…posljedni post portugalske sage… za prethodne CLICK OVDJE...
DAY 9 Obrigado, Prazer em Conhecê-lo
Ma, kako i kada je ovo proletjelo, poturalo nam se glavama dok smo se mrzovoljno pakirale za check out. Ovo spremam, ono bacam, ovo nosim, u ovo se presvlačim za put – slagale smo kombinacije u glavi. Imamo pola dana pred sobom i prije posljednjeg pozdrava Lisabonu, kao i Portugalu općenito, idemo do Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent) ili onoga što je od njega ostalo.
Danima smo ga škicale na brdu, mozgajući put do njega. U cilju da vam uštedimo aktiviranje moždanih vijuga otkrivamo – skriva se (iako mu to baš i ne polazi za rukom) iza Elevadora de Santa Justa koji se, s druge strane, s ponosom ne skriva. Zanimljivo, samostan je poznat po tome što je jako oštećen, kao i cijeli Lisabon u potresu 1755. godine. No, svojevremeno je glasio za najljepši samostan u Lisabonu, a danas se unutar njegovih zidina nalazi arheološki muzej.
Nalazimo ga poprilično jednostavno, vozeći slalom među turistima, guramo se do ulaza, švercamo se na studentske ulaznice, zahvaljujemo genima na mladolikom izgledu i ulazimo unutra. I nije to bila neka ušteda, ulaznicu smo umjesto redovnih 5, platile 4 EUR, no prilika čini lopova (uvijek i svugdje ma koliko mi šutjeli o tome). Osim za Copri, pošteno stvorenje, koju kolektivna euforija ne može izbaciti iz njenih moralnih tračnica.
Upozoravamo – samostan je iznenađujuće mali, s hrpom ljudi unutra. Predstoji nam, dakle, izazov za slikanje i pokoji story u prepunjeni highlight na Instagramu, ali izazovi su tu da se prihvaćaju. Okupiramo teritorij, tjeramo masu, zadovoljavamo vlastite kriterije lijepih fotografija, brišemo znoj sa sebe.
Tropska temperatura (živote, nepravdo, gdje si je skrivao proteklih dana!) tjera nas u zaklon – skrivamo se u muzej, razgledavamo unutrašnjost samostana (veličine mog iznajmljenog stana na Ferenščici od nategnutih 39 kvadrata) gdje je temperatura ipak znatno ugodnija. Nakon 10-tak minuta nauživale smo se ljepote (i retro hladovine) te marširamo prema izlazu. Mission complete.
Preostalo nam je otprilike dva sata do dogovorenog povratka u hostel, a ne jurca nam se okolo, stoga svraćamo na precijenjeni lift Santa Justa (ups!) odakle detektiramo kafić u hladu i lokaciji s koje puca pogled na grad, i na kojoj ćemo radije provesti sljedećih sat vremena.
Kava za Copri, limunada Sekić i meni. Sangrija nikome! Moralo se i to jednom dogoditi. Pogled s Topo Chiado rooftop bara na grad lijep je kao sa Santa Juste bez razmjenjivanja znoja s ostatkom turista, što je nezaobilazni accessories te turističke atrakcije. U tišini, poneki komentar, tu i tamo neka fotku, odmaramo, dovršavamo piće i umiremo od smijeha Sekićinoj degustaciji vlastite slamke upotpunjene zabezeknutom objašnjenju kako je, neočekivano, jestiva! (Doduše tko se zadnji smije, najslađe se smije – baš se to neki dan pokazalo istinitim kad nam je podmetnula pod nos link teksta u kojem se hvali svijest Lisabonskih kafića o prezagađenom planetu stoga daju gostima u piće slamke od tijesta).
Na kraju se odlučujemo za posjet trgovini gdje ćemo se opremiti suvenirima na koje smo potpuno zaboravile u proteklom tjednu. Red je red, opravdavamo nepotrebno vrludanje do lokalne trgovine. Upadamo unutra, kupujemo boce Porta, jeftine, a vrhunske Tawny vrste koja nam se posebno svidjela, i zadnji put krećemo prema Tagus palace-u. Iz skučene prostorijice uzimamo skladištene kofere, oprezno pakiramo kupljene boce (u nadi kako će netaknute dotaknuti hrvatsko tlo), pozdravljamo osoblje hostela i psujemo dok, po inače divnim pločicama Lisabonskih nogostupa, uzbrdo vučemo kofere prema stanici Aerobusa.
Kroz pola sata vozač urla kako smo na aerodromu, izvlačimo se iz busa, smještamo u hlad te zadnjim videom naklanjamo publici koja nas je strpljivo pratila na Instagramu. Ostavljamo prtljagu na šalteru, prolazimo kontrolu, boardamo u avion dok iz ruksaka vadimo blokić i nastavljamo raditi na ideji CLICK AWAY together-a.
Obrigado Lisboa, Prazer em Conhecê-lo vrti mi se glavom. Until we meet again ili do nekog novog upada Sekić u ured i pitanja: „Hoćemo naručiti nešto online za jesti?“!
„Još jedno putovanje koje nas je iznova promijenilo, utabalo ideju i povećalo strast prema dijeljenju našeg i obogaćivanju tuđeg iskustva putovanja kroz pothvat u koji krećemo“, filozofirala je Copri, vadeći ključeve auta i pozdravljajući me na ulaznim vratima mog podstanarskog stana, spremna na put za Rijeku.
„Ne moraš voziti noćas, ludo“, rekla sam.
„Znam, ali ovo nam je ionako jedan od naših zadnjih rastanaka, prije ukrižavanja koordinata u istom smjeru“, nasmijala se.
Znale smo to obe.
„CLICK AWAY together, Buraz!“ viknula sam s balkona u 1 u noći.
„CLICK AWAY together, Škorpijo!“ dobacila je nestajući mi iz vidokruga…
… zadnji Instagram Highlight ola07… šmrc…
-> ...s druge strane globusa... <- 