MAROKO – Balkanci on tour part 04

Essaouira – topla dobrodošlica hladnog Atlantika

“Ovaj lik spava nasred blagovaone, a doručka nigdje” – dočekala nas je Copri u prizemlju riada. 

“Zezaš?!” – komentirale smo sasvim nepotrebno buljeći u noge koje su virile kroz odškrinuta vrata jednog predjela atrija. 

“Jučer je nešto spomenuo da se poslužimo same” – sjetila se R i dozvala nešto slično tome i u naša sjećanja. 

Ušle smo u kuhinju, osjećajući se kao doma. Iz frižidera smo povadile ono što nam se jelo, zaobišle ono što nije i taman kad smo prizalogajile pojavio se uspavani ljepotan zbunjeno zureći u naš stol. U maniri Nicka Praskatona otkrile smo da se domaćin i ne sjeća jasno uputa koje je sam dao, al sinoć se ružilo (opravdavao se), pa moguće da je to izjavio. No, doručak (često jednoličan – kruh, namaz, pekmez, palačinke, voće i kava) poslužuje se od strane riada. Ok, šefe, lekciju smo usvojile, no drži se lekcije i sam!

Oko 7:30, spakirane za izlet, žurile smo prema Jemaa el-Fnaa odakle se planirao početak pokreta u Essaouiru. Trg i žilu kucavicu Marrakesh-a kojeg predvečer okupira horda domaćih i turista ovo su jutro preplavili kombiji spremni za razna putovanja. Bilo je pravo osvježenje vidjeti ga u ovom ruhu, usprkos brojnim vozilima, i dalje praznog. Bilo je također lijepo, za promjenu, od prve uočiti i Mariju i Miloša. Ok, na broju smo, krećemo. 

Ispričali smo im našu sagu od doručka, a oni nama da svoj gotovo nisu ni dočekali jer je gazdarici njihova riada zakazano vrijeme bilo prerano. Putem su zgrabili neku hranu, ali i dalje su bili gladni. Počastit ćemo se u Essaouiri, obećali smo si!

Jednodnevni izlet u Essaouiru platile smo zaista malo. Jedva 12EUR, s obzirom na količinu i dodatno bukiran izlet u pustinju s istim operaterom. Uskočili smo u kombi, u koji je s nama stalo još svega nekoliko ljudi, i zaputili se prema obali uz kraća najavljena stajanja. 

Cesta do Essaouire sasvim je pristojna, prostrana, s nepreglednim vidicima na nešto ili pak ništa. Svejedno, pratili smo krajolik i opreznu vožnju vozača zbog čestih presretanja policije. 

Vožnja će trajati oko 4h uz dva zaustavljanja, odgovorio je vozač na naš upit. Može li to brže? Svakako, kilometraža nije velika (cca 180km)! Koliko brže? Onoliko koliko novaca imate za uručiti policiji kad primijeti vaše šumaherske aspiracije. Dakle, zaključak, 4h sasvim je ok! Znamo pare potrošiti i drugačije. 

Nakon otprilke 2,5h izbacio žmigavac, grubo skrenuo u desno i prenuo nas iz kunjanja.

„Čini se da stajemo?“ – trknula sam R.

„Gdje točno!“ – probudila se i Copri.

„Pred nekom mamiparom sigurno…“ – komentirala sam na glas.

„Bilo gde, ubi me ovo sedalo!“ – dobacio je Miloš.

„Jao lepo, bit će da je prodavnica argana!“ – Marija, veseli duh našega balkan klana veselila se obilasku.

I bi argan. I ne samo jedan. Prema prethodnim internim dogovorima vozači svakog organiziranog turističkoog prijevoza, prije Essaouire staju u jednom od udruženja berberskih žena gdje se obrađuje argan i prave proizvodi od njega. Ničega tu ne fali, ljubazne domaćice čekaju vas već pred zatvorenim vratima vozila (vjerojatno spremne nekoga izvući od tamo u slučaju da se protivi izaći samostalno (ok, malo pretjerujem, ali kužite). Uvode vas u svoj prostor gdje imate prilike vidjeti baš svaki dio proizvodnog procesa i PROBATI nešto, ako vam je drago. Stoički smo odmjerile svaku radnu jedinicu smješkajući se ženama i primajući nazad njihov smješak.

Ako vas zanimaju ovakve stvari neće vam biti dosadno, a ako ste… pomalo poput nas složit ćete se s Milošem i pitanjem „koliko još ima da budemo tu?“  Šteta što nije uspio završiti misao prije nego ga je Marija lupila po ruci, ali iskreno, isti smo odgovor čekali svi.

Naravno, svaka ljubaznost ima cijenu. Nakon razgledavanja, pozvani ste u prodajni dio manufakture gdje su vaši dirhami jedva čekani. Osobno volimo argan (hello, pa žene smo), no nepuna dva dana bila su dovoljna da zaključimo kako su cijene ovdje prenapuhane. Ok, možda su kvalitetom proizvodi najbolji (a mi to nikad nećemo saznati), no i dalje ne bi preporučili tržiti na ovakvim mjestima. Imat ćete prilike.

Nakon 45minuta sjeli smo u kombi i krenuli dalje.

„Jel sad taj vaš grad?“ – pitao je Miloš.

„Strpi se Miloše“ – zezale smo ga i mi –„Prvo koze!“

„Jao, da!“ – sjetila se i Copri.

I onda, tik do Essaouire stale smo pred to tako hvaljeno mjesto uz samu cestu. Ma nije to mjesto. To je drvo. I koze na njemu! Doslovno! Nema tu opisa, pa ga nemojte ni očekivati. Koze poslagane na drvo, koje „kao“ beru argan pa jedu pa kakaju i tako nešto ide ta priča. Ok, možda sam proces pomiješala s procesom proizvodnje Luwak kave na Baliju (gdje životinje jedu kavu pa kakaju), no sigurna sam da ima neke poveznice argana i probavnog sustava kozica. Ako slučajno ovaj dio ne čitate, znate da je Copri skužila da sam napisala totalnu glupost i samo deletala pola teksta.

Slikati koze je zabranjeno. Osim ako platite. Onda se legislativa mijenja. Tada ništa nije sveto. Mi, eto cicije, nismo ništa platili, ali smo video snimili. Sigurno je u highlightu na Instagramu pa bacite pogled. Okinuli smo i nekoliko fotki krepavajući od smijeha, a točno u trenutku kada nas je seljanin skužio uskočili smo u kombi koji je taman kretao dalje.

Kroz sljedećih pola sata došli smo do Essaouire. Konačno, rekli su m(nog)i.

Na prvi pogled Essaouira je bila totalna suprotnost Marrakeshu. I na drugi. Te svaki sljedeći. Za razliku od Marrakesha poznatog pod nazivom „Crveni grad“ ovdje je sve djelovalo tako bijelo. I plavo, sa suprotne strane ulice na kojoj se u nedogled rasprostinjao Atlantik, plaža, surferi, ribari, zastave i galebovi.

Iz kombija je već bilo pravo osvježenje vidjeti nešto ovako. Ipak, pravom osvježenju svjedočili smo odmah po izlasku iz njega. Od tada, pa sve do ponovnog ulaska u isti. Glavna razlika između ova dva grada nije bila samo boja. Veća je bila temperatura. Na koju se nimalo nismo pripremili. Naime, maksimalna temperatura u Essaouiri, gradu pod snažnim utjecajem Atlantika, je svega 20-tak stupnjeva.

Vozač nas je ispratio na parkingu uz plažu s uputama kako se na istom mjestu vidimo oko 16h. Tako brzo?! – pomislili smo, ni ne sluteći koliko ćemo jedva čekati zaklon od vjetra i potencijalno grijanje u kombiju na putu natrag za Marrakesh. Grijanje? U srpnju? U pustinji? OH YEAH…

Prvi stop – logično – bila je plaža, pogled na plavetnilo i spot za zajedničku fotku.

“Ovdje mnogo puše!” – komentirala je Marija
” A tek će da nas propuše” – znali smo svi.

Nakon kratkog zaustavljanja uz obalu zaputili smo se prema medini. Ono što obilježava ovaj grad visoke su utvrde i citadela. Utvrđeni stari grad Essaouira dio je UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine. U usporedbi s Marrakesh-om (i njegovim nepreglednim labirintima) ovaj gradić sasvim je friendly za snalaženje.

Jesmo li pokupili neku kartu grada, ili smo vrludali uz offline kartu na mobitelu ne mogu se sjetiti, no problema (osim s vjetrom) nismo imali. Osim visokih bedema grada pažnju su nam privukli šareni tepisi koji su na bedemima visili za prodaju. Nismo ih kupili, ali su poslužili kao perfect background za fotkanje, na koje nitko nije ostao imun.

Nakon photosession – a uputili smo se dublje u grad naišavši na još jedan souq, koji je za razliku od Marrakesh-a bio pregledniji, prodavači manje iritantni, a cijene daleko više. Tržile nismo mnogo… poneki magnet, marama, grickalice za gladan želudac! S navalama vjetra opako smo razmišljale i investirati u zimske jakne, no premali prostor u koferima nije davao dozvolu! Ok, durat ćemo!

Ekipu iz Srbije privremeno smo ispustile iz videokruga, uz dogovor o zajedničkom ručku. S curama dogovor nije bio izgubiti se međusobno, no to smo tu i tamo uspjele. Ipak, potraga je okončana uspješno kao i susret sa srpskim dijelom ekipe. Gladni, tražili smo izlaz iz ovog stanja. Hrane u Essaouiri ima na svakom čošku, baš kao i u Marrakeshu, no kako odabrati najbolje pitali smo ipak Tripadvisor. Imali smo pokušaje baciti se u istraživanje nepoznatih restorana sami, no kada smo, nasamareni ušli u jedan čije su tavanske prostorije neodoljivo podsjećale na uvod nekog opasnog krimića odustali smo od te ideje.

„Ovaj izgleda cool. A i nije daleko.“ – pokazala je R na mobitelu i potrošila zadnje megabajte na internetu koji smo neuspješno nadopunjavale koristeći lokalnu sim karticu.

„Imaju li ribe?“ – pitali smo je znajući da je Essaouira po njoj naveliko poznata.

„Mislim da imaju svašta!“ – kratko nam je odgovorila.

„Neka imaju sunca“ – dodala je Corpi.

The Hungry Nomad uistinu je nudio svašta. Za sunce smo se pobrinuli sami, povlačeći stolove prema osunčanom dijelu trga na kojem se nalazi. Gotovo svi, odlučili smo probati neki riblji specijalitet, a slično se skoro odlučila i Copry, jedina vegetarijanka među nama. Hranu smo čekali dugo, pogledavajući na sat, a razmišljajući o skorašnjem povratku u Marrakesh. Kad je došla, više nitko nije razmišljao. Niti naročito pričao. Fokusirali smo se na tanjure tu i tamo izgovarajući mmmmmm…

„Ekipa, prošlo je 3!“ –  na vrijeme za polazak podsjetio je Miloš.

„Hajde da platimo pa da bežimo?!“ – složila se Marija.

Tako je i bilo. Zadnji griz u usta, novac na sunce, napojnica uličnim sviračima i bili smo spremni za trk do kombija. Tu i tamo bacali smo pogled na ulice medine. Na promenadi nismo odolile probati – po prvi put u životu – sok od bambusa. Zanimljiv okus, pa ako vas put nanese… Posljednji pozdravil citadeli, zahvala gradu kojem se posjetama zahvaljivao svojevremeno i Jimi Hendrix, i veselo uletavanje u kombi, skrivanje se od vjetra i konstantnih đeparoša na parkingu uz luku.

Stigavši u Marrakesh, za razliku od onog hladnog, ovdje nas je dočekao topli, sparan vjetar. Lagale bi kad bi rekle kako smo se bunile. Barem prvih nekoliko minuta.  Jemaa el-Fnaa sada je već poprimila svoj „krkljanac“ look. Miloša i Mariju ispratili smo još ranije, no cure sam (ponovno) na trgu – u gužvi – gubila. Jedva smo se probile do riada, no pred ulazom bile smo sve tri.

Ulaskom unutra bilo nas je 4. Pridružio nam se i domaćin kojem smo uljudno objasnile kako žurimo u sobu, spremiti stvari, a pomalo i sebe, i izaći, sada zadnju večer, na ulice Marrakesha.

„Don’t drink too much“ – mahao nam je naizlasku.

„We couldn’t. Even if we want to. Haram“ – mahala sam i ja njemu. Ovo će me koštati…

Usprkos obilnom ručku razmišljale smo nešto prigristi za večeru. I to kasnu. Uhvatile smo malo hipstersko mjesto nedaleko Souqa i s još nekolicinom (ne baš tako tipičnih) turista pojele večeru. Usput smo upoznali Francuza, koji se u Marrakesh godinama vraća. Pričao nam je svašta, a ono što nam se nekako urezalo bilo je da u ovom restoranu voće baš kao i salate (koje smo do sada zbog bakterija izbjegavale) možemo bez straha jesti. Shvatile smo ga doslovno i naručile salatu od koje bi nam bilo muka i da smo je na doma napravile. Samo što takvog mixa – voća, povrća, jaja, sira, kruha, neidentificiranih objekata, kod nas, a ni šire, zasigurno nema.

Prije povratka u riad stale smo na tržnicu kupujući zalihe suhog voća i orašastih plodova za sutrašnji put u pustinju. Biti ovdje, a ne kušati njihove bademe je grijeh. Zakonom propisan. Ako i nije, trebao bi biti. Najbolji orašidi koje smo do sada probali. To je ujedno bila i posljednja stanica prije povratka u riad.

A na ulazu u njega scenarij poprilično sličan. Nas 3 i on. Sjele smo malo, namakajući noge u bazenu, kojeg po pravo nismo ni probale. I dok smo se mi smjestile, Jozef je otrčao. Nismo mnogo razumjele, ali su stvari bile jasnije kada se kroz 20-tak minuta vratio s bocom vina zamotanom u papirnatu vrećicu.

„Sereš!“ – komentirala sam R, dok je Copri već otišla u sobu.

„For you“ – ponudio mi je u ruke.

Nismo odbile čašu, iako smo kroz smješak zamišljale o prestupima koje radimo u ovoj, ipak muslimanskoj državi. Naš ukučanin to nije doživljavao kao veliki problem, što je i objašnjavalo njegovo, sad već uzastopno čudnjikavo ponašanje u kasne sate. No, kome se ne omakne.

Osim vina, Jozef je ponudio još mnogo toga, a kada je na red došao i brak znale smo da je vrijeme za fajrunt.

Brak je mrak, faco, da ne bude zavrzlame, no ipak za neke naivnije i pomalo mlađe dame!

…Instagram HIGHLIGHT sa svim videima i slikama…

Bajka o jednoj luci…

Opušteno sedim na dokovima Helsingborga. Dok ispijam svoju prvu jutarnju kafu posmatram jednu sasvim drugu zemlju i priobalje Helsingora, grada „pobratima” kako se bude. Pokoji galeb sleće na moj sto. Krade rasuti čokoladni biskvit iz moje bele korpice sa tacne još nepopijenog espresa. Preleće me i odlazi preko puta, tamo gde bih i ja sada vrlo rado sa njim. Kao da već i sam zna. Zavidim mu. Predivan je aprilski suncem okupan dan. Feriboti špartaju s jedne obale na drugu. Jure, kruže, a regate stalno prolaze i ljudi na brodićima uporno mašu, dok im odpozdravljam. Talasi severnih voda kao da mi se osmehuju, ali mi još uvek ne daju krila. Često šalju udarce uzburkane vode o hridi ispod mene. Smiruju me i upotpunjuju moj doživljaj. Po koja kap zasvetluca na staklu mojih već polu-mokrih naočara za sunce. Uz nalet vetra što još više raznosi jedinstven miris algi i joda. Vrlo je specifičan ukus Oresundskog zaliva, kao i celog Severnog mora uopšte. Sedim u Švedskoj, maštam o jednom gradu, a znam da je preko puta, samo se ne vidi. Osećam ga u blizini. Gasim svoju nedovršenu cigaretu, ispijam kafu i “buljim” u Dansku…  

Dok sam prelazio taj famozni, novoizgradjeni Oresundski most, dug čitavih 16 km što spaja dve zemlje, negde na sredini, na “ničijoj zemlji” samo razmišljam o jednom čoveku. Da li će me se Hans Kristijan Andersen setiti?! Zna li on uopšte da sam još kao mali godinama maštao da posetim ovo bajkovito mesto gde je stekao svetsku slavu, iako nije rodjen u njemu. Da li je on uopšte i svestan da sam se ja tolike noći uspavljivao uz njega kao dete. Sluti li moj dolazak i da li mi se raduje, koliko se radujem sada njemu, jer upravo ulazim u Kopenhagen.

U kolima se nalaze Jeca i Caca, rodjene sestre, dve divne dame koje će danas biti vodiči kroz stvarnost mojih rasutih snova jedne čiste dečačke mašte. Te dve divne žene rade za SAS (Skandinavska avio kompanija), žive u Švedskoj, a rade u Danskoj. Tako smo se svi zajedno uputili na naše prvo odredište koje se zove “Kristijanija”, ili slobodni grad. To je deo Kopenhagena sav prenatrpan raznim grafitima, muralima, tagovima na čijoj kapiji jasno piše: “Ovde ne važe zakoni Evropske unije.” Svoju istoriju započela je kao umetnička kolinija osnovana na mestu napuštenih vojnih kasarni. U međuvremenu su stanari, čiji se broj vremenom povećavao, počeli da grade kuće po sopstvenim idejama od materijala dostupnih u neposrednoj blizini, trudeći se da ne ostave negativan ekološki uticaj. Pored originalne i živopisne arhitekture, Kristijanija je poznata po jedinstvenim radionicama, kafićima i galerijama. Prava Hipi kolonija, grad u gradu, država u državi. Kako smo saznali ovde možete da probate najbolji Hašiš na svetu! Stvarno sve i miriše na Hašiš, Marihuanu. Čuveni i zlonamerni “Thc” već mi odzvanja u mozgu, iako nisam naduvan. Taj miris je svuda oko mene, oko nas, a Hastleri(dileri) ljubomorno drže svoje tezge sa svim mogućim sastojcima i opijatima. Dileri izgledaju kao nindže. lice im je skroz pokriveno. Samo se šetkaju, nervozno vrte, nestaju negde pa se vraćaju. Diluju. Potpuno su haotični. Ovde je zabranjeno slikanje, ali to nije važilo i za mene. Kada sam se usudio i opalio jedan „klik”, dobio sam ozbiljan prekor od vrlo ratobornih hastlera, jer ne žele da im se otkriva identitet. Nije to bilo ni malo prijatno u zemlji Danskoj, koja važi za najnasmejaniju naciju na svetu. Kristijanija više liči na jedan narko-kartel ili geto, nego na umetničku koloniju. Ljudi su pritom vrlo opušteni, jer su dano-noćno naduvani, pa se pitam dok ih gledam od kojih oni problema beže u ovako jednoj sredjenoj zemlji. Dobro, idemo dalje!

Na izlazu iz kolonije ili geta, kako se uzme upoznah simpatičnog muzičara, bolivijanca koji prelepo svira gitaru. Dok mu pokazujem slike iz telefona, t.j. kadrove njegovog rodnog megalopolisa obasutog favelama, La Paza, pevamo zajedno “Besame Mućo” i u tako dobrom raspoloženju napuštamo ovaj deo grada. Put nas dalje vodi do kraljevskog dvora Amilienborg, pored koga je i čuvena Mramorna crkva, gradska Većnica i fontana Gefion. Pravi primeri renesansne, barokne arhitekture Kraljevski dvor i ceo njegov eksterijer, kao i zgrada stare Berze, palata Rosenborg u centru grada. Okrugli Toranj i palata Fredensborg su iz perioda Rokoko. Prisustvujemo svakodnevnoj ceremoniji smene straže gardijskih vojnika, obučenih u crno-plavu uniform, sa velikim kapama od medvedjeg krzna. Nešto slično se može doživeti i u Londonu, ispred Bakingamske palate, samo je tamo mnogo više ljudi i veća je pompa. Dosta je svedenije i smirenije, izgleda sve kao da smo na nekom setu. Snima li se neki film pun statista, pomislih u sebi?!? Za scenografiju se već uveliko pobrinuo vrlo elegantan grad Kopenhagen, sa svojim “živim kulisama“ prelepih zgrada, kupola u baroknom stilu, pogotovo u polu-atrijumskom zdanju velike kraljevske palate.

Kako se šetam ulicama Kopenhagena, kolorit ljudi mi sve više liči na Amsterdam, ali Kopenhagen je malo otmeniji, čak deluje da je možda i urbaniji, ako je to uopšte moguće!? Amsterdam je ipak neuporediv ni sa čim! Mada, zađete li u obližnje uličice nailazite na izloge koji podsećaju na “Red lajt u Amsterdamu”. Ali ova ulica i Četvrt „crvenih fenjera“ je malo drugačija. Sve to deluje kao bleda kopija. Danska je takodje vrlo liberalna zemlja kada su ljubav i sve vrste seksualnih sloboda u pitanju. Pre 30. godina u Kopenhagenu se održao prvi sajam erotike. Muzej erotike ili svetska senzacija, pretvoren je u veoma profitabilni biznis koji i danas cveta. Spuštamo se na obalu gde se pruža novi deo grada gde dominira moderna arhitektura koja ostavlja vrlo upečatljiv utisak, a posebno zgrada Opere, biblioteka zvana Crni Dijamant i koncertna dvorana Dr. Byen. Polako ali sigurno dolazimo u posetu najslikanijoj gospodjici na svetu. Tako bar kažu stanovnici danske prestonice za Malu Sirenu njihovu zaštitnicu, koja predstavlja simbol grada. Na obali je stena, a na njoj okrenuta Oresundskom zalivu i velikom Severnom moru, nalazi se statua devojke podvijenih peraja.

Mermaid ili Mala Sirena simbol je grada Kopenhagena, junakinja ove Andersenove bajke! Divna priča o znatiželji i vernosti male Mermaid koja je spasla svog princa od potopa, ne prodavši ga veštici i ne ubivši ga. Nažalost žtrvujući se za njega, postala je samo morska pena, baš na mestu gde i sada počiva, na jednoj steni blizu obale. Bar tako legenda kaže! Zato sam ja morao da sidjem na obalu, da joj se poklonim, dodirnem. Poželeh i ja da nadjem svoju Mermaid, pa još ako i zatvorim oči, ispuniće mi se želja. Legenda progovara, pa videćemo! Posle “moje puste želje iz čiste jave” dolazimo na ključno mesto mog boravka u Kopenhagenu i čuvene slike sa mnogih razglednica i slika.

Silazimo u staru luku Stroget, gde se zaljubljujem u ovaj grad, a i pravim veliku pauzu za ručak. Strøget je pešačka zona, ulica za kupovinu. Pozicionirana između gradske Većnice (Radhaus) i trga Kongens Nytorv na kome je tokom zime otvoreno klizalište. Nekadašnja mornarska četvrt Nyhavn je toliko živopisna i nezaobilazna lokacija, koja prosto obara s nogu, a i dobra je prilika za predah, uz mnoštvo restorana nacionalne kuhinje. Prema jednoj izreci Šveđani jedu da bi pili, Norvežani jedu da bi živeli, a Danci žive da bi jeli. Stvarno, onda sam ja pravi Danac, ha! Kako doći u Nyhavn, a ne jesti ribu? To je kao biti na moru, a ne okupati se! Zato su moj izbor bili komadi Lososa, marinirane Jegulje, kao i porcija svežih, sirovih Haringi, sa domaćim Rozeom! Fantastičan izbor, zar ne!?? Uz sve to pogled na obojene koloritne kućice, stare mornarske četvrti! Sav taj deo grada je impozantan. Turisti iz celog sveta prelivaju luku, konobe, taverne raznih boja buradi ispred. Mirisi prelepog zaliva me omamljuju. Ribolovci stalno pletu svoje dugačke mreže dole na stepeništu. Mali jedrenjaci i barke već podsećaju na pokretne tempere. Muzičari i ulični svirači rasuti po dokovima ispunjavaju muzičke želje. Potpuni raj. Ovde preko dana, kao i u predvečerje borave starosedeoci Kopenhagena, koji odišu svojom sofisticiranošću, osmesima i pozitivnom energijom. Jedini i tihi “neprijatelj” na svim putovanjima je uvek sopstveni novčanik, koji nikada nije dovoljno dubok za moje potrebe, ali ovde su i cene vrlo paprene! Hvala Bogu, pa me to nikada nije omelo da se prepustim hedonizmu do poslednjeg eura, pa sam platio ulične svirače jedinom preostalom kovanicom od dva eura. Upotpunili su mi ugodjaj jedinstvene Nyhavn, stare obale. Uskoro saznajem od nekih ljudi pored nas, da je ovde u Nyhavn-u, baš na staroj obali živeo junak koji je spajao moju javu sa snom nekada davno. Hans Kristijan Andersen, čija je kuća u neposrednoj blizini.

Ovde polako, dugo i tiho pada noć, kao u svim severnim zemljama Evrope. Još jedan ujed za oči i dušu, a suton i crvena boja neba tek sada ulepšavaju luku i cela četvrt Nyhavn počinje da vibrira od lepote i svetlosti. Nisam li ja delimično pijan lepotom grada, pa dok ispijam vino pišem i pesmu, posvećenu staroj obalu do koje nije stigla čak ni kuga. Mislim da su mi se sve emocije rasule po zalivu, kao i boje ovoga grada, a Kopenhagen u noćnom izdanju prosto izgleda čarobno.

Dok napuštam Stroget, staru luku, Malu Sirenu i ludu Kristijaniju, ostavljam ovaj predivan grad ne videvši čuveni Tivoli park. Ne žalim baš mnogo zbog toga. Svašta sam doživeo za kratko vreme boraveći u Kopenhagenu, gradu iz bajke na javi, jednog modernog i zrelog doba. Definitivno sam se zaljubio u njega i dok noću prelazim novi Oresundski most, sija i svetli kao nikada pre. Konstatujem i osećam da više nisam isti. Još jednom duboko u sebi potvrdjujem da se neke slike iz detinjstva nikada ne brišu i ne zaboravljaju. Ostaju da žive večno u nama, dok se jednom spontano ne otključaju. To je samo pod uslovom ako ste ikada čitali Andersenove bajke ili ste tog dana kojim slučajem i vi možda bili u Kopenhagenu! 

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/viatorSimul/

MAROKO – Balkanci on tour part 03

Marrakesh – Kolinda, šahovnica, Modrić, Olić i pasoš bez mane što prolazi grane

 „Jesam li luda ako kažem da je noćas Jozef upao u sobu?“ – bilo je prvo sto sam preznojena i neispavana pitala cure?

„Tko?“ – pitala je R tek otvorivši oči.

„Jesi ti nešto rekla?“ – spomenula je Copri čeprkajući po ušima.

„Ti imaš problema sa sluhom? Nemoj molim te da moram znakovati, na godišnjem sam!“

 „Ma jok. Čepići za uši! Nikud bez njih!“ – rekla je, a u svim našim daljnjim druženjima, i onima dan danas, dokazala da su drugi ljudi, naprave, spodobe u krevetu opcija – čepići obaveza.

„Pitam za lupanje noćas kad smo legle… domaćin? Jozef?

„Ahaaa…. ma da… lupao je po vratima, željan razgovora, čini se… Zalupila sam vrata i poželjela mu laku noć“ – mrtva hladna je odgovorila.

R i ja smo se samo pogledale i nasmijale ženi koja nas je oduševljavala komentarima. Ono što nas je manje oduševljavalo bila je činjenica da nam klima uređaj ne radi. U pustinjskoj klimi to je zadnje što želite, a prvo što prijavite dok silazite na doručak. Sredit će, obećao je naš sinoćni posjetitelj.

Doručak nije obećavao, već ga iznio. I poprilično nas smekšao. Uživale smo u njemu, kavi i pogledu na unutrašnjost riada. Stvarno su posebna vrsta smještaja, nemjerljiva s hotelima, u kojima uvijek stignete odsjesti.

Žvačući, radile smo plan za dan. S Marijom i Milošem dogovorile smo susret u gradu. Skok u sobu po stvari i izlazak na ulice Medine koja se budila ipak nešto kasnije nego mi. Nije nam smetalo, prepreke na putu bile su manje ubojite nego one na sinoćnjem dolasku u riad, kada smo se borile sa svim mogućim načinima prijevoza, životinja i trgovaca zguranih u prolaze širine nategnutih 3 metra.

„Cure, neka turistička agencija, hajde da vidimo što nude“ – dobacila je R.

Zaposlenik iste jedva nas je dočekao, ugostivši nas bolje nego neki organizatori svadbe iz našeg kraja. Muljao je kako bi nas pridobio, al’ muljale smo i mi, i na kraju zaključile kako bismo ovdje mogle dobro tržiti. Prvo, za jednodnevni izlet u Essaouiru sutradan, a potom i trodnevni u pustinju, s namjerom da nastavimo put prema Fesu. Ovaj plan za pustinju ponovile smo čovjeku najmanje 5 puta, a on nas duplo toliko puta uvjeravajući kako mnogi turisti kombiniraju tu opciju. Užicale smo si malo vremena i obećale da ćemo se vratiti čim razmijenimo novce. Nakon 20 neuspjelih pokušaja  korištenja lokalne SIM kartice uspjele smo kontaktirati Mariju i Miloša s novim informacijama i ujedno podijelili naše koordinate. Prijavili su i sebe za put, a mi potom platile za 5 mjesta i 4 dana lutanja po državi. Išlo je poprilično glatko, trebalo je mirisati na nevolju. No…

„Ovo sunce me ubija, trebam šešir čim prije“ – nagovijestila sam curama svoju daljnju putanju dublje u tržnicu – Jemaa el-Fnaa koja je sad već radila punom parom.

„Where are u from?!“ – obraćao nam se floskulama svaki trgovac na tržnici. Svakom petom smo i odgovorile, a odgovor Croatia izazivao je masonu euforiju. Bilo je lijepo biti Hrvat u doba kada se repka upravo vratila sa srebrom oko vrata.

„Luka Modrić is the best!“

„No, Vr-uierutirtuiruiu- saljko is the best!“ – patili su se s prezimenom.

„NOOOOOOOOOOOOOOO… the president is the best…“ – svađali su se međusobno.

Mi smo sve to mirno promatrale i čekale pristojne popuste. Koji nisu izostali. Pa eto prilike za kupiti sve što ti treba i ne treba na ovom putovanju. O ovome što ne treba najbolje bi posvjedočila Copri koja se odlučila na tradicionalnu haljinu koju doslovno nikad poslije nije obukla, osim u trenutku kada ju je zauvijek zamazala s nečime, otprilike mjesec dana poslije u Hrvatskoj.

Sama sam kupila šešir koji nikad poslije na glavu nisam stavila i škicnula kožne čizme koje sam upravo u trenutku kad ovo pišem skinula. Iako kupiti čizme usred ljeta (i to pustinjskog) nije baš ličilo na lucidnu odluku. But… hebiga…

„Marija i Miloš su u Jardin Majorelle –u! Idemo?“ – pitala nas je R.

„Znamo li kako do tamo?“ – vratile smo joj pitanje.

„Snaći ćemo se! Imam adresu! “ – pokazala je na mobitel.

Naravno da ima. R ima sve. I lijepo je putovati s njom. Ponavljam ovo i opet ću. Sorry.

Zaputile smo se brzim korakom (u nepoznato). A bio je i red za žurbu, ljudi su nas satima čekali. No, vraćamo se s bookiranim izletima, pa neka posluži kao alibi!

R nas je pošteno našetala do Botaničkog vrta, a u daljini su se nazirale poznate glave.

„Alo, bre žene, već smo se zabrinuli da vas netko nije kidnapovao“  – šalili su se.

„Ne pitajte!“ – odgovorile smo kratko. „Što veli masa, isplati li se međ ove biljke“ – vratile smo šalu.

„Mnogo je lep vrt, videt ćete“ – nasmijano nam je odgovorila Marija.

I nije pogriješila. Izgled i atmosfera vrta apsolutno su opravdali cijenu ulaznice od 70 DRH (cca 8 EURA).  Botanički vrt Majorelle (arapski: حديقة ماجوريل) je botanička oaza i umjetnički  raj Marrakech – a, osmišljen od strane francuskog umjetnika Jacquesa Majorellea 20 godina istog tog stoljeća. Jednako toliko godina kasnije navodno je otvoren za javnost, a ono po čemu je najpoznatiji je to da je od 1980. godine vrt u vlasništvu Yves Saint-Laurenta i Pierra Bergéa. Nakon što je Yves Saint Laurent umro 2008. godine, njegov pepeo je prosut po botaničkom vrtu. Friki info, znamo!

Željni kulture ili pak mode, mogu zaviriti u islamski muzej unutar parka, u čijoj kolekciji se nalazi skupocjeni sjevernoafrički tekstil iz Saint-Laurentove osobne zbirke, kao i razne keramike, nakit i umjetničke slike Majorellea. Posebna nijansa podebljane plave boje koju je u velikoj mjeri koristio u vrtu Jacques Majorelle, dobila je ime po njemu – bleu Majorelle. (ovo nam je rekao google!)

Ono što nam nije morao reći je da se u vrtu se nalaze biljke sa svih pet kontinenata i pokojeg susjednog planeta. Uglavnom su to kaktusi i drugo egzotično bilje oko kojeg se nagurava hrpu turista jer slike od tamo uistinu su čarobne. Nisam ljubitelj travurda i ptičurina, al pokoju sliku tražila sam i sama.

Nakon nekoliko sati boravka u vrtu što je Balkancima potrebno? Kava figurativno – birtija doslovno! I taman kad smo se smjestili, nabasali smo i na par iz aviona koji je pratio naše koordinate. Kratko smo porazgovarali, a onda su se izgubili među uske ulice ovog „Crvenog grada“, kako još nazivaju Marrakesh.

Nakon birtije naša sljedeća stanica bila je Bahia palace, el Badi Palace i Saadien’s Tombs. No, prije potraga za taksijem. Iskreno, pokraj botaničkog vrta teško je pronaći povoljan taksi, no samo nekoliko ulica dalje uletjeli smo u novi kombi, kratko uživali u klimi, a onda izišli na ulice starog grada. Šetali smo uz zdanja pred nama, nerijetko koristeći Miloša kao vješalicu za torbe dok poziramo objektivu. Stoički je to podnio, činilo se da ima iskustva. Dugo zadržavanje u Vrtu, ne malo u kafiću i vrludanje uličicama starog grada rezultiralo je time da u Saadien’s Tombs nismo uspjele ući u radno vrijeme. No, nitko nije izgledao previše tužno. Iako, ako ste u blizini, ne budite – mi.

Tužno možda nismo izgledali, ali gladno svakako. Izdržali smo taman dovoljno do obližnjeg lokalnog food square –a na ulazu u Medinu. Izvoljevale smo s menijima, a otprilike tako i jele. Na juhu smo se odvažile, salatu (poučene iskustvom) ovaj put ipak ne, no sutra će to već biti druga priča! Našao se tu još neki prečudni smotuljak punjen koječime. Nije da ne želim opisati detaljnije, već doista ne znam! Na obdukciju hranu nismo slale. Niti sebe. Bogu Hvala.

Sljedeći plan bio je krevet. Na kratko barem. Pozdravili smo M&M i dogovorile druženje navečer ili pak sutra ujutro pred put u Essaouiru. Put do riada, iako ne dug, punog želudca nije bio lak. No, što se mora…. U 10 minuta stigle smo u smještaj, šturo pozdravile Jozefa (koji je opet bio razgovorljiv), ušle u sobu, UPALILE klimu i srušile se u krevet. NON CONTACT PERIOD dogovorile smo se.

Nekoliko sati poslije, donekle odmornije, ali svakako mirišljavije (nego po dolasku) sišle smo u atrij. Jozef nam je brže bolje uvalio piće, a mi noge u bazen, još uvijek ih odmarajući od cjelodnevnog lutanja. Zborili smo na poprilično lošem engleskom, a potom ga pozdravile i zaputile se u kaos Medine.

„Moram po one čizme!“ – nije mi vrag dao mira.

„Sad?! I svjesna si da ćeš ih vucarat sa sobom kroz cijeli Maroko?“

„Sad ili nikad!“ – nema tu kompromisa.

Tako je i bilo. Kratak spomen hrvatskog imena, usputna debata s prodavačima o nogometašima i za svega pola sata iscjenkane čizme bile su u rukama. Divila sam im se nasred medine, divila sam im se i u rooftop kafiću nekoliko minuta poslije, na kojem smo pronašle spas od preludog ritma souqa.

S krova je sve to izgledalo mirnije – uz marokanski čaj, povjetarac i zajedničke teme (koje otvaraju put prijateljstvu) znatno pitomije.

…Link za Instagram HIGHLIGHT koji prati priču…

MAROKO – Balkanci on tour part 02

prethodni POST 01 pronađite u blog feed-u…

Bratstvo i jedinstvo na Budapest International Airport- u

Neznanac s doručkom u krevetu. Maštarija mnogih, privilegija rijetkih. No, hajde da i mi omastimo brk. Jutro nas je dočekalo poprilično gladne, a sjetile smo se da restoran u ovom majušnom hotelčiću nismo vidjele. Ali smo CLICK-om na google potvrdile da doručak imamo. Upristojile smo se taman dovoljno da došetamo do recepcije i upitamo za koordinate restorana, nakon čega nam je isti onaj simpatičan momak rekao da pričekamo kratko u sobi. Jutro je, poslušne smo.

„Ja jedem u krevetu. I ne znam što bih prije, sve mi je fino!“ – javila se naša nova suputnica u chat taman kad smo poželjele s njom podijeliti istu radnju, a ujedno i vidjeti je l’ otvorila oči.

„Same here!“ – bacile smo joj fotku natrag.

Još jedan lajk za prenoćni smještaj koji je trebao služiti samo tome da noć ne provedemo na cesti. Odjednom, razmišljale smo provesti ostatak godišnjeg ovdje!

Site ipak razmišljamo drugačije, pa smo, progutavši zadnji griz, skoknule na noge, vratile ono malo izvađenih stvari u kofer i potražile savjet što vidjeti u blizini u nekoliko sati koliko imamo free do leta.

„Samo pređite cestu i uživajte u gradu.“ – rekao nam je sa smiješkom naš novi prijatelj.

I nimalo pretjerivao. Balance home nalazi se tik do Dunavske poznate šetnice te Lančanog  i Elizabetinog mosta – najvažnijih mostova grada – koji vas direktno vodi do Budimskog dvorca (Buda Castle). Uspentrale smo se na njega, pretičući horde kineskih turista. U dvorcu se danas nalazi Nacionalna galerija i Povijesni muzej Budimpešte, a svakako preporučujemo posjetiti ovu atrakciju. A kao da inače i ne bi, kad je ovo najpoznatija nezaobilazna atrakcija ne samo grada nego i države. Na njegovim vidikovcima uživale smo u pogledu na grad i ugrabile fantastične fotke na samom početku našeg putovanja.

Škicnite prekoputa. Zašto? Pa recimo da se tamo nalazi jedna od najraskošnijih i najveličanstvenijih zgrada u Budimpešti, ona parlamenta, ili kako je Mađari zovu, Országház. Ulaznice su prihvatljive cijene, 8€, no mi za to nismo imale vremena.

Ono što smo stigle je prijeći Most Széchenyi i vratiti se u Peštu. Šetnja ne traje dugo, pogotovo ako šetate s nama. Nama zaljubljenima u objektive most je bio izvrsna prilika za snimiti još neke sjajne fotografije. Tu i tamo osvrnule smo se nazad (iako to narodna predaja zabranjuje) i pozdravile Buda dvorac.

„Cure, avion!“ – povikala je R i usmjerila nas prema hotelu po stvari.

U njemu smo stvari spremale kraće, nešto duže upijale smjernice za bus prema aerodromu. Ma, to je tu, odlučile smo i ponovno prošetale kofere po nimalo friendly pločnicima Budimpešte.

Otprilike u isto ono vrijeme kada sam razmišljala kofer ostaviti na poklon nekom od ulaza zgrada, našle smo stanicu busa koji vozi prema aerodromu. Kako smo je prepoznale? 2 kvadrata javne površine na koje se uguralo 84757392 turista i pripadajućih im kofera.

Na stanici Kálvin tér M (da se razumijemo ovo je copy paste) dočekale smo bus 100E koji nas vozi na Liszt Ferenc Airport. Nas manje više, one koji imaju karte svakako. Mi ih eto (gle čuda) nismo prethodno pripremile. Riječanka Copry i ja skrušeno smo se povukle i prepustile situaciju u ruke profiću koja se nešto kraće „razgovarala“ s automatom na jednom od stupova, a potom se vratila gurajući nam karte u ruke. Jedna je R!

„Poslije ćemo se raskusurati, bus samo što nije!“ –  dobacila nam je s kartama.

R, kao što već znate, ne griješi. Pa nije ni sada. Za nekoliko minuta spomenuti bus pred našim je nosom otvorio vrata, poziv nismo odbile, a na vožnji kroz pola sata, stigavši na aerodrom, zahvalile.

Do leta nije ostalo previše vremena (to se nama ne može dogoditi haha). Brzo smo potražile šalter Ryan Aira. Check in, baš kao i svi drugi obavile smo online, a preostalo je jedino riješiti se (barem privremeno) prtljage. Red pred šalterom bio je istovjetan onom pred maksimirskim štandom na Praznik rada kada gradonačelnik kojeg ne volimo dijeli grah kojeg volimo. Nekako smo potajno vjerovale kako ćemo se provući, jer možda netko od ljudi ispred nas ipak nije obavio check – in, no, naša se nadanja ovaj put nisu ostvarila.

„Nemoj, Miloše, zaboga da nas blamiraš, vidiš da ljudi isto stoje tu, nemoj da ih smaraš. Obavili smo sve. Miruj lepo i čekaj“ – u fokus nam je odmah upao par koji se jezikom ne razlikuje znatno od nas, jedino im je prebivalište nešto više kilometara istočno od prijelaza Lipovac.

Nije Miloš izdržao, ni slušao ženu koja ga je na to tjerala, a koja je uistinu, pokazalo se kasnije, žena. Njegova. Obratio nam se s upitom mora li napraviti check-in iako je to riješio online. Nepotrebno, uvjerile smo ih, kao ni checkirati prtljagu jer su njih dvoje, zapravo ŽENA, uspjeli spakirati sve u ruksak. I danas joj skidam kapu na tome.

S Marijom i Milošem brzo smo se upustile u razgovor, trateći vrijeme do predaje prtljage. Jezik je prepoznao još jedan par iz Hrvatske i pridružio se razgovoru. Svi, logično putujemo u Maroko. Svi, nešto ipak manje logično, ali istinito, nemamo točan plan puta. No, okvirno svačiji je izgledao slično. Ovdje se već rađala ideja da bi slučajan susret, mogao prerasti u one namjerne. Ako nikad poslije, onda po slijetanju i traženju taksija do Medine, u čijem smo krugu svi smješteni.   

Let do Marrakesha kratak je u usporedbi s višesatnim letovima prema destinacijama na koje obično putujemo. U tri sata morale smo ugurati ručak iz ruksaka, naprimjer. Besramno smo izvadile kutijice s hranom koju nosimo još iz Hrvatske, a s obzirom na to da se radilo o prvoklasnim kulenima, pršutima i siru pravi bi grijeh bio ostaviti to negdje. Doduše pravi je grijeh nositi to i u muslimansku državu. No, cilj opravdava sredstvo.

Zadnji komadić špeka R je ubacila u usta u isto ono vrijeme kada su stjuardese otvorile vrata zrakoplova i pustile onaj sparni pustinjski zrak u avion. Ah, falila mi je ova klima. Ta prošlo je već 5 mjeseci od kada sam se zadnji put vratila iz Abu Dhabija.

„Nismo sve pojele, hoće li nas pustiti u državu?“ – pitala me napola u šali R.

„Reći ćemo da je govedina, a oni nek probaju ako ne vjeruju!“ – šalila sam se nazad.

Copri nas je gledala onako sa strane, ne rekavši mnogo.

Uslijedilo je poduže čekanje na emigraciji s hrpom (većinom lažno ispunjenih) papira. Tu smo se opet skupili s ekipom koju smo upoznali neposredno prije leta i nastavili planirati put do grada. Cjenkamo se i ne plaćamo za taxi ni dirham više nego što vrijedi – bili smo složni. Naivno, pokazat će se. Iako ne potpuno krivo.

Nakon otprilike pola sata svi smo uspješno i službeno zagazili u državu. Uključujući i kutijice s hranom o kojoj smo pričali ranije. Miloša i Mariju izgubile smo na izlazu s aerodroma u pokušaju da aktiviraju lokalnu sim karticu. Par iz Hrvatske prema izlazu je krenuo s nama. I same smo uhvatile jednu lokalnu karticu, no aktiviranje nije bilo u planu. Barem ne još. Vrludale smo aerodromom u  potrazi za WI-FI-jem kako bi skinule adresu našeg sljedećeg smještaja. Slično je radio i par do nas, a po dolasku i Marija i Miloš.

Miloš nije bio zadovoljan suradnjom mobitela i kartice, a ova međusobna netrpeljivosti nastavit će se i u danima pred nama.

„Ekipa. Taxi. Hajdemo!“ – skrenule smo pažnju na prioritete.

Cjenkale smo se mi, cjenkali su se muški, pa opet mi, pa opet muški. Sve dok nismo izludili taksiste koji su ipak pristali na nižu cijenu. Nisku nikako. Tako smo put do grada, koji je stvarno kratak platile gotovo 15EUR-a. No, vrućina, višak para u džepu i želja stići do Riada općenito (a potom i brzo) bila je jača. Dok smo nas 3 upale u jedan, četverac je uzeo drugi. Dogovor je bio čuti se, a potom i naći navečer.

Naš taksist bio je tipičan muslimanski lokalac željan prodati nam maglu, izlete, deve i pokojeg mlađeg brata. Znale smo da njegovu tvrdnju kako smo na ulazu u Medinu (odakle on ne može dalje prema unutrašnjosti), a do smještaja imamo samo 5 minuta hoda, trebamo dobro provjeriti. I to je dobronamjeran savjet za sve one koji se u Maroko spremaju. Provjerite adrese dobro ili ih tražite da s vama idu do smještaja. Obrnuto, mogli biste završiti usred ničega, bez para, nakon čega slijedi novo cjenkanje, novi taksi i ne dao Bog isti ponovljeni scenarij. Ako se ne varam slično se desilo Mariji i Milošu, pričali su poslije.

Naš je bio pošten. U granicama svojih mogućnosti, naravno. No, bilo kako bilo, nakon što smo zagazile u Medinu, nabasale na prodavače, proizvode svega i svačega, konje, magarce, tačke i milijun skutera ušle smo u uličicu i (žive) pronašle naš riad. Riad Diana zaista je imao dobru lokaciju. U blizini svega, uključujući i glavnog Marrakesh-kog souqa – Jemaa el-Fnaa.

Na ulazu su nas dočekala masivna čelična vrata s okruglim prstenom za „kucanje“. S obzirom na to da zvono nismo našle, poslužile smo se kolutom, a samo nekoliko sekundi poslije otvorio nam je simpatični domaćin, sa smiješnim, ali ipak točnim izgovorom Romanina imena. Ok, na dobrom smo mjestu.

Riad nam se jako svidio. Rustikalan, autentičan, ugodan zaklon od vanjskih temperatura i glasnoga arapskoga svijeta. I visok, da, s nekoliko katova od kojih se naša soba nalazila na drugom. Bilo bi to puno simpatičnije da nismo vucarale kofere po uskim stepenicama, ali da smo kao Marija putovale s ruksakom naša bi patnja bila manja.

Ono što me je očaralo, bili su Marrakesh-ki krovovi. Koji u principu ne postoje, već je riječ o krovnim terasama na kojim možete chillati s prekrasnim pogledom na susjedne terase i milijun satelitskih antena. Malo sarkazma, ali terase stvarno predstavljaju oaze mira, idealne za upijanje tišine i bijeg od kaosa glavnih ulica.

Detaljnije, riadi su tradicionalne marokanske kuće atraktivne po svojoj jedinstvenoj arhitekturi. Prozorima koji gledaju prema unutrašnjosti, odnosno prema atriju unutar kojega je nerijetko smješten bazen. Naš Riad također ga je imao. A mi ga u narednim danima nismo ignorirale.

Kao ni domaćina Jousef a (naknadno prozvanog Jozefa) po dolasku, a on nas od tad pa do odlaska. O tome u idućim postovima. Poslušale smo savjete, upile informacije o doručku, smjestile se u sobu, odmorile na krovu i zaputile u centar Medine u namjeri da se nađemo s tek upoznatom ekipom i možda već večeras bookiramo izlete za nekoliko narednih dana.

Agencije koje nude izlete našle smo bez problema. Ili bolje rečeno sve one našle su nas. Nemoguće im je pobjeći. Vuku vas za rukav čim kročite iz smještaja. Sličnu vrstu napasti srela sam već u ostalim muslimanskim državama. Cure su za nju bile nešto manje pripremljene, ali su brzo shvatile poantu „La shukran“ (hvala, ali ipak ne hvala).

Naći Miloša i Mariju među milijunima turista na Jemaa el-Fnaa souqu bilo je gotovo nemoguće. Umjesto toga bacile smo se u potragu za izletima dok ih čekamo. I, iako smo realno i našle mjesto gdje to želimo bookirati, agent nikako nije pristajao na našu cijenu. On uporan, mi tvrdoglave – vodilo je nigdje. Osim odustajanju i potrazi za večerom.

Smjestile smo se na gornjoj terasi restorana u samom centru souqa i u jednom trenu – nevjerojatno, ali istinito, uočile ovo dvoje. Ispričali smo im priču o izletima, zajedno s Milošem probale još jednom cjenkanje koje je rezultiralo jednakim ishodom kao i ranije.

Ok, smislit ćemo sutra nešto, složili smo se i dočekali večeru – tagine – tipično marokansko jelo, koje će se na našem meniju netipično (za nas) naći i puno češće nego smo to na prvu planirale.

Instagram HIGHLIGHT koji prati MAROKO priču…

MAROKO – Balkanci on tour

A što misliš kad bi…?

Dok jedan dio glave razmišlja o inspiraciji za sljedeći putopis i CLICKAWAY -u, onaj drugi polusvjesno promatra „proljetnu jesen“ kako haraći dvorištem u nekoj tamo Kostreni kraj Rijeke. Ugodnih 20C na 1. studeni 2019. Sisvete. Bože, Sisvete!! A nisam tamo gdje bi trebala biti – doma? Ili sam upravo tamo? Smiješno, svađam se sama sa sobom! Upoznavanje s ovim mjestom, 19. 7. 2018. godine, put za Maroko, bilo je samo prije 15, 5 mjeseci! Kako ovo možeš nazivati domom? Mah, previše matematike za subotnje jutro, smijem se na glas u svilenoj bakinoj pidžami nasred dvorišta i ulazim u kuću.

Ako Copri unaprijed kažem kako će glasiti uvod putopisa o Maroku mogla bi me onako značajno pogledati: „Zar opet sto uvoda prije prvog dana putovanja i neke konkretnije informacije za sve one koji su je na blogu došli na brzaka potražiti?!“

„Ma boli me briga što misliš, ne mogu te shvatiti ozbiljno dok vucljaš tu presmiješnu električnu cigaretu“ – smislila sam škorpionsku protukontu unaprijed. A tako nepotrebno, ne bi ona to na glas nikad rekla, već bi tu i tamo editirajući tekst na blogu delete -ala 10 paragrafa, koje ja „kao“ neću primijetiti.

„ Imaš li ideju kako ćeš početi pisati “Maroko”?“ – prekinula je sapunjaru u mojoj glavi.

„Ma jok, ne još, ali ne brini prva ćeš saznati!“ – smuljala sam je pošteno, a znala sam dobro početak putopisa. Znala je i Copri.

“Početak putopisa”

„Jednom godišnje na kraj planete“ bilo je na agendi Anchy, Mare, R i meni, ali i u nagađanjima svih onih koju su s nama dolazili u doticaj godinama. Činjenica kako ove godine Mare i Anchy ne mogu s nama, bila je razočaravajuća. Nemoguće je zamisliti šetanje putovnice po granicama drugih država bez njih. Znale smo to R i ja te nekako prešutno odgađale planiranje sljedeće destinacije, u nadi kako će preostali dio naše lutajuće flote uletjeti s onim „predomislile smo se“. No, ipak smo znale kako neće. Mare je već poduže planirala jedno važnije putovanje (u bračne vode), dok se Anchy u nadolazećem ljetu posvetila onim poslovnim vodama.

„R, što ćemo mi?“ – upitala sam je početkom svibnja, dok su nas na poslu poprilično stiskali s definiranjem nadolazećeg godišnjeg odmora.

„Kako misliš što?! Pa ono što najbolje znamo! Putovati! – našalila se R.

„Idemo?“

„Naravno!“

„Kamo?“

„Ma koga briga. Smislimo. Moram gibati, a sad samo piši godišnji krajem 7. mjeseca“ – zbrisala je iz chata.

I smislile smo. Uz nekoliko oscilacija, nad instant idejama pobijedila je ona inicijalna, niknula na povratku sa Sri Lanke, tamo negdje iznad Saudijske Arabije, dok smo premorene ubijale vrijeme leta od 11h piljeći u monitor na kojem se vrtjela karta svijeta. Putovanje u Maroko. Jednu od rijetkih arapskih država koju još nismo posjetile. Ljeto 2018., 19. – 29. srpnja.

Putovati jeftino prevagnulo je ispred putovati brzo. No, kako i ne bi. Usporedbe radi, let iz Zagreba za Maroko u tom je periodu iznosio i više od 3 000HRK. Naša je opcija koštala svega 1500. Teža? Nimalo. Duža? Možda. Zabavnija? Svakako.

A što je uključivala? Vlak do Budimpešte dan ranije (svega 60HRK jer je karta kupljena mjesec dana prije!), smještaj u novom hotelu s doručkom (uz Dunav i direktnim pogledom na Budimski dvorac), let Ryan Airom do Marrakesh-a (uz doplaćenu prtljagu), let Marrakesh – Venecija  (uz doplaćenu prtljagu) i direktni autobus do Zagreba u povratku.  Zašto ovaj autobus ipak nismo odabrale za povratak, dio je neke duže priče koju ćemo ispričati u jednom od nastavaka. Bez brige, u pitanju je ljubav!

Dok smo se odabirom karata bavile, planiranjem itinerarija (sljedećih mjesec dana) i nismo pretjerano. Svestrane smo spodobe, s milijun hobija i jednako toliko obaveza, a uskladiti rasporede bio je popriličan izazov. To nam je pošlo za rukom svega nekoliko tjedana prije putovanja. I dok smo jedno nedjeljno popodne zadovoljno žvakale slatkiše na kauču mog iznajmljenog stana, nakon posljednje bookiranog smještaja i izdefiniranog plana putovanja ponovno smo razmišljale o tome kako će biti neobično putovati bez dodatnog društva.

„Al’ ne mora biti tako, znaš?“ – spomenula sam.

„Imaš neku ideju?“ – upitala me R.

„Pa, znaš Putoholičare?“

„OK…“

„Što misliš da iz zezancije vidimo je l’ netko tada u tom kraju?“ – nabacila sam.

„Pa zašto ne! – složila se R.

Pa zašto ne, složila se i neka nepoznata persona iz Rijeke – i prije nego smo oglas za suputnike pošteno i objavile na svim mogućim stranica, imala je sve one karte u džepu koje smo u stražnjem držale i mi.

Lagale bi kad bi rekle da nas nije iznenadila raketnom brzinom kojom je pristala na našu avanturu. Još više bi lagale kad bi rekle da nismo imale dobar feeling. A najviše bi slagale kad bi rekle kako nas je feeling prevario.

Jadransko vs panonsko more

“Ovo je malo freaky” – pisala je R komentirajući brzinu kojom se neka nepoznata osoba priklonila našem putovanju.

“Moglo bi biti, no što ako nije?” – prozborio je pacifist u meni.

I tad, a i danas, strogog sam uvjerenja da toliko ljudi želi putovati. Ali to ne radi. Ne zbog manjka para (one nisu problem, njih nema), čak ni zbog manjka vremena (kojeg je isto u oskudici), već zbog pomanjkanja nekoga s kim put isplanirati. Ironično, u istom onom trenutku kada se borimo s prenapučenom planetom i kako istrijebiti barem trećinu stanovnika našeg planeta. Ups, to je već lobby. Ne politiku u našu butigu.

Do putovanja je ostalo otprilike tri tjedna, a kako to obično biva, prvo se o njemu raskokodačeš u jednom od zatvorenih chatova milijun aplikacija s ljudima s kojima putuješ. S obzirom na to da nas je od te čudnjikave nedjelje bilo 3, a jedna od nas fizički je udaljena, komunikacija kroz virtualu bila je logično rješenje.

 Kroz istu tu virtualu u kratkom smo vremenu izmijenile screen shotove popisa što ponijeti na put, ne skrivajući sve one nepristojne stavke koje uključuju, a nisu ograničene na, kozmetiku za intimnu njegu, obvezu „iskombajnirati“ cijelo tijelo, ofarbati kosu, odrezati nokte… a potom se sjetile da koordinate putovanja nismo ni spomenule.

„E da, ovo je ideja – Marrakesh, pa svašta nešto okolo toga, Essaouira i one koze koje kakaju argan, pa malo pustinje i nekako se dotegliti do Fes-a odakle moramo smisliti raketni povratak za Marrakesh. Naravno uz autohtone smještaje, nikakvi hoteli, nipošto resorti“ – spomenule smo napokon novoj suputnici iz Rijeke.

„Cool, ja sam za. Ma izvest ćemo nekako tih 2 500 km u 8 dana. Uopće se ne brinem“ – odgovorila je ta čudnjikava strankinja, i time mi postala sve samo ne strana.

„Slažem se!“ – dobacila sam joj lajk.

„Vidim, snalazite se i bez mene“ – iskomentirala je R nakon nekoliko dana i dala nam zeleno svjetlo za daljnju organizaciju i u njenom odsustvu.

Organizacijom se nismo nešto previše ni bavile, osim što smo iznajmljenim smještajima (hotelu u Budimpešti i lokalnim riadima u Marrakeshu i Fesu) najavile još jednu gošću i potrebu za dodatnim tanjurom na doručku. Oni su također s tim bili totalno cool i olakšali nam ovu modifikaciju. Sredinom srpnja skočila sam samo kupiti još jednu kartu za vlak po navedenoj cijeni, a na isti se kolodvor vratila i tjedan dana kasnije s ipak većom prtljagom.

R i njezin dečko Jura dočekali su me pred Importanneom na dogovorenoj cugi prije polaska vlaka za Budimpeštu, a taman kad smo srknuli posljednju kap kave, svoj touch down u Zagrebu najavila je i Copri iz Rijeke, i dala nam mig da pozdravimo Juru, R nabaci i posljednji kiss, i zaputimo se upoznati ženu koju kao da oduvijek znamo.

„De, pričuvaj mi ruksak dok odoh do wc-a“ – bila je jedna od prvih riječi koje mi je uputila.

I dok sam šutke pridržavala taj crveni uteg zvan ruksak, u glavi mi je bilo samo jedno.

„Ona nije iz Rijeke!“ – pokušala sam sugerirati R.

„Molim?“ – ništa nije shvaćala.

„Ma, mani me…“ – zbog straha od prebrzog povratka „Rijeke“ iz wc-a nisam se upuštala u daljnje rasprave. I dobro da nisam, vratila se ekspresno.

Vlak je, na živo zaprepaštenje Balkanaca, bio poprilično točan. I prazan. Dovoljno da zaokupiramo 6 sjedala kupea i brzinom svjetlosti, nimalo damski, pretvorimo ih u 3 ležaja. I jedva da je Copri uspjela iskočiti iz vlaka po posljednji dim (koji to nije) cigarete, zvuk lokomotive najavio je polazak. Navukavši zastore kupea jasno smo dale do znanja da društvo u isti ne primamo. No teško da bi u njega – pokraj tri kofera, jednako toliko ruksaka, 63563 pridružene torbe, hranu, čips, kobasice, sir, slatkiše, knjige, blokiće, karte, mobitele, punjače – i igla više stala. 

 “Oprosti, odakle si ti?!” – nisam više izdržala, prekinuvši je u pola rečenice, dok je onako besramno zavaljena u novonastali ležaj rastezala riječi, iskrivljujući sva naglasna pravila, onako kako samo to Slavonci znaju.

 “Iz Našica, kako znaš?!” – pogledala me.

” Da, kako znaš?!” – pogled s druge strane uputila je i R.

E sad kako znam… kad bi krenula objašnjavati svoje porodično stablo ovaj bi vlak trebao ići ravno do Maroka da stignem ispričati sve. No, to make long story short, recimo da su mi dobar dio života obilježili Slavonci i taj panonski štih koji ne blijedi tek tako.

Gdje je proteklo 6 – 7h zaista ugodne vožnje vlakom nije nam bilo jasno. Možda u konstantnom blebetanju, upoznavanju, jedenju i pokojem pogledu kroz prozor u okolici jezera Balaton, random izvađenoj knjizi koja će tek poslije postati dio doktrine koju danas slijedimo, stigle smo u Budimpeštu, na Keleti train station bez detaljnih informacija kako stići i gdje se točno nalazi naš hotel.

“Tko ima lokaciju?” – pogledala sam cure.

“Ja nemam pojma gdje mi je to sad!” – hladno je iskomentirala naša pridružena suputnica kao da će nam info trebati tek za par dana.

“Čekajte, ja ću” – u pomoć je skočila – kao uvijek do zadnjih detalja organizirana R – koja je mozak većine naših putovanja na koja se mi odvažujemo “mašuć’ šaka”.  Screen shoot, Balance home – „ok, evo ga, palim GPS, follow me” – s kapetanskom palicom pokazala je smjer.

E, da nas je taj smjer dobrano našetao uzduž popreko pa u krug sigurno je info koju bi mogle i prešutjeti, no čemu?! Taxi nam se nije uzimao, a i da je, na osamljenim ulicama glavnog grada Mađarske ovu bi ga večer teško našle. Odlučile smo se za lokalni javni prijevoz i potragu za stajalištem busa do kojeg smo tri puta prešle krivu – poprilično prometnu – cestu, neosvijetljeni park, pothodnik pun beskućnika željnih razgovora s natrpanim nama, prazne aleje.

– “Fjjdudbdjdjsb – serekes – broj – broj – broj – nentudom pa neki Március i kunem se da je spomenut i neki Beograd” – otprilike je zvučao muškarac željan pomoći nam na tečnom mađarskom. Razumjele nismo ništa, ali nam je upereni prst davao naznaku kako misli da bus do hotela moramo čekati 10m dalje na mjestu koje je podsjećalo na stanicu.

I bila je stanica. I bio je bus. I bile smo mi bez lokalne valute pokušavajući namoliti vozača da kartu platimo eurima. Kako je ova storija završila ne mogu iskopati u memoriji, no sjećam se da je R riješila situaciju i nekoliko stanica poslije naredila iskrcavanje iz busa nedaleko od adrese na kojoj se trebao nalaziti hotel.

I nalazio se blizu – zračnom linijom. U praksi je to izgledalo malo kompliciranije – uključivalo milijun stepenica prema dolje, pa jednako toliko prema gore, pa opet dolje i zadnji put gore. Ustvari, e da je bio zadnji. Dodajem tu i nekoliko strmih ulica uzvodno, jedno raskrižje bez semafora, pa strmi pad niz drugu stranu. Sve s otprilike 20kg prtljage na svakoj od nas.

“To bi trebalo biti ovo!” – čudnjikavo je izrekla R gledajući u zgradurinu ispred nas koja je ličila na sve osim na hotel. Čudnjikavo smo blejale i mi. I dok je sve odisalo tom čudnjikavom atmosferom, glas muškarca recepcije hotela nije zvučao nimalo tako. Niti preko telefona, a potom – nekoliko sekundi poslije – niti u živo kada nas je navigirao na 3 kat arhaične zgrade u kojem se doista nalazio naš smještaj.

Nakon kratkog hoda kroz prošlost hodnicima zgrade koja nas na prvu nije impresionirala zakoračili smo u prostor veličine osrednjeg stan koji je nosio naziv bukiranog hotela preko interneta.

I iskreno, bez obzira na minijaturni prostor, hospitality dečka zaposlenog na recepciji i izgled skučenog, ali urednog Balance Home – a lajkale smo bez razmišljanja. Dugo smo stajale razgovarajući s njim o nama, o njemu, o Budimpešti, što posjetiti sutra prije leta, gdje uhvatiti bus za aerodrom, eventualno prije nešto pojesti. Čuj ovo… eventualno… svjetski smo gladuši! A potom odlučile i preuzeti sobe. Ovu smo noć bile razdvojene, i dok smo R i ja igrale par nepar tko će se po skučenoj sobi kretati (no hotel na bookingu ni ne taji svoje dimenzije), Riječanka (koja to nije) u ovom je smještaju bookirala vlastitu i kraljevala u carstvu samoće, prvu i jedinu noć na našem putovanju.

„Pa mi imamo vlastito zvjezdano nebo… u sobi bez prozora“ – urlala sam prema R koja pod tušem nije čula ni jednu moju izgovorenu riječ.

„Sereš?!“ – komentirala je kratko, kad se već udobno smjestila u naš ogromni bračni krevet, a ja joj priredila light show nebeskog svoda.

Zamisli želju R, mogle bi padati zvijezde!“

„Hmmm… ne znam, da nam se nastavi atmosfera u kojoj smo provele dan?!“

„Amen“ – potvrdila sam i pripremila istu želju iščekivajući svoju zvijezdu!

...pratite naš click_away_together Instagram HIGHLIGHT sa slikama i videima