Život u stranoj zemlji ima dobrih i loših strana, posebno ako idete u zemlju koja je totalno drugačija od vaše matične destinacije. Turska je bila veliki izazov za mene – jezik koji je potpuno drugačiji od svih jezika koje govorim, uočljive kulturološke razlike, stil života…
U Turskoj su lični prostor i privatnost nepoznate reči i teško da definiciju istih možete pronaći i u rečniku. Najnormalnija pojava je da kada pričate sa nekim, osoba stoji toliko blizu da imate utisak da vas je neko zalepio jedno za drugo, po principu – sharing is caring – pa hajde da delimo i vazduh koji dišemo. Daleko od toga da je u pitanju nevaspitanje ili bezobzirnost; Turci prosto vole da budu u blizini ljudi koje simpatišu. Zagrljaj, držanje ruke na ledjima, čak i blago bockanje prstom u rame i štipkanje obraza je sastavni deo svakodnevnog života.
Ukoliko imate dete, spremite se da budete u centru pažnje i da će mnogo nepoznatih ljudi smatrati da je potpuno normalno da pričaju sa vašom bebom/detetom, pomiluju ga po glavi i zabavljaju ga (ovo je veoma korisna stvar ukoliko ste u restoranu i želite da jedete na miru – konobar, hostesa pa možda i vlasnik restorana će rado pričuvati dete dok vi ne završite obrok). Ta neposrednost jeste jedna od stvari koje koliko god bile šokantne na prvi utisak, osvoje vaše srce u veoma kratkom roku jer se iza svega većinom krije dobra namera.
Lični prostor u javnom prevozu jeste sledeći izazov na spisku – ljudi spakovani kao sardine i sćućureni u prednjem ili zadnjem delu autobusa, dok sredina zvrji prazna, je potpuno normalna pojava i zahteva intervenciju. Zato je vozač autobusa Bog i batina, i ukoliko ne poslušate njegove „instrukcije“, rizikujete osudu ostalih putnika, otvorenu debatu, svađu (što bi oni ovde rekli, a i mi – kavgu), mogući fizički obračun i izbacivanje iz autobusa i druge ne baš prijatne ishode. Tako da prigrlite filozofiju „lični prostor u sredstvima javnog prevoza je davno prošlo vreme“ i problem je rešen.
Jako su radoznali po prirodi i vole biti mirođija i peršun u svakoj čorbi. To je stvar na koju se navikavam još uvek. Jako su direktni i vole postavljati privatna pitanja posle prvog kontakta i upoznavanja (verujem da je ovo odlika koju smo poprimili od njih) – emotivni i bračni status, profesionalna dostignuća, visina plate, porodične teme i mnoge druge. Ovo je utisnuto duboko u njihov DNK i ne postoji sila koja će to promeniti. Tako da, ukoliko se planirate preseliti ovde, a povučeni ste po prirodi i želite sačuvati privatnost, naoružajte se strpljenjem, naviknite se na baba-kamere koje vrebaju sa svake terase, i živite po principu – take it easy and go with the flow.
Srećom, u Turskoj postoji mnogo mesta koja su mirna, povučena i nude oazu kada želite da pobegnete od svega. Raznolikost destinacija koje ova zemlja nudi, kao i lakoća i pristupačnost putovanja, je neverovatna. U ponudi je sve – izlaz na nekoliko različitih mora, planinski predeli, jezera, istorijski lokaliteti, metropole…
Jesen je dobar period za putovanja jer je još uvek toplo, a prirodnih resursa za obići ima i više nego dovoljno.
Mesto koje posebno privlači pažnju i izdvaja se kao jedna od must visit jesenjih destinacija jeste Nacionalni park Yedigöller. U prevodu sa turskog jezika naziv ovog parka je “Park sedam jezera”. Nalazi se u provinciji Bolu, u crnomorskoj regiji. Od glavnog grada Ankare udaljen je oko 3 sata vožnje, dok je od Istanbula udaljen oko 4.5 sata vožnje.
Park je nastao od klizišta koja su formirala sedam jezera – Buyukgol, Deringol, Seringol, Nazligol, Sazligol, Incegol and Kucukgol. Ono što ovaj park čini posebnim jeste raznolikost drveća koje raste na ovom području – hrast, jela, bor, lešnik i kesten su najprisutnije vrste. U jesen, listovi menjaju svoje boje, oslikavaju se u vodi i prekrivaju staze za šetnju, pružajući fantastičan vizuelni doživljaj posetiocima.
Yedigöller je neverovatno i bajkovito mesto koje obiluje drvenim mostovima, prirodnim vodopadima i izvorima sveže vode. Park obiluje i nekim od divljih životinja poput jelena, lisice i veverice. Autentičnost prostora i potpuno zadržani prirodni ambijent jeste nešto što je najveća prednost ove destinacije.
Kada poželite pobeći od svog haosa, nedostatka prostora, a sačuvati prisebnost i unutrašnji mir te volite pecanje, pešačenje, slikanje, fotografiju (posebno Instagram zaljubljenici), tišinu i odmor ovo je pravo mesto za vas. Napunićete baterije, povratiti snagu i iskusiti jesenji prizor iz bajke.
Praćenje leta na svom monitoru – ne znaš da li olakšava stvar ili još više muči 🙂
DAY 01Zaljubljeni u propelere vs. Oni koji to nisu
„Dakle, ti si show!!“ – dobacila mi je Copri sa sjedala negdje iznad Indije, preko tri (letom već vidno ispaćena) Kineza, dva još uvijek ushićena Balkanca i žene čije podrijetlo kao ni raspoloženje nisam mogla odgonetnuti.
„O čemu pričaš?!“ – ništa nisam razumjela.
„U nekom trenutku sam se probudila i pogledala prema tebi. Izgledala si kao preparirana mumija s jaknom, šalom i onom malom avionskom dekicom nategnutom preko glave, lica, do nogu. Plašiš ljude!“ – dodala je.
„Baš me briga, smrzla sam se! Imam osjećaj kako ova putna saga nikada neće završiti. Znaš da mi putovanja avionom nisu najdraža. Sva sreća da mi je Anchy dala onu „drogu za spavanje“ (Draminu) i da sam se isključila pa makar i na kratko!“ – opravdavala sam se.
Smiješno, tužno ili kako god već (ali svakako istinito!) nisam fan putovanja avionom i teško ih podnosim bez obzira na kratko iskustvo rada u avijaciji ili pak činjenicu da i danas letim u prosjeku dva puta mjesečno. Nema to nikakve veze sa strahom (da se ne bi krivo razumjeli, ali ima s mojih gotovo 1.80m visine, od kojih je 1.50 u nogama). Kao dodatak alibiju dodajem i to da su avioni nerijetko neudobni, kao i činjenicu da ni u jednom prijevoznom sredstvu ne mogu spavati.
„Cabin crew seat for landing“ – jedva sam dočekala ovo čuti, kao i što prije izletjeti iz aviona. Cure su me sustigle u podugačkom redu za imigraciju, gdje su nam u ruke tutnuli onaj papirić na kojem morate ostaviti ime, prezime, godine, oib, datum prošle menstruacije, mračne obiteljske tajne i priložiti zubni karton pokojne bake kako biste uspješno ostvarili pravo na ulazak u državu.
Zadržale smo se tamo poduže vremena, baš kao i većina naših suputnika, a zvuk štambilja u putovnicu napokon je okončao našu agoniju.
„Gde ste ekipa, mnogo smo se smorili dočekujući vas!“ – pročulo se na poznatom nam jeziku.
Bio je to naš lokalni vodič Mladen, predstavnik agencije (koja to nije) na terenu, simpa dečko koji nas je sakupljao po aerodromu kao male piliće, sve dok nije nabrojao jednaki broj glava koliko mu je pisalo na papiru.
„Hoćemo sada?“ – pitao je i zaputio se prema izlazu s aerodroma. Kako smo u tih 15- tak metara uspjeli izgubiti dva ljubavna para, ne znam, ali eto, doživjeli smo i to.
Ajme, koja sparina, komentirale smo, dok se ostatak ekipe bavio potragom. No, to smo i željele pa razloga za prigovaranje nije bilo. Utišale smo se, a preostalo vrijeme do konačnog pronalaska izgubljenih golupčića potratile svaka u svojim mislima razgledavajući ovaj – cvijećem i glazbom – okićen aerodrom pod imenom Denpasar i promatrajući zalazak sunca u kojem se razlijevalo milijun nijansi ljubičaste.
„Viđat ćete to ovdje stalno“ – dobacila je Ilda, preslatka cura u službenoj majici iste one agencije koja to nije.
„Ekipa, ovako, plan je da idemo do hotela, a onda negdje klopati. Smještaj je blizu, ali je problem promet. Ovdje sve živne noću, a ulice su kaos“ – objašnjavao je Mladen.
Nije lagao, do hotela smo se busom vukli dobrih 45 minuta. Smijale smo se kad smo shvatile da je udaljen svega nekoliko km od našeg hotela. Kasnije nam ovaj prometni đumbus neće biti smiješan, no ovu večer poslužio je za sneak peak u Kutu, ljude različitih profila, prepune ulice mirisa, okusa, glazbe, tuk-tukova, auta i hrpuuuu skutera.
Po dolasku u hotel, razbježali smo se po sobama, uz dogovor da se brzo nađemo na recepciji. Hotel, s originalnim imenom “Kuta”, je pristojan smještaj sa simpatičnim vodenim vrtom unutar zgrade, nekoliko katova uvis koji završavaju bazenom na roof top-u i s tipičnim rješenjem za trokrevetnu sobu – dodanim pomoćnim krevetom koji je svo kretanje po sobi (s našim putnim torbama) sveo na “Walk like an egyptian” stil.
Khmm… osjetila su zbunjena…
„Cure, ne znam koji vrag, al meni se sve opako ljulja“ – dobacila sam, a slično su potvrdile i same. Nije ni čudo s obzirom na to kako smo gotovo dva dana po avionima, koji su nas u 14 000km koje smo preletjele poprilično uzljuljali.
S ekipom kojoj je Mladen bio na čelu prošetale smo se do najbliže mjenjačnice u kojoj za jednu novčanicu od 100-tinjak eura/dolara dobijete otprilike toliko hrpa lokalnog novca. Ako ste ikad poželjeli biti milijunaš Bali je država za vas! Kroz desetak minuta svaka od nas je bila jedna od TIH.
„Oprostite, cure, čuo sam da ste vi trojka koja je s nama samo doletjela, ali da imate svoj plan razgledavanja?!“ – uletio je Mladen.
„Aham“ – klimnule smo mu i dobro se sjećam izraza lica kad smo mu odgovorile na pitanje što planiramo već sutradan.
„Nema šanse da sve to vidite u jednom danu, uostalom na sva ta mjesta ne možete samo tako uletjeti, strankinje ste!“
Gledaj nas Mladene – palo nam je na pamet, ali samo smo odšutjele, mahnule ekipi i zaputile se u potragu za večerom.
Bali je zemlja jeftine hrane i (izgledom) još jeftinijih restorana. No, ovu večer nismo odabrale jedan takav, već samo prešle cestu, odabrale prvi lijepi restoran s ogromnom terasom i naručile ono što nam je zvučalo najljepše. Okus nas nije razočarao, ali činjenica kako tanjur glumi list od banane svakako nas je – onako ošamućene – oduševio.
Pojele smo uživajući u zvukovima vodoskoka, atmosferične glazbe i brojnih autombilskih i skuterskih truba s ulica, milijunski iznos na računu pretvorile u kune kako bismo dobile bar nekakav dojam koliko smo potrošile, te se zaputile u hotel vrludajući s jedne strane ulice na drugu.
„Cure, pozdravlja nas naš budući vozač Yogi, sutra je tu u 7h i krećemo!“ – najavila sam.
„O, da, da, zgodni Yogi! Reci mu u pola 8, doručak ne propuštamo, a i tko će se naspavati do 7!“ – komentirale su ni ne sluteći da nitko, zbog jet lag-a i vremenske razlike, neće ni zaspati.
Da li je Rio zaista toliko opasan i nebezbedan grad kako se već decenijama priča? Jesu li to samo puste glasine?! Nisu. Koliko je opasan? Može biti mnogo, čak i previše, pogotovo ako se ne pazite. Kako da se pazite, a da ujedno budete opušteni i da uživate u čarima ovakvog jednog vibrantnog grada? Jednostavno, ako niste spremni da se uskladite nemojte ni pomišljati da „za džabe“ prevaljujete toliki put. Nešto će vas sigurno već snaći onako nepripremljene. Budite sigurni u to! Fakat je i imajte u vidu jer “Brazil nije putovanje za početnike.”
Gde je to najopasnije u ovom ludom megalopolisu? Ne znam iskreno!! Verovatno svugde i nigde. Samo znam gde je najbezbednije! Jedino mesto u koje se možete mirno sakriti, a da budete potpuno sigurni da vas neće opljačkati, ili ne daj Bože još nešto gore su zatvorene zidine nepreglednih favela. Samo pod jednim uslovom:”OBAVEZNO POŠTUJTE DATE INSTRUKCIJE!”
Vodim vas u jedno skrovito mesto gde vas sigurno nikada više niko neće pronaći žive u koliko ne ispoštujete iste! Upravo krećemo u Rosinju, najveću favelu Rio De Žaneira. Da li ste spremni?!
U Riju već dva dana lije kiša “kao iz kabla” i osećam se sve više kao u Londonu, Parizu, u najboljim danima. Užasno me to nervira. Samo mi je vrlo toplo, pa me osećaj neprestano vara. Laže li me i sam Rio, u kome sam, a imam za njega u “šteku” još samo dva dana! Da li me je i on sam nezvanično već opljačkao??? Hmmmm, ni slutio nisam da će mi ovaj dan biti i najuzbudljiviji, gde ću mu ja ipak ukrasti još jednu kap života.
Branislav Joković
Kako silazim iz autobusa tako navlačim belu kabanicu, uzimam telefon u ruku i kao po običaju ovde ga stavljam u džep. Obavezno moram da ga osetim i da me žulja. Tako je bezbednije. Skidam slušalice i gledam sve nagomilanije kablove na visokim banderama kako paraju već natmureno sivo neba. Stajem, zapažam patike okačene na nekim od kablova. Šta li je sada ovo? Modni hit favele u koju još nisam kročio? Brzo saznajem da se oplakuje čovek iz ganga koga su nedavno ubili. Gde? Pa u Rosinji, ili ispred nje, gde li bi??? To je ovde u faveli potpuno normalno, tako se vrši pomen preminulom! Ovo mu dodje kao već kupljena karta za jedan vrlo uzbudljiv film.
Kolorit ljudi oko mene potpuno je drugačiji nego na utabanim i relativno bezbednim kišnim plažama Kopakabane i Leblona. Pomešan znojem, smradom iz kanalizacija i nekom pokvarenom hranom koja kao da isparava svuda oko nas. Ovo sve više liči na pakao. Lica istetoviranih, zadriglih, opasnih očiju sada su svuda oko mene. Ljudi me začudjeno gledaju, žene, babe. Deca, klošari, beskućnici, lokalni prodavci. Svi na jednom mestu! Čak i specijalci na motorima. Kriminalci preobučeni u ljude od pravde na samom ulazu. Liče na stujarte na fudbalskim utakmicama. Samo su malo tamniji i naoružaniji. Bulje u mene. Gledam i ja njih, mada ne buljim. Svi već znaju da sam stigao! Upravo je došao još jedan gringo! Šta će on ovde, pa zar ne pripada spoljnom svetu! Tihi pogledi me susreću dok se penjem i prolazim kroz katakombe zatvorene žicom. Neki stariji ljudi nešto i dobacuju, hoće da pridju, a neki se smeškaju i nešto mrmljaju na raspalom portugalskom, koji ionako ne razumem. Vodič ih odvraća. Slušaju ga i vraćaju se. Povinuju mu se. Ima veliki autoritet. Vidi se odmah na terenu, a to je sada najvažnije.
Penjem se uz jezivo strme stepenice. Prolazim kroz prostor nalik otvorenom, velikom šahtu, a mulj mi polako prodire u već mokre patike. Nastavljam dalje. Tek sada sam i zvanično kročio u Rosinju! Stigao sam napokon u favelu! Ulazim u sivu fazu jedne nezavršene kuće i spuštam se stepenicama na dole.
Grupišemo se po propisu vodiča. Krećemo na turu! Užasno je strmo, klizavo, vodič nas opominje da striktno hodamo uz liniju i da ostavimo prolaz ljudima. “Kabrio tunel” vijugavo pokazuje i podseća na stazu koje treba da se držimo dok se spuštamo na dole. Stotine kablova iznad moje glave sa kojih kaplje po koja vrela kap štite me od “jesenje kiše”, podmukle vode sa neba Rija kad’ joj vreme nije. Slikamo se. Šta li u stvari slikamo? Geto?! Ljude!? Događaje? Polako koračamo nizbrdo u pratnji vodiča koji nas opominje da silazimo u deo favele gde je zabranjeno slikanje. Naravno, ubrzo shvatam da prolazim jednu mini fabriku, primitivnu, kao iz neke prošlosti. Mala manufaktura, gde se proizvodi opijum, krek i marihuana. Krek se i dalje koristi? Nagomilani ljudi pod oružjem ukazuju da se ovde rade ozbiljni poslovi. Ceo prostor miriše na čist Kanabis. Naš vodič im se uljudno javlja. Poštuju ga. Nešto mrmljaju, ništa ih ne razumem.
Lagano prolazimo dalje. Put nas vodi opet na strme stepenice, kraće ovoga puta. Ulazimo u jednu sivu straćaru, nalik na kućicu, poluotvorenu sa svih strana. Galerija, nešto što vrlo podseća na izložbu i na njenu stalnu postavku. Slike, crteži, tagovi, murali, grafiti i Bob Marli u pozadini. Izlazim na terasu, a pogled puca na Rio i celu favelu obasutu redovima nedovršenih kuća u nekoliko boja. Dominira siva i bledo crvena, sa svih strana. Kuće u brdima, kao da ih je već pojela vetrometina džungle, negde gore pod oblacima velikog zaliva. Nepregledna je. Bože mili, pa ovo izgleda nestvarno! Rosinja u svom najlepšem izdanju i kiša je prestala da pada. Plavi tankovi za vodu, ima ih na stotine, na svakoj od njih. Rosinja, najveća favela u Riju, kao da je osvojena. Na samom smo njenom vrhu. U daljini se ocrtava Atlantik, prelepa brda zaliva Guananabara, kao najbogatiji i najlepši deo Rija. Odmah iza žica nepreglednih favela. Kakva ironija života! Preglasne klasne razlike. Neopisive! Majko mila!
Dok slušam vodiča kako priča o Rosinji, gledam umetnost oko sebe. Borbe gangova, maskirane dečake sa pištoljima, mrtve policajce, vage za merenje droge. Murale koji verno opisuju mesto u kojem sam trenutno. U svakoj muci, teskobi, umetnost najbolje zri. Dokazano. Rosinja, najveća favela u Riju, broji više od 120 000 ljudi. Sada je pacifikovana, hmmmm! Smatra se jednom od bezbednijih favela u Riju. Ima ih 700 u Janoarskoj reci i oko 3 miliona ljudi živi u njima. Njeni autohtoni žitelji ne vole naziv favela i smatraju ga pežorativnim. Zovu je komuna, zajednica. Ceo jedan Beograd, još i kusur izbrojite, u obliku Niša! Kakve li su tek ove nebezbedne?! Ne postoji bezbedna favela! Postoji samo bezbedan čovek koji vas vodi kroz nju i ništa više! To je Patrik, naš vodič.
Za sada je sve ok. Upisujemo se u jednu svesku, nalik knjizi utisaka. Otvaram je. Listam, nema nikoga iz Srbije. Puna je imena, ceo svet u jednom malom formatu od šezdeset strana. Najviše ima Britanaca, Holandjana, Nemaca, Australijanaca. Zapažam ime jednog našeg Crnogorca. Sada smo tu i mi. Lejla, Kaća, Gabi, Aleksandar i ja. Dragica iz Hrvatske, takođe je sa nama. Plavim slovima upisani. Prava Jugoslavija u malom. Divno! Za sva vremena zapisani, pa idemo dalje…
Spuštamo se i opet zabrana za slikanje. Prolazimo kroz neke katakombe, tunele. Začu se glas na engleskom: ”Momak imaš jednu cigaretu?“ Tek primetih da sede ljudi na zemlji, naoružani do zuba, istetotovirani. Nose debele lance. Vratih se korak i dadoh jednom liku trećinu kutije. Pruži mi ruku, bratski, stegnuvši je. Ispod čeličnog pogleda prelomi se osmeh! „Kako se zoveš?“- upita me! „Branislav, a ti?“ „Edilson“- odgovori mi. Ovi oko njega, skamenjeni gledaju u pod, ne pomeraju se. „Ovde ti niko ništa ne može, samo reci na kapiji dole da si upoznao Edilsona!“ “Hoću, hvala ti puno.“
Htedoh da ga pitam štošta, ali Patrik, vodič već naredi novi pokret. Ok. Prolazimo dalje i spuštamo se skoro dobrih dva sata. Slikamo gde smemo i nigde ne skrećemo, samo utabanom stazom koja izgleda kao da nema kraja. Pravimo pauzu u nekoj kao nalik poslastičarnici gde jedem najbolji kolač od Marakuže preliven semenkama. Najukusniji kolač u Brazilu pojedoh upravo ovde, u Rosinji. Topi mi se ustima još uvek i dok ovo pišem. Osmeh starice, brazilke i tips koji sam joj dao i sve već sada podseća na sreću. Bar na jedan njen trenutak.
Patrik upozorava da ne smemo da slikamo izlaz, samo unutra, enterijer. Još nismo u bezbednoj zoni za selfije. Izlazimo napolje, a Patrik naglo saopštava da se sklonimo i da stanemo u liniju. Prolaze klinci, deca pod oružjem, munjevito se spuštaju u podnožje bezdana favele. Starije žene u grupi u laganoj panici, oseća se nemir u vazduhu. Ne osećam strah, gledam krajičkom oka dok prolaze. Odzvanjaju cokule po raspaloj kaldrmi od opeke. Pratim im pokrete. Znam da sam bezbedan. Ako opalim fotku, znam da ću biti momentalno mrtav. To je to! Sve je na meni! Favela, to sam i hteo! Branislave biraj! Šalim se naravno, ni pomislio nisam. Malo nadrealna scena. Veće duge cevi no deca, koje se presijavaju u dnevnoj izmaglici. Ali to je Rio u “fulu.“, zar ne?! Čitali smo o tome, gledali filmove na tu temu. Buljuk filmova, a sada uživo.
Silazimo u bezdan dio favele, u jednu ulicu punu murala, gde vidim Čegevaru, zastavu Brazila, prelepu crnkinju izbušenu metkovima, pa prefarbani ožiljci na lepotici. Patrik upozorava da nikako ne slikamo ljude ovde dok silazimo. Odjednom, skrećemo u levo, a likovi, crnci, crnji da ne mogu biti leže na još mokrim sofama ispred nekih lokala, nalik na prodavnice. Oružje strogo ispod kanabeta. Oslikavaju se duge cevi dok se spuštamo. Ne pomeraju se. Samo nas prate pogledom i ćute, bar dok ne prodje jednolinijska povorka u kišnim kabanicama. Samo da se neko ne zaplete, vrlo je strmo, pa da se ne istripuju.
Osećam kao da uskoro izlazimo iz favele. Stajemo pored nekih trošnih kuća, gde cveta merkantilizam. Stari televizori, šolje, hiljade limenki, mikrotalasne peći, lutke, obuća, odeća, sve polovno i u lošem stanju. Zastajemo, dok Patrik priča svoj poslednji “čepter“ o Rosinji. Iznenada izleti iz jedne od kuća go muškarac, naravno sav istetoviran u gaćama. Nešto mu ljutito reče tihim glasom, pominjajući foto, a ja to shvatih ovako: “Nemoj slučajno da je mene ili robu neko slikao, sve ću da ih pobijem!” Vidim na prozoru, ženu kako izvire i gugla očima, dok nas posmatra iz daljine, pomalo zgranuto. Pogledah Patrika, nasmejah se i on kao da mi potvrdi. Neverbalna komunikacija šljaka do bola, jer smo još u autobusu on i ja obradili temu filma “Tropa de elite!”.
Sve je jasno kao dan, nastavljamo dalje i polako dok silazimo napolju već se nadziru automobili i spoljni svet. Život iz kojeg ja navodno dolazim. Na kraju, verovatno kao metafora grafit za pizzu diliveri. Ko još donosi picu ovde? Pa da li ovde ima stalnog posla i za mene, pomislih u sebi! Kada budem puk’o u životu, doći ću u Rio da prodajem kišne kabanice, kišobrane i da raznosim pice po favelama. Idelni poslovi za mene. Nikada neću biti gladan, hmmm!
Napuštamo Rosinju obasutu žicom sa spoljne strane i polako sunce počinje da para nebom, iako se satima još uvek bori s tminom. Toplina se ponovo oseća napolju, ali u meni se već uveliko nastanio jedan sasvim drugi osećaj. Favela, fasciniran sam, ali i prazan ujedno. Kako mi u stvari dobro živimo! Koliko smo samo besni, razmaženi, ušuškani. Pravila životne igre?! Sasvim jedan drugi svet! Zatvoren, vrlo surov, a opet pravedan. Ne narušavaj ga i sve će biti u redu! Poštuj ga i bićeš ispoštovan. Hiljadu pitanja u sebi sam postavljao nakon posete Rosinji. Hiljade očiju siromašne dece, nadrkanih starica koje vire iz avlija nedovršenih i raspalih kuća, pijanaca, običnih ljudi, teških kriminalaca. Ko li je sve prolazio pored mene danas, a da toga nisam ni bio svestan? Kako li oni gledaju na nas turiste? Neki sa prezirom. Drugi opet sasvim prirodno i normalno. Mnogi su nas tužno posmatrali. Nekima smo narušili spokoj u večnom nemiru. Nekome smo doneli novac, da se bar malo prehrane u izobilju sirotinje koju smo videli. Težak ukus u ustima vučem iz najveće favele u Riju.
Mnogima iz grupe je to samo bio još jedan običan izlet u moru putovanja, ali ne i meni. Jedno veliko iskustvo, upozorenje, poruka, da budem sretan u cipelama u kojima jesam i da uvek imam na umu da još više poštujem instrukcije života koje su mi date. Još uvek mi trepere vesele i razdragane oči devojčice koja je prodavala slike i radila u galeriji. Zvecka mi ukus nepotrošenog baruta neupotrebljene cevi dece malog boga, koja su prodefilovala pored nas. U daljini kao da čujem glas Edilsona koji priča svoju sliku života u najrealnijem žanru, samo sada kroz mene. Fascinira me i Patrik, iako mi na kraju nije priznao da je i on sam dete jedne od favela. Kako ga samo poštuju, to je fascinantno!
Janoarsku reku i sve njene čari teško je opisati rečima samog Leblona i Ipaneme, po koje sambe na talonu razdragane Lape. Bossa nova se može osetiti i ovde u zatvorenom svetu, u komuni, zajednici, samo ako dobro oslušnete i ne napravite jedan pogrešan korak, a vrlo je klizavo. Ja sam ga napravio kasnije i odmah su nestale slušalice. Najbolje je možda krenuti baš iz neke od favela. Tu možda još uvek živi ta skrivena duša karioka u podnožju Korkovada. Najbezbednije je ovde, verujte, bar na tih nekoliko sati jednog običnog kišnog dana, tamo negde duboko u srcu Rosinje.
Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:
Astrologija mi je oduvek bila zanimljiva, ali nikada nisam slepo pratila i verovala u horskope, natalne karte, zvezdana proricanja i sve ostale sastojke tog magičnog „sataraša“. Mada, moram da priznam da je jedna karakteristika koja opisuje strelca potpuno tačna – nomad.
Kao što već možete da pogodite ja sam decembarsko dete i jedna od odlika moje ličnosti jeste konstantna potreba da se krećem, putujem, živim dinamičan život, ispitujem granice svojih mogućnosti… Veoma je moguće da je to bio jedan od glavnih razloga zašto sam odlučila da spakujem kofere i otisnem se u beli svet. Bez nekih posebnih planova i očekivanja, s veoma jednostavnim zahtevom – da budem srećna. U svom tom lutanju, neko vreme sam se uspela skućiti u Turskoj.
Istanbul
U ovom blogu želim da vam približim sve strane života i rada u Turskoj (koju mnogi ljudi sa naših prostora smatraju varvarskom i nerazvijenom), i pokažem pravo lice zemlje koja ima prebogatu istoriju, neverovatna prirodna bogastva i resurse, neograničene mogućnosti za putovanja, kojaprihvata strance otvorenih ruku i u veoma kratkom vremenskom periodu čini da se osećaju kao kod svoje kuće. Nadam se da ćete uživati u iskustvima, pričama i savetima uz moje „Razglednice Orijenta“.
„Spasio te sat, kao i činjenica da smo ovo dugo planirale!“ – aždaja iz Kostrene pustila je svoj otrov u 5h ujutro – „Ukrala si mi pokrivač i jedva sam ga iščupala nazad!“ – dodala je.
„Živim sama, spavam u bračnom krevetu, oprosti što ne znam dijeliti! Uostalom i ti si se gurala cijelu noć, krevet je premalen za obje, a već smo se odavno odvikle od cimerstva u ovakvom obliku.“ – vratih joj.
U dnevnoj sobi gdje je spavala Anchy vladala je mirnodopska atmosfera, a ona je (baš kao i uvijek) izgledala posve svježe. „Koji je plan?!“ – dočekala nas je nespremne.
„Detektirati džezvicu – treba mi kava, onako, odmah!“- viknula sam ne znajući koliko će ovo biti težak zadatak. Čak i kad sam je našla, trebalo je potražiti milijun priručnika kako upaliti posljednje čudo tehnike (kakav je bio štednjak), odabrati pravi daljinski (!!), a da pritom ne popalite napu, isključite frižider, upalite kućno kino ili isključite susjedov aparat za dijalizu. Meni je sve od navedenog pošlo za rukom, osim skuhati najobičniju tursku kavu.
Dok sam to savladala cure su već gotovo bile na izlazu iz stana, s koferima u rukama. Vlasnika nismo dočekali, jer… eto… nije mu se ustajalo iz kreveta. Ključ smo bacile ni sama više ne znam gdje (ali znam da nas je on tamo uputio), spustile se s 13. kata u nadi da će nam taxi, kojeg smo pozvale preko 7365765 posrednika (jer lokalni broj, kao ni aplikacije nemamo) na kraju ipak i doći. Čudno, ali istinito, stigao je… Čudno, ali istinito, stigle smo i mi na aerodrom Nikole Tesle.
Šačica okupljenih ljudi oko osobe s fasciklom u ruci dala nam je naslutiti da je to skupina koja na Bali putuje s nama kao i agencijom koja to nije. Karte smo preuzele (Anchy i zadatak da lokalnom vodiču na Baliju preda hrpu papira, zatvoreni registrator, kuvertu i tko zna što još unutra), potražile još jednu dozu kofeina i dočekale let.
Uz sve letove do sada, ovaj do Dohe već znamo napamet… baš kao i lokalnu arapsku zračnu luku, opsjednutost klima uređajima i predimenzioniranim skulpturama koje (po mom izrazito subjektivnom mišljenju) ne liče na ništa. Čamiti tamo preostalih 6 sati do idućeg leta nije nam padalo na pamet. Kao ni Dohu razgledati čoporativno s organiziranim grupama.
Naručite UBER, imate WI-FI, rekla je Kupus. Znam da će ovo pročitati i dobro se nasmijati kad vidi svoj znani nadimak koji sam joj dodijelila još tamo davne 2013. godine dok smo zajedno kretale u svijet avijacije. Sama sam se u tom svijetu zadržala kraće, dok ona broji već popriličan staž u istoj uniformi, baš kao što je skupila i dovoljno godina života u svijetu kojeg smo rijetko nazivale našim.
Poslušale smo je, pozvale/uletile u jedan i ubrzo zalupile vrata taxija u centru Souqa Dohovine. Plan je bio kraće se prošetati, duže se zadržati sjedeći negdje i ne radeći ništa. Ispalo je obratno. Doha, kao i većina arapskog svijeta, živi noću, a tu noć – činilo se – nitko nije ostao doma.
Nakon dva sata hoda u potrazi za slobodnim mjestom u jednom od mnogobrojnih kafića popustile smo marokanskom restoranu i svim onim mirisima koji nam iz receptora okusa i mirisa nisu nestali još od putovanja u Maroko nekoliko mjeseci ranije. Naručile smo koješta (i malo što znale ponoviti bez menu-a), osim WI-FI lozinke. On nam je uskoro trebao za povratak na aerodrom.
I baš nas je on izdao kad nam je trebao najviše i usprkos
pokušajima pomoći marokanskih konobara naši su mobiteli odbijali surađivati.
Do leta je ostalo manje od dva sata i znale smo da taxi moramo naći što prije. Zaputile smo se na ulice izvan Souqa, usput izgubile Anchy koja je – pak – pokušala pronaći Wi-Fi po okolnim (nimalo osvijetljenim) uličicama, a vrijeme do leta – na kojeg već sad, potpuno opravdano sumnjamo, možda i nećemo stići – sve kraće! U zadnji tren hvatamo prvi slobodni taxi, na pola puta obavještavamo vozača da ga ipak nećemo platiti koliko je sam pretpostavio da bi mogao „izmusti“, upadamo u zračnu luku, prolazimo security, trčimo prema gate-u i ulazimo – zadnje – u avion iz kojeg ćemo izaći tek 11 sati poslije.
…link za Instagram click_away_together profil za story dnevnik ovog dijela putovanja…
Zovem se Branislav Joković. Sledeće godine ulazim u šestu deceniju svog života ili u najbolje godine Mick Jagger-a. Završio sam i nosim zvanje strukovnog ekonomiste za turizam i imam završen kurs za digitalni marketing. Kapiram da niste ovde došli da čitate moj predugački CV nego da pređemo odmah na stvar.
Pišem putopise, eseje i životne priče. Bavim se sobom, a tu uvek ima posla. Život slikam maštom, a olakšavam ga čitanjem. Vrlo sam znatiželjan, nemam stalan posao, ali mi je kancelarija putujuća.
Nekada se osećam kao Branislav, fin, uglađen, nečujan i tih. Pomalo izgledam nespretno, filozofiram i zvučim kao da sam dosadan. Nikada ne izmišljam i vrlo sam pravedan. Ne nosim naočare kao Clark Kent jer još uvek dobro vidim i nemam lažnu sliku o stvarnosti. Nisam pretenciozan, ali verujem u sebe. Čovek sam sa jednim licem, ali sa dva imena. Prvim dobijenim na rođenju, a drugim stečenim. Simul Viator na latinskom znači Putnik kroz vreme, odnosno moje drugo ja. Kad se vinem u nebesa i otputujem daleko, navlačim kostim koji je spontano pronašao sebe i svoj put. Dobio je ime „Simul viator“ ili Putnik kroz vreme.
Amsterdam
Svi težimo da za života pronađemo neki vid oslobađanja. Postoji milion načina sa kojima raspolažemo rešavajući dugotrajnu dilemu u pravcu sopstvenih spoznaja. Neke od njih su svakako joga i meditacija, a druga su sve što sam osmislio kao svrhu svog postojanja – PUTOVANJA. Tako sam im napokon dodelio unikatno ime i uplovio u svoj raj. Bukvalno sam im se predao. Apsolutno sam im se pokorio. Višestruko su mi uzvratila. Putovanja su mi podarila najlepši osećaj na svetu koji nema cenu. Bogatstvo sećanja su neprocenjiva vrsta mojih zadovoljstava.
Na ovom mom blogu imaćete prilike da se i sami uverite u to. Želeo bih da podelim sa vama, prodiskutujem i prepričavam sva moja iskustva sa prelepih destinacija. Voleo bih da čujem vaše mišljenje i doživljaje, i da naučim nešto novo kako bih još više proširio svoja znanja i produžio našu misiju. Hajde da podelimo sve što vas je učinilo srećnim i na kojoj geografskoj širini i dužini vam se možda promenio život? Šta vas je to razočaralo ili oduševilo na njima?! Zbog čega ste ikada zaplakali? Podelite na ovom blogu emocije svih mogućih meridijana sveta.
Giza
Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:
I dok većina putopisa o Baliju započinje s onim: „Bali je divna zemlja“…“Ima jedna zemlja na kraju svijeta“… „Ako poželite raj na zemlji idite na Bali!“… “Poželjela sam se probuditi uz mirise palme“ (je l’ to miriši?!?)… u ovom to neće biti slučaj. Mislim, sve je to istina, no kad razmišljam kako je uopće niknula ideja o proslavi Nove godine u državi koja će ju proslaviti 6 sati prije Lijepe naše, u glavi mi se samo vrti jedno dvorište u tamo nekoj Kostreni, kraj ljeta i ugodno prijateljstvo koje je praktički tek “nekoliko dana” prije opisanog trenutka postalo takvim.
A trebao je to biti samo običan, prekovremenim radom
zaslužen, produženi vikend u kojem ćemo opušteno mahnuti ljetu. I dok sam
otužno brbljala o tome kako nisam spremna za doba godine u kojem sam rođena, ona
je samo šutjela, što me je zapravo malo i zabrinulo. Nije tajna da je uz Copri
zapravo sasvim ugodno šutjeti, no ovaj put je šutjela drugačije.
So not ready for summer to be over…
– „Na Tajlandu si već bila, je l’ tako?“ ubila je tišinu.
– „A – haaam, sa R, Mare i Anom koju ne znaš“, pridonijela sam ovom samoubojstvu.
– „A Vijetnam?“
– „Jok, to svakako jednom želim…“
– „Hoćemo?!“
– „Hajdemo odmah. Samo da javim na posao kako idem i spremna sam!“
– „Ne, kenjaj ozbiljna sam!“
– „Zašto misliš da ja nisam?!?“
– „Zato što si sarkastična škorpija!“
– „Ako ćemo o horoskopu i kompatibilnosti, ti i ja nikad ne bi trebale ni pričati, a kamoli razmišljati o JOŠ JEDNOM zajedničkom putovanju! Dodatan razlog tomu je i činjenica da sam maloprije pala preko tvoje torbe iz Maroka koju još nisi raspakirala. Uostalom, voljela bi za sljedeće putovanje odabrati Bali!“
Zašutjela je i vratila pogled na mobitel srčući ono elektronsko čudo od cigarete po čemu bi je pamtila i kada bi sve drugo o njoj zaboravila.
– „Jak ti je podznak, Škorpijo, zato ovo funkcionira“, bilo je zadnje što se zaderala dok sam sjedala u auto prema metropoli. „Nek ti bude, može i Bali“.
* * * * * *
– „Anchy, u ZG-u sam, hajmo na cugu!“
– „Ok, radim do 5. Dođeš do trga?“
– „Cool. Vidimo se uskoro…“
Tako je i bilo. Kroz sat ili dva sjedile smo u Tkalči,
prevrtale događaje koji su se izdogađali u punih 1,5 dan koji se nismo vidjele.
– „Znaš, Copri hoće da idemo nekuda za Novu“, iskomentirala sam svoj razgovor s njom.
– „A gdje?“ – pitala je Anchy nazad.
– „Ma ona pristaje na sve gdje treba putovnica, a ja sam bubnula Bali!“
– „ A daaaaj… pa idem s vama!“
– „Ti bi išla?!“ – nisam očekivala ovaj odgovor.
– „Oooo, da!! Samo, znaš da sam tek promijenila posao. Morala bih malo ispitati situaciju…“
– „E, damn, sad sam i ja zagrijana! Što li radi gospodin Skyscanner?!?“ – komentirala sam pred kraj cuge.
* * * * * *
– „Vještice, jesam li ti falila? Znaš, bila sam s Anchy na kavi, pa smo baš nešto…“, nisam uspjela završiti.
– „Kad idemo, Škorpijo?“
– „Kozo…“
– „Aj, aj, spavaj sad, o detaljima ćemo sutra!“
Sutra nikad nije bilo
doslovnije
Ishitrene odluke koštaju. Malo više para i puno više živaca. Neka smo mi bacile pin na mjesto kamo ćemo, odlučile kada ćemo, a kako će se to poklopiti sa sretnim sazviježđem ili našim budžetima u vrijeme kad cijeli svijet putuje, (a aviokompanije lihvarski naplaćuju svaku od nakana vinuti se u visine oko Nove godine) nismo ubacile u kalkulaciju. Barem ne u početku.
„Ovo neće ići, osim ako sve tri ne pronađemo najunosnije tržište prodaje bubrega. Ali ni to ne pali, 2014. su mi dijagnosticirali cistu na istom (s kojom btw sasvim normalno i u slozi živim) i teško da bi se itko upuštao u ovaj rizik sa mnom“, bila je jedna od prvih poruka upućenih u sarkastično nazvan chat „Jahanje na BALI”(sijena).
Tih smo dana pročešljale sve portale u potrazi za
prihvatljivim aviokartama prema Indoneziji, no iako smo već upoznale sve
tarifne modele zračnih luka u regiji, Europi, svijetu i široj galaksiji, karte
nam i dalje nisu bile v’džepu.
Naposljetku smo popustile, a karte kao i smještaj uzele preko agencije koja se hvali kako to nije, potpisavši skriveni pakt kako je to jedina dodirna točka i interakcija koju ćemo s agencijom (odnosno – onom koja to nije) imati. To već godinama nije bio naš đir.
Ono što je bio naš đir zaokupiralo nas je sljedećih nekoliko, poprilično hladnih, mjeseci u nas. Zasukale smo rukave, upalile radare, alarmirale znane i neznane lutalice svijetom u potrazi za najluđim, neprohodanim, autentičnim lokacijama, smještajima i prijevozima indonezijskog otoka koji se rijetko pronalaze u uhodanim itinerary-jima brojnih putnika. I tako, nakon spomenutog perioda, frekventnih WhatsApp chatova s našim lokalnim balijskim doušnikom Yogijem oko koordinata kojima ćemo se „gubiti“ i popriličnog broja megabajta potrošenih u pronalasku istih – bile smo spremne.
I dok su mnogi pomno planirali poklone za – ako se ne varam – najveći obiteljski blagdan, mi smo našim najmilijima pod bor umotali dvije stvari: a) činjenicu o još jednom izostanaku s nadolazećih blagdanskih druženja b) zamolbu da na božićno jutro odglume taxi i odvezu nas prema prijevozu koji nas vozi u Beograd odakle dalje letimo bliže Indoneziji.
Veliki su to ljudi u svakoj od naših obitelji koji stoički
trpe, podnose, razumiju, podržavaju, a nerijetko i potiču svaki naš naum
prošetati putovnicu na neku drugu stranu svijeta. Posvetiti im samo rečenicu,
paragraf, stranicu, potpuno je nepravedno. Knjigu, kip, ulicu, trg – zasluženo!
Nevoljko odlazim od kuće za Božić, no ovoga puta je to ispalo tako. Copri i Anchy sam srela na 78. kilometru Hrvatske autoceste odakle smo dalje nastavile skupa. One su se jedva našle s unajmljenim vozačem (ispričale su poslije), kombijem zaokružile Zagreb nekoliko puta, preuzele ulogu GPS-a i spasile izgubljenog vozača koji je praktički završio u tuđem dvorištu umjesto na autoputu i, s 3 sata zakašnjenja, konačno prešle rampu naplatnih kućica koja vodi prema istoku.
Nekoliko sati poslije ležale smo u iznajmljenom beogradskom rooftop stanu (za koji nismo znale da će takav biti, niti smo ga takvog tražile, ali sreća prati hrabre – ili lude?) s pogledom na zimu srpske metropole.
“Gledaj to s ove strane, ovdje ni nije Božić, dakle nisi od nikoga zapravo ni otišla na blagdan, chill”, komentirala je Copri moju uočljivu grižnju savjesti. “Uostalom, tvoja mama ima pravo i na svoj život, da joj malo ne visiš za vratom. Možda ona ima neki svoj plan koji nužno ne uključuju tvoje šlepanje uz nju!” dodala je.
Realno – i smirila me.
Anchy je pred nosom promarširala s domaćim sirom i nabacila
dodatnu distrakciju, pozivajući na večeru.
“Hajmo spati. Tko će nas dići prije zore?!” dozvala je fajrunt našoj gozbi i potrpala nas u krevet iz kojeg ujutro idemo pravac aerodrom ka nekoj drugoj, dalekoj, puno podnošljivijoj, zimi!
…link za Instagram click_away_together profil na kojem ćemo objavljivati sva videa i slike…
…posljedni post portugalske sage… za prethodne CLICK OVDJE...
DAY 9 Obrigado, Prazer em Conhecê-lo
Ma, kako i kada je ovo proletjelo, poturalo nam se glavama dok smo se mrzovoljno pakirale za check out. Ovo spremam, ono bacam, ovo nosim, u ovo se presvlačim za put – slagale smo kombinacije u glavi. Imamo pola dana pred sobom i prije posljednjeg pozdrava Lisabonu, kao i Portugalu općenito, idemo do Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent) ili onoga što je od njega ostalo.
Danima smo ga škicale na brdu, mozgajući put do njega. U cilju da vam uštedimo aktiviranje moždanih vijuga otkrivamo – skriva se (iako mu to baš i ne polazi za rukom) iza Elevadora de Santa Justa koji se, s druge strane, s ponosom ne skriva. Zanimljivo, samostan je poznat po tome što je jako oštećen, kao i cijeli Lisabon u potresu 1755. godine. No, svojevremeno je glasio za najljepši samostan u Lisabonu, a danas se unutar njegovih zidina nalazi arheološki muzej.
Nalazimo ga poprilično jednostavno, vozeći slalom među
turistima, guramo se do ulaza, švercamo se na studentske ulaznice, zahvaljujemo
genima na mladolikom izgledu i ulazimo unutra. I nije to bila neka ušteda, ulaznicu
smo umjesto redovnih 5, platile 4 EUR, no prilika čini lopova (uvijek i svugdje
ma koliko mi šutjeli o tome). Osim za Copri, pošteno stvorenje, koju kolektivna
euforija ne može izbaciti iz njenih moralnih tračnica.
Upozoravamo – samostan je iznenađujuće mali, s hrpom ljudi unutra. Predstoji nam, dakle, izazov za slikanje i pokoji story u prepunjeni highlight na Instagramu, ali izazovi su tu da se prihvaćaju. Okupiramo teritorij, tjeramo masu, zadovoljavamo vlastite kriterije lijepih fotografija, brišemo znoj sa sebe.
Tropska temperatura (živote, nepravdo, gdje si je skrivao proteklih dana!) tjera nas u zaklon – skrivamo se u muzej, razgledavamo unutrašnjost samostana (veličine mog iznajmljenog stana na Ferenščici od nategnutih 39 kvadrata) gdje je temperatura ipak znatno ugodnija. Nakon 10-tak minuta nauživale smo se ljepote (i retro hladovine) te marširamo prema izlazu. Mission complete.
Preostalo nam je otprilike dva sata do dogovorenog povratka u hostel, a ne jurca nam se okolo, stoga svraćamo na precijenjeni lift Santa Justa (ups!) odakle detektiramo kafić u hladu i lokaciji s koje puca pogled na grad, i na kojoj ćemo radije provesti sljedećih sat vremena.
Kava za Copri, limunada Sekić i meni. Sangrija nikome! Moralo se i to jednom dogoditi. Pogled s Topo Chiado rooftop bara na grad lijep je kao sa Santa Juste bez razmjenjivanja znoja s ostatkom turista, što je nezaobilazni accessories te turističke atrakcije. U tišini, poneki komentar, tu i tamo neka fotku, odmaramo, dovršavamo piće i umiremo od smijeha Sekićinoj degustaciji vlastite slamke upotpunjene zabezeknutom objašnjenju kako je, neočekivano, jestiva! (Doduše tko se zadnji smije, najslađe se smije – baš se to neki dan pokazalo istinitim kad nam je podmetnula pod nos link teksta u kojem se hvali svijest Lisabonskih kafića o prezagađenom planetu stoga daju gostima u piće slamke od tijesta).
Na kraju se odlučujemo za posjet trgovini gdje ćemo se opremiti suvenirima na koje smo potpuno zaboravile u proteklom tjednu. Red je red, opravdavamo nepotrebno vrludanje do lokalne trgovine. Upadamo unutra, kupujemo boce Porta, jeftine, a vrhunske Tawny vrste koja nam se posebno svidjela, i zadnji put krećemo prema Tagus palace-u. Iz skučene prostorijice uzimamo skladištene kofere, oprezno pakiramo kupljene boce (u nadi kako će netaknute dotaknuti hrvatsko tlo), pozdravljamo osoblje hostela i psujemo dok, po inače divnim pločicama Lisabonskih nogostupa, uzbrdo vučemo kofere prema stanici Aerobusa.
Kroz pola sata vozač urla kako smo na aerodromu, izvlačimo se iz busa, smještamo u hlad te zadnjim videom naklanjamo publici koja nas je strpljivo pratila na Instagramu. Ostavljamo prtljagu na šalteru, prolazimo kontrolu, boardamo u avion dok iz ruksaka vadimo blokić i nastavljamo raditi na ideji CLICK AWAY together-a.
Obrigado Lisboa, Prazer em Conhecê-lo vrti mi se glavom.
Until we meet again ili do nekog novog upada Sekić u ured i pitanja: „Hoćemo
naručiti nešto online za jesti?“!
„Još jedno putovanje koje nas je iznova promijenilo,
utabalo ideju i povećalo strast prema dijeljenju našeg i obogaćivanju tuđeg
iskustva putovanja kroz pothvat u koji krećemo“, filozofirala je Copri, vadeći
ključeve auta i pozdravljajući me na ulaznim vratima mog podstanarskog stana,
spremna na put za Rijeku.
„Ne moraš voziti noćas, ludo“, rekla sam.
„Znam, ali ovo nam je ionako jedan od naših zadnjih rastanaka, prije ukrižavanja koordinata u istom smjeru“, nasmijala se.
Prestara sam za ove gluposti, pomislila sam otvarajući oči u 6, 7, 8 pa opet u 9 ujutro, nakon čega se i dižem iz kreveta. Kako je moguće da smo legle u 3, a u 6 već kao sova vrludam okolo dok Sekić i Copri, s maskama i aparaturom za spavanje, još tumaraju zemljom Kapetana Zaspana?!?!
Bauljam u potrazi za kavom, nailazim na onu rijetku iz aparata u kojoj (opet i iznova) kao da je netko oprao noge s kojima je prohodao Camino de Santiago. Vraćam se u sobu, u vodu s Camina ubacujem još vrećicu Barcaffe-a (putujući svijetom naučiš da moraš imati back – up, ali čini mi se da sam i o tome progovorila u kojem prijašnjem postu) i također se vraćam u horizontalu. Danas radimo Sveto Ništa, ustvrdile smo ubrzo, čim su ove dvije pokazale znakove ovozemaljskog života.
Pokušaj da danas ipak odaberemo neku novu plažu koju ćemo posjetiti prešutno smo izbjegle i odlučile se ponovno za Carcavelos, u nadi kako ćemo jednako toliko uspješno izbjeći Raula i ekipu od neki dan. Ako ih ugledamo pravimo se mrtve, dobacile smo… što nakon manjka sna i neće biti pretjerano teško glumiti.
Proces do plaže isti je onome od neki dan, Cais do Sodré, vlak, plaža, ležaljke. „Danas propuštam sangriju, teći će mi venama još mjesecima“, izjavljujem. Sekić klimucka glavom i daje mi znak da se kužimo. Copri šuti, a nakon što je nakon nekoliko sati poslije na plaži naručila istu, pokazala je da nije dio našeg hangover klana. Barem ne danas.
Ave Sangria
Manje je vruće nego neki dan, skužile smo. Copri se nešto manje fokusirala na Vakulinu sferu, nešto ipak više na oblake u daljini koji (brat-bratu) stvarno jesu interesantni, postojani, statični… ili se kreću lijevo – desno… prema nama nikako. Sekić i meni pogled s oblaka, češće skreće na šetnicu svaki put kad primijetimo tamnoputu ekipu. Pripreme da skočimo pod ležaljke u punom su jeku. Nepotrebno, zrak je čist.
Daj, pa moramo se okupati, mislile smo Sekić i ja. Hajte vi, divim vam se iz daljine, dodala je Copri. Došetale smo do mora, umočile noge, promrmljale psovku i pristojno se odmaknule. Sekić mi to možemo, uvjeravale smo se. Ajmo se samo strčati u more, pa što bude bude. Prvi put do koljena, drugi do bedara, treći do pasa, četvrti put potpuno… ha ha, beat this, Atlantic!
Uvjerene kako smo izgledale kao “Mitch” Buchannon, Pamela Anderson i ostala kastomizirana ekipa Baywatcha, ponosno smo Copri ispričale o našem podvigu. Komentar „Koliko vi imate godina?!“ ostat će nam nejasan još dugo. Ne pokolebane u ponosu bacamo se i izležavamo na ležaljkama ispijajući cidere, i oni iz drugog klana sangriju, googlamo uvjete života na Tajlandu odakle savim pristojno možemo voditi CLICK, dočekujemo pristojnih 6 popodne, pozdravljamo atlantski breeze i krećemo prema vlaku.
Sekić pomno planira kako će do tvrđave Sao Jorge ipak uspjeti stići na zalazak sunca, Copri i ja pozdravljamo ideju, kao i Sekić po dolasku u Lisabon. Čekamo te negdje u gradu, derale smo se za njom dok je ona požurila u brda Alfame. Prije grada, smjestile smo se na zidić uz Cais do Sodré slušajući bend u pokušaju kopiranja Beatlesa i ostalih evergreen legendi, promatrale masu oko nas, skicirale uvodni tekst o nama za nadolazeće platforme koje razvijamo, uživale u zalasku i pogledu na rijeku. Još jednom pogledale Ponte 25 Abril Bridge i s pojavom vjetra oprostile se s njim.
Cais do Sodre
Sekić je do tvrđave doklipsala iznenađujuće brzo, a slike od tamo uputila nam nakon nepunih pola sata. #clickawaytogetherkomentirala je iz daleka. #clickawaytogetheruzvratile smo uz selfi sa zidića, čekamo te za večeru.
I dok smo ubijale vrijeme čekajući Sekić, pjevušeći Lady Gagu po centru Lisabona, sjetile smo se letka o indijskom restoranu koji nam se prethodni dan našao u rukama negdje oko Rossia. Menu je zvučao OK (čim sam ga zapamtila), ali ništa dalje od toga nisam znala. Isplanirale smo potragu, javile Sekić i zaputile se prema restoranu u nadi da ćemo ga, s obzirom na to da nemamo pojma gdje, uspjeti naći.
U blizini Rossia uočavamo ljude s letkom u ruci, sve je OK, na pravom smo putu. Uskoro nailazimo i na Indijca koji ih dijeli, pristojno se približavamo, šatro slučajno, otimamo mu letak iz ruke, pitamo za smjer, nalazimo O Sitar restač. Što zbog mogućnosti pušenja, što zbog temperature u restoranu jednake onoj u Indiji za vrijeme monsuna, sjest ćemo vani, dogovaramo se. Šeramo Sekić lokaciju, primamo se menu-a. Oči su nam veće od guzice, sve bi, no ipak se odlučujemo za losos, batat (koji sad već provjereno znamo to nije) i salatu. Pola litre sangrije za samo 4 EUR, prošaptala je Copri i navukla me prijeći u njen klan koji sam ujutro odlučno odbijala.
Hranu smo čekale neko vrijeme, točno koliko i Sekić, a u međuvremenu se zabavljale s predjelom nalik na mlince i začinjeni jogurt, i Coprin masakr motornom pilom. Alibi bi glasio otprilike ovako: željela se uvjeriti da su mlinci sasvim mrtvi, razlomivši ih glasno na milijun komadića. Pobjeda je njena, uvjeravala sam ju! Porcije osrednje, kao i kvaliteta hrane… Pričekale smo Sekić da smaže prezačinjen joj curry, ispile još pola litre sangrije, platile, uzviknule Namaste i pozdravile Indiju…
Tko će se sad još spremati za put sutra, negodovale smo
šećući prema hostelu…
DAY 7 Mmmbop… Hanson brothers, Vida i ostala Prstenova družina
„Javili se dečki iz Australije, stigli su u Lisabon i pitaju što ćemo večeras“ – umjesto dobro jutro promrmljala je Copri.
Ha? – u čudu smo je gledale dok smo po ne znam koji put žvakale kroasan od čokolade koji btw nitko od nas obično ne jede. No, kad si u Portugalu, a doručak je poprilično jednoličan, tko može odoljeti prenoćnoj slastici?!
„A fak… blejite u mene… bit će da vam nisam rekla! Javila se cura sa recepcije hostela iz Porta, da su pitali za kontakt pa je ona pak pitala ako smije dati da se jave kad dođu u Lisabon. Dala sam, onak’ iz pristojnosti, mislila sam da se neće javiti“ sasvim je smireno objašnjavala Copri. Oookkk pomislih, nemam pojma, no bili su simpa, što jest jest…
„Dakle, danas vrtovi, povratak u sobu, izležavanje, pa neki rooftop“ – prekinula nas je Sekić. Njoj, našem lokalnom GPS-u i Route planeru ne volimo prkositi. Pokorno se spremamo i ranom zorom (u 11 sati) napuštamo hostel.
Vani se temperatura, baš kao ni jučer, nije šalila i mije nas ugodnih 32 Celzijusa. Sa sjetom se prisjećamo onih prohladnih dana kada smo tek stigle, no strpljivo čekamo večer i povratak vjetra (koji nas onda opet tjera da čeznemo za toplinom). I tako u krug… eh…
Sva sreća pa ćemo među drveće i tako tih +30C nećemo ni osjetiti u punoj snazi. Parkove smo slabo obilazile od kada smo u metropoli, a grad je i po njima poznat. So, let’s idemo…
Naš smještaj nalazi se u izrazitoj blizini Praça do Marquês de Pombal (The Marquis of Pombal Square) na koji se nastavlja Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park), posvećen uvaženom Englezu koji se došao druškati s lokalcima, a lokalci brže bolje u zahvalu promijenili naziv parka (od onog park Slobode do, eto, parka za Eduarda). Na vrhu parka nalazi se najveća zastava Portugala na svijetu, pa ako ne znate kako izgleda i/ili se s putovanja ne možete vratiti bez selfija sa zastavom, ne propustite ovih 26 hektara zelenila. U sklopu tog parka nalazi se i ogromna statua te paviljon, al’ ubijte nas nježno ako se sjećamo imena (pitajte Google). Uglavnom, zanimljivo oku, no ako propustite, sve je OK, preživjet ćete…
Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park)
Osobno me više dojmio Garden of the Calouste Gulbenkian, koji – iako “nastavljen” na gore navedeni park – nije baš tako jednostavan za lociranje. Više to podsjeća na tehniku ili pjesmuljak “pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol”. Baš tako je izgledao naš put do njega.
Garden of the Calouste Gulbenkian
Sladak park, pronaći ćete tamo potočić koji je dom brojnim pticama, kornjačama, drvenim mostićima i vrlo druželjubivim patkama. Dvije od njih pridružile su nam se dok smo čilale na klupici, raspravljale o novim opcijama za CLICK AWAY together i razmišljale što jesti prije povratka u hostel.
cof
oznor
ptr
Idemo na salaticu i vino gdje smo bile prvi dan, bio je plan. S obzirom na to da se nalazi u blizini hostela, da je hrana super, a vrijeme i dalje neumoljivo vruće, naš odabir bio je sasvim logičan. Činjenica da je baš taj restoran zatvoren, od svih drugih restorana u okolici i šire – baš i nije. Sekić je još prije „ošacala“ Burger King i znale smo u kojem će pravcu nastaviti sama. Copri i ja sjedamo u Local Healthy Kitchen („zdrav“ restoran lijepih tanjura i nešto manje lijepih cijena, no nije beg cicija, pogotovo na ovoj temperaturi). Dok čekamo hranu, posuđujemo salvetu iscrtavajući logo za CLICK.
Local vs Global
Oko 3 sata, site i pomalo krepane, nalazimo se u sobi. Plan je bio da se odmorimo, spremimo, pa krenemo prema Convento do Carmo (Carmo Convent), gotovo jedine preostale građevine na našoj TO DO listi, a koji još nismo vidjele. Plan je propao pod pritiskom lijenosti i činjenice kako nam još posljednji dan preostaje za popuniti prije leta. Stignemo, opravdavale smo se i nastavile ljenčariti.
E sad je već fakat vrijeme za rooftop, shvatile smo oko 19h navečer. Cilj nam je uhvatiti zalazak, popiti precijenjeno piće, dobiti upalu mozga od nove vjetrometine koju očekujemo na vrhu zgrade i na kraju sići natrag međ’ pošten svijet.
Tako je nekako i bilo. Mundial rooftop lijepo je mjesto, prirodnih vidika na grad, pokoje dizalice i namještenih persona koje ga posjećuju. I mi smo se tamo našle, pa nećemo kritizirati klijentelu… (bar na glas). U vrsti, kao učenici 2.a razreda, ponizno smo čekale naš red dok krotiteljica balkonskog prostora (konobarica) nije odlučila izbaviti nas od stajanja i smjestiti za stol. Lucky us!!
Naručujemo sangriju, upijamo posljednje zrake sunca, taktički izbjegavamo vjetar koji postaje sve jači, škicamo tvrđavu Sao Jorge na brdu (u koju neki dan nismo ušle), slikamo sebe i sve oko sebe koji priđu umoljivih pogleda i s mobitelom u rukama.
rhdr
rhdr
rbsh
cof
„E, Australci su na tvrđavi i upravo su nas locirali“ – prokomentirala je Copri pokazujući nam fotku koju su poslali – naš birc s tvrđave Sao Jorge. Nekoliko trenutaka kasnije i ulica dalje srele smo se s njima.
Australci su fini mladići s kojima smo se super družili u hostelu One Ribeira u Portu, a nisu nam smetali ni večeras. Blesav je to dvojac, koji neodoljivo podsjeća na Hanson brotherse pa sam tako u sebi pjevušila onaj Mmmmbop svaki put kad bi ih gledala. Plavokose glavice netom su prije Portugala posjetile i Hrvatsku pa su nas pošteno nasmijavali svojim dogodovštinama – kako u nas, tako i ovdje u tuđini.
Vode nas u Pink street, kažu. Nemam pojma o čemu dečki pričaju, no nešto baš i ne volim te izraze povezane s bojama… red district, plavi telefon, crni pojas… sve to odmah priziva probleme…
„Kako mislite niste čule za to?!?! Pa to je žila kucavica noćnog života Lisabona“ smijali su se dečki. Ahaaaaa, zato nismo čule…
Muvali smo se nekih 20 minuta kroz uličice Alfame, a završili neposredno uz Cais do Sodré. Pokušali smo naći otvorenu trgovinu i kupiti neku cugu, no detektirati supermarket u Lisabonu izazov je sam po sebi i u podne, mission impossible oko ponoći.
Sjedamo na zidić uz rijeku Tagus. Copri i ja čavrljamo s Australcima, al’ Sekić se dohvatila susjeda do nas afrikanskih korijena i ne znam kako, a još manje zašto, za cca 10min s njihovog je razglasa odzvanjao hrvatski Linđo! Uz zvukove domaće muzike, s nimalo takvom ekipom, guštamo u večeri, a jedan od Australaca bez ikakvog razloga izvodi savršeni stoj na rukama i tako dubi do iznemoglosti… Drugi ga prati, a ja ću to moći, onako, nikad!!
Žedni smo, odlazimo nešto popiti, dolazimo do mosta s kojeg puca pogled na Sodomu i Gomoru Pink street-a. Jao živote. Silazimo niže i ulazimo u opaku zonu. Hašiš, marihuana, speed, kokain, heroin žele ti dobrodošlicu odmah na ulazu, na tebi je samo da odabereš broj, sigurno ćeš pogriješiti. Policijsko vozilo u blizini nimalo ne ometa revne dilere u naumu zaraditi što više. Bircuz do bircuza, noćni barovi, preprodavači ruža, Samosa, peciva ili pak svjetlećih rajfova i naočala, ma baš svi su tu… a ne falimo ni mi…
Pink street, Lisbon
Dok naručujemo cugu, prilazi nam fratar iz Britanije u pratnji svinje, doktora i princeze. Ne, nisam potegnula za nekim od opijata s početka ulice! Riječ je o šarmantnoj ekipi iz UK-a koja proslavlja frendičin rođendan u zanimljivim kostimima. Sekić je tako pokušao bariti Isus (zli jezici ovog svijeta utihnite – true story), meni se nešto približavao Superman, a Copri nam je bila pod zaštitom Australaca i time nešto teža meta.
“E, ovaj Brett (Australac) je isti Vidaaaaa!” (Domagoj Vida) uvjeravala sam cure. Složile se mi, složili se oni nakon search-anja Google-a u potrazi za našim proslavljenim reprezentativcem. Sekić mu je još pridavala i sličnost s nekim likovima Gospodara prstenova, no u cilju otklanjanja negativnog konteksta, nećemo dublje o ovom.
Spava mi se, rekla je Sekić još davno. Spavalo mi se i samoj. Jedino je Copri odavala znakove “mogla bi još izdržati”. Mogli bi definitivno još – odavali su i naši prekooceanski frendići, ali ideju da nastavimo kod nas ipak smo odgodili za neki tamo drugi put… ili nikad…
Prepustile smo se Sekić i njezinom “follow me, please” na urnebesno smiješnom nepostojećem engleskom. Nakon što nas je prošetala portugalskim dijelom ulice, približila predio za Vikinge, Šveđane i Dance, Europu generalno ili pak samo pročitala natpise s okolnih zgrada, sasvim zadovoljno sjedamo u Uber i krećemo doma…
Baixa, Lisbon
Mmm bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop ba duba dop du.
-> ...s druge strane globusa... <- 