… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 08

Posted on October 15, 2019 by gypsycinderella

*Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent)*

…posljedni post portugalske sage… za prethodne CLICK OVDJE...

DAY 9 Obrigado, Prazer em Conhecê-lo

Ma, kako i kada je ovo proletjelo, poturalo nam se glavama dok smo se mrzovoljno pakirale za check out. Ovo spremam, ono bacam, ovo nosim, u ovo se presvlačim za put – slagale smo kombinacije u glavi. Imamo pola dana pred sobom i prije posljednjeg pozdrava Lisabonu, kao i Portugalu općenito, idemo do Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent) ili onoga što je od njega ostalo.

Danima smo ga škicale na brdu, mozgajući put do njega. U cilju da vam uštedimo aktiviranje moždanih vijuga otkrivamo – skriva se (iako mu to baš i ne polazi za rukom) iza Elevadora de Santa Justa koji se, s druge strane, s ponosom ne skriva. Zanimljivo, samostan je poznat po tome što je jako oštećen, kao i cijeli Lisabon u potresu 1755. godine. No, svojevremeno je glasio za najljepši samostan u Lisabonu, a danas se unutar njegovih zidina nalazi arheološki muzej.

Nalazimo ga poprilično jednostavno, vozeći slalom među turistima, guramo se do ulaza, švercamo se na studentske ulaznice, zahvaljujemo genima na mladolikom izgledu i ulazimo unutra. I nije to bila neka ušteda, ulaznicu smo umjesto redovnih 5, platile 4 EUR, no prilika čini lopova (uvijek i svugdje ma koliko mi šutjeli o tome). Osim za Copri, pošteno stvorenje, koju kolektivna euforija ne može izbaciti iz njenih moralnih tračnica.

Upozoravamo – samostan je iznenađujuće mali, s hrpom ljudi unutra. Predstoji nam, dakle, izazov za slikanje i pokoji story u prepunjeni highlight na Instagramu, ali izazovi su tu da se prihvaćaju. Okupiramo teritorij, tjeramo masu, zadovoljavamo vlastite kriterije lijepih fotografija, brišemo znoj sa sebe.

Tropska temperatura (živote, nepravdo, gdje si je skrivao proteklih dana!) tjera nas u zaklon – skrivamo se u muzej, razgledavamo unutrašnjost samostana (veličine mog iznajmljenog stana na Ferenščici od nategnutih 39 kvadrata) gdje je temperatura ipak znatno ugodnija. Nakon 10-tak minuta nauživale smo se ljepote (i retro hladovine) te marširamo prema izlazu. Mission complete.

Preostalo nam je otprilike dva sata do dogovorenog povratka u hostel, a ne jurca nam se okolo, stoga svraćamo na precijenjeni lift Santa Justa (ups!) odakle detektiramo kafić u hladu i lokaciji s koje puca pogled na grad, i na kojoj ćemo radije provesti sljedećih sat vremena.

Kava za Copri, limunada Sekić i meni. Sangrija nikome! Moralo se i to jednom dogoditi. Pogled s Topo Chiado rooftop bara na grad lijep je kao sa Santa Juste bez razmjenjivanja znoja s ostatkom turista, što je nezaobilazni accessories te turističke atrakcije. U tišini, poneki komentar, tu i tamo neka fotku, odmaramo, dovršavamo piće i umiremo od smijeha Sekićinoj degustaciji vlastite slamke upotpunjene zabezeknutom objašnjenju kako je, neočekivano, jestiva! (Doduše tko se zadnji smije, najslađe se smije – baš se to neki dan pokazalo istinitim kad nam je podmetnula pod nos link teksta u kojem se hvali svijest Lisabonskih kafića o prezagađenom planetu stoga daju gostima u piće slamke od tijesta).

Na kraju se odlučujemo za posjet trgovini gdje ćemo se opremiti suvenirima na koje smo potpuno zaboravile u proteklom tjednu. Red je red, opravdavamo nepotrebno vrludanje do lokalne trgovine. Upadamo unutra, kupujemo boce Porta, jeftine, a vrhunske Tawny vrste koja nam se posebno svidjela, i zadnji put krećemo prema Tagus palace-u. Iz skučene prostorijice uzimamo skladištene kofere, oprezno pakiramo kupljene boce (u nadi kako će netaknute dotaknuti hrvatsko tlo), pozdravljamo osoblje hostela i psujemo dok, po inače divnim pločicama Lisabonskih nogostupa, uzbrdo vučemo kofere prema stanici Aerobusa.

Kroz pola sata vozač urla kako smo na aerodromu, izvlačimo se iz busa, smještamo u hlad te zadnjim videom naklanjamo publici koja nas je strpljivo pratila na Instagramu. Ostavljamo prtljagu na šalteru, prolazimo kontrolu, boardamo u avion dok iz ruksaka vadimo blokić i nastavljamo raditi na ideji CLICK AWAY together-a.

Obrigado Lisboa, Prazer em Conhecê-lo vrti mi se glavom. Until we meet again ili do nekog novog upada Sekić u ured i pitanja: „Hoćemo naručiti nešto online za jesti?“!

„Još jedno putovanje koje nas je iznova promijenilo, utabalo ideju i povećalo strast prema dijeljenju našeg i obogaćivanju tuđeg iskustva putovanja kroz pothvat u koji krećemo“, filozofirala je Copri, vadeći ključeve auta i pozdravljajući me na ulaznim vratima mog podstanarskog stana, spremna na put za Rijeku.

„Ne moraš voziti noćas, ludo“, rekla sam.

„Znam, ali ovo nam je ionako jedan od naših zadnjih rastanaka, prije ukrižavanja koordinata u istom smjeru“, nasmijala se.

Znale smo to obe.

„CLICK AWAY together, Buraz!“ viknula sam s balkona u 1 u noći.

„CLICK AWAY together, Škorpijo!“ dobacila je nestajući mi iz vidokruga…

… zadnji Instagram Highlight ola07… šmrc…

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 06

Posted on September 29, 2019 by gypsycinderella

…za prethodnih 5 postova CLICK ovdje…

DAY 7 Mmmbop… Hanson brothers, Vida i ostala Prstenova družina

„Javili se dečki iz Australije, stigli su u Lisabon i pitaju što ćemo večeras“ – umjesto dobro jutro promrmljala je Copri.

Ha? – u čudu smo je gledale dok smo po ne znam koji put žvakale kroasan od čokolade koji btw nitko od nas obično ne jede. No, kad si u Portugalu, a doručak je poprilično jednoličan, tko može odoljeti prenoćnoj slastici?!

„A fak… blejite u mene… bit će da vam nisam rekla! Javila se cura sa recepcije hostela iz Porta, da su pitali za kontakt pa je ona pak pitala ako smije dati da se jave kad dođu u Lisabon. Dala sam, onak’ iz pristojnosti, mislila sam da se neće javiti“ sasvim je smireno objašnjavala Copri. Oookkk pomislih, nemam pojma, no bili su simpa, što jest jest…

„Dakle, danas vrtovi, povratak u sobu, izležavanje, pa neki rooftop“ – prekinula nas je Sekić. Njoj, našem lokalnom GPS-u i Route planeru ne volimo prkositi. Pokorno se spremamo i ranom zorom (u 11 sati) napuštamo hostel.

Vani se temperatura, baš kao ni jučer, nije šalila i mije nas ugodnih 32 Celzijusa. Sa sjetom se prisjećamo onih prohladnih dana kada smo tek stigle, no strpljivo čekamo večer i povratak vjetra (koji nas onda opet tjera da čeznemo za toplinom). I tako u krug… eh…

Sva sreća pa ćemo među drveće i tako tih +30C nećemo ni osjetiti u punoj snazi. Parkove smo slabo obilazile od kada smo u metropoli, a grad je i po njima poznat. So, let’s idemo…

Naš smještaj nalazi se u izrazitoj blizini Praça do Marquês de Pombal (The Marquis of Pombal Square) na koji se nastavlja Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park), posvećen uvaženom Englezu koji se došao druškati s lokalcima, a lokalci brže bolje u zahvalu promijenili naziv parka (od onog park Slobode do, eto, parka za Eduarda). Na vrhu parka nalazi se najveća zastava Portugala na svijetu, pa ako ne znate kako izgleda i/ili se s putovanja ne možete vratiti bez selfija sa zastavom, ne propustite ovih 26 hektara zelenila. U sklopu tog parka nalazi se i ogromna statua te paviljon, al’ ubijte nas nježno ako se sjećamo imena (pitajte Google). Uglavnom, zanimljivo oku, no ako propustite, sve je OK, preživjet ćete…

*Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park)*

Osobno me više dojmio Garden of the Calouste Gulbenkian, koji – iako “nastavljen” na gore navedeni park – nije baš tako jednostavan za lociranje. Više to podsjeća na tehniku ili pjesmuljak “pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol”. Baš tako je izgledao naš put do njega.

Sladak park, pronaći ćete tamo potočić koji je dom brojnim pticama, kornjačama, drvenim mostićima i vrlo druželjubivim patkama. Dvije od njih pridružile su nam se dok smo čilale na klupici, raspravljale o novim opcijama za CLICK AWAY together i razmišljale što jesti prije povratka u hostel.

cof
oznor
ptr

Idemo na salaticu i vino gdje smo bile prvi dan, bio je plan. S obzirom na to da se nalazi u blizini hostela, da je hrana super, a vrijeme i dalje neumoljivo vruće, naš odabir bio je sasvim logičan. Činjenica da je baš taj restoran zatvoren, od svih drugih restorana u okolici i šire – baš i nije. Sekić je još prije „ošacala“ Burger King i znale smo u kojem će pravcu nastaviti sama. Copri i ja sjedamo u Local Healthy Kitchen („zdrav“ restoran lijepih tanjura i nešto manje lijepih cijena, no nije beg cicija, pogotovo na ovoj temperaturi). Dok čekamo hranu, posuđujemo salvetu iscrtavajući logo za CLICK.

Oko 3 sata, site i pomalo krepane, nalazimo se u sobi. Plan je bio da se odmorimo, spremimo, pa krenemo prema Convento do Carmo (Carmo Convent), gotovo jedine preostale građevine na našoj TO DO listi, a koji još nismo vidjele. Plan je propao pod pritiskom lijenosti i činjenice kako nam još posljednji dan preostaje za popuniti prije leta. Stignemo, opravdavale smo se i nastavile ljenčariti.

E sad je već fakat vrijeme za rooftop, shvatile smo oko 19h navečer. Cilj nam je uhvatiti zalazak, popiti precijenjeno piće, dobiti upalu mozga od nove vjetrometine koju očekujemo na vrhu zgrade i na kraju sići natrag međ’ pošten svijet.

Tako je nekako i bilo. Mundial rooftop lijepo je mjesto, prirodnih vidika na grad, pokoje dizalice i namještenih persona koje ga posjećuju. I mi smo se tamo našle, pa nećemo kritizirati klijentelu… (bar na glas). U vrsti, kao učenici 2.a razreda, ponizno smo čekale naš red dok krotiteljica balkonskog prostora (konobarica) nije odlučila izbaviti nas od stajanja i smjestiti za stol. Lucky us!!

Naručujemo sangriju, upijamo posljednje zrake sunca, taktički izbjegavamo vjetar koji postaje sve jači, škicamo tvrđavu Sao Jorge na brdu (u koju neki dan nismo ušle), slikamo sebe i sve oko sebe koji priđu umoljivih pogleda i s mobitelom u rukama.

rhdr
rhdr
rbsh
cof

„E, Australci su na tvrđavi i upravo su nas locirali“ – prokomentirala je Copri pokazujući nam fotku koju su poslali – naš birc s tvrđave Sao Jorge. Nekoliko trenutaka kasnije i ulica dalje srele smo se s njima.

Australci su fini mladići s kojima smo se super družili u hostelu One Ribeira u Portu, a nisu nam smetali ni večeras. Blesav je to dvojac, koji neodoljivo podsjeća na Hanson brotherse pa sam tako u sebi pjevušila onaj Mmmmbop svaki put kad bi ih gledala. Plavokose glavice netom su prije Portugala posjetile i Hrvatsku pa su nas pošteno nasmijavali svojim dogodovštinama – kako u nas, tako i ovdje u tuđini.

Vode nas u Pink street, kažu. Nemam pojma o čemu dečki pričaju, no nešto baš i ne volim te izraze povezane s bojama… red district, plavi telefon, crni pojas… sve to odmah priziva probleme…

„Kako mislite niste čule za to?!?! Pa to je žila kucavica noćnog života Lisabona“ smijali su se dečki. Ahaaaaa, zato nismo čule…

Muvali smo se nekih 20 minuta kroz uličice Alfame, a završili neposredno uz Cais do Sodré. Pokušali smo naći otvorenu trgovinu i kupiti neku cugu, no detektirati supermarket u Lisabonu izazov je sam po sebi i u podne, mission impossible oko ponoći.

Sjedamo na zidić uz rijeku Tagus. Copri i ja čavrljamo s Australcima, al’ Sekić se dohvatila susjeda do nas afrikanskih korijena i ne znam kako, a još manje zašto, za cca 10min s njihovog je razglasa odzvanjao hrvatski Linđo! Uz zvukove domaće muzike, s nimalo takvom ekipom, guštamo u večeri, a jedan od Australaca bez ikakvog razloga izvodi savršeni stoj na rukama i tako dubi do iznemoglosti… Drugi ga prati, a ja ću to moći, onako, nikad!!

Žedni smo, odlazimo nešto popiti, dolazimo do mosta s kojeg puca pogled na Sodomu i Gomoru Pink street-a. Jao živote. Silazimo niže i ulazimo u opaku zonu. Hašiš, marihuana, speed, kokain, heroin žele ti dobrodošlicu odmah na ulazu, na tebi je samo da odabereš broj, sigurno ćeš pogriješiti. Policijsko vozilo u blizini nimalo ne ometa revne dilere u naumu zaraditi što više. Bircuz do bircuza, noćni barovi, preprodavači ruža, Samosa, peciva ili pak svjetlećih rajfova i naočala, ma baš svi su tu… a ne falimo ni mi…

Dok naručujemo cugu, prilazi nam fratar iz Britanije u pratnji svinje, doktora i princeze. Ne, nisam potegnula za nekim od opijata s početka ulice! Riječ je o šarmantnoj ekipi iz UK-a koja proslavlja frendičin rođendan u zanimljivim kostimima. Sekić je tako pokušao bariti Isus (zli jezici ovog svijeta utihnite – true story), meni se nešto približavao Superman, a Copri nam je bila pod zaštitom Australaca i time nešto teža meta.

“E, ovaj Brett (Australac) je isti Vidaaaaa!” (Domagoj Vida) uvjeravala sam cure. Složile se mi, složili se oni nakon search-anja Google-a u potrazi za našim proslavljenim reprezentativcem. Sekić mu je još pridavala i sličnost s nekim likovima Gospodara prstenova, no u cilju otklanjanja negativnog konteksta, nećemo dublje o ovom.

Spava mi se, rekla je Sekić još davno. Spavalo mi se i samoj. Jedino je Copri odavala znakove “mogla bi još izdržati”. Mogli bi definitivno još – odavali su i naši prekooceanski frendići, ali ideju da nastavimo kod nas ipak smo odgodili za neki tamo drugi put… ili nikad…

Prepustile smo se Sekić i njezinom “follow me, please” na urnebesno smiješnom nepostojećem engleskom. Nakon što nas je prošetala portugalskim dijelom ulice, približila predio za Vikinge, Šveđane i Dance, Europu generalno ili pak samo pročitala natpise s okolnih zgrada, sasvim zadovoljno sjedamo u Uber i krećemo doma…

Baixa, Lisbon

Mmm bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop ba duba dop du.

Instagram highlight sa svim videima i čudesima 🙂

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 05

Posted on September 18, 2019 by gypsycinderella

…za prethodne postove CLICK ovdje…

DAY 6 – Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi – koliko to Atlantik dopusti…

Sjećate se one „I car sjedne, da se malo slegne“? Ok, ok, malo sam masakrirala uzrečicu koja originalno u sebi ima i neku hranu, no the point is: zlatno pravilo nalaže, nakon 6 dana uzastopnog lutanja brdima, gorama, morima – miruuuj! Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi. Pučkim rječnikom: zaboravi na alarm, ništa se mora (sve smo se namorali), slow motion…

S tom doktrinom na umu, budimo se same. Susjed – vidi čuda – ne kašlje! Nadamo se da je napravio check – out prema ovozemaljskom domu (umjesto check – in prema Onom gore). Kuharica, zapravo teta s pregačom jer nikad je nismo vidjeli da ekšali nešto kuha, lupa tanjurima (al’ to je znak da doručak čeka pa velikog srca opraštamo). Meditaciju uredno preskačemo (bit će muke opet kad se vratimo doma), kavu nikako.

Danas se plažiramo. Konsenzus usvojen. Mjesto gdje točno – malo manje. Carcavelos, Setubal, Costa da Caparica. Pa opet, Carcavelos, Setubal, Costa da Caparica – Google Maps, TripAdvisor, forumi, prijatelji, partneri i rodbina… par, nepar… tri, dva, jedan… ne pali… i dalje smo neodlučne. Dobro, činjenica kako je Carcavelos najbliže i da se tamo dobro gori (javila je Megi) presudila je u odabiru.

Šetuckamo do stanice vlaka na Cais do Sodré na ugodnih +30C (da, da, zna i Portugal pomaziti vrućinom), kupujemo povratnu kartu, diskretno se otimamo za sjedeća mjesta, krećemo i za 30-tak minuta brzinski napuštamo vlak zajedno s većinom ljudi (stampedo kao usred neke žešće racije u koju upada murija, prošlo je 23h, a mi nemamo 18 i još pijemo alkohol) Iza nas u vlaku ostaje pustoš…

Slijedimo masu južno, južnije i ne griješimo. Pred nama pogled na beskrajno plavetnilo. Finally!! Vruće je (sad je to već problem, a sjetite se jadikovki zbog hladnoće!), želimo u hlad. Plaža je kilometarska, s hrpom suncobrana, a mi pikiramo jedan od njih.

„Ola! 7,5 EUR“ – reklo je momče poznato na plaži kao šaptač ležaljkama. S obzirom na to da ovo pišem iz Šibenika, gdje izvan sezone samo jedna ležaljka dođe 50kn (mi smo toliko ili čak manje platile za 2 ležaljke i suncobran), dođe mi da sjednem u avion i vratim mu ona tri eura više za koja smo se uspješno iscjenkale. Temperatura zraka postaje ugodno tropska, a ocean jednak toplinom onom sa sjevera hemisfere (ako zaškiljite sasvim lagano možete utonuti u feeling Baltika)! Swimming – >Are you sure you want to skip this step? -> Hell, yes!! -> i bacamo se na ležaljke.

„Daj me slikaj, ubacujem hešteg“ – Sekić nas je prekinula u našem non – contact periodu. „Daj me slikaj, al onak, sakrij ljude“ – nastavila sam i sama blizu mora. „Daj me slikaj, al’ s vesturinom koju sam kupila u Portu da ekipi pokažemo portugalsko ljeto“ – dodala je Copri i fakat izvadila onu sibirsku vestu iz torbe. Krepale smo mi, krepavala je plaža…

“Cure imamo društvo” – WhatsApp-om se javila Sekić i prekinula photo session. Pa hajde da škicnemo. A imamo i što… tik do nas se smjestilo tamnoputo muško društvance nalik na ono iz srca Bronxa (ili pak Gvineje, doznat ćemo kasnije), paket njihove pive i oskudno znanje engleskoga. Ovo zadnje nimalo im nije predstavljalo prepreku i već sljedeći tren počele su one unikatne floskulice: “You – from?!”

I dok smo se diskretno distancirale i fokusirale na Sekićinu riznicu pjesama na mobu (te netom donesene dvije litre sangrije), ekipa je ipak bila uporna i malo po malo zaposjeli su nam ležaljke. Ne, nismo neke nedodirljive frajerice, al’ barijere u komunikaciji pomalo su bile iritantne.

Negdje oko 3 popodne počele smo razmišljati o hrani, ali 3 sata poslije više nam, pod utjecajem sangrije, i nije bila na pameti. Ekipe do nas bilo se malo teže ne sjetiti jer personal space gotovo više da ni nije postojao. U priču je uletio i Raul, zapravo jedini polu – nabadač / govornik engleskog u ekipi. Simpa lik koji se sam poslužio Sekićinim mobitelom i olakšao si put do njenog Instagrama. Hvala ekipa, super smo se zabavljali, al’ zalazak sunca tjera nas, usprkos ponudama ipak neudanima, na povratak u Lisabon.

„Nismo probale onu kantinu što je Megi rekla“ – u vlaku je dobacila Sekić. Pa eto gdje ćemo večeras! Cantino do Sao Jośe bila je još jedna na popisu weird mjesta za jesti. Skučena u pokrajinsku ulicu centra Lisabona, suterenski prostor prepoznale smo isključivo po mirisu hrane i popunjenosti do posljednjeg mjesta. Simpa smo i glavni konobar krči nam mjesto na perifernom dijelu kantine. Nimalo drugačiji od onog centralnog doduše! Dijelimo ga s još jednim parom koji se isto kao i mi osvrće oko sebe ne vjerujući da nikada nije bolje jeo, neovisno o tome što prostor neodoljivo podsjeća na kupaonicu osrednjeg provincijskog studentskog doma. Sve je to nebitno u usporedbi s hranom koju smo upravo smazale. Nacerene i punog želuca patile smo svakim novim korakom do našeg hostela.

Liježemo, uploadamo slike i nastale snimke, dobro smo odradile ovaj dan!

Instagram story

A Raul? Još danima nas je zabavljao svojim Instagram storijima snimljenim u gepeku nekog sredovječnog auta. Već dugo nisam sa Sekić o njemu, odoh da je malo bocnem…

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 04

Posted on September 17, 2019 by gypsycinderella

…ako niste pročitali PRETHODNE postove – CLICK 😉

Day 4 and 5 Kako smo zaglavile u Portu… i zašto to mislimo doslovno

4:12. Lučki radnici svih zemalja ujedinimo se. Ustajanje. Kljucanje. Kava iz kofera (kao vječno neizliječena ovisnica o kavi i putnica s kilometrima u nogama, koja se nebrojeno puta uvjerila da kava „abroad“ neodoljivo podsjeća na prljavu vodu u kojoj je netko oprao noge, naučiš na teži način da tursku kavu uvijek i svugdje nosiš sa sobom). Kljucanje i dalje. Taxi. Aerodrom. Boarding za Porto. Sletjeli smo prije nego uzletjeli. Sekić, koja baš i nije entuzijastični fanatik letenja, nije se stigla pošteno ni uplašiti, već smo suvereno lutale čvrstim tlom aerodroma u Portu tražeći smjer za centar. Metro-om do grada i potraga za kavom, doručkom i pokojom toplom odjećom može startati.

Sjedamo u kafić nedaleko trga Liberdade, željezničke stanice Sao Bento i (kaže google maps) našeg smještaja. Žicamo zrake sunca, gladne oči naručuju najveće komade hrane (ne ujedno i najfinije), KAVU i function mode is on! „Cure kako ono ide vaš hashtag, ubacila bi neke fotke“ – dobacila je Sekić i srknula posljednju kap kave. #clickawaytogether – odgovorile smo i srknule našu.

Tužno, ali istinito, ozeble opet razmišljamo popustiti shopping mallu ispred gradskih atrakcija u potrazi za nečim toplim za obući, no dozivamo se na vrijeme. Hajmo ipak ne…

Zvrrrnnn… zvonimo na vrata hostela One Ribeira, bookiranog svega dan prije, nakon što smo dobile cipelu od prethodno rezerviranog, pod isprikom kako kartica nije prošla. Ista ona s kojom smo do tad i od tad bookirali sve. Yeah, right. No, na kraju je to jedna od boljih stvari koja nam se dogodila u ovom gradu. Ne znajući, ugrabile smo novi hostel u prekrasnoj zgradi staroj više od 300 godina sa super ekipom. “Ne jedite puno navečer, kuhamo za vas” – ispratili su nas dok smo kretale prema gradu. Lajkamo ih u startu, a ovaj poziv nećemo odbiti.

Da li zbog manjka sna ili viška šećera raspoloženje nam je bilo na vrhuncu. Minglale smo se oko katedrale, zavirivale na razne balkone s kojih pucaju vidici na grad, rijeku, zatiljke drugih turista i taj poznati Ponte de Dom Luís I (Dom Luise Bridge) preko Duoro rijeke (vjerojatno ovjekovječen mobitelom svakog drugog stanovnika ove planete koji su se nekad zatekli u Portu).

Prelazimo most – i da – ideja je rođena u svakoj od naše tri glave istovremeno – žičara iznad spomenute rijeke i ovoga grada s dušom. U roku 6 minuta svaka je izvadila jednako toliko eura, a upola kraće od toga zatvorila su se vrata naše nebeske kočije. Kako su nam se brzinom svjetlosti u kabinu ubacile i tri indijske glavice ne znamo ni dan danas…

Ready, steady, go… i dok smo se mi zabavljale slikajući se međusobno, svaka zasebno, videima, boomerangom, negdje oko 100m iznad zemlje idilu nam je prekinuo čudan zvuk. Zastoj žičare i opako ljuljanje na vjetru, a potom kretanje žičare unatrag te ponovni zastoj i ljuljanje. Namještaljka – komentirale smo prvih nekoliko sekundi… namještaljka – uvjeravale smo se sljedećih nekoliko … sranje – uvjerile smo se sljedećih nekoliko minuta.

Dernjava naših indijskih suputnika nije pridonijela atmosferi… Srećom (ili rasparanim bubnjićima Svevišnjega) agonija nije potrajala i nastavili smo se kretati prema cilju do kojeg smo, napokon, i stigli. Vaučer za vino koje smo dobile s kupljenom ulaznicom apsolutno se opravdano planirao čim prije potrošiti. Hop iz kabine, hop ulica lijevo, hop ulica desno, hop vinarija, hop čaša, hop kauč… jel’ se ovo sa žičarom stvarno dogodilo?!?! Nismo to dalje puno spominjale, ali smo prolazeći tim dijelom grada zabadale nos u visine i vidjeli kako žičara više ni jednom nije stala. True story!

Hvala Bogu na želucu koji je poslužio kao idealna distrakcija jer su od tada i um i tijelo bili usmjereni samo na jedno. Gdje jesti? U kvartovima Ribeira i Gaia izbor je velik. Odlučile smo se za mali lokal sa super klopom, pobrstile pogačice od bakalara, čips i vino, ovjekovječile neke trenutke i zaputile se put mosta s druge strane rijeke.

Idemo obaviti onaj check in – razmišljale smo, stigle do ulaznih vrata smještaja i, nekom čudnom silom vođene, ipak nastavile hodati put glavne shopping ulice u potrazi za nečim što će nas spasiti od vjetrometine s kojom nam se priprema dvoboj navečer. Nekih sat vremena kasnije imale smo nove veste, sakoe, dukserice… i novi instagram story… e, sad je već šteta sakriti se u zatvoreno, dok sumrak pada na grad, a njega je tužno dočekati bez čaše ukusnog vina koje je proslavilo ovu destinaciju.

Hej, pa vrijeme je za večeru – podsjetio nas je sat oko 9 navečer. Upadamo u smještaj koji nam se svidio na prvu, preuzimamo sobu i spuštamo se na netom pripremljenu indonezijsku večeru sa šačicom skroz cool ljudi s kojima smo provele ostatak večeri uz kupljenu litru Porta. Poziv na grupni izlazak u režiji hostela ipak smo propustile. Sekić je večernju šetnju obavila samostalno, dok smo se mi minglale s frendićima Australcima, i vratila se sa slikama kojih se ne bi posramio ni sam Lupino (kao ni neki veći fotografski guru). Liježemo poprilično glasne, site, sretne, žive…

Ujutro se iskradam iz sobe prva i pri potrazi za kavom upoznajem cool njemačku ekipu koja je do Portugala nadobudno stigla biciklima, razmjenjujemo iskustva te upada Copri kojoj prepričavam što sam doznala o ovim gostima. Ispijamo kavu, maštamo o vječnom životu kao nomadi, budimo Sekić, napuštamo hostel i tragamo za doručkom.

Smještamo se na Sao Bento, prednost ispred lokalne franceshine ipak ustupamo menu-ju s jajima, fino papamo i idemo prema Livraria Lello, gdje je stvorena inspiracija za onog dlakavog Harija (Harry Potter).

Pred knjižnicom gužva kao pred golom, Sekić ne posustaje, Copri i ja davno smo je prekrižile. Švrljamo gradom dok ju čekamo, a zatim se nalazimo s njom, ispijamo posljednju kavu i hvatamo vlak za Lisabon. Vlakovi su udobni, brzi i ne baš najjeftiniji, ali hajde. Karte smo kupile online još doma i dobile ih poštom na kućnu adresu. Tako old school 🙂

„Kad smo već tu (stanica Lisabon Oriente) mogle bi do mosta Vasco da Gama, to nam je blizu“ – nabacila je Sekić. “Usput nam je i neki hotel isti kao onaj u Dubaiju. Daj ajmo…”. Burj al Arab osobno sam vidjela i nisam nešto impresionirana originalom, pa tako ni kopijom, no vidjeti most kojem se nismo nadale bila je dobra ideja. Uberom do tamo, Uberom od tamo (do centra Lisabona).

Mogle bi večeras na one Kineze – palo nam je napamet. Chinese Illegal predložila je kolegica s posla. Fora je super. Upadamo u neku mračnu ulicu, još mračniju kuću, penjemo se na drugi kat. Vadim mobitel, o ovome će se pričati, mi retrospektivno ili o nama posthumno…

Moramo pokucati i ako nas prime slijedi super iskustvo, kažu preživjeli. Zvonimo (Sekić se stepa od jezivog zvona), iste sekunde otvara nam tamnoputi Kinez i pozdravlja sa glasnim Olaaaa!!! OK?!?! Situacija je na prvu scary, ali po ulazu u stan shvaćamo da nismo jedini turisti u ovom privatnom stanu sa išaranim zidovima, plastičnim stolnjacima i visećim bršljanima sa stropa, stoga se opuštamo, naručujemo hranu dovoljnu za tjedan dana, nepristojno pojedemo više od planiranog i tragamo za putem do našeg hostela Tagus Palace. Welcome to home away from home.

Bila je ovo zanimljiva dvodnevna avantura, hvala Porto, super smo se družili!

Instagram highlight

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 02

Posted on September 3, 2019 by gypsycinderella

…ako ste propustili PART 01…

DAY 2 Tko još odabire Križni put za rođendan i hvala ti što jesi!

Kašalj iz hodnika hostela u 6 ujutro, kašalj u 7, 8, 9… jutro kakvom se ne veseliš. Kako je moguće da još traje, a netko već nije umro od toga? “Budite se, zovite Dr. House-a, ekipu ER-a, protagoniste Uvoda u Anatomiju (ili bar onog zgodnog Shepherda) zagrcnut ću se i sama), ekipu Naše male klinike“ – promrljah zatvorenih očiju. Muk u sobi… „O, shit pa nije valjda i njih poharalo?!?!“ – otvorila sam oči i pogledala prema krevetima u kojima su Copri i Sekić nesmetano sanjale snovima pravednika i još uvijek odavale znakove života.

Činjenica je kako njih dvije ne želite zaposliti kao noćne čuvare prostora u kojima čuvate najveće materijalno bogatstvo. Kao prvo, teško da izdrže noć, no i sama ne bih ostala budna pa neka to ne bude tema, a kada zaspu… ne, ne, vratimo se na ono prije nego zaspu…

Spremanje na počinak otprilike je istovjetan visinskim pripremama najpoznatijih adrenalista prije odlaska na daleke ekspedicije. Zaključavaju se vrata, zatvaraju prozori, spuštaju rolete, navlače zavjese (iznova i iznova dok nije znanstveno utvrđeno da ni jedna zraka svjetlosti samovoljno ne može doprijeti unutra – nikada), gasi se ton na mobitelu, ubacuju čepići za uši. Sigurno je sigurno, utvrđuju završnim činom i stavljanjem poveza za oči. Pozvala bih vas da cijelu proceduru usvojite kroz tutorijal youtube-a, no prekompleksno je to i za snimiti.

I iako me sve to najčešće poprilično nasmijava, povremeno živcira, od svih mogućih emocija ovo sam jutro bila – ljubomorna. Luzer!

Diži se, s užitkom sam protresla Copri. Ajmo…

Slušalice u uši, meditacija i razrada ideje o CLICK AWAY together u um… Sat vremena poslije, osim što smo zatekli Sekić u polusjedećem položaju, gotovo se ništa nije ni promijenilo. A i kašalj je i dalje tu… damn! Zovite pulmologiju poboguuu…

„Sekić, rođendan ti je. Što želiš raditi?“

„Idemo do Cristo Rei spomenika“ – ispalila je. „Ma nemoj me… pa nisam na hodočašću, mani Isuseka“, progunđala sam. „Uostalom, znaš, mi nismo vjernice“ – nabacila je Copri.

„Ne kenjajte, pitale ste. To hoću i točka.“

Eto ti kad nekom hoćeš ugoditi – vrtjelo se nama dvjema po glavama. Ali ajde, rođendan je rođendan, želja je želja, a bonus kod onog gore nije na odmet.

Susjed i dalje kašlje…

Obukle smo najtoplije što imamo – čitajte kratke traperice – i punog želuca krenule na križni put. Prva kapelica u koju smo stale bila je H&M, gdje je jedino ona koja nije ništa ni tražila potrošila pare. Coprina fobija od hladnoće mogla bi biti tema jednog sasvim novog bloga (ili predmet grane medicine), pa me njena radnja nije iznenadila. Izgled kupljene majice (roza GIRL BOSS) pomalo… no…

Sekić je tek naknadno pobjedonosno išetala s nekim komadićkom tkanine koji nam je ponosno predstavila kao spas od vjetra i trakom za glavu. Sama nisam našla što sam tražila, ali nisam ni znala što tražim pa sam prkosno izašla van. Oooo, kako ću zažaliti…

Sljedeća stanica našeg svetog puta je Cais do Sodré (trajektno pristanište) gdje s još hrpom ushićenih vjernika kupujemo kartu za mjesto koje ni dan danas ne možemo izgovoriti – Cacilhas. Točno razumijem mindset prodavača karata dok se mi turisti trudimo točno izgovoriti ovu riječ dok kupujemo karte (majmun, majmun, još jedan, pa opet majmun…). Mjesto je Činčilas – rekla je Copri – pa eto, činčile it is!

Trajekt je došao na vrijeme. Po ulasku u njega pronio se zvuk glasnog kašlja i šlajma. Guess what?!?! Da, da, naš susjed… Nevjerojatno, srele smo ga i na putu natrag, bez obzira što smo se zadržale stvarno dugo, trajekti su česti i mogli smo se omašiti milijun puta (baš kao što smo omašile, čini se, i sve zgođušne dečke), ali ne… o čem bih sad pisala da nismo?!

Omašile smo i lokalni bus do spomenika, ali ne i dosadnog vozača tuk tuka koji nam je uvalio vožnju do gore za sitne pare (svaka 2 EUR u odnosu na bus koji je 1,5 EUR i treba ga čekati pol sata na suncu). On uporan, mi nestrpljive, bračni par slovenaca kao dodatni bonus na priču i eto formule kako izgubiti bubreg na zavojitim i brdovitim cestama do Njegovog Veličanstva. Ideja mi je bivala sve draža. Jok! Tu negdje nastala je i prva snimka našeg putovanju koja će poslužiti kao uvod u brojne storije skladištene pod portugalski Instagramski OLA highlight.

A onda… jeste li se ikada pokakali sami sebi u usta?! Pa eto, Copri i ja jesmo kad smo vidjele pogled na grad, rijeku i Ponte 25 de Abril… tamo smo sigurno napravile jedne od boljih slika ovog puta. Kristom se nismo mnogo bavile (Copri i ja), ali nije ni on nama… pa rispekt s udaljenosti… Sekić smo nakratko prepustile Njemu i znale smo da je u dobrim rukama.

A potom busom natrag u luku gdje smo se još po dolasku polakomile na netom pred nama ispečene sardine! Sardine, batat (koji to nije, već običan krumpir) i vino – 5/6 EUR. Ali, pazite se onih predjela koji samo niknu na stolu, ako niste spremni platiti, zahvalite se na finjaka i zamolite da odnesu. Najele smo se pošteno, popile i malo više od toga, a potom nazad sretne do Cais do Sodré.

Večer smo provele u Alfami, gubeći se po strmim uličicama, zavirujući u male kafiće, pripremajući zasjede poznatom tramvaju 28 (uspješno) i plešući po trgovima. Destinacija je bila Castelo Sao Jorge (Sao Jorge Castle), u koji na kraju ipak nismo ušle (zbog gužve i zapravo bez razloga, ali je Sekić to odradila zadnji dan i tvrdila da je divno). Dakle, ne bit lijeni – pričekajte, platite i uživajte u zalasku sunca nad gradom.

Tu noć smo, umjesto ulaska na zidine, vrludale vidikovcima, prošetale žilom kucavicom Lisabona i smjestile se u malom park-kafiću blizu Rossia sa živom glazbom. Dečki su bili fenomenalni, baš kao i sangria te WI-FI koji je poslužio za upload komičnih situacija u kojima smo se našle i pokoji #clickawaytogether, a kad nam se pridružio ostatak hrvatske ekipe sa Sarine strane uživancija je potrajala.

Zahvaljujemo Megi i dečkima na hrpi super savjeta za put u Sintru koja je bila sutra na redu. Kad smo već kod toga što je na redu, možemo i o onome što je u redu, a to je ići spavati jer ustanak rano ne mazi nikoga. Pogotovo ne mamurne ljude. Još jednom Uber, ušuljavanje u hotel, pusa Sekić na super ideji za planiranje dana i sklapanje oči.

Tko odabire križni put za rođendan? Onaj tko zna što čeka na kraju. Amen.

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 01

Posted on August 27, 2019 by gypsycinderella

Vratiš se s putovanja iz daleke Indonezije. Raspakiraš kofer. Zahvališ se svemiru, Bogu, prirodi, roditeljima, praznom želucu i ostalim transcendentalnim bićima što su omogućili ulazak u 2019. godinu na nekom sasvim drugom kraju svijeta i smiriš se čekajući neku sljedeću Novu godinu koju ćeš možda otputovati negdje drugdje. Eh da… tako to najčešće izgleda u normalnih ljudi… no tko je rekao da takvi pišu ovu priču?!

Suprotno tome – ponedjeljak, 12. siječnja – prvi radni dan s pogledom na godišnji izvještaj koji treba biti poslan, raspored prevođenja koji nije dovršen, prašnjavi ured koji se neće očistiti sam i zatamnjen prozor koji vapi za tračkom sunca (kojeg neće dočekati do kasnog proljeća) – CLICK… skyscanner… CLICK flights… CLICK everywhere… CLICK summer… CLICK find… Grčka? Done! Italija? Not again! Španjolska? Nedavno. Tajland? Hvala, ali još su oči nakošene od mjesec dana življenja na riži. Bali? Hmm, još roba stoji neoprana od tamo. Šri Lanka, Zanzibar, Sejšeli? Divno, ali ne idemo dva puta na isto mjesto. Belgija, Njemačka, Francuska? No, no, no… Portugal? Meh… next… hmmm, back… Portugal?!?! Pa, tamo nismo bile… Nije trebalo dugo da Copri, slučajni, a život će poslije potvrditi, i Buraz for life, ponovi isto…

„Hoćemo naručiti nešto online za jesti“ – uletjela je Sekić u ured.

„Hoćemo naručiti nešto online za otići?“ – uklizala sam nazad.

Apsolutno, snašla se vještica bolje nego sam očekivala, primila loptu pred mojim golom i zatresla mrežu bez da sam trepnula. Na zaleđe se nisam mogla pozvati.

I tako, uz jedan obavještajni razgovor sa šeficom, već 13-og su karte bile kupljene: 9. – 17. 8. 2019; Zagreb – Lisabon, Croatia Airlines.

Sorry ušteđevino, sorry sjedilački načinu života… srest ćemo se nesumnjivo već negdje…

Pripreme… ili „o tome ću razmišljati sutra“

U mjesecima koji su uslijedili Sekić, Copri i ja poprilično smo se raštrkale.

Tu i tamo ukrižale smo moždane sinapse o tome koje bismo gradove posjetile, kako do njih došle, gdje spustile kofere, a kamo ne kročile. Ubacile malo računicu, vidjele brojčice koje oku nikad nisu ugodne, isključile laptope… i u stilu Scarlett O’Hare promrmljale o tome ću razmišljati sutra… ili ipak nećemo uopće…

Tako je i bilo – početkom svibnja znale smo Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama…

Lisabon, Porto, s jednodnevnim posjetom Sintri, Cabo da Roci, plažama zvučalo je i na dan putovanja dok smo čekale boarding na zagrebačkoj zračnoj luci. S 10 godina iskustva u putovanjima, 1 000 000 prijeđenih kilometara po 5 kontinenata, nebrojeno mnogo metropola… to je bilo čisto dovoljno informacija…

DAY 1 Summer vs. Somewhere in Portugal

„Cabin crew seat for landing“ – promrmljao je pilot kroz onaj šušteći razglas točno dvije minute prije slijetanja. I eto nas. Touch down u Lisabonu i potraga za Aerobusom s kojim smo odlučile došlepati se do Tagus Palace hostela/hotela u kojem ćemo boraviti sljedećih 8 noći. Aerobus je super opcija za doći do centra grada. Kartu možete kupiti online i dobiti dodatni popust na povratne karte. Vožnja je ugodna, linija redovna, stanice česte i rasprostranjene svuda po gradu.

Od stanice na kojoj smo izašle do hotela trebalo nam je 10 minuta (uz čavrljanje s netom upoznatim slatkim Šveđaninom – koji je isto tako banuo u Portugal prijateljici koju je upoznao preko Instagrama, ali nikad vidio – zbog kojeg je Sekić zaboravila upaliti GPS; računajte da je stvarna minutaža oko 3 minute), vožnji zastarjelim liftom do 3. kata trebalo je jednako toliko (uz urnebesno uguravanje 3 kofera i 3 ludače u prostor veličine kutije šibice – inače je dovoljna i minuta), žena na recepciji uzela je naše kofere i zamolila da dođemo oko 14h (kad počinje check-in) u jednakoj minutaži, a toliko nam je trebalo i da smislimo gdje ćemo popiti prvu kavu te ukratko predstaviti Sekić našu ideju o CLICK AWAY together.

Eh, da, naručile smo kavu uz zvuk romantične kišice na tendi kafića. Dođe cica na kolica – govorila je moja stara komšinica nekoć. Tako vam to ide kad ne proguglate dovoljno o vremenskim (ne)prilikama koje nas čekaju u Portugalu usred ljeta. Copri i ja kofere smo pakirale noć prije putovanja, nakon cjelodnevnog brainstorminga o CLICKU, nabacale prvo što je iz ormara popadalo, a izgledalo je na ljetno i brzinom svjetlosti zaključile da je to to. Uz mamino zadnje upozorenje čuvajte se požara, kofer bez i jedne dugačke opreme dobio je dodatno opravdanje. No, Atlantik Portugalu priprema vlastitu baladu, mazivši ga svakodnevno svojim breezom pa ne iznenađuje da nam je jedna od prvih destinacija bio skok na google i potraga za trgovinama s odjećom koja nimalo ne priliči ljetu.

Atrakcije HM-a prvog su dana ipak dale prednost atrakcijama oko Beléma gdje smo se popodne zaputile Uberom (koji je ovdje zaista prihvatljiv). Zanimljivi brazilski taksist stoički je podnio Sekićino nabadanje portugalskog (koji je više ličio kineskom, ali Sekić, volim te) dok smo se nas dvije kidale od smijeha.

Belém je smješten u jugozapadnom dijelu Lisabona, obiluje brojnim atrakcijama (što smo znale mi, ali i još milijun drugih turista na koje smo dolaskom naišle i s objektivima se sudarale). But well, nečemu su nas naučila naša putovanja pa su tako naše fotke uz Mosteiro dos Jerónimos (Jerónimos Monastery), The Padrão dos Descobrimentos (Monument to the Discoveries) i Torre de Belém (The Belém Tower) poprilično „osamljene“ isključivo našim iskustvom fotkanja.

O atrakcijama neću pojedinačno pričati (google and, of course, visit it!). Šetnja uz rijeku Tagus prema tornju Belém svakako je jedinstveni doživljaj. S tim uvjerenjem osvanulo je milijun selfija na kojima izgledamo kao da smo upravo izišle iz veš mašine nakon centrifuge, a koje čuvamo kao svetu riznicu dokaza blamaže za trenutke ucjene koji će se dogoditi u budućnosti! Ukoliko se pobrinete da uz sebe nemate odjeću koja će vas zaštiti od vjetra, iskustvo će vam biti i bogatije. Frizura nezaboravna. Go for it!

Šalim se! Oboružajte se jaknama, maramama, hlačama, vjetar puše u svim smjerovima i svakako vam pomjera unutarnje organe. Ali šetnju preporučujemo, jer ćete uz nju mozgati kako doći do Ponte 25 de Abril (April 25 Bridge) ili Cristo Rei, spomenika kojeg vidite u daljini (a mi ćemo kasnije objasniti). Toranj je zanimljivo čudo arhitekture. Dočekajte tamo zalazak sunca s nekim koga volite ili barem ne mrzite, vješto izbjegnite brojne objektive i ovjekovječite nešto za povijest.

Kud svi Turci tu i mali Mujo, obrazloženje je zašto smo zastale u redu pred Pasteis de Belém (malom nakićenom slastičarnicom u blizini Mosteiro dos Jerónimos). Naime, ako baš tu ne zastanete i kupite poznatu portugalsku slasticu pasteis de nata (pašteta od ničeg – prevele smo poliglotski, iako je zapravo riječ o finoj slastici s kremom od jaja) očekuje vas 7 godina nesreće. Jednako onoliko koliko i ako razbijete ogledalo… ili ne… Ako ovo i ne napravite, grad je prepun ovih kalorija, nabasat ćete već.

Fora, fino, ali ipak ne konkretno. Sjele smo na autobus i večer završile večerom u malom pituresknom lokalčiću u blizini hotela i za 7 EUR uživale u super finoj salati gdje se losos borio sa svim povrćem svijeta. Pomogle smo mu da pliva uz čašu portugalskog vina. Nije se odužilo, zatvaraju, shvatile smo te balkanski potražile bocu vina u birtiji preko puta, othrvale se ponudi konobara koji je ujedno i tuk tuk driver za ugodnu vožnju gradom, dočekale Sekićin rođendan (kojoj ćemo zbog istog morati ugoditi dan kasnije), izljubile se i prekrile poplonom. Hvala, Boa noite!

-> …s druge strane globusa… <-

by Gypsy Cinderella

Tag Archives: lisboa