… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 06

Mundial Rooftop Bar

…za prethodnih 5 postova CLICK ovdje

DAY 7 Mmmbop… Hanson brothers, Vida i ostala Prstenova družina

„Javili se dečki iz Australije, stigli su u Lisabon i pitaju što ćemo večeras“ – umjesto dobro jutro promrmljala je Copri.

Ha? – u čudu smo je gledale dok smo po ne znam koji put žvakale kroasan od čokolade koji btw nitko od nas obično ne jede. No, kad si u Portugalu, a doručak je poprilično jednoličan, tko može odoljeti prenoćnoj slastici?!

„A fak… blejite u mene… bit će da vam nisam rekla! Javila se cura sa recepcije hostela iz Porta, da su pitali za kontakt pa je ona pak pitala ako smije dati da se jave kad dođu u Lisabon. Dala sam, onak’ iz pristojnosti, mislila sam da se neće javiti“ sasvim je smireno objašnjavala Copri. Oookkk pomislih, nemam pojma, no bili su simpa, što jest jest…

„Dakle, danas vrtovi, povratak u sobu, izležavanje, pa neki rooftop“ – prekinula nas je Sekić. Njoj, našem lokalnom GPS-u i Route planeru ne volimo prkositi. Pokorno se spremamo i ranom zorom (u 11 sati) napuštamo hostel.

Vani se temperatura, baš kao ni jučer, nije šalila i mije nas ugodnih 32 Celzijusa. Sa sjetom se prisjećamo onih prohladnih dana kada smo tek stigle, no strpljivo čekamo večer i povratak vjetra (koji nas onda opet tjera da čeznemo za toplinom). I tako u krug… eh…

Sva sreća pa ćemo među drveće i tako tih +30C nećemo ni osjetiti u punoj snazi. Parkove smo slabo obilazile od kada smo u metropoli, a grad je i po njima poznat. So, let’s idemo…

Naš smještaj nalazi se u izrazitoj blizini Praça do Marquês de Pombal (The Marquis of Pombal Square) na koji se nastavlja Parque Eduardo VII (The Eduardo VII Park), posvećen uvaženom Englezu koji se došao druškati s lokalcima, a lokalci brže bolje u zahvalu promijenili naziv parka (od onog park Slobode do, eto, parka za Eduarda). Na vrhu parka nalazi se najveća zastava Portugala na svijetu, pa ako ne znate kako izgleda i/ili se s putovanja ne možete vratiti bez selfija sa zastavom, ne propustite ovih 26 hektara zelenila. U sklopu tog parka nalazi se i ogromna statua te paviljon, al’ ubijte nas nježno ako se sjećamo imena (pitajte Google). Uglavnom, zanimljivo oku, no ako propustite, sve je OK, preživjet ćete…

Osobno me više dojmio Garden of the Calouste Gulbenkian, koji – iako “nastavljen” na gore navedeni park – nije baš tako jednostavan za lociranje. Više to podsjeća na tehniku ili pjesmuljak “pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol”. Baš tako je izgledao naš put do njega.

Sladak park, pronaći ćete tamo potočić koji je dom brojnim pticama, kornjačama, drvenim mostićima i vrlo druželjubivim patkama. Dvije od njih pridružile su nam se dok smo čilale na klupici, raspravljale o novim opcijama za CLICK AWAY together i razmišljale što jesti prije povratka u hostel.

Idemo na salaticu i vino gdje smo bile prvi dan, bio je plan. S obzirom na to da se nalazi u blizini hostela, da je hrana super, a vrijeme i dalje neumoljivo vruće, naš odabir bio je sasvim logičan. Činjenica da je baš taj restoran zatvoren, od svih drugih restorana u okolici i šire – baš i nije. Sekić je još prije „ošacala“ Burger King i znale smo u kojem će pravcu nastaviti sama. Copri i ja sjedamo u Local Healthy Kitchen („zdrav“ restoran lijepih tanjura i nešto manje lijepih cijena, no nije beg cicija, pogotovo na ovoj temperaturi). Dok čekamo hranu, posuđujemo salvetu iscrtavajući logo za CLICK.

Oko 3 sata, site i pomalo krepane, nalazimo se u sobi. Plan je bio da se odmorimo, spremimo, pa krenemo prema Convento do Carmo (Carmo Convent), gotovo jedine preostale građevine na našoj TO DO listi, a koji još nismo vidjele. Plan je propao pod pritiskom lijenosti i činjenice kako nam još posljednji dan preostaje za popuniti prije leta. Stignemo, opravdavale smo se i nastavile ljenčariti.

E sad je već fakat vrijeme za rooftop, shvatile smo oko 19h navečer. Cilj nam je uhvatiti zalazak, popiti precijenjeno piće, dobiti upalu mozga od nove vjetrometine koju očekujemo na vrhu zgrade i na kraju sići natrag međ’ pošten svijet.

Tako je nekako i bilo. Mundial rooftop lijepo je mjesto, prirodnih vidika na grad, pokoje dizalice i namještenih persona koje ga posjećuju. I mi smo se tamo našle, pa nećemo kritizirati klijentelu… (bar na glas). U vrsti, kao učenici 2.a razreda, ponizno smo čekale naš red dok krotiteljica balkonskog prostora (konobarica) nije odlučila izbaviti nas od stajanja i smjestiti za stol. Lucky us!!

Naručujemo sangriju, upijamo posljednje zrake sunca, taktički izbjegavamo vjetar koji postaje sve jači, škicamo tvrđavu Sao Jorge na brdu (u koju neki dan nismo ušle), slikamo sebe i sve oko sebe koji priđu umoljivih pogleda i s mobitelom u rukama.

„E, Australci su na tvrđavi i upravo su nas locirali“ – prokomentirala je Copri pokazujući nam fotku koju su poslali – naš birc s tvrđave Sao Jorge. Nekoliko trenutaka kasnije i ulica dalje srele smo se s njima.

Australci su fini mladići s kojima smo se super družili u hostelu One Ribeira u Portu, a nisu nam smetali ni večeras. Blesav je to dvojac, koji neodoljivo podsjeća na Hanson brotherse pa sam tako u sebi pjevušila onaj Mmmmbop svaki put kad bi ih gledala. Plavokose glavice netom su prije Portugala posjetile i Hrvatsku pa su nas pošteno nasmijavali svojim dogodovštinama – kako u nas, tako i ovdje u tuđini.

Vode nas u Pink street, kažu. Nemam pojma o čemu dečki pričaju, no nešto baš i ne volim te izraze povezane s bojama… red district, plavi telefon, crni pojas… sve to odmah priziva probleme…

„Kako mislite niste čule za to?!?! Pa to je žila kucavica noćnog života Lisabona“ smijali su se dečki. Ahaaaaa, zato nismo čule…

Muvali smo se nekih 20 minuta kroz uličice Alfame, a završili neposredno uz Cais do Sodré. Pokušali smo naći otvorenu trgovinu i kupiti neku cugu, no detektirati supermarket u Lisabonu izazov je sam po sebi i u podne, mission impossible oko ponoći.

Sjedamo na zidić uz rijeku Tagus. Copri i ja čavrljamo s Australcima, al’ Sekić se dohvatila susjeda do nas afrikanskih korijena i ne znam kako, a još manje zašto, za cca 10min s njihovog je razglasa odzvanjao hrvatski Linđo! Uz zvukove domaće muzike, s nimalo takvom ekipom, guštamo u večeri, a jedan od Australaca bez ikakvog razloga izvodi savršeni stoj na rukama i tako dubi do iznemoglosti… Drugi ga prati, a ja ću to moći, onako, nikad!!

Žedni smo, odlazimo nešto popiti, dolazimo do mosta s kojeg puca pogled na Sodomu i Gomoru Pink street-a. Jao živote. Silazimo niže i ulazimo u opaku zonu. Hašiš, marihuana, speed, kokain, heroin žele ti dobrodošlicu odmah na ulazu, na tebi je samo da odabereš broj, sigurno ćeš pogriješiti. Policijsko vozilo u blizini nimalo ne ometa revne dilere u naumu zaraditi što više. Bircuz do bircuza, noćni barovi, preprodavači ruža, Samosa, peciva ili pak svjetlećih rajfova i naočala, ma baš svi su tu… a ne falimo ni mi…

Pink street, Lisbon

Dok naručujemo cugu, prilazi nam fratar iz Britanije u pratnji svinje, doktora i princeze. Ne, nisam potegnula za nekim od opijata s početka ulice! Riječ je o šarmantnoj ekipi iz UK-a koja proslavlja frendičin rođendan u zanimljivim kostimima. Sekić je tako pokušao bariti Isus (zli jezici ovog svijeta utihnite – true story), meni se nešto približavao Superman, a Copri nam je bila pod zaštitom Australaca i time nešto teža meta.

“E, ovaj Brett (Australac) je isti Vidaaaaa!” (Domagoj Vida) uvjeravala sam cure. Složile se mi, složili se oni nakon search-anja Google-a u potrazi za našim proslavljenim reprezentativcem. Sekić mu je još pridavala i sličnost s nekim likovima Gospodara prstenova, no u cilju otklanjanja negativnog konteksta, nećemo dublje o ovom.

Spava mi se, rekla je Sekić još davno. Spavalo mi se i samoj. Jedino je Copri odavala znakove “mogla bi još izdržati”. Mogli bi definitivno još – odavali su i naši prekooceanski frendići, ali ideju da nastavimo kod nas ipak smo odgodili za neki tamo drugi put… ili nikad…

Prepustile smo se Sekić i njezinom “follow me, please” na urnebesno smiješnom nepostojećem engleskom. Nakon što nas je prošetala portugalskim dijelom ulice, približila predio za Vikinge, Šveđane i Dance, Europu generalno ili pak samo pročitala natpise s okolnih zgrada, sasvim zadovoljno sjedamo u Uber i krećemo doma…

Baixa, Lisbon

Mmm bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop, ba duba dop ba du bop ba duba dop du.

Instagram highlight sa svim videima i čudesima 🙂

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 05

Carcavelos beach

…za prethodne postove CLICK ovdje

DAY 6 – Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi – koliko to Atlantik dopusti…

Sjećate se one „I car sjedne, da se malo slegne“? Ok, ok, malo sam masakrirala uzrečicu koja originalno u sebi ima i neku hranu, no the point is: zlatno pravilo nalaže, nakon 6 dana uzastopnog lutanja brdima, gorama, morima – miruuuj! Otkači šlepove, nanišani jutro i pusti tu lađu da klizi. Pučkim rječnikom: zaboravi na alarm, ništa se mora (sve smo se namorali), slow motion…

S tom doktrinom na umu, budimo se same. Susjed – vidi čuda – ne kašlje! Nadamo se da je napravio check – out prema ovozemaljskom domu (umjesto check – in prema Onom gore). Kuharica, zapravo teta s pregačom jer nikad je nismo vidjeli da ekšali nešto kuha, lupa tanjurima (al’ to je znak da doručak čeka pa velikog srca opraštamo). Meditaciju uredno preskačemo (bit će muke opet kad se vratimo doma), kavu nikako.

Danas se plažiramo. Konsenzus usvojen. Mjesto gdje točno – malo manje. Carcavelos, Setubal, Costa da Caparica. Pa opet, Carcavelos, Setubal, Costa da Caparica – Google Maps, TripAdvisor, forumi, prijatelji, partneri i rodbina… par, nepar… tri, dva, jedan… ne pali… i dalje smo neodlučne. Dobro, činjenica kako je Carcavelos najbliže i da se tamo dobro gori (javila je Megi) presudila je u odabiru.

Šetuckamo do stanice vlaka na Cais do Sodré na ugodnih +30C (da, da, zna i Portugal pomaziti vrućinom), kupujemo povratnu kartu, diskretno se otimamo za sjedeća mjesta, krećemo i za 30-tak minuta brzinski napuštamo vlak zajedno s većinom ljudi (stampedo kao usred neke žešće racije u koju upada murija, prošlo je 23h, a mi nemamo 18 i još pijemo alkohol) Iza nas u vlaku ostaje pustoš…

Slijedimo masu južno, južnije i ne griješimo. Pred nama pogled na beskrajno plavetnilo. Finally!! Vruće je (sad je to već problem, a sjetite se jadikovki zbog hladnoće!), želimo u hlad. Plaža je kilometarska, s hrpom suncobrana, a mi pikiramo jedan od njih.

„Ola! 7,5 EUR“ – reklo je momče poznato na plaži kao šaptač ležaljkama. S obzirom na to da ovo pišem iz Šibenika, gdje izvan sezone samo jedna ležaljka dođe 50kn (mi smo toliko ili čak manje platile za 2 ležaljke i suncobran), dođe mi da sjednem u avion i vratim mu ona tri eura više za koja smo se uspješno iscjenkale. Temperatura zraka postaje ugodno tropska, a ocean jednak toplinom onom sa sjevera hemisfere (ako zaškiljite sasvim lagano možete utonuti u feeling Baltika)! Swimming – >Are you sure you want to skip this step? -> Hell, yes!! -> i bacamo se na ležaljke.

„Daj me slikaj, ubacujem hešteg“ – Sekić nas je prekinula u našem non – contact periodu. „Daj me slikaj, al onak, sakrij ljude“ – nastavila sam i sama blizu mora. „Daj me slikaj, al’ s vesturinom koju sam kupila u Portu da ekipi pokažemo portugalsko ljeto“ – dodala je Copri i fakat izvadila onu sibirsku vestu iz torbe. Krepale smo mi, krepavala je plaža…

“Cure imamo društvo” – WhatsApp-om se javila Sekić i prekinula photo session. Pa hajde da škicnemo. A imamo i što… tik do nas se smjestilo tamnoputo muško društvance nalik na ono iz srca Bronxa (ili pak Gvineje, doznat ćemo kasnije), paket njihove pive i oskudno znanje engleskoga. Ovo zadnje nimalo im nije predstavljalo prepreku i već sljedeći tren počele su one unikatne floskulice: “You – from?!”

I dok smo se diskretno distancirale i fokusirale na Sekićinu riznicu pjesama na mobu (te netom donesene dvije litre sangrije), ekipa je ipak bila uporna i malo po malo zaposjeli su nam ležaljke. Ne, nismo neke nedodirljive frajerice, al’ barijere u komunikaciji pomalo su bile iritantne.

Negdje oko 3 popodne počele smo razmišljati o hrani, ali 3 sata poslije više nam, pod utjecajem sangrije, i nije bila na pameti. Ekipe do nas bilo se malo teže ne sjetiti jer personal space gotovo više da ni nije postojao. U priču je uletio i Raul, zapravo jedini polu – nabadač / govornik engleskog u ekipi. Simpa lik koji se sam poslužio Sekićinim mobitelom i olakšao si put do njenog Instagrama. Hvala ekipa, super smo se zabavljali, al’ zalazak sunca tjera nas, usprkos ponudama ipak neudanima, na povratak u Lisabon.

„Nismo probale onu kantinu što je Megi rekla“ –  u vlaku je dobacila Sekić. Pa eto gdje ćemo večeras! Cantino do Sao Jośe bila je još jedna na popisu weird mjesta za jesti. Skučena u pokrajinsku ulicu centra Lisabona, suterenski prostor prepoznale smo isključivo po mirisu hrane i popunjenosti do posljednjeg mjesta. Simpa smo i glavni konobar krči nam mjesto na perifernom dijelu kantine. Nimalo drugačiji od onog centralnog doduše! Dijelimo ga s još jednim parom koji se isto kao i mi osvrće oko sebe ne vjerujući da nikada nije bolje jeo, neovisno o tome što prostor neodoljivo podsjeća na kupaonicu osrednjeg provincijskog studentskog doma. Sve je to nebitno u usporedbi s hranom koju smo upravo smazale. Nacerene i punog želuca patile smo svakim novim korakom do našeg hostela.

Liježemo, uploadamo slike i nastale snimke, dobro smo odradile ovaj dan!

Instagram story

A Raul? Još danima nas je zabavljao svojim Instagram storijima snimljenim u gepeku nekog sredovječnog auta. Već dugo nisam sa Sekić o njemu, odoh da je malo bocnem…

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 04

Telegrafico de Gaia

…ako niste pročitali PRETHODNE postove – CLICK 😉

Day 4 and 5 Kako smo zaglavile u Portu… i zašto to mislimo doslovno

4:12. Lučki radnici svih zemalja ujedinimo se. Ustajanje. Kljucanje. Kava iz kofera (kao vječno neizliječena ovisnica o kavi i putnica s kilometrima u nogama, koja se nebrojeno puta uvjerila da kava „abroad“ neodoljivo podsjeća na prljavu vodu u kojoj je netko oprao noge, naučiš na teži način da tursku kavu uvijek i svugdje nosiš sa sobom). Kljucanje i dalje. Taxi. Aerodrom. Boarding za Porto. Sletjeli smo prije nego uzletjeli. Sekić, koja baš i nije entuzijastični fanatik letenja, nije se stigla pošteno ni uplašiti, već smo suvereno lutale čvrstim tlom aerodroma u Portu tražeći smjer za centar. Metro-om do grada i potraga za kavom, doručkom i pokojom toplom odjećom može startati.

Sjedamo u kafić nedaleko trga Liberdade, željezničke stanice Sao Bento i (kaže google maps) našeg smještaja. Žicamo zrake sunca, gladne oči naručuju najveće komade hrane (ne ujedno i najfinije), KAVU i function mode is on! „Cure kako ono ide vaš hashtag, ubacila bi neke fotke“ – dobacila je Sekić i srknula posljednju kap kave. #clickawaytogether – odgovorile smo i srknule našu.

Tužno, ali istinito, ozeble opet razmišljamo popustiti shopping mallu ispred gradskih atrakcija u potrazi za nečim toplim za obući, no dozivamo se na vrijeme. Hajmo ipak ne…

Zvrrrnnn… zvonimo na vrata hostela One Ribeira, bookiranog svega dan prije, nakon što smo dobile cipelu od prethodno rezerviranog, pod isprikom kako kartica nije prošla. Ista ona s kojom smo do tad i od tad bookirali sve. Yeah, right. No, na kraju je to jedna od boljih stvari koja nam se dogodila u ovom gradu. Ne znajući, ugrabile smo novi hostel u prekrasnoj zgradi staroj više od 300 godina sa super ekipom. “Ne jedite puno navečer, kuhamo za vas” – ispratili su nas dok smo kretale prema gradu. Lajkamo ih u startu, a ovaj poziv nećemo odbiti.

Da li zbog manjka sna ili viška šećera raspoloženje nam je bilo na vrhuncu. Minglale smo se oko katedrale, zavirivale na razne balkone s kojih pucaju vidici na grad, rijeku, zatiljke drugih turista i taj poznati Ponte de Dom Luís I (Dom Luise Bridge) preko Duoro rijeke (vjerojatno ovjekovječen mobitelom svakog drugog stanovnika ove planete koji su se nekad zatekli u Portu). 

Prelazimo most – i da – ideja je rođena u svakoj od naše tri glave istovremeno – žičara iznad spomenute rijeke i ovoga grada s dušom. U roku 6 minuta svaka je izvadila jednako toliko eura, a upola kraće od toga zatvorila su se vrata naše nebeske kočije. Kako su nam se brzinom svjetlosti u kabinu ubacile i tri indijske glavice ne znamo ni dan danas…

Ready, steady, go… i dok smo se mi zabavljale slikajući se međusobno, svaka zasebno, videima, boomerangom, negdje oko 100m iznad zemlje idilu nam je prekinuo čudan zvuk. Zastoj žičare i opako ljuljanje na vjetru, a potom kretanje žičare unatrag te ponovni zastoj i ljuljanje. Namještaljka – komentirale smo prvih nekoliko sekundi… namještaljka – uvjeravale smo se sljedećih nekoliko … sranje – uvjerile smo se sljedećih nekoliko minuta.

Dernjava naših indijskih suputnika nije pridonijela atmosferi… Srećom (ili rasparanim bubnjićima Svevišnjega) agonija nije potrajala i nastavili smo se kretati prema cilju do kojeg smo, napokon, i stigli. Vaučer za vino koje smo dobile s kupljenom ulaznicom apsolutno se opravdano planirao čim prije potrošiti. Hop iz kabine, hop ulica lijevo, hop ulica desno, hop vinarija, hop čaša, hop kauč… jel’ se ovo sa žičarom stvarno dogodilo?!?! Nismo to dalje puno spominjale, ali smo prolazeći tim dijelom grada zabadale nos u visine i vidjeli kako žičara više ni jednom nije stala. True story!

Hvala Bogu na želucu koji je poslužio kao idealna distrakcija jer su od tada i um i tijelo bili usmjereni samo na jedno. Gdje jesti? U kvartovima Ribeira i Gaia izbor je velik. Odlučile smo se za mali lokal sa super klopom, pobrstile pogačice od bakalara, čips i vino, ovjekovječile neke trenutke i zaputile se put mosta s druge strane rijeke.

Idemo obaviti onaj check in – razmišljale smo, stigle do ulaznih vrata smještaja i, nekom čudnom silom vođene, ipak nastavile hodati put glavne shopping ulice u potrazi za nečim što će nas spasiti od vjetrometine s kojom nam se priprema dvoboj navečer. Nekih sat vremena kasnije imale smo nove veste, sakoe, dukserice… i novi instagram story… e, sad je već šteta sakriti se u zatvoreno, dok sumrak pada na grad, a njega je tužno dočekati bez čaše ukusnog vina koje je proslavilo ovu destinaciju.

Hej, pa vrijeme je za večeru – podsjetio nas je sat oko 9 navečer. Upadamo u smještaj koji nam se svidio na prvu, preuzimamo sobu i spuštamo se na netom pripremljenu indonezijsku večeru sa šačicom skroz cool ljudi s kojima smo provele ostatak večeri uz kupljenu litru Porta. Poziv na grupni izlazak u režiji hostela ipak smo propustile. Sekić je večernju šetnju obavila samostalno, dok smo se mi minglale s frendićima Australcima, i vratila se sa slikama kojih se ne bi posramio ni sam Lupino (kao ni neki veći fotografski guru). Liježemo poprilično glasne, site, sretne, žive…

Ujutro se iskradam iz sobe prva i pri potrazi za kavom upoznajem cool njemačku ekipu koja je do Portugala nadobudno stigla biciklima, razmjenjujemo iskustva te upada Copri kojoj prepričavam što sam doznala o ovim gostima. Ispijamo kavu, maštamo o vječnom životu kao nomadi, budimo Sekić, napuštamo hostel i tragamo za doručkom.

Smještamo se na Sao Bento, prednost ispred lokalne franceshine ipak ustupamo menu-ju s jajima, fino papamo i idemo prema Livraria Lello, gdje je stvorena inspiracija za onog dlakavog Harija (Harry Potter).

Pred knjižnicom gužva kao pred golom, Sekić ne posustaje, Copri i ja davno smo je prekrižile. Švrljamo gradom dok ju čekamo, a zatim se nalazimo s njom, ispijamo posljednju kavu i hvatamo vlak za Lisabon. Vlakovi su udobni, brzi i ne baš najjeftiniji, ali hajde. Karte smo kupile online još doma i dobile ih poštom na kućnu adresu. Tako old school 🙂

„Kad smo već tu (stanica Lisabon Oriente) mogle bi do mosta Vasco da Gama, to nam je blizu“ – nabacila je Sekić. “Usput nam je i neki hotel isti kao onaj u Dubaiju. Daj ajmo…”. Burj al Arab osobno sam vidjela i nisam nešto impresionirana originalom, pa tako ni kopijom, no vidjeti most kojem se nismo nadale bila je dobra ideja. Uberom do tamo, Uberom od tamo (do centra Lisabona).

Mogle bi večeras na one Kineze – palo nam je napamet. Chinese Illegal predložila je kolegica s posla. Fora je super. Upadamo u neku mračnu ulicu, još mračniju kuću, penjemo se na drugi kat. Vadim mobitel, o ovome će se pričati, mi retrospektivno ili o nama posthumno…

Moramo pokucati i ako nas prime slijedi super iskustvo, kažu preživjeli. Zvonimo (Sekić se stepa od jezivog zvona), iste sekunde otvara nam tamnoputi Kinez i pozdravlja sa glasnim Olaaaa!!! OK?!?! Situacija je na prvu scary, ali po ulazu u stan shvaćamo da nismo jedini turisti u ovom privatnom stanu sa išaranim zidovima, plastičnim stolnjacima i visećim bršljanima sa stropa, stoga se opuštamo, naručujemo hranu dovoljnu za tjedan dana, nepristojno pojedemo više od planiranog i tragamo za putem do našeg hostela Tagus Palace. Welcome to home away from home.

Bila je ovo zanimljiva dvodnevna avantura, hvala Porto, super smo se družili!

Instagram highlight


… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 03

…ako ste propustili PART 01 i PART 02

Park and National Palace of Pena

DAY 3 Naopaka bajka prohujala s vihorom

Malo toga mi je ostalo u glavi od Meginih uputa večer prije osim bolne činjenice da do Sintre ipak moramo sat – dva ranije od planiranog, a jednako toliko ranije se i ustati.

Alarm ili susjed koji i dalje kašlje? Svejedno, boli oboje…

„Preskačem meditiranje“ – spomenula sam Copri. „Mhmhihghifbro“ – progunđala je, nimalo artikulirano, no to me nije spriječilo da to protumačim kao „apsolutno se slažem, mudra odluka!“

Brzinski trk u kuhinju, „krađa“ doručka, srk kave i sjedamo u Uber prema Rossiu. Kupujemo (ili se barem nadamo) cjelodnevnu kartu za vlak i autobus (403) do Sintre i prijevoze do i od Cabo da Roca. Vlak opet na vrijeme (već postaje frustrirajuće u usporedbi s balkanskim voznim redom koji je – postoji narodna predaja – u stoljeću VII. bio poštivan, a s pojavom prvih urbanih mjesta potpuno je napuštena ideja kako to treba biti), ugodno popunjen, ali ugrabile smo sjedala.

Za 45 min – Sintra. Gibamo se prema izlazu zajedno s bujicom ljudi. Slijedimo ih jer prešutno svi znamo da tražimo lokalni bus do palače Palácio da Pena (Pena Palace). Stanica je prepoznatljiva po „šačici“ ljudi koji čekaju bus, a otprilike je istovjetna „gužvici“ ispred Macy’s – a ili pak Walmart-a tijekom Black Friday-a. Rođene smo pod sretnom zvijezdom, potvrdio je činovničić gradske garde u prevelikom službenom odijelu (bus transportation ramp manager zvučala bi vjerojatno titula na engleskom), pikirao nas prstom i pokazao nam pravac u bus jer smo u Lisabonu ipak kupile prave karte. Jedva da smo prožvakale sendvič, a već šumi u ušima zbog mijenjanja nadmorske visine. Pogodile smo smjer, shvaćamo, cesta je sve uža, sluh sve slabiji, nazire se zdanje, dakle, sve je pod kontrolom.

Kroz 15-tak minuta stajemo pred palačom, kupujemo karte (7 EUR – samo za vanjski dio, po Meginoj preporuci), dobivamo mapu posjeda u ruke, koja je kompleksnija od karata brojnih županija, i krećemo. Gdje, nismo posve sigurne. Do WC-a prvo, u međuvremenu će nas prosvijetliti (ili propuhati?!?).

Prosvjetljenje se ipak nije dogodilo pa Copri zove još jedan TIME OUT – iz ruksaka izvlači žutu trifrtaljnu tuniku, na to nabacuje sivo – roza sportsku majicu (sjećate se GIRL BOSS izdanja iz prošlog posta?) i na kraju maltretira XS traper jaknicu da zagrli ovaj brlog na njoj.

“Izgledaš kao bumbar”, komentirale smo. „Baš me briga i dalje mi je hladno“, derala se i trčeći nestala iza prvog brdovitog zavoja. Našli smo je odmah iza njega, naslonjenu na drvo s bolnim izrazom na licu. „Nešto nije OK s preponom, ne mogu hodati“ – jedva je prošaptala. „Hajmo dalje, Usain Bolt u godinama, nije ti ništa“, bodrile smo ju. Jaukala je još neko vrijeme, ali ipak herojski nastavila naprijed.

Sekić, ili naš provjereno dobar GPS, ni ovaj put nije zatajila. Nekoliko minuta, kao i nekoliko puta po stotinjak metara uzvodno, stižemo gdje smo zamislile. Šarena palača mami nas da izvadimo napunjene mobitele već na ulazu. Sve su to boje kojima nikada ne biste obojili vlastite fasade, ma niti one neprijatelja, ali tamo sve nekako ima smisla. Izmišljam bajku u glavi, čudnu, naopaku…

Još jednom zahvaljujemo Megi na savjetu da ne uzimamo kartu za unutarnji razgled palače. Red je veći nego pred ikojom javnom kuhinjom i čamile bi u njemu cijeli dan. A nešto se priča da možemo i bez toga.

Lijevi žmigavac i pretičemo gužvu jer za vanjske zidine prolazite sasvim glatko. Tunel kroz stijenu… cilj… a onda… fuuuummm… eto ga, „povjetarac“ s Atlantika. Kakva bura, maestrali, tramontane… dame i gospodo, kralj svježine… Atlantik!

Vadimo opet sve čega smo se dograbile, trifrtaljne majice, marame, a oni sretnici (poput Copri) i dodatne slojeve (iz onog sićušnog ruksaka vadi još pokoju odjevnu kombinaciju i opasno djeluje kao cirkus). No, malo tko još brine o modi osim u onim situacijama kad stajemo pred objektive i poput Hulka hrabro skidamo slojeve sa sebe.

Sekić i ja uputile smo se i prema strani palače na kojoj je utjecaj Atlantika najizraženiji i kvocajući zubima stoički izdržale 10 – tak minuta. „Ni mrtva ne prelazim tamo“ – dobacila je Copri i ostala na „sigurnoj“ strani. Ipak je na kraju promolila nos za nama, pomalo nadurena i nimalo oduševljena vladajućim uvjetima.

Photo spotova je nebrojeno puno, baš kao i turista, pa kad uspijete nekim čudom (ili uzvikom bombaaaaaa, ali u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno) otjerati sve njih iz kadra, čestitamo, postali ste princeza, princ ili pak žabac kraljevstva koje pripada samo vama.

Kava prije silaska – odlučilo je pleme i potražilo rijetke zrake sunca i pokojih „visokih“ 19C. Za povratak u grad zaobišle smo motornu grdosiju, ramp managere, Black Friday fanove i odlučile pješke kroz šumovit put. Isplati se vidjet ćete – rekla nam je Megijina ekipa večer prije. Isplati se, vidjet ćete, nagovaramo od sada i mi. E sad, da moram objasniti kako točno pronaći stazu sigurno bih vas skrenula s puta, ali sjećam se da se treba spuštati do ulaza u neki drugi dvorac niže od Pene, pa prolazite parking do kraja i taman kad mislite da ste nigdje – na pravom ste putu.

Pratite strmi putić prema starom centru Sintre, pokušavate ne pasti, zaglaviti među kamenim gromadama, okliznuti se na stepenicama prekrivenim mahovinom, naciljati uske drvene mostiće, uslikati divne fantasy prizore koji vam se nude, gledati ruševine maorskog dvorca, potajno snimiti Copri kako visi s drveta glumeći majmuna i tagirati je u story. #clickawaytogether i život je lijep.

Slalom do civilizacije trajao je oko 45 min, mnogima vjerojatno i kraće, no ne i onima koji idu tim putem uzbrdo (zašto?!) ili putem skidaju slojeve robe sa sebe. Trebam li vam reći koga smo najduže čekale da otpusti barem nešto odjeće i ponovno poprimi čovjekoliki izgled?!?!

Naš sljedeći cilj bila je Quinta da Regaleira (Regaleira castle). Još jedna preporuka koja nije iznevjerila. Gužvu na ulazu zaobišle smo kupovinom online ulaznica na licu mjesta (9 EUR), ali isto nam nije pošlo za rukom na ulazu u bunare zbog kojih je ovaj dvorac must see lokacija. U bunar se spuštate stepenicama pod zemlju, a pri spuštanju nastaju sve one poznate (većinom photoshopirane, no koje to nisu?!?) fotografije bunara (koji se zapravo slika odozdola). Naše fotke u nama nisu izazvale wooow efekt, no svakako preporučujemo…

Prošetali smo ostatkom gotičkog kompleksa koji je zaista lijep, ali želudac nas je zamolio neka malo ubrzamo i polako se krećemo prema negdje gdje će i on vidjeti predmet svog divljenja (iliti hranu).

Sightseeing is hard

Po preporuci odabiremo buffet u starom dijelu Sintre (9/10 EUR – bez uključenog pića) koji nije razočarao. Predjela razna, meso u nekoliko varijanti, riba u možda jednoj (šmrc), prilozi svih vrsta i fela, kao i salata te poneki slatkiš. Pristojno, stvarno pristojno… pa ako ste u blizini…

Ono što je slijedilo ujedno nas je veselilo, ali i plašilo. Sreća bi bila zagarantirana da smo recimo u pripremi imali skijaška odijela. Pogađate – Cabo da Roca. Iskreno, nakon cijelog dana vjetrometine i tek poneke zrake sunca malo tko je još priželjkivao najzapadniju točku EU i izravan dvoboj s Atlantikom koji malo tko može dobiti. Copri kreće na sebe navlačiti slojeve već u Sintri s prvim paljem motora i lijevim žmigavcem busa kojim krećemo do tamo.

Izlazim iz busa, pozdravljam sinuse, bubnjiće, naručujem se za endoskopiju, zovem mamu da je volim… Taman kad smo počele prihvaćati činjenicu kako vjetrušinu nećemo preživjeti, shvatile smo da je u principu ipak znatno blaža od očekivanog. „Nije toliko hladno koliko puše“ – nasmijala nas je tradicionalna balkanska floskula pa ako pitate za ukupni dojam, eto vam ga na!

Ukrasna ogradica uz klisure brzo je izgubila ukrasni karakter i pridali smo joj onaj pravi – zaštitni. Atlantik se uz nju pravio poprilično važan, nama se nije s njim raspravljalo pa smo brzinski obavile fotkanje i prepustile mu vladanje teritorijem.

Sekić se ipak na kratko otisnula u razgledavanje (fotkanje) i preko dozvoljenih ograda, a Copri i ja smo kobajagi čuvale red za bus koji je došao i znatno prije nego smo ga očekivali. Doduše za Cascais kojeg smo planirale izbjeći, no taj bus je prvi stigao, a nama se ne stoji na vjetrometini pa hajde de.

Bez zadržavanja u Cascaisu hvatamo vlak za Lisabon, trčimo prema hotelu i igramo par nepar tko će prvi pod tuš. Dok čekamo svoj red na kupaonicu s Copri nabacujem ideje o vizualu CLICK-a, uploadamo slike, popunjavamo highlight na Instagramu.  Za samo nekoliko sati čeka nas Ryan Air do Porta. Realno, mogle smo ova dva izleta i pametnije skombinirati, ali tko još daje prednost pameti na godišnjem?!

Ipak je ovo naša priča, pa eto, izmišljamo bajku, čudnu, naopaku uspavanku da od nje budne ostanemo!

… Ola… Por favor… Obrigado… i ostali poliglotski portugalski gušti… part 02

…ako ste propustili PART 01… 

DAY 2  Tko još odabire Križni put za rođendan i hvala ti što jesi!

Kašalj iz hodnika hostela u 6 ujutro, kašalj u 7, 8, 9… jutro kakvom se ne veseliš. Kako je moguće da još traje, a netko već nije umro od toga? “Budite se, zovite Dr. House-a, ekipu ER-a, protagoniste Uvoda u Anatomiju (ili bar onog zgodnog Shepherda) zagrcnut ću se i sama), ekipu Naše male klinike“ – promrljah zatvorenih očiju. Muk u sobi… „O, shit pa nije valjda i njih poharalo?!?!“ – otvorila sam oči i pogledala prema krevetima u kojima su Copri i Sekić nesmetano sanjale snovima pravednika i još uvijek odavale znakove života.

Činjenica je kako njih dvije ne želite zaposliti kao noćne čuvare prostora u kojima čuvate najveće materijalno bogatstvo. Kao prvo, teško da izdrže noć, no i sama ne bih ostala budna pa neka to ne bude tema, a kada zaspu… ne, ne, vratimo se na ono prije nego zaspu…

Spremanje na počinak otprilike je istovjetan visinskim pripremama najpoznatijih adrenalista prije odlaska na daleke ekspedicije. Zaključavaju se vrata, zatvaraju prozori, spuštaju rolete, navlače zavjese (iznova i iznova dok nije znanstveno utvrđeno da ni jedna zraka svjetlosti samovoljno ne može doprijeti unutra – nikada), gasi se ton na mobitelu, ubacuju čepići za uši. Sigurno je sigurno, utvrđuju završnim činom i stavljanjem poveza za oči. Pozvala bih vas da cijelu proceduru usvojite kroz tutorijal youtube-a, no prekompleksno je to i za snimiti.

I iako me sve to najčešće poprilično nasmijava, povremeno živcira, od svih mogućih emocija ovo sam jutro bila – ljubomorna. Luzer!

Diži se, s užitkom sam protresla Copri. Ajmo…

 Slušalice u uši, meditacija i razrada ideje o  CLICK AWAY together u um… Sat vremena poslije, osim što smo zatekli Sekić u polusjedećem položaju, gotovo se ništa nije ni promijenilo. A i kašalj je i dalje tu… damn! Zovite pulmologiju poboguuu…

„Sekić, rođendan ti je. Što želiš raditi?“

„Idemo do Cristo Rei spomenika“ – ispalila je. „Ma nemoj me… pa nisam na hodočašću, mani Isuseka“, progunđala sam. „Uostalom, znaš, mi nismo vjernice“ – nabacila je Copri.

„Ne kenjajte, pitale ste. To hoću i točka.“

Eto ti kad nekom hoćeš ugoditi – vrtjelo se nama dvjema po glavama. Ali ajde, rođendan je rođendan, želja je želja, a bonus kod onog gore nije na odmet.

Susjed i dalje kašlje…

Obukle smo najtoplije što imamo – čitajte kratke traperice – i punog želuca krenule na križni put. Prva kapelica u koju smo stale bila je H&M, gdje je jedino ona koja nije ništa ni tražila potrošila pare. Coprina fobija od hladnoće mogla bi biti tema jednog sasvim novog bloga (ili predmet grane medicine), pa me njena radnja nije iznenadila. Izgled kupljene majice (roza GIRL BOSS) pomalo… no…

Sekić je tek naknadno pobjedonosno išetala s nekim komadićkom tkanine koji nam je ponosno predstavila kao spas od vjetra i trakom za glavu. Sama nisam našla što sam tražila, ali nisam ni znala što tražim pa sam prkosno izašla van. Oooo, kako ću zažaliti…

Sljedeća stanica našeg svetog puta je Cais do Sodré (trajektno pristanište) gdje s još hrpom ushićenih vjernika kupujemo kartu za mjesto koje ni dan danas ne možemo izgovoriti – Cacilhas. Točno razumijem mindset prodavača karata dok se mi turisti trudimo točno izgovoriti ovu riječ dok kupujemo karte (majmun, majmun, još jedan, pa opet majmun…). Mjesto je Činčilas – rekla je Copri – pa eto, činčile it is!

Trajekt je došao na vrijeme. Po ulasku u njega pronio se zvuk glasnog kašlja i šlajma. Guess what?!?! Da, da, naš susjed… Nevjerojatno, srele smo ga i na putu natrag, bez obzira što smo se zadržale stvarno dugo, trajekti su česti i mogli smo se omašiti milijun puta (baš kao što smo omašile, čini se, i sve zgođušne dečke), ali ne… o čem bih sad pisala da nismo?!

Omašile smo i lokalni bus do spomenika, ali ne i dosadnog vozača tuk tuka koji nam je uvalio vožnju do gore za sitne pare (svaka 2 EUR u odnosu na bus koji je 1,5 EUR i treba ga čekati pol sata na suncu). On uporan, mi nestrpljive, bračni par slovenaca kao dodatni bonus na priču i eto formule kako izgubiti bubreg na zavojitim i brdovitim cestama do Njegovog Veličanstva. Ideja mi je bivala sve draža. Jok! Tu negdje nastala je i prva snimka našeg putovanju koja će poslužiti kao uvod u brojne storije skladištene pod portugalski Instagramski OLA highlight.

A onda… jeste li se ikada pokakali sami sebi u usta?! Pa eto, Copri i ja jesmo kad smo vidjele pogled na grad, rijeku i Ponte 25 de Abril… tamo smo sigurno napravile jedne od boljih slika ovog puta. Kristom se nismo mnogo bavile (Copri i ja), ali nije ni on nama… pa rispekt s udaljenosti… Sekić smo nakratko prepustile Njemu i znale smo da je u dobrim rukama.

A potom busom natrag u luku gdje smo se još po dolasku polakomile na netom pred nama ispečene sardine! Sardine, batat (koji to nije, već običan krumpir) i vino – 5/6 EUR. Ali, pazite se onih predjela koji samo niknu na stolu, ako niste spremni platiti, zahvalite se na finjaka i zamolite da odnesu. Najele smo se pošteno, popile i malo više od toga, a potom nazad sretne do Cais do Sodré.

Večer smo provele u Alfami, gubeći se po strmim uličicama, zavirujući u male kafiće, pripremajući zasjede poznatom tramvaju 28 (uspješno) i plešući po trgovima. Destinacija je bila Castelo Sao Jorge (Sao Jorge Castle), u koji na kraju ipak nismo ušle (zbog gužve i zapravo bez razloga, ali je Sekić to odradila zadnji dan i tvrdila da je divno). Dakle, ne bit lijeni – pričekajte, platite i uživajte u zalasku sunca nad gradom.

Tu noć smo, umjesto ulaska na zidine, vrludale vidikovcima, prošetale žilom kucavicom Lisabona i smjestile se u malom park-kafiću blizu Rossia sa živom glazbom. Dečki su bili fenomenalni, baš kao i sangria te WI-FI koji je poslužio za upload komičnih situacija u kojima smo se našle i pokoji #clickawaytogether, a kad nam se pridružio ostatak hrvatske ekipe sa Sarine strane uživancija je potrajala.

Zahvaljujemo Megi i dečkima na hrpi super savjeta za put u Sintru koja je bila sutra na redu. Kad smo već kod toga što je na redu, možemo i o onome što je u redu, a to je ići spavati jer ustanak rano ne mazi nikoga. Pogotovo ne mamurne ljude. Još jednom Uber, ušuljavanje u hotel, pusa Sekić na super ideji za planiranje dana i sklapanje oči.

Tko odabire križni put za rođendan? Onaj tko zna što čeka na kraju. Amen.