i ne liči ni na jedno prethodno. Osvešćujem misao i celivam zoru u kojoj danas poklanjam sebe postajući jedan od mnogih hodočasnika koji samo traže svoj odgovor. Dok pakujem svoje “relikvije” spremam se za put i od silnog adrenalina ne znam jesam li avanturista prerušen u vernika ili jedan večiti putnik kroz vreme koji spontano kreće na svoje prvo hodočašće!? Možda će do kraja dana i sam Jerusalim ostati čista ezoterija za mene? Krenuo sam nepozvan u posetu jedinom gradu u kojem je sve počelo i ništa se još nije završilo. Znam, sigurno neće ni danas. Bez obzira na sve krenuo sam u epicentar tri religije. Sveto trojstvo koje i dalje muku muči ne bi li isklesalo svoj poslednji sveti mural ostavljajaći za sobom krvave tragove i neizbrisive ožiljke. Hoće li nešto ostati za mene? Da li ću se najesti malo bar njegove moći kao hijene pred sumrak posle velike gozbe lavova? Želim samo na tren dodirnuti njegov osetljivi “pupak sveta”? Za tako važnu misiju nemam puno vremena i na raspolaganju imam samo jedan, jedini dan. Pa šta čekam onda…

Moje putovanje započinje (ne)potrebnim zadržavanjem na granici više od sat vremena radi neophodne provere, ko sam, i koliko dugo ostajem? Na vizi u pasošu sve jasno piše! Na ničijoj zemlji između Jordana i Izraela prelazim iz jednog autobusa u drugi pod pratnjom do zuba naoružanih i namrštenih izraelskih vojnika. Pogledi su im vrlo neprijateljski. Kako su me već pretresli do gole kože setih se da sam pukim slučajem ostavio palestinsku crno-belu maramu u sobi. Kefija ludom srećom završi u hotelu! Ostade mi ova bela rezervna ešarpa kao utešna nagrada i jedini simbol otpora prejakom suncu. Kako hodamo ovih 200 m pešice osećam nelagodu. Kao da me izraelski vojnici isporučuju nekom. Treba li da me zamene na kraju mosta? Kao da me sprovode na streljanje? Osećam se kao Isus Hrist na Golgoti u pratnji Rimljana koji na leđima umesto krsta nosi samo crni ranac s vodom, bananom i majicom za presvlačenje. Kako hodam, gore u brdima vidim sve vrvi od mitraljeskih gnezda i punktova. Izraelski vojnici nešto mrmljaju u bradu i drže puške na gotovs. Samouvereno ne skrećem pogled. Znam da ih nerviram, dok igram na tankoj žici koju kontrolišem pobudom istine samo jednog putovanja. Stižem napokon na punkt za prelazak na drugu stranu.

Priznajem, ovih 200 m je trajalo kao večnost! Prelepa carinica prevelikih crnih očiju, ne baš tako ljubazna, u plavoj kućici prljavog i naprslog stakla, u minuti saznaje sve o meni. Pita me jesam li Jevrejin i odakle mi ovakvo prezime? Listajući pasoš vrlo sumnjičavo diže pogled na mene. Zumira mi zenice, ćuti i ne progovara, pa nastavlja. Hipnotiše me svojim lepim očima, ali ne popuštam i ne odajem tajnu njene zarobljene viskoznosti, čak ni poslednjom svojom grimasom. Ne odajem ga ni kapljicom znoja koja mi curi sa čela od prevelike vrućine. Kao da mi čita misli provalivši da podržavam Palestinu. Piše li mi na licu ili i to stoji u pasošu? Nije prošlo mnogo, a već izgovara sveta imena Živanu i Lazara, spominjajući moje dedu i babu. Da li me je kukasti nos tako brzo odao, koji podseća na jevrejski iz profila? Auuu, ala radi Mosad i neverbalnom komunikacijom. Šljaka punom parom i stvarno se ne šali. Svaka čast! Ipak joj šaljem osmeh na kraju. Kiselo ga uzvraća, ali ga ipak vraća nazad u duetu sa pasošem. Ja sam tu da ti srušim stav i da bar malo ulepšam i tebi dan. Ee, dušo moja lepa, kad’ sam ga od tebe iskamčio, zaista sve mogu! U relativnom strahu i u satiričnom tonu završi se i ova saga prelaska granice gde napokon ulazim u državu Izrael. Predveče se strogo zatvara granica i ne sme se zakasniti ni minut, bukvalno. U suprotnom ostaje se na izraelskom tlu sve do 7 sati, sledećeg dana. Vidimo se tačno u 19:00, ništa ne brinite stižem! Najavljujem sebi jedan dug i paklen dan. Daška vetra nema, a nije ni osam ujutru.

Na ovom svetom putu od 320 km do Jerusalima prolazim niz vrlo važnih znamenitosti. Kraj pustinjskih, kamenitih planina i oaza saznajem da su se po starozavetnom predanju baš ovde usput nalazili čuveni gradovi Sodoma i Gomora. Slušam priču o njima iz autobusa. Izlazim i slikam ove vrlo obične pustinjske planine koje nevešto glume živu scenografiju nekadašnjih naseobina. Na putu ka Jerusalimu imate priliku da posetite i Jerihon, najstarije živo naselje na svetu. Čuveni grad greha (po biblijskom verovanju) star 8000 god. Kako se konstantno penjemo i spuštamo svetom zemljom ka Jerusalimu u daljini zapažam brda opasana zidinama i žicom. Prisustvujem tužnim scenama jednog zarobljenog naroda, Palestinaca. Da li je moguće da neko ko je u istorijskom kontekstu relativno skoro tako mučno propatio zadaje sličnu patnju drugome?! Meni je to zaista neverovatno. Uskoro stižemo na obalu Mrtvog mora sa izraelske strane koja sa visine više podseća na ogromno jezero. Prolazimo En Bokek, veliki hotelski kompleks gde se obično zaustavljaju turističke grupe. Ostavljamo En Gedi oazu i posle skoro pet sati biblijske vožnje konačno stižemo u sveti grad Jerusalim.

Negde oko podneva izlazim iz autobusa i krećem se pod nevidljivim paklenim plaštom vrućine. Prosto se pitam, postoji li ovde uopšte utočište vode za moja isušena usta u zemlji vrelog kamena i sunca? Jerusalim u prevodu znači “grad savršenog mira” i predstavlja jedno tužno mesto od pola miliona stanovnika koje je sve doživelo – samo još mir nije. Shvatam, imam jedinstvenu čast da ga obilazim u kratkom intermecu izmedju dva nova rata.

Prolazimo pored zidina koje je gradio niko drugi no osvajač Beograda, Sulejman Veličanstveni. Ceo prizor zidina, kao i Davidova kula, neodoljivo podsećaju na Kalemegdan i Despota Stefana. Pustimo sada moje izlive fatamorgane Beograda obložene istorijom i nepotrebnim udarom nostalgije. Najsvetiji grad Jevreja, treći sveti grad Muslimana (posle Meke i Medine). Sveto mesto podjednako važno Jevrejima, Hrišćanima, Palestincima i ostalim mnogobrojnim konfesijama. Jerusalim je opisan u Bibliji i u Talmudu, svetoj jevrejskoj knjizi. Košnica starog grada nastala ukrštanjem njegova četiri glavna dela (jermenskog, jevrejskog, hrišćanskog, muslimanskog).

Spuštam se do centralne pulsirajuće tačke – Zida plača, odnosno Zapadnom zidu kako ga nazivaju Jevreji. S uzdignute pozicije gradskog jezgra prolazim kameni, poluotvoreni hodnik i kontrolni punkt sa skenerom. Izlazim na stepenište koje se spušta prema platou i impozantnom zidu gde stajem u veliki red. Visoko sa stepenica prvi put vidim deo platoa koji je uzdignut. Na njemu je čuvena džamija Al Aksa i zlatna kupola na steni koje su pod kontrolom Muslimana. Sudar vera oko jerusalimskog kamenja na tako malom prostoru stalno se preplitao kroz istoriju. U ovom gradu Jevreji su prisutni više od tri milenijuma i razumljivo je da Jerusalim smatraju svojim najsvetijim gradom na čijem je platou utemeljen monoteizam, tj. verovanje u jednog boga. Taj deo platoa sada drže Muslimani isto tako smatrajući ga svojim. Zid plača, predstavlja jedini sačuvani deo zida starog Solomonovog hrama koji je gradjen i rušen dva puta, u kome se nalazio čuveni starozavetni kovčeg sa Deset Božjih zapovesti ili Dekalog. Dolaskom Rimljana hram je do temelja srušen i od tog doba Jevreji se mole na ostatku zida žaleći za izgubljenom svetinjom. Jevreji iz celog sveta dolaze bar jednom godišnje. Kada dočekate svoj red, kao ja sada i nadjete se konačno ispred, možete uzeti papir i olovku i napisati jednu želju ubecivši je u mali rub zida. Verujete li snažno u nju ostvariće vam se, kao i sve u životu.

Na ovom mestu, uostalom, kao i u celom Jerusalimu, srećem mnogobrojne haside. Ultra-ortodoksne Jevreje prepoznatljive po svom stilu oblačenja (crna odela, bele košulje, crne cipele, sa belim ili crnim čarapama, karakterističnih cilindričnih šešira). Gledam kako se mole i prosto ne verujem! Ubrzano hodaju čitajući svetu knjigu Talmud, naglo menjajući pravac kretanja. Izgovaraju svete reči na sav glas kao mantru koja podseća na jecaj. Dok šetaju deluju pomalo ljutito i unezvereno. Potpuno su nezainteresovani za spoljni svet. Kao da se odbijaju od uskog zida platoa hodajući vrlo dezorijentisano držeći se svoje nevidljive maršute. Neverovatna količina emocija uprta u veliko parče od kamena. Pomno pratim sa koliko snage i volje usmeravaju energiju prema zidu. (Prosto se pitam, kako li je ovaj zid samo izdržao tolike milenijume ne oživevši?) Kao da će u svakom trenutku udariti u mene, ljude okolo, češkajući me svojim mirišljavim loknama u prolazu. Njihova putanja je sada i moja putanja. Ukrstili smo se. Uopšte mi ne smeta što su toliko glasni. Samo njima smeta što sam ja toliko tih. Onako kostimirani i duboko posvećeni liče na šetajuće glumce neprestano ponavljajući monolog svog životnog komada koji se kolektivno zove tragedija. Jedinstvo, sloga i zajedništvo! Pa njih je samo vera održala svo ovo vreme. Takva snaga duhovne misli me obuzima i fascinira. Suze pomešane znojem mi same naviru na oči! Slan, lepljiv i večno otvoren za istinu.

Nešto, iznenada, kao da me probode k’o mačem. Zavrte mi se u glavi i ceo plato se zaljulja oko mene ili ja oko njega?! Odjednom, uopšte mi nije dobro. Sve mi se zbućkalo u stomaku. Hvatam se za glavu da se ne onesvestim. Iznenada mi se ceo točak vremena preokrenuo u sekundi. Što od gladi, umora i vrućine, što od prejakih emocija možda i suvišnih znanja na tako malom, a vibrirajućem prostoru. Padam na kolena u jednom uglu skrivenom od sunca, vernika, avanturista i čudaka kao šta sam ja. U glavi mi zuji rapsodija prošlosti svih mogućih istorijskih nepravdi i epoha spakovanih u ova četiri zida. Holokaust, Palestina, Jermeni, Srbi i Hrvati i sva kolektivna ludila. “Ludače, smiri se, ovo je samo jedan glupi, poveći kamen!”- uzaludno sam se tešio. Prekasno, film u meni se već uveliko odmotao. Ovaj prokleti zid kao da glorifikuje istinu o svemu i iskreno ih opevava. Rukama ga držim čvrsto da se ne sruči na mene. Da se ne stropoštam u nepovrat prejakih energija koje me vuku u ponor spoznaje koja mi razjeda dušu. Čvrsto držim istoriju sopstvenim rukama da se ne strovali! Umesto vazduha međ’ šupljinama zida kao da čujem poplavu glasova svih mogućih nesrećnika koji nadiru kao pepeo vremena!

Osećam se kao Oskar Šindler na kraju lične tragedije i sopstvene liste suvišnih emocija koje me uvek tako lepo same pronađu! Predajem se bešumnom umiranju na javi gde sve prolazi kroz moju imaginarnu vrpcu životnog filma! Kao i obično, počinje borba večnih stanara moje duše – andjela i demona. Opet je iz mene progovorio moj balkanski melez koji ih u trenutku miri! “Zlikovac” u meni, večno zakopan na ničijoj zemlji, samo se oglasio, svestan važnosti mesta na kojem se nalazimo. Psujem ga u sebi, kidajući jedinu preostalu majicu, diveći i čudeći se ujedno ovoj svetinji. Volim je i mrzim u istom trenutku! Udišem je, ne bi li se nagutao prejake kolektivne spoznaje. Udišem ovaj zid ne bi li progutao nevidljivi grumen sudbine koji miriše na tamjan pomešan smolom. Svi smo sada uvezani. Živi i mrtvi, prosvetljeni i oni što nisu, srećni i nesrećni u pravdi i nepravdi jednog malog čoveka smeštenog na svetom ćošku! U začaranom krugu sastavljenog od istina i laži! Eto ljudi, to vam je ukratko Zid plača. Istina i suština tajnog zida plača kojeg nema na guglu. Možda je ovo isuviše za mene?! Posle izvesnog vremena nekako nalazim balans sa sobom i spas u vreloj, ustajaloj vodi iz ranca. Kao prognanik sedim i gledam u jednu tačku. Ustajem lagano sakupljajući sebe po ćoškovima istorije. Pronalazim snage nastavljajući tumaranje tajanstvenim gradom.

Zaprepašćen i pomalo iznemogao penjem se na Golgotu i posećujem najvažniju Hrišćansku svetinju na svetu. Pa ovde je nekada postajalo samo brdo, brisani prostor i jedan veliki krst?! Unezveren gledam zatvorene zidine Crkve Svetog groba koje stežu moju dušu čvršće nego zmija Boa. Ništa ne podseća na desetine filmova odgledanih na ovu temu. Presveta gradjevina nalazi se na samoj Golgoti, brdu Hristove Kalvarije. To mesto je u prvom veku bilo napušteni kamenolom van jerusalimskih zidina, a oko njega je bilo smešteno groblje čiji su ostaci i danas vidljivi. Potom Rimljani na ovom mestu grade kompleks hramova. Vlasništvo nad čitavom crkvom je i dalje zajedničko. Pravoslavno, katoličko i jermensko i za neke njene delove je tačno određeno i kome pripadaju. Tako je sama kapela sa Isusovim grobom zajednička kao i okrugli prostor oko njega. Prosto ne verujem da sve ovo uopšte mogu i smem da dodirujem, a ujedno i slikam. Kao da sam u potpuno drugoj dimenziji, ljudi moji! Možda je sve ovo samo ostavština mog nezavršenog sna od sinoć i počinjem da izvlačim misli iz svoje podsvesti u srcu molitvi međ’ stotinama ljudi, vernika, turista i veliko-crkvenih službenika.

Odlazim iz ove svetinje sav naježen nenarušavajući milenijumski spokoj. Napokon pravim pauzu za neophodni ručak u jednom restoranu u Grčkoj četvrti do kojeg ne znam ni kako sam stigao. Odlazim do Hurva Sinagoge koja je trenutno u rekonstrukciji. Poznata je po velikom i polukružnom luku. Aškenaz, rabin, Juda Hassid začetnik izgradnje sinagoge ostavio je nezavršenu građevinu koja će se kasnije kroz istoriju boriti za svoj opstanak. Nastavljam sa svojim svetim danom i istražujem malu jermensku četvrt. Saznajem da su bili prvi narod na svetu koji su proglasili Hrišćanstvo zvaničnom religijom, i u Jerusalimu su prisutni već skoro dve hiljade godina. Nesalomivo se drže svojih običaja i jezika, trudeći se da kao verska manjina opstanu, ne stajući ni na čiju stranu.

Za kraj ovog “svetog izleta” pronalazim mir nadomak grada na jednom uzvišenju sa kojeg se pruža fantastičan pogled. Ovde se prelama čitava panorama Jerusalima. Nalazim se na jevrejskom groblju gde se sve beli od mermera i uzavrelog sunca. Posmatrajući velelepne zidine, Jerusalim izgleda kao da je sav od kulisa napravljen. Odmeravam sve njegove kupole i zidine kao i silne maslinjake u brdima. Koliko ih je samo ovde u srcu pustinje, ne zna im se broj. Konačno, gledam grad savršenog nemira u savršenom miru. Ćutim, ne progovaram više ni sa samim sobom. U glavi revidiram smisao tri velika proroka koji u vrtlogu vremena i dalje neprestano propovedaju molitve prizivajući svoje bogove. Slušam kako se dopunjuju dok izgovaraju poslednji zvuk tišine. Sveto trojstvo religija se na kraju kao muzička kutija samo spakovala u fioku sećanja. Tamo gde joj je i mesto. Duboko u mom srcu.

Potpuni ekvilibrijum gde sada sve već izgleda kao u raju prekidaju mi glasovi koji podsećaju na plač. Trgnuvši se, ugledao sam jednog hasida koji je uveliko završio pomen svojim pokojnicima. Prilazim mu polako u nadi da neće pobeći od mene kao njegovi sledbenici danas kod zida plača. Imao sam sreće.  Kao i uvek najlepše stvari ostaju za kraj. Pričam mu ukratko o svemu što sam video i doživeo. Poveravam mu se. On mi saopštava kako će jednog drugog letnjeg dana veliki Mesija opet provaliti zidine Jerusalima kroz jedinu, zatvorenu i zazidanu kapiju koja se sa proplanka vrlo jasno vidi. “Koji mesija i kome on pripada?”- zapitah ga zapanjeno. “Kada će se to desiti?” Da li priziva novi rat ili večno spasenje? Kome li je samo ostavio odgovor na ovo pitanje, jer ga nisam dobio!? Stranac ovog letnjeg, paklenog dana prozborio je još nešto na hebrejskom tiho napuštajući groblje. Pravi stranac samo ja mogu biti ovde! Tu je srž izleta i ovog predugačkog dana, kao i mog bunovnog jutra. Sušta istina i paradigma ove podeljene zemlje, a ujedno i celoga sveta. To je ta tajna nebeskog kraljevstva koju ni Saladin nije rešio. Taktika opstanka nepomičnog ratnika, koji i dalje sedi čvrsto na svojoj zemlji prikovan sa svojih deset života kao pošasti svojih zapovesti. Jerusalim će i sutra nemo ćutati davajući pitanja bez odgovora.

S tom mišlju napuštam sveti grad želeći mu da ovaj dug i nezaboravan dan što duže proživi u miru. Odlazim s ovog haotičnog brda prepunog nemira, suprotnih energija i uverenja. Ostavljam za sobom sve te vernike i ratnike svojih bogova. Pitam se da li sam uspeo bar na tren da dotaknem njegov najosetljiviji deo? Da li sam dodirnuo pupak sveta! U glavi mi odzvanjaju sve tri religije, svetinje i sakralne gradjevine kao neugašene aveti koje se i dalje nemilosrdno bore za duhovni prostor i prevlast na sunčanom, sivomaslinastom proplanku okruženom pustinjom. Borim se i sa najvećim svojim neprijateljem, koji je i ovde naravno proradio. Borim se sa samim sobom pronalazeći Boga ponovo u sebi! Time rekonstruišem dan i pravim siže sastavljen od glupih religija. Zatvaram svoj krug ubeđenjem da su sve religije sveta izmanipulisale pravu, iskonsku veru u čoveku, onu koju dobijamo rođenjem u kolektivno nesvesnom. Uvidjam da su i nastale u prečniku malo većem od sto kilometara. Kakva ironija života. Ostavljam Izrael zakopan u sećanju kojim ću zauvek arhivirati ovu neobičnu zemlju. Znam, nisam uspeo da ga doživim u potpunosti, pogotovo ne od 7h do 19h.

Ponovo sam sebi potvrdio jednu neosporivu činjenicu i po ko zna koji put cementirao svoju svetu misiju! Putovanja jedino mogu da mi podare neizbrisivu istinu. Nemaju cenu i ništa, ama baš ništa, na svetu se ne može porediti s njima! Suštinu i priču o jednom poučnom danu prepunom katarze. Šta sve može stati u njega! Dok ovo pišem mirim se sa konstatacijom da smo mi putopisci kao i glumci. Duboko u nama ostaju i žive reči neizgovorenih slika kao glumcima likovi tumarajući po duši posle najboljih predstava. Da sam u ovom životu kojim slučajem postao glumac Jerusalim bi bez sumnje bio moja životna monodrama.

Pratite Branislava Jokovića CLICK-om na link

BALI – Keep calm and wear a sarong part 07

prethodnih 6 postova pronađite u blog feed-u…

DAY 04 NOVA godina, STARE odluke…

Dugo smo se – i u miru – izležavale u krevetu prije nego se odlučile pokrenuti. Bio je to jedan u šturom nizu poklona koje smo sebi odlučile pokloniti za Novu godinu. Razlog zašto smo iz kreveta iskočile u 10:12h bila je isključivo činjenica da doručak traje do pola 11. Gladne nismo bile, no zašto propustiti?!

Pri silasku susrećemo članove grupe s kojom smo na Bali doputovali, a s Mladenom dogovaramo razgovor uz kavu – samo da uzmemo doručak prije nego nam zalupe vrata restorana pred nosom.

“Vi, brate, niste normalne, pa kako ste sve to uspele da vidite?” – promijenio je retoriku od neki dan kad je bio uvjeren kako naš plan obilaska ne drži vodu. ” Show, trebaju ovi naši iz agencije da vas uzmu za vodiče!” – dodao je smijući se.

“Sve se može kad se hoće, Mladene… ili kad si lud” – primile smo šalu.

“Prije da je ovo drugo!” – konstatirao je ispijajući kavu.

“Zasigurno” – konstatirala je i Copri.

“Nego, ekipa, što ćete večeras?”

“A kaj je večeras?!” – ubacila se Anchy pomalo razočarana što jutros nije ugrabila svoj prženi doručak.

“Ti to mene cimaš, purgerice?” – provocirao je Mladen.

“Ha?! Pa fakat te pitam!” – branila se Anchy.

“Alo bre, pa najluđa noć u godini. Planiramo žurku svi zajedno na cool mjestu. Mora da idete s nama” – stvarno se trudio.

Činjenicu da je danas Stara godina u tom trenu nije zaboravila samo Anchy, zaboravile smo sve tri. Toliko o tome da smo na Bali došle isključivo u cilju najluđeg provoda u ovoj noći. Ok, pregrubo je reći zaboravile, al’ smetnule s uma jesmo. No tko još zna koji je dan ili pak sat kada je na godišnjem?

“U planu je zajednički izlazak u klub nedaleko Kute koji priprema fora doček.” Pokazao nam je nekoliko fotki ambijenta koji je na slikama bio primamljiv, djelovao kao manji resort (što vjerojatno i je), okružen šumom, s izlaskom na plažu.

“Ne padamo baš na kolektivnu euforiju, Mladene, a ni neka fensi mjesta, nismo zato tu!” – ubacila sam se.

„Prostor je ogroman“ – dodao je – „s puno šankova, hrpom bazena i provjereno dobrom atmosferom. Mora u toliko hektara da nađete nešto za sebe! Malo nam je frka kako ćemo do tamo, jer nas je puno, ali smislimo do večeras. Ne prihvaćam ne, a čekamo vas na zagrijavanju uz bazen na vrhu hotela oko 20h.“ – bio je pomalo bossy.

Ok, faco primile smo na znanje, smislimo i javimo. Bazen kojega je spominjao otkrile smo večer prije, ušuljale se kroz požarni ulaz sa Smirnoffom u ruci i isprobale ga kada je za pristojne (i sve druge) goste već odavno bio zatvoren.

I dok smo pozdravljale Mladena prišli su nam Sanja i Pero, također dio naše grupe. Nismo ih dotad poznavale niti s njima komunicirale. I oni su dočuli kako otok istražujemo samostalno, zanimali su ih detalji i poneki kontakt kako bi i sami pokušali isto. Naš razgovor čuo je još jedan par iz grupe i uključio se u razgovor.

” O vama kruže urbane legende…” – našalili su se.

“Primjećujemo!” – dodala je Copri.

Razgovori i preporuke što vidjeti, a bez čega se može, zaokupirali su preostalo dopodne. Društvo je bilo ugodno pa nismo ni shvatile gdje je vrijeme pobjeglo…

„Hajmo švrljati Kutom, a poslije na plažu” – predložila je Anchy.

Tako je i bilo. Po najvećem “zvizdanu” šetale smo ulicama Kute, koju do tada pošteno nismo ni vidjele. Na prvi, čak ni drugi pogled (te ni bilo koji sljedeći pokazat će vrijeme) nismo bile preoduševljene gradom pa razgled ni nije bio prioritet. Osim što je turistički raj, pun brojnih kafića i restorana, Kuta ne nudi mnogo. Naselje je to smješteno uz nekoliko, navečer potpuno zakrčenih, cesta, a osim spomenutog sadržaja i plaže prema kojoj uskoro krećemo, veće atrakcije tamo nismo zamijetili.

“Ajme, masaža, dakle, ja moram!!” – zapazila je Copri reklamu i pretrčala cestu uz dernjavu da je pričekamo za plažu.

Viknule smo da nas potraži u sobi, gdje planiramo odmoriti do njezinog povratka. Anchy i ja malo smo još kružile okolo i krenule u pravcu hotela. Vruće je! Ljenčarile smo laprdajući gluposti kada je u sobu – kao oslobodilački ratnik – uletjela Copri. Masaža je za našu (a sada i vašu) informaciju bila jeee*** i bilo je ovo najbolje uloženih 25kn. 25kn – zabezeknula nas je?!?! Oh, da, zvučala je pobjedonosno. Pa kada je već tako možda se i same odlučimo investirati, smijale smo se nas dvije.

Na brzaka smo pobacale stvarčice u torbe i spustile se na plažu, koja, baš kao ni Kuta, iskreno ne očarava. Možemo razumjeti da smo do sada vidjele popriličan broj rajskih plaža (pa kriteriji postaju viši) ili pak da možda nismo pogodile tajming, sezonu, dan ili već ono “nešto” što je potrebno da dojam bude drugačiji, ali nismo bile impresionirane. Da je dugačka to je istina, no, kad bi me netko pitao da je opišem u nekoliko riječi (oprostite svi pristojni jezici svijeta) sažela bi to u nekoliko riječi. Puno – poprilično smećem zaprljanog – pijeska, dvostruko više ljudi, a ubacio se tu i jedan “Hrelić” na kojemu ne manjka ničega. Stanovnici hrvatske metropole, kao i oni udaljeni od nje, shvatit će o čemu pričam. Mjesto je to na kojem u istom trenu možete sjediti ili oni hrabri zaista na vlastitu odgovornost (i plaćeno putno osiguranje) ležati na pijesku i nadati se da vas netko nehotično neće nagaziti. Možete kupiti vodu, sok, pivu, koktel i ostali alkohol, poneku drogu, sunčane naočale, kebab, prženu tjesteninu, kokice, sunčane naočale, ulje za sunčanje, marame, šešire (što sam na kraju kupila i sama), zidne slike, tepisone, kauč, konja, majmuna ili pak napušteno dijete. Uz to, neodoljivo podsjeća na plaže na kojemu su upravo iskrcani, tajno prokrijumčareni azilanti, jer većina naroda uopće ne izgleda kao da tamo želi biti. Gruba sam, priznajem, no da smo uživali u ljepšim plažama prije, ali i poslije ove – jesmo.

Kuta beach

“Želim surfati!” – prekinula je naše sarkastično komentiranje Anchy.

“Isuse, od ovih distrakcija more nisam stigla ni škicnuti!” – Anchy me podsjetila baciti oko na ocean s naše lijeve strane!

“Sad i tu ćeš surfat?” – čudila se Copri.

“Da, onaj lik tamo mi je simpa, sve mi je objasnio, želim kod njega!” – komentirala je i vrlo brzo ugrabila prvu dasku.

„Preživi! Do kraja ove godine ostalo je samo par sati, a treba nam u CV-u” – hrabrile smo je.

Zapravo njeno surfanje bio je jedan od highlightova dana. Zabavila nas je svojim pripremama, a kasnije i surfanjem, baš kao što je zabavila i dobar dio plaže. Anchy je posebno zanimljiva i blesava osoba koja malo koju personu ostavlja hladnokrvnom. Nazivam je dobrim duhom svakog druženja i teško se uz nju osjećati loše. Ni danas to nije bila iznimka. Popratila sam njenu avanturu kamerom, dok je Copri uživala u pogledu na obe, nepomično ležeći na improviziranoj ležaljci, nakon što je s neugodom odbila brojne grupe i obitelji s ponudama da se slika s njima.

Anchy se surfanjem, kao i Arijem (svojim instruktorom), zabavljala otprilike pola sata, nakon čega je iz mora izišla poprilično umorna, ali sretna. I izudarana, a posljedice toga osjećat će još danima poslije. Svejedno, to je neće spriječiti da o ovome nastavi pričati još tjednima.

Pričekale smo da se osuši, koliko je to bilo moguće na izuzetno vlažnom zraku, a potom odlučile potražiti ručak u jednom od brojnih restorana uz plažu. Izgledom ne mame osobito, ali mirisima, pogotovo kad si gladan, svakako. Pogodile smo tajming – upravo u trenutku kada smo se smjestile i odabirale hranu spustila se kiša. Naša prva kiša na Baliju. O jednoj, ipak jačoj, pisat ćemo u narednim postovima, a sjećati je se dovijeka.

Bali nije otok koji se previše opterećuje kišom. Naš improviziran restoran, prokišnjavao je na sve strane. Sklupčale smo se pod plastikom koja je glumila krov i nekako ostale polu-suhe. Gladne ostale nismo, to je bilo sigurno. Dok nas je glavno jelo zadovoljilo mirisom i okusom (osim jedne namirnice na mom tanjuru koja je ostala nedetektirana do danas – no tako to ide kad odabireš lokalno), palačinkama nismo bile impresionirane. Na povratku u hotel skrećemo u trgovinu i kupujemo kekse. Ok, popravni ispit je uspio.

Ići ili ne ići s ekipom na proslavu Nove bila je tema sljedeće debate koju smo vodile svaka iz svog kreveta. O svačemu se tu raspravljalo – koliko je daleko, što ako nam se ne svidi, kako ćemo tamo, kako opet doma, promet, ljudi, muzika… Jedina činjenica o kojoj se nije trebalo diskutirati bila je ona da nam se realno nikuda ne ide! Kompliciramo, zaključile smo… idemo i točka…

Pripreme za “najluđu noć” bile su vremenski jednake onima za odlazak u trgovinu i mislim da, ukoliko zbrojite vrijeme koliko je bilo potrebno svima trima, nismo premašile sat. Smiješno je to u usporedbi s nekim prijašnjim vremenima kad je i odlazak susjedu bio ceremonija. Starost? Ili zrelost?

“Gdje su ono oni?” – pitala je Copri.

“Gore, na bazenu.” – odgovorila je Anchy.

Nas dvije bile smo spremne i dobile zeleno svjetlo od Copri da krenemo prema bazenu našim starim uhodano-zabranjenim putem „samo za zaposlenike“. Pridružit će nam se. Otvorivši vrata koja vode prema izlazu na bazen, nabasale smo direktno na roštilj i debeljuškastog polugolog roštilj majstora, izgledom stanovnika ovog kontinenta. Da razjasnimo, kad kažemo roštilj ne mislimo na već postavljenju večeru, već doslovno roštilj na kojem se pržilo meso, postavljen direktno na “ulaz”! Opravdano, to je izlaz u slučaju opasnosti (tsunamija) i nitko ga ne koristi. Mislili su domaćini Eventa. Krivo, dokazale smo mi.

Baš kao što smo krivo odabrale i lokaciju. Na krovu se naime skupilo neko kosooko društvo, a članovima naše grupe nije bilo ni traga. Našli smo ih u prizemlju hotela nekoliko minuta poslije, a potom je nas pronašla i Copri kojoj smo kroz smijeh ispričale što smo upravo doživjele, a priznala je i ona sama isti susret.

Sličnu priču imali su Mladen i Ilda te neki drugi članovi ekipe. Shvatili su da je bazen pod okupacijom naroda Dalekog Istoka pa se spustili u predvorje hotela. Promjena lokacije nije utjecala na atmosferu, a kroz neko vrijeme okupilo nas se poprilično.

Mladen i Ilda nabavili su Jack Daniels, ostatak nas Colu, još nekog alkohola, i bili smo kompletni. Tu večer pošteno smo se napričale s Ildom o životu u dijaspori i mogućnostima rada u dalekim zemljama. Ona je imala volju (jer na Baliju je isključivo zbog Mladena), mi iskustva i bila je to savršena formula. Osim što smo premašili zadano vrijeme za krenuti prema klubu, izgubili smo i svaku šansu da ulovimo prijevoz skuterima do tamo. Ok, njih smo i mogli prežaliti, do Changgu-a ima i više od pola sata vožnje, a traumu sa skuterima od neki dan konačno smo potisnule. No, prijevoz nam stvarno treba, a što više odgađamo opcija je sve manje.

“Ništa ekipa, hajmo ovako, naručujemo taksije pa kako dolaze upadajte u njih i vidimo se tamo!” – predložila je Ilda.

Nismo se ni snašle, a Ilda nas je već ugurala u prvi taxi koji je stigao. Sjećam se da nas je bilo 6, zajedno s vozačem koji ovim brojem nikako nije bio sretan. Ali mi jesmo. I, iako se s curama iz auta prije, a bome ni poslije, nismo naročito družile – u vožnji smo se zabavile.

Otprilike pola sata kasnije stigle smo do La Brise. Mladen, kao ni fotke, nije lagao/le – mjesto je zaista izgledalo super. Dugački osvjetljeni drvored na samom ulazu, skrivena zdanja i puteljci u šumi od kojih svaki ima namjenu i ništa nije slučajno, šankovi različitog sadržaja, kaskadni bazeni, puno palmi, glasne muzike, raspoloženih turista… Kad smo kod muzike, ona i nije bila moj đir, ali već poduže vremena ne izlazim, pa je pitanje gdje u ponoć na Staru godinu uopće mogu čuti ono što slušam. Vrludale smo, skenirajući prostor kao i ekipu.

La Brisa, beach restaurant

“Stigle ste” – prišli su nam Sanja i Pero.

„Da“ – nadglasavali smo se sa zvučnicima kvadrature moga iznajmljenog stana na Ferenščici. Oni su do ovdje stigli prvi, skuterom iznajmljenim ranije tog dana, a s kojim u narednima koji slijede planiraju istražiti otok. Zapričale smo se s njima, kad se pred nama stvorio Mladen i pozvao nas među ostatak pridošle ekipe.

Između druženja, istraživale smo prostor i nabasale na izlaz prema plaži. Na trenutak sam zastala iskreno uživajući u pogledu na ocean obasjan mjesečinom. Ima nešto u tome da više nikad nisi isti kad jednom vidiš mjesec kako sja na drugom kraju planete – shvatila sam davno, večeras još jednom potvrdila…

Bližila se ponoć i vratile smo se među ekipu. Očekivale smo odbrojavanje koje se nije dogodilo, ali vatromet je zato bio poduži. Uspjela sam ga uhvatiti kamerom nekoliko minuta nakon početka, tek nakon što sam izgrila i izljubila cure. Ranije te večeri odlučila sam Novu dočekati posvećena njima dvema koje volim, radije nego mobitelu i snimanju. Onome što vrijedi ispred onoga što blijedi.

Ostatak noći provele smo u čestitarenju, druženju s dijelom ekipe, a oko 5h ujutro zaključile da je dosta i krenule prema izlazu. Nismo ni slutile da ćemo u pokušaju nalaska taksija izazvati “Okršaj kod OK Korala“. Naime, uletjele smo u taxi koji očito nema dozvolu voziti tamo, svjedočile masovnom puču ostalih taksista koji su nam zapriječili put i jedva, zajedno s vozačem, izvukle živu glavu.

Bilo je lijepo vidjeti kako se približavamo Kuti. Hotelu. Sobi. Krevetu.Tu sam noć/jutro prije spavanja na balkonu zapalila cigaretu gledajući u nebo dok su cure već debelo spavale.

Nova je godina, Provincijalko, što si želiš u ovoj?! Ne mnogo, samo jednu novu godinu ispunjenu starim, ponešto obogaćenim, odlukama… da smo zdravi i da nam je ljubavi…

Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima

Zrno po zrno, kamen po kamen, lira po lira, pijaca i popust

Grand Bazaar, Istanbul

Od davnina postoji neka magija koja obavija Istanbul i čini ga jednom od najlepših, a i najpopularnijih destinacija za posetiti.

Stara pesma kaže:
“Od Slavije podjoh jednog dana ja,
Autobus vozi do Istanbula.
Ostade Beograd iza mene tad,
Ja upoznah Tursku i Istanbul grad “
Put u Istanbul-Predrag Živković Tozovac
( https://youtu.be/SoSyXeNr99o )


Tako nekako je bio i moj put u ovaj ogromni grad, pun života, kontrasta, nelogičnosti, paradoksa i lepote. Površina na kojoj se grad prostire, kao i sama veličina istog su neopisive rečima- okvirno oko 20 miliona ljudi, razbacani na dva kontinenta, zaglavljeni u saobraćajnoj gužvi i svojim životima. A grad raste i raste svakoga dana više i više, uklapajući staro i novo kao najbolji set lego kocki. Nemoguće je opisati Istanbul u jednom tekstu, zato ću pisati o njemu deo po deo.


Jedna od definitivno najzauzetijih destinacija u Istanbulu jeste Grand Bazaar ili Kapali Čaršija. Bazaar je napravljen nedugo posle osvajanja Konstantinopolja 1455. godine, kao građevina posvećena trgovini tekstila, a u narednim godinama je pijaca toliko napredovala da je prerasla u Grand Bazaar. Bio je centar trgovine u Otomanskom carstvu.


Ovo je jedna od najstarijih pokrivenih pijaca na svetu, sa preko 4200 tezgi i radnji. Jasno vam je da razgledanje ili kupovina ovde može potrajati danima, tako da pre dolaska morate dobro odmoriti i spremiti se za ovu avanturu.
Pijaca izgleda kao mesto iz “Hiljadu i jedne noći” i uticaj Orijentalne arhitekture je neverovatan. Osećate se kao da ste zakoračili u bajku.


Na Kapali Čaršiji možete pronaći bukvalno sve (što bi rekli naši ljudi – od igle do konopca) – najrazličitije proizvode od kože, drveta, keramike i bakra, suvenire, nakit, jakne, začine, torbe i kofere, tkanine, obuću, kostime za trbušne plesačice, prženi kesten i ušećereno koštunjavo voće, razglednice, čajeve, ukrasne tanjire, čajnike i setove za čaj, džezve za kafu, nargile, a ako vam se posreći i Aladinovu lampu (ako ne original onda sigurno najverniju kopiju).

Dolazak na Kapali Čaršiju znači naoružavanje strpljenjem jer ćete kao turista iskusiti “dranje kože sa leđa”. Lira kao valuta ovde ne postoji, euro i dolar su sultan na ovom području, tako da malo edukacije pre dolaska ovde nije na odmet. Kada kažem edukacije, mislim na činjenicu da morate biti sigurni da lira ipak ima poslednju reč, bez obzira što su braća euro i dolar malo jači u odnosu na turskog rođaka. Mnoštvo kafića krasi Bazaar, i ukoliko se umorite od beskonačne šetnje, možete uživati u čaši crnog čaja i odmoriti se.


Osobinu (jer ovde je to bukvalno karakterna crta) koju morate usavršiti jeste cenkanje. Ovo je jako važna stavka u trgovinskoj kulturi Turske. Cenkanje je nešto poput umetnosti. Ukoliko dodjete u radnju ili pijacu koja nudi mogućnost “prebijanja cene”, bićete izazvani da se nosite sa nekim od najboljih trgovaca na svetu te im samim tim morate ukazati poštovanje i cenkati se. Odbijanje ovog rituala se smatra velikom uvredom i možete doći u situaciju da vas trgovac neće uslužiti i vaše ime će biti na crnoj listi (a ako jednom dodjete na crnu listu nećete lako biti izbrisani sa iste).


Cenkanje jeste način druženja i komunikacije za Turke. Kako su nacija uzavrele krvi, sam čin nadmetanja i nadmudrivanja predstavlja dnevnu dozu pozorišta i treba ga shvatiti ozbiljno, ali i pristupiti mu na zabavan način, jer ako nema smeha i šale tokom ovog procesa, nema ni zabave za širu masu – potpuno je prirodno da ako su vaše sposobnosti cenkanja na nivou profesionalca, ubrzo ćete imati publiku i osvojiti sve simpatije prisutnih, jer nadmudriti turskog trgovca nije nimalo lak zadatak.


Odmorno telo, bistar i brz um, uvežban jezik i za vas nema zime – Grand Bazzar je spreman da bude pokoren.

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

BALI – Keep calm and wear a sarong part 06

...link za prethodnih 5 postova…

DAY 03 Pun stomak, prazan džep i ispunjeno srce

Aling Aling Waterfall, Bali

„Ništa me nije ispikalo kroz noć!!“ – konstatirala je Anchy sjedeći na krevetu i skenirajući tijelo.

„Normalno da nije, potrošila si cijeli sprej na ovih 10 kvadrata, ali što jest, jest, spasila si nas. Bravo! Iako, vjerojatno, imamo sve respiratorne bolesti koliko smo otrova udahnule!“ – zahvalna je bila Copri.

(Vrištanje!)

„Što je bilo?!“ – skočila je Copri prema Anchy.

„Ogromni žohar!“

„Mrtav. Žrtva lova na komarce.“

Sve tri smo se prešutno stresle.

„Ipak, falio mi je ovakav tip smještaja. Onaj hotel u Kuti me ubija!“ – povela sam razgovor u pozitivnijem smjeru.

To je točno, zaključile smo sve. Kad putujemo, putujemo drugačije. Trudimo se izbjeći turistički ghetto i živjeti lokalno, autohtono koliko nam to destinacija omogućuje. Ovaj smještaj u Ubudu vratio nas je u taj feeling. Naša soba bila je tek dio malog lokalnog obiteljskog hostela, tradicionalno uređenog u balijskom stilu. Nikakav luksuz, no to za 30 dolara koliko smo ga platile ni ne tražimo, nikada.

Sprej za raznorazne gmizave i leteće bube riješava stvar.

Ispijale smo kavu na drvenoj terasi naše sobe s pogledom na leđa vjerojatno najstarijeg člana ove obitelji, koji, iako svjestan naše prisutnosti, nimalo time ometen u naumu da nesmetano nastavi raditi, nešto, nama nepoznato, ali poprilično bučno.

Dok smo sjedile na terasi, mlađi član obitelji donosio nam je doručak serviran uz latice cvijeća. Ne padamo pred prvim buketom koji nam se da, no ovo je bilo slatko. I to nije bilo jedino slatko.

„Nekome je upala banana u moj tost. Što je ovo?“ – Anchy je prekinula naše oduševljenje.

„Anchy, to je njihov stil doručka!“ – uvjeravale smo je.

„Baš me briga, ne sviđa mi se!!“ – bila je uporna.

„Meni je cool!“ – rekla je Copri, koja je i temperamentom jednako takva – cool.

Ubud

Diskusiju o hrani prekinuo je Madi, stvorivši se pred našom terasom. On, njegov osmijeh i naredba GO! Spakirale smo se do kraja, platile noćenje, zahvalile na gostoprimstvu i krenule prema sjeveru otoka.

Današnji dan bio je nepoznanica. Barem njegova prva polovica. Ali upravo njoj smo se i veselile! Bali je poznat po brojnim vodopadima, no Aling Aling, iako najljepši, turistima je zbog udaljenosti od svih frekventnih destinacija – najnedostupniji. Ne posjedujemo ovu zadnju riječ u našem rječniku i želimo baš tamo. Madi je naše mišljenje nekoliko puta preispitivao, baš kao i Yogi te neki naši prijatelji, no bile smo uporne – tamo i nigdje drugdje!

Madiju nije preostalo drugo do popustiti i nastaviti voziti. I to poprilično dugo i daleko. Od Ubuda trebalo nam je i više od 3h vožnje kako bismo stigle u planinske predjele Balija i blizinu ovog skrivenog dragulja. Vrijeme se, s obzirom na planinski kraj poprilično brzo mijenjalo, a kiša i sunce krenuli su u opaki fajt. Lagali bi kad bi rekli da je vožnja bila posve ugodna po svim zavojitim cestama, no znale smo da vrijedi. I vrijedilo je. 

Nakon gotovo 4h zaustavljamo se na prašnjavom ugibalištu. Oko nas gotovo ništa. Trošne kućice, uska cesta koja vodi u nepoznatom smjeru i niti jedan znak da smo blizu nečega „što ne smijete propustiti“. Ulaznicu smo kupile od bucmaste žene s pregačom preko sebe, ponekim brčićem i kućnim papučicama, koja je sjedila na plastičnoj stolici, a „ulaznice“ ispisivala na improviziranom stolu. Cijene ulaznica navodno variraju, ovisno o zadržavanju i sadržaju tijekom vašeg boravka.

Please dont jump there, zadnja je poruka koju smo pročitale od Yogija dok nismo izgubile signal. Naime, ovi vodopadi nalazi se u šumi, poprilično udaljeni od civilizacije. Do glavnog slapa trebalo nam je i više od pola sata, mjestimice izrazito strmim, uskim i nepristupačnim putićima i stepenicama obloženima vlažnom mahovinom. No, priroda je neopisivo čarobna, boje nestvarne, a sve ono vaše sobno bilje ovdje živi u prirodnom ambijentu.

U potrazi za glavnim slapom gotovo nikoga nismo ni srele, a da smo na dobrom putu odavao je zvuk slapa koji je postajao sve glasniji. A zatim… znate onaj osjećaj kad vas nešto ostavi bez riječi da nemate što za reći osim „intelektualnog“ WOOOOW. E taj osjećaj….

Aling Aling Waterfall

Teško smo se odlijepile od ovog 30-metarskog savršenstva, povukla nas je tek Copri, spomenuvši da nas još puno toga čeka, a tek smo na početku. I bila je u pravu.

Ostatak lokacije prešle smo u tišini, teško dišući od vlage u zraku i ljepljive odjeće na nama, i naišle na sljedeći must see spot, 16 – metarsku skakaonicu odakle skačete u manji slap te odigrale par – nepar hoćemo li skočiti jer je hladna voda izgledala tolikooo primamljivo, a odluku nećemo napisati upravo zbog onih članova obitelji koji ovo čitaju.

Po dolasku na početnu poziciju, zamolile smo Madija da još malo pričeka.

„Gladna sam, tamo ima hrane.“ – objasnila je Copri.

„Meni ne moraš dvaput reći.“ – priklonila se Anchy .

„Navalite!“ – krenula sam za njima.

Mjesto na kojem smo zastale nije odgovaralo niti jednim kriterijima zadovoljavanja materijalno –higijenskih uvjeta za pripremu hrane, no bila je vrhunska. Dok smo čekali pred kuhinjom (koja je neodoljivo podsjećala na garažu) okupirale smo jedini ventilator u potrazi za daškom zraka. I taman kada smo ga rukama i nogama uspjele namjestiti da usmjeri poneko osvježenje prema nama stigla je hrana. Papirnati tanjuri, plastične vilice, drvena klupa i Coca Cola. Malo je potrebno da budemo sretne.

Sjedamo u kombi i krećemo dalje.

Ulun Danu Temple vidjele smo na putu za Aling Aling, a sada se prema njemu – s namjerom zaustavljanja – vraćamo. Mi i pola planete. Ovaj hram jedan od najposjećenijih hramova Balija. Najveća je riznica, arhitektonska točka interesa i jedan od zaštitnih znakova Balija. S obale hram kompleksa izgleda nevjerojatno i skladno se uklapa u lokalni krajolik s visokim planinama i neprobojnim šumama. Šteta ga je propustiti, pogotovo kad ste mu u blizini.

Promet u njegovoj blizini bio je toliko gust da se gotovo nismo micale s mjesta. Dok smo čekale u koloni jednoglasno smo donijele odluku da ćemo ga obići u najkraćem mogućem vremenu jer žurimo dalje. Tako je i bilo. Kupujemo ulaznice preko reda i ulazimo u kompleks hrama koji se nalazi na nadmorskoj visini od 1239 m, na zapadnoj obali jednog od tri sveta jezera otoka.

Ulun Danu Temple

Da fotke kakve volimo imati (bez hrpe nepoznatih ljudi na njima) ovdje nećemo moći zgrabiti bilo je jasno na prvu. Uslikale smo onoliko koliko je pristojno, kroz 20-tak minuta prošetale kompleksom i zaputile se prema izlazu.

Ulun Danu Temple

Vrijeme je za ručak. Jednom, ali dovoljno glasno i jasno obavijestile smo Madija da sljedeća destinacija na kojoj stajemo mora biti restoran. Po njegovom izboru, samo da je lokalno. A Madi, da nije vozač, svakako bi bio restaurant advisor kojeg bismo rado preporučile.

Iako smješten tik uz prometnu cestu, restoran u kojem smo se zaustavili bio je… nevjerojatan?!? Ovo je definitivno dan posvećen lijepom, složile smo se. Na samom ulazu iznenadila nas je unutrašnjost restorana, prekrasan park pun skrivenih „kućica“ u koje možete sjesti i naručiti hranu. Glazba koja decentno ispunjava cijeli ogromni prostor, čistoća, ljepota okoliša, detalja, umjetničkih skulptura, ukrasa, uljudnost ljudi zaposlenih tamo… Baš sve nam se svidjelo na prvu. Istina je da cijenom nije tipičan ostatku restorana na Baliju, ali novce ovdje nismo štedjele (iako ni potrošile više od 50kn, ali za Bali to je „puno“). I, iako smo znale da do Tanah Lot-a moramo stići na zalazak sunca, što se sve više približavalo, teškom smo mukom napustile ovaj raj.

Madi je do Tanah Lot Temple-a vozio brzinom koje se ne bi posramili ni vozači formule, no nas to nije spriječilo da utonemo u san. Kratko, ali slatko. Probudio nas je tek snažan pritisak kočnice pred rampom parkirališta hrama. Madiju je na očigled laknulo jer je dobio bitku sa zalaskom sunca i stigao pred hram prije njega. Da zalazak sunca morate dočekati na najvažnijoj turističkoj destinaciji Balija opće je poznata stvar. Brzinom munje kupile smo ulaznice i zaputile se u kompleks gdje smo provele ostatak večeri. Ugođaj je teško i opisati, no ni ne trebamo. Koga zanima svakako će sam provjeriti. Hram na stijeni, antičko porijeklo, povjetarac, šum mora, zalazak sunca na drugom kraju planete, godina na zalasku… trebam li nastaviti?!?…

Tanah Lot, Bali

Malo sam se kada osjećala tako ispunjeno kao tada, vjerujem i cure, koje sam u nekoliko navrata tamo i izgubila… svaka u svojim mislima. Detektirale smo se međusobno na izlasku iz hrama, kada je to bilo potrebno. I dok se Copri odvažila zaviriti u, vjerojatno, najprljaviji wc na otoku, Anchy i ja nismo imale tu hrabrost.

„Preživjela sam Maroko, ovo je ništa“ – mrmljala je i dezinficirala se, praktički cijela, vlažnim maramicama.

Kuta?“ – upitao je već umorno Madi.

„Kuta!“ – umorne smo bile i mi.

Iako vrlo blizu smještaja, povratak u hotel – zbog prometnog kaosa – trajao je zauvijek! To smo vrijeme kratili pokušavajući razgovarati s Madijem, što nam je, nekim čudom ili sklonošću svih ovih bogova koje smo tijekom dana posjetili, krenulo za rukom.

Poprilično kasno stižemo pred smještaj i strpljivo čekamo parking. Bit će ovo i zadnje parkiranje u Madijevoj režiji jer u sljedećim danima ne putujemo s njim. Čudno, razmišljamo, tijekom putovanja komunikacijska barijera ponekad je bila neizdrživa. Je li moguće da će nam baš ta barijera kao i dragi, pristojni Balinežanin u idućim danima faliti?!  

…click_away_together Instagram HIGHLIGHT sa svim videima…

Rajski vrt na dnu mora-> BORAKAJ

Boracay

U zaostalim senkama zarobljenog neba i nepregledne vode prelama se bezdan. Ranjivo crveno sunce izranja tiho u zagrljaju horizonta koji više ne postoji. Raspirujuća svetlost u sedam miliona crvenih nijansi oslikava grandiozno Kinesko južno more koje miruje bez ikakvog znaka života. Nemo ćuti i ne progovara. Probudjeni svetovi, spoljašnji i unutrašnji izgledaju sjedinjeni. Siluete “preživelih” putnika u mom vidokrugu tiho oživljavaju, dok se lagano kao zombiji pomeraju. Ipak još uvek spavaju. Sve veća nadolazeća svetlost lagano ih pomera kako klizi po njihovim licima. Burna slika pakleno vrelog svitanja upravo počinje. Ptica čeličnih krila jedina nema pravo na san i moja malenkost koja zbog nje odbija svoje pravo na umor. Konsultujemo se da li se to negde u beskraju sakrilo rastresito tirkizno kopno koje nagriza ovo prelepo jutro na nebu? Ni sam više ne razaznajem tačku spajanja i razdvajanja razvučenog slikarskog platna svih zelenih nijansi smeštenih u jedan spektar. Spuštam se sve niže i tajno ostrvo sreće na kraju sveta započinje svoj zanosni ples. Ispod mene osećam kako zemlja podrhtava od carstva čula njegove lepote. Znam da je upravo stigao kraj uhvativši jedan svoj novi početak. Polako ali sigurno ateriramo jer se pripremamo da dodirnemo tlo u hiljadu boja. Svaka boja na sebi nosi ogrlicu istih slova na kojoj jasno piše sveto ime Filipina.

Dočekuju me vlažno i sunčano jutro okupano divljom, dalekoistočnom prolećnom rosom. Auuu, koliko vidim monsunska kiša ratovala je do malopre sa bujnim mangrovima i kišnim šumama. Svemu tome je sada došao kraj! Vreme je za momentalno primirje koje upravo potpisujem jer prirodi donosim novu depešu. Došlo je doba sunca! Jedva čekam da predjem carinu najmanjeg aerodroma kojeg sam video u životu, Katiklan. Preleteo bih sav ovaj red ljudi i koliba ispred zarad samo jedne stvari. Preskočio bih njih sve da mogu! Jedva čekam da posle nepodnošljivog avionskog vakuma osetim zapljuskivanje toplog vetra dalekog Sulu mora na samom izlasku sa aerodroma. Žudim da me nakautira, pokida i rastavi moju dušu na dva dela. Stari trik još pre “hiljadu godina” Kipar mi je prodao kao foru omamivši me kao diler svog najvećeg narkomana. Od tada sam navučen na ovu spontano stečenu pojavu i taj prvi udar. Posle svakog leta trčim napolje ne bih li osetio isto. Kako li tek samo ovo miriše? Kako li se oseća ukus ovako jedne daleke obale? Vlažan, topao vetar najdaljeg istoka i ostrva Borakaj ljudi moji zaista ne može se opisati! Osećaj udahnuća slanog vazduha nekog drugog sveta razorio mi je mozak. Male tajne večitih putnika kroz vreme nemaju cenu i upisuju još jedan poen navučenosti na putovanja?! Kol’ko ih samo ima u katalogu sećanja Bože dragi, bezbroj?! Prodati stanovi jedino znaju tajnu o njima! 

Ostrvo Borakaj u prečniku nije veće od dve beogradske ade. Umoran od noćnog ili jutarnjeg leta, opijen tropskim bojama automatski se budim i sedam u minijaturni drveni brodić zvani bangla. Posle manje od dvadeset minuta lagane vožnje ispred mene nadvijaju se minijaturne džungle na visećim, belim, peščanim postoljima njišući se u ritmu toplog vetra. Kroz pesak boje talka bosonog se probijam, dok hipnotisano razgrćem palme kojih ima na stotine. Jurim prevoz za hotel. Znam da odsedam u jednom rizortu kojeg nisam ni izguglao pošteno i koji se(verovali ili ne)prostire na 126 hektara. Sastoji se iz pet celina. Od glavne kapije hotela do našeg depandansa ”Monterej”, vozi golf-car, skoro isto onoliko, koliko nas je transfer dovezao sa obale do glavnog ulaza u rizort. Usput uvidjam ogromne razlike izmedju vrlo siromašnog filipinskog naroda i jednog zatvorenog, monolitnog kompleksa kineskog hotela u lancu i njegovih gostiju koji odišu sterilnošću. Ne volim luksuz, ne palim se uopšte na to što i sami već znate i ovaj hotel mi je uleteo nenadano u sklopu aranžmana. Zvuči kao da se jebeno pravdam, ma ne, samo sam iskren! U ovom fensi hotelu imao sam blizak susret sa ogromnim paukom Huntsman-om, koji je rodom iz Australije, ali orbitava u ovim predelima. Na moju veliku sreću pauk nije bio agresivan, a ni otrovan, što mi je posle i sam gugl priznao. Gabarit mu je bio veličine otvorene muške šake i nud boje je. Spontano sam ga zatekao jedno jutro u velikoj tuš kabini. Nije se pomerao, samo je odmarao sedevši šćućuren u samom uglu tuš kabine. Čekao me je da se tuširamo zajedno. Pazio sam jedino da mi se ne prekuva od silnog isparenja. Srećom, tuš kabina je bila toliko velika tako da smo obojica imali mesta do mile volje. Uživali smo, moj nenajavljeni gost i ja svako u svom tripu. On je u uglu razmišljao o prolaznosti života, a ja skidao balast prethodnog dana sa sebe. Napokon se ne kupam više sam! Imali smo prećutni dogovor. Obećao sam mu da kap vode neće pasti na njega, a zauzvrat će me moj Hantsmen pretvoriti u spajdermena. Ni sam ne znam kako nemam strah od takvih stvari? Od uzbudjenja i adrenalina na putovanjima verovatno obnevidim. Ko će ga znati?! Posle smo haus-kiper i ja bezbedno prebacili to divno stvorenje u prirodno stanište. Na svojoj terasi prvi put ozbiljno se napajam filipinskom vegetacijom, koja je mnogo primamljivija nego na Tajlandu i Šri lanci. Na Filipinima priroda je bujnija i koloritnija jer je ceo hotelski kompleks u samom srcu džungle ovog malog ostrva. Sve je vrlo egzotičnije nego bilo gde, verujte, bar svetu koji ja poznajem. Svako jutro tačno u šest budila me je monsunska kiša, koja se nenanajvljeno samo štušti, odradi svoje i zameni budilnik. Tačna je kao sat. Već u sedam kao da ništa nije padalo vekovima. To su Filipini.

Boracay

Odlazim iz hotela odmah posle doručka. Sedam u najfrekventnije vozilo koje se zove Trosajkl, i liči na tuk-tuk, osnovno prevozno sredstvo na Tajlandu. Tražim čuvenu Belu plažu (White beach), koja je dve godine za redom proglašena za najlepšu na svetu, ali trosajkl me isporučuje na suprotnu Puka beach. Potpuno jedna nenaseljena, duga, divlja plaža, okružena najbujnijom vegetacijom svih vremena. Na njoj dočekujem veličanstveni suton i potpuno se prepuštam i stapam sa filipinskim eksterijerom. Izgnanik u meni progovara, i tragam za nekim u sebi sopstvenim Vilsonom. Odlazim dalje kroz prvu jezgrovitu noć u nepoznatom pravcu, već poznatim prevozom. Niti znam gde sam, niti znam kuda ću? Ovde na Borakaju, kao da stalno idete u krug, sve je isto, fascinantno i isto. Svaki dan sam se vozio u ringišpilu prirodnog okruženja ”up and down,” neprepoznajući ista mesta. Ovo smešno vozilo je izuzetno bučno, sporo i diže veliku prašinu. Pomalo remeti prirodno okruženje. Turisti se uglavnom njime prevoze, jer je osnovno vozilo, pored omanjih autobusa koji su toliko prenatrpani ljudima u kojem svakoga trenutka random neko treba da ispadne. Kako zujim Borokajem uvidjam da nema puno naseljenih mesta, ali ni mnogo brisanog prostora, duž celog ostrva. Potpuni nesklad. Kao da stalno ulazite u sela koja u stvari ne postoje pokraj uskih, neasfaltiranih krivudavih puteva i mnogobrojnih deponija pokraj njih i straćara. Svuda unaokolo su montažne i nedovršene kuće od opeke i cigle iz kojih večito kulja dim, kao i razne tezge prebogate voćem. Gomila prljavštine, šuta, motorima nalik sklepanim starim Tomosima. Plejada razdragane golišave dece koja trčkaraju u krug izmedju bujnog zelenila, puta i večitih bezidejnih zidarskih radova. Svuda unaokolo je pejzaž izgradnje kreativnog haosa koji se nikada neće završiti preliven nestvarnim kadrovima prirode. Gledam prizor koji me nekada podseća i na svoj iznutra i kao da sam nekom nevidljivom sondom uplivao u sopstveni mozak. Baš smo u simbiozi Borokaj i ja.

Konstatujem nažalost da se nalazim u vrlo siromašnoj zemlji, a pritom prebogatoj. Auuuu, majko moja, kakvi kontrasti! Trosajkl me ostavlja pored iole urbanijeg dela najnaseljenijeg mesta na ostrvu sa malim i vrlo prljavim veštačkim jezerom u sredini, gde ulazim kao u jedan tržni centar na otvorenom koji silazi na dole. Ponovo počinjem da hodam po toplom puderastom pesku. “Ovde već sve zvuči lepše”- pomislih u sebi! Umirajući od gladi odlučujem da ne eksperimentišem mnogo. Sedam u jedan italijanski restoran i naručujem picu i moj omiljeni Quatro Formaghi. Završavam svoju “skromnu tajnu večeru” i kako silazim dublje sve više lebdi u zraku dobar vajb koji me kao vir uvlači u sebe pretvarajući moje telo u svežu olupinu koja tone. U daljini ljudi se gomilaju, afro ritmovi, rege i rok zvukovi se umnožavaju. Vraćaju li mi osmeh na lice ili to moja dugo čekana sitost duboko progovara iz mene? Prolazim lokale sa vrlo privlačnim enterijerima i dolazim do samog kraja. Spuštam se na obalu, a nepregledna i prigušena svetlost raznih boja pomera mi um. ”Šta je ovo jbt!”- viknuh. Nikad bolja muzika u životu rasipala se svuda oko mene duž predugačke obale koju su zapljuskivali talasi dobrih zvukova na svakom mogućem koraku. Sijaset kostimiranih ljudi stvarali su maskembal u malom, gusari, domoroci i još ko zna kojih likova je sve bilo. Činilo mi se kao da su sve epohe zastupljene. Snima li se neki prelepi, vanvremenski film, potpuno ludilo? Stotine izduženih palmi krstare nebom, dok mesec prkosi oblacima u već zakazanoj jutarnjoj monsunskoj kiši kao predstojećem jutarnjem dvoboju. Šta mu ja tu dodjem, kao neki prirodni sekundant?! Duž peskovite obale, ukrašene svetlosnim lampionima pod krošnjama kokosa koje su obavijene svetlećim crevima po korenjima i zidovima drveća. Ne vidi im se kraj. U samom njihovom peskovito carstvu nalaze se vrlo neobične baste koje potpuno dominiraju. Mali habitati ili bolje rečeno rajevi na zemlji, kao i prelepo noćno osvetljenje odmaraju mi vid. Sve se topi i vrvi od pozitivne energije duž cele promenade pune kafića, restorana i barova. Prepuno je stranaca, sofisticiranih i opuštenih ljudi. Skoro sve boje i nacije sveta odjekuju obalom. Imao sam potpuni flash-back u glavi i jedan novi-stari susret sa uličnom prostitucijom, lady bojevima, transeksualcima i prelepim azijatkinjama u funkciji go-go igračica. Na pesku je bilo pregršt kreveta za razne tipove masaža zapravo ligeštula na kojima su ležali i uživali sveže nauljeni ljudi. Sve već izgleda kao jedan rajski, otvoreni dispanzer. Najlepša “letnja nova godina” koja nikada neće prestati. Pitam se onako usplahiren”gde je više ta Bela plaža”, a nedugo zatim saznajem da sam upravo na njoj. Ovde ostajem do kraja noći ili početka novog dana. Spontano odlučujem da fantastičan “trip” odluči umesto mene gde ću prespavati jer želim da me novo jutro samo na njoj probudi. Uveravam se zašto je ovo verovatno najlepše mesto na svetu. Na Beloj plaži ne postoji početak, a ni kraj, dan ili noć. Na njoj ne postoje pravila, ni vreme, niti garderoba. Ovo je mesto koje se stapa samo sa sobom. Ovde živi samo dobra energija. Na njoj postoji sve, ama baš sve! Nikakvog razloga nema da je napuštate bilo kad i da je menjate za bilo koju drugu jer ovde je sve što vam je potrebno. Kakav život Bože dragi, poželeo bih da umrem na njoj, zaista. Dobro došli na Borokaj!

Boracay

Nenaspavan sam, a budi me paklena vrućina i hladan kokos sa slamkom jer oblaka nema sve do “obližnje” Australije. Potpuno beli pesak u kombinaciji sa tirkiznim morem presijavali su se u carstvu nepreglednih palmi koje izgledaju egzotičnije neko igde.To je najlepše more koje sam ikada u životu video, a nije ni Kinesko južno, a ni Filipinsko. Zarobljeno je u čeljustima velikih divova to skriveno malo Sulu more. Kažu da je voda lepša samo na Maldivima. Ajde da verujemo u to, a ne filterima prelepih slika?! Putpuni zen veličanstvene rapsodije majke prirode u njenom svetom ritualu. Gde ovde ne uzeh bar sobu? Mrmljam u sebi mrzevši svakodnevni, kratkotrajni rastanak sa njom i povratak u sabirni centar zvani glupi hotel. Sumrak na Beloj plaži u hiljadu boja je veličanstven. Na Beloj plaži možete iznajmiti brodiće sa skiperom plavih i belih jedara. Svake noći pred suton hrle ka pučini u regati i jedinstvenom zalasku sunca. Hiperrealistična scena desetine povećih čamaca koji kruže oko padajućeg sunca uzduž i popreko, dok se noć u hiljadu boja prikrada Filipinima. Možete po dogovoru platiti malim Filipincima da vam od peska naprave šta god poželite kao što su razni ljubavni natpisi, poruke ili dvorce u pesku od “belih kristala”. Cena za koju se dogovorite ostaće posle vas kao nazidana kula od sreće koju ste zamislili i sve do sutrašnjeg dana goreće pod svećama. Na mikroskopskom belom pesku duž cele donje obale zabranjeno je pušenje. Često možete sresti nadležne ljude koji opominju turiste, pa su tako jednom skrenuli pažnju i meni. Bela plaža je velika, duža više od 3 kilometra, a pri njenom samom kraju nalazi se velika stena u vodi na kojoj je improvizovana mala kapelica sa bogorodicom. Simbolizuje stari nasukani španski brod, koji je po legendi navodno baš tu potonuo i predstavlja simbol Borakaja. U zaledju Bele plaže u visini nalazi se veliki krst u brdima džungle koji svetli noću i vidljiv je sa celog ostrva. Na Filipinima najzastupljeniji je Katolicizam, jer su Filipini dugo bili španska kolonija. Samim tim njihovo shvatanje katolicizma malo je i pagansko, nešto slično kao u Južnoj Americi. Ima i Muslimana, na jugu ove zemlje, a Islam je zastupljen sa oko 20% celokupnog stanovništva. Na okolnim izletima i obilascima celog ostrva uverio sam se koliko sav ovaj envajroment izgleda neverovatno, gledajući sa brodića Borakaj u fragmentima. Puka bič sa simbolom zabodene zastave Boba Marlija u sredini i dalje čuva zov divljine samo za odabrane izgnanike. Obilazim obližnja ostrva Karabao, kao i Kejv Ajland (Cave island), praveći polako svoj pazl filipinske lepote. Kupajući se u tajnim uvalama, gde se samo lokalci brčkaju, jasno im stavljam do znanja da nisam neki novi konkvistador. Vrlo su ljubazan i pomalo bojažljiv narod. Stalno se smeju i nekada deluju pomalo infantilno sa svojim humorom, noseći večiti krst jedne izgubljenosti španskih vremena koji će zauvek ostati urazan u kolektivnoj svesti ovog naroda..

Boracay

Poslednji dan proveo sam na svojoj divljoj hotelskoj plaži, lociranoj u samom srcu džungle, nedaleko od moje sobe i depandansa Monterej. Odlučio sam da se potpuno osamim i predam mislima svojim. Doručkovao sam kao po stečenim običajima ovih krajeva mango, marakuju i dragon frut. Diveći se divljini beskraja i plavetnila Sulu mora buljio sam u nevidljivu daleku liniju vatrenog Pacifika. Sedeo sam tako i ćutke posmatrao prelepu obalu koju uskoro napuštam. Mirise bujne vegetacije tiho sam skladištio u svoje duhovne bočice kao jedine suvenire za večno sećanje. Iako nisam stigao da vidim Palawan spojio sam noći i dane na čuvenoj Beloj plaži, shvativši da Magelan uopšte nije bio lud kada je prvi put ovde kročio i kleknuo, poklonivši se rajskoj obali na kraju sveta. Tako bar legenda kaže. 

Boracay

Prethodni Branimirovi putopisi na linku.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

BALI – Keep calm and wear a sarong part 05

...link za prethodna 4 posta...

50 nijansi Ubuda, niti jedna mračnija, samo jedna strašnija…

Je li alarm probudio nas ili smo mi probudile njega, nisam sigurna, ali da se opet nismo naspavale bilo je posve jasno.

„Potpuno sam zaboravila da se ne vraćamo u Kutu noćas, a stvari nisam spremila!“ – prozborila sam umjesto dobro jutro.

„Aha“ – dodala je jedna.

„Fuck!“ – nadovezala se druga, mom krevetu bliža, i dala mi do znanja da nisam jedina.

Možda nam ni ne trebaju, tko zna što nam Madi danas sprema – bile smo sarkastične. No, u svakoj šali ima malo (ili pak punooo više) istine. Anchy i ja spustile smo se na doručak i pokorile restoran uspješno izbjegavajući balijsku kavu.

„Meni su ovi rezanci zaaakooonn!“ – promrmljala je Anchy punih usta.

„Nikad neću razumjeti kako to možeš jesti za doručak, Anchy?!“ – moralaaaa sam.

„Ono neidentificirano od jučer više mi ne pada na pamet staviti na tanjur“ – pridružila se i Copri – jedina koja nam je falila s oskudnim izborom na svom tanjuru.

Madi je danas ipak čekao nas. No, nije se bunio, vrijeme je dangubio razgovarajući s osobljem hotela, pipkajući po mobitelu i uživajući u cigareti točno ispod znaka koji je na tom mjestu zabranjuje. Feels like home. U nekoliko navrata dozivale smo ga na kavu, no pozive nije prihvatio.

Blink – blink zasvijetlio je mobitel. „Girls, is all OK? How was yesterday? Enjoy Ubud today!“ – sjetio nas se Yogi. Imala sam par ideja što mu odgovoriti, ali ruku na srce Madi se jučer pošteno iskupio s odabirom restorana, pa smo se suzdržale, uljudno napisale hvala i krenule prema Madiju.

Ubud?“ – dočekao nas je upitom.

„Ubud“  – odgovorile smo sjedajući u kombi.

„Madi, how long to Ubud?“ – znale smo i same, no tko pita ne skita…

„Yes“ – odgovorio je još jednom i podsjetio nas na jezične barijere koje vladaju kombijem.

„Mini fali Riččččiiiii!!“ – zaključila je Anchy, identičnom izjavom od jučer.

„Ne znam tko je Riči, al’ sada fali i meni“ – uključila se i Copri

Falio je i meni, no šutjela sam. Što zbog toga što nisam htjela dodavati ulje na popriličan požar, što zbog činjenice da nisam osobito uzbuđena zbog prve destinacije na koju odlazimo po dolasku u Ubud.

O Ubudu prije planiranja putovanja nismo puno znale, ali nekoliko zanimljivih nedovoljno otkrivenih činjenica koje smo doznale bilo je sasvim dovoljno da se tamo odlučimo zaustaviti duže od dana. Uz to, od tamo sutradan krećemo još sjevernije prema dijelu otoka koji nije zasićen turistima, a tom se danu izrazito veselimo.

Sve stvari koje su me veselile doživjeti u ovom gradu zaokupirale su mi mozak toliko da ulaz u Secret Monkey Forest nisam ni doživjela sve dok mi Madi nije uputio značajan pogled stila „Ti ćeš čamiti u autu??“ Neću. No mogla bi. Zaista nisam ljubiteljica majmuna. Ne bojim se (ili možda samo malo), a, ali, nego, već se uz njih osjećam apsolutno neugodno, a i neki naši prijašnji susreti po otočjima svijeta nisu izazvali zapamćene simpatije.

Dok sam se jedva izvlačila iz auta, jedna je već frkala svoju cigaretu, a druga ulijevala onu tekućinu sumnjiva mirisa u svoju električnu spravicu za pušenje, bez koje se ne odvaja čak ni kad spava. Provjereno!

Upravo me Copri požurila prema ulazu, komentirajući kako će ovo biti totalno fun. Anchy je dijelila njeno mišljenje. Znate tko nije, no upravo smo keširale 5 dolara (umjesto regularnih 6 pa ponesite iksicu),  platile ulaznicu, pa je to manje bitno. Jedinu dozvoljenu šetnicu slijedile smo onoliko dugo dok nismo pobjegle iz vidokruga redara.

Monkey forest

„E mislim da je ovo ono prvo skretanje“ – javila se ispuhujući onu paru iz usta i skrivajući električno čudo u ruci pred Svetom šumom koja ju – baš kao i recepcija našeg hotela u Kuti – zabranjuje.

Doznali smo za neke skrivene kutke ove šume i morale smo ih same doživjeti. Preporuke nisu iznevjerile, pred sobom smo imale opustošene predjele nama nesvakidašnjeg prekrasnog zelenila – samo za nas. Da nam idilu uskoro nisu poremetili stanovnici po kojoj je šuma i dobila ime usudila bi se reći kako ljepšu gotovo nikad nisam ni vidjela (Vilo Velebita – moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh). Dok su ih cure s veseljem promatrale, ja sam ih s još većim izbjegavala. Ne baš uspješno!

Monkey forest

„Ajme, vidite most“ – Anchy je uperila prst u visine, a imale smo što i vidjeti.

Prekrasno kameno zdanje (u stilu vilenjačkih gradova iz Lord of the rings-a) skriveno među dugim lijanama (ako su to lijane, botanika nije moja grana ekspertize). Anchy je otrčala gore dok smo mi pripremale kameru čekajući na mjestu. Slično je ponovila i Copri, dok sam se pripremala za novi škljoc. Na kraju sam istu rutu slijedila i sama, uspela se na most i taman kad smo prizor planirale ovjekovječiti, u zagrljaj se (nepozvan) ubacio majmun, ostavljajući me potpuno šokiranu.

Monkey forest

„Nije ti ništa, samo te dotaknuo!!“ – smirivale su me cure. Neuspješno. No, fotkanje smo odradile i brzinom munje nestale od tamo.

„Hajmo dolje, tu nema nikoga“ – Anchy je odredila daljnje kretanje, pozivajući na puteljak uz potok ispod mosta.

“Borile” smo se s kamenim gromadama i uživale u ugođaju sve do dijela od kamo nam ne bi preostalo ništa drugo nego plivati dalje i vrlo vjerojatno tako se utopiti. U tom trenu skužio nas je drugi redar, ljutito nas pogledao, uzviknuo DANGER i natjerao nas vratiti se na šetnicu. Kako smo od tada dobile svog osobnog bodyguarda svaka daljnja avantura ovim dijelom više nije dolazila u obzir. U tom trenu smo negdje odlučile i kako nam je dosta, tu i tamo zastale uz okupljališta majmuna, hramove koji ni ovdje ne manjkaju i uskoro krenule prema izlazu. Svakog gosta sat vremena dosta!

Monkey forest

Tegalalang Rice Terrace bilo je sljedeće odredište. Nismo poklonici masovnog okupljanja, no Tegalalang smo zamoljeni vidjeti kako bi o njemu mogle kasnije i pričati. Ulaz nismo platile, ali nam je dana narukvica koja je odmah izgledala sumnjivo, a takve navlakuše ne volimo. Ako smo nešto usvojile kroz naša putovanja bilo bi to da je besplatno UVIJEK najskuplje.

Brzo nam se pridružila i lokalna domaćica, ali smo se na njenom prisustvu uljudno zahvalile i prvom prilikom istoj pobjegle. Da se razumijemo, Tegalalang je (nama Balkancima, čak i Europljanima) poprilično nestvarno, nesvakidašnje mjesto i usudim se kladiti da rižu nikad niste vidjeli u ljepšem izdanju. Terasna polja oduzimaju dah, čak i nekima među nama koji traumu predoziranja rižom (tijekom boravka na Thailandu i nekim drugim predjelima života) nikad neće zaboraviti. Ako ste turist – koji voli posjećena i provjerena mjesta destinacija na kojima se nalazite – Tegalalang ne smijete zaobići. Ako ipak niste ti, odaberite bilo koju drugu plantažu riže i nećete požaliti.

Ovdje smo probale i poznati Bali Swing (koji se plaća!), skompale se s radnicima koji upravljaju ljuljačkama, a koji su nam potom priredili i malo drugačije ljuljanje. Oni su se smijali odmah, mi se tome mirno tek ponekad možemo nasmijati danas.

Bali swing

Pronašli smo i cool photo spotove, potrošile određeni postotak baterije na mobitelu fotkajući i krenule prema izlazu gdje nas je spremno vrebala naša domaćica. Ponudila nam je degustaciju balijske kave, no prekratko smo planirale ostati da održimo prezentaciju o tome što o toj kavi mislimo, pa smo se još jednom zahvalile i doista napustile lokaciju.

Luwak coffee good?“ – iz daljine nas je pitao Madi.

„Yes“ – ovaj puta smo šture (i lažljive) bile mi.

Luwak nismo probale. Jedan od razloga je što smo se s njom susrele prije, drugi činjenica da možemo preskočiti kavu koja se hvali time da je proizišla iz probavnog sustava neke životinje. No, da nismo već probale, svakako bi. Jer kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Bogati Rimljanin u slučaju Luwak kave.

„Je l’ sad vrijeme za sarong?“ – jedva razumljivo je promumljala Copri žvačući sendvič.

„Yep. Tirta Empul it is! Vadite marame.“ – odgovorila je Anchy istovremeno frčući novi duhan u kombiju, što je Madi gledao u retrovizoru i bio nimalo sretan, ali potpuno oprezan da ju zaustavi ako joj padne na pamet zapaliti. Što nije.

Tirta Empul Temple drugačiji je hram i nama se poprilično svidio. Posjećuje ga horda turista koji se u njemu i kupaju, vjerujući u sveti planinski izvor i mogućnost čudotvornog izlječenja. U narodne predaje ne ulazimo, već ih poštujemo. Palo nam je na pamet i samima zaroniti, ne toliko zbog potonjeg, već činjenice da nam je vruće, no dugački red odvratio nas je od pomisli. Drugi put…

Tirta Empul Temple

Umjesto osvježenja, biramo šetnju i još malo vrućine. Spas nalazimo u hladu pod jednim kompleksom hrama gdje planiramo odmoriti. No, ne uspijeva nam predugo. Prilazi nam grupica sredovječnih (pristojno nećemo reći starijih) turista s Jave koji su ovdje na proslavi Nove godine i mole nas za zajednički selfi. Nije nam baš jasno, no objašnjavaju kako smo drugačije, visoke, bijele, mršave. Realno, izgledom potpuno drugačije od njih, iako u našim europskim okvirima ne odskačemo od prosjeka većine. Jedna slika nikoga nije ubila pa pristajemo. A tada, vade jedan, pa drugi, pa treći, peti i deseti mobitel, kameru, selfi stick… slikamo se iz ovog kuta, pa iz onog, pa odozgora, pa odozdola… i sve to trajeeeee… ostali turisti također zastaju promatrati ovaj show. Nedostajao je još samo dron, pa da kolekcija uređaja bude potpuna! Ruku na srce i same umiremo od smijeha te smo ih zabilježile i na našim mobitelima.

„We need to go“ – nakon pola sata uspjele smo se oprostiti od njih, kao i od hrama pa krenuti prema parkingu u potrazi na Madijem.

Sljedeća stanica bila je Kintamani Region odakle želimo uživati u ručku s pogledom na planinu i vulkan Batur te jezero istog imena. Jedan od ljepših objeda s pogledom. Nesvakidašnji svakako. Ručak je bio buffetskog tipa, želuci prazni, a hrana odlična, pa sve ovo ima opravdanja zašto smo se do auta vratile gotovo puzajući i prejedeno. Za informaciju, vulkan je aktivan, o čemu smo bile obaviještene porukama obitelji koji su nam već drugo jutro slali snimke o aktivnosti vulkana i upite jesmo li žive. Do danas (doslovno, jer ovo čitaju) ne znaju da smo tamo bile samo nekoliko sati prije.

„Što je sad na redu?“ – javila se Copri dok smo kretale s parkirališta.

„Što se mene tiče – krevet!“ – bila sam apsolutno iskrena.

Ubud! Jedva čekam grad!“ – sasjekla me Anchy, arhitektica i velika zaljubljenica u urbanizam.

Tako je i bilo. Kroz već poprilično zakrčene ceste ulazimo u Ubud, u blizini smještaja molimo Madija da nas ostavi baš tu jer gužva postaje iritantna, a naše kretanje nepostojeće. Grabimo stvari, upadamo u smještaj, ostavljamo prtljagu i krećemo prema gradu.

Prošvrljale smo poznatom tržnicom, iscijenkale se za komade koji su nas zanimali, pokupovale par suvenira i na izlasku srele ekipu iz hotela koji su ovdje na organiziranom izletu s agencijom (koja to nije).

„Mnogo nam je drago da smo vas sreli. Čuli smo da same vrludate otokom. Mnogo dobro. Nama se s njima ne putuje, stalno nešto iščekujemo, možete nam dati broj tog privatnog prijevoza da probamo i sami?“ – zaskočila su nas tri mlađahna (navodno poznata) futbalerčića iz Srbije koji su na Bali doputovali s nama. „ Jao, pa vi ste vidjeli svašta. Probat ćemo se i mi organizovati“.

Razmijenili smo kontakte i ostavile dečke da uživaju u gradu, a nastavile uživati i mi. Nakon obavljene tržnice vraćamo se na ulice Ubuda, pikiramo terasu kafića na vrhu jedne zgrade, kao i jeftinu ponudu koktela i ostajemo tamo dugo. Baš dugo. Ispratile smo gotovo sve goste koji su posljednjih sati posjetili ovo mjesto, popile i sav Mojito koji su imali, otkrile najdublje osobne tajne i nekoliko sati poslije shvatile koliko je zapravo sati.

Na putu prema smještaju sjetile smo se kako u njemu vladaju komarci, a s njima nema šale. Stajemo u trgovini, kupujemo najsmrdljivije i najotrovnije sredstvo protiv komaraca, ušuljavamo se u sobu, trošimo sredstvo do kraja, a zatim vrijeme provodimo na terasi kako – u želji da ubijemo nemani – ne bismo otrovale sebe.

Tuš, krevet i prve naznake pospanosti. A komarci? Pa recimo to ovako: Mojito vs Mosquito 1:0! 

Instagram click_away_together HIGHLIGHT sa svim videima

Kairo i jedna noć

Stojim zaglavljen izmedju dva sveta. Potpuno sam izgubljen u ovoj dolini od vremena. Nebeske sile mi ionako olakšavaju posao, ne daju da se pomerim ni korak. Rano je ujutru, a dole u dubini oslikava se ambis nepregledne oaze još neprobuđenog grada, čije se zgrade jedva nadziru u jutarnjoj suvoj magli i smogu. Iza mene još spavaju ta tri veličanstvena kamena čuda, sa svojim čuvarom što nosi na sebi telo lava, a glavu faraona Kefrena. Vide se čak iz kosmosa. Okrećem se oko sebe, udišem topao i suv septembarski vazduh koji kao hladnjikavi fen neda ni da se oznojim.

Jasna je linija razdvajanja koju je nekada davno presekao neko kao svemirskim mačem. Da li priroda ili sam bog, verovatno oboje, u dogovoru. Možda je to uradio baš on, Amon Ra, koji lebdi večno, podarivši mi samoga sebe i ovaj sunčan dan, ili sam Alah u koga upravo gledam dole. Ni on se više ne vidi od prevelike čađi jutarnje izmaglice. Večita su to pitanja bez odgovora i dan danas, čak i dok sedim ovde na platou u Gizi, iako je prošlo “samo“ 5000 godina.

Dok posmatram Kairo kako se budi odajem počast najlepšim i najmističnijim građevinama na svetu, egipatskim piramidama. Bio bih vrlo hrabar kada bih probao rečima da dočaram taj osećaj kada stanem pored njih, a kamoli ih još i dodirnem! To je verovatno malo i za doživljaj! Možda i uspem da se popnem na koji stepenik više za po koji još sekund večnosti. Penjem se sve dok ne čujem zvuk pištaljke policajaca-čuvara ovih nestvarnih kamenih trouglova.

Nažalost, to nije dugo trajalo! Ne postoji ništa jače i intezivnije od tog fleša i naboja koji se u vama stvara dok ih samo gledate. Nije realno da sam ovde, kao da se sve ovo dešava nekom drugom, a ne meni! Nijedan istorijski, turistički ili bilo kakav lokalitet na svetu nije “dostojan” niti toliko moćan da tako obuzme moju dušu kao ovaj, kazuju moji unutrašnji osećaji. Provereno!

Jutro se već uveliko uzvrpoljilo u dan bez oblaka, a u medjuvremenu zapažam da se iz onih “nekoliko zgrada u magli i smogu“ izrodilo hiljade novih i da im se kraja ne vidi. Urbani, nepregledni horizont gde se nebo stapa sa zgradama. Beskraj Kaira i njegov galopirajući „prostorni inkubator“ me je potpuno zadivio i saznajem da sam pored grada veličine bivše Jugoslavije. Kada je radni dan, moram i da doplatim, jer se trećina Egipta sjati ovde u poteri za srećom. Kako se i autobusi gomilaju, već ih ima na desetine, kao vojska poredani stoje u liniji na ivici platoa Gize i samo smetaju. Gde svi ovi ljudi stanu nije mi jasno, što nepregledne kolone turista, što domicilno stanovništvo sa druge strane. Kako se sve to ne vidi na čuvenim razglednicama, hmmm, istina se krije iza gugla i savršenih slika već pomenutog najpoznatijeg svetskog lokaliteta, pomislih u sebi. Tolika je gužva, počinje već da nervira, pa tako tražim i ja svoj bus, koji će me vratiti u hotel Zoser koji se nalazi nedaleko od platoa. To izgleda kao traženje igle u plastu sena, ali ipak ga nekako nalazim. Nastavljam svoj put u osvajanje Kaira, megalopolisa koji ima više od dvadeset dva miliona stanovnika.

Pošto sam organizovano stigao u Kairo sa povećom grupom ljudi, vidim da se mnogi boje da se udaljavaju bez vodiča i već planiranog itinerera. Kao stado se drže one stare, nametnute floskule malih agencija, hotel – McDonalds – hotel, koji se nalazi tik preko puta našeg solidnog hotela na velikom Bulevaru Piramida. Ja ih negde i razumem jer Kairo nije grad za početnike!

Ubrzo nalazim dobrovoljce, “hvatamo” prvi taksi i pravac centar, a gde je centar Kaira zapravo??? Pa u tome i jeste poenta, kao da ja znam gde je on u stvari! Upadamo u noć nepozvani, a simpatični taksista stalno nešto mrmlja u kolima, dok mu spada jambolija sa maske automobila, koji se polako raspada. Silne zakačene brojanice na retrovizoru same „djuskaju“, malo i taksisti smetaju dok vozi svoj reli, ali vera je vera. Uz ludački glasnu arapsku muziku, dobijamo i nenadanu spontanu žurku. Letimo kroz Kairo, gde u gradu od preko 20 miliona, sefamora gotovo i da nema. Prebrza noćna vožnja traje više od sat vremena, večiti zeleni talas sada je naš saveznik kao i ludi adrenalin koji nas vodi u potpunu neizvesnost. Ovde ne postoji centar grada u tom klasičnom smislu, Kairo je toliko veliki te ima na desetine trgova, koji su non-stop krcati ljudima i u kasne sate.

Stajemo na jednom od njih, priključujemo se povorci ljudi koji kao da besciljno lutaju i pridružujemo im se. I mi smo noćas besciljni, pa zar nije u tome draž! Tražimo noćni život, pa se napokon spuštamo na reku Nil i silazimo u elitni deo Kaira koji se zove Zamalek. Ovaj veliki deo grada sav šljašti u noći, vrlo je sređen, skockan. Moderni onix neboderi svih boja i desetine poznatih hotela u lancu paraju mesečinu i čine ceo prizor veličanstvenim! Oba toka reke Nil seku Kairo na nekoliko delova, koji su povezani velebnim mostovima. Uvidjam da Kairo nikada ne spava, apsolutno jedan od najvibrantnijih gradova ne svetu. Sve se dešava na ulicama i uvek je prisutan neki metež na ivici opasnosti koji u stvari i ne postoji. Siromašniji i mračniji delovi Kaira su pod opsadom potpune anarhije koja čak i plaši u trenutku! To je samo privid jer ljudi ovde imaju svoje životne navike koje su nama isuviše strane, dok se iole ne probije ta barijera i obično traje vrlo kratko. Ali i uvidjam da su vrlo prisutne nesnošljive klasne razlike, prevelika odstupanja izmedju teške sirotinje i enormnog bogatstva koju mi, kao prosečni Srbi, ne možemo ni da zamislimo, bukvalno!

Sutradan obilazim čuvenu Koptsku četvrt koja je skrivena medj’ zidinama i neboderima prašnjavog tektonskog džina. Prolazim pored tajanstvenog Grada mrtvih, koji je obasut visokim zidinama. Oko četiri miliona ljudi useljeno je u srednjovekovno groblje između starih fatimidskih grobnica. U najvećem gradu Afrike, gde živi između 22 i 25 miliona ljudi, ogroman prostor zauzima groblje koje je danas čuveno kao Grad mrtvih. Posle rata sa Sudanom sedamdesetih godina prošlog veka, u Egipat su nagrnule hiljade izbeglica i ova afrička sirotinja nije imala gde nego da se smesti među kairske pokojnike. Vremenom su nastale prave ulice i sokaci između grobova, a groblje je zatvoreno i fortifikovano. Ovde ne zalazi niko, ko baš ne mora, ili je ludi avanturista. Turisti ga razgledaju usput, iz autobusa, zgranuto posmatrajući kako se između niza grobnica s prekrasnim kupolama vijori veš.

O ovom gradu-groblju kolaju jezive legende poput one da su stanovnici Grada mrtvih početkom devedesetih u slast pojeli dvoje nemačkih turista. Navodno tu je automobilom zalutao i jedan švedski diplomata, a policija je uspela da nađe samo haubu automobila. Tako da ovde dobrovoljaca za akciju i nije bilo, a i ja baš nisam toliko lud! Mada teralo me je nešto da privirim samo malo, ali brzo su me moji saputnici odvratili od takvih ideja, ha!

Naravno, nezaobilazni Nacionalni muzej i predivna crvena zgrada sagradjena u stilu neoklasicizma. Egipćani više vole da kažu Egipatski muzej u Kairu. Sadrži najopsežniju kolekciju drevnih egipatskih antikviteta na svetu. Ima preko 136 000 eksponata, dok su desetine hiljada drugih relikvija u podzemnim skladištima. Spada medju pet najfrekventnijih i najpoznatijih muzeja na svetu. Kruna obilaska su grobni artefakti riznice faraona Tutankamona i čuvena odaja sa mumijama. Neverovatan doživljaj! Dodir nečeg tako sakralnog u meni budi nevericu. Balzamovana istorija ipak nekada ne laže! Nemoguće da samo jedno staklo deli moj prst od dodira sa Tutankamonovim i to u odličnom stanju! Večnost prolazi kroz mene, čudne neke struje osećam u sebi! Da sve to uslikam “na kvarno”, pomislih??? Ipak mi se ne rizikuje momentalnih tri godine zatvora koliko se dobija, ako se proba nešto slično! Pogled do zuba naoružanog policajca mi to latentno i saopštava! Odustajem u sekundi, ali ceo taj doživljaj će ostati večno uklesan u meni dokle god sam živ. Ko zna možda i posle!

Nastavljamo dalje, a put me vodi na Halili bazar gde kao da je vreme stalo i pravim veliku pauzu za kafu i fildžan, pošto me šoping zaista ne interesuje. Zaljubljujem se u jedan uzavreli stari deo Kaira i njegov umetnički DNK, gde su nekada sedeli razni svetski trgovci, boemi, špijuni, umetnici i prevaranti. Belosvetski gangsteri su egipćane učili kako se puši tompus, a ovi njih nargilu. Samo su umesto voća isključivo konzumirali opijum i hašiš. Nema šta, u Kairo ili se odmah zaljubiš ili proklinješ dan kada si u njega kročio. Beskompromisan je! Spoj nespojivog, sudar vekova, svetova, običaja, sklada i nesklada, a sve to jako lepo miriše i izgleda, baš tako kako je! Bazari, začini, uske i krivudave ulice sukovi, ukus orijenta opija sva moja čula, kao i miris nargile i preukusne Šawerme koja mi odgađa glad bar na neko vreme i tera dalje! A gde dalje, nadzire li se kraj najvećem afričkom džinu? Možda je to Huseinova džamija koju obilazim, kao i Saladinova tvrđava, ali ne, nije! Da li je to Ben Asra sinagoga ili možda Feleke, mali brodići dole na Nilu kojima sam plovio, ne nisu! Pa šta je onda, gde je više kraj ovog čuda!

Kada dodjete do kraja shvatate da ste u stvari tek stigli na početak. Da li je ovo samo još jedna u nizu pokeraška igra Kaira ili je sva njegova moć hipnoze ipak odradila svoje?!? Dok sedim ispod velikog kamenoloma, na zidinama čuvene Sulejmanove Alabasterne džamije, baš nešto razmišljam! Gledam u grad veličine cele stare Jugoslavije dok kao ozeblo sunce čekam nadolazeći suton. Omađijan posmatram Kairo kako nestaje u tmini gde ga nagriza još jedna preživela faraonska noć. One iste piramide u daljini ne stoje više tako nepomično. Svetlucavo igraju na horizontu prevelike daljine, pojedene u fatamorgani noćne izmaglice! Sada su i one postale sveti stanari mojih očiju.

Ima jedno nepisano pravilo svakoga grada, koje sam dobro naučio ovde u gradu starih bogova. Iako ne uspeš da vidiš sve i ako ne pronikneš u te male tajne velikih i drevnih civilizacija, ne tuguj uzalud, jer uvek ćeš naći neki dobar vidikovac sa koga se pruža odličan pogled, za svoje iskupljenje! Uvek uradi i sigurno nećeš pogrešiti! Samo nemoj ikada da ti padne na pamet ako se kojim slučajem nadješ u Kairu.

Prethodne priče: CLICK na priču o faveli u Riu (Brazil) ili priču o Šri Lanki – Sigirija

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 04

…link za prethodna 3 posta…

Lempuyang, Gate of Heaven

DAY 02 Lost in trans(portation)lation

Bilo je otprilike 3h ujutro kad smo potpisale kapitulaciju s nesanicom. Borile smo se do 6, a onda i ustale spremajući se za poduži dan. Čudan je to osjećaj kad iz vesti, štrampli, čizama, kroz samo nekoliko sati biraš između japanki ili sandala – usred zime. Osobno nemam ništa protiv, potpisala bih zauvijek.

Spustile smo se do restorana, najprije u potrazi za kavom, a potom i doručkom. Kavu kroz sljedeće dane nećemo s ovakvim oduševljenjem tražiti jer kao ni brojne u svijetu, ova nam nije odgovarala, već smo bez srama izvadile svoju i ubacile je u onu koja je stajala pred nama. E, sad već možemo dalje. Razdvojile smo se po restoranu birajući hranu, a kad smo se vratile za stol tanjuri su nam izgledali kao dječja bojanka. Ni jedna nam boja, baš kao ni vrsta hrane, nije falila na tanjuru.

„Anchy, tjestenina u 6:30?!“ – iznenadila me.

„Nemaš pojma, to nije tjestenina to su rezanci, super su. Fino mi je, a znaš koliko sam izbirljiva. Gledaj svoja posla!“

Bila je u pravu. Za Anchy smo uvijek sretne kada je sita, jer kad nije, nije dobro… sjećate se reklame za Snickers?!? E, to…

To što smo (nimalo u žurbi) stigle obaviti doručak, kavu i cigaretu značilo je kako naš kombi kasni. I kasnio je. U jednom trenutku, kad je to kašnjenje postalo zamjetnije, čak mi je prošlo glavom da možda i ne dođe, no truba na zatamljenom kombiju vratila me u stvarnost i okončala milijun i jedan scenarij u glavi. Kašnjenje je na Baliju normalna stvar. Tako da samo opušteno. Ovom doktrinom nadalje smo se vodile i mi same.

„Možemo li razgovarati o tvom ukusu muškaraca?!“ – pogledale su me cure nakon što je vozač neprepoznatljivo izgovorio svoje ime.

„To nije Yogi!“ – branila sam se, iznenađena i sama.

Da je Yogi zgođušan (ako ćemo o vjerodostojnosti slika na WhatsApp-u) bila je jedna od prvih rečenica s kojom sam curama potvrdila kako sam, nakon podužih pregovora, sredila prijevoz po Baliju na sva ona čudna mjesta koja želimo posjetiti.

„ I… Madi. Yogi… boss“ – potvrdio je i vozač našeg crnog Hyundai kombija.

„Ta na na na!“ – neartikulirano sam se još jednom opravdala. Malo mi je to pomoglo, cure mi i dalje nisu bile naklonjene pri ukrcavanju u vozilo.

„ How are you, Madi?“ – započele smo konverzaciju.

„Yes“ – odgovorio je prateći cestu.

„How far is Lempuyang temple?“ – probale smo dalje.

„Yes“ – nije surađivao.

„Fali mi naš Riči!“ – prokomentirala je Anchy podsjećajući na našeg vozača sa Sri Lanke koji nas je očarao i pružio iskustvo Sri Lanke koje ćemo rijetko ponoviti. Madi nam je, pak, najavio da osim avantura koje nas čekaju na destinacijama, čeka još veća na putu do njih, s obzirom na to da njegove kompetencije engleskog počinju i završavaju na jednoj troslovnoj riječi.

Do Lempuyang–a treba 2,5h kroz pristojan jutarnji promet i još pristojnije ceste. Ne, nije Madi u međuvremenu prozborio engleski nego smo to same shvatile kada se auto zaustavio na parkingu, a Madi ugasio auto i značajno nas pogledao.

„Lempuyang. Wait!“ – rekao je i nestao. Vratio se s hrpom muškaraca i dječaka na glasnim skuterima, koji su nas počeli oblijetati kao jato muha, u nadi kako ćemo izabrati baš njih za prijevoz.

„Come, Yogi say this, this and this. For you. Safe. Go!“ – rekao je naš poliglot i dao nam do znanja da se veliki boss iz daleka brine o nama.

Buljile smo iznenađeno u njega dok su motori glasno turirari oko nas, čeznutljivo prema natpisu za lokalni bus, odbacile ideju skutera svjesne kako nosimo kratke haljinice, pokušavale si napraviti put prema toaletu i barem zapaliti cigaretu, opet vijećale i na kraju se ipak uspele na te skutere. E pa, ako je Yogi rekao…

Yogiju se očito nismo svidjele kao što se činilo. Vožnja skuterima izgledala je kao žešći rodeo dok su se naši vozači međusobno natjecali, a ulice po kojima smo se vozile uske, drndave i jednake usponu na Himalaju (nisam bila, ali pretpostavljam). Nije ovo bio početak iz snova, ali htjele smo neviđeno, divlje, drugačije… poželjele ste… uživajte….

Kiselih lica sišle smo s motora pred zdanjem koje slovi kao jedan od najstarijih hramova na Baliju. Pogledale smo se stisnutih zubi, popravljajući odjeću i frizure, ali komentirale nismo ništa već se zaputile prema ulazu.

„Wait, sarong!“ – dobacila nam je žena s ulice i pokazala na košaru s nekim plahtama.

„Ova se ne obraća nama, je l’ tako?“ – pitala je Anchy.

„Nema šanse“ – odgovorile smo.

„Sarong. Here. Take!“ – ponovila je žena kad smo napravile još jedan korak prema ulazu.

„Cure, obraća se nama!“ – javila se opet Anchy.

I nije bila u krivu. Sarong je dugačka šarena marama koji moooorate nataknuti na sebe kad ulazite u hramove ili sveta mjesta bilo kojeg tipa na Baliju. U slučaju da ovo niste znali prije (pa ponijeli svoje marame) predstavlja odličan „asesorajz“ za uništiti sve i jednu odjevnu kombinaciju u kojoj ste planirali zabljesnuti na fotkama. Bad luck! Dok je neki hramovi naplaćuju, neki će vam je velikodušno posuditi besplatno uz napomenu da je morate vratiti. Oh, kao da biste je i zadržali!!

Lempuyang temple

Vodič nas je ljubazno uputio (točnije – zadržao) neka pročitamo pravila prije ulaska na Sveto mjesto, a nama je u moru tih pravila zapala za oko rečenica kako ženama s menstruacijom nije dopušten ulaz. Oookkkk…!!

Ogrnute u 3 metra tkanine na 32C, ponosno smo ušetale u područje hrama i tako provele sljedećih 2,5 sata. Kraće razgledavajući područje hrama, a nešto ipak puno puno duže u redu za Gate of Heaven, korak bliže planini i aktivnom vulkanu Agung te, naravno, iščekujući fotku svih fotki. Da, da, znamo, ali eto i mi smo samo ljudi željni lijepih fotki… pa tko je bez grijeha nek baci kamen prvi!

Gate of Heaven

Kamenje nismo bacale, ali smo na izlazu s olakšanjem skinule znojni sarong sa sebe, odbijajući razmišljati koliko ljudi ga je nosilo prije nas. Povratak skuterima niz ovu nizbrdicu nam nije padao na pamet, odabiremo lokalni prijevoz, spuštamo se na parking, nalazimo Madija i sjedamo u kombi.

Tirta Gangga. Go!“ – veselio se naš poliglot.

„To je tu blizu, prošli smo ju putem“ – spomenula sam curama.

I stvarno, za desetak minuta stali smo pred vodenom, nekad kraljevskom, palačom u kojoj se, što zbog umora, što zbog gladi, nismo predugo zadržali. Iako vrijedi.

– „Gladna sam!“  – dodala je Copri. I nije bila jedina.

– „Madi, food!“ – pozdravile smo našeg vozača na parkingu i ušle u auto.

– „Yes, Besakih…“ – odgovorio je on, a ni jedna od nas nije ga doživjela.

Barem ne sljedećih pola sata, a onda nas je želudac podsjetio da je već više od pola dana ignoriran. Ignorirane smo bile i mi jer Madi nije stajao, a za otprilike još dodatnih sat vremena parkirao je pred Majkom svih hramova, Pura Besakih (Besakih temple).

„Kaj pričamo kineski kad kažemo da hoćemo jesti?!?“ – dobacila je Anchy i ljutito, baš kao i mi, izašla iz kombija.

Ne, ali pričamo engleski, a on to ne razumije, iskomentirale smo međusobno, pa dođe na isto. Nevoljko, ali ipak, odlučile smo dati šansu hramu prije hrane i nismo požalile. Požalile smo zbog još jednog – iznimno ružnog – saronga, ali ne i zbog vodiča koji nam se nekako sam dodijelio.

Iako smo ga u početku pokušale pristojno odbiti, uz opravdanje kako možemo same, na kraju smo bile zahvalne na njegovoj upornosti. Prošetao nas je uzduž – popreko po inače (za turiste) zatvorenim putevima hrama, otvorio jedno svetište samo za nas, podučio nas molitvi i na kraju s nama odradio vrhunski selfi. Nismo fanovi selfija, ali njega smo morale ovjekovječiti.

Do kombija smo se vratile nasmijanije nego do sada, ali sa snažnom porukom Madiju da želimo jesti. Food, restaurant, meal, rice, fish, meat, rukama i nogama smo mu objašnjavale. I, iako je izgledao pomalo zbunjen, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zaustavio se pred otvorenim restoranom.

Po ulasku u njega shvatili smo da nije meta turista, a cjelodnevno gladovanje zbog ugođaja i pogleda pred nama konačno se isplatilo! Bali Asli Restaurant, prekrasna terasa, zanimljiva lokalna hrana, osamljena dugačka rižina polja i njegovo Veličanstvo – Agung samo za nas. Dan, restoran, trenutak, osjećaj koji ćemo pamtiti – zauvijek! Hvala, Madi!

Bali Asli Restaurant

Kuta?“ – dočekao nas je Madi pred kombijem nakon večere.

„Kuta, Madi, Kuta“ – konačno smo se, nakon cijelog dana, razumjeli i krenuli prema hotelu, odakle već sutra, nadamo se, ipak malo bolje naspavane – krećemo u nove pustolovine.    

...link za Instagram profil click_away_together gdje su sva čudesa koja smo uspjele snimiti 🙂

Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i ostali jednorozi Orijenta

Jelena Ines Milivojević

Život u stranoj zemlji ima dobrih i loših strana, posebno ako idete u zemlju koja je totalno  drugačija od vaše matične destinacije. Turska je bila veliki izazov za mene – jezik koji je potpuno drugačiji od svih jezika koje govorim, uočljive kulturološke razlike, stil života…

U Turskoj su lični prostor i privatnost  nepoznate reči i teško da definiciju istih možete pronaći i u rečniku. Najnormalnija pojava je da kada pričate sa nekim, osoba stoji toliko blizu da imate utisak da vas je neko zalepio jedno za drugo, po principu – sharing is caring – pa hajde da delimo i vazduh koji dišemo. Daleko od toga da je u pitanju nevaspitanje ili bezobzirnost; Turci prosto vole da budu u blizini ljudi koje simpatišu. Zagrljaj, držanje ruke na ledjima, čak i blago bockanje prstom u rame i štipkanje obraza je sastavni deo svakodnevnog života.

Ukoliko imate dete, spremite se da budete u centru pažnje i da će mnogo nepoznatih ljudi smatrati da je potpuno normalno da pričaju sa vašom bebom/detetom, pomiluju ga po glavi i zabavljaju ga (ovo je veoma korisna stvar ukoliko ste u restoranu i želite da jedete na miru – konobar, hostesa pa možda i vlasnik restorana će rado pričuvati dete dok vi ne završite obrok). Ta neposrednost jeste jedna od stvari koje koliko god bile šokantne na prvi utisak, osvoje vaše srce u veoma kratkom roku jer se iza svega većinom krije dobra namera.

Lični prostor u javnom prevozu jeste sledeći izazov na spisku – ljudi spakovani kao sardine i sćućureni u prednjem ili zadnjem delu autobusa, dok sredina zvrji prazna, je potpuno normalna pojava i zahteva intervenciju. Zato je vozač autobusa Bog i batina, i ukoliko ne poslušate njegove „instrukcije“, rizikujete osudu ostalih putnika, otvorenu debatu, svađu (što bi oni ovde rekli, a i mi – kavgu), mogući fizički obračun i izbacivanje iz autobusa i druge ne baš prijatne ishode. Tako da prigrlite filozofiju „lični prostor u sredstvima javnog prevoza je davno prošlo vreme“ i problem je rešen. 

Jako su radoznali po prirodi i vole biti mirođija i peršun u svakoj čorbi. To je stvar na koju se navikavam još uvek. Jako su direktni i vole postavljati privatna pitanja posle prvog kontakta i upoznavanja (verujem da je ovo odlika koju smo poprimili od njih) – emotivni i bračni status, profesionalna dostignuća, visina plate, porodične teme i mnoge druge. Ovo je utisnuto duboko u njihov DNK i ne postoji sila koja će to promeniti. Tako da, ukoliko se planirate preseliti ovde, a povučeni ste po prirodi i želite sačuvati privatnost, naoružajte se strpljenjem, naviknite se na baba-kamere koje vrebaju sa svake terase, i živite po  principu – take it easy and go with the flow.  

Srećom, u Turskoj postoji mnogo mesta koja su mirna, povučena i nude oazu kada želite da pobegnete od svega. Raznolikost destinacija koje ova zemlja nudi, kao i lakoća i pristupačnost putovanja, je neverovatna. U ponudi je sve – izlaz na nekoliko različitih mora, planinski predeli, jezera, istorijski lokaliteti, metropole…

Jesen je dobar period za putovanja jer je još uvek toplo, a prirodnih resursa za obići ima i više nego dovoljno.

Mesto koje posebno privlači pažnju i izdvaja se kao jedna od must visit jesenjih destinacija jeste Nacionalni park Yedigöller. U prevodu sa turskog jezika naziv ovog parka je “Park sedam jezera”. Nalazi se u provinciji Bolu, u crnomorskoj regiji. Od glavnog grada Ankare udaljen je oko 3 sata vožnje, dok je od Istanbula udaljen oko 4.5 sata vožnje.

Park je nastao od klizišta koja su formirala sedam jezera – Buyukgol, Deringol, Seringol, Nazligol, Sazligol, Incegol and Kucukgol. Ono što ovaj park čini posebnim jeste raznolikost drveća koje raste na ovom području – hrast, jela, bor, lešnik i kesten su najprisutnije vrste. U jesen, listovi  menjaju svoje boje, oslikavaju se u vodi i prekrivaju staze za šetnju, pružajući fantastičan vizuelni doživljaj posetiocima.

Yedigöller je neverovatno i bajkovito mesto koje obiluje drvenim mostovima, prirodnim vodopadima i izvorima sveže vode.  Park obiluje i nekim od divljih životinja poput jelena, lisice  i veverice. Autentičnost prostora i potpuno zadržani  prirodni ambijent jeste nešto što je najveća prednost ove destinacije.

Kada poželite pobeći od svog haosa, nedostatka prostora, a sačuvati prisebnost i unutrašnji mir te volite pecanje, pešačenje, slikanje, fotografiju (posebno Instagram zaljubljenici), tišinu i odmor ovo je pravo mesto za vas.  Napunićete baterije, povratiti snagu i iskusiti jesenji prizor iz bajke.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagram: https://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

BALI – Keep calm and wear a sarong – part 03

… link za prethodna dva posta…

Praćenje leta na svom monitoru – ne znaš da li olakšava stvar ili još više muči 🙂

DAY 01 Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu

„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.

„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.

„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“  – dodala je.

„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.

Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.

Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.

Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.

„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.

Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.

„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.

Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.

„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.

„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.

Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.

Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.

Khmm… osjetila su zbunjena…

„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.

S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.

„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.

„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.

„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“

Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.

Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.

Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.

„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“  – najavila sam.

„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.

…Instagram profil click_away_together sa svim čudesima i videima unutar STORY-a Baly diary…