Marrakesh – Merzouga. Put u Saharu i egzotika koja košta  

Kasna večera i rano ustajanje ne ide skupa – mumljale smo neispavane dok smo se u zoru pakirale za napustiti riad, spustiti na doručak, a nakon toga krenuti na trodnevnu avanturu u pustinju. 

Ovo jutro Jozef nije ništa prepustio slučaju. Digao se na vrijeme i  (za razilku od jutra prije) pripremio doručak. Mi se – pak – na vrijeme ovo jutro nismo digle pa smo u žurbi pograbile pripremljeno, platile smještaj, pozdravile se s njim i krenule prema Jemaa el-Fnaa na dogovoreni meeting point.

7:20h. Trg, kao i jutro prije, poprilično prazan. Osim kombija i pospanih ljudi koji su ovdje iz istog razloga kao i mi. Merzouga, pustinja, 3 dana – it is! Samo, za razliku od jučer, danas smo na trg stigle sa svom našom prtljagom. Jer nakon što ova avantura završi, ne vraćamo se u Marrakesh, već nastavljamo prema Fesu. Jednostavno i otprije dogovoreno… bar smo tako mislile…

Miloš i Marija bili su na dogovorenom randevu-u također. Stvari smo potrpali u kombije i zajedno s još 15-tak ljudi krenuli prema Atlas Mountain-u. Društvo u kombiju bilo je mladoliko – turisti, svak’ nalik jedan drugom osim jedne glasne, maramom zamotane i dreadlocksima ukrašene muške glave, čije je spretno baratanje arapskim davalo do znanja da jedan od nas – nije. Mohammed se smjestio tik do Copri, na stražnjem sjedalu kombija, u početku komunicirajući isključivo s vozačem.

Nakon otprilike sat i pol vremena poprilično brdovite vožnje prema Atlas-u odradili smo prvu pauzu. Kava, najavio je vozač, a Mohammed je dobacio kako je ovo super mjesto za nabaviti vode, u slučaju da to prije nismo učinili.

„Tko je on?“ – dobacili smo polušaptajući prema Copri (kao da nas netko na hrvatskom razumije).

„Nemam pojma, šutljiv je…“ – odgovorila nam je izlazeći iz kombija.

„Kafa, ljudi?“ – prekinuo nas je Miloš.

„Daj!!“ – dobacile smo u glas.

Ovdje smo upoznali i Jalesse, simpatičnu Amerikanku koja nam je u nekoliko kratkih rečenica objasnila kako putuje sama. Time nam je bacila udicu da o njoj u narednim danima želimo doznati više. Naše kratko čavrljanje prekinuo je vozač, najavivši pokret.

Sa svakim metrom više u nadmorskoj visini Mohammed je postajao glasniji, razgovoriljiviji…ukratko nam predstavljajući krajolik kojim prolazimo. Put od Marakeša do Sahare je dug. A vožnja i uspinjanje Atlasom poprilično scenično, kontradiktorno.  Jedino što je stalno je činjenica da se krajolik konstantno mijenja. Baš kao i njegove boje  – koje se prelijevaju od zelene, preko potpuno ogoljene smeđe.

Atlas (berberski: idurar n Vatlas, arapski جبال الأطلس) je planinski masiv u Sjevernoj Africi, koji se proteže se uz obale Atlantskog oceana i Sredozemnog mora u duljini od 2 500 km, preko država Maroko, Alžir i Tunis. Najviši vrh Atlasa – Džabal Tubkal i visok je 4 167 metara. Atlas je svojevrsna tampon zona dva nespojiva dijela – razdvaja Mediteran od Saharske pustinje. Njega, kruže priče, naseljuju isključivo Berberi.

Kao strastvene planinarke R i ja buljile smo kroz prozor, razglabajući o tome kako bi bilo lijepo planinariti ovuda. U naš razgovor ubacio se i Mohammed objašnjavajući nam kako se na planinarenje ovim putem odlučuje gotovo svake godine, a zajedno s ekipom, na ovim je planinama dočekao brojne Nove godine.

„A cuga?!“ – pitale smo automatski zaboravljajućida se nalazimo u Muslimanskoj državi.

„Jao, sorry!“ – ispričale smo se kad su se vijuge upalile.

„Haha… sve je cool”, smijao se. “I mi pijemo. A cugu onda nosimo sa sobom!“

„Zezaš?“ – dodala je R.

„Niti najmanje!“ – nasmijao se.

Vozeći se gorjem, povremeno smo stajali, diveći se panoramskim pogledima. Nakon skučenog, zagušljivog zraka Marrakesha, vidjeti prostranstva – potpuno drugačije prirode – bilo je tako oslobađajuće.

„Znate li kako je Atlas dobio ime?“ – prišao nam je Mohammed dok smo obavljali fotkanje.

„Tko će prije priznati da nemamo pojma“ – pogledavali smo se.

„Tell“ – ohrabrila se Copri.

E pa za nas, a možda i vas, masiv je ime dobio po divu Atlasu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod. A davno se vjerovalo da predstavlja zapadnu granicu svijeta. S današnjom mudrosti pozvale bi se na Cabo da Roca… no lako je sada biti pametan!

Nakon poprilično začepljenih ušiju, kilometara i kilometara vožnje uzvodno, naš je vozač konačno promijenio kurs i dao nam naslutiti kako smo započeli spuštanje. U ovom trenutku već smo se poprilično skompali s Mohammedom. A onda je postavio sudbonosno pitanje: Koji nam je plan putovanja?

Iznijeli smo ga. Mohammed nas je čudno gledao. Bio je zbunjen. Put u pustinju bio mu je jasan. Nastavak u Fes i nije. Objašnjavali smo mu da smo sve dogovorile s agencijom, ali nas je i dalje gledao u nevjerici.

„Nitko ne nastavlja prema Fesu“ – priopćio nam je nakon podužeg razgovora s vozačem.

„Nemoguće“ – tvrdili smo, pa sve smo nekoliko puta potvrdili s agencijom prije nego smo platili.

„Pustite me da još jednom provjerim…“ – ustao se Mohammed i ponovno otišao do vozača, privukavši pažnju polovice naših suputnika u kombiju.

„Što se događa, devojke?“ – upitao nas je i Miloš, a Marija nagnula glavu da i ona čuje odgovor.

„Nismo sigurne“ – odgovorile smo kratko.

„Mislim da su vas nasamarili. Provjerili smo nekoliko puta. Nitko ne zna ništa o putnicima koji nastavljaju za Fes, niti je prijevoz osiguran. Nažalost, niste izolirani slučaj. Događalo se već…“ – priopćio nam je Mohammed, usput otkrivši da je i sam turistički vodič. Ovog puta putuje neslužbeno u pokušaju da dođe do kuće koja se nalazi na našoj ruti zbog nedavne obiteljske tragedije.

Da prevare u Maroku postoje, znali smo odavno. No, da će se dogoditi nama, iskreno, nismo imali ni u peti. Pa nama, iskusnim putnicima, koji svaku odluku toliko puta pretresu.

„Može se dogoditi svakome! Nemojte se kriviti i pustite me da vam pomognem!“ – smirivao nas je Mohammed.

Dok s jedne strane pokušavate prokleti narod koji vas vara, s druge strane gledate jednog od njih koji (bez ikakve potrebe da to učini) pokušava pomoći. Osim nas, i Mohammed je bio razočaran situacijom, otvorivši se pred cijelim kombijem (koji je sada buljio isključivo u njega). Situacije poput ovih otjerale su ga svojevremeno iz Maroka, priznao je. Živio je po različitim dijelovima svijeta, zadržavajući se duže u Engleskoj i nešto malo kraće u Švicarskoj. Savršen engleski sada je bila činjenica razumljiva sama po sebi. Ipak, branio je svoj narod, uvjeravajući nas da doista nisu svi prevaranti. Realno, mogli smo to razumijeti. Subjektivno, htjeli smo izlaz.

Mohammed nas je zamolio da uživamo na putu pred nama, a da će nam on za to vrijeme pokušati pronaći prijevoz do Fesa. I uspio je, no nas je to koštalo još trećine cijene koju smo već platili za odlazak tamo. Logično, u pustinji ne možemo ostati, prijevoz trebamo i nemamo prostora buniti se.

Ova situacija skrenula nam je pažnju s ceste i gotovo da nismo ni primijetili kako smo stigli u Ouarzazate – gradić popularno nazvan „Vrata pustinje“. Specifične arhitekture, centar je južnog Maroka, ujedno i  mjesto koje privlači brojne turiste na putu do Sahare. Ouarzazate se velikim dijelom sastoji od utvrda zvanih kasbah, od kojih se one najbolje očuvane nalaze u utvrđenom gradu Ait Ben Haddou.  Ait Ben Haddou naveliko je poznat filmski “studio“ Afrike. Sjećate se Asterixa i Obelixa? Gledali se Gladijatora? Svjesni ste da Game of Thrones nisu snimani samo u Hrvatskoj? I tko još ne zna za film Princ od Perzije? E pa priča je jednostavna – očaravajući izgled Ait Ben Haddou, a i prizori pustinje s njega – poslužili su kao scena za nabrojane i mnoge druge poznate filmove.

Da je lijepo, lijepo je! Da je vruće, VRUĆE je!! I usprkos šeširima, vodi, privremenim zaklonima, nismo mogli ne misliti o tome da po zvizdanu šetamo pustinjom. Fokus s vremena, znoja i vrućine, skretao nam je povremeno vodič koji nas je na destinaciji dočekao, vodeći nas (za 2 EURA) kroz i otkrivajući nam ovaj nestvarni grad koji čine kuće izgrađene od cigle, blata i slame. Smijali smo se forama uspinjući se poprilično visoko u grad, slušali tajne i povijest mjesta, a  s vrha kule (do kojeg smo konačno stigli) uživali u čarobnom pogledu na sve te male neobične kućice u kojima ljudi još danas žive. 

„Tko je gladan?“ – pitao je vodič.

„Faco, nađi nekog tko to nije!“ – mrmljala sam u sebi.

„Hlad!“ – uzviknula je Copri.

„Glad!“ – za njom se pročula i Marija.

Ručak nas je čekao u restoranu nedaleko ove atrakcije. Jednostavno, pomislili bi. Ali ne i za nas tri koje smo zastale na štandovima uz Ait Ben Haddou škicajući prikladnu odjeću za pustinju. Praznih ruku i još praznijeg želudca krenuli smo prema grupi i shvatile da smo ih izgubile. Vrludale smo restoranima u blizini u potrazi za njima kada se od nekud pojavio Mohammed i zaustavio našu agoniju. 

„Ako je ovdje ovako vruće, što nas tek čeka dalje?!“ – zapitala se R dok smo birale hranu s menu-a.

„Tko preživi pričat će!“ – smijala sam se.

„Ti bi mogla ne preživjeti, crvena si kao paprika“ – komentirala je moj izgled Copri.

„Bome jesi“ – komentirali su i Marija i Miloš.

„Shit“ – komentirala sam i sama, pogledavši se u kameru mobitela.

Nakon ručka zaputili smo se dalje u pustinju nastavljajući naše čavrljanje s Mohammedom.

„Uskoro ću vas pozdraviti, brzo izlazim.  Broj vozača za Fes imate, čekat će vas na povratku iz pustinje, odakle vi idete s njim, a ostatak se vraća za Marrakesh. Vozač će vam pomoći, obećao je!“ – uvjeravao nas je ovaj krezubi, ali karizmatični Arap.

Mohammeda smo ispratili uz veliku zahvalu na svemu (razmjenjujući kontakte za sve one just in case slučajeve ako nešto pođe po krivu), a bez njega nastavili put prema Boumalne Dades kroz Valley of the Roses prije nego smo stigli u hotel smješten u Tinghiru. 

“Krepana sam!” – komentirala je Copri izvlačeći koferčine iz kombija.

“Krevet!” – složila se R.

“Devojke, sve može, ali prvo večera”.

Krepani smo bili svi. Kako i ne bi, 350km u jednom danu bilo je iza nas, a tek nešto neznatno manje toliko ispred nas, na putu do Merzouge. 

Hotel u Tinghiru, realno, daleko je od hotelskog smještaja, a galaksijama daleko od 4 zvjezdica s kojima se hvale. No, služit će kao prenoćište i mjesto za odmor, od cjelodnevnog drnadanja. 

” Mislim da moram u sobu…” – tiho sam prokomentirala R kad je večera (uključena u cijenu izleta) bila na stolu.

“Je l’ sve ok?!?” – gledale su me cure.

“Bojim se da ne…” – odgovorila sam i nestala u sobu.

Mrzim kada sam u pravu. Temperatura 40C, groznica, mučnina – taman savršene predispozicije za dvodnevni odlazak duboku u pustinju – u kojoj, ako zapne, pomoći nema…