DAY 09 Two legs, ten toes – prevara iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta
Kad bi postojala samo jedna stvar koju bih na putovanjima promijenila bila bi melankolija posljednjega dana. Slažete li se? Gdjegod putovali, kada god se vraćali postoji, taj jedan dan kada nešto morate… A ako nešto želimo na putovanjima, to je da se ništa ne mora. No, ovaj dan ne moli, ne surađuje, ne pregovara…
„Mrzim spremanje!“ – progovorila je Copri o onome što je svaka šutjela.
„Tko će ovo popakirati?!“ – Anchy se iz ležećeg položaja nagnula prema koferu.
„Tko će opet preživjeti Dohu?“ – gunđala sam i prekrila glavu jastukom.
Sredio sam check out popodne, javio je u grupni chat Mladen i time nam dao prostora da još neko vrijeme ne mislimo na pakiranje. Umjesto toga, dogovarale smo prijevoz iz Beograda prema Zagrebu, mršteći se na svaku pomisao o temperaturi koja nas čeka doma.
Razmišljanje o pakiranju na kraju je ispalo duže nego ono samo. Pobacale smo stvari u kofere, izdvojile one koje nam za dan/putovanje još trebaju i spustile se, sad već ritualno, na doručak.
„Ne zaboravite Hrvate!“ – podsjetila nas je Copri u liftu na ekipu koja s kombijem iz Beograda prema kući putuje s nama. Uhvatile smo ih na doručku, provjerili rezervacije, napunile tanjure, potom i želuce i razmišljale o tome što želimo raditi kroz dan, prije nego krenemo na aerodrom.
„Suveniri?“ – spomenula je Anchy.
„Valjalo bi!“ – odgovorile smo.
S riznicom putovanja (koja sad već imamo iza sebe) odabrati suvenire postaje sve teže. Svaki od njih nalik je onom s prethodnog putovanja i doista se trudimo kupiti nešto čemu ćemo mi, ili oni kojima poklanjamo, posvetiti pažnju i u neke druge dane, a ne samo one kada s njih brišemo prašinu.
„Idem švrljati uličicama u potrazi za pravom Kutom!“ – po završetku shoppinga rekla nam je Anchy.
Nije iznenađenje da Anchy voli sama nestati u nepoznato, otkrivajući urbanizam i skrivene kutke grada u kojem se nalazimo. Arhitektica je, naposljetku, a njima je to slično. S druge pak strane, Copri i ja manje poznajemo armaturu, pa takve izlete ne bookiramo. Što zbog nas, što zbog Anchy… samo bi je živcirale šupljim pogledom blejeći u nešto čemu se ona divi…
„Neki ručak oko dva?“ – upitale smo je.
„Mogle bi“ – odgovorila je i nestala iza ugla.
„Moram opet na masažu. Hajde sa mnom, rekla si da budeš!“ – piknula me Copri pokazujući na salon.
„A ne znam…“ – dvoumila sam se.
„Ajde Škorpijo, ne budali. Vani je vruće, tamo je klima, idemo guštati, zadnji je dan!“ – uvjeravala me.
I bila je u pravu. Posvetiti pažnju nogama, nakon što su one cijelo putovanje ponizno usluživale sve naše avanture bilo je fair play. Pogotovo u državi gdje je masaža cijenom jednaka samoj pomisli na neku u Lijepoj našoj.
To što me je uspjela uvjeriti u nepunu minutu, bilo je nedovoljno u odnosu na radnicu salona koja me brže odgovorila od nje predloživši – pedikuru.
„70 000 rupija?“ – čudila sam se blejeći u Copri i zaboravljajući na besramno niske cijene masaža koje smo plaćale na Thailandu.
„Told ya. Moje je 40 000!!“ – bahatila se Copri tonući u naslonjač i uživajući u masaži stopala.
„70 000 yes, yes, cheap, very cheap!!“ – dobacila je radnica salona i zadobila našu pažnju.
„WTF, nas ova razumije? Ili samo ima ugrađen automatski Google Translate u sebe? Kako god, ovo dugujem nogama!“ – sad sam već bila uvjerena.
„Znaš dat’ ću joj bakšiš! I tako imam previše njihove valute, a kad riješimo ručak ništa mi se više ne kupuje…“ – drmnula sam Copri pred kraj tretmana.
„Fair. No, što ova tvoja radi, pobogu?!?“ – reagirala je kratko pred sam kraj svoga.
„Suši mi lak ventilatorom da bude brže!“ – umirala sam od smijeha.
„Nema li neki sofisticiraniji način?“ – nije mogla vjerovati.
„Island vibes, babe, relax“ – zezala sam ju.
Kad su se nokti donekle osušili – ili ventilator prekoračio dozvoljenu potrošnju struje za taj mjesec – ustale smo se platiti. I dok je Copri iskeširala dogovorenu cifru, a ja nešto izvan svoje, radnica nas je zaustavila na izlazu.
„Wait. More!!“
„What more? You said 70 000, and I gave 100 000!“ – zbunila me kompletno.
„Nooooo… One leg 70 000, two leg 140 000“ – namjestila mi je patku i na lošem engleskom.
Bolju foru do sada, ama baš ni na jednom putovanju, nisam čula. Dok bi se vjerojatno drugi, a u nekim situacijama i ja, nastavili raspravljati i snižavati cijenu, od smijeha danas nisam mogla.
„Koji šah-mat“ – komentirala sam na ulici krepavajući od smijeha.
„Ja ne vjerujem““ – čudila se i dalje Copri.
„Ma pusti… i plati mi ručak“ – kako sam se bahatila s novcima, na kraju sam ostala švorc.
„Samo ako ideš sa mnom u onaj restoran gdje smo bile prvu noć! Ne eksperimentira mi se danas. A i ono jelo je bilo najbolje što sam ovdje probala…“ – uvjetovala je.
„Imamo li para za to?“ – pitala sam je.
„Naći ćemo, samo ovaj put naruči za jedan guz, ok?“ – sprdala me je.
Prepustila sam Copri narudžbu hrane, a dok smo je čekale promatrale smo ceremoniju unošenja tradicionalne hrane Balija, uz prateći orkestar, na stol gostiju do nas. Kakvi mjuzikli, kakvi koncerti… Zabavilo nas je do te mjere da gotovo nismo primijetile Anchy kako prolazi kraj nas.
„Što vi ovdje slavite?“ – smijala se primjećujući spektakl koji se odvijao do nas.
„Sve!“ – šalile smo se. „Sjedaj!“
„Ne mogu, sad sam jela. Nećete vjerovati gdje sam ja sve bila!!“ – odbila nas je uz obrazloženje kako je maloprije obavila objed sastavljen od predjela, glavnog jela, deserta i pive za nategnutih 10kuna.
U sljedećih nekoliko minuta pokazala nam je fotke i mjesta na koja se, dok je nije bilo, zavukla. Opet si ih našla?! – pitale smo je gledajući po kakvim se napuštenim i nimalo turističkim predjelima kretala.
„To je Kuta, cure!“ – rekla je i sasvim sigurno bila u pravu.
Copri i ja svoju smo hranu platile nešto više od njene i zaputile se prema hotelu zadržavajući se u njemu tek dovoljno dugo da obavimo tuš, spremimo stvari, izvadimo veste, skočimo na kofer, poberemo Anchy, napustimo sobu i otvorimo šampanjac koji je s nama na Bali i stigao.
„Ekipa, bila mi je čast družiti se s vama!“ – pozdravio nas je Mladen po dolasku na aerodrom.
Bila je, nesumnjivo, i nama s njim u ono kratko vremena koje smo za to imale prilike.
Jedna, možda malo veća čast bila nam je glupirati se s nama samima, u nešto ipak više vremena. Na otoku, s drugog kraja svijeta u kojem se iza vječnog osmijeha domaćina skriva niz nijansi raspoloženja iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta.
…prethodne postove ove priče pronađite u blog feed-u…
DAY 08 Seminyak – the art of doing nothing
„Upravo sam iščupala blato iz nosa!“ – vikala je Anchy iz kupaonice.
„A žalila si se da nemaš suvenire sa otoka Gilija!“ – doviknula joj je Copri iz kreveta.
„Šuti, bolje ljekovito blato, nego zaražena koža!“ – uključila sam se u povike.
„O čemu ti?!?“ – sad već s manje decibela u glasu pitala me Copri.
„O, fak… da!“ – doviknula je Anchy ne čujući zadnje pitanje.
„Joj da… pa ti ne znaš…“ – nastavila sam razgovor sa Copri.
„Ne znam ŠTO???“ – sad se već opako zainteresirala.
Ono što nije znala je da smo po povratku s Gilija, dok se ona još liječila od temperature tog dana i otišla ranije spavati, Anchy i ja odlučile isprati ostatke kaljuže s otoka na rooftop bazenu hotela. Ritual je bio isti kao i svaki put do tada – pobrale smo Smirnoff, navukle badić, uzele ručnik i požarnim stubama izišle na vrh hotela sa željom što prije uletjeti u bazen. Činjenica kako ovaj put ležaljki nije bilo (a svaki put ih je bilo usprkos tome što je bazen službeno zatvoren u to vrijeme) malo nas je iznenadila. Ali ne i pokolebala.
„Izgleda li ti voda čudno? Kao da je mutna?“ – pitala me Anchy ulazeći u bazen.
„A ono, malo, al sad bi još i birala!“ – dobacila sam joj u šali.
I taman kad se složila da je možda preosjetljiva spazila sam papir na službenim vratima ulaza na bazen, odšetala do njega i pomislila – shit.
„Izlazi van, otpast će ti koža!“ – zaurlala sam.
Na vratima je stajala obavijest gostima kako bazen neće biti u upotrebi nekoliko dana jer je u fazi čišćenja raznim kemikalijama.
„Vi niste normalne!!!!“ – komentirala je Copri kad je čula priču.
„Rekla si joj?“ – pitala je Anchy po izlasku iz kupaonice.
„Hahah… možda i nisam trebala“ – odgovorila sam joj.
„Kad ulazite na bazen požarnim stubama, naravno da nećete vidjeti obavijest za sve normalne turiste!“ – poklopila me Copri.
Mirišljave, nenašminkane, donekle naspavane, i sa svom kožom na tijelu, spustile smo se na doručak. Gužva u restoranu bila je znatno manja nego dva dana prije kad smo zadnji put ovdje doručkovale. Sve ostalo bilo je isto. Kao i Anchy–in odabir doručka.
Dok smo doručkovale na ugodno vlažnih 35C javio se Yogi, zahvalio na preporukama, zbog čega je zgrnuo još ponešto para, pitao nas jesmo li zainteresirane za odlazak u Uluwatubeach i kasnije Temple. Izmolile smo se dovoljno na Giliju, dok smo bauljale poplavama u potrazi za sobom (složile smo se) i zaobišle ponudu odlaska u Hram. No, plaža nam se danas nije zaobilazila – barem ne neka u blizini.
„Hoćemo na Seminyak? Sjećate se one fora plaže sa šarenim vrećama na njoj?“ – predložila je jedna, a prihvatile sve.
Seminyak
Do Seminyaka smo stigle taxijem naručenim aplikacijom s privatnog mobitela jedne od recepcionerke. O načinu naručivanja taxija na ovaj način progovorile smo u prijašnjim postovima, pa ako ste zainteresirani uštedjeti novce i platiti razumno, ne bilo vam teško, potražite informacije od ranije. Gdje se točno nalazila plaža nismo se mogle sjetiti odmah, no tko bi nas krivio. Tog dana kad smo je prvi put ugledale, prošetale smo 5 km po plažama kraja, i znati točne koordinate one koju smo danas pikirale bilo je nerealno očekivati. Metodom pokušaja i pogrešaka naposljetku smo je pronašle.
Double Six Beach nije plaža koju bi inače preferirale (i o tome smo već pisale) no za današnju filozofiju „the art of doing nothing“ savršeno se uklapala. Po silasku na pijesak, skinule smo japanke, ugrabile šarene vreće i debeli hlad.
„Anchy, surfanje?“ – pitale smo je.
„Pusti, sve me boli još uvijek. Ali definitivno želim upisati školu surfanja negdje“ – zvučala je ozbiljno.
„Pije mi se nešto drugačije!“ – zadubila se u menu Copri.
„ I nama“ – dodale smo.
Taj dan poprilično smo izvojevale i ljenčarile uz Smoothie-je u kojima se utapalo raznoliko voće. Pažnju nam je zaokupirala isključivo plaža, izgorjeli turisti, napaćeni wannabe surferi (i oni koji to nisu), prodavači napuhanih zmajeva, tetovaža, naočala, drvenih slonova, kilometarskih tepiha, glomaznih slika koje brat bratu ne mogu povezati ni s jednim pravcem umjetnosti. No, što bih ja znala o tome…
„Mogla bih kupiti mami maramu!“ – spomenula je Copri, ovog puta ne odmahujući nezainteresirano još jednoj prodavačici koja nam se nadvila nad glavama dok smo ležale na vrećama.
„Nećeš valjda?“ – komentirala sam.
„Hoću!“ – odgovorila je.
„Vidi ovu – ja ću tu!“ – dodala je Anchy nakon što se Copri pristojno iscijenkala za svoju.
„ E je..ga, dajte i meni jednu“ – na kraju sam popustila i sama.
Sviđa mi se ovaj shopping iz naslonjača, komentirala je Copri i ponovno se zavalila u vreću iz koje se neće, baš kao ni mi, pomaknuti još dugo. Osim povremeno po cugu… ili do zalaska sunca koji na ovoj plaži uz čašu koktela, od sveg drugog sadržaja kojeg nudi, ne smijete propustiti. Drago nam je da nismo ni mi, jer upravo smo ovdje napravile fotke koje i danas krase screensaver – e naših mobitela.
„Can I take one?“ – došuljao nam se nepoznati Indijac tijekom jednog photosession-a, dok smo se u plićaku igrale sa sjenama.
Pa ono, Lupino, hajde… pomislile smo i nekoliko trenutaka kasnije dobile na mail kadrove koje mi, unatoč svom znanju, ipak nismo imale.
Opuštene i gladne zaputile smo se u potragu za hranom.
„Seat here… food is amazing, although it doesn’t seems like that!“ – dobacio nam je dečko iz restorana s uglađenim engleskim čija je pojava jasno davala do znanja da je turist.
Poslušale smo ga, baš kao i sugestiju što jesti i možda, da ga sretnemo opet na nekom drugom mjestu, poslušale bi ga opet. U iščekivanju hrane ispričao nam je da je Australac koji je na Baliju s ekipom, prvenstveno radno. Svaki dan ovdje jede, a kada ne jede, snima. Dečki su hip – hoperi (ako se ovo uopće ovako piše, ako ne pardon maj ingliš, no kužite o čemu pričam). Na plažama Seminyaka – osim što uživaju, surfaju i tulumare – eto, snimaju i novi spot. Vrlo brzo pohvalio se svojim profilima i nažicao naše. Site, ispikane komarcima i namazane sprejevima hvatamo taxi, pozdravljamo dečka i vraćamo se u Kutu.
„Zadnja nam je večer, hajde da ne bude u pidžamama“ – predložila je izlazak Anchy.
„Gdje ćemo?“ – pitale smo je.
„U gužvu, dakle, svugdje!“ – dodala je.
Spremanje opet nije bilo prioritet. Izaći, prije nego zaspemo, je.
Noćni život Kute najprodavaniji je turistički proizvod – dostupan od sumraka do zore – ako ste partijaner. Ako niste, lutate područjem oko Jalan Kartika Plaze i tražite mjesto na kojem ćete sačuvati bubnjiće. Ako do njega uopće dođete zbog svih prepreka na cestama. Ne, nisu to građevinske barijere, već preprodavači svih droga, gljiva i opijata svijeta, hostese i razne mamipare koje vrebaju baš sve što im se nađe na putu, a miriši na turiste. O unosnom trgovanju gljivama u ovom području detaljno nam je ispričao taksist na povratku sa Seminyaka, no sada smo tome posvjedočile i same. Partibrejkerice, kakve jesmo, odbijale smo ponude jednakom brzinom kako su nailazile, ali ono što nismo odbile bila je presmiješna lokalka koja nas je pozivala u pub pred kojim smo zastale. Nije presudilo njeno urlanje koliko muzika, činjenica da ćemo ovdje uspjeti razmijeniti koju riječ i da je ekipa na prvu ok.
Zabavljala nas je ta bucmasta hostesa dok smo čekale cugu, promatrale zbunjenu ekipu kako vrluda cestama i odupire se napastima. Baš negdje u trenu kad je postajala iritantna, Anchy se vratila s wc-a s novom spasonosnom idejom.
„Imaju biljar. Jeste za?“ – skakutala je.
„Cool, ajmo jednu!“ – pristala je Copri.
„ Ja sam za, moja minica malo manje, al čuvajte mi leđa…“ – ustala sam se i krenula za njima.
Biljar nismo srele godinama, ali smo ga tu večer igrale satima. I skoro ni u jednom pobijedile Anchy. Poražene, oko 2h ujutro, potjerale smo je kući vozeći slalom između svih onih dilera i njihovih konzumenata sada već opustošenim ulicama do hotela.
„Jesam li stara ako se od svega najviše veselim krevetu?“ – promrmljala je jedna.
„Nimalo, samo pametnija!“ – po zadnji smo put, na ovome otoku, tonule u san.
…Instagram HIGHLIGHT sa svim videima ovog posta click_away_together profila…
„Girls, girls, stay, stay“ – zaustavio nas je simpatičan konobar restorana na plaži samo nekoliko sekundi prije nego bi to samoinicijativno učinile i same. Iz daljine smo primijetile kako u ponudi imaju jela, pića i drvenih separea tik do mora – sasvim dovoljan survival kit za sljedećih nekoliko sati.
„To je to!“ – promrmljala sam curama, apsolutno zadovoljna našim odabirom restorana ovog dana, u sjeni drveća i s pogledom na tirkizno more.
„Ovo je ono zašto putujemo, zar ne?“ – upitala je Copri.
„I zašto ćemo nastaviti”– vratila sam joj.
„Yes, yes, no kaj ćemo jest’?”– spriječila je daljnje filozofiranje Anchy.
Good point. Zalihe doručka, ako ih je uopće i bilo od onog siromašnog sendviča pripremljenog noć prije, potpuno su nestale. I dok smo razmišljale što novo i egzotično probati, prišao nam je muškarac, izgledom „domorodac“, obrativši se na onoj razini engleskom kakvu na putovanju kroz Indoneziju još nismo čuli.
„Let me help you. What would you like to have?“ – bilo je nešto kao upoznavanje. Ne bojimo se nepoznatih ljudi i, usprkos upozorenjima roditelja, često s njima progovorimo, no ne skačemo na prvu. Nismo ni sada, već smo uljudno odgovorile da taman odlučujemo, zahvalile se na ponuđenoj pomoći i vratile pogled na menu. Njega to nije naročito smetalo, strpljivo je čekao, naslonjen na naš separe, tu i tamo dovikujući se s konobarima oko nečega što je za nas bilo nerazumljivo. Bez prethodnog upita, a uz podužu komunikaciju s konobarima, pred nas je podastro cijelu listu svježih namirnica i predložio kombinacije za svaku od nas.
Prethodio je tome jedan kratak razgovor u kojem smo naglasile da ovdje odmaramo od Nasi/Mie Goreng-a, Satay-a i patke u bilo kojem obliku. Iznenadio se našem poznavanju balijske kuhinje, jednako kao i mi prethodno njegovom znanju engleskog.
„On fakat zna što radi?“ – pitala je Anchy.
„Off course he knows, he’s the boss“ – kroz neki daljnji razgovor rekli su nam susretljivi konobari.
Sorry šefe, vrtjelo nam se po glavi, gazde u kraju odakle mi dolazimo najčešće su u premalenim izgužvanim odijelima, rijetko u surferskim hlačama, bosi, nabildanih mišića bez majice, a šiltericu koju ti nosiš oni zamjenjuju sa šeširom, najčešće skrivajući ćelavo tjeme.
“Sam! Nice to meet you! First time at Gili?” – predstavio se znatno kasnije dok je hrana već bila na putu.
Da nije bio simpatičan, uglađen (usprkos pojavnosti) i čak u nekim trenutcima pretjerano srdačan vjerojatno bismo odgovorile “A jok, rođene smo ovdje”, no s obzirom na atmosferu sarkazam je bio nepotreban.
“So, how’s the food?” – prekinuo je šutnju koja je nastupila s pojavom hrane.
Znao je on odgovor i sam, no dodatna pohvala ni jednom chef-u nije na odmet. Kad pred sobom imaš tanjur koji, ne samo izgleda odlično, već hrana i ima takav okus, uživaš u pogledu na tirkiz u sjeni palme, na otoku s neke druge strane svijeta, pohvalu nije teško ni dati.
Sam nije znao samo odabrati hranu, znao je svašta i o životu. I neovisno o tome da li je priča njegova ili tek posuđena od nekoga koga zna, punih smo usta upijale njegove anegdote. Iako izvorno s otoka, bilo ga je svugdje po svijetu. Engleska, Švicarska i poduže Australija gdje se svojevremeno oženio i dobio dijete. Njegovo znanje engleskog sada je dobilo uporište.
Jedva da smo pojele, popile Radler i konačno se pošteno okupale (ocean je na ovom mjestu suradljiv i ne davi valovima), počela je kiša. Ignorirale smo je, sakrivši se malo dublje pod palmu i nastavile nesmetano uživati na plaži. Ne zadugo. Usprkos našem inatu kiša je tjerala veći i postajala sve jača.
“Come!” – u maniri zaštitnika povukao nas je Sam.
Gdje buraz?!?! – padalo nam je na pamet, al’ vremenski uvjeti nisu bili idealni za oklijevanje.
“Go upstairs!” – usmjerio nas je kad smo prešle šetnicu i sakrile se pod krov drugog dijela njegova restorana.
Shvatio je kako oklijevamo i to mu se donekle svidjelo. Objasnio nam je da je gore prostor u kojemu obično drže satove yoge, no programa sada nema. Čekirale smo odozdola, uvjerile se kako je prostor otvoren, a komunikacija s restoranom bliska i u slučaju bilo kakve potrebe sasvim se lako možemo spustiti natrag u njega. Kiša je postajala sve jača, usprkos našem uvjerenju kako je samo prolazna. Suhe i u zaklonu promatrale smo turiste na ulici koji nisu bili ništa od navedenog. Restoran, koji je do tada bio poprilično prazan, popunio se do zadnjeg mjesta. Ugodno smo se smjestile u potkrovlju kuće, čavrljajući sa Samom o sad već dubljim životnim temama, ljudskim odnosima, a taman kad je postalo poprilično zapetljano kiša je prestala.
„Let’s go!“ – ustao se Sam.
„Where?“ – upitale smo ga.
„To see places tourists don’t see here“ – bio je zagonetan.
Pa ako smo do sada uspješno sačuvale bubrege sasvim smo sigurne da će ostati s nama i nakon ove avanture. Krenuli smo šetati uz plažu, prateći oblake u nadi kako kiša neće opet početi. I nije, dovoljno dugo da smo uspjeli zaokružiti otok do netaknutih i potpuno osamljenih plaža. U nekoliko navrata kroz svoje smo putopise spominjale kako smo do sada vidjeli plaže nakon kojih se činilo kako bolje ne postoje, no Gili je dokazao suprotno. Svega nekoliko minuta dalje od centra otoka pred nama se pružao raj, pješčane plaže, beskonačan ocean. I tišina!
„Šteta je samo što se ovdje puno gradi, uskoro će otok preplaviti turisti“ – komentirala je Copri.
„Kako misliš gradi?“ – zbunio se Sam.
Naznake građevinskih radova, upustio se u obrazlaganje, nisu dokaz urbanističkog buma već nedavnog potresa koji je pogodio otok i srušio popriličan broj nedovoljno kvalitetno sagrađenih kuća. Baš prije nekoliko dana, ponovno ih je zatreslo, dodao je. WOW, ovo objašnjenje nismo očekivale, kao ni puno ostalih sitnica koje nam je o otoku danas, i onome nekad, ispričao. Smiješna, ali i zastrašujuća priča bila je vezana uz survival tip kako preživjeti tsunami – zaveži se za palmu! Jer ona vrlo dobro pluta u oceanu i tako su ti šanse za spašavanje puno veće. Oh my! Bilo bi tu sigurno još detalja da nas, i ne tako neočekivano, opet nije zadesila kiša. Sam je sumnjičavo gledao u nebo i po prvi puta ozbiljno rekao da trebamo zaklon. Problem je jedino, što smo udaljeni od civilizacije i zaklona nema. Zaputili smo se brzo natrag, no kiša je bila brža. Sakrivali smo se pod svime što je izgledalo kao mogući spas, dok konačno nismo utrčali u prvi restoran, još uvijek daleko od centra otoka.
Mokri do kože sjedamo za najzaštićeniji stol, naručujemo cugu i čekamo na prestanak kiše, no ni nakon nekoliko sati nije joj bilo kraja. Zagazili smo u večer, a mrak na Giliju pada poprilično rano. U polusmijehu komentiramo kako uopće ne znamo gdje nam je smještaj, Sam nas hrabri, ali entuzijazam bez obzira na trud postaje sve manji.
„A da naručimo taxi?“ – ispitivale smo jedna drugu.
„You want Gado –Gado?“ – pitao nas je Sam.
Nismo imale pojma o čemu priča. Zvuči kao balijsko jelo, no riječ je o donkey taxiju. Kada je upitala kako može dozvati magarca, Sam nije razumio Anchy, već je nestao za šank i vratio se ubrzo s brojem telefona koji je turnuo Anchy u ruke. Dal’ od umora, dal’ od nerazumijevanja, dal’ od sumraka ideja, Anchy je uz zapanjeni izraz lica samo uspjela prokomentirati: „Pa kako magarac priča na telefon?!?“ I eto, smijeh i entuzijazam bio je „back“. Beat this kišo!!
Magarca osobno – pretpostavljate – nismo dozvale, niti smo dozvale ljude koji s njima raspolažu. Noć se već pošteno nadvila nad otok, baš kao i tmurni oblaci iz kojih je kiša neprestano lila i znale smo da dalje moramo pješke.
Avanturu do bookirane sobe nemoguće je prepričati. Dugotrajno padanje kiše prouzročilo je poplavu na mjestu gdje je nekad bila ulica. Umjesto nje, pred sobom smo imali bujicu vode koju smo morale prehodati. Skinule smo sandale, zasukale odjeću, zagazile u kaljužu iz koje se nećemo izvući narednih sat vremena koliko će nam biti potrebno za pronaći smještaj. Voda je doslovno bila do koljena, ponekad i viša, mutna, blatnjava, a svaki korak bila je igra na sreću. Odakle smo skupile snage da se svemu ovome smijemo, ne znam, ali u jednom trenu radile smo upravo to, i kao najveća djeca skakale po vodi.
Trebat će nam neka “nagrada” kad dođemo u smještaj, razmišljale smo. U tom trenu ugledali smo nastambicu nalik na trgovinu, opustošile sve dvije i pol stvari (slatkiše) koje su se tamo našle i krenule dalje. Uvjeti su bili isti, no dok je na „glavnoj cesti“ još donekle bilo struje, skrenuvši u sporedne ulice svjetla nije bilo. Ono čega je bilo na pretek, bila je još dublja voda, gušće blato i klizavo kamenje u koje smo udarale ne videći gdje hodamo. Malo toga nam je još bilo smiješno, a da je potrajalo samo malo duže vjerojatno bismo pukle, no potpuno neočekivano nabasale smo na hostel s kojim smo se jutros srele. Poprilično smo dugo sa sebe ispirale blato prije nego smo ušle u sobu koja je još uvijek bila u onom lijepom mirisnom stanju u kojem smo je ostavile. Mi, nasuprot tome, nismo bile nalik osobama koje su je preuzele.
Obarale smo ruke kako bismo odlučile koja će sretnica prva pod tuš. Anchy, iako sitna, pošteno nas je pobijedila i pobjedonosno mahnula prije nego je zatvorila vrata kupaonice.
„Shiiiiiit!! Pa nema tople vode!“ – vrištala je za samo nekoliko sekundi.
Hladna voda usred ljeta nije naročiti problem, no nakon pola dana provedenog na kiši, bilo što iznad 17C sasvim bi nam leglo. Nažalost, ne danas, ne ovdje, ne sada.
„Krov u kupaonici prokišnjava!“ – bila je pak moja opaska nekoliko minuta poslije, nakon što sam stoički izdržala hladnu vodu dovoljno dugo da sa sebe sperem blato
„Meni nije dobro…“ – bilo je jedino što je tu večer izrekla Copri prije nego se pokrila poplunom preko glave.
Sličnu je rečenicu ponovila i ujutro, sad već zvučeći poprilično ozbiljno. Povadila je ljekarnu iz ruksaka u potrazi za nečime od čega će se osjećati bolje, a iz kreveta promolila tek s mirisom palačinki na stolu terase.
„Ma kako ovo rade? Ovo je savršenstvo!!!“ – komentirala je Anchy palačinke s cijelim bananama koje nam je pripremio domaćin.
„Nije mi jasno. Slikaj ovo!“ – dobacila je Copri.
„Mogu li kuhara povest doma, please?“ – šalila sam se… ili nisam…
Naravno da smo skoknule u kuhinju u potrazi za objašnjenjem kako je domaćin ovo napravio. Objasnio nam je način, koji se u teoriji činio lak (sve dok nismo same probale po povratku kući) i pitao želimo li još. Naravno da smo htjele, no pristojno smo odbile repete.
I dok smo se Anchy i ja planirale pozabaviti razgledavanjem dijelova sad već sunčanog otoka (koji jučer nismo vidjele) Copri se pozivu nije odazvala. Umjesto toga odlučila se vratiti u krevet u nadi kako će temperatura spasti. Da će ovo biti odluka dana, Anchy i ja nismo ni slutile.
Provjerile smo da li je stvarno OK da je ostavimo samu, a kada je Copri klimnula kako je, vratili smo se na puteljke, sad već primjetno manje blatne. Bilo je tu naznaka sinoćnje kataklizme, ali bilo koji turist koji se npr. upravo iskrcao na otok nije mogao prepoznati posljedice potopa večeri prije.
Uličice u koje smo zalazile bile su nevjerojatne, surove, izvorne, upravo ono u čemu uživa svaki putnik željan odmaknuti se od turističkog ghetta. Iznad drvenih, nerijetko napuštenih ili lokalnim seljanima naseljenih nastambi protezali su se kilometri spetljanih kablova struje. Bile smo poprilično oduševljene što ih nismo spazile noć prije kada smo bose gazile vodom samo nekoliko metara ispod njih i uspješno izbjegle strujni udar.
Iste sreće nismo bile i s vremenskim uvjetima, jer kroz samo nekoliko trenutaka opet nas je pogodila kiša. Sakrile smo se u obližnji kafić uvjerene kako ovoga puta neće potrajati. I opet se prevarile. Umjesto prestanka, kiša je bivala sve jača, a scenarij od jučer gledale smo opet. Ovoga dana ipak malo manje letargično, jer trebalo se vratiti u smještaj, a potom i stići na brod koji nas vraća na Bali.
Prestanak kiše ni ovoga puta nismo dočekale usprkos sjedenju u kafiću i duže od dva sata. Preostalo nam je učiniti isto kao i večer prije. Iz ruksaka smo izvadile plastičnu kabanicu, pokušavajući se obje sklupčati pod nju. Potpuno neuspješno, a jedino što nam je pošlo za rukom bilo je izgledati smiješno. I pronaći smještaj, nakon pola sata bauljanja po ponovno natopljenim ulicama.
„Daj, snimi ovo!!“ – smijala se Anchy i nastavila plesati po blatu dok sam se sama trudila spasiti mobitel od poplave, a istovremeno zabilježiti trenutak.
Ovacije koje je pokupila naknadno na društvenim mrežama bile su u rangu uspješne predstave upravo izvedene na Broadwayu, potpuno zasluženo…
„Kako to izgledate? Što opet?“ – bilo je prvo što nam je uputila Copri po dolasku u sobu.
„Yep“ – bile smo šture.
I taman dok smo razmišljale koju Arku iznajmiti do luke – prestala je kiša. Pozdravile smo se s domaćinima i zaputile prema luci, gdje nas je opet dočekala kiša, bujica ljudi, ali ne i katamaran. Kasni, zbog vremenskih uvjeta, doznajemo, a hoće li zbog istih isploviti – ne znamo. Naposljetku, isplovio je.
Iako nas smještaj u Kuti (sad već provjereno znate) do sada nije mamio, ovoga puta smo ga jedva čekale. I dočekale, nekoliko sati poslije.
„ I??? Gili??? U nekoliko riječi???“ – upitala nas je ekipa koju smo sreli po povratku u hotel.
„ U nekoliko riječi?!?!?“ – umirale smo od smijeha.
DAY 06 Gili Trawangan – Čaroban otok s nekog drugog svijeta
Nakon pristojnih 48 sati odmora na jednom mjestu svanulo je jutro koje najavljuje put. Zapravo, nije ni svanulo, a alarm na mobitelu u 3:47 javio je da je vrijeme za još jedan skok iz kreveta, ubacivanje taman dovoljno stvari u ruksak da preživimo dva dana u divljini i ukrcaj u kombi pred hotelom odakle krećemo na avanturu prema i na Gili Trawanganu.
„Stop! We forgot something!“ – zaustavila je Anchy našeg vozača i podsjetila kako nismo pokupile doručak s recepcije koji smo večer prije naručile.
Nismo navikle vraćati se s puta kad na njega već krenemo, al’ činjenica kako do Gilija od Kute treba nekoliko sati bila je dovoljno opravdan argument da ovoga puta napravimo iznimku.
„Go!“ – povikala je napola zadihana po povratku s tri vrećice čiji sadržaj na prvu nismo mogle odgonetnuti.
„Samo da nije meso…“ – komentirala je Copri (koja često zaboravi najaviti onima kojih se to tiče kako je vegetarijanac) i preuzela svoj vrečuljak.
„Ovako rano ne pripremaju rezance, jel’ tako?“ – sumnjala je, no ipak s tračkom nade upitala Anchy i prouzrokovala smijeh u kombiju koji je bio jasan samo nama.
„Sumnjam, no kad smo kod želja, samo da nije neki njihov pokušaj pravljenja slastica“ – ubacila sam se u razgovor o gastronomiji.
I dok smo se mi bavile sadržajem našeg doručka, kombi u kojemu smo do tada bile same, zastao je, pokupio još jedan par i nastavio vožnju. Izlet na Gili prethodno smo dogovorile s Yogijem, a on preuzeo organizaciju s lokalnom agencijom.
Vozač je ovoga puta bolje baratao engleskim, kada je to morao, a kad nije šutio je i nimalo pristojno zijevao na “radost” svih prisutnih. Bauljao je cestama kojima do tada nismo prolazile i, iako smo očekivale da je sljedeći STOP ujedno i onaj posljednji, zaustavio se pred velikim zdanjem na kojem smo tek kasnije otkrile ploču jednog od renomiranih lanaca hotela. Pred hotelom, dok čekamo nešto što ne znamo što, hvatamo Wi-Fi hotela i otkrivamo da smo u Sanuru.
Vozača, koji se izgubio s gašenjem motora, nije bilo dovoljno dugo da, ne samo da smo uspjele detektirati koordinate na kojima se nalazimo, već smo imale dovoljno vremena da Google Mapsom otkrijemo i sva mjestašca u okolini te naučimo njihove nazive na lokalnom jeziku. Meškoljile smo se u kombiju otprilike 20 minuta kada su u njega uletjele 3 bljedunjave istočno europske face u sandalama s čarapama.
Ahoj, hlapci, da niste možda Česi?!? – jedva sam se suzdržala. Državu nismo pogodile, ali skupinu naroda jesmo i sudeći po našim poliglotskim sposobnostima (koje nas – ruku na srce ponekad izdaju) usudile bismo se reći – braća Rusi. Ispričali su se, eto, jer su se putem od sobe do recepcije uspjeli izgubiti. Oprostili smo im (jer tko je bez grijeha neka prvi baci kamen) i nastavili putovanje. Sljedeće je stajalište, ovog puta uistinu bilo posljednje.
Ako vas put nanese u Padangbai, upozoravamo, ne očekujte mnogo. Riječ je o zaselku koji je, eto, na mapu turističkih punktova došao isključivo i samo zbog toga što je to luka od koje je putovanje do Gili Trawangana, Gili Aira ili pak Lomboka najjednostavnije, najbrže i time vjerojatno najskuplje.
Svjedočili smo ovdje prije, a isto i poslije putovanja, brojnim prevarama pa ako se zaputite tamo budite oprezni, raspitajte se o cijenama, bookirajte prijevoz i držite se svog touroperatora, ne nasjedajte na lokalne provokacije kako vas je agencija zeznula pa se morate priključiti novoj… i eto… bit ćete na sigurnoj strani priče! Cijena koju smo platile za ovaj izlet bila je manja od one koju su plaćali drugi koji su taj dan s nama na put krenuli, ali s obzirom na to kako smo preko Yogija dogovorile gotovo sve izlete (za sebe, a potom i za pola grupe s kojima smo na Bali došle) bio je red osigurati nam popust.
Preuzele smo karte u limenom „uredu“ lokalne agencije u Padangbai, nasred neke ceste, a vrijeme do trajekta (kao i grupe drugih turista) kratile ispijanjem kave (bad move) u improviziranom kafiću s druge strane spomenute ceste, u kojemu je štošta bilo umjetno, ali se osmjeh i gostoprimstvo činilo pravim. Neispavane, pažnju smo usmjerile na plastične šalice NA stolu i komarcima izgrižene noge nekog Sjevernjaka ISPOD stola. Ima problema s napadima komaraca, objasnio nam je, ali očito još većih s kupovinom bilo kakvog spreja protiv njih, jer kaže ne treba mu ništa. Osim ogledala?!?!
„Ok, recimo to ovako, niste bile na WC-u tjedan dana, mjehur vam se raspada, morate i ne možete durati više ni sekunde?! E, pa čak ni onda, ni u bilo kojem drugom slučaju, ne idete u WC u kojemu sam upravo bila. Jao!“ – opravdala je svoj poduži izostanak Copri i objasnila nam u kakvoj ćemo situaciji zateći WC, ako ga iza ceste, tri ulice lijevo, jednu desno, sljedeću ravno pa kroz tuđu kuću u susjedovom dvorištu ikad nađemo. Ovo je bila koma vijest, s obzirom na to da je WC bio na popisu svake od nas.
Svaki daljnji pokušaj uživanja u tišini, dok iščekujemo brod, uništavala je vika muškarčina za stolom do nas, koji su sebi, nama, selu, otoku i cijeloj Indoneziji morali dočarati decibele svojih glasova i važnost svoje pojavnosti. Od toga da im netko naposljetku udijeli pljusku spasio ih je samo zvuk katamarana koji je pozivao na ukrcaj. Procedura ulaska u katamaran daleko je duža, od samoga broda i iskreno, dobro sam se zapitala, kamo ćemo svi stati. Neki na otok odlaze i na duži period pa, osim ljudi, u katamaran se ubacuju koferi, bicikli, kolica, sanduci i sigurno onaj set noževa koji dobijete ako nazovete odmah.
Vožnja do Gili Trawangana traje. Taman dovoljno da se ocean pozabavi trešnjom vaših unutarnjih organa, kapetan sedam puta pokuša upaliti jedan od onih američkih Blockbustera gdje ljuti protivnici napadaju Bijelu Kuću (a neki Stiven Segal, Chuck Noris ili neka kultna ličnost spasi cijelu naciju) i naravno, ne manje važno, dovoljno vremena da vidite donedavno glasnu ekipu na koljenima, ispaćene od povraćanja koje je počelo s prvom, a završilo sa zadnjom, morskom miljom na ovome putu. Nakon otprilike sat i pol vremena sidrimo se na Gili Trawangan.
„Zamislite da smo ovdje došle s koferima…“ – komentirala je Copri i skočila s broda u plićak baš kao i svaki drugi putnik prije i poslije nje.
Ako ste upravo planirali do Gilija prošetati svoj novi Samsonite kofer, učinite si uslugu opet i jednostavno nemojte. Ovdje ne postoji pristanište kakvog ga možda zamišljate, a s broda silazite ravno u ocean. Ali, u tome je, između ostalog, ljepota ovog čarobnog otoka.
Imati adresu smještaja, na otoku na kojem je vrijeme stalo, gdje ne postoji cesta, internet, asfalt, a stanovnici ne pričaju engleski, bilo je hrabro. Snalazile smo se rukama i nogama, s glavne i jedine popločene ulice zaputile se pješke kroz prašnjave odvojke, tri puta krivo skrenule desno, jednom pogodile lijevo i – ni same ne znamo kako, ali – našle smještaj koji smo prethodno rezervirale.
„Fakat je super!“ – oduševila se Anchy.
I fakat je bio. Možda u životu ne znamo odgovarajuće odabrati puno toga, ali u odabiru smještaja zaista smo dobre. Mali, uredan i opet obiteljski hostelčić dočekao nas je izrazito toplo, usmjerivši nas u sobu koja je bila velika, čista i u duhu dobrodošlice, puna cvijeća! Nisam ljubitelj potonjeg, no znak pažnje primjećujemo svi. Kratko smo se upoznali, poslušali savjete, ostavile stvari, pripremile badiće i zaputile se na plažu. Zavirujemo u otočke puteve (voljela bih reći ulice, al’ zaista to nisu), koji podsjećaju na kompleksne labirinte, divimo se svemu na što nailazimo, uživamo u robinzonskom filingu i tražimo put do plaže. Komplicirano? Malo, ali ni upola onoliko koliko će biti vratiti se u smještaj… no o tome nešto kasnije…
Glavna šetnica uz plažu ujedno je i najživlja točka otoka, izmjenjuju se ovdje hoteli, barovi, restorani, štandovi s voćem, suvenirnice, a sve od nabrojanog čuva taj neki hipijevski stil po kojem je otok poznat.
„Copri, pazi!“ – jedva da sam joj uspjela doviknuti, a ona se skloniti, prije nego ju je pobrala magareća zaprega ili donkey taxi – ujedno i jedino “najmodernije” prijevozno sredstvo na otoku.
Plaža s naše desne strane ostavljala nas je bez daha. Ma kakva Kuta!!! Tirkizno more, uređene plaže i baš niti ni jedna mana na vidiku koja bi olakšala odluku što odabrati i gdje stati. Švrljale smo naokolo u potrazi za mjestom na kojem ćemo spustiti torbe, naručiti hranu na nekoj od drvenih ležaljki i uživati, potpuno neopterećene, u svemu što ovaj prirodni raj nudi. Teško je ovdje pogriješiti, složile smo se.
„Daj odaberi neko random mjesto“ – sugerirale smo Anchy koja je hodala nekoliko koraka ispred nas.
Random mjesto, pretvorilo se tijekom dana u jedno sasvim neobično, i do dan danas neponovljivo iskustvo, nakon kojega ništa više neće biti isto….
…Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…
-> ...s druge strane globusa... <- 