Tiho, tiše, glasno, glasnije, vriska i graja, ringe-ringe-raja

Kako bi mi malo tišine danas dobro „leglo“. I ko bi rekao da će tišina i mir biti privilegija… Pitate se zašto pišem ovo? Well… 😊

Ne verujem u stereotipe i ne odobravam ih, ali  moram priznati da što više putujem, sve mi je jasnije da svaku naciju karakteriše nešto tipično. Da li to ima veze sa geografskim položajem, istorijom, nasleđem, načinom života – ne znam, ali je zanimljivo da su izuzeci od pravila u ovom slučaju jako retki i da statistika ide u prilog stereotipizaciji nacija.

Kao što sam već pomenula, Turska je zemlja prebogate istorije, kulture, grlatih ljudi snažnoga glasa… presnažnog, ukoliko pitate mene.  Jako su glasni i bučni. Turci vole gužvu, vole fanfare, feštu i sve što je živo. Pričaju telom podjednako koliko i rečima. Gestikulacija i mimika su sastavni deo govora – jedno bez drugog ne ide. Glasovne frekvencije idu do neslućenih visina, a najzanimljivija stvar je što oni nisu svesni jačine svoga glasa, i nemaju osećaj šta je zapravo pristojna jačina – po principu „što glasnije, to bolje“.

Živi dokaz ove tvrdnje je sledeća situacija: posmatrajte grupu ljudi koji razgovaraju normalnim tonom – ukoliko im se približi jedna osoba koja priča glasnije, sav mir je poremećen i svi unutar grupe počinju koristiti jako visok ton, nadjačavati se sa ostatkom sagovornika i krajnji rezultat je grupa ljudi koja viče i deluje kao da se svadja dok zapravo razmenjuju i diskutuju  svakodnevne teme. Da li je to potreba pripadanja grupi (koja je ovde jako izražena) ili nešto drugo još uvek nisam odgonetnula.

Sledeća situacija jeste razgovor mobilnim telefonom – naravno da ukoliko neko sedi blizu vas dok razgovara na telefon, prva stvar koja će vam se desiti jeste trajno oštećenje sluha, a druga stvar je da ćete biti upućeni u razgovor (hteli ili ne). Ukoliko vidite da su nekim čudom tihi, postoje takodje dve situacije – pričaju o jako poverljivim temama ili tračare o nekome/nečemu, ali to je već tema za neki drugi put.

Ako posećujete Tursku ili se selite ovde, spremite se da pojačate glas za nekoliko desetina decibela, u suprotnom ćete biti upitani da li ste dobro ili ste možda gladni jer normalna jačina glasa je endemska vrsta. Verujem da je to potreba i filozofija priradnosti grupi, jer indivudalnost nije najpoželjnija karakterna crta. A i teška je za kontrolisanje.

Ukoliko bih birala gradove koji me podsećaju na način komunikacije u Turskoj, svakako bih izabrala Istanbul ili Bursu. Kako je Istanbul moj dragi kamen, koji želim da vam predstavim sloj po sloj, izbor pada na  grad broj dva – Bursu.

Bursa je okružena prirodnim lepotama i na samo nekoliko kilometara od planine i mora. Smeštena je u azijskom delu Turske. U njoj živi 60 posto stanovnika koji su poreklom sa naših prostora, zbog čega je moguće da će vas dosta ljudi razumeti.

Bursa je bila prvi glavni grad Osmanskog carstva. To je četvrti po veličini grad u Turskoj nakon Istanbula, Ankare i Izmira. Udaljenost od Istanbula iznosi 156 km, a od Marmarskog mora samo 28 km – izlaz na Mramorno more u dužini od  135 kilometara je još jedna primamljiva stavka na listi zašto posetiti Bursu.

Nalazi se u podnožju planine Uludağ. U drevnim vremenima planina Uludağ (2.543 metara visine) nazvana je Misijski Olimpus. Prema legendi, olimpijski bogovi gledali su trojanski rat s vrha ovog brda. Proglašena je za nacionalni park prirode i, sa najmodernijim i najskupljim skijaškim centrom u zemlji, predstavlja prirodnu lepotu koja krasi ovaj  region.

Centrom Burse dominira Kapali čaršija sa 10 bazara sa najraznovrsnijom robom, koja je dugačka osam kilometara. U njoj možete da pazarite razne turske đakonije, od ratluka, ušećerenog kestena – po čemu je Bursa poznata, do svile, zlata i garderobe. Mnoštvo džamija, mauzoleja, muzeja, parkova, spomenika, zanatskih radionica,lokalnih restorana, hamama, termalnih izvora… će vas oduševiti i naterati da se ponovo vratite.

A i dobićete jedinstvenu priliku da vičete, cenjkate se na bazaru, probate mnoštvo ukusne hrane džabe i oplemenite svoju dušu.

Pročitajte prethodni post Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i i ostali jednorozi Orijenta iz riznice Razglednice Orijenta.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagram: https://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg

Mitologija privatnosti, magija sedam jezera i ostali jednorozi Orijenta

Jelena Ines Milivojević

Život u stranoj zemlji ima dobrih i loših strana, posebno ako idete u zemlju koja je totalno  drugačija od vaše matične destinacije. Turska je bila veliki izazov za mene – jezik koji je potpuno drugačiji od svih jezika koje govorim, uočljive kulturološke razlike, stil života…

U Turskoj su lični prostor i privatnost  nepoznate reči i teško da definiciju istih možete pronaći i u rečniku. Najnormalnija pojava je da kada pričate sa nekim, osoba stoji toliko blizu da imate utisak da vas je neko zalepio jedno za drugo, po principu – sharing is caring – pa hajde da delimo i vazduh koji dišemo. Daleko od toga da je u pitanju nevaspitanje ili bezobzirnost; Turci prosto vole da budu u blizini ljudi koje simpatišu. Zagrljaj, držanje ruke na ledjima, čak i blago bockanje prstom u rame i štipkanje obraza je sastavni deo svakodnevnog života.

Ukoliko imate dete, spremite se da budete u centru pažnje i da će mnogo nepoznatih ljudi smatrati da je potpuno normalno da pričaju sa vašom bebom/detetom, pomiluju ga po glavi i zabavljaju ga (ovo je veoma korisna stvar ukoliko ste u restoranu i želite da jedete na miru – konobar, hostesa pa možda i vlasnik restorana će rado pričuvati dete dok vi ne završite obrok). Ta neposrednost jeste jedna od stvari koje koliko god bile šokantne na prvi utisak, osvoje vaše srce u veoma kratkom roku jer se iza svega većinom krije dobra namera.

Lični prostor u javnom prevozu jeste sledeći izazov na spisku – ljudi spakovani kao sardine i sćućureni u prednjem ili zadnjem delu autobusa, dok sredina zvrji prazna, je potpuno normalna pojava i zahteva intervenciju. Zato je vozač autobusa Bog i batina, i ukoliko ne poslušate njegove „instrukcije“, rizikujete osudu ostalih putnika, otvorenu debatu, svađu (što bi oni ovde rekli, a i mi – kavgu), mogući fizički obračun i izbacivanje iz autobusa i druge ne baš prijatne ishode. Tako da prigrlite filozofiju „lični prostor u sredstvima javnog prevoza je davno prošlo vreme“ i problem je rešen. 

Jako su radoznali po prirodi i vole biti mirođija i peršun u svakoj čorbi. To je stvar na koju se navikavam još uvek. Jako su direktni i vole postavljati privatna pitanja posle prvog kontakta i upoznavanja (verujem da je ovo odlika koju smo poprimili od njih) – emotivni i bračni status, profesionalna dostignuća, visina plate, porodične teme i mnoge druge. Ovo je utisnuto duboko u njihov DNK i ne postoji sila koja će to promeniti. Tako da, ukoliko se planirate preseliti ovde, a povučeni ste po prirodi i želite sačuvati privatnost, naoružajte se strpljenjem, naviknite se na baba-kamere koje vrebaju sa svake terase, i živite po  principu – take it easy and go with the flow.  

Srećom, u Turskoj postoji mnogo mesta koja su mirna, povučena i nude oazu kada želite da pobegnete od svega. Raznolikost destinacija koje ova zemlja nudi, kao i lakoća i pristupačnost putovanja, je neverovatna. U ponudi je sve – izlaz na nekoliko različitih mora, planinski predeli, jezera, istorijski lokaliteti, metropole…

Jesen je dobar period za putovanja jer je još uvek toplo, a prirodnih resursa za obići ima i više nego dovoljno.

Mesto koje posebno privlači pažnju i izdvaja se kao jedna od must visit jesenjih destinacija jeste Nacionalni park Yedigöller. U prevodu sa turskog jezika naziv ovog parka je “Park sedam jezera”. Nalazi se u provinciji Bolu, u crnomorskoj regiji. Od glavnog grada Ankare udaljen je oko 3 sata vožnje, dok je od Istanbula udaljen oko 4.5 sata vožnje.

Park je nastao od klizišta koja su formirala sedam jezera – Buyukgol, Deringol, Seringol, Nazligol, Sazligol, Incegol and Kucukgol. Ono što ovaj park čini posebnim jeste raznolikost drveća koje raste na ovom području – hrast, jela, bor, lešnik i kesten su najprisutnije vrste. U jesen, listovi  menjaju svoje boje, oslikavaju se u vodi i prekrivaju staze za šetnju, pružajući fantastičan vizuelni doživljaj posetiocima.

Yedigöller je neverovatno i bajkovito mesto koje obiluje drvenim mostovima, prirodnim vodopadima i izvorima sveže vode.  Park obiluje i nekim od divljih životinja poput jelena, lisice  i veverice. Autentičnost prostora i potpuno zadržani  prirodni ambijent jeste nešto što je najveća prednost ove destinacije.

Kada poželite pobeći od svog haosa, nedostatka prostora, a sačuvati prisebnost i unutrašnji mir te volite pecanje, pešačenje, slikanje, fotografiju (posebno Instagram zaljubljenici), tišinu i odmor ovo je pravo mesto za vas.  Napunićete baterije, povratiti snagu i iskusiti jesenji prizor iz bajke.

Pratite Jelenu Milivojević

Instagram: https://instagram.com/jelena.milivojevic.58?igshid=btg30ampwjcg