…prethodni POST 01 pronađite u blog feed-u…

Bratstvo i jedinstvo na Budapest International Airport- u

Neznanac s doručkom u krevetu. Maštarija mnogih, privilegija rijetkih. No, hajde da i mi omastimo brk. Jutro nas je dočekalo poprilično gladne, a sjetile smo se da restoran u ovom majušnom hotelčiću nismo vidjele. Ali smo CLICK-om na google potvrdile da doručak imamo. Upristojile smo se taman dovoljno da došetamo do recepcije i upitamo za koordinate restorana, nakon čega nam je isti onaj simpatičan momak rekao da pričekamo kratko u sobi. Jutro je, poslušne smo.

„Ja jedem u krevetu. I ne znam što bih prije, sve mi je fino!“ – javila se naša nova suputnica u chat taman kad smo poželjele s njom podijeliti istu radnju, a ujedno i vidjeti je l’ otvorila oči.

„Same here!“ – bacile smo joj fotku natrag.

Još jedan lajk za prenoćni smještaj koji je trebao služiti samo tome da noć ne provedemo na cesti. Odjednom, razmišljale smo provesti ostatak godišnjeg ovdje!

Site ipak razmišljamo drugačije, pa smo, progutavši zadnji griz, skoknule na noge, vratile ono malo izvađenih stvari u kofer i potražile savjet što vidjeti u blizini u nekoliko sati koliko imamo free do leta.

„Samo pređite cestu i uživajte u gradu.“ – rekao nam je sa smiješkom naš novi prijatelj.

I nimalo pretjerivao. Balance home nalazi se tik do Dunavske poznate šetnice te Lančanog  i Elizabetinog mosta – najvažnijih mostova grada – koji vas direktno vodi do Budimskog dvorca (Buda Castle). Uspentrale smo se na njega, pretičući horde kineskih turista. U dvorcu se danas nalazi Nacionalna galerija i Povijesni muzej Budimpešte, a svakako preporučujemo posjetiti ovu atrakciju. A kao da inače i ne bi, kad je ovo najpoznatija nezaobilazna atrakcija ne samo grada nego i države. Na njegovim vidikovcima uživale smo u pogledu na grad i ugrabile fantastične fotke na samom početku našeg putovanja.

Škicnite prekoputa. Zašto? Pa recimo da se tamo nalazi jedna od najraskošnijih i najveličanstvenijih zgrada u Budimpešti, ona parlamenta, ili kako je Mađari zovu, Országház. Ulaznice su prihvatljive cijene, 8€, no mi za to nismo imale vremena.

Ono što smo stigle je prijeći Most Széchenyi i vratiti se u Peštu. Šetnja ne traje dugo, pogotovo ako šetate s nama. Nama zaljubljenima u objektive most je bio izvrsna prilika za snimiti još neke sjajne fotografije. Tu i tamo osvrnule smo se nazad (iako to narodna predaja zabranjuje) i pozdravile Buda dvorac.

„Cure, avion!“ – povikala je R i usmjerila nas prema hotelu po stvari.

U njemu smo stvari spremale kraće, nešto duže upijale smjernice za bus prema aerodromu. Ma, to je tu, odlučile smo i ponovno prošetale kofere po nimalo friendly pločnicima Budimpešte.

Otprilike u isto ono vrijeme kada sam razmišljala kofer ostaviti na poklon nekom od ulaza zgrada, našle smo stanicu busa koji vozi prema aerodromu. Kako smo je prepoznale? 2 kvadrata javne površine na koje se uguralo 84757392 turista i pripadajućih im kofera.

Na stanici Kálvin tér M (da se razumijemo ovo je copy paste) dočekale smo bus 100E koji nas vozi na Liszt Ferenc Airport. Nas manje više, one koji imaju karte svakako. Mi ih eto (gle čuda) nismo prethodno pripremile. Riječanka Copry i ja skrušeno smo se povukle i prepustile situaciju u ruke profiću koja se nešto kraće „razgovarala“ s automatom na jednom od stupova, a potom se vratila gurajući nam karte u ruke. Jedna je R!

„Poslije ćemo se raskusurati, bus samo što nije!“ –  dobacila nam je s kartama.

R, kao što već znate, ne griješi. Pa nije ni sada. Za nekoliko minuta spomenuti bus pred našim je nosom otvorio vrata, poziv nismo odbile, a na vožnji kroz pola sata, stigavši na aerodrom, zahvalile.

Do leta nije ostalo previše vremena (to se nama ne može dogoditi haha). Brzo smo potražile šalter Ryan Aira. Check in, baš kao i svi drugi obavile smo online, a preostalo je jedino riješiti se (barem privremeno) prtljage. Red pred šalterom bio je istovjetan onom pred maksimirskim štandom na Praznik rada kada gradonačelnik kojeg ne volimo dijeli grah kojeg volimo. Nekako smo potajno vjerovale kako ćemo se provući, jer možda netko od ljudi ispred nas ipak nije obavio check – in, no, naša se nadanja ovaj put nisu ostvarila.

„Nemoj, Miloše, zaboga da nas blamiraš, vidiš da ljudi isto stoje tu, nemoj da ih smaraš. Obavili smo sve. Miruj lepo i čekaj“ – u fokus nam je odmah upao par koji se jezikom ne razlikuje znatno od nas, jedino im je prebivalište nešto više kilometara istočno od prijelaza Lipovac.

Nije Miloš izdržao, ni slušao ženu koja ga je na to tjerala, a koja je uistinu, pokazalo se kasnije, žena. Njegova. Obratio nam se s upitom mora li napraviti check-in iako je to riješio online. Nepotrebno, uvjerile smo ih, kao ni checkirati prtljagu jer su njih dvoje, zapravo ŽENA, uspjeli spakirati sve u ruksak. I danas joj skidam kapu na tome.

S Marijom i Milošem brzo smo se upustile u razgovor, trateći vrijeme do predaje prtljage. Jezik je prepoznao još jedan par iz Hrvatske i pridružio se razgovoru. Svi, logično putujemo u Maroko. Svi, nešto ipak manje logično, ali istinito, nemamo točan plan puta. No, okvirno svačiji je izgledao slično. Ovdje se već rađala ideja da bi slučajan susret, mogao prerasti u one namjerne. Ako nikad poslije, onda po slijetanju i traženju taksija do Medine, u čijem smo krugu svi smješteni.   

Let do Marrakesha kratak je u usporedbi s višesatnim letovima prema destinacijama na koje obično putujemo. U tri sata morale smo ugurati ručak iz ruksaka, naprimjer. Besramno smo izvadile kutijice s hranom koju nosimo još iz Hrvatske, a s obzirom na to da se radilo o prvoklasnim kulenima, pršutima i siru pravi bi grijeh bio ostaviti to negdje. Doduše pravi je grijeh nositi to i u muslimansku državu. No, cilj opravdava sredstvo.

Zadnji komadić špeka R je ubacila u usta u isto ono vrijeme kada su stjuardese otvorile vrata zrakoplova i pustile onaj sparni pustinjski zrak u avion. Ah, falila mi je ova klima. Ta prošlo je već 5 mjeseci od kada sam se zadnji put vratila iz Abu Dhabija.

„Nismo sve pojele, hoće li nas pustiti u državu?“ – pitala me napola u šali R.

„Reći ćemo da je govedina, a oni nek probaju ako ne vjeruju!“ – šalila sam se nazad.

Copri nas je gledala onako sa strane, ne rekavši mnogo.

Uslijedilo je poduže čekanje na emigraciji s hrpom (većinom lažno ispunjenih) papira. Tu smo se opet skupili s ekipom koju smo upoznali neposredno prije leta i nastavili planirati put do grada. Cjenkamo se i ne plaćamo za taxi ni dirham više nego što vrijedi – bili smo složni. Naivno, pokazat će se. Iako ne potpuno krivo.

Nakon otprilike pola sata svi smo uspješno i službeno zagazili u državu. Uključujući i kutijice s hranom o kojoj smo pričali ranije. Miloša i Mariju izgubile smo na izlazu s aerodroma u pokušaju da aktiviraju lokalnu sim karticu. Par iz Hrvatske prema izlazu je krenuo s nama. I same smo uhvatile jednu lokalnu karticu, no aktiviranje nije bilo u planu. Barem ne još. Vrludale smo aerodromom u  potrazi za WI-FI-jem kako bi skinule adresu našeg sljedećeg smještaja. Slično je radio i par do nas, a po dolasku i Marija i Miloš.

Miloš nije bio zadovoljan suradnjom mobitela i kartice, a ova međusobna netrpeljivosti nastavit će se i u danima pred nama.

„Ekipa. Taxi. Hajdemo!“ – skrenule smo pažnju na prioritete.

Cjenkale smo se mi, cjenkali su se muški, pa opet mi, pa opet muški. Sve dok nismo izludili taksiste koji su ipak pristali na nižu cijenu. Nisku nikako. Tako smo put do grada, koji je stvarno kratak platile gotovo 15EUR-a. No, vrućina, višak para u džepu i želja stići do Riada općenito (a potom i brzo) bila je jača. Dok smo nas 3 upale u jedan, četverac je uzeo drugi. Dogovor je bio čuti se, a potom i naći navečer.

Naš taksist bio je tipičan muslimanski lokalac željan prodati nam maglu, izlete, deve i pokojeg mlađeg brata. Znale smo da njegovu tvrdnju kako smo na ulazu u Medinu (odakle on ne može dalje prema unutrašnjosti), a do smještaja imamo samo 5 minuta hoda, trebamo dobro provjeriti. I to je dobronamjeran savjet za sve one koji se u Maroko spremaju. Provjerite adrese dobro ili ih tražite da s vama idu do smještaja. Obrnuto, mogli biste završiti usred ničega, bez para, nakon čega slijedi novo cjenkanje, novi taksi i ne dao Bog isti ponovljeni scenarij. Ako se ne varam slično se desilo Mariji i Milošu, pričali su poslije.

Naš je bio pošten. U granicama svojih mogućnosti, naravno. No, bilo kako bilo, nakon što smo zagazile u Medinu, nabasale na prodavače, proizvode svega i svačega, konje, magarce, tačke i milijun skutera ušle smo u uličicu i (žive) pronašle naš riad. Riad Diana zaista je imao dobru lokaciju. U blizini svega, uključujući i glavnog Marrakesh-kog souqa – Jemaa el-Fnaa.

Na ulazu su nas dočekala masivna čelična vrata s okruglim prstenom za „kucanje“. S obzirom na to da zvono nismo našle, poslužile smo se kolutom, a samo nekoliko sekundi poslije otvorio nam je simpatični domaćin, sa smiješnim, ali ipak točnim izgovorom Romanina imena. Ok, na dobrom smo mjestu.

Riad nam se jako svidio. Rustikalan, autentičan, ugodan zaklon od vanjskih temperatura i glasnoga arapskoga svijeta. I visok, da, s nekoliko katova od kojih se naša soba nalazila na drugom. Bilo bi to puno simpatičnije da nismo vucarale kofere po uskim stepenicama, ali da smo kao Marija putovale s ruksakom naša bi patnja bila manja.

Ono što me je očaralo, bili su Marrakesh-ki krovovi. Koji u principu ne postoje, već je riječ o krovnim terasama na kojim možete chillati s prekrasnim pogledom na susjedne terase i milijun satelitskih antena. Malo sarkazma, ali terase stvarno predstavljaju oaze mira, idealne za upijanje tišine i bijeg od kaosa glavnih ulica.

Detaljnije, riadi su tradicionalne marokanske kuće atraktivne po svojoj jedinstvenoj arhitekturi. Prozorima koji gledaju prema unutrašnjosti, odnosno prema atriju unutar kojega je nerijetko smješten bazen. Naš Riad također ga je imao. A mi ga u narednim danima nismo ignorirale.

Kao ni domaćina Jousef a (naknadno prozvanog Jozefa) po dolasku, a on nas od tad pa do odlaska. O tome u idućim postovima. Poslušale smo savjete, upile informacije o doručku, smjestile se u sobu, odmorile na krovu i zaputile u centar Medine u namjeri da se nađemo s tek upoznatom ekipom i možda već večeras bookiramo izlete za nekoliko narednih dana.

Agencije koje nude izlete našle smo bez problema. Ili bolje rečeno sve one našle su nas. Nemoguće im je pobjeći. Vuku vas za rukav čim kročite iz smještaja. Sličnu vrstu napasti srela sam već u ostalim muslimanskim državama. Cure su za nju bile nešto manje pripremljene, ali su brzo shvatile poantu „La shukran“ (hvala, ali ipak ne hvala).

Naći Miloša i Mariju među milijunima turista na Jemaa el-Fnaa souqu bilo je gotovo nemoguće. Umjesto toga bacile smo se u potragu za izletima dok ih čekamo. I, iako smo realno i našle mjesto gdje to želimo bookirati, agent nikako nije pristajao na našu cijenu. On uporan, mi tvrdoglave – vodilo je nigdje. Osim odustajanju i potrazi za večerom.

Smjestile smo se na gornjoj terasi restorana u samom centru souqa i u jednom trenu – nevjerojatno, ali istinito, uočile ovo dvoje. Ispričali smo im priču o izletima, zajedno s Milošem probale još jednom cjenkanje koje je rezultiralo jednakim ishodom kao i ranije.

Ok, smislit ćemo sutra nešto, složili smo se i dočekali večeru – tagine – tipično marokansko jelo, koje će se na našem meniju netipično (za nas) naći i puno češće nego smo to na prvu planirale.

…Instagram HIGHLIGHT koji prati MAROKO priču…