…prethodnih 6 postova pronađite u blog feed-u…

DAY 04 NOVA godina, STARE odluke…

Dugo smo se – i u miru – izležavale u krevetu prije nego se odlučile pokrenuti. Bio je to jedan u šturom nizu poklona koje smo sebi odlučile pokloniti za Novu godinu. Razlog zašto smo iz kreveta iskočile u 10:12h bila je isključivo činjenica da doručak traje do pola 11. Gladne nismo bile, no zašto propustiti?!

Pri silasku susrećemo članove grupe s kojom smo na Bali doputovali, a s Mladenom dogovaramo razgovor uz kavu – samo da uzmemo doručak prije nego nam zalupe vrata restorana pred nosom.

“Vi, brate, niste normalne, pa kako ste sve to uspele da vidite?” – promijenio je retoriku od neki dan kad je bio uvjeren kako naš plan obilaska ne drži vodu. ” Show, trebaju ovi naši iz agencije da vas uzmu za vodiče!” – dodao je smijući se.

“Sve se može kad se hoće, Mladene… ili kad si lud” – primile smo šalu.

“Prije da je ovo drugo!” – konstatirao je ispijajući kavu.

“Zasigurno” – konstatirala je i Copri.

“Nego, ekipa, što ćete večeras?”

“A kaj je večeras?!” – ubacila se Anchy pomalo razočarana što jutros nije ugrabila svoj prženi doručak.

“Ti to mene cimaš, purgerice?” – provocirao je Mladen.

“Ha?! Pa fakat te pitam!” – branila se Anchy.

“Alo bre, pa najluđa noć u godini. Planiramo žurku svi zajedno na cool mjestu. Mora da idete s nama” – stvarno se trudio.

Činjenicu da je danas Stara godina u tom trenu nije zaboravila samo Anchy, zaboravile smo sve tri. Toliko o tome da smo na Bali došle isključivo u cilju najluđeg provoda u ovoj noći. Ok, pregrubo je reći zaboravile, al’ smetnule s uma jesmo. No tko još zna koji je dan ili pak sat kada je na godišnjem?

“U planu je zajednički izlazak u klub nedaleko Kute koji priprema fora doček.” Pokazao nam je nekoliko fotki ambijenta koji je na slikama bio primamljiv, djelovao kao manji resort (što vjerojatno i je), okružen šumom, s izlaskom na plažu.

“Ne padamo baš na kolektivnu euforiju, Mladene, a ni neka fensi mjesta, nismo zato tu!” – ubacila sam se.

„Prostor je ogroman“ – dodao je – „s puno šankova, hrpom bazena i provjereno dobrom atmosferom. Mora u toliko hektara da nađete nešto za sebe! Malo nam je frka kako ćemo do tamo, jer nas je puno, ali smislimo do večeras. Ne prihvaćam ne, a čekamo vas na zagrijavanju uz bazen na vrhu hotela oko 20h.“ – bio je pomalo bossy.

Ok, faco primile smo na znanje, smislimo i javimo. Bazen kojega je spominjao otkrile smo večer prije, ušuljale se kroz požarni ulaz sa Smirnoffom u ruci i isprobale ga kada je za pristojne (i sve druge) goste već odavno bio zatvoren.

I dok smo pozdravljale Mladena prišli su nam Sanja i Pero, također dio naše grupe. Nismo ih dotad poznavale niti s njima komunicirale. I oni su dočuli kako otok istražujemo samostalno, zanimali su ih detalji i poneki kontakt kako bi i sami pokušali isto. Naš razgovor čuo je još jedan par iz grupe i uključio se u razgovor.

” O vama kruže urbane legende…” – našalili su se.

“Primjećujemo!” – dodala je Copri.

Razgovori i preporuke što vidjeti, a bez čega se može, zaokupirali su preostalo dopodne. Društvo je bilo ugodno pa nismo ni shvatile gdje je vrijeme pobjeglo…

„Hajmo švrljati Kutom, a poslije na plažu” – predložila je Anchy.

Tako je i bilo. Po najvećem “zvizdanu” šetale smo ulicama Kute, koju do tada pošteno nismo ni vidjele. Na prvi, čak ni drugi pogled (te ni bilo koji sljedeći pokazat će vrijeme) nismo bile preoduševljene gradom pa razgled ni nije bio prioritet. Osim što je turistički raj, pun brojnih kafića i restorana, Kuta ne nudi mnogo. Naselje je to smješteno uz nekoliko, navečer potpuno zakrčenih, cesta, a osim spomenutog sadržaja i plaže prema kojoj uskoro krećemo, veće atrakcije tamo nismo zamijetili.

“Ajme, masaža, dakle, ja moram!!” – zapazila je Copri reklamu i pretrčala cestu uz dernjavu da je pričekamo za plažu.

Viknule smo da nas potraži u sobi, gdje planiramo odmoriti do njezinog povratka. Anchy i ja malo smo još kružile okolo i krenule u pravcu hotela. Vruće je! Ljenčarile smo laprdajući gluposti kada je u sobu – kao oslobodilački ratnik – uletjela Copri. Masaža je za našu (a sada i vašu) informaciju bila jeee*** i bilo je ovo najbolje uloženih 25kn. 25kn – zabezeknula nas je?!?! Oh, da, zvučala je pobjedonosno. Pa kada je već tako možda se i same odlučimo investirati, smijale smo se nas dvije.

Na brzaka smo pobacale stvarčice u torbe i spustile se na plažu, koja, baš kao ni Kuta, iskreno ne očarava. Možemo razumjeti da smo do sada vidjele popriličan broj rajskih plaža (pa kriteriji postaju viši) ili pak da možda nismo pogodile tajming, sezonu, dan ili već ono “nešto” što je potrebno da dojam bude drugačiji, ali nismo bile impresionirane. Da je dugačka to je istina, no, kad bi me netko pitao da je opišem u nekoliko riječi (oprostite svi pristojni jezici svijeta) sažela bi to u nekoliko riječi. Puno – poprilično smećem zaprljanog – pijeska, dvostruko više ljudi, a ubacio se tu i jedan “Hrelić” na kojemu ne manjka ničega. Stanovnici hrvatske metropole, kao i oni udaljeni od nje, shvatit će o čemu pričam. Mjesto je to na kojem u istom trenu možete sjediti ili oni hrabri zaista na vlastitu odgovornost (i plaćeno putno osiguranje) ležati na pijesku i nadati se da vas netko nehotično neće nagaziti. Možete kupiti vodu, sok, pivu, koktel i ostali alkohol, poneku drogu, sunčane naočale, kebab, prženu tjesteninu, kokice, sunčane naočale, ulje za sunčanje, marame, šešire (što sam na kraju kupila i sama), zidne slike, tepisone, kauč, konja, majmuna ili pak napušteno dijete. Uz to, neodoljivo podsjeća na plaže na kojemu su upravo iskrcani, tajno prokrijumčareni azilanti, jer većina naroda uopće ne izgleda kao da tamo želi biti. Gruba sam, priznajem, no da smo uživali u ljepšim plažama prije, ali i poslije ove – jesmo.

“Želim surfati!” – prekinula je naše sarkastično komentiranje Anchy.

“Isuse, od ovih distrakcija more nisam stigla ni škicnuti!” – Anchy me podsjetila baciti oko na ocean s naše lijeve strane!

“Sad i tu ćeš surfat?” – čudila se Copri.

“Da, onaj lik tamo mi je simpa, sve mi je objasnio, želim kod njega!” – komentirala je i vrlo brzo ugrabila prvu dasku.

„Preživi! Do kraja ove godine ostalo je samo par sati, a treba nam u CV-u” – hrabrile smo je.

Zapravo njeno surfanje bio je jedan od highlightova dana. Zabavila nas je svojim pripremama, a kasnije i surfanjem, baš kao što je zabavila i dobar dio plaže. Anchy je posebno zanimljiva i blesava osoba koja malo koju personu ostavlja hladnokrvnom. Nazivam je dobrim duhom svakog druženja i teško se uz nju osjećati loše. Ni danas to nije bila iznimka. Popratila sam njenu avanturu kamerom, dok je Copri uživala u pogledu na obe, nepomično ležeći na improviziranoj ležaljci, nakon što je s neugodom odbila brojne grupe i obitelji s ponudama da se slika s njima.

Anchy se surfanjem, kao i Arijem (svojim instruktorom), zabavljala otprilike pola sata, nakon čega je iz mora izišla poprilično umorna, ali sretna. I izudarana, a posljedice toga osjećat će još danima poslije. Svejedno, to je neće spriječiti da o ovome nastavi pričati još tjednima.

Pričekale smo da se osuši, koliko je to bilo moguće na izuzetno vlažnom zraku, a potom odlučile potražiti ručak u jednom od brojnih restorana uz plažu. Izgledom ne mame osobito, ali mirisima, pogotovo kad si gladan, svakako. Pogodile smo tajming – upravo u trenutku kada smo se smjestile i odabirale hranu spustila se kiša. Naša prva kiša na Baliju. O jednoj, ipak jačoj, pisat ćemo u narednim postovima, a sjećati je se dovijeka.

Bali nije otok koji se previše opterećuje kišom. Naš improviziran restoran, prokišnjavao je na sve strane. Sklupčale smo se pod plastikom koja je glumila krov i nekako ostale polu-suhe. Gladne ostale nismo, to je bilo sigurno. Dok nas je glavno jelo zadovoljilo mirisom i okusom (osim jedne namirnice na mom tanjuru koja je ostala nedetektirana do danas – no tako to ide kad odabireš lokalno), palačinkama nismo bile impresionirane. Na povratku u hotel skrećemo u trgovinu i kupujemo kekse. Ok, popravni ispit je uspio.

Ići ili ne ići s ekipom na proslavu Nove bila je tema sljedeće debate koju smo vodile svaka iz svog kreveta. O svačemu se tu raspravljalo – koliko je daleko, što ako nam se ne svidi, kako ćemo tamo, kako opet doma, promet, ljudi, muzika… Jedina činjenica o kojoj se nije trebalo diskutirati bila je ona da nam se realno nikuda ne ide! Kompliciramo, zaključile smo… idemo i točka…

Pripreme za “najluđu noć” bile su vremenski jednake onima za odlazak u trgovinu i mislim da, ukoliko zbrojite vrijeme koliko je bilo potrebno svima trima, nismo premašile sat. Smiješno je to u usporedbi s nekim prijašnjim vremenima kad je i odlazak susjedu bio ceremonija. Starost? Ili zrelost?

“Gdje su ono oni?” – pitala je Copri.

“Gore, na bazenu.” – odgovorila je Anchy.

Nas dvije bile smo spremne i dobile zeleno svjetlo od Copri da krenemo prema bazenu našim starim uhodano-zabranjenim putem „samo za zaposlenike“. Pridružit će nam se. Otvorivši vrata koja vode prema izlazu na bazen, nabasale smo direktno na roštilj i debeljuškastog polugolog roštilj majstora, izgledom stanovnika ovog kontinenta. Da razjasnimo, kad kažemo roštilj ne mislimo na već postavljenju večeru, već doslovno roštilj na kojem se pržilo meso, postavljen direktno na “ulaz”! Opravdano, to je izlaz u slučaju opasnosti (tsunamija) i nitko ga ne koristi. Mislili su domaćini Eventa. Krivo, dokazale smo mi.

Baš kao što smo krivo odabrale i lokaciju. Na krovu se naime skupilo neko kosooko društvo, a članovima naše grupe nije bilo ni traga. Našli smo ih u prizemlju hotela nekoliko minuta poslije, a potom je nas pronašla i Copri kojoj smo kroz smijeh ispričale što smo upravo doživjele, a priznala je i ona sama isti susret.

Sličnu priču imali su Mladen i Ilda te neki drugi članovi ekipe. Shvatili su da je bazen pod okupacijom naroda Dalekog Istoka pa se spustili u predvorje hotela. Promjena lokacije nije utjecala na atmosferu, a kroz neko vrijeme okupilo nas se poprilično.

Mladen i Ilda nabavili su Jack Daniels, ostatak nas Colu, još nekog alkohola, i bili smo kompletni. Tu večer pošteno smo se napričale s Ildom o životu u dijaspori i mogućnostima rada u dalekim zemljama. Ona je imala volju (jer na Baliju je isključivo zbog Mladena), mi iskustva i bila je to savršena formula. Osim što smo premašili zadano vrijeme za krenuti prema klubu, izgubili smo i svaku šansu da ulovimo prijevoz skuterima do tamo. Ok, njih smo i mogli prežaliti, do Changgu-a ima i više od pola sata vožnje, a traumu sa skuterima od neki dan konačno smo potisnule. No, prijevoz nam stvarno treba, a što više odgađamo opcija je sve manje.

“Ništa ekipa, hajmo ovako, naručujemo taksije pa kako dolaze upadajte u njih i vidimo se tamo!” – predložila je Ilda.

Nismo se ni snašle, a Ilda nas je već ugurala u prvi taxi koji je stigao. Sjećam se da nas je bilo 6, zajedno s vozačem koji ovim brojem nikako nije bio sretan. Ali mi jesmo. I, iako se s curama iz auta prije, a bome ni poslije, nismo naročito družile – u vožnji smo se zabavile.

Otprilike pola sata kasnije stigle smo do La Brise. Mladen, kao ni fotke, nije lagao/le – mjesto je zaista izgledalo super. Dugački osvjetljeni drvored na samom ulazu, skrivena zdanja i puteljci u šumi od kojih svaki ima namjenu i ništa nije slučajno, šankovi različitog sadržaja, kaskadni bazeni, puno palmi, glasne muzike, raspoloženih turista… Kad smo kod muzike, ona i nije bila moj đir, ali već poduže vremena ne izlazim, pa je pitanje gdje u ponoć na Staru godinu uopće mogu čuti ono što slušam. Vrludale smo, skenirajući prostor kao i ekipu.

“Stigle ste” – prišli su nam Sanja i Pero.

„Da“ – nadglasavali smo se sa zvučnicima kvadrature moga iznajmljenog stana na Ferenščici. Oni su do ovdje stigli prvi, skuterom iznajmljenim ranije tog dana, a s kojim u narednima koji slijede planiraju istražiti otok. Zapričale smo se s njima, kad se pred nama stvorio Mladen i pozvao nas među ostatak pridošle ekipe.

Između druženja, istraživale smo prostor i nabasale na izlaz prema plaži. Na trenutak sam zastala iskreno uživajući u pogledu na ocean obasjan mjesečinom. Ima nešto u tome da više nikad nisi isti kad jednom vidiš mjesec kako sja na drugom kraju planete – shvatila sam davno, večeras još jednom potvrdila…

Bližila se ponoć i vratile smo se među ekipu. Očekivale smo odbrojavanje koje se nije dogodilo, ali vatromet je zato bio poduži. Uspjela sam ga uhvatiti kamerom nekoliko minuta nakon početka, tek nakon što sam izgrila i izljubila cure. Ranije te večeri odlučila sam Novu dočekati posvećena njima dvema koje volim, radije nego mobitelu i snimanju. Onome što vrijedi ispred onoga što blijedi.

Ostatak noći provele smo u čestitarenju, druženju s dijelom ekipe, a oko 5h ujutro zaključile da je dosta i krenule prema izlazu. Nismo ni slutile da ćemo u pokušaju nalaska taksija izazvati “Okršaj kod OK Korala“. Naime, uletjele smo u taxi koji očito nema dozvolu voziti tamo, svjedočile masovnom puču ostalih taksista koji su nam zapriječili put i jedva, zajedno s vozačem, izvukle živu glavu.

Bilo je lijepo vidjeti kako se približavamo Kuti. Hotelu. Sobi. Krevetu.Tu sam noć/jutro prije spavanja na balkonu zapalila cigaretu gledajući u nebo dok su cure već debelo spavale.

Nova je godina, Provincijalko, što si želiš u ovoj?! Ne mnogo, samo jednu novu godinu ispunjenu starim, ponešto obogaćenim, odlukama… da smo zdravi i da nam je ljubavi…

…Instagram HIGHLIGHT click_away_together sa svim videima…