Monthly Archives: January 2020

BERLIN – grad sa tri duše

Posted on by
Reply

Iako je paranoično bio opsednut osvajanjem sveta sopstvenim izumom ratovanaja blickrigom, Hitler je ceo svoj život iskreno patio samo za jednim gradom. Ludački ga je voleo diveći mu se ujedno. Istovremeno ga je užasno prezirao. Kao i svaki pravi nacista uvek je gajio duboke histerične emocije protkane osećajima iskrenih dualističkih obrta. Nije znao uopšte kako da hendluje sa njima pogotovo kada je u pitanju njegova najveća slabost. Svakodnevno je mislio o njemu. Imao je sjajnih planova i buljuk izvrsnih ideja za njegovu rekonstrukciju koje je poverio nikom drugom do arhitekti Trećeg rajha Albertu Šperu lično. Svi fanatici istorije, mundijalisti, diktatori negovali su sklonost ka umetnosti gajeći ozbiljan sens za arhitekturom, pa tako ni Hitler nije zaostajao. Ovaj neuništivi grad bio je zamišljen kao epicentar novog sveta. Trebao je da bude moćniji i od samog Vavilona, starog Rima i Njujorka zajedno. Bio je planiran da postane Avalon novog doba. Pripreman da bude najmoćniji ikada u istoriji čovečanstva činilo se da je sve već gotovo. Karte su bile osmišljene i napravljene. Perfektne skice su bile uradjene, a nove kulise skoro već postavljene. Njegovi ludački snovi se ipak nisu ostvarili. Istina je, u njemu je večno ostao zakopan vrlo bitan komad Vavilona kao i po koji skamenjeni rimski centurion u neposrednoj blizini. Čak je Nefertiti ostala zgranuta neverujući kojom brzinom raste Treći rajh i galopirajuće novo germansko carstvo. Kažu da je u to doba stekao jaču energiju nego i sama „velika jabuka“. Još štošta se u njemu kasnije izrodilo što ga čini jedinstvenim na svetu. Na svu sreću, Hitler nije doživeo taj dan, kao ni njegove ludačke ideje, ali Berlin svakako jeste.

Kako uopšte započeti ovu kratku priču kada nisam ni otišao iz njega? Tačnije, Berlin nije još izašao iz mene. Kada bih samo mogao da se ponovo spotaknem pod njegovu izgubljenost?! Želeo bih još dugo sebi da ostanem nedorečen, a i pomalo dezorijentisan zajedno s njim u svim tim skorašnjim vremenima. Šest dana je izgleda bilo više nego dovoljno da se potpuno zarobim u trodimenzionalnoj čauri njegove istine. Kako ga opisati još uvek hladnog, a vrelog u sebi? Kako ga dočarati kada znam da će ovo moje stanje dugo još potrajati. Postoji ozbiljna mogućnost da se Berlin iz mene više nikada ne iseli. Ta trodimenzionalnost oseća se već prvih sati boravka. Šta mu dodje ta moja, a njegova trodimenzionalnost? Otkriću vam je, ništa ne brinite, samo se malo strpite. Objasniću vam sva tri famozna istorijska sloja ovoga grada. Da li se dovoljno čuju njegovi unutrašnji uzdasi koji još uvek dopiru iz zidova kao žive rane koje izbijaju na površinu u startu vas razoružavajući? Još od Čekpoint Čarlija, ma i mnogo pre. Od Brandenburške kapije, ili Tirgaten parka ste već opijeni i svesni da ste kročili u jedan potpuno specifičan grad, koji se još nije odledio ni od samog sebe. 

Zapitah se čekajući u redu za Berhajn da l’ jedini on možda ima moć da spere svih 27 godina čekanja za samo jednu noć. Možda jer je geografski vrlo blizu „East side Gallery“, te najtužnije berlinske tačke i jednog malog, a tako bitnog prolaza. Još uvek slepo verujem da ovaj klub jedini ume da poništi svih 9855 dana i isto toliko noći izolacije i mraka. Iskreno, ne znam da l’ sam se prevario ili ne, jer nisam uspeo da udjem u Berhajn. Sprao je samo naših sat ipo uzaludnog čekanja i smrzavanja, jer nas nisu pustili, ali kakve veze ima?! Kako sam čuo nisu ni Pariz Hilton, pa šta?! Sve to ne menja stvar. Više nas zaista nije bilo briga da li ćemo ući bilo gde ili ne, verujte. Falio je, istina je, kao višnja na vrhu torte, ali Berlin je sam odavno majstorski odradio posao i bez njega. Dezert smo pojeli slasno svih prethodnih dana uživajući danonoćno u njegovim megalopolisnim aromama. Gledao sam je u redu za Berhajn, moju dragu Lenku. Onako neodoljivo umotanu i skrivenu u sivi šal, koji je izgledao veći od nje. Mangupski se smeškala pretvarajući se da je deo svog tog underground-a, a u biti ga je prevazišla još u ranoj fazi fakulteta i berhajnska pozornica bila joj je samo mala muzička predstava u dva što pre završena čina. Previse urbana i bez Berhajna, ipak stvorena pre za KitKat molila je Boga da ne udjemo unutra. Želja joj se nažalost ostvarila. Bila je previše stilizovana, a i pomalo umorna za moju ludačku energiju, dugonoćnu ogrubelost i impresivni gotični napor berhajnske modne scene. Posle smo se sito ismejali jer nam se na 130 koraka od kluba, ničim izazvana ukazala bronzana bista nekog berlinskog bradonje, pesnika, a u euforiji cele večeri ne pogledasmo ni ko je bio u pitanju. Oboje smo u trenutku konstatovali da je vrlo ličio na našeg poznanika, jer nam je upravo on pričao kako je pre izvesnog vremena banuo u ovaj klub u kiltu, naravno bez veša, kako dolikuje pravim Škotima. Priznaćete, ništa se ne dešava slučajno. Sve u svemu, sa Berhajnom kao da mi je pao veliki teret sa ledja. Ostavili smo ga u nemilosti još jednog greha koji je kao pulsirajuća tačka najvećeg berlinskog bluda nestajao u daljini, dok nas je zeleni metro nemački precizno udaljavao od istočnog dela grada. On odavno već nije istočni, čak verovatno je najzapadniji na svetu. Mnogo je zapadniji od svoje doskorašnje suprotnosti, mada ga još uvek užasno jebe promrzla istorija, prenatrpana soc-realistička gradnja i nepobitna činjenica zvana geografija.

Kako najbolje upoznati Berlin? Kako ga najiskrenije doživeti? Odgovor je vrlo prost. Pre svega dobro se natrontajte i za početak pripremite svoje noge, trebaće vam. Samo se šetajte ulicama i ponekad malo zastanite odajući počast svemu što vidite pred sobom. Berlin zaista ništa ne krije, ama baš ništa. Zato je poseban. Zbog toga je veliki i uvek će to biti. Već sam spomenuo da ima tri čuvena trodimenzionalna istorijska kruga istine. Tako je. To su tri perioda vrlo usko povezana, koja se naslanjaju jedan na drugi i idu baš ovim redosledom. Prvi je Jevrejski muzej i otvorena jevrejska grobnica koja podseća na lavirint, nedaleko od Brandenburške kapije kroz koju je prošao i sam Napoleon. Treba se malo izgubiti u njoj, u svim tim sivim, monolitnim pravougaonim stečcima i mrtvim poljima od tamno sivog kamena. Tek nakon toga možemo sa iskrenošću da doživimo i na tren da osetimo svu patnju, dezorijentisanost i izgubljenost Jevrejskog naroda kobnih tridesetih i četerdesetih godina prošlog veka. Ako se malo i pogubite u njima ništa nije strašno, ne brinite. Sve je već nažalost gotovo. Tu je čak i on da vam pomogne i da vas izbavi ako treba. Sam Berlin je savršeno iskren. Uopšte se ne folira, niti ikome pravda za svoju prošlost nudivši odličan espreso u blizini, a ne zove se Starbaks. Uvek je tu da podseti i da opomene, da se ne zaboravi, makar bio i u koliziji sa samim sobom. Pomalo žaleći što je služio kao izmanipulisan centar sulude moći u nemom saučesništvu nejveće eliminacije jednog naroda u svetskoj istoriji. Danas, pati sa njima zajedno, mnogo više nego što se misli. Najviše se to oseća tek kada se nadjete negde izmedju dva zida. Može biti čak i od velike pomoći u ovo moderno i nejasno vreme u kojem se bude neki stari duhovi. Takva vrsta izvinjenja i priznanja preskupo su ga koštala. Do te mere, te se i sam odrekao jednog broja godina, kao i dela kolektivnog identiteta prošavši neminovnu i bolnu katarzu. Idemo dalje, nastavljajući put ka drugom istorijskom krugu. Dolazimo do dugih, ispisanih zidova koji sami pričaju tužnu istinu o tmurnim godinama teške izolacije, zatvorenosti i podeljenosti. Hiljade grafita i murala svedoče o bivšem zločinu i još goroj kazni koja je zadesila ovaj turbolentni grad, ali ne u njegovo ime. Ovde, na Čarliju, a tek na već pomenutoj i potpuno otvorenoj East side Gallery jasno se vidi i oseća sve. Ceo svet je zastao na tren i ceo Berlin se otvorio. Tako jednostavna, a bolna tačka je isuviše duga da bi bila istinita. Bože mili! Berlin se ovde upija do kraja razarujući vas u potpunosti. Kao pijanac koji se tetura čas u levo, pa u desno sa stotom čašom u ruci i suzama u očima, potpuno otvara svoju dušu. U malom prolazu izmedju dva zida koji ne liči ni na jedan lokalitet vidjen do tada. Tako mali prostor za sva moguća ispisana slova naizgled običnog zida, a ujedno toliko dubok za sprejem nacrtanu emociju odlazećeg vremena. Isuviše težak za svetkovinu istorije koju bolno ostavlja iza sebe. Samo podseća na vapaj hiljade inspirisanih umetnika širom sveta koji su podelili bol u njegovo ime, osvrnuvši se i na svoj. Predugo čekajući zvona da odzvone za kraj jednog dugog i hladnog rata u kojem nema mesta za poražene i nevine, jer oni uvek po pravilu stradaju prvi, a i poslednji. Kao i u prvom i u drugom krugu svi su gubitnici. U svakom prethodnom i budućem uvek će patiti, pa ko bi drugi? Zna se, nedužan narod! Sve je prokleto ciklično. Ovde stavljam tačku na kompletnu istoriju dvadestog veka krunskim dokazom kako se može iskaliti bes tako jadnim i tupim eksperimentom bez ikakve ideje i to u trajanju od samo 27 godina.

Šta je i koja je ta njegova treća tačka? Kako se zove Berlinov ključni treći krug istorijske istine? Da, vrlo bitan za mog glavnog, najharizmatičnijeg nemačkog junaka koji je prošao sito i rešeto. On je možda i presudan za ovaj grad jer je nosilac duše opstanka cele nacije. Mnogo je veći i od prejake nemačke industrije i moćne američke pomoći. Snažniji je i od nemačke discipline. Ne možda, nego sigurno! Opet, kao nekada u dobra i zla vremena, a i ona pre i posle. To je njegova neiscrpna energija, otvorenost i snaga budućnosti. Kao u nemom filmu Metropolis, ili možda Kabareu gde je sve to i opisano?! Ako tu nismo pronašli svu berlinsku snagu, onda nikada nećemo shvatiti “Mi deca sa kolodvora zoo.“ Sve u jednom. Sveta trilogija jednog grada sa tri duše spakovana u film! Uvek je Berlin, kao i njegovo nebo bio i ostao urbana lokomotiva Nemačke. Država u državi. Nezavisni tron, glavni pokretač i neuništivi neuron svakog novog doba, čak i pre Bizmarka, sve do dana današnjeg. Ostaće to i sutra budite ubedjeni i posle našeg odlaska, bar do nekih eventualno sledećih zidova, ako ništa drugo. Berlin je najavangardniji grad u Evropi, pun različitih nacija, koloritan, obojen svim rasama. Potpuno otvoren, topao i kada je ledeno. Postao je sinonim za svaku moguću slobodu i seksualnu orijentaciju i što je pomalo neverovatno, izuzetno je bezbedan. Najveći grad prajda u Evropi. Mesto gde je nastala elektronska muzika i to tajno ostrvo muzeja na kojem se rodio hipsteraj. Berlin je i dalje grad koji ima više mostova od netaknutog Amsterdama. To je megalopolis koji ima više muzeja nego kišnih dana i više umetnika nego oblaka. Ovo je telo u tri dimenzije i mesto koje je imalo više stanovnika 1937. godine nego danas, ali mu to izuzetno dobro stoji kada oduzmemo nepotrebni kvantitet. Ovo je grad koji se izdigao iz sopstvenog pepela. Potpuno jedno živo biće koje konstantno vibrira, dok autoimuno metaboliše sopstvene greške i istorijske epohe, uvek pobedjujući teška vremena jer nameće avangardne procese mirisom na budućnost. Nepokoreni, oporavljeni div neiscrpne snage za koračanje napred. Berlin je danas moderni bastion evropske umetnosti, centar IT tehnologija i novonastalih habova koji okupljaju brojne kreativne ljude primenjene i savremene umetnosti iz celoga sveta. On je evropski raj za najmodernije vizuelne instalacije. Kako bi neki ljudi rekli “top destinacija za život u svakom smislu.“ Kosmopolit sa najviše murala po glavi stanovnika na svetu i najbogatiji grad underground kulture u kome stari metro kasni čitavih 27 minuta na mesečnom nivou. Možda sve on to radi samo iz osvete, ne bi li pokazao svetu svoju iskonsku snagu! Grad junak, koji ne ispušta glas ni kada ga muče, jer i pored potpune devastacaje svih mogućih bombi, kaćuša, uličnih borbi i mnogobrojnih silovanja i dalje ima u svom posedu najgrandioznije platforme istih metro stanica, najlepši trg u celoj Nemačkoj, kao i vrlo očuvane univerzitete koje su pohadjali Marks i Engels i na kojima je predavao niko drugi no Albert Ajnštajn. Berlin predstavlja i sveti dom najvećeg nemačkog pesnika Fridriha Šilera. Zidine univerziteta su i dalje nemi čuvari Humboltovih hodnika u koje je divljački upadao Hitler, kao u minhenske pivnice uspešno slamajući srce o prosperitetu lažima pomalo naivnom, hrabrom, isuviše ponosnom, a vrlo odlučnom nemačkom čoveku.

Berlin se vrlo često ponaša kao i njegova surova klima. U samom početku ne deluje hladno, ni kada vetar duva, a ni kad’ kiša rominja. Možete i u majci kratkih rukava usred zime izaći napolje, da zapalite cigaretu kao ja sada. Kako odmiču sekundi Berlin počinje polako da vas steže kao najači piton. Berlin kreće da vas nagriza do gole kože, kao nevidljiva pirana, kako god bili obučeni. Verujte, naći će vas uvek i svugde. Prodreće u svaki deo vašeg bića, do kostiju i dalje. Takav je, potpuno nemilosrdan. Zato ga nikada ne potcenjujte i slojevito se obucite pre nego izmarširate njegovim utabanim stazama otvorenih rana. Brzo hodajte isključivo izmedju njegove tri dimenzije, a za sve ostalo će se on pobrinuti. Slobodno se prepustite njegovoj višeslojnosti da vas sama vozi kroz vreme i poljubite sveta Ištar vrata. Radujte se svakom novom danu u njemu. Obavezno malo spavajte, makar po svaku cenu. Ponekad dignite glavu i pogledajte ga pravo u oči, jer on to zaslužuje i napokon mu sve oprostite.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/viatorSimul/

BALI – Keep calm and wear a sarong part 12 (the end)

Posted on by
Reply

DAY 09 Two legs, ten toes – prevara iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta

Kad bi postojala samo jedna stvar koju bih na putovanjima promijenila bila bi melankolija posljednjega dana. Slažete li se? Gdje god putovali, kada god se vraćali postoji, taj jedan dan kada nešto morate… A ako nešto želimo na putovanjima, to je da se ništa ne mora. No, ovaj dan ne moli, ne surađuje, ne pregovara…

„Mrzim spremanje!“ – progovorila je Copri o onome što je svaka šutjela.

„Tko će ovo popakirati?!“ – Anchy se iz ležećeg položaja nagnula prema koferu.

„Tko će opet preživjeti Dohu?“ – gunđala sam i prekrila glavu jastukom.

Sredio sam check out popodne, javio je u grupni chat Mladen i time nam dao prostora da još neko vrijeme ne mislimo na pakiranje. Umjesto toga, dogovarale smo prijevoz iz Beograda prema Zagrebu, mršteći se na svaku pomisao o temperaturi koja nas čeka doma.

Razmišljanje o pakiranju na kraju je ispalo duže nego ono samo. Pobacale smo stvari u kofere, izdvojile one koje nam za dan/putovanje još trebaju i spustile se, sad već ritualno, na doručak.

„Ne zaboravite Hrvate!“ – podsjetila nas je Copri u liftu na ekipu koja s kombijem iz Beograda prema kući putuje s nama. Uhvatile smo ih na doručku, provjerili rezervacije, napunile tanjure, potom i želuce i razmišljale o tome što želimo raditi kroz dan, prije nego krenemo na aerodrom.

„Suveniri?“ – spomenula je Anchy.

„Valjalo bi!“ – odgovorile smo.

S riznicom putovanja (koja sad već imamo iza sebe) odabrati suvenire postaje sve teže. Svaki od njih nalik je onom s prethodnog putovanja i doista se trudimo kupiti nešto čemu ćemo mi, ili oni kojima poklanjamo, posvetiti pažnju i u neke druge dane, a ne samo one kada s njih brišemo prašinu.

„Idem švrljati uličicama u potrazi za pravom Kutom!“ – po završetku shoppinga rekla nam je Anchy.

Nije iznenađenje da Anchy voli sama nestati u nepoznato, otkrivajući urbanizam i skrivene kutke grada u kojem se nalazimo. Arhitektica je, naposljetku, a njima je to slično. S druge pak strane, Copri i ja manje poznajemo armaturu, pa takve izlete ne bookiramo. Što zbog nas, što zbog Anchy… samo bi je živcirale šupljim pogledom blejeći u nešto čemu se ona divi…

„Neki ručak oko dva?“ – upitale smo je.

„Mogle bi“ – odgovorila je i nestala iza ugla.

„Moram opet na masažu. Hajde sa mnom, rekla si da budeš!“ – piknula me Copri pokazujući na salon.

„A ne znam…“ – dvoumila sam se.

„Ajde Škorpijo, ne budali. Vani je vruće, tamo je klima, idemo guštati, zadnji je dan!“ – uvjeravala me.

I bila je u pravu. Posvetiti pažnju nogama, nakon što su one cijelo putovanje ponizno usluživale sve naše avanture bilo je fair play. Pogotovo u državi gdje je masaža cijenom jednaka samoj pomisli na neku u Lijepoj našoj.

To što me je uspjela uvjeriti u nepunu minutu, bilo je nedovoljno u odnosu na radnicu salona koja me brže odgovorila od nje predloživši – pedikuru.

„70 000 rupija?“ – čudila sam se blejeći u Copri i zaboravljajući na besramno niske cijene masaža koje smo plaćale na Thailandu.

„Told ya. Moje je 40 000!!“  – bahatila se Copri tonući u naslonjač i uživajući u masaži stopala.

„70 000 yes, yes, cheap, very cheap!!“ – dobacila je radnica salona i zadobila našu pažnju.

„WTF, nas ova razumije? Ili samo ima ugrađen automatski Google Translate u sebe? Kako god, ovo dugujem nogama!“ – sad sam već bila uvjerena.

„Znaš dat’ ću joj bakšiš! I tako imam previše njihove valute, a kad riješimo ručak ništa mi se više ne kupuje…“ – drmnula sam Copri pred kraj tretmana.

„Fair. No, što ova tvoja radi, pobogu?!?“ – reagirala je kratko pred sam kraj svoga.

„Suši mi lak ventilatorom da bude brže!“ – umirala sam od smijeha.

„Nema li neki sofisticiraniji način?“ – nije mogla vjerovati.

„Island vibes, babe, relax“ – zezala sam ju.

Kad su se nokti donekle osušili – ili ventilator prekoračio dozvoljenu potrošnju struje za taj mjesec – ustale smo se platiti. I dok je Copri iskeširala dogovorenu cifru, a ja nešto izvan svoje, radnica nas je zaustavila na izlazu.

„Wait. More!!“

„What more? You said 70 000, and I gave 100 000!“ – zbunila me kompletno.

„Nooooo… One leg 70 000, two leg 140 000“ – namjestila mi je patku i na lošem engleskom.

Bolju foru do sada, ama baš ni na jednom putovanju, nisam čula. Dok bi se vjerojatno drugi, a u nekim situacijama i ja, nastavili raspravljati i snižavati cijenu, od smijeha danas nisam mogla.

„Koji šah-mat“ – komentirala sam na ulici krepavajući od smijeha.

„Ja ne vjerujem““ – čudila se i dalje Copri.

„Ma pusti… i plati mi ručak“ – kako sam se bahatila s novcima, na kraju sam ostala švorc.

„Samo ako ideš sa mnom u onaj restoran gdje smo bile prvu noć! Ne eksperimentira mi se danas. A i ono jelo je bilo najbolje što sam ovdje probala…“ – uvjetovala je.

„Imamo li para za to?“ – pitala sam je.

„Naći ćemo, samo ovaj put naruči za jedan guz, ok?“ – sprdala me je.

Prepustila sam Copri narudžbu hrane, a dok smo je čekale promatrale smo ceremoniju unošenja tradicionalne hrane Balija, uz prateći orkestar, na stol gostiju do nas. Kakvi mjuzikli, kakvi koncerti… Zabavilo nas je do te mjere da gotovo nismo primijetile Anchy kako prolazi kraj nas.

„Što vi ovdje slavite?“ – smijala se primjećujući spektakl koji se odvijao do nas.

„Sve!“ – šalile smo se. „Sjedaj!“

„Ne mogu, sad sam jela. Nećete vjerovati gdje sam ja sve bila!!“ – odbila nas je uz obrazloženje kako je maloprije obavila objed sastavljen od predjela, glavnog jela, deserta i pive za nategnutih 10kuna.

U sljedećih nekoliko minuta pokazala nam je fotke i mjesta na koja se, dok je nije bilo, zavukla. Opet si ih našla?! – pitale smo je gledajući po kakvim se napuštenim i nimalo turističkim predjelima kretala.

„To je Kuta, cure!“ – rekla je i sasvim sigurno bila u pravu.

Copri i ja svoju smo hranu platile nešto više od njene i zaputile se prema hotelu zadržavajući se u njemu tek dovoljno dugo da obavimo tuš, spremimo stvari, izvadimo veste, skočimo na kofer, poberemo Anchy, napustimo sobu i otvorimo šampanjac koji je s nama na Bali i stigao.

„Ekipa, bila mi je čast družiti se s vama!“ – pozdravio nas je Mladen po dolasku na aerodrom.

Bila je, nesumnjivo, i nama s njim u ono kratko vremena koje smo za to imale prilike.

Jedna, možda malo veća čast bila nam je glupirati se s nama samima, u nešto ipak više vremena. Na otoku, s drugog kraja svijeta u kojem se iza vječnog osmijeha domaćina skriva niz nijansi raspoloženja iz bogatog spektra, nama nedokučivog orijentalnog temperamenta.

…Instagram HIGHLIGHT sa svim videima... 

p.s. Sljedećim PUTOPISOM vodimo vas našim putevima kroz MAROKO. Stay tuned! 🙂

BALI – Keep calm and wear a sarong part 11

Posted on by
Reply

…prethodne postove ove priče pronađite u blog feed-u…

DAY 08 Seminyak – the art of doing nothing

„Upravo sam iščupala blato iz nosa!“ – vikala je Anchy iz kupaonice.

„A žalila si se da nemaš suvenire sa otoka Gilija!“ – doviknula joj je Copri iz kreveta.

„Šuti, bolje ljekovito blato, nego zaražena koža!“  – uključila sam se u povike.

„O čemu ti?!?“ – sad već s manje decibela u glasu pitala me Copri.

„O, fak… da!“ – doviknula je Anchy ne čujući zadnje pitanje.

„Joj da… pa ti ne znaš…“ – nastavila sam razgovor sa Copri.

„Ne znam ŠTO???“ – sad se već opako zainteresirala.

Ono što nije znala je da smo po povratku s Gilija, dok se ona još liječila od temperature tog dana i otišla ranije spavati, Anchy i ja odlučile isprati ostatke kaljuže s otoka na rooftop bazenu hotela. Ritual je bio isti kao i svaki put do tada – pobrale smo Smirnoff, navukle badić, uzele ručnik i požarnim stubama izišle na vrh hotela sa željom što prije uletjeti u bazen. Činjenica kako ovaj put ležaljki nije bilo (a svaki put ih je bilo usprkos tome što je bazen službeno zatvoren u to vrijeme) malo nas je iznenadila. Ali ne i pokolebala.

„Izgleda li ti voda čudno? Kao da je mutna?“ – pitala me Anchy ulazeći u bazen.

„A ono, malo, al sad bi još i birala!“ – dobacila sam joj u šali.

I taman kad se složila da je možda preosjetljiva spazila sam papir na službenim vratima ulaza na bazen, odšetala do njega i pomislila – shit.

„Izlazi van, otpast će ti koža!“ – zaurlala sam.

Na vratima je stajala obavijest gostima kako bazen neće biti u upotrebi nekoliko dana jer je u fazi čišćenja raznim kemikalijama.

„Vi niste normalne!!!!“ – komentirala je Copri kad je čula priču.

„Rekla si joj?“ – pitala je Anchy po izlasku iz kupaonice.

„Hahah… možda i nisam trebala“ – odgovorila sam joj.

„Kad ulazite na bazen požarnim stubama, naravno da nećete vidjeti obavijest za sve normalne turiste!“ – poklopila me Copri.

Mirišljave, nenašminkane, donekle naspavane, i sa svom kožom na tijelu, spustile smo se na doručak. Gužva u restoranu bila je znatno manja nego dva dana prije kad smo zadnji put ovdje doručkovale. Sve ostalo bilo je isto. Kao i Anchy–in odabir doručka.

Dok smo doručkovale na ugodno vlažnih 35C javio se Yogi, zahvalio na preporukama, zbog čega je zgrnuo još ponešto para, pitao nas jesmo li zainteresirane za odlazak u Uluwatu beach i kasnije Temple. Izmolile smo se dovoljno na Giliju, dok smo bauljale poplavama u potrazi za sobom (složile smo se) i zaobišle ponudu odlaska u Hram. No, plaža nam se danas nije zaobilazila – barem ne neka u blizini.

„Hoćemo na Seminyak? Sjećate se one fora plaže sa šarenim vrećama na njoj?“ – predložila je jedna, a prihvatile sve.

Seminyak

Do Seminyaka smo stigle taxijem naručenim aplikacijom s privatnog mobitela jedne od recepcionerke. O načinu naručivanja taxija na ovaj način progovorile smo u prijašnjim postovima, pa ako ste zainteresirani uštedjeti novce i platiti razumno, ne bilo vam teško, potražite informacije od ranije. Gdje se točno nalazila plaža nismo se mogle sjetiti odmah, no tko bi nas krivio. Tog dana kad smo je prvi put ugledale, prošetale smo 5 km po plažama kraja, i znati točne koordinate one koju smo danas pikirale bilo je nerealno očekivati. Metodom pokušaja i pogrešaka naposljetku smo je pronašle.

Double Six Beach nije plaža koju bi inače preferirale (i o tome smo već pisale) no za današnju filozofiju „the art of doing nothing“ savršeno se uklapala. Po silasku na pijesak, skinule smo japanke, ugrabile šarene vreće i debeli hlad.

„Anchy, surfanje?“ – pitale smo je.

„Pusti, sve me boli još uvijek. Ali definitivno želim upisati školu surfanja negdje“ – zvučala je ozbiljno.

„Pije mi se nešto drugačije!“ – zadubila se u menu Copri.

„ I nama“ – dodale smo.

Taj dan poprilično smo izvojevale i ljenčarile uz Smoothie-je u kojima se utapalo raznoliko voće. Pažnju nam je zaokupirala isključivo plaža, izgorjeli turisti, napaćeni wannabe surferi (i oni koji to nisu), prodavači napuhanih zmajeva, tetovaža, naočala, drvenih slonova, kilometarskih tepiha, glomaznih slika koje brat bratu ne mogu povezati ni s jednim pravcem umjetnosti. No, što bih ja znala o tome…

„Mogla bih kupiti mami maramu!“ – spomenula je Copri, ovog puta ne odmahujući nezainteresirano još jednoj prodavačici koja nam se nadvila nad glavama dok smo ležale na vrećama.   

„Nećeš valjda?“ – komentirala sam.

„Hoću!“ – odgovorila je.

„Vidi ovu – ja ću tu!“ – dodala je Anchy nakon što se Copri pristojno iscijenkala za svoju.

„ E je..ga, dajte i meni jednu“ – na kraju sam popustila i sama.

Sviđa mi se ovaj shopping iz naslonjača, komentirala je Copri i ponovno se zavalila u vreću iz koje se neće, baš kao ni mi, pomaknuti još dugo. Osim povremeno po cugu… ili do zalaska sunca koji na ovoj plaži uz čašu koktela, od sveg drugog sadržaja kojeg nudi, ne smijete propustiti. Drago nam je da nismo ni mi, jer upravo smo ovdje napravile fotke koje i danas krase screensaver – e naših mobitela.

„Can I take one?“ – došuljao nam se nepoznati Indijac tijekom jednog photosession-a, dok smo se u plićaku igrale sa sjenama.

Pa ono, Lupino, hajde… pomislile smo i nekoliko trenutaka kasnije dobile na mail kadrove koje mi, unatoč svom znanju, ipak nismo imale.

Opuštene i gladne zaputile smo se u potragu za hranom.

„Seat here… food is amazing, although it doesn’t seems like that!“ – dobacio nam je dečko iz restorana s uglađenim engleskim čija je pojava jasno davala do znanja da je turist.

Poslušale smo ga, baš kao i sugestiju što jesti i možda, da ga sretnemo opet na nekom drugom mjestu, poslušale bi ga opet. U iščekivanju hrane ispričao nam je da je Australac koji je na Baliju s ekipom, prvenstveno radno. Svaki dan ovdje jede, a kada ne jede, snima. Dečki su hip – hoperi (ako se ovo uopće ovako piše, ako ne pardon maj ingliš, no kužite o čemu pričam). Na plažama Seminyaka – osim što uživaju, surfaju i tulumare – eto, snimaju i novi spot. Vrlo brzo pohvalio se svojim profilima i nažicao naše. Site, ispikane komarcima i namazane sprejevima hvatamo taxi, pozdravljamo dečka i vraćamo se u Kutu.

„Zadnja nam je večer, hajde da ne bude u pidžamama“ – predložila je izlazak Anchy.

„Gdje ćemo?“ – pitale smo je.

„U gužvu, dakle, svugdje!“ – dodala je.

Spremanje opet nije bilo prioritet. Izaći, prije nego zaspemo, je.

Noćni život Kute najprodavaniji je turistički proizvod – dostupan od sumraka do zore – ako ste partijaner. Ako niste, lutate područjem oko Jalan Kartika Plaze i tražite mjesto na kojem ćete sačuvati bubnjiće. Ako do njega uopće dođete zbog svih prepreka na cestama. Ne, nisu to građevinske barijere, već preprodavači svih droga, gljiva i opijata svijeta, hostese i razne mamipare koje vrebaju baš sve što im se nađe na putu, a miriši na turiste. O unosnom trgovanju gljivama u ovom području detaljno nam je ispričao taksist na povratku sa Seminyaka, no sada smo tome posvjedočile i same. Partibrejkerice, kakve jesmo, odbijale smo ponude jednakom brzinom kako su nailazile, ali ono što nismo odbile bila je presmiješna lokalka koja nas je pozivala u pub pred kojim smo zastale. Nije presudilo njeno urlanje koliko muzika, činjenica da ćemo ovdje uspjeti razmijeniti koju riječ i da je ekipa na prvu ok.

Zabavljala nas je ta bucmasta hostesa dok smo čekale cugu, promatrale zbunjenu ekipu kako vrluda cestama i odupire se napastima. Baš negdje u trenu kad je postajala iritantna, Anchy se vratila s wc-a s novom spasonosnom idejom.

„Imaju biljar. Jeste za?“ – skakutala je.

„Cool, ajmo jednu!“ – pristala je Copri.

„ Ja sam za, moja minica malo manje, al čuvajte mi leđa…“ – ustala sam se i krenula za njima.

Biljar nismo srele godinama, ali smo ga tu večer igrale satima. I skoro ni u jednom pobijedile Anchy. Poražene, oko 2h ujutro, potjerale smo je kući vozeći slalom između svih onih dilera i njihovih konzumenata sada već opustošenim ulicama do hotela.

„Jesam li stara ako se od svega najviše veselim krevetu?“ – promrmljala je jedna.

„Nimalo, samo pametnija!“ – po zadnji smo put, na ovome otoku, tonule u san.  

…Instagram HIGHLIGHT sa svim videima ovog posta click_away_together profila…

Pariška magija svetlosti

Posted on by
Reply

Oduvek sam voleo početke nove godine. Još kao dete budio bih se prvog januara ne bih li gledao tradicionalni Bečki koncert, Supermena ili novogodišnje skijaške skokove. Nije li to ona posebna noć kada se radujemo jer sve što je bilo loše nestaje i odlazi bestraga? Sjedinjujemo se u jedinstvenih par sati u kojima se sve obustavlja. Trenutak na čijem temelju polažemo svoje oružje surovog života i sve zaboravljamo. Nevidljiva debela linija sreće na zlatnom trapezu na kom svi igraju i pevaju. U takozvanoj “najludjoj noći“ obično jedni drugima praštamo. U njoj uvek ponovo maštamo. Uporno verujemo da će nam sledeća godina otvoriti neka nova svitanja. Miris osvetljene igličaste borovine u najlepšem kutku sobe belog ukrasa na vrhu uvek mi je bio sinonim za radost. Svetleći simbol zadovoljstva zelene boje uvek je mirisao na crveno. Nabacani pokloni ispod nje ulepšavali su mi život. Što ih je bilo više, to bi sutra bilo bolje. Čistoća belih pahulja u svetlećoj noći u kojoj sneg tiho pada bez prestanka bistrila je svaku moju pogrešnu misao. Na nebu je uveliko vatromet. Odbrojavanje počinje jer ostalo je još samo deset sekundi. Tada gledamo na sat ljubeći se palimo prskalice. Gradom odjekuju petarde. Detonacije slave rodjenje noći koja najavljuje promene. Silne eksplozije svuda unaokolo ih potvrdjuju.

Uvek sam tiho patio žaleći što sve to traje previše kratko. Zašto nije barem koji minut duže? Voleo bih da uopšte i ne prestaje. Kako bi se tek dobro osećao kada bi Nova godina trajala čitavu večnost. Da li bi stekli imunitet na sreću i prazničnu euforiju? Dok nisam stigao u jedan grad, nisam verovao da je to uopšte moguće. On je prosto napravljen za to. Stvoren je za radost! Mislio sam dugo da Nova godina živi samo tih deset sekundi, ali Pariz mi je otkrio veliku tajnu. Pokazao mi je da Nova godina traje čitav život…

Napolju je tamna noć. Ne vidi se prst pred okom. Sami smo na putu kao promrzli duhovi zime. Lagano se truckamo na dvomedji Italije i Francuske. Eeeh, kad bi bar negde stali i videli neki putokaz? Zaboravio sam više kada smo uopšte i krenuli iz Beograda. Rekao bih da je to bilo u prošlom životu. Nadam se bar da sam uveliko kročio u Francusku, juče još napustivši Milano. Preko Torina i Liona krivudavo vijugam kroz hladnu i snežnu decembarsku noć ne bih li uhvatio malo sna u pretoplom autobusu koji me tako uspešno obmanjuje. U njemu sam još od preključe. Kao da sam ceo svoj život u njegovoj pokretnoj utrobi. Sve vreme mi je u glavi samo on. Razmišljam da li će mi grad večite svetlosti ispuniti bar jednu novogodišnju želju? Šta li ću mu dati za uzvrat? Da li još uvek ima snage za nešto posebno što će zauvek ostaviti trag u meni. Vrlo sam sanjiv i umoran, a i pomalo hipersenzitivan. Pokušavam pogledom da dohvatim ozeblo francusko jutro u daljini koje me prirodno budi više od toplote nego iz sna.

Vatreno krštenje svitanja na francuskom upravo počinje. Predobar osećaj grada o kojem sam toliko maštao izgleda postaje stvarnost posle toliko vremena. Svuda okolo sada je predgradje Pariza. Ma dovoljno je samo da se umijem njegovim jutarnjim praskozorjem. Oko mene iznenada se izdizala suburbija Saint-Denija, sa istoimenom starom bazilikom, zaštitnicom Francuske. Polako i sigurno ulazim sve dublje u ulice koje me usisavaju u sebe kao nemi lavirint koji je tako pravolinijski sagradjen. Sav je ujednačen i podsečen. Krugovi precizno iscrtanih bulevara se sve više sužavaju. Kao da sam bez skafandera noćnog svemirskog broda putujući kroz vreme uplovio u gradski prevoz. Bar to pouzdano znam jer se sve više približavam centru i pristajem na Trokadero. Mnogo je sati vožnje busom iza mene, zaista. Noge moje od grčeva više ne prepoznaju, niti osećaju novo tlo, makar bilo i parisko. Jutro je kišovito, a dan uveliko siv. Pariz to nikada nije, pogotovo ne pred Novu godinu. Oko mene se oslikava ambis velelepne kolonade prelepog stepeništa koje se u luku širi u daljini. Kao da diže ruke zajedno sa mnom pripremajući me za premijernu fotografiju Pariza?! Ispred mene skamenjen stoji Ajfelov toranj čiji vrh još uvek spava u oblacima koji se uzburkano smenjuju. Simbol Pariza me je dočekao poprilično umoran. Kao neka usnula, beživotna jelka crne boje potpuno me je iskulirala. Čuva li snagu za odbrojavanje? Smeštam se u hotel, posle brzopoteznog panoramskog upijanja grada svetlosti koji još uvek nemo ćuti. Lociran sam negde na njegovom obodu i napuštam ga brže nego što sam u njega i uleteo. Spuštam se na obližnji metro i moja silazeća stanica najavljena prelepim ženskim glasom zove se Opera. Ispostaviće se biće i centralna tačka mog boravka i obilaska Pariza. Moja presudna raskrsnica i epicentar izlaska na parisku scenu. Moje tajno ogledalo svetlosti, neodoljiva šminkernica i garderoba skrivena pod zemljom za najlepši pariski film. Odatle je sve počinjalo i tu se sve završavalo.

Krećem ka prvom arondismanu desnom obalom reke Sene u pravcu muzeja Luvr. Muzej Luvr otvoren je 1793. godine i nalazi se u istoimenoj palati koja je izgrađena u dvanaestom veku. Provlačim se kroz staklenu i metalnu piramidu, koja je, verovali ili ne, glavni ulaz muzeja. Piramida Luvr sagrađena je te važne1989. godine i odmah je postala “mladi simbol Pariza”. U njemu su sedišta međunarodnih organizacija UNESKO, OECD i neformalnog pariskog kluba. Sa svetom je povezan preko dva velika aerodroma i šest glavnih železničkih stanica. Grad ima dve velike gradske šume koje ga odvajaju od predgrađa, Bulonjsku i Vensensku. Reka Sena povezuje Pariz sa unutrašnjošću zemlje Burgundijom i kanalom Lamanš.

Odlazim peške niz njen tok čavrljajući uz dobroćudne poglede čuvenih “bukinista”. Ukus zelenih, još neotvorenih tendi, najboljih knjiga dvadesetog veka, koji pored hrane za mozak još prodaju i najbolje ploče na svetu. Tragam za Kamijevim esejom “Pobunjeni čovek”. Uvek me je ložio njegov književni temelj apsurda ljudske egzistencije i večita borba protiv filozofije nihilizma. Krišom gledam i u Sartrova izabrana dela upakovana u celofan, koja pružaju dostojan otpor kiši. Uvidjam mnogo sačuvanih knjiga od zaborava, Igoa, Balzaka i Zole. Odlučujem da se počastim jednim remek delom, i to mojim nobelovcem. Bukinisti me netremice posmatraju kako pojačavam cenkanje kako mi raste ponos. Odluka pada na Andrićevu Prokletu avliju, antologijski kupljenu u Parizu.

Uz obostrano zadovoljstvo krećem ka Notr-Damu, najlepšoj katedrali na svetu. Gradnja ove čudesne katedrale započinje 1163. godine, za vreme biskupa Mauricija, a dovršena je tek 1345. godine kao prvo remek delo gotičke umetnosti. Njena prostranost, savršena uravnoteženost počelja, lepota vitraža, potpuno opravdavaju status najpopularnije crkve u Francuskoj. Ovde mi zastaje dah od uzbudjenja. Divim joj se spolja relativno dugo i ulazim u nju. Kao da još uvek čujem šapat Viktora Igo-a. Osećam se kao njegov večiti “Zvonar Bogorodične crkve” Kvazimodo, ostavljajući tragove sopstvene sudbine pod apsidama moćne gradjevine. Palim sveće za večni mir i pokoj duša mojih skoro preminulih dede i babe. Minut ćutanja posvećujem sebi u trenutku kada sve staje, kao i poslednji šapat uzavrelih turista. Orgulje se čuju u dubini sakralne lepotice. Moji trenutci zebnje ne prestaju. Pariz, kao i njegov sveti kameni apostol Notr Dam postao je neprikosnoveni katalizator i večni dom mojih emocija. Sveće večno goreće u najmoćnijoj crkvi na svetu.

Put me vodi nazad u muzej Orsej, gde uživam u delima jednog od mojih omiljenih slikara Kloda Monea i njegovih „Plavih lokvanja”, a Gustava Klimta ostavljam za Beč, kao i ostale velike majstore impresionizma, po kojima je ovaj muzej najpoznatiji u svetu. Prvu parišku dugo čekanu noć provodim u Latinskoj četvrti, gde u jednom prelepom, jeftinom bistrou jedem Fondu-savršeno topljeni sir i pijem odlično francusko domaće vino. Ovde saznajem da je Fondu nastao u Švajcarskoj, a sa mesom u Francuskoj. Pariz počinje da svetli u noći svojim potpunim sjajem, a pred novu godinu izgleda nikad intenzivnije. Svetlosni Pariz pretvorio je svet oko mene u moju presvetlu, dečačku sobu. Prelazim čuveni most sa katancima (jedini originalni), kao i najpoznatiji, a po mnogima najlepši most u Parizu „Pont Alexandre III”.

Sutradan odlazim kao i svaki dan na Jelisejska polja, najprestižniju i najširu aveniju u Parizu. Avenija je dugačka dva kilometra, a nalazi se u osmom arondismanu, ili u prevodu u severozapadnom delu Pariza. Prostire se od trga Konkord na istoku, do Trga Šarla de Gola na zapadu, gde se nalazi čuvena Trijumfalna kapija. Svake godine na dan Bastilje, kroz Jelisejska polja prolazi najveća vojna parada u Evropi. Na Jelisejskim poljima se tradicionalno završava poslednja etapa Tur de Fransa. Napokon shvatam da sam stigao u najlepši grad na svetu.

Pariz je još lepši i moćniji za Novu godinu. Neopisiv je. Donosim odluku da sutra uveče sa njim na ulici proslavim čuveno odbrojavanje. Neću biti sam. Kako sam na putu sa jednom divnom damom plave kose, odbrojaću ljubav u troje. U noći punoj svetlosti obojiću sve lampione budućim svetim imenima. Nazvaću ih Bojana i Jelena. To će joj biti najlepši poklon u ponoć. Već posle jedne lagane večere nadomak Šanzelizea, po najvećoj kiši seli smo u rikšu. Mokri do gole kože sa Jasminom uputio sam se od Konkorda noseći vino u ruci i dve pokisle vinske čaše. Gledam u drveće, koje je ličilo na svetleće jelke iz moje mašte nejlepšeg dočeka novogodišnje noći na svetu. Velike bele kugle vise po krošnjama i glume sneg. Avenija uveliko vrvi od ljudi. Krećemo se polako, ali bučno. Put nas vodi u epicentar poslednje sekunde, a u carstvo prvog minuta. Ajfelov toranj se moćno i ponosno upalio tačno pred nama u 12. Ipak, nije nas izdao! Održao je svoje obećanje. Oblepljen svetlećim, žutim, čeličnim svodovima pomahnitalo je svetlucao, a ja pomalo pijan osećam kako se ceo svet sliva pod njegovu metalnu konstrukciju. Pariz je grad napravljen za ljubav i sve u njemu je za dvoje. Svojim raskošnim osvetljenjem zaista se pretvara u jednu urbanu bajku. Vrištimo od sreće, Jasmina, Pariz i ja. Noć se pretvara u dan svetlosti. Svi se grle i ljube oko nas. U daljini reke ljudi prelivaju bulevare okolnih ulica, kao iz nekih živih pritoka. Manji okolni balkoni od kovanog gvoždja prepuni su ljudi. Vidim da nismo sami sa vinskim čašama na uzavrelim ulicama Pariza. Šampanjac, eksplodiravši iznad naših glava se već stopio s kišom. Celo nebo miriše na Perrier Jouet koje ni najače golfske struje više ne mogu isprati. Stotine prskalica i koja baklja čije iskre padaju po nama u noći u kojoj ih ni najludji vetar ne može ugasiti. U daljini se puštaju svetleći zmajevi tumarajući nebom osvetljavajući put. Obodima Pariza šrtca vatromet u hiljadu boja koji mi se od alkohola udvostručuje. Automobili svojim glasnim sirenama prebacuju tok “novog vremena”. Nova godina u Parizu, u ljubavi, sa svojom životnom saputnicom je nešto neponovljivo i tako posebno. Ovu noć pamtiću ceo svoj život.

Novogodišnji poklon Pariza namenjen meni bio je metro broj 4 i sutrašnji odlazak u drugi deo grada i nezaboravna poseta bazilici Sakre-Ker, kao i brdu Monmartr. Crkva je posvećena srcu Isusa Hrista i sa svojih 203 m druga je najviša tačka Pariza, posle Ajfelovog tornja. Pre uspinjanja na baziliku, na platou, omogućeno mi je da pevam pod vedrim nebom Pariza. Otpevavši moju omiljenu pesmu “Smooth Operator” doživeo sam ovacije na otvorenoj sceni. Iza mene su blještale kulise najlepšeg grada na svetu, spremne za još jedan svetlosni spektakl. Penjem se na baziliku na kojoj mi se pruža Pariz na dlanu, koji je beskrajan, kao i njegov novi deo Defans. Silazim na Monmartr, gde i dalje Van Gogh sa Tuluz Lotrekom još uvek pije svoj nezavršeni Absinthe. Već se u daljini čuju zvona Sakre-Ker-a, koja pevaju da “Bel Epok “nije umro. Silazim na Pigal i Mulen Ruž, gde sa Parizom pred sumrak odlazim u našu poslednju noć.

Sutra sam svoju ko zna koju kafu po redu popio tamo gde sam probao i prvu, gde smo i započeli naš put, Jasmina i ja, na Trokaderu. Zadnje sate sam posvetio Ajfelovom tornju. Sa samog špica zahvalio sam se Parizu na svom gostoprimstvu. Gledajući ga onako moćnog sa visine, zahvaljujem se Žorž Eženu, poznatijem kao baronu Osmanu, koji je svojim pravim linijama utemeljio modernu arhitekturu sadašnjeg Pariza krenuvši za vreme Napolena Trećeg u rekonstrukciju grada. Gledao sam sa vrha jasne, prave simetrije i linije najlepših bulevara sveta. Ostavljam Luksemburški park u kojem sam stolovao i najpoznatije groblje na svetu Per Lašez, gde je i sam baron Osman sahranjen. U izmaglici vidim Sakre-Ker, brdo Monmartr, kao i večnu kuću nikada ugašenih sveća mog spokoja i Notr-Dama. Ispod mene kao i na početku izvija se reka Sena i napokon potpuna panorama Trokadera, gde me je već čekao autobus za povratak kući. Pariz mi je odao tajnu poklonivši mi samoga sebe. Ovde spoznah koliko sopstvene noge mogu da izdrže napor i da budu najodanije prevozno sretstvo. Zauzvrat ih poklanjam večnom gradu svetlosti. Pariz mi je dao da se zaljubim u njega. Dopustio mi je da mu se divim do kraja, saznavši da Nova godina ipak ne traje samo tih deset sekundi. Pariz me je naučio da Nova godina može da traje čitavu večnost.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

BALI – Keep calm and wear a sarong part 10

Posted on by
Reply

…prethodne postove pronađite u blog feed-u…

DAY 07 EASY Life, HEAVY Rain

„Girls, girls, stay, stay“ – zaustavio nas je simpatičan konobar restorana na plaži samo nekoliko sekundi prije nego bi to samoinicijativno učinile i same. Iz daljine smo primijetile kako u ponudi imaju jela, pića i drvenih separea tik do mora – sasvim dovoljan survival kit za sljedećih nekoliko sati.

 „To je to!“ – promrmljala sam curama, apsolutno  zadovoljna našim odabirom restorana ovog dana, u sjeni drveća i s pogledom na tirkizno more.

„Ovo je ono zašto putujemo, zar ne?“ – upitala je Copri.

„I zašto ćemo nastaviti”– vratila sam joj.

„Yes, yes, no kaj ćemo jest’?”– spriječila je daljnje filozofiranje Anchy.

Good point. Zalihe doručka, ako ih je uopće i bilo od onog siromašnog sendviča pripremljenog noć prije, potpuno su nestale. I dok smo razmišljale što novo i egzotično probati, prišao nam je muškarac, izgledom „domorodac“, obrativši se na onoj razini engleskom kakvu na putovanju kroz Indoneziju još nismo čuli. 

„Let me help you. What would you like to have?“ – bilo je nešto kao upoznavanje. Ne bojimo se nepoznatih ljudi i, usprkos upozorenjima roditelja, često s njima progovorimo, no ne skačemo na prvu. Nismo ni sada, već smo uljudno odgovorile da taman odlučujemo, zahvalile se na ponuđenoj pomoći i vratile pogled na menu. Njega to nije naročito smetalo, strpljivo je čekao, naslonjen na naš separe, tu i tamo dovikujući se s konobarima oko nečega što je za nas bilo nerazumljivo. Bez prethodnog upita, a uz podužu komunikaciju s konobarima, pred nas je podastro cijelu listu svježih namirnica i predložio kombinacije za svaku od nas.

Prethodio je tome jedan kratak razgovor u kojem smo naglasile da ovdje odmaramo od Nasi/Mie Goreng-a, Satay-a i patke u bilo kojem obliku. Iznenadio se našem poznavanju balijske kuhinje, jednako kao i mi prethodno njegovom znanju engleskog.

 „On fakat zna što radi?“ – pitala je Anchy.

 „Off course he knows, he’s the boss“ – kroz neki daljnji razgovor rekli su nam susretljivi konobari.

Sorry šefe, vrtjelo nam se po glavi, gazde u kraju odakle mi dolazimo najčešće su u premalenim izgužvanim odijelima, rijetko u surferskim hlačama, bosi, nabildanih mišića bez majice, a šiltericu koju ti nosiš oni zamjenjuju sa šeširom, najčešće skrivajući ćelavo tjeme.

 “Sam! Nice to meet you! First time at Gili?” – predstavio se znatno kasnije dok je hrana već bila na putu.

Da nije bio simpatičan, uglađen (usprkos pojavnosti) i čak u nekim trenutcima pretjerano srdačan vjerojatno bismo odgovorile “A jok, rođene smo ovdje”, no s obzirom na atmosferu sarkazam je bio nepotreban.

“So, how’s the food?” – prekinuo je šutnju koja je nastupila s pojavom hrane.

Znao je on odgovor i sam, no dodatna pohvala ni jednom chef-u nije na odmet. Kad pred sobom imaš tanjur koji, ne samo izgleda odlično, već hrana i ima takav okus, uživaš u pogledu na tirkiz u sjeni palme, na otoku s neke druge strane svijeta, pohvalu nije teško ni dati.

Sam nije znao samo odabrati hranu, znao je svašta i o životu. I neovisno o tome da li je priča njegova ili tek posuđena od nekoga koga zna, punih smo usta upijale njegove anegdote. Iako izvorno s otoka, bilo ga je svugdje po svijetu. Engleska, Švicarska i poduže Australija gdje se svojevremeno oženio i dobio dijete. Njegovo znanje engleskog sada je dobilo uporište.

Jedva da smo pojele, popile Radler i konačno se pošteno okupale (ocean je na ovom mjestu suradljiv i ne davi valovima), počela je kiša. Ignorirale smo je, sakrivši se malo dublje pod palmu i nastavile nesmetano uživati na plaži. Ne zadugo. Usprkos našem inatu kiša je tjerala veći i postajala sve jača.

“Come!” – u maniri zaštitnika povukao nas je Sam.

Gdje buraz?!?! – padalo nam je na pamet, al’ vremenski uvjeti nisu bili idealni za oklijevanje.

“Go upstairs!” – usmjerio nas je kad smo prešle šetnicu i sakrile se pod krov drugog dijela njegova restorana.

Shvatio je kako oklijevamo i to mu se donekle svidjelo. Objasnio nam je da je gore prostor u kojemu obično drže satove yoge, no programa sada nema. Čekirale smo odozdola, uvjerile se kako je prostor otvoren, a komunikacija s restoranom bliska i u slučaju bilo kakve potrebe sasvim se lako možemo spustiti natrag u njega. Kiša je postajala sve jača, usprkos našem uvjerenju kako je samo prolazna. Suhe i u zaklonu promatrale smo turiste na ulici koji nisu bili ništa od navedenog. Restoran, koji je do tada bio poprilično prazan, popunio se do zadnjeg mjesta. Ugodno smo se smjestile u potkrovlju kuće, čavrljajući sa Samom o sad već dubljim životnim temama, ljudskim odnosima, a taman kad je postalo poprilično zapetljano kiša je prestala.

„Let’s go!“ – ustao se Sam.

„Where?“ – upitale smo ga.

„To see places tourists don’t see here“ – bio je zagonetan.

Pa ako smo do sada uspješno sačuvale bubrege sasvim smo sigurne da će ostati s nama i nakon ove avanture. Krenuli smo šetati uz plažu, prateći oblake u nadi kako kiša neće opet početi. I nije, dovoljno dugo da smo uspjeli zaokružiti otok do netaknutih i potpuno osamljenih plaža. U nekoliko navrata kroz svoje smo putopise spominjale kako smo do sada vidjeli plaže nakon kojih se činilo kako bolje ne postoje, no Gili je dokazao suprotno. Svega nekoliko minuta dalje od centra otoka pred nama se pružao raj, pješčane plaže, beskonačan ocean. I tišina!

„Šteta je samo što se ovdje puno gradi, uskoro će otok preplaviti turisti“ – komentirala je Copri.

„Kako misliš gradi?“ – zbunio se Sam.

Naznake građevinskih radova, upustio se u obrazlaganje, nisu dokaz urbanističkog buma već nedavnog potresa koji je pogodio otok i srušio popriličan broj nedovoljno kvalitetno sagrađenih kuća. Baš prije nekoliko dana, ponovno ih je zatreslo, dodao je. WOW, ovo objašnjenje nismo očekivale, kao ni puno ostalih sitnica koje nam je o otoku danas, i onome nekad, ispričao. Smiješna, ali i zastrašujuća priča bila je vezana uz survival tip kako preživjeti tsunami – zaveži se za palmu! Jer ona vrlo dobro pluta u oceanu i tako su ti šanse za spašavanje puno veće. Oh my! Bilo bi tu sigurno još detalja da nas, i ne tako neočekivano, opet nije zadesila kiša. Sam je sumnjičavo gledao u nebo i po prvi puta ozbiljno rekao da trebamo zaklon. Problem je jedino, što smo udaljeni od civilizacije i zaklona nema. Zaputili smo se brzo natrag, no kiša je bila brža. Sakrivali smo se pod svime što je izgledalo kao mogući spas, dok konačno nismo utrčali u prvi restoran, još uvijek daleko od centra otoka.

Mokri do kože sjedamo za najzaštićeniji stol, naručujemo cugu i čekamo na prestanak kiše, no ni nakon nekoliko sati nije joj bilo kraja. Zagazili smo u večer, a mrak na Giliju pada poprilično rano. U polusmijehu komentiramo kako uopće ne znamo gdje nam je smještaj, Sam nas hrabri, ali entuzijazam bez obzira na trud postaje sve manji.

„A da naručimo taxi?“ – ispitivale smo jedna drugu.

„You want Gado –Gado?“ – pitao nas je Sam.

Nismo imale pojma o čemu priča. Zvuči kao balijsko jelo, no riječ je o donkey taxiju. Kada je upitala kako može dozvati magarca, Sam nije razumio Anchy, već je nestao za šank i vratio se ubrzo s brojem telefona koji je turnuo Anchy u ruke. Dal’ od umora, dal’ od nerazumijevanja, dal’ od sumraka ideja, Anchy je uz zapanjeni izraz lica samo uspjela prokomentirati: „Pa kako magarac priča na telefon?!?“ I eto, smijeh i entuzijazam bio je „back“. Beat this kišo!!

Magarca osobno – pretpostavljate – nismo dozvale, niti smo dozvale ljude koji s njima raspolažu. Noć se već pošteno nadvila nad otok, baš kao i tmurni oblaci iz kojih je kiša neprestano lila i znale smo da dalje moramo pješke.

Avanturu do bookirane sobe nemoguće je prepričati. Dugotrajno padanje kiše prouzročilo je poplavu na mjestu gdje je nekad bila ulica. Umjesto nje, pred sobom smo imali bujicu vode koju smo morale prehodati. Skinule smo sandale, zasukale odjeću, zagazile u kaljužu iz koje se nećemo izvući narednih sat vremena koliko će nam biti potrebno za pronaći smještaj. Voda je doslovno bila do koljena, ponekad i viša, mutna, blatnjava, a svaki korak bila je igra na sreću. Odakle smo skupile snage da se svemu ovome smijemo, ne znam, ali u jednom trenu radile smo upravo to, i kao najveća djeca skakale po vodi.

Trebat će nam neka “nagrada” kad dođemo u smještaj, razmišljale smo. U tom trenu ugledali smo nastambicu nalik na trgovinu, opustošile sve dvije i pol stvari (slatkiše) koje su se tamo našle i krenule dalje. Uvjeti su bili isti, no dok je na „glavnoj cesti“ još donekle bilo struje, skrenuvši u sporedne ulice svjetla nije bilo. Ono čega je bilo na pretek, bila je još dublja voda, gušće blato i klizavo kamenje u koje smo udarale ne videći gdje hodamo. Malo toga nam je još bilo smiješno, a da je potrajalo samo malo duže vjerojatno bismo pukle, no potpuno neočekivano nabasale smo na hostel s kojim smo se jutros srele. Poprilično smo dugo sa sebe ispirale blato prije nego smo ušle u sobu koja je još uvijek bila u onom lijepom mirisnom stanju u kojem smo je ostavile. Mi, nasuprot tome, nismo bile nalik osobama koje su je preuzele.

Obarale smo ruke kako bismo odlučile koja će sretnica prva pod tuš. Anchy, iako sitna, pošteno nas je pobijedila i pobjedonosno mahnula prije nego je zatvorila vrata kupaonice.

„Shiiiiiit!! Pa nema tople vode!“ – vrištala je za samo nekoliko sekundi.

Hladna voda usred ljeta nije naročiti problem, no nakon pola dana provedenog na kiši, bilo što iznad 17C sasvim bi nam leglo. Nažalost, ne danas, ne ovdje, ne sada.

„Krov u kupaonici prokišnjava!“ – bila je pak moja opaska nekoliko minuta poslije, nakon što sam stoički izdržala hladnu vodu dovoljno dugo da sa sebe sperem blato

„Meni nije dobro…“ – bilo je jedino što je tu večer izrekla Copri prije nego se pokrila poplunom preko glave.

Sličnu je rečenicu ponovila i ujutro, sad već zvučeći poprilično ozbiljno. Povadila je ljekarnu iz ruksaka u potrazi za nečime od čega će se osjećati bolje, a iz kreveta promolila tek s mirisom palačinki na stolu terase.

„Ma kako ovo rade? Ovo je savršenstvo!!!“ – komentirala je Anchy palačinke s cijelim bananama koje nam je pripremio domaćin.

„Nije mi jasno. Slikaj ovo!“ – dobacila je Copri.

„Mogu li kuhara povest doma, please?“ – šalila sam se… ili nisam…

Naravno da smo skoknule u kuhinju u potrazi za objašnjenjem kako je domaćin ovo napravio. Objasnio nam je način, koji se u teoriji činio lak (sve dok nismo same probale po povratku kući) i pitao želimo li još. Naravno da smo htjele, no pristojno smo odbile repete.

I dok smo se Anchy i ja planirale pozabaviti razgledavanjem dijelova sad već sunčanog otoka (koji jučer nismo vidjele) Copri se pozivu nije odazvala. Umjesto toga odlučila se vratiti u krevet u nadi kako će temperatura spasti. Da će ovo biti odluka dana, Anchy i ja nismo ni slutile.

Provjerile smo da li je stvarno OK da je ostavimo samu, a kada je Copri klimnula kako je, vratili smo se na puteljke, sad već primjetno manje blatne. Bilo je tu naznaka sinoćnje kataklizme, ali bilo koji turist koji se npr. upravo iskrcao na otok nije mogao prepoznati posljedice potopa večeri prije.

Uličice u koje smo zalazile bile su nevjerojatne, surove, izvorne, upravo ono u čemu uživa svaki putnik željan odmaknuti se od turističkog ghetta. Iznad drvenih, nerijetko napuštenih ili lokalnim seljanima naseljenih nastambi protezali su se kilometri spetljanih kablova struje. Bile smo poprilično oduševljene što ih nismo spazile noć prije kada smo bose gazile vodom samo nekoliko metara ispod njih i uspješno izbjegle strujni udar.

Iste sreće nismo bile i s vremenskim uvjetima, jer kroz samo nekoliko trenutaka opet nas je pogodila kiša. Sakrile smo se u obližnji kafić uvjerene kako ovoga puta neće potrajati. I opet se prevarile. Umjesto prestanka, kiša je bivala sve jača, a scenarij od jučer gledale smo opet. Ovoga dana ipak malo manje letargično, jer trebalo se vratiti u smještaj, a potom i stići na brod koji nas vraća na Bali.

Prestanak kiše ni ovoga puta nismo dočekale usprkos sjedenju u kafiću i duže od dva sata. Preostalo nam je učiniti isto kao i večer prije. Iz ruksaka smo izvadile plastičnu kabanicu, pokušavajući se obje sklupčati pod nju. Potpuno neuspješno, a jedino što nam je pošlo za rukom bilo je izgledati smiješno. I pronaći smještaj, nakon pola sata bauljanja po ponovno natopljenim ulicama.

„Daj, snimi ovo!!“ – smijala se Anchy i nastavila plesati po blatu dok sam se sama trudila spasiti mobitel od poplave, a istovremeno zabilježiti trenutak.

Ovacije koje je pokupila naknadno na društvenim mrežama bile su u rangu uspješne predstave upravo izvedene na Broadwayu, potpuno zasluženo…

„Kako to izgledate? Što opet?“ – bilo je prvo što nam je uputila Copri po dolasku u sobu.

„Yep“ – bile smo šture.

I taman dok smo razmišljale koju Arku iznajmiti do luke – prestala je kiša. Pozdravile smo se s domaćinima i zaputile prema luci, gdje nas je opet dočekala kiša, bujica ljudi, ali ne i katamaran. Kasni, zbog vremenskih uvjeta, doznajemo, a hoće li zbog istih isploviti – ne znamo. Naposljetku, isplovio je.

Iako nas smještaj u Kuti (sad već provjereno znate) do sada nije mamio, ovoga puta smo ga jedva čekale. I dočekale, nekoliko sati poslije.

„ I??? Gili??? U nekoliko riječi???“ – upitala nas je ekipa koju smo sreli po povratku u hotel.

„ U nekoliko riječi?!?!?“ – umirale smo od smijeha.

„Pa ono… da…“ – gledali su nas ćudljivo.

„Easy life, heavy rain“ – odgovorile smo.

„Znači, može se bez toga?“ – upitali su dalje.

„Nikako!“ – bile smo i ostale složne do danas…

…Instagram HIGHLIGHT...