Božić, Nova Godina, Božić… Vreme praznika, vreme kada smo sa porodicom i prijateljima, vreme kada se regenerišemo, spremamo za neke nove početke i odluke, i akumuliramo energiju za sve te sjajne odluke koje smo spremni da donesemo ili već jesmo doneli. Dve, tri nedelje magije, kada nešto neobjašnjivo treperi u vazduhu i pomera naše srce i razumsko u nama. Praznični duh zaista postoji.
Živeći u Srbiji nisam mnogo razmišljala o svim posebnim osećanjima i raspoloženjima koje praznici donose. Preseljenje u Tursku je donelo mnogo bolje razumevanje ovog, za mene, fenomena.
Ukoliko se potrefi da posećujete Tursku u vreme praznika, sagledaćete sve to iz jedne malo drugačije perspektive. Da, gradovi su okićeni, sve je blistavo i šljašteće, čak zaskepjujuće divno i sjajno. Sve deluje isto kao tamo negde kod kuće, ali… Ključna reč je “deluje”.
Turska je islamska zemlja te se samim tim obeležavanje bilo kakvih Hrišćanskih ceremonija svodi na minimum. Pominjanje Božića i Deda Mraza u svakodnevnom životu je veliki taboo, ali već kada uđete u prvi šoping centar, ogromna figura Deda Mraza koji peva “Merry Christmas” će vam bukvalno naterati osmeh na lice. Paradoks par excellence.
Sledeći elemenat je muzika koju puštaju po kafićima i restoranima – engleske pesme o Božiću. Da li iko obraća pažnju na to? Naravno da ne, jer muzika lepo zvuči, a engleski većina populacije, na žalost, slabije razume. Ali ukoliko pomenete reč Noel (kako na turskom zovu Božić), čućete negodovanje i zbunjene osmehe i poglede kao da ste rekli da planirate državni puč. Krajnje zbunjujući obrazac ponašanja.
Daleko od toga da vam je zabranjeno da proslavite svoje praznike – u svim crkvama postoje programi za odgovarajuće datume. I niko vas neće ispitivati i propitivati zašto slavite Božić- izbor je dozvoljen, ali ne i priča o istom. Jer nekom magijom pričanje o praznicama i tradicijama koje su drugačije može da promeni mnogo. Čudno, ali nešto na šta se morate navići ukoliko dolazite ili živite ovde.
Kao što sam već pomenula, prazničnog duha fali. Nema onog sastajanja u kafićima i kod kuće, dok su svi na odmoru, cele porodice na okupu, neplaniranog navraćanja kod prijatelja, šala o prethodnim proslavama, štandova punih ukrasa, kolačića, tople čokolade, vruće rakije i kuvanog vina… Jednostavno, život se nastavlja.
Proslava Nove Godine dobija toliko pažnje da je to kao i svaki drugi dan, 1. januar je neradni dan, ali 2. je već normalan dan. Nema pompeznosti, nema velikih okupljanja, koncerata, organizovanih proslava… Ljudi ne prave veliku stvar od Nove Godine, jednostavno deluje kao da nekada nisu ni svesni datuma.
Prosto nije popularno i nije nešto što će postati prioritet u budućnosti, ukoliko mene pitate. Kultura proslave i početka Nove godine ne postoji. Naravno, izuzetaka uvek ima, i postoje mesta koja imaju sadržaje za sve, ali daleko je to od posete bilo kom drugom gradu u Evropi, gde vas praznična magija prosto lovi i obuzima na svakom koraku. Stranci koji žive u Turskoj pokušavaju da malo osveste i podignu svest o različitostima, ali taj procenat za sada nije dovoljan da se stvari ozbiljnije promene.
Kao što sam već pomenula, preseljenje ovde je donelo određenu dozu nostalgije i tuge za našim sitnim tradicijama za vreme praznika. To je jedan od aspekata na koje je teško navići se, jer htela ili ne, osećanje posebnosti i praznične magije pomalo bledi kako godine prolaze, iako se jako trudim da zadržim to ubrzano kucanje srca i uzbuđenje. To je valjda jedna od žrtava koju moram podneti zarad drugih pozitivnih stvari koje ova zemlja nudi.
Cenite praznike i atmosferu koju imate, kao i vreme provedeno sa porodicom i prijateljom. Do nekog sledećeg pisanja, Srećan Božić, Nova Godina i Božić.
50 nijansi Ubuda, niti
jedna mračnija, samo jedna strašnija…
Je li alarm probudio nas ili smo mi probudile njega, nisam sigurna, ali da se opet nismo naspavale bilo je posve jasno.
„Potpuno sam zaboravila da se ne vraćamo u Kutu noćas, a stvari nisam spremila!“ – prozborila sam umjesto dobro jutro.
„Aha“ – dodala je jedna.
„Fuck!“ – nadovezala se druga, mom krevetu bliža, i dala mi do znanja da nisam jedina.
Možda nam ni ne trebaju, tko zna što nam Madi danas sprema – bile smo sarkastične. No, u svakoj šali ima malo (ili pak punooo više) istine. Anchy i ja spustile smo se na doručak i pokorile restoran uspješno izbjegavajući balijsku kavu.
„Meni su ovi rezanci zaaakooonn!“ – promrmljala je Anchy punih usta.
„Nikad neću razumjeti kako to možeš jesti za doručak, Anchy?!“ – moralaaaa sam.
„Ono neidentificirano od jučer više mi ne pada na pamet staviti na tanjur“ – pridružila se i Copri – jedina koja nam je falila s oskudnim izborom na svom tanjuru.
Madi je danas ipak čekao nas. No, nije se bunio, vrijeme je dangubio razgovarajući s osobljem hotela, pipkajući po mobitelu i uživajući u cigareti točno ispod znaka koji je na tom mjestu zabranjuje. Feels like home. U nekoliko navrata dozivale smo ga na kavu, no pozive nije prihvatio.
Blink – blink zasvijetlio je mobitel. „Girls, is all OK? How
was yesterday? Enjoy Ubud today!“ – sjetio nas se Yogi. Imala sam par ideja što
mu odgovoriti, ali ruku na srce Madi se jučer pošteno iskupio s odabirom
restorana, pa smo se suzdržale, uljudno napisale hvala i krenule prema Madiju.
„Ubud?“ – dočekao nas je upitom.
„Ubud“ – odgovorile smo sjedajući u kombi.
„Madi, how long to Ubud?“ – znale smo i same, no tko pita ne skita…
„Yes“ – odgovorio je još jednom i podsjetio nas na jezične barijere koje vladaju kombijem.
„Mini fali Riččččiiiii!!“ – zaključila je Anchy, identičnom izjavom od jučer.
„Ne znam tko je Riči, al’ sada fali i meni“ – uključila se i Copri
Falio je i meni, no šutjela sam. Što zbog toga što nisam
htjela dodavati ulje na popriličan požar, što zbog činjenice da nisam osobito
uzbuđena zbog prve destinacije na koju odlazimo po dolasku u Ubud.
O Ubudu prije planiranja putovanja nismo puno znale, ali
nekoliko zanimljivih nedovoljno otkrivenih činjenica koje smo doznale bilo je
sasvim dovoljno da se tamo odlučimo zaustaviti duže od dana. Uz to, od tamo
sutradan krećemo još sjevernije prema dijelu otoka koji nije zasićen turistima,
a tom se danu izrazito veselimo.
Sve stvari koje su me veselile doživjeti u ovom gradu zaokupirale su mi mozak toliko da ulaz u Secret Monkey Forest nisam ni doživjela sve dok mi Madi nije uputio značajan pogled stila „Ti ćeš čamiti u autu??“ Neću. No mogla bi. Zaista nisam ljubiteljica majmuna. Ne bojim se (ili možda samo malo), a, ali, nego, već se uz njih osjećam apsolutno neugodno, a i neki naši prijašnji susreti po otočjima svijeta nisu izazvali zapamćene simpatije.
Dok sam se jedva izvlačila iz auta, jedna je već frkala
svoju cigaretu, a druga ulijevala onu tekućinu sumnjiva mirisa u svoju
električnu spravicu za pušenje, bez koje se ne odvaja čak ni kad spava.
Provjereno!
Upravo me Copri požurila prema ulazu, komentirajući kako će ovo biti totalno fun. Anchy je dijelila njeno mišljenje. Znate tko nije, no upravo smo keširale 5 dolara (umjesto regularnih 6 pa ponesite iksicu), platile ulaznicu, pa je to manje bitno. Jedinu dozvoljenu šetnicu slijedile smo onoliko dugo dok nismo pobjegle iz vidokruga redara.
Monkey forest
„E mislim da je ovo ono prvo skretanje“ – javila se ispuhujući onu paru iz usta i skrivajući električno čudo u ruci pred Svetom šumom koja ju – baš kao i recepcija našeg hotela u Kuti – zabranjuje.
Doznali smo za neke skrivene kutke ove šume i morale smo ih
same doživjeti. Preporuke nisu iznevjerile, pred sobom smo imale opustošene
predjele nama nesvakidašnjeg prekrasnog zelenila – samo za nas. Da nam idilu
uskoro nisu poremetili stanovnici po kojoj je šuma i dobila ime usudila bi se
reći kako ljepšu gotovo nikad nisam ni vidjela (Vilo Velebita – moj grijeh, moj
grijeh, moj preveliki grijeh). Dok su ih cure s veseljem promatrale, ja sam ih
s još većim izbjegavala. Ne baš uspješno!
Monkey forest
„Ajme, vidite most“ – Anchy je uperila prst u visine, a imale smo što i vidjeti.
Prekrasno kameno zdanje (u stilu vilenjačkih gradova iz Lord of the rings-a) skriveno među dugim lijanama (ako su to lijane, botanika nije moja grana ekspertize). Anchy je otrčala gore dok smo mi pripremale kameru čekajući na mjestu. Slično je ponovila i Copri, dok sam se pripremala za novi škljoc. Na kraju sam istu rutu slijedila i sama, uspela se na most i taman kad smo prizor planirale ovjekovječiti, u zagrljaj se (nepozvan) ubacio majmun, ostavljajući me potpuno šokiranu.
Monkey forest
„Nije ti ništa, samo te dotaknuo!!“ – smirivale su me cure. Neuspješno. No, fotkanje smo odradile i brzinom munje nestale od tamo.
„Hajmo dolje, tu nema nikoga“ – Anchy je odredila daljnje kretanje, pozivajući na puteljak uz potok ispod mosta.
“Borile” smo se s kamenim gromadama i uživale u ugođaju sve do dijela od kamo nam ne bi preostalo ništa drugo nego plivati dalje i vrlo vjerojatno tako se utopiti. U tom trenu skužio nas je drugi redar, ljutito nas pogledao, uzviknuo DANGER i natjerao nas vratiti se na šetnicu. Kako smo od tada dobile svog osobnog bodyguarda svaka daljnja avantura ovim dijelom više nije dolazila u obzir. U tom trenu smo negdje odlučile i kako nam je dosta, tu i tamo zastale uz okupljališta majmuna, hramove koji ni ovdje ne manjkaju i uskoro krenule prema izlazu. Svakog gosta sat vremena dosta!
Monkey forest
Tegalalang Rice Terrace bilo je sljedeće odredište. Nismo poklonici masovnog okupljanja, no Tegalalang smo zamoljeni vidjeti kako bi o njemu mogle kasnije i pričati. Ulaz nismo platile, ali nam je dana narukvica koja je odmah izgledala sumnjivo, a takve navlakuše ne volimo. Ako smo nešto usvojile kroz naša putovanja bilo bi to da je besplatno UVIJEK najskuplje.
Brzo nam se pridružila i lokalna domaćica, ali smo se na njenom prisustvu uljudno zahvalile i prvom prilikom istoj pobjegle. Da se razumijemo, Tegalalang je (nama Balkancima, čak i Europljanima) poprilično nestvarno, nesvakidašnje mjesto i usudim se kladiti da rižu nikad niste vidjeli u ljepšem izdanju. Terasna polja oduzimaju dah, čak i nekima među nama koji traumu predoziranja rižom (tijekom boravka na Thailandu i nekim drugim predjelima života) nikad neće zaboraviti. Ako ste turist – koji voli posjećena i provjerena mjesta destinacija na kojima se nalazite – Tegalalang ne smijete zaobići. Ako ipak niste ti, odaberite bilo koju drugu plantažu riže i nećete požaliti.
Ovdje smo probale i poznati Bali Swing (koji se plaća!), skompale se s radnicima koji upravljaju ljuljačkama, a koji su nam potom priredili i malo drugačije ljuljanje. Oni su se smijali odmah, mi se tome mirno tek ponekad možemo nasmijati danas.
Bali swing
Pronašli smo i cool photo spotove, potrošile određeni postotak baterije na mobitelu fotkajući i krenule prema izlazu gdje nas je spremno vrebala naša domaćica. Ponudila nam je degustaciju balijske kave, no prekratko smo planirale ostati da održimo prezentaciju o tome što o toj kavi mislimo, pa smo se još jednom zahvalile i doista napustile lokaciju.
„Luwak coffee good?“ – iz daljine nas je pitao Madi.
„Yes“ – ovaj puta smo šture (i lažljive) bile mi.
Luwak nismo probale. Jedan od razloga je što smo se s njom
susrele prije, drugi činjenica da možemo preskočiti kavu koja se hvali time da
je proizišla iz probavnog sustava neke životinje. No, da nismo već probale,
svakako bi. Jer kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Bogati Rimljanin u
slučaju Luwak kave.
„Je l’ sad vrijeme za sarong?“ – jedva razumljivo je promumljala Copri žvačući sendvič.
„Yep. Tirta Empul it is! Vadite marame.“ – odgovorila je Anchy istovremeno frčući novi duhan u kombiju, što je Madi gledao u retrovizoru i bio nimalo sretan, ali potpuno oprezan da ju zaustavi ako joj padne na pamet zapaliti. Što nije.
Tirta Empul Temple drugačiji je hram i nama se poprilično svidio. Posjećuje ga horda turista koji se u njemu i kupaju, vjerujući u sveti planinski izvor i mogućnost čudotvornog izlječenja. U narodne predaje ne ulazimo, već ih poštujemo. Palo nam je na pamet i samima zaroniti, ne toliko zbog potonjeg, već činjenice da nam je vruće, no dugački red odvratio nas je od pomisli. Drugi put…
Tirta Empul Temple
Umjesto osvježenja, biramo šetnju i još malo vrućine. Spas nalazimo u hladu pod jednim kompleksom hrama gdje planiramo odmoriti. No, ne uspijeva nam predugo. Prilazi nam grupica sredovječnih (pristojno nećemo reći starijih) turista s Jave koji su ovdje na proslavi Nove godine i mole nas za zajednički selfi. Nije nam baš jasno, no objašnjavaju kako smo drugačije, visoke, bijele, mršave. Realno, izgledom potpuno drugačije od njih, iako u našim europskim okvirima ne odskačemo od prosjeka većine. Jedna slika nikoga nije ubila pa pristajemo. A tada, vade jedan, pa drugi, pa treći, peti i deseti mobitel, kameru, selfi stick… slikamo se iz ovog kuta, pa iz onog, pa odozgora, pa odozdola… i sve to trajeeeee… ostali turisti također zastaju promatrati ovaj show. Nedostajao je još samo dron, pa da kolekcija uređaja bude potpuna! Ruku na srce i same umiremo od smijeha te smo ih zabilježile i na našim mobitelima.
„We need to go“ – nakon pola sata uspjele smo se oprostiti od njih, kao i od hrama pa krenuti prema parkingu u potrazi na Madijem.
Sljedeća stanica bila je Kintamani Region odakle želimo uživati u ručku s pogledom na planinu i vulkan Batur te jezero istog imena. Jedan od ljepših objeda s pogledom. Nesvakidašnji svakako. Ručak je bio buffetskog tipa, želuci prazni, a hrana odlična, pa sve ovo ima opravdanja zašto smo se do auta vratile gotovo puzajući i prejedeno. Za informaciju, vulkan je aktivan, o čemu smo bile obaviještene porukama obitelji koji su nam već drugo jutro slali snimke o aktivnosti vulkana i upite jesmo li žive. Do danas (doslovno, jer ovo čitaju) ne znaju da smo tamo bile samo nekoliko sati prije.
„Što je sad na redu?“ – javila se Copri dok smo kretale s parkirališta.
„Što se mene tiče – krevet!“ – bila sam apsolutno iskrena.
„Ubud! Jedva čekam grad!“ – sasjekla me Anchy, arhitektica i velika zaljubljenica u urbanizam.
Tako je i bilo. Kroz već poprilično zakrčene ceste ulazimo u
Ubud, u blizini smještaja molimo Madija da nas ostavi baš tu jer gužva postaje
iritantna, a naše kretanje nepostojeće. Grabimo stvari, upadamo u smještaj,
ostavljamo prtljagu i krećemo prema gradu.
Prošvrljale smo poznatom tržnicom, iscijenkale se za komade koji su nas zanimali, pokupovale par suvenira i na izlasku srele ekipu iz hotela koji su ovdje na organiziranom izletu s agencijom (koja to nije).
„Mnogo nam je drago da smo vas sreli. Čuli smo da same vrludate otokom. Mnogo dobro. Nama se s njima ne putuje, stalno nešto iščekujemo, možete nam dati broj tog privatnog prijevoza da probamo i sami?“ – zaskočila su nas tri mlađahna (navodno poznata) futbalerčića iz Srbije koji su na Bali doputovali s nama. „ Jao, pa vi ste vidjeli svašta. Probat ćemo se i mi organizovati“.
Razmijenili smo kontakte i ostavile dečke da uživaju u gradu, a nastavile uživati i mi. Nakon obavljene tržnice vraćamo se na ulice Ubuda, pikiramo terasu kafića na vrhu jedne zgrade, kao i jeftinu ponudu koktela i ostajemo tamo dugo. Baš dugo. Ispratile smo gotovo sve goste koji su posljednjih sati posjetili ovo mjesto, popile i sav Mojito koji su imali, otkrile najdublje osobne tajne i nekoliko sati poslije shvatile koliko je zapravo sati.
Na putu prema smještaju sjetile smo se kako u njemu vladaju komarci, a s njima nema šale. Stajemo u trgovini, kupujemo najsmrdljivije i najotrovnije sredstvo protiv komaraca, ušuljavamo se u sobu, trošimo sredstvo do kraja, a zatim vrijeme provodimo na terasi kako – u želji da ubijemo nemani – ne bismo otrovale sebe.
Tuš, krevet i prve naznake pospanosti. A komarci? Pa recimo to ovako: Mojito vs Mosquito 1:0!
…Instagram click_away_together HIGHLIGHT sa svim videima…
Bilo je otprilike 3h ujutro kad smo potpisale kapitulaciju s nesanicom. Borile smo se do 6, a onda i ustale spremajući se za poduži dan. Čudan je to osjećaj kad iz vesti, štrampli, čizama, kroz samo nekoliko sati biraš između japanki ili sandala – usred zime. Osobno nemam ništa protiv, potpisala bih zauvijek.
Spustile smo se do restorana, najprije u potrazi za kavom, a potom i doručkom. Kavu kroz sljedeće dane nećemo s ovakvim oduševljenjem tražiti jer kao ni brojne u svijetu, ova nam nije odgovarala, već smo bez srama izvadile svoju i ubacile je u onu koja je stajala pred nama. E, sad već možemo dalje. Razdvojile smo se po restoranu birajući hranu, a kad smo se vratile za stol tanjuri su nam izgledali kao dječja bojanka. Ni jedna nam boja, baš kao ni vrsta hrane, nije falila na tanjuru.
„Anchy, tjestenina u 6:30?!“ – iznenadila me.
„Nemaš pojma, to nije tjestenina to su rezanci, super su. Fino mi je, a znaš koliko sam izbirljiva. Gledaj svoja posla!“
Bila je u pravu. Za Anchy smo uvijek sretne kada je sita, jer kad nije, nije dobro… sjećate se reklame za Snickers?!? E, to…
To što smo (nimalo u žurbi) stigle obaviti doručak, kavu i cigaretu značilo je kako naš kombi kasni. I kasnio je. U jednom trenutku, kad je to kašnjenje postalo zamjetnije, čak mi je prošlo glavom da možda i ne dođe, no truba na zatamljenom kombiju vratila me u stvarnost i okončala milijun i jedan scenarij u glavi. Kašnjenje je na Baliju normalna stvar. Tako da samo opušteno. Ovom doktrinom nadalje smo se vodile i mi same.
„Možemo li razgovarati o tvom ukusu muškaraca?!“ – pogledale su me cure nakon što je vozač neprepoznatljivo izgovorio svoje ime.
„To nije Yogi!“ – branila sam se, iznenađena i sama.
Da je Yogi zgođušan (ako ćemo o vjerodostojnosti slika na WhatsApp-u) bila je jedna od prvih rečenica s kojom sam curama potvrdila kako sam, nakon podužih pregovora, sredila prijevoz po Baliju na sva ona čudna mjesta koja želimo posjetiti.
„ I… Madi. Yogi… boss“ – potvrdio je i vozač našeg crnog Hyundai kombija.
„Ta na na na!“ – neartikulirano sam se još jednom opravdala. Malo mi je to pomoglo, cure mi i dalje nisu bile naklonjene pri ukrcavanju u vozilo.
„ How are you, Madi?“ – započele smo konverzaciju.
„Yes“ – odgovorio je prateći cestu.
„How far is Lempuyang temple?“ – probale smo dalje.
„Yes“ – nije surađivao.
„Fali mi naš Riči!“ – prokomentirala je Anchy podsjećajući na našeg vozača sa Sri Lanke koji nas je očarao i pružio iskustvo Sri Lanke koje ćemo rijetko ponoviti. Madi nam je, pak, najavio da osim avantura koje nas čekaju na destinacijama, čeka još veća na putu do njih, s obzirom na to da njegove kompetencije engleskog počinju i završavaju na jednoj troslovnoj riječi.
Do Lempuyang–a treba 2,5h kroz pristojan jutarnji promet i još pristojnije ceste. Ne, nije Madi u međuvremenu prozborio engleski nego smo to same shvatile kada se auto zaustavio na parkingu, a Madi ugasio auto i značajno nas pogledao.
„Lempuyang. Wait!“ – rekao je i nestao. Vratio se s hrpom muškaraca i dječaka na glasnim skuterima, koji su nas počeli oblijetati kao jato muha, u nadi kako ćemo izabrati baš njih za prijevoz.
„Come, Yogi say this, this and this. For you. Safe. Go!“ – rekao je naš poliglot i dao nam do znanja da se veliki boss iz daleka brine o nama.
Buljile smo iznenađeno u njega dok su motori glasno turirari oko nas, čeznutljivo prema natpisu za lokalni bus, odbacile ideju skutera svjesne kako nosimo kratke haljinice, pokušavale si napraviti put prema toaletu i barem zapaliti cigaretu, opet vijećale i na kraju se ipak uspele na te skutere. E pa, ako je Yogi rekao…
Yogiju se očito nismo svidjele kao što se činilo. Vožnja skuterima izgledala je kao žešći rodeo dok su se naši vozači međusobno natjecali, a ulice po kojima smo se vozile uske, drndave i jednake usponu na Himalaju (nisam bila, ali pretpostavljam). Nije ovo bio početak iz snova, ali htjele smo neviđeno, divlje, drugačije… poželjele ste… uživajte….
Kiselih lica sišle smo s motora pred zdanjem koje slovi kao jedan od najstarijih hramova na Baliju. Pogledale smo se stisnutih zubi, popravljajući odjeću i frizure, ali komentirale nismo ništa već se zaputile prema ulazu.
„Wait, sarong!“ – dobacila nam je žena s ulice i pokazala na košaru s nekim plahtama.
„Ova se ne obraća nama, je l’ tako?“ – pitala je Anchy.
„Nema šanse“ – odgovorile smo.
„Sarong. Here. Take!“ – ponovila je žena kad smo napravile još jedan korak prema ulazu.
„Cure, obraća se nama!“ – javila se opet Anchy.
I nije bila u krivu. Sarong je dugačka šarena marama koji moooorate nataknuti na sebe kad ulazite u hramove ili sveta mjesta bilo kojeg tipa na Baliju. U slučaju da ovo niste znali prije (pa ponijeli svoje marame) predstavlja odličan „asesorajz“ za uništiti sve i jednu odjevnu kombinaciju u kojoj ste planirali zabljesnuti na fotkama. Bad luck! Dok je neki hramovi naplaćuju, neki će vam je velikodušno posuditi besplatno uz napomenu da je morate vratiti. Oh, kao da biste je i zadržali!!
Lempuyang temple
Vodič nas je ljubazno uputio (točnije – zadržao) neka pročitamo pravila prije ulaska na Sveto mjesto, a nama je u moru tih pravila zapala za oko rečenica kako ženama s menstruacijom nije dopušten ulaz. Oookkkk…!!
Ogrnute u 3 metra tkanine na 32C, ponosno smo ušetale u područje hrama i tako provele sljedećih 2,5 sata. Kraće razgledavajući područje hrama, a nešto ipak puno puno duže u redu za Gate of Heaven, korak bliže planini i aktivnom vulkanu Agung te, naravno, iščekujući fotku svih fotki. Da, da, znamo, ali eto i mi smo samo ljudi željni lijepih fotki… pa tko je bez grijeha nek baci kamen prvi!
Gate of Heaven
Kamenje nismo bacale, ali smo na izlazu s olakšanjem skinule znojni sarong sa sebe, odbijajući razmišljati koliko ljudi ga je nosilo prije nas. Povratak skuterima niz ovu nizbrdicu nam nije padao na pamet, odabiremo lokalni prijevoz, spuštamo se na parking, nalazimo Madija i sjedamo u kombi.
„Tirta Gangga. Go!“ – veselio se naš poliglot.
„To je tu blizu, prošli smo ju putem“ – spomenula sam curama.
I stvarno, za desetak minuta stali smo pred vodenom, nekad kraljevskom, palačom u kojoj se, što zbog umora, što zbog gladi, nismo predugo zadržali. Iako vrijedi.
– „Gladna sam!“ – dodala
je Copri. I nije bila jedina.
– „Madi, food!“ – pozdravile smo našeg vozača na parkingu i
ušle u auto.
– „Yes, Besakih…“ – odgovorio je on, a ni jedna od nas nije ga doživjela.
Barem ne sljedećih pola sata, a onda nas je želudac podsjetio da je već više od pola dana ignoriran. Ignorirane smo bile i mi jer Madi nije stajao, a za otprilike još dodatnih sat vremena parkirao je pred Majkom svih hramova, Pura Besakih (Besakih temple).
„Kaj pričamo kineski kad kažemo da hoćemo jesti?!?“ – dobacila je Anchy i ljutito, baš kao i mi, izašla iz kombija.
Ne, ali pričamo engleski, a on to ne razumije, iskomentirale
smo međusobno, pa dođe na isto. Nevoljko, ali ipak, odlučile smo dati šansu
hramu prije hrane i nismo požalile. Požalile smo zbog još jednog – iznimno
ružnog – saronga, ali ne i zbog vodiča koji nam se nekako sam dodijelio.
Besakih temple
Iako smo ga u početku pokušale pristojno odbiti, uz opravdanje
kako možemo same, na kraju smo bile zahvalne na njegovoj upornosti. Prošetao
nas je uzduž – popreko po inače (za turiste) zatvorenim putevima hrama, otvorio
jedno svetište samo za nas, podučio nas molitvi i na kraju s nama odradio
vrhunski selfi. Nismo fanovi selfija, ali njega smo morale ovjekovječiti.
Besakih temple
Do kombija smo se vratile nasmijanije nego do sada, ali sa
snažnom porukom Madiju da želimo jesti. Food, restaurant, meal, rice, fish,
meat, rukama i nogama smo mu objašnjavale. I, iako je izgledao pomalo zbunjen,
nakon nekoliko neuspjelih pokušaja zaustavio se pred otvorenim restoranom.
Po ulasku u njega shvatili smo da nije meta turista, a cjelodnevno gladovanje zbog ugođaja i pogleda pred nama konačno se isplatilo! Bali Asli Restaurant, prekrasna terasa, zanimljiva lokalna hrana, osamljena dugačka rižina polja i njegovo Veličanstvo – Agung samo za nas. Dan, restoran, trenutak, osjećaj koji ćemo pamtiti – zauvijek! Hvala, Madi!
Bali Asli Restaurant
„Kuta?“ – dočekao nas je Madi pred kombijem nakon večere.
„Kuta, Madi, Kuta“ – konačno smo se, nakon cijelog dana, razumjeli i krenuli prema hotelu, odakle već sutra, nadamo se, ipak malo bolje naspavane – krećemo u nove pustolovine.
Praćenje leta na svom monitoru – ne znaš da li olakšava stvar ili još više muči 🙂
DAY 01Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu
„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.
„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.
„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“ – dodala je.
„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.
Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.
„Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.
Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.
„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.
Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.
„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.
Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.
„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.
„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.
Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.
Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.
Khmm… osjetila su zbunjena…
„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.
S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.
„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.
„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.
„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“
Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.
Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.
Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.
„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“ – najavila sam.
„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.
-> ...s druge strane globusa... <- 