Atlantic
Vratiš se s putovanja iz daleke Indonezije. Raspakiraš kofer. Zahvališ se svemiru, Bogu, prirodi, roditeljima, praznom želucu i ostalim transcendentalnim bićima što su omogućili ulazak u 2019. godinu na nekom sasvim drugom kraju svijeta i smiriš se čekajući neku sljedeću Novu godinu koju ćeš možda otputovati negdje drugdje. Eh da… tako to najčešće izgleda u normalnih ljudi… no tko je rekao da takvi pišu ovu priču?!
Suprotno tome – ponedjeljak, 12. siječnja – prvi radni dan s pogledom na godišnji izvještaj koji treba biti poslan, raspored prevođenja koji nije dovršen, prašnjavi ured koji se neće očistiti sam i zatamnjen prozor koji vapi za tračkom sunca (kojeg neće dočekati do kasnog proljeća) – CLICK… skyscanner… CLICK flights… CLICK everywhere… CLICK summer… CLICK find… Grčka? Done! Italija? Not again! Španjolska? Nedavno. Tajland? Hvala, ali još su oči nakošene od mjesec dana življenja na riži. Bali? Hmm, još roba stoji neoprana od tamo. Šri Lanka, Zanzibar, Sejšeli? Divno, ali ne idemo dva puta na isto mjesto. Belgija, Njemačka, Francuska? No, no, no… Portugal? Meh… next… hmmm, back… Portugal?!?! Pa, tamo nismo bile… Nije trebalo dugo da Copri, slučajni, a život će poslije potvrditi, i Buraz for life, ponovi isto…
„Hoćemo naručiti nešto online za jesti“ – uletjela je Sekić u ured.
„Hoćemo naručiti nešto online za otići?“ – uklizala sam nazad.
Apsolutno, snašla se vještica bolje nego sam očekivala, primila loptu pred mojim golom i zatresla mrežu bez da sam trepnula. Na zaleđe se nisam mogla pozvati.
I tako, uz jedan obavještajni razgovor sa šeficom, već 13-og su karte bile kupljene: 9. – 17. 8. 2019; Zagreb – Lisabon, Croatia Airlines.
Sorry ušteđevino, sorry sjedilački načinu života… srest ćemo se nesumnjivo već negdje…
Pripreme… ili „o tome ću razmišljati sutra“
U mjesecima koji su uslijedili Sekić, Copri i ja poprilično smo se raštrkale.
Tu i tamo ukrižale smo moždane sinapse o tome koje bismo gradove posjetile, kako do njih došle, gdje spustile kofere, a kamo ne kročile. Ubacile malo računicu, vidjele brojčice koje oku nikad nisu ugodne, isključile laptope… i u stilu Scarlett O’Hare promrmljale o tome ću razmišljati sutra… ili ipak nećemo uopće…
Tako je i bilo – početkom svibnja znale smo Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama…
Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama zvučalo je i na dan putovanja dok smo čekale boarding na zagrebačkoj zračnoj luci. S 10 godina iskustva u putovanjima, 1 000 000 prijeđenih kilometara po 5 kontinenata, nebrojeno mnogo metropola… to je bilo čisto dovoljno informacija…
DAY 1 Summer vs. Somewhere in Portugal
„Cabin crew seat for landing“ – promrmljao je pilot kroz onaj šušteći razglas točno dvije minute prije slijetanja. I eto nas. Touch down u Lisabonu i potraga za Aerobusom s kojim smo odlučile došlepati se do Tagus Palace hostela/hotela u kojem ćemo boraviti sljedećih 8 noći. Aerobus je super opcija za doći do centra grada. Kartu možete kupiti online i dobiti dodatni popust na povratne karte. Vožnja je ugodna, linija redovna, stanice česte i rasprostranjene svuda po gradu.
Od stanice na kojoj smo izašle do hotela trebalo nam je 10 minuta (uz čavrljanje s netom upoznatim slatkim Šveđaninom – koji je isto tako banuo u Portugal prijateljici koju je upoznao preko Instagrama, ali nikad vidio – zbog kojeg je Sekić zaboravila upaliti GPS; računajte da je stvarna minutaža oko 3 minute), vožnji zastarjelim liftom do 3. kata trebalo je jednako toliko (uz urnebesno uguravanje 3 kofera i 3 ludače u prostor veličine kutije šibice – inače je dovoljna i minuta), žena na recepciji uzela je naše kofere i zamolila da dođemo oko 14h (kad počinje check-in) u jednakoj minutaži, a toliko nam je trebalo i da smislimo gdje ćemo popiti prvu kavu te ukratko predstaviti Sekić našu ideju o CLICK AWAY together.
Eh, da, naručile smo kavu uz zvuk romantične kišice na tendi kafića. Dođe cica na kolica – govorila je moja stara komšinica nekoć. Tako vam to ide kad ne proguglate dovoljno o vremenskim (ne)prilikama koje nas čekaju u Portugalu usred ljeta. Copri i ja kofere smo pakirale noć prije putovanja, nakon cjelodnevnog brainstorminga o CLICKU, nabacale prvo što je iz ormara popadalo, a izgledalo je na ljetno i brzinom svjetlosti zaključile da je to to. Uz mamino zadnje upozorenje čuvajte se požara, kofer bez i jedne dugačke opreme dobio je dodatno opravdanje. No, Atlantik Portugalu priprema vlastitu baladu, mazivši ga svakodnevno svojim breezom pa ne iznenađuje da nam je jedna od prvih destinacija bio skok na google i potraga za trgovinama s odjećom koja nimalo ne priliči ljetu.
Atrakcije HM-a prvog su dana ipak dale prednost atrakcijama oko Beléma gdje smo se popodne zaputile Uberom (koji je ovdje zaista prihvatljiv). Zanimljivi brazilski taksist stoički je podnio Sekićino nabadanje portugalskog (koji je više ličio kineskom, ali Sekić, volim te) dok smo se nas dvije kidale od smijeha.
Belém je smješten u jugozapadnom dijelu Lisabona, obiluje brojnim atrakcijama (što smo znale mi, ali i još milijun drugih turista na koje smo dolaskom naišle i s objektivima se sudarale). But well, nečemu su nas naučila naša putovanja pa su tako naše fotke uz Mosteiro dos Jerónimos (Jerónimos Monastery), The Padrão dos Descobrimentos (Monument to the Discoveries) i Torre de Belém (The Belém Tower) poprilično „osamljene“ isključivo našim iskustvom fotkanja.
O atrakcijama neću pojedinačno pričati (google and, of course, visit it!). Šetnja uz rijeku Tagus prema tornju Belém svakako je jedinstveni doživljaj. S tim uvjerenjem osvanulo je milijun selfija na kojima izgledamo kao da smo upravo izišle iz veš mašine nakon centrifuge, a koje čuvamo kao svetu riznicu dokaza blamaže za trenutke ucjene koji će se dogoditi u budućnosti! Ukoliko se pobrinete da uz sebe nemate odjeću koja će vas zaštiti od vjetra, iskustvo će vam biti i bogatije. Frizura nezaboravna. Go for it!
Šalim se! Oboružajte se jaknama, maramama, hlačama, vjetar puše u svim smjerovima i svakako vam pomjera unutarnje organe. Ali šetnju preporučujemo, jer ćete uz nju mozgati kako doći do Ponte 25 de Abril (April 25 Bridge) ili Cristo Rei, spomenika kojeg vidite u daljini (a mi ćemo kasnije objasniti). Toranj je zanimljivo čudo arhitekture. Dočekajte tamo zalazak sunca s nekim koga volite ili barem ne mrzite, vješto izbjegnite brojne objektive i ovjekovječite nešto za povijest.
Kud svi Turci tu i mali Mujo, obrazloženje je zašto smo zastale u redu pred Pasteis de Belém (malom nakićenom slastičarnicom u blizini Mosteiro dos Jerónimos). Naime, ako baš tu ne zastanete i kupite poznatu portugalsku slasticu pasteis de nata (pašteta od ničeg – prevele smo poliglotski, iako je zapravo riječ o finoj slastici s kremom od jaja) očekuje vas 7 godina nesreće. Jednako onoliko koliko i ako razbijete ogledalo… ili ne… Ako ovo i ne napravite, grad je prepun ovih kalorija, nabasat ćete već.
Fora, fino, ali ipak ne konkretno. Sjele smo na autobus i večer završile večerom u malom pituresknom lokalčiću u blizini hotela i za 7 EUR uživale u super finoj salati gdje se losos borio sa svim povrćem svijeta. Pomogle smo mu da pliva uz čašu portugalskog vina. Nije se odužilo, zatvaraju, shvatile smo te balkanski potražile bocu vina u birtiji preko puta, othrvale se ponudi konobara koji je ujedno i tuk tuk driver za ugodnu vožnju gradom, dočekale Sekićin rođendan (kojoj ćemo zbog istog morati ugoditi dan kasnije), izljubile se i prekrile poplonom. Hvala, Boa noite!
-> ...s druge strane globusa... <- 