Prethodne postove pronađite u FEED-u bloga
Fes – Atena Afrike, Meka Zapada i dah srednjovjekovnog glamura
Buđenje kao izbor osobne aspiracije. Curama. Življenje po Murphyjevom zakonu. Meni. Iako sam se klela u to kako ne otvaram oči do podneva, probudila sam se 4 sata prije njega. Ok, što sad?! – razmišljala sam dohvaćajući mobitel s punjača. Continue reading
…prethodne postove potražite u post feed-u….
Merzouga – Fes (Prijevoz zvan čežnja ili Tamo na cesti ostao mi je ostao bubreg…)
“Madam, madam, wake, wake” – po nogama me dodirivao beduin.
“Tko si ti i gdje smo, što smo?!” – bila sam dezorijentirana.
“Jutro! Vreme je za polazak” – začula sam Marijin glas.
Aha…noć u pustinji! Kako smo s dine završile spavajući u šatoru nemam pojma, no upravo smo se tamo probudile. Sve osim Copri. Kasnije je dopuzala po pijesku tražeći svoje stvari po šatoru i objašnjavajući kako su ona i Jalesse cijelu noć provele na tepihu izvan kampa. Frizura joj je bila genijalna.
Ako nas pitate da li preporučujemo, odgovor je da. Da li tražimo da imate razumijevanja prema pijesku koji pokazuje snažnu tendenciju navirati vam u lice i sve privatne dijelove tijela, odgovor je opet da! Noći poput ovih, provedene usred pustinje, spavajući u pijesku daleko od civilizacije, jedinstvene su i sigurno ćete ih dovijeka pamtiti. Nerijetko i prepričavati.
Plan promatrati izlazak sunca u pustinji pokvarilo nam je oblačno nebo, pa smo tako (umjesto romantike) prednost dale pakiranju za povratak u civilizaciju.
Po završetku došetali smo do deva koje, baš kao ni mi, nisu pokazivale revnost za ikuda. Ne znamo tko se manje veselio ovoj sinergiji: mi (koji znamo da naš čeka poprilično neugodno drndanje do civilizacije) ili pak one (koje su znale koliko neprofesionalno poskakujemo na njihovim leđima).
“Marija je l’ beba na mjestu?” – viknule smo nakon 15 minuta s ruba karavane.
“Čini se da je, fajter je to!” – derala se natrag.
“Na starog!” – hvalio se Miloš ne ispuštajući svoju devu iz fokusa.
Nakon istih onih 45 minuta (koliko nam je do kampa trebalo dan ranije) vratili smo se u civilizaciju. Jučerašnjem nervoznom vodiču deva Hasanu – hvala Bogu (kojem god), nije bilo traga. Našem vozaču kombija je. Još jedna zahvala Svevišnjem na tome. Značajno nas je pogledao, davajući nam do znanja da misli na jučerašnji dogovor i naš alternativni prijevoz do Fesa.
Strpljivo je pričekao da stresemo pijesak sa sebe i obavimo organizirani doručak koji je čekao po povratku. Palačinke, med, kava ili čaj – tradicionalan i učestao doručak koji niti jedno jutro nije izostao. Osobno volim med, pa me nije naročito smetalo, al znam da je brojnima (uključujući i R) marokanska hrana već išla na uši.
Dok su se drugi ukrcavali u kombi za povratak u Marrakesh naše su se stvari istovarivale i čekale drugi, za Fes, već plaćeni put još u Marrakeshu, kada smo shvatili kako nas je agencija prevarila i jednostavno ne organizirala prijevoz. A mi to shvatili negdje usred Atlas gorja, zahvaljujući prijateljstvu s lokalnim vodičem Mohammedom, koji se drndao s nama u kombiju. Iako smo se činili poprilično cool, sigurna sam da je svatko u sebi mozgao o tome što nas čeka. Šutnju je prekinuo vozač gurajući nam mobitel u ruke.
– ” Take…Mohammed” – izgovorio nam je na nimalo dobrom engleskom.
Copri je primila mobitel i nekoliko puta ponovila ono „A-haaaam, ahaaaam., ahaaaamm!”, a za kraj samo OK. Štur razgovor nije nam dao naslutiti ništa konkretno.
„Plan je ovakav. Stvari selimo u ovaj kombi i on nas vozi u Fes. Putem stajemo po još jednog putnika i smanjit ćemo troškove. Čeka nas dug put. Hajdemo“ – preuzela je kapetansku palicu.
Ispratili smo kombi za Marrakesh, pokušali potaknuti razgovor s našim novim vozačem, no nije nam išlo. Koga briga, pomislili smo, sretni da je tu i krenuli na put. Nakon pola sata zaustavio se uz poprilično praznu cestu bez detaljnih (ili bilo kakvih) objašnjenja. Iskreno, u doba kada ISIL hara muslimanskim svijetom (nažalost i šire) sjediti u nepoznatom kombiju koji nije ni malo turistički, i to još nasred pustinje, i nije scenarij u kojem želite glavnu ulogu. Kad smo već bili vidno uzrujani, začuli smo zvuk vozila iza nas iz kojeg je potom izišao muškarac čije su nakošene oči ukazivale na dalekoistočno podrijetlo. Smotan, visok, simpatičan, jedva se sklupčao na prednje sjedalo uz vozača.
Osim uvodnog pozdrava slabo smo komunicirali. Niti s njim, a tek ponekad između sebe. Sparina, neudoban kombi, vozač ne raspoložen upaliti klimu – sjajna kombinacija za pitati se „koji vrag nam je se ovo trebalo?!?“. No, umjesto toga šutjeli smo…
Nakon nekoliko sati, usprkos gunđanju vozača kako za to nemamo vremena, stali smo na ručak. Oprosti, šefe, ali za hranu uvijek ima vremena. A potom ubaci u petu, upali klimu i prestani štedjeti gorivo, ne budi govno pa ćemo do Fesa možda i stići u ovom desetljeću.
Hranu smo brzo izbirali, a dok smo je čekali pozvali smo našeg suputnika da nam se pridruži. Razmišljao je, oklijevao, ali na kraju je ipak sramežljivo prišao. Upoznavali smo se nekoliko puta, no ime nismo zapamtili.
„Zvat ćemo te Hong Kong, lakše nam je” – ispričavali smo se u startu.
„Ok“ – složio se kratko.
Hong Kong je u Maroku sam. Putuje samostalno, u pratnji svog fotoaparata, i uživa u tome. Na putu je za Fes, a kasnije će još malo do sjevera Maroka. Baš kao i mi, komentirali smo. Kad smo se već poprilično opustili, naš vozač je i dalje bio napet kao puška. Sjeo je na trubu dozivajući nas pred prepunim restoranom. Od sramote, platili smo i ušli u kombi.
“Pa mi nismo ni na pola puta!“ – zgroženo je rekla R detektirajući nas na karti.
„Sad se s nama zezaš?“ – pogledao ju je Miloš.
„Nažalost ne!“ – pogledala ga je nazad.
„Miloše, ovo naše dete je fajter, al ovaj ga valja pošteno“ – javila se Marija s nečim što nitko nije želio čuti.
Vožnja je trajala… i trajala… i trajala…. A da se ne lažemo, krajolik je zaista bio lijep, sceničan, raznolik…planine, rijeke, palme, jezera… i cesta… duga cesta…i nas sedam u autu BEZ UPALJENE KLIME jer vozač štedi gorivo! Grrrrr….
Nakon 10tak sati vožnje stigli smo u Fes i zaputili se prema smještajima kroz ponovno uske, ali manje kaotične ulice tamošnjeg Souqa. Fes se na prvu činio drugačiji od Marrakesha. Decentniji, uglađeniji… iako po noći, kažu, znatno opasniji…
Lijevo, desno, gore, dolje i našli smo naš riad. Riad Dar Jannat imao je savršenu lokaciju, pitoreskan tradicionalni izgled, a pri bookingu još bolju cijenu. S doručkom uračunatim u cijenu, trokrevetnu sobu za 3 noći platili smo svega malo više od 100EUR-a. I dok smo se mi već poprilično smjestile – čavrljajući s domaćinom – na vratima se pojavio izbezumljeni Hong Kong objašnjavajući kako ga je taksist zeznuo, pokrao i ostavio na lokaciji koja nije bila ni blizu onoj koja mu je dana. Trebao je pomoć, a naš novi domaćin, bio je izrazito spreman uskočiti. Sve je ok, javio nam nakon avanture.
Odmorile smo kratko i krenule potražiti večeru. Vraćamo se brzo, a ujutro spavamo dugo – jednoglasno smo se složile. Prošetale smo – sada već ispražnjenim – ulicama Souqa. Naime, u Fesu s pojavom noći nestaje sve ono ludilo koje u Marrakeshu s istom tom noći tek dolazi. Fes nije pretjerano opasan grad kao što se priča, no švrljati okolo usred noći i nije najpametnija opcija. Vođene tom idejom prošetale smo do obližnjih Plavih vrata (vrata Bab Bou Jeloud), smjestile se na jedan od rooftop kafića s pogledom na nekoliko stoljeća unatrag.
Uvaljene u ovaj nestvarni ambijent komentirale smo dan iza nas.
„Zašto mi ne možemo putovati kao i svi normalni ljudi?“ – pitale smo se u šali.
„Pamet nije na cijeni“ – komentirala je Copri.
„Niti smo mi normalne!“ – vratila se na temu R.
I bila je u pravu. No čak i da jesmo, nakon ovakvog dana, sasvim sigurno poludjele bi!
Instagram profil @clickawaytogether
Tinghir – Dades Valley – Gorge of Todgha – Merzouga i temperatura VS avantura
„R, ovo ne izgleda dobro!” – komentirala je Copri moje bunilo uzrokovano temperaturom.
“A da se vratimo?!” – uplašila se i R.
“Ne kenjajte, nastavljamo!” – smirivala sam ih, iako svjesna da glavu s jastuka ne mogu pomaknuti.
Noć koju nitko nije spavao. Jutro koje ne priželjkujete. Nakon doze tableta, ustala sam na doručak sposobna ubaciti nešto u usta. Temperatura se konačno činila niža, no već sjedanjem u kombi i pomicanjem kazaljke na gasu kombija pomicala se i kazaljka na toplomjeru. Čim smo zamakli iza hotela brojala sam opet 40, usprkos jastučnici ukradenoj iz hotela natopljenoj vodom kao oblog.
Da sam postala glavna zanimacija razgovora u kombiju jasno je samo po sebi. No, briga ljudi u ovakvim trenucima znači.
“Dva brufena, odmah, i past će ti temperatura” – pojavila se Jalesse, koja je usput rečeno medicinska sestra i od tog trenutka referentna točka za mnoga naša pitanja povezana s ovim poljem.
Vozeći se Dades Valley – om ubrzo smo zastali u gradiću poznatom po “izradi” unikatnih tepiha. O ovoj izradi mogli bismo štošta reći, pogotovo nakon što smo identične tepihe viđali u prodaji na različitim souq – ovima Maroka. Ali ok, možda je tehnika “great minds think alike” u igri, pa tako različite osobe, na različitim mjestima (u različito vrijeme) u glavu dozovu identični vizual i eto sve je ovo istina. A možda su za sve krivi Židovi, masoni i Bin Laden…
“Gde ćemo sada da idemo?!” – pogledala nas je Marija kada nas je kombi iskrcao uz cestu tik do nedefinirane livade, koja se, za razliku od smeđolikog krajolika, zelenila.
„Welcome! Follow me!” – dodao je lokalac s turbanom na glavi.
“Ma, welcome, gde, brate?!” – u čudu ga je gledao Miloš.
“Now, we will make a tour throught our plantation to see wonderful plants!” – u ekstazi je nastavio lokalac.
“Ma, mani me travurde, kakva plantaža, jel’ ovaj poludeo. Pa vani je milijun stepeni?!” – sad je već glasno govorio Miloš, naš ambasador, s čijim smo se mišljenjem slagali svi.
Ipak hodali smo kao pačići po nedefiniranoj livadi buljeći u ništa i jedva čekali zaklon od sunca. Nakon pola sata dobili smo što smo tražili, a dodatno i puno toga što nismo. Razgledavanje manufakture tepiha, predavanje o izradi istih i navlakušu da kupimo čilim. Taman smo si razmišljali, ako može neki od 20×20 pa da ga lagano prebacimo preko pleća i pravac u pustinju.
No, ma kakvi, ne morate se cimati. Šipaju oni svugdje po svijetu, a platiti možete kako vam je volja. Dok god platite. Novci, sve valute svijeta, rate, zlato, djeca, bubrezi – primaju naknade u svim oblicima dokle god tržite. Zanimljivo, načini plaćanja u ovoj kolibici (jedva satkanoj od blata) brojniji su od onih u supreme elitnom Konzumu u centru moje metropole. Pa, eto, osim uživanja u tehnikama šivanja, opremanju kuće unikatnim oblozima, prilika je ovo za naučiti i nešto o ekonomiji. Ili jednostavno iskoristiti priliku i odmarati u ležećem položaju, nadajući se, kako će se (opet narasla) temperatura smilovati. Osobno, odabrala sam drugo.
The Todra Gorges bila je naša sljedeća destinacija, o kojoj ništa sarkastičnoj ne želimo, ne možemo i shodno tome nećemo napisati. Malo informative – Klanac Todra nalazi se na istočnoj strani Visokog Atlasa i jedna je od popularnih turističkih atrakcija u Maroku. Posljednjih 600 metara Todra klanca su najspektakularniji jer se kanjon sužava na ravnu stjenovitu stazu koja je široka samo 10 metara, na mjestima sa strmim i glatkim stijenama do 160 metara visokima. Također, ubraja se u 12 najljepših kanjona svijeta
Ukratko, vijugava strma cesta i impresivni kanjon obilježja su destinacije na kojoj možete penjati, planinariti, hodati ili pak sjediti tik uz potok koji teče podno klisura i uživati u pogledu. O penjanju smo maštale, planinarenju se veselile, šetnji razmišljale, hlađenje uz rijeku odabrale. Bila je ovo idealna prilika zadati udar temperaturi tijela, s obzirom na to da je voda iz planinskog potoka bila izrazito hladna.
Posljednje nije omelo brojne indijske turiste, koji su u potoku potražili osvježenje zalazeći u njega i dublje od gležnja. Zanimljivo, dosjetljivo i pomalo tehnički zahtjevno s obzirom na to da voda ovdje nije dublja od 30cm. No… Indijci… spretni su to akrobati…
Ručak u obližnjem restoranu, tagine i couscous po milijunti put u Maroku i nastavak prema pustinji. Nakon 2h slijedila je zadnja pauza prije ulaska dublje u pustinju i mjesta na kojem (barem do jutra) pozdravljamo vozača.
Merzouga, nakon 200km prevezenih taj dan po lokalnim zavojitim cestama.
“Jesi li sigurna da možeš?! – upitale su me cure.
“Nakon sveg ovog puta moram!” – uvjeravala sam ih.
“Ajde, Majče, pa preživet ćemo. Ti bolesna, ja trudna… smislit ćemo nešto…” – izrekla je Marija i prikrpila sve naše zabezeknute poglede na sebe.
Muk je prekinula sama.
“Devojke, što me gledate tako! Dogovorili smo putovanje, a tri dana prije puta doznala sam da sam trudna. Što smo trebali da učinimo?! Nismo ludi, a ni željni cimanja da ovo otkažemo. Avantura!”
Nije nas pretjerano smetalo. Samo smo je od tada smatrali još većom caricom.
“Ako dete preživi ovo, preživjet će sve” – dodala je vežući turban na glavi.
E, pa ako može ona, moram i ja – ponavljala sam si u glavi.
U to vrijeme cure su se skupile oko vozača koji je – demonstrirajući svoje vještine – koristeći naše marame vezao turbane na glave svakom iz grupe.
“You? Sure?” – pogledao me je kada je došao moj red.
Ajde, buraz veži to i ne pitaj puno – mrmljala sam u glavi.
Izgledali smo smiješno dok smo tako zamotani uzimali ruksake i nastavljali pješke prema mjestu gdje su nas TREBALE čekati deve. Kojih, eto, na istom tom mjestu nije bilo. Izazvalo je to popriličan bijes ionako neljubaznog lokalnog baje Hasana koji je trebao preuzeti brigu o nama. Umjesto toga preuzeo je bijes na nas i sve oko nas. Pod takvom dozom arogancije popustile su i deve i pojavile se odnikuda.
Jedan po jedan pentrali smo se, nakon podužeg čekanja, na njih. Usprkos tome što sam jahanje deva već probala nekoliko puta ni ovaj put nije mi bilo ugodno. Ta visina, gibanje, zvukovi, nepredvidiva čud nije nešto u čemu uživam. Naročito. Slično stajalište dijelili smo svi, no kada je karavana zagazila u pustinju nismo mogli ne smijati se jedan drugome. Nakon otprilike 45 minuta cruise – inga pustinjom, rasprave čija deva kaka, čija piški, čija se ljuti, koja je u pms-u stigli smo do beduinskog kampa gdje ćemo provesti sljedeća dva dana.
Stvari smo bubnuli u šatore, raštrkavši se po obližnjim dinama i uživajući u ambijentu. Temperatura je, u ovo popodnevno doba, postala poprilično ugodna, pijesak mek, boje predivne. Wow, preostalo nam je izustiti…
S pješćanih dina spustili smo se s posljednjim u nizu povika naših pustinjskih domaćina kojima su dozivali na večeru. Gladna, ili pak snižene temperature i vraćenog apetita, uživala sam u svakom grizu jela čiji smo recept već znale napamet. Cous – cous, povrće, piletina za mesojede…
Nakon večere nastavio se Fire show za okupljene i zvuci beduinske muzike. Mi smo se pak iskrale iz kampa na obližnju dinu, gdje su se prethodno smjestile Copri i Jalesse razglabajući ostatak večeri o životnom smislu, bitku i biću.
“Hej, vas dvoje, tražite nas ili bježite u nepoznato?” – viknule smo naslućujući siluetu Marije i Miloša u blizini.
“Tražili smo vas, ubi nas ona vrućina u šatoru! Primate nas?” – odgovorili su nam.
“Upadajte. Gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna!” – gužvali smo se na premaloj dekici usred nepreglednog pijeska iščekujući zvijezde koje na naše razočaranje, a vaše znanje, u noći punog mjeseca na nebo ne izlaze….
Marrakesh – Merzouga. Put u Saharu i egzotika koja košta
Kasna večera i rano ustajanje ne ide skupa – mumljale smo neispavane dok smo se u zoru pakirale za napustiti riad, spustiti na doručak, a nakon toga krenuti na trodnevnu avanturu u pustinju.
Ovo jutro Jozef nije ništa prepustio slučaju. Digao se na vrijeme i (za razilku od jutra prije) pripremio doručak. Mi se – pak – na vrijeme ovo jutro nismo digle pa smo u žurbi pograbile pripremljeno, platile smještaj, pozdravile se s njim i krenule prema Jemaa el-Fnaa na dogovoreni meeting point.
7:20h. Trg, kao i jutro prije, poprilično prazan. Osim kombija i pospanih ljudi koji su ovdje iz istog razloga kao i mi. Merzouga, pustinja, 3 dana – it is! Samo, za razliku od jučer, danas smo na trg stigle sa svom našom prtljagom. Jer nakon što ova avantura završi, ne vraćamo se u Marrakesh, već nastavljamo prema Fesu. Jednostavno i otprije dogovoreno… bar smo tako mislile…
Miloš i Marija bili su na dogovorenom randevu-u također. Stvari smo potrpali u kombije i zajedno s još 15-tak ljudi krenuli prema Atlas Mountain-u. Društvo u kombiju bilo je mladoliko – turisti, svak’ nalik jedan drugom osim jedne glasne, maramom zamotane i dreadlocksima ukrašene muške glave, čije je spretno baratanje arapskim davalo do znanja da jedan od nas – nije. Mohammed se smjestio tik do Copri, na stražnjem sjedalu kombija, u početku komunicirajući isključivo s vozačem.
Nakon otprilike sat i pol vremena poprilično brdovite vožnje prema Atlas-u odradili smo prvu pauzu. Kava, najavio je vozač, a Mohammed je dobacio kako je ovo super mjesto za nabaviti vode, u slučaju da to prije nismo učinili.
„Tko je on?“ – dobacili smo polušaptajući prema Copri (kao da nas netko na hrvatskom razumije).
„Nemam pojma, šutljiv je…“ – odgovorila nam je izlazeći iz kombija.
„Kafa, ljudi?“ – prekinuo nas je Miloš.
„Daj!!“ – dobacile smo u glas.
Ovdje smo upoznali i Jalesse, simpatičnu Amerikanku koja nam je u nekoliko kratkih rečenica objasnila kako putuje sama. Time nam je bacila udicu da o njoj u narednim danima želimo doznati više. Naše kratko čavrljanje prekinuo je vozač, najavivši pokret.
Sa svakim metrom više u nadmorskoj visini Mohammed je postajao glasniji, razgovoriljiviji…ukratko nam predstavljajući krajolik kojim prolazimo. Put od Marakeša do Sahare je dug. A vožnja i uspinjanje Atlasom poprilično scenično, kontradiktorno. Jedino što je stalno je činjenica da se krajolik konstantno mijenja. Baš kao i njegove boje – koje se prelijevaju od zelene, preko potpuno ogoljene smeđe.
Atlas (berberski: idurar n Vatlas, arapski جبال الأطلس) je planinski masiv u Sjevernoj Africi, koji se proteže se uz obale Atlantskog oceana i Sredozemnog mora u duljini od 2 500 km, preko država Maroko, Alžir i Tunis. Najviši vrh Atlasa – Džabal Tubkal i visok je 4 167 metara. Atlas je svojevrsna tampon zona dva nespojiva dijela – razdvaja Mediteran od Saharske pustinje. Njega, kruže priče, naseljuju isključivo Berberi.
Kao strastvene planinarke R i ja buljile smo kroz prozor, razglabajući o tome kako bi bilo lijepo planinariti ovuda. U naš razgovor ubacio se i Mohammed objašnjavajući nam kako se na planinarenje ovim putem odlučuje gotovo svake godine, a zajedno s ekipom, na ovim je planinama dočekao brojne Nove godine.
„A cuga?!“ – pitale smo automatski zaboravljajućida se nalazimo u Muslimanskoj državi.
„Jao, sorry!“ – ispričale smo se kad su se vijuge upalile.
„Haha… sve je cool”, smijao se. “I mi pijemo. A cugu onda nosimo sa sobom!“
„Zezaš?“ – dodala je R.
„Niti najmanje!“ – nasmijao se.
Vozeći se gorjem, povremeno smo stajali, diveći se panoramskim pogledima. Nakon skučenog, zagušljivog zraka Marrakesha, vidjeti prostranstva – potpuno drugačije prirode – bilo je tako oslobađajuće.
„Znate li kako je Atlas dobio ime?“ – prišao nam je Mohammed dok smo obavljali fotkanje.
„Tko će prije priznati da nemamo pojma“ – pogledavali smo se.
„Tell“ – ohrabrila se Copri.
E pa za nas, a možda i vas, masiv je ime dobio po divu Atlasu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod. A davno se vjerovalo da predstavlja zapadnu granicu svijeta. S današnjom mudrosti pozvale bi se na Cabo da Roca… no lako je sada biti pametan!
Nakon poprilično začepljenih ušiju, kilometara i kilometara vožnje uzvodno, naš je vozač konačno promijenio kurs i dao nam naslutiti kako smo započeli spuštanje. U ovom trenutku već smo se poprilično skompali s Mohammedom. A onda je postavio sudbonosno pitanje: Koji nam je plan putovanja?
Iznijeli smo ga. Mohammed nas je čudno gledao. Bio je zbunjen. Put u pustinju bio mu je jasan. Nastavak u Fes i nije. Objašnjavali smo mu da smo sve dogovorile s agencijom, ali nas je i dalje gledao u nevjerici.
„Nitko ne nastavlja prema Fesu“ – priopćio nam je nakon podužeg razgovora s vozačem.
„Nemoguće“ – tvrdili smo, pa sve smo nekoliko puta potvrdili s agencijom prije nego smo platili.
„Pustite me da još jednom provjerim…“ – ustao se Mohammed i ponovno otišao do vozača, privukavši pažnju polovice naših suputnika u kombiju.
„Što se događa, devojke?“ – upitao nas je i Miloš, a Marija nagnula glavu da i ona čuje odgovor.
„Nismo sigurne“ – odgovorile smo kratko.
„Mislim da su vas nasamarili. Provjerili smo nekoliko puta. Nitko ne zna ništa o putnicima koji nastavljaju za Fes, niti je prijevoz osiguran. Nažalost, niste izolirani slučaj. Događalo se već…“ – priopćio nam je Mohammed, usput otkrivši da je i sam turistički vodič. Ovog puta putuje neslužbeno u pokušaju da dođe do kuće koja se nalazi na našoj ruti zbog nedavne obiteljske tragedije.
Da prevare u Maroku postoje, znali smo odavno. No, da će se dogoditi nama, iskreno, nismo imali ni u peti. Pa nama, iskusnim putnicima, koji svaku odluku toliko puta pretresu.
„Može se dogoditi svakome! Nemojte se kriviti i pustite me da vam pomognem!“ – smirivao nas je Mohammed.
Dok s jedne strane pokušavate prokleti narod koji vas vara, s druge strane gledate jednog od njih koji (bez ikakve potrebe da to učini) pokušava pomoći. Osim nas, i Mohammed je bio razočaran situacijom, otvorivši se pred cijelim kombijem (koji je sada buljio isključivo u njega). Situacije poput ovih otjerale su ga svojevremeno iz Maroka, priznao je. Živio je po različitim dijelovima svijeta, zadržavajući se duže u Engleskoj i nešto malo kraće u Švicarskoj. Savršen engleski sada je bila činjenica razumljiva sama po sebi. Ipak, branio je svoj narod, uvjeravajući nas da doista nisu svi prevaranti. Realno, mogli smo to razumijeti. Subjektivno, htjeli smo izlaz.
Mohammed nas je zamolio da uživamo na putu pred nama, a da će nam on za to vrijeme pokušati pronaći prijevoz do Fesa. I uspio je, no nas je to koštalo još trećine cijene koju smo već platili za odlazak tamo. Logično, u pustinji ne možemo ostati, prijevoz trebamo i nemamo prostora buniti se.
Ova situacija skrenula nam je pažnju s ceste i gotovo da nismo ni primijetili kako smo stigli u Ouarzazate – gradić popularno nazvan „Vrata pustinje“. Specifične arhitekture, centar je južnog Maroka, ujedno i mjesto koje privlači brojne turiste na putu do Sahare. Ouarzazate se velikim dijelom sastoji od utvrda zvanih kasbah, od kojih se one najbolje očuvane nalaze u utvrđenom gradu Ait Ben Haddou. Ait Ben Haddou naveliko je poznat filmski “studio“ Afrike. Sjećate se Asterixa i Obelixa? Gledali se Gladijatora? Svjesni ste da Game of Thrones nisu snimani samo u Hrvatskoj? I tko još ne zna za film Princ od Perzije? E pa priča je jednostavna – očaravajući izgled Ait Ben Haddou, a i prizori pustinje s njega – poslužili su kao scena za nabrojane i mnoge druge poznate filmove.
Da je lijepo, lijepo je! Da je vruće, VRUĆE je!! I usprkos šeširima, vodi, privremenim zaklonima, nismo mogli ne misliti o tome da po zvizdanu šetamo pustinjom. Fokus s vremena, znoja i vrućine, skretao nam je povremeno vodič koji nas je na destinaciji dočekao, vodeći nas (za 2 EURA) kroz i otkrivajući nam ovaj nestvarni grad koji čine kuće izgrađene od cigle, blata i slame. Smijali smo se forama uspinjući se poprilično visoko u grad, slušali tajne i povijest mjesta, a s vrha kule (do kojeg smo konačno stigli) uživali u čarobnom pogledu na sve te male neobične kućice u kojima ljudi još danas žive.
„Tko je gladan?“ – pitao je vodič.
„Faco, nađi nekog tko to nije!“ – mrmljala sam u sebi.
„Hlad!“ – uzviknula je Copri.
„Glad!“ – za njom se pročula i Marija.
Ručak nas je čekao u restoranu nedaleko ove atrakcije. Jednostavno, pomislili bi. Ali ne i za nas tri koje smo zastale na štandovima uz Ait Ben Haddou škicajući prikladnu odjeću za pustinju. Praznih ruku i još praznijeg želudca krenuli smo prema grupi i shvatile da smo ih izgubile. Vrludale smo restoranima u blizini u potrazi za njima kada se od nekud pojavio Mohammed i zaustavio našu agoniju.
„Ako je ovdje ovako vruće, što nas tek čeka dalje?!“ – zapitala se R dok smo birale hranu s menu-a.
„Tko preživi pričat će!“ – smijala sam se.
„Ti bi mogla ne preživjeti, crvena si kao paprika“ – komentirala je moj izgled Copri.
„Bome jesi“ – komentirali su i Marija i Miloš.
„Shit“ – komentirala sam i sama, pogledavši se u kameru mobitela.
Nakon ručka zaputili smo se dalje u pustinju nastavljajući naše čavrljanje s Mohammedom.
„Uskoro ću vas pozdraviti, brzo izlazim. Broj vozača za Fes imate, čekat će vas na povratku iz pustinje, odakle vi idete s njim, a ostatak se vraća za Marrakesh. Vozač će vam pomoći, obećao je!“ – uvjeravao nas je ovaj krezubi, ali karizmatični Arap.
Mohammeda smo ispratili uz veliku zahvalu na svemu (razmjenjujući kontakte za sve one just in case slučajeve ako nešto pođe po krivu), a bez njega nastavili put prema Boumalne Dades kroz Valley of the Roses prije nego smo stigli u hotel smješten u Tinghiru.
“Krepana sam!” – komentirala je Copri izvlačeći koferčine iz kombija.
“Krevet!” – složila se R.
“Devojke, sve može, ali prvo večera”.
Krepani smo bili svi. Kako i ne bi, 350km u jednom danu bilo je iza nas, a tek nešto neznatno manje toliko ispred nas, na putu do Merzouge.
Hotel u Tinghiru, realno, daleko je od hotelskog smještaja, a galaksijama daleko od 4 zvjezdica s kojima se hvale. No, služit će kao prenoćište i mjesto za odmor, od cjelodnevnog drnadanja.
” Mislim da moram u sobu…” – tiho sam prokomentirala R kad je večera (uključena u cijenu izleta) bila na stolu.
“Je l’ sve ok?!?” – gledale su me cure.
“Bojim se da ne…” – odgovorila sam i nestala u sobu.
Mrzim kada sam u pravu. Temperatura 40C, groznica, mučnina – taman savršene predispozicije za dvodnevni odlazak duboku u pustinju – u kojoj, ako zapne, pomoći nema…
-> ...s druge strane globusa... <- 