Jak ti je podznak Škorpijo, zato ovo funkcionira
I dok većina putopisa o Baliju započinje s onim: „Bali je divna zemlja“…“Ima jedna zemlja na kraju svijeta“… „Ako poželite raj na zemlji idite na Bali!“… “Poželjela sam se probuditi uz mirise palme“ (je l’ to miriši?!?)… u ovom to neće biti slučaj. Mislim, sve je to istina, no kad razmišljam kako je uopće niknula ideja o proslavi Nove godine u državi koja će ju proslaviti 6 sati prije Lijepe naše, u glavi mi se samo vrti jedno dvorište u tamo nekoj Kostreni, kraj ljeta i ugodno prijateljstvo koje je praktički tek “nekoliko dana” prije opisanog trenutka postalo takvim.
A trebao je to biti samo običan, prekovremenim radom zaslužen, produženi vikend u kojem ćemo opušteno mahnuti ljetu. I dok sam otužno brbljala o tome kako nisam spremna za doba godine u kojem sam rođena, ona je samo šutjela, što me je zapravo malo i zabrinulo. Nije tajna da je uz Copri zapravo sasvim ugodno šutjeti, no ovaj put je šutjela drugačije.
– „Na Tajlandu si već bila, je l’ tako?“ ubila je tišinu.
– „A – haaam, sa R, Mare i Anom koju ne znaš“, pridonijela sam ovom samoubojstvu.
– „A Vijetnam?“
– „Jok, to svakako jednom želim…“
– „Hoćemo?!“
– „Hajdemo odmah. Samo da javim na posao kako idem i spremna sam!“
– „Ne, kenjaj ozbiljna sam!“
– „Zašto misliš da ja nisam?!?“
– „Zato što si sarkastična škorpija!“
– „Ako ćemo o horoskopu i kompatibilnosti, ti i ja nikad ne bi trebale ni pričati, a kamoli razmišljati o JOŠ JEDNOM zajedničkom putovanju! Dodatan razlog tomu je i činjenica da sam maloprije pala preko tvoje torbe iz Maroka koju još nisi raspakirala. Uostalom, voljela bi za sljedeće putovanje odabrati Bali!“
Zašutjela je i vratila pogled na mobitel srčući ono elektronsko čudo od cigarete po čemu bi je pamtila i kada bi sve drugo o njoj zaboravila.
– „Jak ti je podznak, Škorpijo, zato ovo funkcionira“, bilo je zadnje što se zaderala dok sam sjedala u auto prema metropoli. „Nek ti bude, može i Bali“.
* * * * * *
– „Anchy, u ZG-u sam, hajmo na cugu!“
– „Ok, radim do 5. Dođeš do trga?“
– „Cool. Vidimo se uskoro…“
Tako je i bilo. Kroz sat ili dva sjedile smo u Tkalči, prevrtale događaje koji su se izdogađali u punih 1,5 dan koji se nismo vidjele.
– „Znaš, Copri hoće da idemo nekuda za Novu“, iskomentirala sam svoj razgovor s njom.
– „A gdje?“ – pitala je Anchy nazad.
– „Ma ona pristaje na sve gdje treba putovnica, a ja sam bubnula Bali!“
– „ A daaaaj… pa idem s vama!“
– „Ti bi išla?!“ – nisam očekivala ovaj odgovor.
– „Oooo, da!! Samo, znaš da sam tek promijenila posao. Morala bih malo ispitati situaciju…“
– „E, damn, sad sam i ja zagrijana! Što li radi gospodin Skyscanner?!?“ – komentirala sam pred kraj cuge.
* * * * * *
– „Vještice, jesam li ti falila? Znaš, bila sam s Anchy na kavi, pa smo baš nešto…“, nisam uspjela završiti.
– „Kad idemo, Škorpijo?“
– „Kozo…“
– „Aj, aj, spavaj sad, o detaljima ćemo sutra!“
Sutra nikad nije bilo doslovnije
Ishitrene odluke koštaju. Malo više para i puno više živaca. Neka smo mi bacile pin na mjesto kamo ćemo, odlučile kada ćemo, a kako će se to poklopiti sa sretnim sazviježđem ili našim budžetima u vrijeme kad cijeli svijet putuje, (a aviokompanije lihvarski naplaćuju svaku od nakana vinuti se u visine oko Nove godine) nismo ubacile u kalkulaciju. Barem ne u početku.
„Ovo neće ići, osim ako sve tri ne pronađemo najunosnije tržište prodaje bubrega. Ali ni to ne pali, 2014. su mi dijagnosticirali cistu na istom (s kojom btw sasvim normalno i u slozi živim) i teško da bi se itko upuštao u ovaj rizik sa mnom“, bila je jedna od prvih poruka upućenih u sarkastično nazvan chat „Jahanje na BALI”(sijena).
Tih smo dana pročešljale sve portale u potrazi za prihvatljivim aviokartama prema Indoneziji, no iako smo već upoznale sve tarifne modele zračnih luka u regiji, Europi, svijetu i široj galaksiji, karte nam i dalje nisu bile v’džepu.
Naposljetku smo popustile, a karte kao i smještaj uzele preko agencije koja se hvali kako to nije, potpisavši skriveni pakt kako je to jedina dodirna točka i interakcija koju ćemo s agencijom (odnosno – onom koja to nije) imati. To već godinama nije bio naš đir.
Ono što je bio naš đir zaokupiralo nas je sljedećih nekoliko, poprilično hladnih, mjeseci u nas. Zasukale smo rukave, upalile radare, alarmirale znane i neznane lutalice svijetom u potrazi za najluđim, neprohodanim, autentičnim lokacijama, smještajima i prijevozima indonezijskog otoka koji se rijetko pronalaze u uhodanim itinerary-jima brojnih putnika. I tako, nakon spomenutog perioda, frekventnih WhatsApp chatova s našim lokalnim balijskim doušnikom Yogijem oko koordinata kojima ćemo se „gubiti“ i popriličnog broja megabajta potrošenih u pronalasku istih – bile smo spremne.
I dok su mnogi pomno planirali poklone za – ako se ne varam – najveći obiteljski blagdan, mi smo našim najmilijima pod bor umotali dvije stvari: a) činjenicu o još jednom izostanaku s nadolazećih blagdanskih druženja b) zamolbu da na božićno jutro odglume taxi i odvezu nas prema prijevozu koji nas vozi u Beograd odakle dalje letimo bliže Indoneziji.
Veliki su to ljudi u svakoj od naših obitelji koji stoički trpe, podnose, razumiju, podržavaju, a nerijetko i potiču svaki naš naum prošetati putovnicu na neku drugu stranu svijeta. Posvetiti im samo rečenicu, paragraf, stranicu, potpuno je nepravedno. Knjigu, kip, ulicu, trg – zasluženo!
Nevoljko odlazim od kuće za Božić, no ovoga puta je to ispalo tako. Copri i Anchy sam srela na 78. kilometru Hrvatske autoceste odakle smo dalje nastavile skupa. One su se jedva našle s unajmljenim vozačem (ispričale su poslije), kombijem zaokružile Zagreb nekoliko puta, preuzele ulogu GPS-a i spasile izgubljenog vozača koji je praktički završio u tuđem dvorištu umjesto na autoputu i, s 3 sata zakašnjenja, konačno prešle rampu naplatnih kućica koja vodi prema istoku.
Nekoliko sati poslije ležale smo u iznajmljenom beogradskom rooftop stanu (za koji nismo znale da će takav biti, niti smo ga takvog tražile, ali sreća prati hrabre – ili lude?) s pogledom na zimu srpske metropole.
“Gledaj to s ove strane, ovdje ni nije Božić, dakle nisi od nikoga zapravo ni otišla na blagdan, chill”, komentirala je Copri moju uočljivu grižnju savjesti. “Uostalom, tvoja mama ima pravo i na svoj život, da joj malo ne visiš za vratom. Možda ona ima neki svoj plan koji nužno ne uključuju tvoje šlepanje uz nju!” dodala je.
Realno – i smirila me.
Anchy je pred nosom promarširala s domaćim sirom i nabacila dodatnu distrakciju, pozivajući na večeru.
“Hajmo spati. Tko će nas dići prije zore?!” dozvala je fajrunt našoj gozbi i potrpala nas u krevet iz kojeg ujutro idemo pravac aerodrom ka nekoj drugoj, dalekoj, puno podnošljivijoj, zimi!
…link za Instagram click_away_together profil na kojem ćemo objavljivati sva videa i slike…
-> ...s druge strane globusa... <- 