Essaouira – topla dobrodošlica hladnog Atlantika
“Ovaj lik spava nasred blagovaone, a doručka nigdje” – dočekala nas je Copri u prizemlju riada.
“Zezaš?!” – komentirale smo sasvim nepotrebno buljeći u noge koje su virile kroz odškrinuta vrata jednog predjela atrija.
“Jučer je nešto spomenuo da se poslužimo same” – sjetila se R i dozvala nešto slično tome i u naša sjećanja.
Ušle smo u kuhinju, osjećajući se kao doma. Iz frižidera smo povadile ono što nam se jelo, zaobišle ono što nije i taman kad smo prizalogajile pojavio se uspavani ljepotan zbunjeno zureći u naš stol. U maniri Nicka Praskatona otkrile smo da se domaćin i ne sjeća jasno uputa koje je sam dao, al sinoć se ružilo (opravdavao se), pa moguće da je to izjavio. No, doručak (često jednoličan – kruh, namaz, pekmez, palačinke, voće i kava) poslužuje se od strane riada. Ok, šefe, lekciju smo usvojile, no drži se lekcije i sam!
Oko 7:30, spakirane za izlet, žurile smo prema Jemaa el-Fnaa odakle se planirao početak pokreta u Essaouiru. Trg i žilu kucavicu Marrakesh-a kojeg predvečer okupira horda domaćih i turista ovo su jutro preplavili kombiji spremni za razna putovanja. Bilo je pravo osvježenje vidjeti ga u ovom ruhu, usprkos brojnim vozilima, i dalje praznog. Bilo je također lijepo, za promjenu, od prve uočiti i Mariju i Miloša. Ok, na broju smo, krećemo.
Ispričali smo im našu sagu od doručka, a oni nama da svoj gotovo nisu ni dočekali jer je gazdarici njihova riada zakazano vrijeme bilo prerano. Putem su zgrabili neku hranu, ali i dalje su bili gladni. Počastit ćemo se u Essaouiri, obećali smo si!
Jednodnevni izlet u Essaouiru platile smo zaista malo. Jedva 12EUR, s obzirom na količinu i dodatno bukiran izlet u pustinju s istim operaterom. Uskočili smo u kombi, u koji je s nama stalo još svega nekoliko ljudi, i zaputili se prema obali uz kraća najavljena stajanja.
Cesta do Essaouire sasvim je pristojna, prostrana, s nepreglednim vidicima na nešto ili pak ništa. Svejedno, pratili smo krajolik i opreznu vožnju vozača zbog čestih presretanja policije.
Vožnja će trajati oko 4h uz dva zaustavljanja, odgovorio je vozač na naš upit. Može li to brže? Svakako, kilometraža nije velika (cca 180km)! Koliko brže? Onoliko koliko novaca imate za uručiti policiji kad primijeti vaše šumaherske aspiracije. Dakle, zaključak, 4h sasvim je ok! Znamo pare potrošiti i drugačije.
Nakon otprilke 2,5h izbacio žmigavac, grubo skrenuo u desno i prenuo nas iz kunjanja.
„Čini se da stajemo?“ – trknula sam R.
„Gdje točno!“ – probudila se i Copri.
„Pred nekom mamiparom sigurno…“ – komentirala sam na glas.
„Bilo gde, ubi me ovo sedalo!“ – dobacio je Miloš.
„Jao lepo, bit će da je prodavnica argana!“ – Marija, veseli duh našega balkan klana veselila se obilasku.
I bi argan. I ne samo jedan. Prema prethodnim internim dogovorima vozači svakog organiziranog turističkoog prijevoza, prije Essaouire staju u jednom od udruženja berberskih žena gdje se obrađuje argan i prave proizvodi od njega. Ničega tu ne fali, ljubazne domaćice čekaju vas već pred zatvorenim vratima vozila (vjerojatno spremne nekoga izvući od tamo u slučaju da se protivi izaći samostalno (ok, malo pretjerujem, ali kužite). Uvode vas u svoj prostor gdje imate prilike vidjeti baš svaki dio proizvodnog procesa i PROBATI nešto, ako vam je drago. Stoički smo odmjerile svaku radnu jedinicu smješkajući se ženama i primajući nazad njihov smješak.
Ako vas zanimaju ovakve stvari neće vam biti dosadno, a ako ste… pomalo poput nas složit ćete se s Milošem i pitanjem „koliko još ima da budemo tu?“ Šteta što nije uspio završiti misao prije nego ga je Marija lupila po ruci, ali iskreno, isti smo odgovor čekali svi.
Naravno, svaka ljubaznost ima cijenu. Nakon razgledavanja, pozvani ste u prodajni dio manufakture gdje su vaši dirhami jedva čekani. Osobno volimo argan (hello, pa žene smo), no nepuna dva dana bila su dovoljna da zaključimo kako su cijene ovdje prenapuhane. Ok, možda su kvalitetom proizvodi najbolji (a mi to nikad nećemo saznati), no i dalje ne bi preporučili tržiti na ovakvim mjestima. Imat ćete prilike.
Nakon 45minuta sjeli smo u kombi i krenuli dalje.
„Jel sad taj vaš grad?“ – pitao je Miloš.
„Strpi se Miloše“ – zezale smo ga i mi –„Prvo koze!“
„Jao, da!“ – sjetila se i Copri.
I onda, tik do Essaouire stale smo pred to tako hvaljeno mjesto uz samu cestu. Ma nije to mjesto. To je drvo. I koze na njemu! Doslovno! Nema tu opisa, pa ga nemojte ni očekivati. Koze poslagane na drvo, koje „kao“ beru argan pa jedu pa kakaju i tako nešto ide ta priča. Ok, možda sam proces pomiješala s procesom proizvodnje Luwak kave na Baliju (gdje životinje jedu kavu pa kakaju), no sigurna sam da ima neke poveznice argana i probavnog sustava kozica. Ako slučajno ovaj dio ne čitate, znate da je Copri skužila da sam napisala totalnu glupost i samo deletala pola teksta.

Slikati koze je zabranjeno. Osim ako platite. Onda se legislativa mijenja. Tada ništa nije sveto. Mi, eto cicije, nismo ništa platili, ali smo video snimili. Sigurno je u highlightu na Instagramu pa bacite pogled. Okinuli smo i nekoliko fotki krepavajući od smijeha, a točno u trenutku kada nas je seljanin skužio uskočili smo u kombi koji je taman kretao dalje.

Kroz sljedećih pola sata došli smo do Essaouire. Konačno, rekli su m(nog)i.
Na prvi pogled Essaouira je bila totalna suprotnost Marrakeshu. I na drugi. Te svaki sljedeći. Za razliku od Marrakesha poznatog pod nazivom „Crveni grad“ ovdje je sve djelovalo tako bijelo. I plavo, sa suprotne strane ulice na kojoj se u nedogled rasprostinjao Atlantik, plaža, surferi, ribari, zastave i galebovi.
Iz kombija je već bilo pravo osvježenje vidjeti nešto ovako. Ipak, pravom osvježenju svjedočili smo odmah po izlasku iz njega. Od tada, pa sve do ponovnog ulaska u isti. Glavna razlika između ova dva grada nije bila samo boja. Veća je bila temperatura. Na koju se nimalo nismo pripremili. Naime, maksimalna temperatura u Essaouiri, gradu pod snažnim utjecajem Atlantika, je svega 20-tak stupnjeva.

Vozač nas je ispratio na parkingu uz plažu s uputama kako se na istom mjestu vidimo oko 16h. Tako brzo?! – pomislili smo, ni ne sluteći koliko ćemo jedva čekati zaklon od vjetra i potencijalno grijanje u kombiju na putu natrag za Marrakesh. Grijanje? U srpnju? U pustinji? OH YEAH…
Prvi stop – logično – bila je plaža, pogled na plavetnilo i spot za zajedničku fotku.

“Ovdje mnogo puše!” – komentirala je Marija
” A tek će da nas propuše” – znali smo svi.
Nakon kratkog zaustavljanja uz obalu zaputili smo se prema medini. Ono što obilježava ovaj grad visoke su utvrde i citadela. Utvrđeni stari grad Essaouira dio je UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine. U usporedbi s Marrakesh-om (i njegovim nepreglednim labirintima) ovaj gradić sasvim je friendly za snalaženje.

Jesmo li pokupili neku kartu grada, ili smo vrludali uz offline kartu na mobitelu ne mogu se sjetiti, no problema (osim s vjetrom) nismo imali. Osim visokih bedema grada pažnju su nam privukli šareni tepisi koji su na bedemima visili za prodaju. Nismo ih kupili, ali su poslužili kao perfect background za fotkanje, na koje nitko nije ostao imun.

Nakon photosession – a uputili smo se dublje u grad naišavši na još jedan souq, koji je za razliku od Marrakesh-a bio pregledniji, prodavači manje iritantni, a cijene daleko više. Tržile nismo mnogo… poneki magnet, marama, grickalice za gladan želudac! S navalama vjetra opako smo razmišljale i investirati u zimske jakne, no premali prostor u koferima nije davao dozvolu! Ok, durat ćemo!
Ekipu iz Srbije privremeno smo ispustile iz videokruga, uz dogovor o zajedničkom ručku. S curama dogovor nije bio izgubiti se međusobno, no to smo tu i tamo uspjele. Ipak, potraga je okončana uspješno kao i susret sa srpskim dijelom ekipe. Gladni, tražili smo izlaz iz ovog stanja. Hrane u Essaouiri ima na svakom čošku, baš kao i u Marrakeshu, no kako odabrati najbolje pitali smo ipak Tripadvisor. Imali smo pokušaje baciti se u istraživanje nepoznatih restorana sami, no kada smo, nasamareni ušli u jedan čije su tavanske prostorije neodoljivo podsjećale na uvod nekog opasnog krimića odustali smo od te ideje.
„Ovaj izgleda cool. A i nije daleko.“ – pokazala je R na mobitelu i potrošila zadnje megabajte na internetu koji smo neuspješno nadopunjavale koristeći lokalnu sim karticu.
„Imaju li ribe?“ – pitali smo je znajući da je Essaouira po njoj naveliko poznata.
„Mislim da imaju svašta!“ – kratko nam je odgovorila.
„Neka imaju sunca“ – dodala je Corpi.
The Hungry Nomad uistinu je nudio svašta. Za sunce smo se pobrinuli sami, povlačeći stolove prema osunčanom dijelu trga na kojem se nalazi. Gotovo svi, odlučili smo probati neki riblji specijalitet, a slično se skoro odlučila i Copry, jedina vegetarijanka među nama. Hranu smo čekali dugo, pogledavajući na sat, a razmišljajući o skorašnjem povratku u Marrakesh. Kad je došla, više nitko nije razmišljao. Niti naročito pričao. Fokusirali smo se na tanjure tu i tamo izgovarajući mmmmmm…


„Ekipa, prošlo je 3!“ – na vrijeme za polazak podsjetio je Miloš.
„Hajde da platimo pa da bežimo?!“ – složila se Marija.
Tako je i bilo. Zadnji griz u usta, novac na sunce, napojnica uličnim sviračima i bili smo spremni za trk do kombija. Tu i tamo bacali smo pogled na ulice medine. Na promenadi nismo odolile probati – po prvi put u životu – sok od bambusa. Zanimljiv okus, pa ako vas put nanese… Posljednji pozdravil citadeli, zahvala gradu kojem se posjetama zahvaljivao svojevremeno i Jimi Hendrix, i veselo uletavanje u kombi, skrivanje se od vjetra i konstantnih đeparoša na parkingu uz luku.
Stigavši u Marrakesh, za razliku od onog hladnog, ovdje nas je dočekao topli, sparan vjetar. Lagale bi kad bi rekle kako smo se bunile. Barem prvih nekoliko minuta. Jemaa el-Fnaa sada je već poprimila svoj „krkljanac“ look. Miloša i Mariju ispratili smo još ranije, no cure sam (ponovno) na trgu – u gužvi – gubila. Jedva smo se probile do riada, no pred ulazom bile smo sve tri.
Ulaskom unutra bilo nas je 4. Pridružio nam se i domaćin kojem smo uljudno objasnile kako žurimo u sobu, spremiti stvari, a pomalo i sebe, i izaći, sada zadnju večer, na ulice Marrakesha.
„Don’t drink too much“ – mahao nam je naizlasku.
„We couldn’t. Even if we want to. Haram“ – mahala sam i ja njemu. Ovo će me koštati…
Usprkos obilnom ručku razmišljale smo nešto prigristi za večeru. I to kasnu. Uhvatile smo malo hipstersko mjesto nedaleko Souqa i s još nekolicinom (ne baš tako tipičnih) turista pojele večeru. Usput smo upoznali Francuza, koji se u Marrakesh godinama vraća. Pričao nam je svašta, a ono što nam se nekako urezalo bilo je da u ovom restoranu voće baš kao i salate (koje smo do sada zbog bakterija izbjegavale) možemo bez straha jesti. Shvatile smo ga doslovno i naručile salatu od koje bi nam bilo muka i da smo je na doma napravile. Samo što takvog mixa – voća, povrća, jaja, sira, kruha, neidentificiranih objekata, kod nas, a ni šire, zasigurno nema.


Prije povratka u riad stale smo na tržnicu kupujući zalihe suhog voća i orašastih plodova za sutrašnji put u pustinju. Biti ovdje, a ne kušati njihove bademe je grijeh. Zakonom propisan. Ako i nije, trebao bi biti. Najbolji orašidi koje smo do sada probali. To je ujedno bila i posljednja stanica prije povratka u riad.

A na ulazu u njega scenarij poprilično sličan. Nas 3 i on. Sjele smo malo, namakajući noge u bazenu, kojeg po pravo nismo ni probale. I dok smo se mi smjestile, Jozef je otrčao. Nismo mnogo razumjele, ali su stvari bile jasnije kada se kroz 20-tak minuta vratio s bocom vina zamotanom u papirnatu vrećicu.
„Sereš!“ – komentirala sam R, dok je Copri već otišla u sobu.
„For you“ – ponudio mi je u ruke.
Nismo odbile čašu, iako smo kroz smješak zamišljale o prestupima koje radimo u ovoj, ipak muslimanskoj državi. Naš ukučanin to nije doživljavao kao veliki problem, što je i objašnjavalo njegovo, sad već uzastopno čudnjikavo ponašanje u kasne sate. No, kome se ne omakne.

Osim vina, Jozef je ponudio još mnogo toga, a kada je na red došao i brak znale smo da je vrijeme za fajrunt.
Brak je mrak, faco, da ne bude zavrzlame, no ipak za neke naivnije i pomalo mlađe dame!
…Instagram HIGHLIGHT sa svim videima i slikama…

















