Astrologija mi je oduvek bila zanimljiva, ali nikada nisam slepo pratila i verovala u horskope, natalne karte, zvezdana proricanja i sve ostale sastojke tog magičnog „sataraša“. Mada, moram da priznam da je jedna karakteristika koja opisuje strelca potpuno tačna – nomad.
Kao što već možete da pogodite ja sam decembarsko dete i jedna od odlika moje ličnosti jeste konstantna potreba da se krećem, putujem, živim dinamičan život, ispitujem granice svojih mogućnosti… Veoma je moguće da je to bio jedan od glavnih razloga zašto sam odlučila da spakujem kofere i otisnem se u beli svet. Bez nekih posebnih planova i očekivanja, s veoma jednostavnim zahtevom – da budem srećna. U svom tom lutanju, neko vreme sam se uspela skućiti u Turskoj.
Istanbul
U ovom blogu želim da vam približim sve strane života i rada u Turskoj (koju mnogi ljudi sa naših prostora smatraju varvarskom i nerazvijenom), i pokažem pravo lice zemlje koja ima prebogatu istoriju, neverovatna prirodna bogastva i resurse, neograničene mogućnosti za putovanja, kojaprihvata strance otvorenih ruku i u veoma kratkom vremenskom periodu čini da se osećaju kao kod svoje kuće. Nadam se da ćete uživati u iskustvima, pričama i savetima uz moje „Razglednice Orijenta“.
„Spasio te sat, kao i činjenica da smo ovo dugo planirale!“ – aždaja iz Kostrene pustila je svoj otrov u 5h ujutro – „Ukrala si mi pokrivač i jedva sam ga iščupala nazad!“ – dodala je.
„Živim sama, spavam u bračnom krevetu, oprosti što ne znam dijeliti! Uostalom i ti si se gurala cijelu noć, krevet je premalen za obje, a već smo se odavno odvikle od cimerstva u ovakvom obliku.“ – vratih joj.
U dnevnoj sobi gdje je spavala Anchy vladala je mirnodopska atmosfera, a ona je (baš kao i uvijek) izgledala posve svježe. „Koji je plan?!“ – dočekala nas je nespremne.
„Detektirati džezvicu – treba mi kava, onako, odmah!“- viknula sam ne znajući koliko će ovo biti težak zadatak. Čak i kad sam je našla, trebalo je potražiti milijun priručnika kako upaliti posljednje čudo tehnike (kakav je bio štednjak), odabrati pravi daljinski (!!), a da pritom ne popalite napu, isključite frižider, upalite kućno kino ili isključite susjedov aparat za dijalizu. Meni je sve od navedenog pošlo za rukom, osim skuhati najobičniju tursku kavu.
Dok sam to savladala cure su već gotovo bile na izlazu iz stana, s koferima u rukama. Vlasnika nismo dočekali, jer… eto… nije mu se ustajalo iz kreveta. Ključ smo bacile ni sama više ne znam gdje (ali znam da nas je on tamo uputio), spustile se s 13. kata u nadi da će nam taxi, kojeg smo pozvale preko 7365765 posrednika (jer lokalni broj, kao ni aplikacije nemamo) na kraju ipak i doći. Čudno, ali istinito, stigao je… Čudno, ali istinito, stigle smo i mi na aerodrom Nikole Tesle.
Šačica okupljenih ljudi oko osobe s fasciklom u ruci dala nam je naslutiti da je to skupina koja na Bali putuje s nama kao i agencijom koja to nije. Karte smo preuzele (Anchy i zadatak da lokalnom vodiču na Baliju preda hrpu papira, zatvoreni registrator, kuvertu i tko zna što još unutra), potražile još jednu dozu kofeina i dočekale let.
Uz sve letove do sada, ovaj do Dohe već znamo napamet… baš kao i lokalnu arapsku zračnu luku, opsjednutost klima uređajima i predimenzioniranim skulpturama koje (po mom izrazito subjektivnom mišljenju) ne liče na ništa. Čamiti tamo preostalih 6 sati do idućeg leta nije nam padalo na pamet. Kao ni Dohu razgledati čoporativno s organiziranim grupama.
Naručite UBER, imate WI-FI, rekla je Kupus. Znam da će ovo pročitati i dobro se nasmijati kad vidi svoj znani nadimak koji sam joj dodijelila još tamo davne 2013. godine dok smo zajedno kretale u svijet avijacije. Sama sam se u tom svijetu zadržala kraće, dok ona broji već popriličan staž u istoj uniformi, baš kao što je skupila i dovoljno godina života u svijetu kojeg smo rijetko nazivale našim.
Poslušale smo je, pozvale/uletile u jedan i ubrzo zalupile vrata taxija u centru Souqa Dohovine. Plan je bio kraće se prošetati, duže se zadržati sjedeći negdje i ne radeći ništa. Ispalo je obratno. Doha, kao i većina arapskog svijeta, živi noću, a tu noć – činilo se – nitko nije ostao doma.
Nakon dva sata hoda u potrazi za slobodnim mjestom u jednom od mnogobrojnih kafića popustile smo marokanskom restoranu i svim onim mirisima koji nam iz receptora okusa i mirisa nisu nestali još od putovanja u Maroko nekoliko mjeseci ranije. Naručile smo koješta (i malo što znale ponoviti bez menu-a), osim WI-FI lozinke. On nam je uskoro trebao za povratak na aerodrom.
I baš nas je on izdao kad nam je trebao najviše i usprkos
pokušajima pomoći marokanskih konobara naši su mobiteli odbijali surađivati.
Do leta je ostalo manje od dva sata i znale smo da taxi moramo naći što prije. Zaputile smo se na ulice izvan Souqa, usput izgubile Anchy koja je – pak – pokušala pronaći Wi-Fi po okolnim (nimalo osvijetljenim) uličicama, a vrijeme do leta – na kojeg već sad, potpuno opravdano sumnjamo, možda i nećemo stići – sve kraće! U zadnji tren hvatamo prvi slobodni taxi, na pola puta obavještavamo vozača da ga ipak nećemo platiti koliko je sam pretpostavio da bi mogao „izmusti“, upadamo u zračnu luku, prolazimo security, trčimo prema gate-u i ulazimo – zadnje – u avion iz kojeg ćemo izaći tek 11 sati poslije.
…link za Instagram click_away_together profil za story dnevnik ovog dijela putovanja…
Zovem se Branislav Joković. Sledeće godine ulazim u šestu deceniju svog života ili u najbolje godine Mick Jagger-a. Završio sam i nosim zvanje strukovnog ekonomiste za turizam i imam završen kurs za digitalni marketing. Kapiram da niste ovde došli da čitate moj predugački CV nego da pređemo odmah na stvar.
Pišem putopise, eseje i životne priče. Bavim se sobom, a tu uvek ima posla. Život slikam maštom, a olakšavam ga čitanjem. Vrlo sam znatiželjan, nemam stalan posao, ali mi je kancelarija putujuća.
Nekada se osećam kao Branislav, fin, uglađen, nečujan i tih. Pomalo izgledam nespretno, filozofiram i zvučim kao da sam dosadan. Nikada ne izmišljam i vrlo sam pravedan. Ne nosim naočare kao Clark Kent jer još uvek dobro vidim i nemam lažnu sliku o stvarnosti. Nisam pretenciozan, ali verujem u sebe. Čovek sam sa jednim licem, ali sa dva imena. Prvim dobijenim na rođenju, a drugim stečenim. Simul Viator na latinskom znači Putnik kroz vreme, odnosno moje drugo ja. Kad se vinem u nebesa i otputujem daleko, navlačim kostim koji je spontano pronašao sebe i svoj put. Dobio je ime „Simul viator“ ili Putnik kroz vreme.
Amsterdam
Svi težimo da za života pronađemo neki vid oslobađanja. Postoji milion načina sa kojima raspolažemo rešavajući dugotrajnu dilemu u pravcu sopstvenih spoznaja. Neke od njih su svakako joga i meditacija, a druga su sve što sam osmislio kao svrhu svog postojanja – PUTOVANJA. Tako sam im napokon dodelio unikatno ime i uplovio u svoj raj. Bukvalno sam im se predao. Apsolutno sam im se pokorio. Višestruko su mi uzvratila. Putovanja su mi podarila najlepši osećaj na svetu koji nema cenu. Bogatstvo sećanja su neprocenjiva vrsta mojih zadovoljstava.
Na ovom mom blogu imaćete prilike da se i sami uverite u to. Želeo bih da podelim sa vama, prodiskutujem i prepričavam sva moja iskustva sa prelepih destinacija. Voleo bih da čujem vaše mišljenje i doživljaje, i da naučim nešto novo kako bih još više proširio svoja znanja i produžio našu misiju. Hajde da podelimo sve što vas je učinilo srećnim i na kojoj geografskoj širini i dužini vam se možda promenio život? Šta vas je to razočaralo ili oduševilo na njima?! Zbog čega ste ikada zaplakali? Podelite na ovom blogu emocije svih mogućih meridijana sveta.
Giza
Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:
I dok većina putopisa o Baliju započinje s onim: „Bali je divna zemlja“…“Ima jedna zemlja na kraju svijeta“… „Ako poželite raj na zemlji idite na Bali!“… “Poželjela sam se probuditi uz mirise palme“ (je l’ to miriši?!?)… u ovom to neće biti slučaj. Mislim, sve je to istina, no kad razmišljam kako je uopće niknula ideja o proslavi Nove godine u državi koja će ju proslaviti 6 sati prije Lijepe naše, u glavi mi se samo vrti jedno dvorište u tamo nekoj Kostreni, kraj ljeta i ugodno prijateljstvo koje je praktički tek “nekoliko dana” prije opisanog trenutka postalo takvim.
A trebao je to biti samo običan, prekovremenim radom
zaslužen, produženi vikend u kojem ćemo opušteno mahnuti ljetu. I dok sam
otužno brbljala o tome kako nisam spremna za doba godine u kojem sam rođena, ona
je samo šutjela, što me je zapravo malo i zabrinulo. Nije tajna da je uz Copri
zapravo sasvim ugodno šutjeti, no ovaj put je šutjela drugačije.
So not ready for summer to be over…
– „Na Tajlandu si već bila, je l’ tako?“ ubila je tišinu.
– „A – haaam, sa R, Mare i Anom koju ne znaš“, pridonijela sam ovom samoubojstvu.
– „A Vijetnam?“
– „Jok, to svakako jednom želim…“
– „Hoćemo?!“
– „Hajdemo odmah. Samo da javim na posao kako idem i spremna sam!“
– „Ne, kenjaj ozbiljna sam!“
– „Zašto misliš da ja nisam?!?“
– „Zato što si sarkastična škorpija!“
– „Ako ćemo o horoskopu i kompatibilnosti, ti i ja nikad ne bi trebale ni pričati, a kamoli razmišljati o JOŠ JEDNOM zajedničkom putovanju! Dodatan razlog tomu je i činjenica da sam maloprije pala preko tvoje torbe iz Maroka koju još nisi raspakirala. Uostalom, voljela bi za sljedeće putovanje odabrati Bali!“
Zašutjela je i vratila pogled na mobitel srčući ono elektronsko čudo od cigarete po čemu bi je pamtila i kada bi sve drugo o njoj zaboravila.
– „Jak ti je podznak, Škorpijo, zato ovo funkcionira“, bilo je zadnje što se zaderala dok sam sjedala u auto prema metropoli. „Nek ti bude, može i Bali“.
* * * * * *
– „Anchy, u ZG-u sam, hajmo na cugu!“
– „Ok, radim do 5. Dođeš do trga?“
– „Cool. Vidimo se uskoro…“
Tako je i bilo. Kroz sat ili dva sjedile smo u Tkalči,
prevrtale događaje koji su se izdogađali u punih 1,5 dan koji se nismo vidjele.
– „Znaš, Copri hoće da idemo nekuda za Novu“, iskomentirala sam svoj razgovor s njom.
– „A gdje?“ – pitala je Anchy nazad.
– „Ma ona pristaje na sve gdje treba putovnica, a ja sam bubnula Bali!“
– „ A daaaaj… pa idem s vama!“
– „Ti bi išla?!“ – nisam očekivala ovaj odgovor.
– „Oooo, da!! Samo, znaš da sam tek promijenila posao. Morala bih malo ispitati situaciju…“
– „E, damn, sad sam i ja zagrijana! Što li radi gospodin Skyscanner?!?“ – komentirala sam pred kraj cuge.
* * * * * *
– „Vještice, jesam li ti falila? Znaš, bila sam s Anchy na kavi, pa smo baš nešto…“, nisam uspjela završiti.
– „Kad idemo, Škorpijo?“
– „Kozo…“
– „Aj, aj, spavaj sad, o detaljima ćemo sutra!“
Sutra nikad nije bilo
doslovnije
Ishitrene odluke koštaju. Malo više para i puno više živaca. Neka smo mi bacile pin na mjesto kamo ćemo, odlučile kada ćemo, a kako će se to poklopiti sa sretnim sazviježđem ili našim budžetima u vrijeme kad cijeli svijet putuje, (a aviokompanije lihvarski naplaćuju svaku od nakana vinuti se u visine oko Nove godine) nismo ubacile u kalkulaciju. Barem ne u početku.
„Ovo neće ići, osim ako sve tri ne pronađemo najunosnije tržište prodaje bubrega. Ali ni to ne pali, 2014. su mi dijagnosticirali cistu na istom (s kojom btw sasvim normalno i u slozi živim) i teško da bi se itko upuštao u ovaj rizik sa mnom“, bila je jedna od prvih poruka upućenih u sarkastično nazvan chat „Jahanje na BALI”(sijena).
Tih smo dana pročešljale sve portale u potrazi za
prihvatljivim aviokartama prema Indoneziji, no iako smo već upoznale sve
tarifne modele zračnih luka u regiji, Europi, svijetu i široj galaksiji, karte
nam i dalje nisu bile v’džepu.
Naposljetku smo popustile, a karte kao i smještaj uzele preko agencije koja se hvali kako to nije, potpisavši skriveni pakt kako je to jedina dodirna točka i interakcija koju ćemo s agencijom (odnosno – onom koja to nije) imati. To već godinama nije bio naš đir.
Ono što je bio naš đir zaokupiralo nas je sljedećih nekoliko, poprilično hladnih, mjeseci u nas. Zasukale smo rukave, upalile radare, alarmirale znane i neznane lutalice svijetom u potrazi za najluđim, neprohodanim, autentičnim lokacijama, smještajima i prijevozima indonezijskog otoka koji se rijetko pronalaze u uhodanim itinerary-jima brojnih putnika. I tako, nakon spomenutog perioda, frekventnih WhatsApp chatova s našim lokalnim balijskim doušnikom Yogijem oko koordinata kojima ćemo se „gubiti“ i popriličnog broja megabajta potrošenih u pronalasku istih – bile smo spremne.
I dok su mnogi pomno planirali poklone za – ako se ne varam – najveći obiteljski blagdan, mi smo našim najmilijima pod bor umotali dvije stvari: a) činjenicu o još jednom izostanaku s nadolazećih blagdanskih druženja b) zamolbu da na božićno jutro odglume taxi i odvezu nas prema prijevozu koji nas vozi u Beograd odakle dalje letimo bliže Indoneziji.
Veliki su to ljudi u svakoj od naših obitelji koji stoički
trpe, podnose, razumiju, podržavaju, a nerijetko i potiču svaki naš naum
prošetati putovnicu na neku drugu stranu svijeta. Posvetiti im samo rečenicu,
paragraf, stranicu, potpuno je nepravedno. Knjigu, kip, ulicu, trg – zasluženo!
Nevoljko odlazim od kuće za Božić, no ovoga puta je to ispalo tako. Copri i Anchy sam srela na 78. kilometru Hrvatske autoceste odakle smo dalje nastavile skupa. One su se jedva našle s unajmljenim vozačem (ispričale su poslije), kombijem zaokružile Zagreb nekoliko puta, preuzele ulogu GPS-a i spasile izgubljenog vozača koji je praktički završio u tuđem dvorištu umjesto na autoputu i, s 3 sata zakašnjenja, konačno prešle rampu naplatnih kućica koja vodi prema istoku.
Nekoliko sati poslije ležale smo u iznajmljenom beogradskom rooftop stanu (za koji nismo znale da će takav biti, niti smo ga takvog tražile, ali sreća prati hrabre – ili lude?) s pogledom na zimu srpske metropole.
“Gledaj to s ove strane, ovdje ni nije Božić, dakle nisi od nikoga zapravo ni otišla na blagdan, chill”, komentirala je Copri moju uočljivu grižnju savjesti. “Uostalom, tvoja mama ima pravo i na svoj život, da joj malo ne visiš za vratom. Možda ona ima neki svoj plan koji nužno ne uključuju tvoje šlepanje uz nju!” dodala je.
Realno – i smirila me.
Anchy je pred nosom promarširala s domaćim sirom i nabacila
dodatnu distrakciju, pozivajući na večeru.
“Hajmo spati. Tko će nas dići prije zore?!” dozvala je fajrunt našoj gozbi i potrpala nas u krevet iz kojeg ujutro idemo pravac aerodrom ka nekoj drugoj, dalekoj, puno podnošljivijoj, zimi!
…link za Instagram click_away_together profil na kojem ćemo objavljivati sva videa i slike…
…posljedni post portugalske sage… za prethodne CLICK OVDJE...
DAY 9 Obrigado, Prazer em Conhecê-lo
Ma, kako i kada je ovo proletjelo, poturalo nam se glavama dok smo se mrzovoljno pakirale za check out. Ovo spremam, ono bacam, ovo nosim, u ovo se presvlačim za put – slagale smo kombinacije u glavi. Imamo pola dana pred sobom i prije posljednjeg pozdrava Lisabonu, kao i Portugalu općenito, idemo do Convento da Ordem do Carmo (Carmo Convent) ili onoga što je od njega ostalo.
Danima smo ga škicale na brdu, mozgajući put do njega. U cilju da vam uštedimo aktiviranje moždanih vijuga otkrivamo – skriva se (iako mu to baš i ne polazi za rukom) iza Elevadora de Santa Justa koji se, s druge strane, s ponosom ne skriva. Zanimljivo, samostan je poznat po tome što je jako oštećen, kao i cijeli Lisabon u potresu 1755. godine. No, svojevremeno je glasio za najljepši samostan u Lisabonu, a danas se unutar njegovih zidina nalazi arheološki muzej.
Nalazimo ga poprilično jednostavno, vozeći slalom među
turistima, guramo se do ulaza, švercamo se na studentske ulaznice, zahvaljujemo
genima na mladolikom izgledu i ulazimo unutra. I nije to bila neka ušteda, ulaznicu
smo umjesto redovnih 5, platile 4 EUR, no prilika čini lopova (uvijek i svugdje
ma koliko mi šutjeli o tome). Osim za Copri, pošteno stvorenje, koju kolektivna
euforija ne može izbaciti iz njenih moralnih tračnica.
Upozoravamo – samostan je iznenađujuće mali, s hrpom ljudi unutra. Predstoji nam, dakle, izazov za slikanje i pokoji story u prepunjeni highlight na Instagramu, ali izazovi su tu da se prihvaćaju. Okupiramo teritorij, tjeramo masu, zadovoljavamo vlastite kriterije lijepih fotografija, brišemo znoj sa sebe.
Tropska temperatura (živote, nepravdo, gdje si je skrivao proteklih dana!) tjera nas u zaklon – skrivamo se u muzej, razgledavamo unutrašnjost samostana (veličine mog iznajmljenog stana na Ferenščici od nategnutih 39 kvadrata) gdje je temperatura ipak znatno ugodnija. Nakon 10-tak minuta nauživale smo se ljepote (i retro hladovine) te marširamo prema izlazu. Mission complete.
Preostalo nam je otprilike dva sata do dogovorenog povratka u hostel, a ne jurca nam se okolo, stoga svraćamo na precijenjeni lift Santa Justa (ups!) odakle detektiramo kafić u hladu i lokaciji s koje puca pogled na grad, i na kojoj ćemo radije provesti sljedećih sat vremena.
Kava za Copri, limunada Sekić i meni. Sangrija nikome! Moralo se i to jednom dogoditi. Pogled s Topo Chiado rooftop bara na grad lijep je kao sa Santa Juste bez razmjenjivanja znoja s ostatkom turista, što je nezaobilazni accessories te turističke atrakcije. U tišini, poneki komentar, tu i tamo neka fotku, odmaramo, dovršavamo piće i umiremo od smijeha Sekićinoj degustaciji vlastite slamke upotpunjene zabezeknutom objašnjenju kako je, neočekivano, jestiva! (Doduše tko se zadnji smije, najslađe se smije – baš se to neki dan pokazalo istinitim kad nam je podmetnula pod nos link teksta u kojem se hvali svijest Lisabonskih kafića o prezagađenom planetu stoga daju gostima u piće slamke od tijesta).
Na kraju se odlučujemo za posjet trgovini gdje ćemo se opremiti suvenirima na koje smo potpuno zaboravile u proteklom tjednu. Red je red, opravdavamo nepotrebno vrludanje do lokalne trgovine. Upadamo unutra, kupujemo boce Porta, jeftine, a vrhunske Tawny vrste koja nam se posebno svidjela, i zadnji put krećemo prema Tagus palace-u. Iz skučene prostorijice uzimamo skladištene kofere, oprezno pakiramo kupljene boce (u nadi kako će netaknute dotaknuti hrvatsko tlo), pozdravljamo osoblje hostela i psujemo dok, po inače divnim pločicama Lisabonskih nogostupa, uzbrdo vučemo kofere prema stanici Aerobusa.
Kroz pola sata vozač urla kako smo na aerodromu, izvlačimo se iz busa, smještamo u hlad te zadnjim videom naklanjamo publici koja nas je strpljivo pratila na Instagramu. Ostavljamo prtljagu na šalteru, prolazimo kontrolu, boardamo u avion dok iz ruksaka vadimo blokić i nastavljamo raditi na ideji CLICK AWAY together-a.
Obrigado Lisboa, Prazer em Conhecê-lo vrti mi se glavom.
Until we meet again ili do nekog novog upada Sekić u ured i pitanja: „Hoćemo
naručiti nešto online za jesti?“!
„Još jedno putovanje koje nas je iznova promijenilo,
utabalo ideju i povećalo strast prema dijeljenju našeg i obogaćivanju tuđeg
iskustva putovanja kroz pothvat u koji krećemo“, filozofirala je Copri, vadeći
ključeve auta i pozdravljajući me na ulaznim vratima mog podstanarskog stana,
spremna na put za Rijeku.
„Ne moraš voziti noćas, ludo“, rekla sam.
„Znam, ali ovo nam je ionako jedan od naših zadnjih rastanaka, prije ukrižavanja koordinata u istom smjeru“, nasmijala se.
Prestara sam za ove gluposti, pomislila sam otvarajući oči u 6, 7, 8 pa opet u 9 ujutro, nakon čega se i dižem iz kreveta. Kako je moguće da smo legle u 3, a u 6 već kao sova vrludam okolo dok Sekić i Copri, s maskama i aparaturom za spavanje, još tumaraju zemljom Kapetana Zaspana?!?!
Bauljam u potrazi za kavom, nailazim na onu rijetku iz aparata u kojoj (opet i iznova) kao da je netko oprao noge s kojima je prohodao Camino de Santiago. Vraćam se u sobu, u vodu s Camina ubacujem još vrećicu Barcaffe-a (putujući svijetom naučiš da moraš imati back – up, ali čini mi se da sam i o tome progovorila u kojem prijašnjem postu) i također se vraćam u horizontalu. Danas radimo Sveto Ništa, ustvrdile smo ubrzo, čim su ove dvije pokazale znakove ovozemaljskog života.
Pokušaj da danas ipak odaberemo neku novu plažu koju ćemo posjetiti prešutno smo izbjegle i odlučile se ponovno za Carcavelos, u nadi kako ćemo jednako toliko uspješno izbjeći Raula i ekipu od neki dan. Ako ih ugledamo pravimo se mrtve, dobacile smo… što nakon manjka sna i neće biti pretjerano teško glumiti.
Proces do plaže isti je onome od neki dan, Cais do Sodré, vlak, plaža, ležaljke. „Danas propuštam sangriju, teći će mi venama još mjesecima“, izjavljujem. Sekić klimucka glavom i daje mi znak da se kužimo. Copri šuti, a nakon što je nakon nekoliko sati poslije na plaži naručila istu, pokazala je da nije dio našeg hangover klana. Barem ne danas.
Ave Sangria
Manje je vruće nego neki dan, skužile smo. Copri se nešto manje fokusirala na Vakulinu sferu, nešto ipak više na oblake u daljini koji (brat-bratu) stvarno jesu interesantni, postojani, statični… ili se kreću lijevo – desno… prema nama nikako. Sekić i meni pogled s oblaka, češće skreće na šetnicu svaki put kad primijetimo tamnoputu ekipu. Pripreme da skočimo pod ležaljke u punom su jeku. Nepotrebno, zrak je čist.
Daj, pa moramo se okupati, mislile smo Sekić i ja. Hajte vi, divim vam se iz daljine, dodala je Copri. Došetale smo do mora, umočile noge, promrmljale psovku i pristojno se odmaknule. Sekić mi to možemo, uvjeravale smo se. Ajmo se samo strčati u more, pa što bude bude. Prvi put do koljena, drugi do bedara, treći do pasa, četvrti put potpuno… ha ha, beat this, Atlantic!
Uvjerene kako smo izgledale kao “Mitch” Buchannon, Pamela Anderson i ostala kastomizirana ekipa Baywatcha, ponosno smo Copri ispričale o našem podvigu. Komentar „Koliko vi imate godina?!“ ostat će nam nejasan još dugo. Ne pokolebane u ponosu bacamo se i izležavamo na ležaljkama ispijajući cidere, i oni iz drugog klana sangriju, googlamo uvjete života na Tajlandu odakle savim pristojno možemo voditi CLICK, dočekujemo pristojnih 6 popodne, pozdravljamo atlantski breeze i krećemo prema vlaku.
Sekić pomno planira kako će do tvrđave Sao Jorge ipak uspjeti stići na zalazak sunca, Copri i ja pozdravljamo ideju, kao i Sekić po dolasku u Lisabon. Čekamo te negdje u gradu, derale smo se za njom dok je ona požurila u brda Alfame. Prije grada, smjestile smo se na zidić uz Cais do Sodré slušajući bend u pokušaju kopiranja Beatlesa i ostalih evergreen legendi, promatrale masu oko nas, skicirale uvodni tekst o nama za nadolazeće platforme koje razvijamo, uživale u zalasku i pogledu na rijeku. Još jednom pogledale Ponte 25 Abril Bridge i s pojavom vjetra oprostile se s njim.
Cais do Sodre
Sekić je do tvrđave doklipsala iznenađujuće brzo, a slike od tamo uputila nam nakon nepunih pola sata. #clickawaytogetherkomentirala je iz daleka. #clickawaytogetheruzvratile smo uz selfi sa zidića, čekamo te za večeru.
I dok smo ubijale vrijeme čekajući Sekić, pjevušeći Lady Gagu po centru Lisabona, sjetile smo se letka o indijskom restoranu koji nam se prethodni dan našao u rukama negdje oko Rossia. Menu je zvučao OK (čim sam ga zapamtila), ali ništa dalje od toga nisam znala. Isplanirale smo potragu, javile Sekić i zaputile se prema restoranu u nadi da ćemo ga, s obzirom na to da nemamo pojma gdje, uspjeti naći.
U blizini Rossia uočavamo ljude s letkom u ruci, sve je OK, na pravom smo putu. Uskoro nailazimo i na Indijca koji ih dijeli, pristojno se približavamo, šatro slučajno, otimamo mu letak iz ruke, pitamo za smjer, nalazimo O Sitar restač. Što zbog mogućnosti pušenja, što zbog temperature u restoranu jednake onoj u Indiji za vrijeme monsuna, sjest ćemo vani, dogovaramo se. Šeramo Sekić lokaciju, primamo se menu-a. Oči su nam veće od guzice, sve bi, no ipak se odlučujemo za losos, batat (koji sad već provjereno znamo to nije) i salatu. Pola litre sangrije za samo 4 EUR, prošaptala je Copri i navukla me prijeći u njen klan koji sam ujutro odlučno odbijala.
Hranu smo čekale neko vrijeme, točno koliko i Sekić, a u međuvremenu se zabavljale s predjelom nalik na mlince i začinjeni jogurt, i Coprin masakr motornom pilom. Alibi bi glasio otprilike ovako: željela se uvjeriti da su mlinci sasvim mrtvi, razlomivši ih glasno na milijun komadića. Pobjeda je njena, uvjeravala sam ju! Porcije osrednje, kao i kvaliteta hrane… Pričekale smo Sekić da smaže prezačinjen joj curry, ispile još pola litre sangrije, platile, uzviknule Namaste i pozdravile Indiju…
Tko će se sad još spremati za put sutra, negodovale smo
šećući prema hostelu…