…ako ste propustili PART 01…
DAY 2 Tko još odabire Križni put za rođendan i hvala ti što jesi!
Kašalj iz hodnika hostela u 6 ujutro, kašalj u 7, 8, 9… jutro kakvom se ne veseliš. Kako je moguće da još traje, a netko već nije umro od toga? “Budite se, zovite Dr. House-a, ekipu ER-a, protagoniste Uvoda u Anatomiju (ili bar onog zgodnog Shepherda) zagrcnut ću se i sama), ekipu Naše male klinike“ – promrljah zatvorenih očiju. Muk u sobi… „O, shit pa nije valjda i njih poharalo?!?!“ – otvorila sam oči i pogledala prema krevetima u kojima su Copri i Sekić nesmetano sanjale snovima pravednika i još uvijek odavale znakove života.
Činjenica je kako njih dvije ne želite zaposliti kao noćne čuvare prostora u kojima čuvate najveće materijalno bogatstvo. Kao prvo, teško da izdrže noć, no i sama ne bih ostala budna pa neka to ne bude tema, a kada zaspu… ne, ne, vratimo se na ono prije nego zaspu…
Spremanje na počinak otprilike je istovjetan visinskim pripremama najpoznatijih adrenalista prije odlaska na daleke ekspedicije. Zaključavaju se vrata, zatvaraju prozori, spuštaju rolete, navlače zavjese (iznova i iznova dok nije znanstveno utvrđeno da ni jedna zraka svjetlosti samovoljno ne može doprijeti unutra – nikada), gasi se ton na mobitelu, ubacuju čepići za uši. Sigurno je sigurno, utvrđuju završnim činom i stavljanjem poveza za oči. Pozvala bih vas da cijelu proceduru usvojite kroz tutorijal youtube-a, no prekompleksno je to i za snimiti.
I iako me sve to najčešće poprilično nasmijava, povremeno živcira, od svih mogućih emocija ovo sam jutro bila – ljubomorna. Luzer!
Diži se, s užitkom sam protresla Copri. Ajmo…
Slušalice u uši, meditacija i razrada ideje o CLICK AWAY together u um… Sat vremena poslije, osim što smo zatekli Sekić u polusjedećem položaju, gotovo se ništa nije ni promijenilo. A i kašalj je i dalje tu… damn! Zovite pulmologiju poboguuu…
„Sekić, rođendan ti je. Što želiš raditi?“
„Idemo do Cristo Rei spomenika“ – ispalila je. „Ma nemoj me… pa nisam na hodočašću, mani Isuseka“, progunđala sam. „Uostalom, znaš, mi nismo vjernice“ – nabacila je Copri.
„Ne kenjajte, pitale ste. To hoću i točka.“
Eto ti kad nekom hoćeš ugoditi – vrtjelo se nama dvjema po glavama. Ali ajde, rođendan je rođendan, želja je želja, a bonus kod onog gore nije na odmet.
Susjed i dalje kašlje…
Obukle smo najtoplije što imamo – čitajte kratke traperice – i punog želuca krenule na križni put. Prva kapelica u koju smo stale bila je H&M, gdje je jedino ona koja nije ništa ni tražila potrošila pare. Coprina fobija od hladnoće mogla bi biti tema jednog sasvim novog bloga (ili predmet grane medicine), pa me njena radnja nije iznenadila. Izgled kupljene majice (roza GIRL BOSS) pomalo… no…
Sekić je tek naknadno pobjedonosno išetala s nekim komadićkom tkanine koji nam je ponosno predstavila kao spas od vjetra i trakom za glavu. Sama nisam našla što sam tražila, ali nisam ni znala što tražim pa sam prkosno izašla van. Oooo, kako ću zažaliti…
Sljedeća stanica našeg svetog puta je Cais do Sodré (trajektno pristanište) gdje s još hrpom ushićenih vjernika kupujemo kartu za mjesto koje ni dan danas ne možemo izgovoriti – Cacilhas. Točno razumijem mindset prodavača karata dok se mi turisti trudimo točno izgovoriti ovu riječ dok kupujemo karte (majmun, majmun, još jedan, pa opet majmun…). Mjesto je Činčilas – rekla je Copri – pa eto, činčile it is!
Trajekt je došao na vrijeme. Po ulasku u njega pronio se zvuk glasnog kašlja i šlajma. Guess what?!?! Da, da, naš susjed… Nevjerojatno, srele smo ga i na putu natrag, bez obzira što smo se zadržale stvarno dugo, trajekti su česti i mogli smo se omašiti milijun puta (baš kao što smo omašile, čini se, i sve zgođušne dečke), ali ne… o čem bih sad pisala da nismo?!
Omašile smo i lokalni bus do spomenika, ali ne i dosadnog vozača tuk tuka koji nam je uvalio vožnju do gore za sitne pare (svaka 2 EUR u odnosu na bus koji je 1,5 EUR i treba ga čekati pol sata na suncu). On uporan, mi nestrpljive, bračni par slovenaca kao dodatni bonus na priču i eto formule kako izgubiti bubreg na zavojitim i brdovitim cestama do Njegovog Veličanstva. Ideja mi je bivala sve draža. Jok! Tu negdje nastala je i prva snimka našeg putovanju koja će poslužiti kao uvod u brojne storije skladištene pod portugalski Instagramski OLA highlight.
A onda… jeste li se ikada pokakali sami sebi u usta?! Pa eto, Copri i ja jesmo kad smo vidjele pogled na grad, rijeku i Ponte 25 de Abril… tamo smo sigurno napravile jedne od boljih slika ovog puta. Kristom se nismo mnogo bavile (Copri i ja), ali nije ni on nama… pa rispekt s udaljenosti… Sekić smo nakratko prepustile Njemu i znale smo da je u dobrim rukama.
A potom busom natrag u luku gdje smo se još po dolasku polakomile na netom pred nama ispečene sardine! Sardine, batat (koji to nije, već običan krumpir) i vino – 5/6 EUR. Ali, pazite se onih predjela koji samo niknu na stolu, ako niste spremni platiti, zahvalite se na finjaka i zamolite da odnesu. Najele smo se pošteno, popile i malo više od toga, a potom nazad sretne do Cais do Sodré.
Večer smo provele u Alfami, gubeći se po strmim uličicama, zavirujući u male kafiće, pripremajući zasjede poznatom tramvaju 28 (uspješno) i plešući po trgovima. Destinacija je bila Castelo Sao Jorge (Sao Jorge Castle), u koji na kraju ipak nismo ušle (zbog gužve i zapravo bez razloga, ali je Sekić to odradila zadnji dan i tvrdila da je divno). Dakle, ne bit lijeni – pričekajte, platite i uživajte u zalasku sunca nad gradom.
Tu noć smo, umjesto ulaska na zidine, vrludale vidikovcima, prošetale žilom kucavicom Lisabona i smjestile se u malom park-kafiću blizu Rossia sa živom glazbom. Dečki su bili fenomenalni, baš kao i sangria te WI-FI koji je poslužio za upload komičnih situacija u kojima smo se našle i pokoji #clickawaytogether, a kad nam se pridružio ostatak hrvatske ekipe sa Sarine strane uživancija je potrajala.
Zahvaljujemo Megi i dečkima na hrpi super savjeta za put u Sintru koja je bila sutra na redu. Kad smo već kod toga što je na redu, možemo i o onome što je u redu, a to je ići spavati jer ustanak rano ne mazi nikoga. Pogotovo ne mamurne ljude. Još jednom Uber, ušuljavanje u hotel, pusa Sekić na super ideji za planiranje dana i sklapanje oči.
Tko odabire križni put za rođendan? Onaj tko zna što čeka na kraju. Amen.
-> ...s druge strane globusa... <- 