Prethodne postove pronađite u FEED-u bloga

Fes –  Atena Afrike, Meka Zapada i dah srednjovjekovnog glamura

Buđenje kao izbor osobne aspiracije. Curama. Življenje po Murphyjevom zakonu. Meni. Iako sam se klela u to kako ne otvaram oči do podneva, probudila sam se 4 sata prije njega. Ok, što sad?! –  razmišljala sam dohvaćajući mobitel s punjača. Blejeći u fotke još jednom sam u nevjerici razmišljala o avanturama i prevaljenim kilometrima u posljednja tri dana. Bijeg iz Gulaga 2?!? Koji CLICK na Instagram, podnošenje light verzije izvještaja „gdje smo – što smo“ prema kući i cure su pomalo otvarale oči.

„Gdje smo, pobogu?!“ – prozborila je Copri.

„Sudeći po izgledu riada, u srednjemu vijeku“ – šalio se moj razbuđeni sarkazam.

„Pssst“ – javila se R.

Nakon dodatnih sat vremena izležavanja spremale smo se za doručak.

„Lako za to gdje smo mi, al’ gdje su mi, kvragu, Replay- ke? “ – kopala je po stvarima R tražeći tenesice.

„Moraju biti tu negdje!“ – smirivale smo je.

No nisu bile. Ostavljene su u pustinji, baš kao i dodatnih 100EUR-a koje, usprkos preturanju svih mogućih i nemogućih džepova nije uspjela naći. O raspoloženju u tom trenu sasvim je nepotrebno pisati. Ipak, brzo se sabrala i spustila na doručak gdje smo je već čekale, usput čavrljajući s dečkom koji je u riadu radio.

Izgled, ali i atmosfera u ovom smještaju bili su tako ugodni. Ukoliko bismo imali više dana na lageru cijeli jedan dan samo bismo uživale u njemu. No, taj resurs nismo posjedovale, pa smo ukratko preturale plan za dan, kombinirajući i susret s Marijom i Milošem.

Švrljamo Fesom, labirintima medine, otkrivamo arhitekturu, kožaru, penjemo se na Borj Nord, a sve ostalo prepuštamo slučaju. Bez presinga, bilo ga je dosta u proteklim danima – usuglasile smo se.

„Što ćemo s onim plavim gradom?“ – spomenula je Copri.

„Chefchaouen?“ – pitala je R.

„Chefchaouen?“ – isto smo pitanje postavile i našem domaćinu po odlasku iz riada.

Ponudio nam se organizirati prijevoz do njega. Prijevoz? Najam? Javljao se PTSP od pretrpljenog horora jučerašnje vožnje iz pustinje.

Zaboravite tu dramu, uvjeravao nas je. Ako vas je više –  kao što kažete da je –  cijena vam je super, prijevoz nov, vozač provjeren, a klima neminovna. Na vama je – završio je.

Taljiganje busom u trajanju od 5 sati za istu ili čak višu cijenu također nije zvučalo primamljivo, pa smo ponuđenu opciju ostavile na stolu. Javit ćemo po dogovoru s ono dvoje – složile smo se i najavile odgovor po povratku u smještaj.

Ulice souqa ovo su jutro bile znatno prometnije, iako i dalje manje kaotične od svih souq – ova Marrakesha. Fes – jedan od četiri kraljevska grada Maroka – odiše nekom drugom energijom, prkoseći svakom pokušaju zadiranja modernosti. Zaputile smo se prema izlazu iz medine, do Plavih vrata (Blue Gate – Bab Bou Jeloud) – najljepšeg ulaza Fes el Bali medine za koju se vjeruje da je jedna od najvećih, a opet urbanih, pješačkih zona na svijetu.

Vrata – koja su ime dobila po plavim pločicama i ornamentima na njima – smo pomno secirale sinoć, pa se danas nismo osobito divili, već prateći R zamakle u brda izvan utvrđenog grada.

„Izgleda da nije daleko!“ – vikala je ispred nas R.

„A gdje idemo?“ – pitala me Copri, oprezno da ju R ne čuje.

„ U vis sine, na tribine!“ – šalila sam se dahtajući za R.

Temperatura i klima (mediteranska) u Fesu znatno je ugodnija nego u Marrakeshu. No ljeto ne mazi, pa smo, koliko je to bilo moguće grabile hlad.

„Eno… idemo gore“ – pokazala je prstom R.

„Gore?!?!? OK, TAXIIIIIIIIIIIIII….! – zderala se Copri i prije nego je digla ruku već smo sjele u jedan.

Više od plavo obojenih vrata nas su ovo jutro zanimala druga, smještena izvan medine uz – Borj Nord (Sjevernu tvrđavu). I Borj Nord i Borj Sud (južna tvrđava) sagrađene su u 17. stoljeću kada je sultan Ahmed al-Mansour poželio kontrolirati sve što se s brda kontrolirati dalo pa tako i rast Fesovog stanovništva te eventualno (ali ne i dokazano) tvrđave su služile za obranu grada od vanjskih napada.

Pogled na Fes, i organizirani kaos (ali još uvijek kaos) odavde je nevjerojatan. Cijela utvrda kažu nadahnuta je portugalskom vojnom arhitekturom. Ne čudi, s obzirom na narodnu predaju kako su je i izgradili portugalski ratni zarobljenici. U blizini se nalazi i poznati Vojni muzej, pa – kad ste se nauživali kulture – skočite u Muzej i oboružajte se vojnim strategijama. Nešto se šuška kako ćemo opet zaratiti… No, maknite prst s okidača… nećemo odmah…

Mi dolazimo u miru, pa smo Muzej zaobišle nastavljajući dalje prema Marinid /Merenid Tombs (Marinid grobnice). Ako volite friki priče – VELKAM. O ruševinama Grobnica malo se zna, osim činjenice da su sagrađene u 14. stoljeću, vjerojatno za vrijeme Merenidine dinastije, ali nije sigurno tko je konkretno unutra sahranjen i, na primjer, zašto baš tamo. Iako su grobnice (navodno) jedno od najposjećenijih nalazišta u Fesu, to smo jutro bile sretno same, tek uz poneke pridošlice. Spektakularni panoramski pogled na grad i planine zadržali su nas gore poprilično vremena, a sići smo odlučili tek kad smo sa zidina (vjerovali ili ne) prepoznali naše srpske suputnike.

„Marija i Miloš!“ – graknula  je R zagledana u podnožje našeg brda.

„Hej, oko Sokolovo miruj… nema šanse da ikoga prepoznaš s ove daljine!!“ – uvjeravala sam ju.

„Fakat, mislim da jesu…“ – uvjeravala je i ona mene.

„A nekih dvoje jesu, toliko sudjelujem u razgovoru…“ – suzdržavala se od rasprave Copri.

Nevjerojatno, ali istinito, bili su oni. S brda smo se, za razliku od dolaska gore, spustile pješke, prolazeći kroz turistička, ali i ona manje takva mjesta. Preskačući gradilišta, žice i vrtove stvorili smo se pred ono dvoje koje smo s brda detektirali.

„Pobogu žene, odakle vi iskačete?“ – čudio se Miloš.

„Ne pitaj, Miloše, kroz bašte i prečice neznane“ – izgledalo je tako.

„Idete li gore?“ – pitala je Marija.

„Opet? Neka hvala, lijepo je, al’ jednom je dosta!“ – rekla je Copri pokušavajući ubaciti hint da smo se odozgora upravo skotrljale.

„Planiramo u kožaru, jeste li bili?!“ – pitala je R.

„Jesmo, al pazite devojke, mnogo smrdi tamo“ – objašnjavala je Marija.

„Ne mirišimo ni same“ – šalile smo se, pozdravljajući ih uz plan za zajedničkom večerom i odlaskom u Chefchaouen sutradan.

Fes je izuzetno poznat po slavnoj bojaonici kože, a The tanneries Chouwara je jedna od najupečatljivijih lokacija u Fesu. S našom offline kartom, našli smo ju u poprilično pristojnom vremenu. Ako zanemarimo malo skretanje s rute, nekoliko jednosmjernih ulica i privatno dvorište. Svejedno, bile smo tu. A što je to tu? Pa recimo ovako – 16. stoljeće, puno boje, malo zraka, previše mirisa i jednako toliko znatiželjnih turističkih pogleda. Iliti… ovdje se mogu vidjeti brojne radionice i proces proizvodnje kože koji se nimalo ne razlikuje od onog iz šesnaestog stoljeća. Sve kožare otvorene su za javnost, pogotovo onu javnost koja je u njoj spremna trošiti. Također, turistima se pruža prilika gledati radnike, kojima se, eto, ipak ne pruža ta prilika natrag, kao ni ona za raditi nešto drugo nego bojati tu kožu ručno. Za ublažavanje smrada tu su listići mente koji se dijele na ulazu u sam kompleks bojaonice, a njih gurate pod nos (ili osjetljivima – jako u nos). Onima pak preosjetljivima na mirise ili npr. na ljudska prava i nepoštivanje zaštite na radu te vegetarijancima i veganima,  preporučuje se zaobići mjesto. Iskreno.

Nakon kožare zaputile smo se u istraživanje medine Fes el Bali, UNESCO spomenika i nepreglednog labirinta ulica, građevina, znamenitosti, kulture, trgovine, vjere i HRANE.  Kažu, preporučuje se uzeti vodiča jer gubljenje je neminovno. Mi to osobno nismo učinile. Gubile se jesmo. Zabavljale se jesmo.

Lagale bi kad bi rekle da smo planski stigle do Džamije Kairaouine – najpoznatije znamenitosti Fesa i nekada najveće džamije u Maroku, sa 16 ulaza u koju stane 20 000 vjernika.  Ali stigle smo.

Kao i do Al-Qarawiyyin Madrase, 859. godine osnovanog, najstarijeg fakulteta na svijetu, koji je i dalje u funkciji. Zbog ovog i mnogih drugih obrazovnih ustanova, Fes svoj značaj kao obrazovni centar bilježi i u kršćanskom svijetu. Cool. Ali umorne smo i, eto, opet pomalo gladne.

Trenutna nezainteresiranost za daljnje razgledavanje davala je jasne smjernice za samo jedno. Sjesti, odmoriti, prizalogajiti. Negdje. Gdje točno, bila je već malo zahtjevnija odluka. Ne zato što mjesta za okrjepu fali (ako nečega u moru meteža ne fali to je restorana, hrane i pića), već stoga što smo tražile sve. U jednom. Kafić, s hranom, preferabilno vegetarijanskom, slasticama, mirom, WI-FI-jem, malim crncima koji će nas hladiti, babu gataru. Pretjerujem sada, ali pretjerivale smo pomalo i tada. Kratku potragu okončali smo slučajnim ulaskom u pritajeni dar (tradicionalnu gradsku kuću s unutarnjim dvorištem) nasred medine u kojoj se sakrila mala oaza mira s popriličnom ponudom onoga što smo tražile. I WI-FI – jem. Ipak, natpis “imamo WI-FI” u Fesu ne znači da doista i radi! Zapamtite to. Zapamtile smo i mi.

“Što ćete vi jesti?” – pitala je Copri okupirajući menu i naručivši s njega gotovo sve po abecednom redu.

“Vuče me onaj dijabetes vani!” – šalila sam se razmišljajući o svim onim piramidama arapskih slatkiša poslaganim na ulicama souqa.

“Hajmo kupiti nešto” -rekla je R i uzrokovala brži rad mog pulsa.

Dal je to bila dobra ideja… pa…recimo da i nije. No, znatiželja je ubila mačku, a količina šećera i karamele u kupljenim kandiranim slasticama gotovo nas. Zalijepile smo želuce, ruke, kosu, stol, Copri i naknadno torbe, spremajući ostatke nepojedenih slatkiša za nikad (pokazat će se kasnije!).

“Izgledate kao da jedete u-hu ljepilo!” – smijala nam se Copri sretno žvačući svoje naručene palačinke.

“Prije drvofiks!” – vraćale smo provokaciju natrag kopajući karamelu i ostatke badema prstima sa zubiju.

Odmarale smo ovdje poprilično dugo i složile se kako je nekoliko puta po pola ure kulture i razgledavanja bilo sasvim dovoljno za danas.

Ostatak kretanja ovim kompliciranim labirintima posvetile smo čistom bauljanju. I dobauljala sam do torbe koja će na ulicama souqa ostati kratko, a u zagrebačkom ormaru (nakon dvodnevnog cjenkanja) – čini se – poprilično dugo.

Ono po čemu ćemo Fes posebno pamtiti nije džamija, fakultet, muzej niti nešto strašno sofisticirano. Sorry. U oko nam je upala, a u memoriji ostala The dyers’ souk (Souk es Sebbaghin) – kratka, uska, ali ujedno i jedna od najživopisnijih i najšarenijih ulica u Fesu, ali i prizora Maroku općenito.  A konkurencija je, u ovom obojenom svijetu, poprilično žestoka.

„Ovdje je naš riad…što ćemo sada?“ – spomenula je R kad su se i nama već uličice činile poznatima.

„Pronaći hlad, obići krevet?“ – predložila je Copri.

„Dobra ideja! Nakon obilaženja cijelog grada i oni su zaslužili posjet…“ – složile smo se.

„Dobra ideja!“ – složio se i Hong Kong (naš suputnik iz posta prije) kad mu je Miloš predložio put u Chefchaouen (s nama) sljedeći dan.

„Cimaš nas? Stvarno si ga pitao?!?!“ – smijale smo se iz sveg glasa na krovu restorana uz Bab Bou Jeloud (Blue gate) čekajući večeru.

„Mnogo je lud, što da vam kažem…“ – smijala se i Marija.

„Pa zašto ne, a i što nam fali?!“ – branio se Miloš.

Reprize vožnje iz pustinje – zasigurno ne. No, starih lica i novih kilometara, nakon gotovo 2000 pređenih već – zašto ne?

Pronađite naš INSTAGRAM PROFIL @clickawaytogether