Prethodne postove pronađite u FEED-u bloga
Fes – Atena Afrike, Meka Zapada i dah srednjovjekovnog glamura
Buđenje kao izbor osobne aspiracije. Curama. Življenje po Murphyjevom zakonu. Meni. Iako sam se klela u to kako ne otvaram oči do podneva, probudila sam se 4 sata prije njega. Ok, što sad?! – razmišljala sam dohvaćajući mobitel s punjača. Continue reading
…prethodne postove potražite u post feed-u….
Merzouga – Fes (Prijevoz zvan čežnja ili Tamo na cesti ostao mi je ostao bubreg…)
“Madam, madam, wake, wake” – po nogama me dodirivao beduin.
“Tko si ti i gdje smo, što smo?!” – bila sam dezorijentirana.
“Jutro! Vreme je za polazak” – začula sam Marijin glas.
Aha…noć u pustinji! Kako smo s dine završile spavajući u šatoru nemam pojma, no upravo smo se tamo probudile. Sve osim Copri. Kasnije je dopuzala po pijesku tražeći svoje stvari po šatoru i objašnjavajući kako su ona i Jalesse cijelu noć provele na tepihu izvan kampa. Frizura joj je bila genijalna.
Ako nas pitate da li preporučujemo, odgovor je da. Da li tražimo da imate razumijevanja prema pijesku koji pokazuje snažnu tendenciju navirati vam u lice i sve privatne dijelove tijela, odgovor je opet da! Noći poput ovih, provedene usred pustinje, spavajući u pijesku daleko od civilizacije, jedinstvene su i sigurno ćete ih dovijeka pamtiti. Nerijetko i prepričavati.
Plan promatrati izlazak sunca u pustinji pokvarilo nam je oblačno nebo, pa smo tako (umjesto romantike) prednost dale pakiranju za povratak u civilizaciju.
Po završetku došetali smo do deva koje, baš kao ni mi, nisu pokazivale revnost za ikuda. Ne znamo tko se manje veselio ovoj sinergiji: mi (koji znamo da naš čeka poprilično neugodno drndanje do civilizacije) ili pak one (koje su znale koliko neprofesionalno poskakujemo na njihovim leđima).
“Marija je l’ beba na mjestu?” – viknule smo nakon 15 minuta s ruba karavane.
“Čini se da je, fajter je to!” – derala se natrag.
“Na starog!” – hvalio se Miloš ne ispuštajući svoju devu iz fokusa.
Nakon istih onih 45 minuta (koliko nam je do kampa trebalo dan ranije) vratili smo se u civilizaciju. Jučerašnjem nervoznom vodiču deva Hasanu – hvala Bogu (kojem god), nije bilo traga. Našem vozaču kombija je. Još jedna zahvala Svevišnjem na tome. Značajno nas je pogledao, davajući nam do znanja da misli na jučerašnji dogovor i naš alternativni prijevoz do Fesa.
Strpljivo je pričekao da stresemo pijesak sa sebe i obavimo organizirani doručak koji je čekao po povratku. Palačinke, med, kava ili čaj – tradicionalan i učestao doručak koji niti jedno jutro nije izostao. Osobno volim med, pa me nije naročito smetalo, al znam da je brojnima (uključujući i R) marokanska hrana već išla na uši.
Dok su se drugi ukrcavali u kombi za povratak u Marrakesh naše su se stvari istovarivale i čekale drugi, za Fes, već plaćeni put još u Marrakeshu, kada smo shvatili kako nas je agencija prevarila i jednostavno ne organizirala prijevoz. A mi to shvatili negdje usred Atlas gorja, zahvaljujući prijateljstvu s lokalnim vodičem Mohammedom, koji se drndao s nama u kombiju. Iako smo se činili poprilično cool, sigurna sam da je svatko u sebi mozgao o tome što nas čeka. Šutnju je prekinuo vozač gurajući nam mobitel u ruke.
– ” Take…Mohammed” – izgovorio nam je na nimalo dobrom engleskom.
Copri je primila mobitel i nekoliko puta ponovila ono „A-haaaam, ahaaaam., ahaaaamm!”, a za kraj samo OK. Štur razgovor nije nam dao naslutiti ništa konkretno.
„Plan je ovakav. Stvari selimo u ovaj kombi i on nas vozi u Fes. Putem stajemo po još jednog putnika i smanjit ćemo troškove. Čeka nas dug put. Hajdemo“ – preuzela je kapetansku palicu.
Ispratili smo kombi za Marrakesh, pokušali potaknuti razgovor s našim novim vozačem, no nije nam išlo. Koga briga, pomislili smo, sretni da je tu i krenuli na put. Nakon pola sata zaustavio se uz poprilično praznu cestu bez detaljnih (ili bilo kakvih) objašnjenja. Iskreno, u doba kada ISIL hara muslimanskim svijetom (nažalost i šire) sjediti u nepoznatom kombiju koji nije ni malo turistički, i to još nasred pustinje, i nije scenarij u kojem želite glavnu ulogu. Kad smo već bili vidno uzrujani, začuli smo zvuk vozila iza nas iz kojeg je potom izišao muškarac čije su nakošene oči ukazivale na dalekoistočno podrijetlo. Smotan, visok, simpatičan, jedva se sklupčao na prednje sjedalo uz vozača.
Osim uvodnog pozdrava slabo smo komunicirali. Niti s njim, a tek ponekad između sebe. Sparina, neudoban kombi, vozač ne raspoložen upaliti klimu – sjajna kombinacija za pitati se „koji vrag nam je se ovo trebalo?!?“. No, umjesto toga šutjeli smo…
Nakon nekoliko sati, usprkos gunđanju vozača kako za to nemamo vremena, stali smo na ručak. Oprosti, šefe, ali za hranu uvijek ima vremena. A potom ubaci u petu, upali klimu i prestani štedjeti gorivo, ne budi govno pa ćemo do Fesa možda i stići u ovom desetljeću.
Hranu smo brzo izbirali, a dok smo je čekali pozvali smo našeg suputnika da nam se pridruži. Razmišljao je, oklijevao, ali na kraju je ipak sramežljivo prišao. Upoznavali smo se nekoliko puta, no ime nismo zapamtili.
„Zvat ćemo te Hong Kong, lakše nam je” – ispričavali smo se u startu.
„Ok“ – složio se kratko.
Hong Kong je u Maroku sam. Putuje samostalno, u pratnji svog fotoaparata, i uživa u tome. Na putu je za Fes, a kasnije će još malo do sjevera Maroka. Baš kao i mi, komentirali smo. Kad smo se već poprilično opustili, naš vozač je i dalje bio napet kao puška. Sjeo je na trubu dozivajući nas pred prepunim restoranom. Od sramote, platili smo i ušli u kombi.
“Pa mi nismo ni na pola puta!“ – zgroženo je rekla R detektirajući nas na karti.
„Sad se s nama zezaš?“ – pogledao ju je Miloš.
„Nažalost ne!“ – pogledala ga je nazad.
„Miloše, ovo naše dete je fajter, al ovaj ga valja pošteno“ – javila se Marija s nečim što nitko nije želio čuti.
Vožnja je trajala… i trajala… i trajala…. A da se ne lažemo, krajolik je zaista bio lijep, sceničan, raznolik…planine, rijeke, palme, jezera… i cesta… duga cesta…i nas sedam u autu BEZ UPALJENE KLIME jer vozač štedi gorivo! Grrrrr….
Nakon 10tak sati vožnje stigli smo u Fes i zaputili se prema smještajima kroz ponovno uske, ali manje kaotične ulice tamošnjeg Souqa. Fes se na prvu činio drugačiji od Marrakesha. Decentniji, uglađeniji… iako po noći, kažu, znatno opasniji…
Lijevo, desno, gore, dolje i našli smo naš riad. Riad Dar Jannat imao je savršenu lokaciju, pitoreskan tradicionalni izgled, a pri bookingu još bolju cijenu. S doručkom uračunatim u cijenu, trokrevetnu sobu za 3 noći platili smo svega malo više od 100EUR-a. I dok smo se mi već poprilično smjestile – čavrljajući s domaćinom – na vratima se pojavio izbezumljeni Hong Kong objašnjavajući kako ga je taksist zeznuo, pokrao i ostavio na lokaciji koja nije bila ni blizu onoj koja mu je dana. Trebao je pomoć, a naš novi domaćin, bio je izrazito spreman uskočiti. Sve je ok, javio nam nakon avanture.
Odmorile smo kratko i krenule potražiti večeru. Vraćamo se brzo, a ujutro spavamo dugo – jednoglasno smo se složile. Prošetale smo – sada već ispražnjenim – ulicama Souqa. Naime, u Fesu s pojavom noći nestaje sve ono ludilo koje u Marrakeshu s istom tom noći tek dolazi. Fes nije pretjerano opasan grad kao što se priča, no švrljati okolo usred noći i nije najpametnija opcija. Vođene tom idejom prošetale smo do obližnjih Plavih vrata (vrata Bab Bou Jeloud), smjestile se na jedan od rooftop kafića s pogledom na nekoliko stoljeća unatrag.
Uvaljene u ovaj nestvarni ambijent komentirale smo dan iza nas.
„Zašto mi ne možemo putovati kao i svi normalni ljudi?“ – pitale smo se u šali.
„Pamet nije na cijeni“ – komentirala je Copri.
„Niti smo mi normalne!“ – vratila se na temu R.
I bila je u pravu. No čak i da jesmo, nakon ovakvog dana, sasvim sigurno poludjele bi!
Instagram profil @clickawaytogether
… link za prethodna dva posta…
DAY 01 Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu
„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.
„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.
„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“ – dodala je.
„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.
Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.
„Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.
Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.
„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.
Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.
„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.
Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.
„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.
„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.
Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.
Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.
„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.
S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.
„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.
„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.
„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“
Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.
Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.
Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.
„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“ – najavila sam.
„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.
…Instagram profil click_away_together sa svim čudesima i videima unutar STORY-a Baly diary…
…za prethodne postove CLICK ovdje…
DAY 6 – Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi – koliko to Atlantik dopusti…
Sjećate se one „I car sjedne, da se malo slegne“? Ok, ok, malo sam masakrirala uzrečicu koja originalno u sebi ima i neku hranu, no the point is: zlatno pravilo nalaže, nakon 6 dana uzastopnog lutanja brdima, gorama, morima – miruuuj! Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi. Pučkim rječnikom: zaboravi na alarm, ništa se mora (sve smo se namorali), slow motion…
S tom doktrinom na umu, budimo se same. Susjed – vidi čuda – ne kašlje! Nadamo se da je napravio check – out prema ovozemaljskom domu (umjesto check – in prema Onom gore). Kuharica, zapravo teta s pregačom jer nikad je nismo vidjeli da ekšali nešto kuha, lupa tanjurima (al’ to je znak da doručak čeka pa velikog srca opraštamo). Meditaciju uredno preskačemo (bit će muke opet kad se vratimo doma), kavu nikako.
Danas se plažiramo. Konsenzus usvojen. Mjesto gdje točno – malo manje. Carcavelos, Setubal, Costa da Caparica. Pa opet, Carcavelos, Setubal, Costa da Caparica – Google Maps, TripAdvisor, forumi, prijatelji, partneri i rodbina… par, nepar… tri, dva, jedan… ne pali… i dalje smo neodlučne. Dobro, činjenica kako je Carcavelos najbliže i da se tamo dobro gori (javila je Megi) presudila je u odabiru.
Šetuckamo do stanice vlaka na Cais do Sodré na ugodnih +30C (da, da, zna i Portugal pomaziti vrućinom), kupujemo povratnu kartu, diskretno se otimamo za sjedeća mjesta, krećemo i za 30-tak minuta brzinski napuštamo vlak zajedno s većinom ljudi (stampedo kao usred neke žešće racije u koju upada murija, prošlo je 23h, a mi nemamo 18 i još pijemo alkohol) Iza nas u vlaku ostaje pustoš…
Slijedimo masu južno, južnije i ne griješimo. Pred nama pogled na beskrajno plavetnilo. Finally!! Vruće je (sad je to već problem, a sjetite se jadikovki zbog hladnoće!), želimo u hlad. Plaža je kilometarska, s hrpom suncobrana, a mi pikiramo jedan od njih.
„Ola! 7,5 EUR“ – reklo je momče poznato na plaži kao šaptač ležaljkama. S obzirom na to da ovo pišem iz Šibenika, gdje izvan sezone samo jedna ležaljka dođe 50kn (mi smo toliko ili čak manje platile za 2 ležaljke i suncobran), dođe mi da sjednem u avion i vratim mu ona tri eura više za koja smo se uspješno iscjenkale. Temperatura zraka postaje ugodno tropska, a ocean jednak toplinom onom sa sjevera hemisfere (ako zaškiljite sasvim lagano možete utonuti u feeling Baltika)! Swimming – >Are you sure you want to skip this step? -> Hell, yes!! -> i bacamo se na ležaljke.
„Daj me slikaj, ubacujem hešteg“ – Sekić nas je prekinula u našem non – contact periodu. „Daj me slikaj, al onak, sakrij ljude“ – nastavila sam i sama blizu mora. „Daj me slikaj, al’ s vesturinom koju sam kupila u Portu da ekipi pokažemo portugalsko ljeto“ – dodala je Copri i fakat izvadila onu sibirsku vestu iz torbe. Krepale smo mi, krepavala je plaža…
“Cure imamo društvo” – WhatsApp-om se javila Sekić i prekinula photo session. Pa hajde da škicnemo. A imamo i što… tik do nas se smjestilo tamnoputo muško društvance nalik na ono iz srca Bronxa (ili pak Gvineje, doznat ćemo kasnije), paket njihove pive i oskudno znanje engleskoga. Ovo zadnje nimalo im nije predstavljalo prepreku i već sljedeći tren počele su one unikatne floskulice: “You – from?!”
I dok smo se diskretno distancirale i fokusirale na Sekićinu riznicu pjesama na mobu (te netom donesene dvije litre sangrije), ekipa je ipak bila uporna i malo po malo zaposjeli su nam ležaljke. Ne, nismo neke nedodirljive frajerice, al’ barijere u komunikaciji pomalo su bile iritantne.
Negdje oko 3 popodne počele smo razmišljati o hrani, ali 3 sata poslije više nam, pod utjecajem sangrije, i nije bila na pameti. Ekipe do nas bilo se malo teže ne sjetiti jer personal space gotovo više da ni nije postojao. U priču je uletio i Raul, zapravo jedini polu – nabadač / govornik engleskog u ekipi. Simpa lik koji se sam poslužio Sekićinim mobitelom i olakšao si put do njenog Instagrama. Hvala ekipa, super smo se zabavljali, al’ zalazak sunca tjera nas, usprkos ponudama ipak neudanima, na povratak u Lisabon.
„Nismo probale onu kantinu što je Megi rekla“ – u vlaku je dobacila Sekić. Pa eto gdje ćemo večeras! Cantino do Sao Jośe bila je još jedna na popisu weird mjesta za jesti. Skučena u pokrajinsku ulicu centra Lisabona, suterenski prostor prepoznale smo isključivo po mirisu hrane i popunjenosti do posljednjeg mjesta. Simpa smo i glavni konobar krči nam mjesto na perifernom dijelu kantine. Nimalo drugačiji od onog centralnog doduše! Dijelimo ga s još jednim parom koji se isto kao i mi osvrće oko sebe ne vjerujući da nikada nije bolje jeo, neovisno o tome što prostor neodoljivo podsjeća na kupaonicu osrednjeg provincijskog studentskog doma. Sve je to nebitno u usporedbi s hranom koju smo upravo smazale. Nacerene i punog želuca patile smo svakim novim korakom do našeg hostela.
Liježemo, uploadamo slike i nastale snimke, dobro smo odradile ovaj dan!
A Raul? Još danima nas je zabavljao svojim Instagram storijima snimljenim u gepeku nekog sredovječnog auta. Već dugo nisam sa Sekić o njemu, odoh da je malo bocnem…
-> ...s druge strane globusa... <- 