MAROKO – Balkanci on tour part 07

…prethodne postove potražite u post feed-u….

Merzouga – Fes (Prijevoz zvan čežnja ili Tamo na cesti ostao mi je ostao bubreg…)

“Madam, madam, wake, wake” – po nogama me dodirivao beduin.

“Tko si ti i gdje smo, što smo?!” – bila sam dezorijentirana.

“Jutro! Vreme je za polazak” – začula sam Marijin glas.

Aha…noć u pustinji! Kako smo s dine završile spavajući u šatoru nemam pojma, no upravo smo se tamo probudile. Sve osim Copri. Kasnije je dopuzala po pijesku tražeći svoje stvari po šatoru i objašnjavajući kako su ona i Jalesse cijelu noć provele na tepihu izvan kampa. Frizura joj je bila genijalna.

Ako nas pitate da li preporučujemo, odgovor je da. Da li tražimo da imate razumijevanja prema pijesku koji pokazuje snažnu tendenciju navirati vam u lice i sve privatne dijelove tijela, odgovor je opet da! Noći poput ovih, provedene usred pustinje, spavajući u pijesku daleko od civilizacije, jedinstvene su i sigurno ćete ih dovijeka pamtiti. Nerijetko i prepričavati. 

Plan promatrati izlazak sunca u pustinji pokvarilo nam je oblačno nebo, pa smo tako (umjesto romantike) prednost dale pakiranju za povratak u civilizaciju. 

Po završetku došetali smo do deva koje, baš kao ni mi, nisu pokazivale revnost za ikuda. Ne znamo tko se manje veselio ovoj sinergiji: mi (koji znamo da naš čeka poprilično neugodno drndanje do civilizacije) ili pak one (koje su znale koliko neprofesionalno poskakujemo na njihovim leđima). 

“Marija je l’ beba na mjestu?” – viknule smo nakon 15 minuta s ruba karavane.

“Čini se da je, fajter je to!” – derala se natrag.

“Na starog!” – hvalio se Miloš ne ispuštajući svoju devu iz fokusa.

Nakon istih onih 45 minuta (koliko nam je do kampa trebalo dan ranije) vratili smo se u civilizaciju. Jučerašnjem nervoznom vodiču deva Hasanu – hvala Bogu (kojem god), nije bilo traga. Našem vozaču kombija je. Još jedna zahvala Svevišnjem na tome. Značajno nas je pogledao, davajući nam do znanja da misli na jučerašnji dogovor i naš alternativni prijevoz do Fesa. 

Strpljivo je pričekao da stresemo pijesak sa sebe i obavimo organizirani doručak koji je čekao po povratku. Palačinke, med, kava ili čaj – tradicionalan i učestao doručak koji niti jedno jutro nije izostao. Osobno volim med, pa me nije naročito smetalo, al znam da je brojnima (uključujući i R) marokanska hrana već išla na uši. 

Dok su se drugi ukrcavali u kombi za povratak u Marrakesh naše su se stvari istovarivale i čekale drugi, za Fes, već plaćeni put još u Marrakeshu, kada smo shvatili kako nas je agencija prevarila i jednostavno ne organizirala prijevoz. A mi to shvatili negdje usred Atlas gorja, zahvaljujući prijateljstvu s lokalnim vodičem Mohammedom, koji se drndao s nama u kombiju. Iako smo se činili poprilično cool, sigurna sam da je svatko u sebi mozgao o tome što nas čeka. Šutnju je prekinuo vozač gurajući nam mobitel u ruke.

 – ” Take…Mohammed” – izgovorio nam je na nimalo dobrom engleskom.

Copri je primila mobitel i nekoliko puta ponovila ono „A-haaaam, ahaaaam., ahaaaamm!”, a za kraj samo OK. Štur razgovor nije nam dao naslutiti ništa konkretno. 

„Plan je ovakav. Stvari selimo u ovaj kombi i on nas vozi u Fes. Putem stajemo po još jednog putnika i smanjit ćemo troškove. Čeka nas dug put. Hajdemo“ – preuzela je kapetansku palicu.

Ispratili smo kombi za Marrakesh, pokušali potaknuti razgovor s našim novim vozačem, no nije nam išlo. Koga briga, pomislili smo, sretni da je tu i krenuli na put. Nakon pola sata zaustavio se uz poprilično praznu cestu bez detaljnih (ili bilo kakvih) objašnjenja. Iskreno, u doba kada ISIL hara muslimanskim svijetom  (nažalost i šire) sjediti u nepoznatom kombiju koji nije ni malo turistički, i to još nasred pustinje, i nije scenarij u kojem želite glavnu ulogu. Kad smo već bili vidno uzrujani, začuli smo zvuk vozila iza nas iz kojeg je potom izišao muškarac čije su nakošene oči ukazivale na dalekoistočno podrijetlo. Smotan, visok, simpatičan, jedva se sklupčao na prednje sjedalo uz vozača.

Osim uvodnog pozdrava slabo smo komunicirali. Niti s njim, a tek ponekad između sebe. Sparina, neudoban kombi, vozač ne raspoložen upaliti klimu – sjajna kombinacija za pitati se „koji vrag nam je se ovo trebalo?!?“. No, umjesto toga šutjeli smo…

Nakon nekoliko sati, usprkos gunđanju vozača kako za to nemamo vremena, stali smo na ručak. Oprosti, šefe, ali za hranu uvijek ima vremena. A potom ubaci u petu, upali klimu i prestani štedjeti gorivo, ne budi govno pa ćemo do Fesa možda i stići u ovom desetljeću.

Hranu smo brzo izbirali, a dok smo je čekali pozvali smo našeg suputnika da nam se pridruži. Razmišljao je, oklijevao, ali na kraju je ipak sramežljivo prišao. Upoznavali smo se nekoliko puta, no ime nismo zapamtili.

„Zvat ćemo te Hong Kong, lakše nam je” – ispričavali smo se u startu.

„Ok“ – složio se kratko.

Hong Kong je u Maroku sam. Putuje samostalno, u pratnji svog fotoaparata, i uživa u tome. Na putu je za Fes, a kasnije će još malo do sjevera Maroka. Baš kao i mi, komentirali smo. Kad smo se već poprilično opustili, naš vozač je i dalje bio napet kao puška. Sjeo je na trubu dozivajući nas pred prepunim restoranom. Od sramote, platili smo i ušli u kombi.

“Pa mi nismo ni na pola puta!“ – zgroženo je rekla R detektirajući nas na karti.

„Sad se s nama zezaš?“ – pogledao ju je Miloš.

„Nažalost ne!“ – pogledala ga je nazad.

„Miloše, ovo naše dete je fajter, al ovaj ga valja pošteno“ – javila se Marija s nečim što nitko nije želio čuti.

Vožnja je trajala… i trajala… i trajala…. A da se ne lažemo, krajolik je zaista bio lijep, sceničan, raznolik…planine, rijeke, palme, jezera… i cesta… duga cesta…i nas sedam u autu BEZ UPALJENE KLIME jer vozač štedi gorivo! Grrrrr….

Nakon 10tak sati vožnje stigli smo u Fes i zaputili se prema smještajima kroz ponovno uske, ali manje kaotične ulice tamošnjeg Souqa. Fes se na prvu činio drugačiji od Marrakesha. Decentniji, uglađeniji… iako po noći, kažu, znatno opasniji…

Lijevo, desno, gore, dolje i našli smo naš riad. Riad Dar Jannat imao je savršenu lokaciju, pitoreskan tradicionalni izgled, a pri bookingu još bolju cijenu. S doručkom uračunatim u cijenu, trokrevetnu sobu za 3 noći platili smo svega malo više od 100EUR-a. I dok smo se mi već poprilično smjestile – čavrljajući s domaćinom – na vratima se pojavio izbezumljeni Hong Kong objašnjavajući kako ga je taksist zeznuo, pokrao i ostavio na lokaciji koja nije bila ni blizu onoj koja mu je dana. Trebao je pomoć, a naš novi domaćin, bio je izrazito spreman uskočiti. Sve je ok, javio nam nakon avanture.

Riad Dar Jannat, Fes

Odmorile smo kratko i krenule potražiti večeru. Vraćamo se brzo, a ujutro spavamo dugo – jednoglasno smo se složile. Prošetale smo – sada već ispražnjenim – ulicama Souqa. Naime, u Fesu s pojavom noći nestaje sve ono ludilo koje u Marrakeshu s istom tom noći tek dolazi. Fes nije pretjerano opasan grad kao što se priča, no švrljati okolo usred noći i nije najpametnija opcija. Vođene tom idejom prošetale smo do obližnjih Plavih vrata (vrata Bab Bou Jeloud), smjestile se na jedan od rooftop kafića s pogledom na nekoliko stoljeća unatrag.

Plava vrata, Fes

Uvaljene u ovaj nestvarni ambijent komentirale smo dan iza nas.

„Zašto mi ne možemo putovati kao i svi normalni ljudi?“ – pitale smo se u šali.

„Pamet nije na cijeni“ – komentirala je Copri.

„Niti smo mi normalne!“ – vratila se na temu R.

I bila je u pravu. No čak i da jesmo, nakon ovakvog dana, sasvim sigurno poludjele bi!

Instagram profil @clickawaytogether

MAROKO – Balkanci on tour part 03

Marrakesh – Kolinda, šahovnica, Modrić, Olić i pasoš bez mane što prolazi grane

 „Jesam li luda ako kažem da je noćas Jozef upao u sobu?“ – bilo je prvo sto sam preznojena i neispavana pitala cure?

„Tko?“ – pitala je R tek otvorivši oči.

„Jesi ti nešto rekla?“ – spomenula je Copri čeprkajući po ušima.

„Ti imaš problema sa sluhom? Nemoj molim te da moram znakovati, na godišnjem sam!“

 „Ma jok. Čepići za uši! Nikud bez njih!“ – rekla je, a u svim našim daljnjim druženjima, i onima dan danas, dokazala da su drugi ljudi, naprave, spodobe u krevetu opcija – čepići obaveza.

„Pitam za lupanje noćas kad smo legle… domaćin? Jozef?

„Ahaaa…. ma da… lupao je po vratima, željan razgovora, čini se… Zalupila sam vrata i poželjela mu laku noć“ – mrtva hladna je odgovorila.

R i ja smo se samo pogledale i nasmijale ženi koja nas je oduševljavala komentarima. Ono što nas je manje oduševljavalo bila je činjenica da nam klima uređaj ne radi. U pustinjskoj klimi to je zadnje što želite, a prvo što prijavite dok silazite na doručak. Sredit će, obećao je naš sinoćni posjetitelj.

Doručak nije obećavao, već ga iznio. I poprilično nas smekšao. Uživale smo u njemu, kavi i pogledu na unutrašnjost riada. Stvarno su posebna vrsta smještaja, nemjerljiva s hotelima, u kojima uvijek stignete odsjesti.

Žvačući, radile smo plan za dan. S Marijom i Milošem dogovorile smo susret u gradu. Skok u sobu po stvari i izlazak na ulice Medine koja se budila ipak nešto kasnije nego mi. Nije nam smetalo, prepreke na putu bile su manje ubojite nego one na sinoćnjem dolasku u riad, kada smo se borile sa svim mogućim načinima prijevoza, životinja i trgovaca zguranih u prolaze širine nategnutih 3 metra.

„Cure, neka turistička agencija, hajde da vidimo što nude“ – dobacila je R.

Zaposlenik iste jedva nas je dočekao, ugostivši nas bolje nego neki organizatori svadbe iz našeg kraja. Muljao je kako bi nas pridobio, al’ muljale smo i mi, i na kraju zaključile kako bismo ovdje mogle dobro tržiti. Prvo, za jednodnevni izlet u Essaouiru sutradan, a potom i trodnevni u pustinju, s namjerom da nastavimo put prema Fesu. Ovaj plan za pustinju ponovile smo čovjeku najmanje 5 puta, a on nas duplo toliko puta uvjeravajući kako mnogi turisti kombiniraju tu opciju. Užicale smo si malo vremena i obećale da ćemo se vratiti čim razmijenimo novce. Nakon 20 neuspjelih pokušaja  korištenja lokalne SIM kartice uspjele smo kontaktirati Mariju i Miloša s novim informacijama i ujedno podijelili naše koordinate. Prijavili su i sebe za put, a mi potom platile za 5 mjesta i 4 dana lutanja po državi. Išlo je poprilično glatko, trebalo je mirisati na nevolju. No…

„Ovo sunce me ubija, trebam šešir čim prije“ – nagovijestila sam curama svoju daljnju putanju dublje u tržnicu – Jemaa el-Fnaa koja je sad već radila punom parom.

„Where are u from?!“ – obraćao nam se floskulama svaki trgovac na tržnici. Svakom petom smo i odgovorile, a odgovor Croatia izazivao je masonu euforiju. Bilo je lijepo biti Hrvat u doba kada se repka upravo vratila sa srebrom oko vrata.

„Luka Modrić is the best!“

„No, Vr-uierutirtuiruiu- saljko is the best!“ – patili su se s prezimenom.

„NOOOOOOOOOOOOOOO… the president is the best…“ – svađali su se međusobno.

Mi smo sve to mirno promatrale i čekale pristojne popuste. Koji nisu izostali. Pa eto prilike za kupiti sve što ti treba i ne treba na ovom putovanju. O ovome što ne treba najbolje bi posvjedočila Copri koja se odlučila na tradicionalnu haljinu koju doslovno nikad poslije nije obukla, osim u trenutku kada ju je zauvijek zamazala s nečime, otprilike mjesec dana poslije u Hrvatskoj.

Sama sam kupila šešir koji nikad poslije na glavu nisam stavila i škicnula kožne čizme koje sam upravo u trenutku kad ovo pišem skinula. Iako kupiti čizme usred ljeta (i to pustinjskog) nije baš ličilo na lucidnu odluku. But… hebiga…

„Marija i Miloš su u Jardin Majorelle –u! Idemo?“ – pitala nas je R.

„Znamo li kako do tamo?“ – vratile smo joj pitanje.

„Snaći ćemo se! Imam adresu! “ – pokazala je na mobitel.

Naravno da ima. R ima sve. I lijepo je putovati s njom. Ponavljam ovo i opet ću. Sorry.

Zaputile smo se brzim korakom (u nepoznato). A bio je i red za žurbu, ljudi su nas satima čekali. No, vraćamo se s bookiranim izletima, pa neka posluži kao alibi!

R nas je pošteno našetala do Botaničkog vrta, a u daljini su se nazirale poznate glave.

„Alo, bre žene, već smo se zabrinuli da vas netko nije kidnapovao“  – šalili su se.

„Ne pitajte!“ – odgovorile smo kratko. „Što veli masa, isplati li se međ ove biljke“ – vratile smo šalu.

„Mnogo je lep vrt, videt ćete“ – nasmijano nam je odgovorila Marija.

I nije pogriješila. Izgled i atmosfera vrta apsolutno su opravdali cijenu ulaznice od 70 DRH (cca 8 EURA).  Botanički vrt Majorelle (arapski: حديقة ماجوريل) je botanička oaza i umjetnički  raj Marrakech – a, osmišljen od strane francuskog umjetnika Jacquesa Majorellea 20 godina istog tog stoljeća. Jednako toliko godina kasnije navodno je otvoren za javnost, a ono po čemu je najpoznatiji je to da je od 1980. godine vrt u vlasništvu Yves Saint-Laurenta i Pierra Bergéa. Nakon što je Yves Saint Laurent umro 2008. godine, njegov pepeo je prosut po botaničkom vrtu. Friki info, znamo!

Željni kulture ili pak mode, mogu zaviriti u islamski muzej unutar parka, u čijoj kolekciji se nalazi skupocjeni sjevernoafrički tekstil iz Saint-Laurentove osobne zbirke, kao i razne keramike, nakit i umjetničke slike Majorellea. Posebna nijansa podebljane plave boje koju je u velikoj mjeri koristio u vrtu Jacques Majorelle, dobila je ime po njemu – bleu Majorelle. (ovo nam je rekao google!)

Ono što nam nije morao reći je da se u vrtu se nalaze biljke sa svih pet kontinenata i pokojeg susjednog planeta. Uglavnom su to kaktusi i drugo egzotično bilje oko kojeg se nagurava hrpu turista jer slike od tamo uistinu su čarobne. Nisam ljubitelj travurda i ptičurina, al pokoju sliku tražila sam i sama.

Nakon nekoliko sati boravka u vrtu što je Balkancima potrebno? Kava figurativno – birtija doslovno! I taman kad smo se smjestili, nabasali smo i na par iz aviona koji je pratio naše koordinate. Kratko smo porazgovarali, a onda su se izgubili među uske ulice ovog „Crvenog grada“, kako još nazivaju Marrakesh.

Nakon birtije naša sljedeća stanica bila je Bahia palace, el Badi Palace i Saadien’s Tombs. No, prije potraga za taksijem. Iskreno, pokraj botaničkog vrta teško je pronaći povoljan taksi, no samo nekoliko ulica dalje uletjeli smo u novi kombi, kratko uživali u klimi, a onda izišli na ulice starog grada. Šetali smo uz zdanja pred nama, nerijetko koristeći Miloša kao vješalicu za torbe dok poziramo objektivu. Stoički je to podnio, činilo se da ima iskustva. Dugo zadržavanje u Vrtu, ne malo u kafiću i vrludanje uličicama starog grada rezultiralo je time da u Saadien’s Tombs nismo uspjele ući u radno vrijeme. No, nitko nije izgledao previše tužno. Iako, ako ste u blizini, ne budite – mi.

Tužno možda nismo izgledali, ali gladno svakako. Izdržali smo taman dovoljno do obližnjeg lokalnog food square –a na ulazu u Medinu. Izvoljevale smo s menijima, a otprilike tako i jele. Na juhu smo se odvažile, salatu (poučene iskustvom) ovaj put ipak ne, no sutra će to već biti druga priča! Našao se tu još neki prečudni smotuljak punjen koječime. Nije da ne želim opisati detaljnije, već doista ne znam! Na obdukciju hranu nismo slale. Niti sebe. Bogu Hvala.

Sljedeći plan bio je krevet. Na kratko barem. Pozdravili smo M&M i dogovorile druženje navečer ili pak sutra ujutro pred put u Essaouiru. Put do riada, iako ne dug, punog želudca nije bio lak. No, što se mora…. U 10 minuta stigle smo u smještaj, šturo pozdravile Jozefa (koji je opet bio razgovorljiv), ušle u sobu, UPALILE klimu i srušile se u krevet. NON CONTACT PERIOD dogovorile smo se.

Nekoliko sati poslije, donekle odmornije, ali svakako mirišljavije (nego po dolasku) sišle smo u atrij. Jozef nam je brže bolje uvalio piće, a mi noge u bazen, još uvijek ih odmarajući od cjelodnevnog lutanja. Zborili smo na poprilično lošem engleskom, a potom ga pozdravile i zaputile se u kaos Medine.

„Moram po one čizme!“ – nije mi vrag dao mira.

„Sad?! I svjesna si da ćeš ih vucarat sa sobom kroz cijeli Maroko?“

„Sad ili nikad!“ – nema tu kompromisa.

Tako je i bilo. Kratak spomen hrvatskog imena, usputna debata s prodavačima o nogometašima i za svega pola sata iscjenkane čizme bile su u rukama. Divila sam im se nasred medine, divila sam im se i u rooftop kafiću nekoliko minuta poslije, na kojem smo pronašle spas od preludog ritma souqa.

S krova je sve to izgledalo mirnije – uz marokanski čaj, povjetarac i zajedničke teme (koje otvaraju put prijateljstvu) znatno pitomije.

…Link za Instagram HIGHLIGHT koji prati priču…

MAROKO – Balkanci on tour part 02

prethodni POST 01 pronađite u blog feed-u…

Bratstvo i jedinstvo na Budapest International Airport- u

Neznanac s doručkom u krevetu. Maštarija mnogih, privilegija rijetkih. No, hajde da i mi omastimo brk. Jutro nas je dočekalo poprilično gladne, a sjetile smo se da restoran u ovom majušnom hotelčiću nismo vidjele. Ali smo CLICK-om na google potvrdile da doručak imamo. Upristojile smo se taman dovoljno da došetamo do recepcije i upitamo za koordinate restorana, nakon čega nam je isti onaj simpatičan momak rekao da pričekamo kratko u sobi. Jutro je, poslušne smo.

„Ja jedem u krevetu. I ne znam što bih prije, sve mi je fino!“ – javila se naša nova suputnica u chat taman kad smo poželjele s njom podijeliti istu radnju, a ujedno i vidjeti je l’ otvorila oči.

„Same here!“ – bacile smo joj fotku natrag.

Još jedan lajk za prenoćni smještaj koji je trebao služiti samo tome da noć ne provedemo na cesti. Odjednom, razmišljale smo provesti ostatak godišnjeg ovdje!

Site ipak razmišljamo drugačije, pa smo, progutavši zadnji griz, skoknule na noge, vratile ono malo izvađenih stvari u kofer i potražile savjet što vidjeti u blizini u nekoliko sati koliko imamo free do leta.

„Samo pređite cestu i uživajte u gradu.“ – rekao nam je sa smiješkom naš novi prijatelj.

I nimalo pretjerivao. Balance home nalazi se tik do Dunavske poznate šetnice te Lančanog  i Elizabetinog mosta – najvažnijih mostova grada – koji vas direktno vodi do Budimskog dvorca (Buda Castle). Uspentrale smo se na njega, pretičući horde kineskih turista. U dvorcu se danas nalazi Nacionalna galerija i Povijesni muzej Budimpešte, a svakako preporučujemo posjetiti ovu atrakciju. A kao da inače i ne bi, kad je ovo najpoznatija nezaobilazna atrakcija ne samo grada nego i države. Na njegovim vidikovcima uživale smo u pogledu na grad i ugrabile fantastične fotke na samom početku našeg putovanja.

Škicnite prekoputa. Zašto? Pa recimo da se tamo nalazi jedna od najraskošnijih i najveličanstvenijih zgrada u Budimpešti, ona parlamenta, ili kako je Mađari zovu, Országház. Ulaznice su prihvatljive cijene, 8€, no mi za to nismo imale vremena.

Ono što smo stigle je prijeći Most Széchenyi i vratiti se u Peštu. Šetnja ne traje dugo, pogotovo ako šetate s nama. Nama zaljubljenima u objektive most je bio izvrsna prilika za snimiti još neke sjajne fotografije. Tu i tamo osvrnule smo se nazad (iako to narodna predaja zabranjuje) i pozdravile Buda dvorac.

„Cure, avion!“ – povikala je R i usmjerila nas prema hotelu po stvari.

U njemu smo stvari spremale kraće, nešto duže upijale smjernice za bus prema aerodromu. Ma, to je tu, odlučile smo i ponovno prošetale kofere po nimalo friendly pločnicima Budimpešte.

Otprilike u isto ono vrijeme kada sam razmišljala kofer ostaviti na poklon nekom od ulaza zgrada, našle smo stanicu busa koji vozi prema aerodromu. Kako smo je prepoznale? 2 kvadrata javne površine na koje se uguralo 84757392 turista i pripadajućih im kofera.

Na stanici Kálvin tér M (da se razumijemo ovo je copy paste) dočekale smo bus 100E koji nas vozi na Liszt Ferenc Airport. Nas manje više, one koji imaju karte svakako. Mi ih eto (gle čuda) nismo prethodno pripremile. Riječanka Copry i ja skrušeno smo se povukle i prepustile situaciju u ruke profiću koja se nešto kraće „razgovarala“ s automatom na jednom od stupova, a potom se vratila gurajući nam karte u ruke. Jedna je R!

„Poslije ćemo se raskusurati, bus samo što nije!“ –  dobacila nam je s kartama.

R, kao što već znate, ne griješi. Pa nije ni sada. Za nekoliko minuta spomenuti bus pred našim je nosom otvorio vrata, poziv nismo odbile, a na vožnji kroz pola sata, stigavši na aerodrom, zahvalile.

Do leta nije ostalo previše vremena (to se nama ne može dogoditi haha). Brzo smo potražile šalter Ryan Aira. Check in, baš kao i svi drugi obavile smo online, a preostalo je jedino riješiti se (barem privremeno) prtljage. Red pred šalterom bio je istovjetan onom pred maksimirskim štandom na Praznik rada kada gradonačelnik kojeg ne volimo dijeli grah kojeg volimo. Nekako smo potajno vjerovale kako ćemo se provući, jer možda netko od ljudi ispred nas ipak nije obavio check – in, no, naša se nadanja ovaj put nisu ostvarila.

„Nemoj, Miloše, zaboga da nas blamiraš, vidiš da ljudi isto stoje tu, nemoj da ih smaraš. Obavili smo sve. Miruj lepo i čekaj“ – u fokus nam je odmah upao par koji se jezikom ne razlikuje znatno od nas, jedino im je prebivalište nešto više kilometara istočno od prijelaza Lipovac.

Nije Miloš izdržao, ni slušao ženu koja ga je na to tjerala, a koja je uistinu, pokazalo se kasnije, žena. Njegova. Obratio nam se s upitom mora li napraviti check-in iako je to riješio online. Nepotrebno, uvjerile smo ih, kao ni checkirati prtljagu jer su njih dvoje, zapravo ŽENA, uspjeli spakirati sve u ruksak. I danas joj skidam kapu na tome.

S Marijom i Milošem brzo smo se upustile u razgovor, trateći vrijeme do predaje prtljage. Jezik je prepoznao još jedan par iz Hrvatske i pridružio se razgovoru. Svi, logično putujemo u Maroko. Svi, nešto ipak manje logično, ali istinito, nemamo točan plan puta. No, okvirno svačiji je izgledao slično. Ovdje se već rađala ideja da bi slučajan susret, mogao prerasti u one namjerne. Ako nikad poslije, onda po slijetanju i traženju taksija do Medine, u čijem smo krugu svi smješteni.   

Let do Marrakesha kratak je u usporedbi s višesatnim letovima prema destinacijama na koje obično putujemo. U tri sata morale smo ugurati ručak iz ruksaka, naprimjer. Besramno smo izvadile kutijice s hranom koju nosimo još iz Hrvatske, a s obzirom na to da se radilo o prvoklasnim kulenima, pršutima i siru pravi bi grijeh bio ostaviti to negdje. Doduše pravi je grijeh nositi to i u muslimansku državu. No, cilj opravdava sredstvo.

Zadnji komadić špeka R je ubacila u usta u isto ono vrijeme kada su stjuardese otvorile vrata zrakoplova i pustile onaj sparni pustinjski zrak u avion. Ah, falila mi je ova klima. Ta prošlo je već 5 mjeseci od kada sam se zadnji put vratila iz Abu Dhabija.

„Nismo sve pojele, hoće li nas pustiti u državu?“ – pitala me napola u šali R.

„Reći ćemo da je govedina, a oni nek probaju ako ne vjeruju!“ – šalila sam se nazad.

Copri nas je gledala onako sa strane, ne rekavši mnogo.

Uslijedilo je poduže čekanje na emigraciji s hrpom (većinom lažno ispunjenih) papira. Tu smo se opet skupili s ekipom koju smo upoznali neposredno prije leta i nastavili planirati put do grada. Cjenkamo se i ne plaćamo za taxi ni dirham više nego što vrijedi – bili smo složni. Naivno, pokazat će se. Iako ne potpuno krivo.

Nakon otprilike pola sata svi smo uspješno i službeno zagazili u državu. Uključujući i kutijice s hranom o kojoj smo pričali ranije. Miloša i Mariju izgubile smo na izlazu s aerodroma u pokušaju da aktiviraju lokalnu sim karticu. Par iz Hrvatske prema izlazu je krenuo s nama. I same smo uhvatile jednu lokalnu karticu, no aktiviranje nije bilo u planu. Barem ne još. Vrludale smo aerodromom u  potrazi za WI-FI-jem kako bi skinule adresu našeg sljedećeg smještaja. Slično je radio i par do nas, a po dolasku i Marija i Miloš.

Miloš nije bio zadovoljan suradnjom mobitela i kartice, a ova međusobna netrpeljivosti nastavit će se i u danima pred nama.

„Ekipa. Taxi. Hajdemo!“ – skrenule smo pažnju na prioritete.

Cjenkale smo se mi, cjenkali su se muški, pa opet mi, pa opet muški. Sve dok nismo izludili taksiste koji su ipak pristali na nižu cijenu. Nisku nikako. Tako smo put do grada, koji je stvarno kratak platile gotovo 15EUR-a. No, vrućina, višak para u džepu i želja stići do Riada općenito (a potom i brzo) bila je jača. Dok smo nas 3 upale u jedan, četverac je uzeo drugi. Dogovor je bio čuti se, a potom i naći navečer.

Naš taksist bio je tipičan muslimanski lokalac željan prodati nam maglu, izlete, deve i pokojeg mlađeg brata. Znale smo da njegovu tvrdnju kako smo na ulazu u Medinu (odakle on ne može dalje prema unutrašnjosti), a do smještaja imamo samo 5 minuta hoda, trebamo dobro provjeriti. I to je dobronamjeran savjet za sve one koji se u Maroko spremaju. Provjerite adrese dobro ili ih tražite da s vama idu do smještaja. Obrnuto, mogli biste završiti usred ničega, bez para, nakon čega slijedi novo cjenkanje, novi taksi i ne dao Bog isti ponovljeni scenarij. Ako se ne varam slično se desilo Mariji i Milošu, pričali su poslije.

Naš je bio pošten. U granicama svojih mogućnosti, naravno. No, bilo kako bilo, nakon što smo zagazile u Medinu, nabasale na prodavače, proizvode svega i svačega, konje, magarce, tačke i milijun skutera ušle smo u uličicu i (žive) pronašle naš riad. Riad Diana zaista je imao dobru lokaciju. U blizini svega, uključujući i glavnog Marrakesh-kog souqa – Jemaa el-Fnaa.

Na ulazu su nas dočekala masivna čelična vrata s okruglim prstenom za „kucanje“. S obzirom na to da zvono nismo našle, poslužile smo se kolutom, a samo nekoliko sekundi poslije otvorio nam je simpatični domaćin, sa smiješnim, ali ipak točnim izgovorom Romanina imena. Ok, na dobrom smo mjestu.

Riad nam se jako svidio. Rustikalan, autentičan, ugodan zaklon od vanjskih temperatura i glasnoga arapskoga svijeta. I visok, da, s nekoliko katova od kojih se naša soba nalazila na drugom. Bilo bi to puno simpatičnije da nismo vucarale kofere po uskim stepenicama, ali da smo kao Marija putovale s ruksakom naša bi patnja bila manja.

Ono što me je očaralo, bili su Marrakesh-ki krovovi. Koji u principu ne postoje, već je riječ o krovnim terasama na kojim možete chillati s prekrasnim pogledom na susjedne terase i milijun satelitskih antena. Malo sarkazma, ali terase stvarno predstavljaju oaze mira, idealne za upijanje tišine i bijeg od kaosa glavnih ulica.

Detaljnije, riadi su tradicionalne marokanske kuće atraktivne po svojoj jedinstvenoj arhitekturi. Prozorima koji gledaju prema unutrašnjosti, odnosno prema atriju unutar kojega je nerijetko smješten bazen. Naš Riad također ga je imao. A mi ga u narednim danima nismo ignorirale.

Kao ni domaćina Jousef a (naknadno prozvanog Jozefa) po dolasku, a on nas od tad pa do odlaska. O tome u idućim postovima. Poslušale smo savjete, upile informacije o doručku, smjestile se u sobu, odmorile na krovu i zaputile u centar Medine u namjeri da se nađemo s tek upoznatom ekipom i možda već večeras bookiramo izlete za nekoliko narednih dana.

Agencije koje nude izlete našle smo bez problema. Ili bolje rečeno sve one našle su nas. Nemoguće im je pobjeći. Vuku vas za rukav čim kročite iz smještaja. Sličnu vrstu napasti srela sam već u ostalim muslimanskim državama. Cure su za nju bile nešto manje pripremljene, ali su brzo shvatile poantu „La shukran“ (hvala, ali ipak ne hvala).

Naći Miloša i Mariju među milijunima turista na Jemaa el-Fnaa souqu bilo je gotovo nemoguće. Umjesto toga bacile smo se u potragu za izletima dok ih čekamo. I, iako smo realno i našle mjesto gdje to želimo bookirati, agent nikako nije pristajao na našu cijenu. On uporan, mi tvrdoglave – vodilo je nigdje. Osim odustajanju i potrazi za večerom.

Smjestile smo se na gornjoj terasi restorana u samom centru souqa i u jednom trenu – nevjerojatno, ali istinito, uočile ovo dvoje. Ispričali smo im priču o izletima, zajedno s Milošem probale još jednom cjenkanje koje je rezultiralo jednakim ishodom kao i ranije.

Ok, smislit ćemo sutra nešto, složili smo se i dočekali večeru – tagine – tipično marokansko jelo, koje će se na našem meniju netipično (za nas) naći i puno češće nego smo to na prvu planirale.

Instagram HIGHLIGHT koji prati MAROKO priču…

BALI – Keep calm and wear a sarong part 12 (the end)

DAY 09 Two legs, ten toes – prevara iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta

Kad bi postojala samo jedna stvar koju bih na putovanjima promijenila bila bi melankolija posljednjega dana. Slažete li se? Gdje god putovali, kada god se vraćali postoji, taj jedan dan kada nešto morate… A ako nešto želimo na putovanjima, to je da se ništa ne mora. No, ovaj dan ne moli, ne surađuje, ne pregovara…

„Mrzim spremanje!“ – progovorila je Copri o onome što je svaka šutjela.

„Tko će ovo popakirati?!“ – Anchy se iz ležećeg položaja nagnula prema koferu.

„Tko će opet preživjeti Dohu?“ – gunđala sam i prekrila glavu jastukom.

Sredio sam check out popodne, javio je u grupni chat Mladen i time nam dao prostora da još neko vrijeme ne mislimo na pakiranje. Umjesto toga, dogovarale smo prijevoz iz Beograda prema Zagrebu, mršteći se na svaku pomisao o temperaturi koja nas čeka doma.

Razmišljanje o pakiranju na kraju je ispalo duže nego ono samo. Pobacale smo stvari u kofere, izdvojile one koje nam za dan/putovanje još trebaju i spustile se, sad već ritualno, na doručak.

„Ne zaboravite Hrvate!“ – podsjetila nas je Copri u liftu na ekipu koja s kombijem iz Beograda prema kući putuje s nama. Uhvatile smo ih na doručku, provjerili rezervacije, napunile tanjure, potom i želuce i razmišljale o tome što želimo raditi kroz dan, prije nego krenemo na aerodrom.

„Suveniri?“ – spomenula je Anchy.

„Valjalo bi!“ – odgovorile smo.

S riznicom putovanja (koja sad već imamo iza sebe) odabrati suvenire postaje sve teže. Svaki od njih nalik je onom s prethodnog putovanja i doista se trudimo kupiti nešto čemu ćemo mi, ili oni kojima poklanjamo, posvetiti pažnju i u neke druge dane, a ne samo one kada s njih brišemo prašinu.

„Idem švrljati uličicama u potrazi za pravom Kutom!“ – po završetku shoppinga rekla nam je Anchy.

Nije iznenađenje da Anchy voli sama nestati u nepoznato, otkrivajući urbanizam i skrivene kutke grada u kojem se nalazimo. Arhitektica je, naposljetku, a njima je to slično. S druge pak strane, Copri i ja manje poznajemo armaturu, pa takve izlete ne bookiramo. Što zbog nas, što zbog Anchy… samo bi je živcirale šupljim pogledom blejeći u nešto čemu se ona divi…

„Neki ručak oko dva?“ – upitale smo je.

„Mogle bi“ – odgovorila je i nestala iza ugla.

„Moram opet na masažu. Hajde sa mnom, rekla si da budeš!“ – piknula me Copri pokazujući na salon.

„A ne znam…“ – dvoumila sam se.

„Ajde Škorpijo, ne budali. Vani je vruće, tamo je klima, idemo guštati, zadnji je dan!“ – uvjeravala me.

I bila je u pravu. Posvetiti pažnju nogama, nakon što su one cijelo putovanje ponizno usluživale sve naše avanture bilo je fair play. Pogotovo u državi gdje je masaža cijenom jednaka samoj pomisli na neku u Lijepoj našoj.

To što me je uspjela uvjeriti u nepunu minutu, bilo je nedovoljno u odnosu na radnicu salona koja me brže odgovorila od nje predloživši – pedikuru.

„70 000 rupija?“ – čudila sam se blejeći u Copri i zaboravljajući na besramno niske cijene masaža koje smo plaćale na Thailandu.

„Told ya. Moje je 40 000!!“  – bahatila se Copri tonući u naslonjač i uživajući u masaži stopala.

„70 000 yes, yes, cheap, very cheap!!“ – dobacila je radnica salona i zadobila našu pažnju.

„WTF, nas ova razumije? Ili samo ima ugrađen automatski Google Translate u sebe? Kako god, ovo dugujem nogama!“ – sad sam već bila uvjerena.

„Znaš dat’ ću joj bakšiš! I tako imam previše njihove valute, a kad riješimo ručak ništa mi se više ne kupuje…“ – drmnula sam Copri pred kraj tretmana.

„Fair. No, što ova tvoja radi, pobogu?!?“ – reagirala je kratko pred sam kraj svoga.

„Suši mi lak ventilatorom da bude brže!“ – umirala sam od smijeha.

„Nema li neki sofisticiraniji način?“ – nije mogla vjerovati.

„Island vibes, babe, relax“ – zezala sam ju.

Kad su se nokti donekle osušili – ili ventilator prekoračio dozvoljenu potrošnju struje za taj mjesec – ustale smo se platiti. I dok je Copri iskeširala dogovorenu cifru, a ja nešto izvan svoje, radnica nas je zaustavila na izlazu.

„Wait. More!!“

„What more? You said 70 000, and I gave 100 000!“ – zbunila me kompletno.

„Nooooo… One leg 70 000, two leg 140 000“ – namjestila mi je patku i na lošem engleskom.

Bolju foru do sada, ama baš ni na jednom putovanju, nisam čula. Dok bi se vjerojatno drugi, a u nekim situacijama i ja, nastavili raspravljati i snižavati cijenu, od smijeha danas nisam mogla.

„Koji šah-mat“ – komentirala sam na ulici krepavajući od smijeha.

„Ja ne vjerujem““ – čudila se i dalje Copri.

„Ma pusti… i plati mi ručak“ – kako sam se bahatila s novcima, na kraju sam ostala švorc.

„Samo ako ideš sa mnom u onaj restoran gdje smo bile prvu noć! Ne eksperimentira mi se danas. A i ono jelo je bilo najbolje što sam ovdje probala…“ – uvjetovala je.

„Imamo li para za to?“ – pitala sam je.

„Naći ćemo, samo ovaj put naruči za jedan guz, ok?“ – sprdala me je.

Prepustila sam Copri narudžbu hrane, a dok smo je čekale promatrale smo ceremoniju unošenja tradicionalne hrane Balija, uz prateći orkestar, na stol gostiju do nas. Kakvi mjuzikli, kakvi koncerti… Zabavilo nas je do te mjere da gotovo nismo primijetile Anchy kako prolazi kraj nas.

„Što vi ovdje slavite?“ – smijala se primjećujući spektakl koji se odvijao do nas.

„Sve!“ – šalile smo se. „Sjedaj!“

„Ne mogu, sad sam jela. Nećete vjerovati gdje sam ja sve bila!!“ – odbila nas je uz obrazloženje kako je maloprije obavila objed sastavljen od predjela, glavnog jela, deserta i pive za nategnutih 10kuna.

U sljedećih nekoliko minuta pokazala nam je fotke i mjesta na koja se, dok je nije bilo, zavukla. Opet si ih našla?! – pitale smo je gledajući po kakvim se napuštenim i nimalo turističkim predjelima kretala.

„To je Kuta, cure!“ – rekla je i sasvim sigurno bila u pravu.

Copri i ja svoju smo hranu platile nešto više od njene i zaputile se prema hotelu zadržavajući se u njemu tek dovoljno dugo da obavimo tuš, spremimo stvari, izvadimo veste, skočimo na kofer, poberemo Anchy, napustimo sobu i otvorimo šampanjac koji je s nama na Bali i stigao.

„Ekipa, bila mi je čast družiti se s vama!“ – pozdravio nas je Mladen po dolasku na aerodrom.

Bila je, nesumnjivo, i nama s njim u ono kratko vremena koje smo za to imale prilike.

Jedna, možda malo veća čast bila nam je glupirati se s nama samima, u nešto ipak više vremena. Na otoku, s drugog kraja svijeta u kojem se iza vječnog osmijeha domaćina skriva niz nijansi raspoloženja iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta.

Instagram HIGHLIGHT sa svim videima... 

p.s. Sljedećim PUTOPISOM vodimo vas našim putevima kroz MAROKO. Stay tuned! 🙂

Pariška magija svetlosti

Oduvek sam voleo početke nove godine. Još kao dete budio bih se prvog januara ne bih li gledao tradicionalni Bečki koncert, Supermena ili novogodišnje skijaške skokove. Nije li to ona posebna noć kada se radujemo jer sve što je bilo loše nestaje i odlazi bestraga? Sjedinjujemo se u jedinstvenih par sati u kojima se sve obustavlja. Trenutak na čijem temelju polažemo svoje oružje surovog života i sve zaboravljamo. Nevidljiva debela linija sreće na zlatnom trapezu na kom svi igraju i pevaju. U takozvanoj “najludjoj noći“ obično jedni drugima praštamo. U njoj uvek ponovo maštamo. Uporno verujemo da će nam sledeća godina otvoriti neka nova svitanja. Miris osvetljene igličaste borovine u najlepšem kutku sobe belog ukrasa na vrhu uvek mi je bio sinonim za radost. Svetleći simbol zadovoljstva zelene boje uvek je mirisao na crveno. Nabacani pokloni ispod nje ulepšavali su mi život. Što ih je bilo više, to bi sutra bilo bolje. Čistoća belih pahulja u svetlećoj noći u kojoj sneg tiho pada bez prestanka bistrila je svaku moju pogrešnu misao. Na nebu je uveliko vatromet. Odbrojavanje počinje jer ostalo je još samo deset sekundi. Tada gledamo na sat ljubeći se palimo prskalice. Gradom odjekuju petarde. Detonacije slave rodjenje noći koja najavljuje promene. Silne eksplozije svuda unaokolo ih potvrdjuju.

Uvek sam tiho patio žaleći što sve to traje previše kratko. Zašto nije barem koji minut duže? Voleo bih da uopšte i ne prestaje. Kako bi se tek dobro osećao kada bi Nova godina trajala čitavu večnost. Da li bi stekli imunitet na sreću i prazničnu euforiju? Dok nisam stigao u jedan grad, nisam verovao da je to uopšte moguće. On je prosto napravljen za to. Stvoren je za radost! Mislio sam dugo da Nova godina živi samo tih deset sekundi, ali Pariz mi je otkrio veliku tajnu. Pokazao mi je da Nova godina traje čitav život

Napolju je tamna noć. Ne vidi se prst pred okom. Sami smo na putu kao promrzli duhovi zime. Lagano se truckamo na dvomedji Italije i Francuske. Eeeh, kad bi bar negde stali i videli neki putokaz? Zaboravio sam više kada smo uopšte i krenuli iz Beograda. Rekao bih da je to bilo u prošlom životu. Nadam se bar da sam uveliko kročio u Francusku, juče još napustivši Milano. Preko Torina i Liona krivudavo vijugam kroz hladnu i snežnu decembarsku noć ne bih li uhvatio malo sna u pretoplom autobusu koji me tako uspešno obmanjuje. U njemu sam još od preključe. Kao da sam ceo svoj život u njegovoj pokretnoj utrobi. Sve vreme mi je u glavi samo on. Razmišljam da li će mi grad večite svetlosti ispuniti bar jednu novogodišnju želju? Šta li ću mu dati za uzvrat? Da li još uvek ima snage za nešto posebno što će zauvek ostaviti trag u meni. Vrlo sam sanjiv i umoran, a i pomalo hipersenzitivan. Pokušavam pogledom da dohvatim ozeblo francusko jutro u daljini koje me prirodno budi više od toplote nego iz sna.

Vatreno krštenje svitanja na francuskom upravo počinje. Predobar osećaj grada o kojem sam toliko maštao izgleda postaje stvarnost posle toliko vremena. Svuda okolo sada je predgradje Pariza. Ma dovoljno je samo da se umijem njegovim jutarnjim praskozorjem. Oko mene iznenada se izdizala suburbija Saint-Denija, sa istoimenom starom bazilikom, zaštitnicom Francuske. Polako i sigurno ulazim sve dublje u ulice koje me usisavaju u sebe kao nemi lavirint koji je tako pravolinijski sagradjen. Sav je ujednačen i podsečen. Krugovi precizno iscrtanih bulevara se sve više sužavaju. Kao da sam bez skafandera noćnog svemirskog broda putujući kroz vreme uplovio u gradski prevoz. Bar to pouzdano znam jer se sve više približavam centru i pristajem na Trokadero. Mnogo je sati vožnje busom iza mene, zaista. Noge moje od grčeva više ne prepoznaju, niti osećaju novo tlo, makar bilo i parisko. Jutro je kišovito, a dan uveliko siv. Pariz to nikada nije, pogotovo ne pred Novu godinu. Oko mene se oslikava ambis velelepne kolonade prelepog stepeništa koje se u luku širi u daljini. Kao da diže ruke zajedno sa mnom pripremajući me za premijernu fotografiju Pariza?! Ispred mene skamenjen stoji Ajfelov toranj čiji vrh još uvek spava u oblacima koji se uzburkano smenjuju. Simbol Pariza me je dočekao poprilično umoran. Kao neka usnula, beživotna jelka crne boje potpuno me je iskulirala. Čuva li snagu za odbrojavanje? Smeštam se u hotel, posle brzopoteznog panoramskog upijanja grada svetlosti koji još uvek nemo ćuti. Lociran sam negde na njegovom obodu i napuštam ga brže nego što sam u njega i uleteo. Spuštam se na obližnji metro i moja silazeća stanica najavljena prelepim ženskim glasom zove se Opera. Ispostaviće se biće i centralna tačka mog boravka i obilaska Pariza. Moja presudna raskrsnica i epicentar izlaska na parisku scenu. Moje tajno ogledalo svetlosti, neodoljiva šminkernica i garderoba skrivena pod zemljom za najlepši pariski film. Odatle je sve počinjalo i tu se sve završavalo.

Krećem ka prvom arondismanu desnom obalom reke Sene u pravcu muzeja Luvr. Muzej Luvr otvoren je 1793. godine i nalazi se u istoimenoj palati koja je izgrađena u dvanaestom veku. Provlačim se kroz staklenu i metalnu piramidu, koja je, verovali ili ne, glavni ulaz muzeja. Piramida Luvr sagrađena je te važne1989. godine i odmah je postala “mladi simbol Pariza”. U njemu su sedišta međunarodnih organizacija UNESKO, OECD i neformalnog pariskog kluba. Sa svetom je povezan preko dva velika aerodroma i šest glavnih železničkih stanica. Grad ima dve velike gradske šume koje ga odvajaju od predgrađa, Bulonjsku i Vensensku. Reka Sena povezuje Pariz sa unutrašnjošću zemlje Burgundijom i kanalom Lamanš.

Odlazim peške niz njen tok čavrljajući uz dobroćudne poglede čuvenih “bukinista”. Ukus zelenih, još neotvorenih tendi, najboljih knjiga dvadesetog veka, koji pored hrane za mozak još prodaju i najbolje ploče na svetu. Tragam za Kamijevim esejom “Pobunjeni čovek”. Uvek me je ložio njegov književni temelj apsurda ljudske egzistencije i večita borba protiv filozofije nihilizma. Krišom gledam i u Sartrova izabrana dela upakovana u celofan, koja pružaju dostojan otpor kiši. Uvidjam mnogo sačuvanih knjiga od zaborava, Igoa, Balzaka i Zole. Odlučujem da se počastim jednim remek delom, i to mojim nobelovcem. Bukinisti me netremice posmatraju kako pojačavam cenkanje kako mi raste ponos. Odluka pada na Andrićevu Prokletu avliju, antologijski kupljenu u Parizu.

Uz obostrano zadovoljstvo krećem ka Notr-Damu, najlepšoj katedrali na svetu. Gradnja ove čudesne katedrale započinje 1163. godine, za vreme biskupa Mauricija, a dovršena je tek 1345. godine kao prvo remek delo gotičke umetnosti. Njena prostranost, savršena uravnoteženost počelja, lepota vitraža, potpuno opravdavaju status najpopularnije crkve u Francuskoj. Ovde mi zastaje dah od uzbudjenja. Divim joj se spolja relativno dugo i ulazim u nju. Kao da još uvek čujem šapat Viktora Igo-a. Osećam se kao njegov večiti “Zvonar Bogorodične crkve” Kvazimodo, ostavljajući tragove sopstvene sudbine pod apsidama moćne gradjevine. Palim sveće za večni mir i pokoj duša mojih skoro preminulih dede i babe. Minut ćutanja posvećujem sebi u trenutku kada sve staje, kao i poslednji šapat uzavrelih turista. Orgulje se čuju u dubini sakralne lepotice. Moji trenutci zebnje ne prestaju. Pariz, kao i njegov sveti kameni apostol Notr Dam postao je neprikosnoveni katalizator i večni dom mojih emocija. Sveće večno goreće u najmoćnijoj crkvi na svetu.

Put me vodi nazad u muzej Orsej, gde uživam u delima jednog od mojih omiljenih slikara Kloda Monea i njegovih „Plavih lokvanja”, a Gustava Klimta ostavljam za Beč, kao i ostale velike majstore impresionizma, po kojima je ovaj muzej najpoznatiji u svetu. Prvu parišku dugo čekanu noć provodim u Latinskoj četvrti, gde u jednom prelepom, jeftinom bistrou jedem Fondu-savršeno topljeni sir i pijem odlično francusko domaće vino. Ovde saznajem da je Fondu nastao u Švajcarskoj, a sa mesom u Francuskoj. Pariz počinje da svetli u noći svojim potpunim sjajem, a pred novu godinu izgleda nikad intenzivnije. Svetlosni Pariz pretvorio je svet oko mene u moju presvetlu, dečačku sobu. Prelazim čuveni most sa katancima (jedini originalni), kao i najpoznatiji, a po mnogima najlepši most u Parizu „Pont Alexandre III”.

Sutradan odlazim kao i svaki dan na Jelisejska polja, najprestižniju i najširu aveniju u Parizu. Avenija je dugačka dva kilometra, a nalazi se u osmom arondismanu, ili u prevodu u severozapadnom delu Pariza. Prostire se od trga Konkord na istoku, do Trga Šarla de Gola na zapadu, gde se nalazi čuvena Trijumfalna kapija. Svake godine na dan Bastilje, kroz Jelisejska polja prolazi najveća vojna parada u Evropi. Na Jelisejskim poljima se tradicionalno završava poslednja etapa Tur de Fransa. Napokon shvatam da sam stigao u najlepši grad na svetu.

Pariz je još lepši i moćniji za Novu godinu. Neopisiv je. Donosim odluku da sutra uveče sa njim na ulici proslavim čuveno odbrojavanje. Neću biti sam. Kako sam na putu sa jednom divnom damom plave kose, odbrojaću ljubav u troje. U noći punoj svetlosti obojiću sve lampione budućim svetim imenima. Nazvaću ih Bojana i Jelena. To će joj biti najlepši poklon u ponoć. Već posle jedne lagane večere nadomak Šanzelizea, po najvećoj kiši seli smo u rikšu. Mokri do gole kože sa Jasminom uputio sam se od Konkorda noseći vino u ruci i dve pokisle vinske čaše. Gledam u drveće, koje je ličilo na svetleće jelke iz moje mašte nejlepšeg dočeka novogodišnje noći na svetu. Velike bele kugle vise po krošnjama i glume sneg. Avenija uveliko vrvi od ljudi. Krećemo se polako, ali bučno. Put nas vodi u epicentar poslednje sekunde, a u carstvo prvog minuta. Ajfelov toranj se moćno i ponosno upalio tačno pred nama u 12. Ipak, nije nas izdao! Održao je svoje obećanje. Oblepljen svetlećim, žutim, čeličnim svodovima pomahnitalo je svetlucao, a ja pomalo pijan osećam kako se ceo svet sliva pod njegovu metalnu konstrukciju. Pariz je grad napravljen za ljubav i sve u njemu je za dvoje. Svojim raskošnim osvetljenjem zaista se pretvara u jednu urbanu bajku. Vrištimo od sreće, Jasmina, Pariz i ja. Noć se pretvara u dan svetlosti. Svi se grle i ljube oko nas. U daljini reke ljudi prelivaju bulevare okolnih ulica, kao iz nekih živih pritoka. Manji okolni balkoni od kovanog gvoždja prepuni su ljudi. Vidim da nismo sami sa vinskim čašama na uzavrelim ulicama Pariza. Šampanjac, eksplodiravši iznad naših glava se već stopio s kišom. Celo nebo miriše na Perrier Jouet koje ni najače golfske struje više ne mogu isprati. Stotine prskalica i koja baklja čije iskre padaju po nama u noći u kojoj ih ni najludji vetar ne može ugasiti. U daljini se puštaju svetleći zmajevi tumarajući nebom osvetljavajući put. Obodima Pariza šrtca vatromet u hiljadu boja koji mi se od alkohola udvostručuje. Automobili svojim glasnim sirenama prebacuju tok “novog vremena”. Nova godina u Parizu, u ljubavi, sa svojom životnom saputnicom je nešto neponovljivo i tako posebno. Ovu noć pamtiću ceo svoj život.

Novogodišnji poklon Pariza namenjen meni bio je metro broj 4 i sutrašnji odlazak u drugi deo grada i nezaboravna poseta bazilici Sakre-Ker, kao i brdu Monmartr. Crkva je posvećena srcu Isusa Hrista i sa svojih 203 m druga je najviša tačka Pariza, posle Ajfelovog tornja. Pre uspinjanja na baziliku, na platou, omogućeno mi je da pevam pod vedrim nebom Pariza. Otpevavši moju omiljenu pesmu “Smooth Operator” doživeo sam ovacije na otvorenoj sceni. Iza mene su blještale kulise najlepšeg grada na svetu, spremne za još jedan svetlosni spektakl. Penjem se na baziliku na kojoj mi se pruža Pariz na dlanu, koji je beskrajan, kao i njegov novi deo Defans. Silazim na Monmartr, gde i dalje Van Gogh sa Tuluz Lotrekom još uvek pije svoj nezavršeni Absinthe. Već se u daljini čuju zvona Sakre-Ker-a, koja pevaju da “Bel Epok “nije umro. Silazim na Pigal i Mulen Ruž, gde sa Parizom pred sumrak odlazim u našu poslednju noć.

Sutra sam svoju ko zna koju kafu po redu popio tamo gde sam probao i prvu, gde smo i započeli naš put, Jasmina i ja, na Trokaderu. Zadnje sate sam posvetio Ajfelovom tornju. Sa samog špica zahvalio sam se Parizu na svom gostoprimstvu. Gledajući ga onako moćnog sa visine, zahvaljujem se Žorž Eženu, poznatijem kao baronu Osmanu, koji je svojim pravim linijama utemeljio modernu arhitekturu sadašnjeg Pariza krenuvši za vreme Napolena Trećeg u rekonstrukciju grada. Gledao sam sa vrha jasne, prave simetrije i linije najlepših bulevara sveta. Ostavljam Luksemburški park u kojem sam stolovao i najpoznatije groblje na svetu Per Lašez, gde je i sam baron Osman sahranjen. U izmaglici vidim Sakre-Ker, brdo Monmartr, kao i večnu kuću nikada ugašenih sveća mog spokoja i Notr-Dama. Ispod mene kao i na početku izvija se reka Sena i napokon potpuna panorama Trokadera, gde me je već čekao autobus za povratak kući. Pariz mi je odao tajnu poklonivši mi samoga sebe. Ovde spoznah koliko sopstvene noge mogu da izdrže napor i da budu najodanije prevozno sretstvo. Zauzvrat ih poklanjam večnom gradu svetlosti. Pariz mi je dao da se zaljubim u njega. Dopustio mi je da mu se divim do kraja, saznavši da Nova godina ipak ne traje samo tih deset sekundi. Pariz me je naučio da Nova godina može da traje čitavu večnost.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

BALI – Keep calm and wear a sarong part 10

prethodne postove pronađite u blog feed-u…

DAY 07 EASY Life, HEAVY Rain

„Girls, girls, stay, stay“ – zaustavio nas je simpatičan konobar restorana na plaži samo nekoliko sekundi prije nego bi to samoinicijativno učinile i same. Iz daljine smo primijetile kako u ponudi imaju jela, pića i drvenih separea tik do mora – sasvim dovoljan survival kit za sljedećih nekoliko sati.

 „To je to!“ – promrmljala sam curama, apsolutno  zadovoljna našim odabirom restorana ovog dana, u sjeni drveća i s pogledom na tirkizno more.

„Ovo je ono zašto putujemo, zar ne?“ – upitala je Copri.

„I zašto ćemo nastaviti”– vratila sam joj.

„Yes, yes, no kaj ćemo jest’?”– spriječila je daljnje filozofiranje Anchy.

Good point. Zalihe doručka, ako ih je uopće i bilo od onog siromašnog sendviča pripremljenog noć prije, potpuno su nestale. I dok smo razmišljale što novo i egzotično probati, prišao nam je muškarac, izgledom „domorodac“, obrativši se na onoj razini engleskom kakvu na putovanju kroz Indoneziju još nismo čuli. 

„Let me help you. What would you like to have?“ – bilo je nešto kao upoznavanje. Ne bojimo se nepoznatih ljudi i, usprkos upozorenjima roditelja, često s njima progovorimo, no ne skačemo na prvu. Nismo ni sada, već smo uljudno odgovorile da taman odlučujemo, zahvalile se na ponuđenoj pomoći i vratile pogled na menu. Njega to nije naročito smetalo, strpljivo je čekao, naslonjen na naš separe, tu i tamo dovikujući se s konobarima oko nečega što je za nas bilo nerazumljivo. Bez prethodnog upita, a uz podužu komunikaciju s konobarima, pred nas je podastro cijelu listu svježih namirnica i predložio kombinacije za svaku od nas.

Prethodio je tome jedan kratak razgovor u kojem smo naglasile da ovdje odmaramo od Nasi/Mie Goreng-a, Satay-a i patke u bilo kojem obliku. Iznenadio se našem poznavanju balijske kuhinje, jednako kao i mi prethodno njegovom znanju engleskog.

 „On fakat zna što radi?“ – pitala je Anchy.

 „Off course he knows, he’s the boss“ – kroz neki daljnji razgovor rekli su nam susretljivi konobari.

Sorry šefe, vrtjelo nam se po glavi, gazde u kraju odakle mi dolazimo najčešće su u premalenim izgužvanim odijelima, rijetko u surferskim hlačama, bosi, nabildanih mišića bez majice, a šiltericu koju ti nosiš oni zamjenjuju sa šeširom, najčešće skrivajući ćelavo tjeme.

 “Sam! Nice to meet you! First time at Gili?” – predstavio se znatno kasnije dok je hrana već bila na putu.

Da nije bio simpatičan, uglađen (usprkos pojavnosti) i čak u nekim trenutcima pretjerano srdačan vjerojatno bismo odgovorile “A jok, rođene smo ovdje”, no s obzirom na atmosferu sarkazam je bio nepotreban.

“So, how’s the food?” – prekinuo je šutnju koja je nastupila s pojavom hrane.

Znao je on odgovor i sam, no dodatna pohvala ni jednom chef-u nije na odmet. Kad pred sobom imaš tanjur koji, ne samo izgleda odlično, već hrana i ima takav okus, uživaš u pogledu na tirkiz u sjeni palme, na otoku s neke druge strane svijeta, pohvalu nije teško ni dati.

Sam nije znao samo odabrati hranu, znao je svašta i o životu. I neovisno o tome da li je priča njegova ili tek posuđena od nekoga koga zna, punih smo usta upijale njegove anegdote. Iako izvorno s otoka, bilo ga je svugdje po svijetu. Engleska, Švicarska i poduže Australija gdje se svojevremeno oženio i dobio dijete. Njegovo znanje engleskog sada je dobilo uporište.

Jedva da smo pojele, popile Radler i konačno se pošteno okupale (ocean je na ovom mjestu suradljiv i ne davi valovima), počela je kiša. Ignorirale smo je, sakrivši se malo dublje pod palmu i nastavile nesmetano uživati na plaži. Ne zadugo. Usprkos našem inatu kiša je tjerala veći i postajala sve jača.

“Come!” – u maniri zaštitnika povukao nas je Sam.

Gdje buraz?!?! – padalo nam je na pamet, al’ vremenski uvjeti nisu bili idealni za oklijevanje.

“Go upstairs!” – usmjerio nas je kad smo prešle šetnicu i sakrile se pod krov drugog dijela njegova restorana.

Shvatio je kako oklijevamo i to mu se donekle svidjelo. Objasnio nam je da je gore prostor u kojemu obično drže satove yoge, no programa sada nema. Čekirale smo odozdola, uvjerile se kako je prostor otvoren, a komunikacija s restoranom bliska i u slučaju bilo kakve potrebe sasvim se lako možemo spustiti natrag u njega. Kiša je postajala sve jača, usprkos našem uvjerenju kako je samo prolazna. Suhe i u zaklonu promatrale smo turiste na ulici koji nisu bili ništa od navedenog. Restoran, koji je do tada bio poprilično prazan, popunio se do zadnjeg mjesta. Ugodno smo se smjestile u potkrovlju kuće, čavrljajući sa Samom o sad već dubljim životnim temama, ljudskim odnosima, a taman kad je postalo poprilično zapetljano kiša je prestala.

„Let’s go!“ – ustao se Sam.

„Where?“ – upitale smo ga.

„To see places tourists don’t see here“ – bio je zagonetan.

Pa ako smo do sada uspješno sačuvale bubrege sasvim smo sigurne da će ostati s nama i nakon ove avanture. Krenuli smo šetati uz plažu, prateći oblake u nadi kako kiša neće opet početi. I nije, dovoljno dugo da smo uspjeli zaokružiti otok do netaknutih i potpuno osamljenih plaža. U nekoliko navrata kroz svoje smo putopise spominjale kako smo do sada vidjeli plaže nakon kojih se činilo kako bolje ne postoje, no Gili je dokazao suprotno. Svega nekoliko minuta dalje od centra otoka pred nama se pružao raj, pješčane plaže, beskonačan ocean. I tišina!

„Šteta je samo što se ovdje puno gradi, uskoro će otok preplaviti turisti“ – komentirala je Copri.

„Kako misliš gradi?“ – zbunio se Sam.

Naznake građevinskih radova, upustio se u obrazlaganje, nisu dokaz urbanističkog buma već nedavnog potresa koji je pogodio otok i srušio popriličan broj nedovoljno kvalitetno sagrađenih kuća. Baš prije nekoliko dana, ponovno ih je zatreslo, dodao je. WOW, ovo objašnjenje nismo očekivale, kao ni puno ostalih sitnica koje nam je o otoku danas, i onome nekad, ispričao. Smiješna, ali i zastrašujuća priča bila je vezana uz survival tip kako preživjeti tsunami – zaveži se za palmu! Jer ona vrlo dobro pluta u oceanu i tako su ti šanse za spašavanje puno veće. Oh my! Bilo bi tu sigurno još detalja da nas, i ne tako neočekivano, opet nije zadesila kiša. Sam je sumnjičavo gledao u nebo i po prvi puta ozbiljno rekao da trebamo zaklon. Problem je jedino, što smo udaljeni od civilizacije i zaklona nema. Zaputili smo se brzo natrag, no kiša je bila brža. Sakrivali smo se pod svime što je izgledalo kao mogući spas, dok konačno nismo utrčali u prvi restoran, još uvijek daleko od centra otoka.

Mokri do kože sjedamo za najzaštićeniji stol, naručujemo cugu i čekamo na prestanak kiše, no ni nakon nekoliko sati nije joj bilo kraja. Zagazili smo u večer, a mrak na Giliju pada poprilično rano. U polusmijehu komentiramo kako uopće ne znamo gdje nam je smještaj, Sam nas hrabri, ali entuzijazam bez obzira na trud postaje sve manji.

„A da naručimo taxi?“ – ispitivale smo jedna drugu.

„You want Gado –Gado?“ – pitao nas je Sam.

Nismo imale pojma o čemu priča. Zvuči kao balijsko jelo, no riječ je o donkey taxiju. Kada je upitala kako može dozvati magarca, Sam nije razumio Anchy, već je nestao za šank i vratio se ubrzo s brojem telefona koji je turnuo Anchy u ruke. Dal’ od umora, dal’ od nerazumijevanja, dal’ od sumraka ideja, Anchy je uz zapanjeni izraz lica samo uspjela prokomentirati: „Pa kako magarac priča na telefon?!?“ I eto, smijeh i entuzijazam bio je „back“. Beat this kišo!!

Magarca osobno – pretpostavljate – nismo dozvale, niti smo dozvale ljude koji s njima raspolažu. Noć se već pošteno nadvila nad otok, baš kao i tmurni oblaci iz kojih je kiša neprestano lila i znale smo da dalje moramo pješke.

Avanturu do bookirane sobe nemoguće je prepričati. Dugotrajno padanje kiše prouzročilo je poplavu na mjestu gdje je nekad bila ulica. Umjesto nje, pred sobom smo imali bujicu vode koju smo morale prehodati. Skinule smo sandale, zasukale odjeću, zagazile u kaljužu iz koje se nećemo izvući narednih sat vremena koliko će nam biti potrebno za pronaći smještaj. Voda je doslovno bila do koljena, ponekad i viša, mutna, blatnjava, a svaki korak bila je igra na sreću. Odakle smo skupile snage da se svemu ovome smijemo, ne znam, ali u jednom trenu radile smo upravo to, i kao najveća djeca skakale po vodi.

Trebat će nam neka “nagrada” kad dođemo u smještaj, razmišljale smo. U tom trenu ugledali smo nastambicu nalik na trgovinu, opustošile sve dvije i pol stvari (slatkiše) koje su se tamo našle i krenule dalje. Uvjeti su bili isti, no dok je na „glavnoj cesti“ još donekle bilo struje, skrenuvši u sporedne ulice svjetla nije bilo. Ono čega je bilo na pretek, bila je još dublja voda, gušće blato i klizavo kamenje u koje smo udarale ne videći gdje hodamo. Malo toga nam je još bilo smiješno, a da je potrajalo samo malo duže vjerojatno bismo pukle, no potpuno neočekivano nabasale smo na hostel s kojim smo se jutros srele. Poprilično smo dugo sa sebe ispirale blato prije nego smo ušle u sobu koja je još uvijek bila u onom lijepom mirisnom stanju u kojem smo je ostavile. Mi, nasuprot tome, nismo bile nalik osobama koje su je preuzele.

Obarale smo ruke kako bismo odlučile koja će sretnica prva pod tuš. Anchy, iako sitna, pošteno nas je pobijedila i pobjedonosno mahnula prije nego je zatvorila vrata kupaonice.

„Shiiiiiit!! Pa nema tople vode!“ – vrištala je za samo nekoliko sekundi.

Hladna voda usred ljeta nije naročiti problem, no nakon pola dana provedenog na kiši, bilo što iznad 17C sasvim bi nam leglo. Nažalost, ne danas, ne ovdje, ne sada.

„Krov u kupaonici prokišnjava!“ – bila je pak moja opaska nekoliko minuta poslije, nakon što sam stoički izdržala hladnu vodu dovoljno dugo da sa sebe sperem blato

„Meni nije dobro…“ – bilo je jedino što je tu večer izrekla Copri prije nego se pokrila poplunom preko glave.

Sličnu je rečenicu ponovila i ujutro, sad već zvučeći poprilično ozbiljno. Povadila je ljekarnu iz ruksaka u potrazi za nečime od čega će se osjećati bolje, a iz kreveta promolila tek s mirisom palačinki na stolu terase.

„Ma kako ovo rade? Ovo je savršenstvo!!!“ – komentirala je Anchy palačinke s cijelim bananama koje nam je pripremio domaćin.

„Nije mi jasno. Slikaj ovo!“ – dobacila je Copri.

„Mogu li kuhara povest doma, please?“ – šalila sam se… ili nisam…

Naravno da smo skoknule u kuhinju u potrazi za objašnjenjem kako je domaćin ovo napravio. Objasnio nam je način, koji se u teoriji činio lak (sve dok nismo same probale po povratku kući) i pitao želimo li još. Naravno da smo htjele, no pristojno smo odbile repete.

I dok smo se Anchy i ja planirale pozabaviti razgledavanjem dijelova sad već sunčanog otoka (koji jučer nismo vidjele) Copri se pozivu nije odazvala. Umjesto toga odlučila se vratiti u krevet u nadi kako će temperatura spasti. Da će ovo biti odluka dana, Anchy i ja nismo ni slutile.

Provjerile smo da li je stvarno OK da je ostavimo samu, a kada je Copri klimnula kako je, vratili smo se na puteljke, sad već primjetno manje blatne. Bilo je tu naznaka sinoćnje kataklizme, ali bilo koji turist koji se npr. upravo iskrcao na otok nije mogao prepoznati posljedice potopa večeri prije.

Uličice u koje smo zalazile bile su nevjerojatne, surove, izvorne, upravo ono u čemu uživa svaki putnik željan odmaknuti se od turističkog ghetta. Iznad drvenih, nerijetko napuštenih ili lokalnim seljanima naseljenih nastambi protezali su se kilometri spetljanih kablova struje. Bile smo poprilično oduševljene što ih nismo spazile noć prije kada smo bose gazile vodom samo nekoliko metara ispod njih i uspješno izbjegle strujni udar.

Iste sreće nismo bile i s vremenskim uvjetima, jer kroz samo nekoliko trenutaka opet nas je pogodila kiša. Sakrile smo se u obližnji kafić uvjerene kako ovoga puta neće potrajati. I opet se prevarile. Umjesto prestanka, kiša je bivala sve jača, a scenarij od jučer gledale smo opet. Ovoga dana ipak malo manje letargično, jer trebalo se vratiti u smještaj, a potom i stići na brod koji nas vraća na Bali.

Prestanak kiše ni ovoga puta nismo dočekale usprkos sjedenju u kafiću i duže od dva sata. Preostalo nam je učiniti isto kao i večer prije. Iz ruksaka smo izvadile plastičnu kabanicu, pokušavajući se obje sklupčati pod nju. Potpuno neuspješno, a jedino što nam je pošlo za rukom bilo je izgledati smiješno. I pronaći smještaj, nakon pola sata bauljanja po ponovno natopljenim ulicama.

„Daj, snimi ovo!!“ – smijala se Anchy i nastavila plesati po blatu dok sam se sama trudila spasiti mobitel od poplave, a istovremeno zabilježiti trenutak.

Ovacije koje je pokupila naknadno na društvenim mrežama bile su u rangu uspješne predstave upravo izvedene na Broadwayu, potpuno zasluženo…

„Kako to izgledate? Što opet?“ – bilo je prvo što nam je uputila Copri po dolasku u sobu.

„Yep“ – bile smo šture.

I taman dok smo razmišljale koju Arku iznajmiti do luke – prestala je kiša. Pozdravile smo se s domaćinima i zaputile prema luci, gdje nas je opet dočekala kiša, bujica ljudi, ali ne i katamaran. Kasni, zbog vremenskih uvjeta, doznajemo, a hoće li zbog istih isploviti – ne znamo. Naposljetku, isplovio je.

Iako nas smještaj u Kuti (sad već provjereno znate) do sada nije mamio, ovoga puta smo ga jedva čekale. I dočekale, nekoliko sati poslije.

„ I??? Gili??? U nekoliko riječi???“ – upitala nas je ekipa koju smo sreli po povratku u hotel.

„ U nekoliko riječi?!?!?“ – umirale smo od smijeha.

„Pa ono… da…“ – gledali su nas ćudljivo.

„Easy life, heavy rain“ – odgovorile smo.

„Znači, može se bez toga?“ – upitali su dalje.

„Nikako!“ – bile smo i ostale složne do danas…

Instagram HIGHLIGHT...

Alsace (Alzas), Francuska

Alzas. Oblast u severo-istočnom delu Francuske, oivičena Nemačkom i Švajcarskom. Kelte, Rimljane, Nemce i Francuze je privlačio geografski položaj, povoljna kontinentalna klima, i idealno tlo za bavljenje poljoprivredom, pa su se svi mogli nazvati njegovim vladarom. Danas turiste privlači jedinstvena arhitektura, istorijski spomenici, dobra kuhinja i još bolja vina.

Najveći grad je Strazbur, a pre ovog putovanja, meni poznat samo iz novina ili televizijskih vesti. Uglavnom se spominje kao prestonica Evropske unije, u kojoj se nalaze brojne politički bitne evropske institucije (Savet Evrope, sedište Evropskog parlamenta, Evropski sud za ljudska prava…). Očekivala sam sive i dosadne zgrade i pomalo bila i ljuta na sebe što sam odlučila da odvojim ceo dan samo za ovaj grad. Međutim, prvi izlazak na Strazburšku kaldrmu je u potpunosti promenio moja dotadašnja očekivanja. Prvo nailazim na četvrt koja se naziva ,,Mala Francuska’’. Redovi zgrada u raznim bojama čija refleksija boji tamnu vodu uskih kanala i mali mostovi koji spajaju ulice prepune ljudi mi odmah popravljaju raspoloženje i odnose umor zbog neprospavane noći provedene u putu.

Strazbur je grad koji se lako obilazi peške, pa sam se za samo par minuta obrela u istorijskom centru grada. Trg i okolne ulice se zasluženo nalaze na UNESKO-vom spisku svetske baštine od 1988. godine. To je bio prvi put da se ceo centar grada našao na ovoj listi. Francusko ministarstvo za kulturu ga je proglasilo i gradom istorije i umetnosti.

Veličanstvena centralna ružičasta katedrala i njen poznati astronomski sat odolevajuvremenu od 15. veka, a zbog prisustva velikog broja verskih objekata, Strazbur nazivaju i ,,gradom hiljadu crkava’’.

Nastavljam dalje i uviđam da su Strasburžani ozbiljno shvatili zadatak postavljanja novogodišnje dekoracije. Ukrasne mašne, zvezde, pahuljice… Krase svaki izlog i zgradu. Dominantne boje su crvena i zlatna, a oni malo maštovitiji su se odlučili i za ljubičastu, ružičastu, plavu, žutu…

Teško mi je bilo da odlučim koja zgrada mi je bila najsimpatičnija. Možda je to zgrada sa plišanim medvedićima, ali onda iza sebe vidim onu ukrašenu sankama, pingvinima, jelkama…

Doček Nove godine se u ovom delu Evrope proslavlja na drugačiji način nego što sam do sada navikla, pa dobijam ukrašene čarobne ulice samo za sebe, bez preglasne muzike i pirotehničkih sredstava. Većina lokalaca najluđu noć provodi mirno, u krugu porodice, pa je već od ranih večernjih sati bilo teško pronaći otvoren restoran ili prodavnicu.

Ovaj put mi je to i odgovaralo, jer me je već sutra čekala nova neistražena destinacija u kojoj sam želela da uživam svim čulima, bez novogodišnjeg mamurluka.

Nepunih sat vremena od Strazbura nalazi se, po mišljenju mnogih, najlepši grad u Francuskoj – Kolmar. Prvi podaci o bajkovitom gradiću datiraju još iz 13. veka, kada je predstavljao raj za ribare zbog prisustva reke Lauh. Mnogobrojni kanali, mostovi, katedrale i trgovi su zaslužni za to što ga nazivaju i ,,Malom Venecijom”.

Osim na Veneciju, Kolmar jednim detaljom podseća i na metropolu po mnogo čemu drugačiju od njega. Naime, na samom ulasku u grad nalazi se Kip slobode. Replika njujorške statue napravljena je u čast vajara Frederika Bartoldija, koji je ovde rođen i tvorac je jedne od najpoznatijih stauta na planeti. Kolmar, kao i ostali gradovi ove regije, je često menjao ,,vlasnike’’, te se pored francuskih kroasana u pekarama prodaju i nemačke perece,  a i oba jezika se mogu nazvati lokalnim. Oni stariji se sećaju i takozvanog alzaškog, koju predstavlja mešavinu dva pomenuta jezika.

Kao veliki ljubitelj pica, nisam odolela da ne probam i alzašku verziju specifičnog naziva-flamenkuhen. Tansko hrskavo testo prekriveno raznim začinima, sirevima ili grilovanim povrćem me možda nije ostavilo sitom, ali me je definitivno oduševilo ukusom.

Iako je Kolmar savršen izbor u bilo koje doba godine, predlažem ga kao nezaobilaznu destinaciju za novogodišnje praznike. Magija se oslobađa na svakom koraku, a zgrade koje podsećaju na ukusne kolače ukrašene fondanom me mame da kod svake zastanem i ne zaboravim da napravim fotografiju.

Mnogobrojni restorani i poslastičarnice čine da  ulice mirišu na kuvano vino, cimet i vanilu. Dete u meni se probudilo i par puta su mi krenule suze od uzbuđenja i zahvalnosti što sam prvi dan 2018. provela baš na ovom mestu.

Posle Kolmara i Strazbura pomislila sam kako je teško da me bilo šta ponovo oduševi, ali onda na scenu stupaju još šarenija, ušuškana okolna seoca: Kajzerberg i Rikvir.

Prvo se nalazi između između proplanaka i vinograda, sa čitavih 3000 stanovnika i mnogo više turista. Glavno zanimanje ljudi koji ovde žive je vinogradarstvo, a selo je i nezaobilazna stanica na mapi vinske rute Francuske. U proizvodnji belog vino – pino grižia su najveštiji, barem tako kažu iskusni somelijeri. Novogodišnja dekoracija ni ovde nije izostala, a neke kuće izgledaju kao da će iz njih izaći Deda Mraz sa svojim vilenjacima. Na trenutak opet verujem…  

Drugi dragulj ove vinogradarske regije, Rikvir, obilazim kada je Sunce već uveliko zašlo, ali ni to nije umanjilo njegovu lepotu i posebnost. Meštani Rikvira su mi se pohvalili da je njihovo selo već stotinama godina isto. Ulice su uske i dugačke, prepune vinarija, suvenirnica i restorana u francuskom stilu. Svaka kuća svetluca, kao da su se zvezde spustile na njih. Ono što mi je nedostajalo da upotpuni doživljaj je sneg. U glavi mi je bila slika Rikvira prekrivenog snegom koji bi se kao šećer u prahu posuo po raznobojnim kućama od čokolade i bombona.

Francuska je kao kontinent za sebe, svaka regija ima svoju istoriju, arhitekturu, kuhinju, pa i jezik. Alzas, iako površinski najmanji, oduševljava mešavinom kultura naroda koji su ga kroz vekove naseljavali, kao i gostoprimljivošću meštana. Sa radošću sam pisala o ovom putovanju sa koga sam u džepu ponela i malo magičnog praha, a sa nestrpljenjem iščekujem povratak u alzašku bajku… Možda sledeći put obučenu u cvetno prolećno odelo…

...pratite Jovanu Kvržić preko njenog bloga

JOVANIN ŽIVOT U KOFERU

BALI – Keep calm and wear a sarong part 09

…prethodne postove pronađite u blog feed-u…

DAY 06 Gili Trawangan – Čaroban otok s nekog drugog svijeta

Nakon pristojnih 48 sati odmora na jednom mjestu svanulo je jutro koje najavljuje put. Zapravo, nije ni svanulo, a alarm na mobitelu u 3:47 javio je da je vrijeme za još jedan skok iz kreveta, ubacivanje taman dovoljno stvari u ruksak da preživimo dva dana u divljini i ukrcaj u kombi pred hotelom odakle krećemo na avanturu prema i na Gili Trawanganu.

„Stop! We forgot something!“ – zaustavila je Anchy našeg vozača i podsjetila kako nismo pokupile doručak s recepcije koji smo večer prije naručile.

Nismo navikle vraćati se s puta kad na njega već krenemo, al’ činjenica kako do Gilija od Kute treba nekoliko sati bila je dovoljno opravdan argument da ovoga puta napravimo iznimku.

„Go!“ – povikala je napola zadihana po povratku s tri vrećice čiji sadržaj na prvu nismo mogle odgonetnuti.

„Samo da nije meso…“ – komentirala je Copri (koja često zaboravi najaviti onima kojih se to tiče kako je vegetarijanac) i preuzela svoj vrečuljak.

„Ovako rano ne pripremaju rezance, jel’ tako?“ – sumnjala je, no ipak s tračkom nade upitala Anchy i prouzrokovala smijeh u kombiju koji je bio jasan samo nama.

„Sumnjam, no kad smo kod želja, samo da nije neki njihov pokušaj pravljenja slastica“ – ubacila sam se u razgovor o gastronomiji.

I dok smo se mi bavile sadržajem našeg doručka, kombi u kojemu smo do tada bile same, zastao je, pokupio još jedan par i nastavio vožnju. Izlet na Gili prethodno smo dogovorile s Yogijem, a on preuzeo organizaciju s lokalnom agencijom.

Vozač je ovoga puta bolje baratao engleskim, kada je to morao, a kad nije šutio je i nimalo pristojno zijevao na “radost” svih prisutnih. Bauljao je cestama kojima do tada nismo prolazile i, iako smo očekivale da je sljedeći STOP ujedno i onaj posljednji, zaustavio se pred velikim zdanjem na kojem smo tek kasnije otkrile ploču jednog od renomiranih lanaca hotela. Pred hotelom, dok čekamo nešto što ne znamo što, hvatamo Wi-Fi hotela i otkrivamo da smo u Sanuru.

Vozača, koji se izgubio s gašenjem motora, nije bilo dovoljno dugo da, ne samo da smo uspjele detektirati koordinate na kojima se nalazimo, već smo imale dovoljno vremena da Google Mapsom otkrijemo i sva mjestašca u okolini te naučimo njihove nazive na lokalnom jeziku. Meškoljile smo se u kombiju otprilike 20 minuta kada su u njega uletjele 3 bljedunjave istočno europske face u sandalama s čarapama.

Ahoj, hlapci, da niste možda Česi?!? – jedva sam se suzdržala. Državu nismo pogodile, ali skupinu naroda jesmo i sudeći po našim poliglotskim sposobnostima (koje nas – ruku na srce ponekad izdaju) usudile bismo se reći – braća Rusi. Ispričali su se, eto, jer su se putem od sobe do recepcije uspjeli izgubiti. Oprostili smo im (jer tko je bez grijeha neka prvi baci kamen) i nastavili putovanje. Sljedeće je stajalište, ovog puta uistinu bilo posljednje.

Ako vas put nanese u Padangbai, upozoravamo, ne očekujte mnogo. Riječ je o zaselku koji je, eto, na mapu turističkih punktova došao isključivo i samo zbog toga što je to luka od koje je putovanje do Gili Trawangana, Gili Aira ili pak Lomboka najjednostavnije, najbrže i time vjerojatno najskuplje.

Svjedočili smo ovdje prije, a isto i poslije putovanja, brojnim prevarama pa ako se zaputite tamo budite oprezni, raspitajte se o cijenama, bookirajte prijevoz i držite se svog tour operatora, ne nasjedajte na lokalne provokacije kako vas je agencija zeznula pa se morate priključiti novoj… i eto… bit ćete na sigurnoj strani priče! Cijena koju smo platile za ovaj izlet bila je manja od one koju su plaćali drugi koji su taj dan s nama na put krenuli, ali s obzirom na to kako smo preko Yogija dogovorile gotovo sve izlete (za sebe, a potom i za pola grupe s kojima smo na Bali došle) bio je red osigurati nam popust.

Preuzele smo karte u limenom „uredu“ lokalne agencije u Padangbai, nasred neke ceste, a vrijeme do trajekta (kao i grupe drugih turista) kratile ispijanjem kave (bad move) u improviziranom kafiću s druge strane spomenute ceste, u kojemu je štošta bilo umjetno, ali se osmjeh i gostoprimstvo činilo pravim. Neispavane, pažnju smo usmjerile na plastične šalice NA stolu i komarcima izgrižene noge nekog Sjevernjaka ISPOD stola. Ima problema s napadima komaraca, objasnio nam je, ali očito još većih s kupovinom bilo kakvog spreja protiv njih, jer kaže ne treba mu ništa. Osim ogledala?!?!

„Ok, recimo to ovako, niste bile na WC-u tjedan dana, mjehur vam se raspada, morate i ne možete durati više ni sekunde?! E, pa čak ni onda, ni u bilo kojem drugom slučaju, ne idete u WC u kojemu sam upravo bila. Jao!“ – opravdala je svoj poduži izostanak Copri i objasnila nam u kakvoj ćemo situaciji zateći WC, ako ga iza ceste, tri ulice lijevo, jednu desno, sljedeću ravno pa kroz tuđu kuću u susjedovom dvorištu ikad nađemo. Ovo je bila koma vijest, s obzirom na to da je WC bio na popisu svake od nas.

Svaki daljnji pokušaj uživanja u tišini, dok iščekujemo brod, uništavala je vika muškarčina za stolom do nas, koji su sebi, nama, selu, otoku i cijeloj Indoneziji morali dočarati decibele svojih glasova i važnost svoje pojavnosti. Od toga da im netko naposljetku udijeli pljusku spasio ih je samo zvuk katamarana koji je pozivao na ukrcaj. Procedura ulaska u katamaran daleko je duža, od samoga broda i iskreno, dobro sam se zapitala, kamo ćemo svi stati. Neki na otok odlaze i na duži period pa, osim ljudi, u katamaran se ubacuju koferi, bicikli, kolica, sanduci i sigurno onaj set noževa koji dobijete ako nazovete odmah.

Vožnja do Gili Trawangana traje. Taman dovoljno da se ocean pozabavi trešnjom vaših unutarnjih organa, kapetan sedam puta pokuša upaliti jedan od onih američkih Blockbustera gdje ljuti protivnici napadaju Bijelu Kuću (a neki Stiven Segal, Chuck Noris ili neka kultna ličnost spasi cijelu naciju) i naravno, ne manje važno, dovoljno vremena da vidite donedavno glasnu ekipu na koljenima, ispaćene od povraćanja koje je počelo s prvom, a završilo sa zadnjom, morskom miljom na ovome putu. Nakon otprilike sat i pol vremena sidrimo se na Gili Trawangan.

„Zamislite da smo ovdje došle s koferima…“ – komentirala je Copri i skočila s broda u plićak baš kao i svaki drugi putnik prije i poslije nje.

Ako ste upravo planirali do Gilija prošetati svoj novi Samsonite kofer, učinite si uslugu opet i jednostavno nemojte. Ovdje ne postoji pristanište kakvog ga možda zamišljate, a s broda silazite ravno u ocean. Ali, u tome je, između ostalog, ljepota ovog čarobnog otoka.

Imati adresu smještaja, na otoku na kojem je vrijeme stalo, gdje ne postoji cesta, internet, asfalt, a stanovnici ne pričaju engleski, bilo je hrabro. Snalazile smo se rukama i nogama, s glavne i jedine popločene ulice zaputile se pješke kroz prašnjave odvojke, tri puta krivo skrenule desno, jednom pogodile lijevo i – ni same ne znamo kako, ali – našle smještaj koji smo prethodno rezervirale.

„Fakat je super!“ – oduševila se Anchy.

I fakat je bio. Možda u životu ne znamo odgovarajuće odabrati puno toga, ali u odabiru smještaja zaista smo dobre. Mali, uredan i opet obiteljski hostelčić dočekao nas je izrazito toplo, usmjerivši nas u sobu koja je bila velika, čista i u duhu dobrodošlice, puna cvijeća! Nisam ljubitelj potonjeg, no znak pažnje primjećujemo svi. Kratko smo se upoznali, poslušali savjete, ostavile stvari, pripremile badiće i zaputile se na plažu. Zavirujemo u otočke puteve (voljela bih reći ulice, al’ zaista to nisu), koji podsjećaju na kompleksne labirinte, divimo se svemu na što nailazimo, uživamo u robinzonskom filingu i tražimo put do plaže. Komplicirano? Malo, ali ni upola onoliko koliko će biti vratiti se u smještaj… no o tome nešto kasnije…

Glavna šetnica uz plažu ujedno je i najživlja točka otoka, izmjenjuju se ovdje hoteli, barovi, restorani, štandovi s voćem, suvenirnice, a sve od nabrojanog čuva taj neki hipijevski stil po kojem je otok poznat.

„Copri, pazi!“ – jedva da sam joj uspjela doviknuti, a ona se skloniti, prije nego ju je pobrala magareća zaprega ili donkey taxi  – ujedno i jedino “najmodernije” prijevozno sredstvo na otoku. 

Plaža s naše desne strane ostavljala nas je bez daha. Ma kakva Kuta!!! Tirkizno more, uređene plaže i baš niti ni jedna mana na vidiku koja bi olakšala odluku što odabrati i gdje stati. Švrljale smo naokolo u potrazi za mjestom na kojem ćemo spustiti torbe, naručiti hranu na nekoj od drvenih ležaljki i uživati, potpuno neopterećene, u svemu što ovaj prirodni raj nudi. Teško je ovdje pogriješiti, složile smo se.

„Daj odaberi neko random mjesto“ – sugerirale smo Anchy koja je hodala nekoliko koraka ispred nas.

Random mjesto, pretvorilo se tijekom dana u jedno sasvim neobično, i do dan danas neponovljivo iskustvo, nakon kojega ništa više neće biti isto….

Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…

Život je more, kuće kao kockice šećera, slana voda i Vaša želja je za mene zapovest

Bodrum

Turista u Turskoj… Ovo možda zvuči pomalo strašno, ali stvarnost je zapravo potpuno drugačija. Biti turista u Turskoj je nešto najbolje što vam se može desiti. 

         Turizam i ugostiteljstvo su neke od vodećih grana i izvora prihoda. Hotela, airbnb ponuda, soba, restorana, resort-a i all inclusive destinacija ima na svakom koraku. Turisti su tretirani kao Bog i svaka želja je zapovest za ugostitelja. Moguće je urediti svaku opciju, izmeniti ponudu, prilagoditi, dati odgovarajući popust, ispuniti i neke od najluđih želja (verujte mi, lude želje i nemoguće, ne postoji u turističkom rečniku Turske).

          Sve je podredjeno gostima i akcenat je na tome da se zadovolje i najzahtevnije mušterije. Kako je turizam nešto što im je bukvalno u krvi, bilo koja destinacija koju izaberete vas neće razočarati jer ćete se osećati kao kraljevska ličnost – počevši od sadržaja koje nude, čistoće, hrane, uslužnosti, razumevanja psihologije turista iz različitih delova sveta… 

          Kako je zima vreme kada obično sanjamo o suncu, toplim destinacijama, moru i plažama, a i dobro vreme da se počne planirati letnji odmor, želim da vam predstavim i približim moju omiljenu morski regiju u Turskoj – Bodrum.

          Bodrum je mesto u koje sam se zaljubila kada sam ga posetila prvi put, pre nekih 4-5 godina. Bio je to potpuno drugačiji doživljaj mora i letovanja u poređenju sa drugim zemljama, ali i delovima Turske. Bodrum je višnja na šlagu svih morskih destinacija

          U prevodu sa turskog jezika znači “podrum”, što ne zvuči obećavajuće na prvi utisak. Ali, kako smo već dobili ideju u prethodnom postu o bogatstvu turskog jezika, kada vidite Bodrum, shvatićete da je to jedan od najlepših “podruma” koje ste ikada videli.

          Krasi ga mnoštvo belih dvospratnih kuća i hotela – u Bodrumu nije dozvoljena gradnja objekata viših od dva sprata, što je genijalno rešenje, jer možete uživati u prelepim pejzažuma bez straha da vam vidik blokira neka grdosija. Takođe, bele fasade su jako lep kontrast bujnoj vegetaciji i zemlji. Podsećaju na kocku šećer posmatrano iz dajine. Prelep kontast belim fasadama jeste roza ili crveno cveće (Bougainvillea) koje se penje i raste duž zgrada.

         Bodrum nije specijalno pravljen za potrebe turista, kao neke druge regije u Turskoj. Prvi koji su uživali u svim čarima ovog predivnog mesta su bili lokalni turisti i poneki posetioci iz Grčke jer je blizina grčkih ostrva bukvalno vidljiva golim okom. Te je tako Bodrum pun privatnih letnjih vikendica. Većina hotela su mali, “butik” hoteli koji nude all-inclusive ponudu. Naravno, vremenom su izgrađeni i popularniji hoteli, većih kapaciteta i luksuznije ponude, ali pravi duh Bodruma je u jednom od ovih belih bisera. 

          Plaže su čiste i lepo uredjene. Većina ima kafiće u blizini koji nude ležaljke i suncobrane za koje ne morate da platite dodatni novac ukoliko popijete piće ili dva. 

          Što se tiče sadržaja, ima ih i previše – Bodrum je jako živ. Ima nekoliko zaliva koji nude različit tip kafića, klubova na otvorenom, restorana, tematskih večeri…

          Od dnevnih aktivnosti, ukoliko ste tip koji voli aktivniji odmor možete uzeti neku od tura za obilazak Bodruma, odlazak na plivanje sa delfinima, posetu vetrenjačama, jeep safari, vožnje brodićem, jahanje kamile, odlazak u Aqua park, parasaling… i bezbroj drugih aktivnosti. A ukoliko ste tip koji voli lenj odmor – sunčanje, leškarenje na plaži i uživanje, i ovo će vam biti i više nego dostupno. 

          Verujte, ovo magično letnje escape mesto, će vas i više nego oduševiti, zavesti i naterati da se opet vratite jer će osvojiti vaše srce.

Pročitajte prethodne postove Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta , Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja i Amsterdam, Venecija, Diznilend i Stari grad, Pričaj turski jezik da te razumeju svi (u Turskoj) iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagramhttps://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

BALI – Keep calm and wear a sarong part 08

...prethodne dijelove priče pronađite u blog feed-u…

DAY 05 Put u središte SEBE

Dok smo mi već debelo zagazile u Novu, ekipa u Hrvatskoj još je aktivno ispraćala Staru godinu. Švrljale smo po društvenim mrežama, čestitarile preko aplikacija i razmišljale ustati li se ili ipak preskočiti doručak. Presudila je glad.

Restoran je bio pun i veseo kao ni jednog jutra do tada. Večer prije u hotel je pristigla još jedna grupa iz naše regije agencijom (koja to nije), koji su prije Balija posjetili i neke druge zemlje, a Novu su odlučili dočekati na Otoku Bogova. Zasigurno, pridružilo se i nekoliko novih grupa Kineza/ Filipinaca/ Japanaca (oprosti mi, Bože, al’ nikako ih ne uspijevam razlikovati) i bio je pravi izazov uzeti hranu bez zalijetanja u nekoliko desetina njih.

„Nova godina, nove odluke. Idem probati ono njihovo čudo. Gledam to već danima i zanima me što je“ – javila sam curama i zaputila se prema pultu gdje je jedna od osoba koja pripada spomenutim nacijama pripremala kineski doručak.

„Good luck!“ – odgovorile su cure, a Anchy zamolila da i njoj donesem komadić tijesta po koji sam pošla.

„I?“ – upitala je Copri.

„Ne znam, nije loše, kuhaju taj smotuljak na pari i punjeno je nečime.“ – odgovorila sam.

„Meso?“ – upitala je Copri i poslužila se s mog tanjura.

„Čini se da nije…“ – nisam bila sigurna.

Taman kad se pripremala zagristi netko je dobacio da je tijesto punjeno – ni manje ni više – svinjetinom. Odložila je smotuljak jednakom brzinom kojom bi se netko rješavao bombe, a svaki sličan vegetarijanac mesa.

„Daj meni!“ – uzela je Anchy, probala, prožvakala i napravila facu kao da neće tražiti još. „Idem po palačinke“ – komentirala je.

„Donesi tri…“ – doviknule smo.

Dok smo se borile s čokoladom na palačinkama smišljale smo plan za dan i odlučile da idemo istraživati plaže dalje od Kute.

„Hoćemo se javiti Ildi, da pozove taxi? Rekla je da javimo ako smo za…“ – pitala sam cure.

„Javljaj!“ – potvrdile su.

Večer prije s Ildom smo u razgovoru preletjele jug otoka, iskomentirale plaže i odabrale jednu na koju želimo otići. Ponudila se pozvati nam taxi preko lokalne aplikacije, a cijena je takvog taksija znatno niža od onih koje ugrabite na cesti.

Ilda je na poruku odgovorila brzo, jedva smo uspjele utrčati u sobu i pokupiti stvari. I stvarno, taxi se stvorio pred hotelom u samo nekoliko minuta.

„Nadam se kako ćemo stići na plažu prije nego na groblje“ – uputila sam komentar curama jer je vozač izgledao poprilično bolestan, s maskom preko lica, znojnim čelom i opakim kašljem. Kad smo ga upitale treba li mu pomoć, odbio ju je uz obrazloženje kako samo ima temperaturu i da je ok.

„Mi smo se ovim putem vozile sinoć?“ – upitala je Anchy.

„ Nemam blage, po danu je sve drugačije…“ – odgovorila je Copri.

„Mislim da da, Ilda je rekla da je plaža u blizini Changgu –a“ – uključila sam se.

Nakon otprilike pola sata GPS taxi-ja je rekao CILJ. Nismo imale pojma gdje smo jer se pred nama nalazio samo neki tijesni kameni prolaz iza kojeg se – uz veliko možda – krije ocean. “Batu Bolong?“ – provjerile smo s vozačem, no što zbog temperature, što zbog osobnosti, nije bio razgovorljiv. Pokazao je prstom lijevo i rekao BEACH. Ok, dovoljno, idemo…

Na prvu, lokacija nije ulijevala puno povjerenja. Mjesto je bilo potpuno pusto, naši mobiteli bez signala i lokalne kartice. Tračak optimizma pružala je činjenica da je dovoljno rano, a dan dug pa ako nastavimo hodati do večeri ćemo se dočepati civilizacije.

Plaža koja se ukazala pred nama bila je potpuno pusta, kilometarska, a jedino društvo pravio je plaži (i nama na njoj) – ocean. Iskreno, savršeno. Spustile smo se do oceana, izule japanke i nastavile pratiti smjer kojeg je vozač preporučio te, bez obzira na to što smo hodale dugo, dugo, nikoga nismo srele. Iskoristile smo to vrijeme za ludiranje, izmišljanje čudnovatih fotki i uživanje u tišini, pogledu, atmosferi. Je l’ se dogodio neki opaki pomor ljudi dok smo se vozile do tu?!? Razmišljale smo na glas…

Nakon sat vremena srele smo prvu pojavu čovjekolikog oblika koja nam je dala naslutiti da se pomor, kao ni apokalipsa, ipak nije dogodila u onih pola sata koliko nam je trebalo do tu. Djevojka nam je objasnila kako smo poprilično daleke od turističkih plaža, ali ako nastavimo hodati da ćemo do njih doći. Hmmm, želimo li uopće… propitivale smo se na glas. Zahvalile smo se na informaciji i nastavile hodati kada su se pred nama ukazale prve ležaljke. Pogledale smo se… bilo je jasno… ovdje ćemo ostati.

Dečko koji je iznajmljivao ležaljke došao je do nas prije nego mi do ležaljki i počeo nas prizivati da se ovdje zadržimo. Prešutjele smo činjenicu kako nam je to u startu i bila namjera, pogodile super cijenu, naručile Radler (koji je sad već postao dio naše dnevne rutine, zajedno s onim „kondomima“ na njima koji zadržavaju hladnoću) i bacile se na ležaljke. Pokušaje razgovora s njim, a i među sobom, svele smo na minimum.

Koliko smo dugo ležale u tišini ne mogu procijeniti, no dovoljno dugo da nekoliko puta prevrtimo vlastiti život, shvatimo da je u suštini lijep, kako smo bez nekih postupaka mogle, a do kojih još trebamo doći. Šutjele smo dugo, znatno duže nego što smo hodale, ali uz ove cure, šutnja lijepo zvuči. U nekom smo trenutku sve tri uspjele i zaspati, prije nego nas je probudio pijesak nošen vjetrom u lice.

„Spavaš?“ – upitala sam Copri.

„Ne znam… što god da radimo, lijepo je… ti?“ – odgovorila je.

„Gladna sam i sve me boli od surfanja“ – prekinula nas je Anchy koja se već opasno žalila na bolove uzrokovane njenom jučerašnjom avanturom.

Nije bila jedina kojoj je hrana bila na pameti. Od ono malo stvari što smo ubacile u torbu za plažu ni jedna nije bila za jesti i znale smo da moramo u potragu za nečim što će utažiti glad. “Šaptač ležaljki” usmjerio nas je prema produžetku plaže, nabrajajući dva – tri restorana čija smo imena zaboravile jednakom brzinom kojom ih je on izgovorio.

„Je l’ netko razumio što je on rekao?“ – upitala sam cure.

„Noup, hodaj, ugrabit ćemo nešto…“ – gurnula me Copri i nastavila hodati.

„Evo jedan“ – dobacila je Anchy ubrzo.

Restoran na koji smo nabasale bio je suviše fensi i uspješno smo ga izbjegle. Nastavljajući hodati dalje plaža je postajala sve zakrčenija, a sadržaj bogatiji. A tu se svi skrivaju! Nailazimo na mali surferski restorančić, bacamo oko na menu, izbor i cijene su ok, ostajemo tu. Kao i svaki put do tada odabiremo balijsku hranu – hrpu riže, rezanaca, piletine, račića.

Dok čekamo hranu švrljamo po terasi restorana, šlaufom peremo pijesak sa sebe, krademo Wi-Fi i škicamo u kuhinju dozivajući hranu. Usluga nije bila ni slična rejtingu s TripAdvisora kojim su se hvalili (ističući pločicu sa zvjezdicama na svim frekventnim mjestima restorana), no gladne smo i ne razmišljamo.

Pojele smo, platile, odlučile ne maltretirati Ildu za pomoć oko taxija do Kute i krenule u potragu za jednim na cesti. Pred nama su nicali fensi hoteli, barovi, bazeni, hrpa sređenih ljudi te oni koji su takvi željeli biti (ali im nije pošlo za rukom)….

Pa ovo je Seminyak – komentirala sam curama, shvativši kako se nalazimo na mjestu gdje svaki turist željan provoda na Baliju želi biti. Seminyak se u to vrijeme pripremao za reprizu dočeka, ljudi u šljokičastim opravicama slijevali su se odasvuda, dok smo mi i dalje bose, prljave od pijeska, u badićima, ogrnute maramama hodale u potrazi za prijevozom.

Potraga nije bila ni približno laka koliko smo mislile da će biti, cijene koje su taksisti tražili za prijevoz do Kute (2 km) potpuno nerealne i nije nam padalo na pamet pristajati na to. Skrenuvši u uličicu, zaustavile smo prvi slobodan taxi čiji se vozač zbog gužve, trubljenja ostalih taxista i auta nije uspio ni snaći, a već je vozio prema Kuti po cijeni koju smo ponudile i iznad koje nismo željele pristati. Nećkao se, prigovarao, a na kraju ipak prihvatio činjenicu kako neće zaraditi više od početne cijene.

Put prema Kuti izgledao je kao svaki povratak u ovo mjesto, gužve kilometarske, baš kao i kolone ljudi na cesti. Iz taxija smo iskočile u blizini hotela, ostavljajući vozača zatočenog u koloni.

Po povratku u hotel sreli smo ekipu iz naše grupe.

„Što ste danas radile?“ – upitali su nas.

„Putovale…“ – odgovorila je Copri.

„Daleko?“

U središte sebe – pomislila sam sjetivši se idile na ležaljkama…

Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima