Bajka o jednoj luci…

Opušteno sedim na dokovima Helsingborga. Dok ispijam svoju prvu jutarnju kafu posmatram jednu sasvim drugu zemlju i priobalje Helsingora, grada „pobratima” kako se bude. Pokoji galeb sleće na moj sto. Krade rasuti čokoladni biskvit iz moje bele korpice sa tacne još nepopijenog espresa. Preleće me i odlazi preko puta, tamo gde bih i ja sada vrlo rado sa njim. Kao da već i sam zna. Zavidim mu. Predivan je aprilski suncem okupan dan. Feriboti špartaju s jedne obale na drugu. Jure, kruže, a regate stalno prolaze i ljudi na brodićima uporno mašu, dok im odpozdravljam. Talasi severnih voda kao da mi se osmehuju, ali mi još uvek ne daju krila. Često šalju udarce uzburkane vode o hridi ispod mene. Smiruju me i upotpunjuju moj doživljaj. Po koja kap zasvetluca na staklu mojih već polu-mokrih naočara za sunce. Uz nalet vetra što još više raznosi jedinstven miris algi i joda. Vrlo je specifičan ukus Oresundskog zaliva, kao i celog Severnog mora uopšte. Sedim u Švedskoj, maštam o jednom gradu, a znam da je preko puta, samo se ne vidi. Osećam ga u blizini. Gasim svoju nedovršenu cigaretu, ispijam kafu i “buljim” u Dansku…  

Dok sam prelazio taj famozni, novoizgradjeni Oresundski most, dug čitavih 16 km što spaja dve zemlje, negde na sredini, na “ničijoj zemlji” samo razmišljam o jednom čoveku. Da li će me se Hans Kristijan Andersen setiti?! Zna li on uopšte da sam još kao mali godinama maštao da posetim ovo bajkovito mesto gde je stekao svetsku slavu, iako nije rodjen u njemu. Da li je on uopšte i svestan da sam se ja tolike noći uspavljivao uz njega kao dete. Sluti li moj dolazak i da li mi se raduje, koliko se radujem sada njemu, jer upravo ulazim u Kopenhagen.

U kolima se nalaze Jeca i Caca, rodjene sestre, dve divne dame koje će danas biti vodiči kroz stvarnost mojih rasutih snova jedne čiste dečačke mašte. Te dve divne žene rade za SAS (Skandinavska avio kompanija), žive u Švedskoj, a rade u Danskoj. Tako smo se svi zajedno uputili na naše prvo odredište koje se zove “Kristijanija”, ili slobodni grad. To je deo Kopenhagena sav prenatrpan raznim grafitima, muralima, tagovima na čijoj kapiji jasno piše: “Ovde ne važe zakoni Evropske unije.” Svoju istoriju započela je kao umetnička kolinija osnovana na mestu napuštenih vojnih kasarni. U međuvremenu su stanari, čiji se broj vremenom povećavao, počeli da grade kuće po sopstvenim idejama od materijala dostupnih u neposrednoj blizini, trudeći se da ne ostave negativan ekološki uticaj. Pored originalne i živopisne arhitekture, Kristijanija je poznata po jedinstvenim radionicama, kafićima i galerijama. Prava Hipi kolonija, grad u gradu, država u državi. Kako smo saznali ovde možete da probate najbolji Hašiš na svetu! Stvarno sve i miriše na Hašiš, Marihuanu. Čuveni i zlonamerni “Thc” već mi odzvanja u mozgu, iako nisam naduvan. Taj miris je svuda oko mene, oko nas, a Hastleri(dileri) ljubomorno drže svoje tezge sa svim mogućim sastojcima i opijatima. Dileri izgledaju kao nindže. lice im je skroz pokriveno. Samo se šetkaju, nervozno vrte, nestaju negde pa se vraćaju. Diluju. Potpuno su haotični. Ovde je zabranjeno slikanje, ali to nije važilo i za mene. Kada sam se usudio i opalio jedan „klik”, dobio sam ozbiljan prekor od vrlo ratobornih hastlera, jer ne žele da im se otkriva identitet. Nije to bilo ni malo prijatno u zemlji Danskoj, koja važi za najnasmejaniju naciju na svetu. Kristijanija više liči na jedan narko-kartel ili geto, nego na umetničku koloniju. Ljudi su pritom vrlo opušteni, jer su dano-noćno naduvani, pa se pitam dok ih gledam od kojih oni problema beže u ovako jednoj sredjenoj zemlji. Dobro, idemo dalje!

Na izlazu iz kolonije ili geta, kako se uzme upoznah simpatičnog muzičara, bolivijanca koji prelepo svira gitaru. Dok mu pokazujem slike iz telefona, t.j. kadrove njegovog rodnog megalopolisa obasutog favelama, La Paza, pevamo zajedno “Besame Mućo” i u tako dobrom raspoloženju napuštamo ovaj deo grada. Put nas dalje vodi do kraljevskog dvora Amilienborg, pored koga je i čuvena Mramorna crkva, gradska Većnica i fontana Gefion. Pravi primeri renesansne, barokne arhitekture Kraljevski dvor i ceo njegov eksterijer, kao i zgrada stare Berze, palata Rosenborg u centru grada. Okrugli Toranj i palata Fredensborg su iz perioda Rokoko. Prisustvujemo svakodnevnoj ceremoniji smene straže gardijskih vojnika, obučenih u crno-plavu uniform, sa velikim kapama od medvedjeg krzna. Nešto slično se može doživeti i u Londonu, ispred Bakingamske palate, samo je tamo mnogo više ljudi i veća je pompa. Dosta je svedenije i smirenije, izgleda sve kao da smo na nekom setu. Snima li se neki film pun statista, pomislih u sebi?!? Za scenografiju se već uveliko pobrinuo vrlo elegantan grad Kopenhagen, sa svojim “živim kulisama“ prelepih zgrada, kupola u baroknom stilu, pogotovo u polu-atrijumskom zdanju velike kraljevske palate.

Kako se šetam ulicama Kopenhagena, kolorit ljudi mi sve više liči na Amsterdam, ali Kopenhagen je malo otmeniji, čak deluje da je možda i urbaniji, ako je to uopšte moguće!? Amsterdam je ipak neuporediv ni sa čim! Mada, zađete li u obližnje uličice nailazite na izloge koji podsećaju na “Red lajt u Amsterdamu”. Ali ova ulica i Četvrt „crvenih fenjera“ je malo drugačija. Sve to deluje kao bleda kopija. Danska je takodje vrlo liberalna zemlja kada su ljubav i sve vrste seksualnih sloboda u pitanju. Pre 30. godina u Kopenhagenu se održao prvi sajam erotike. Muzej erotike ili svetska senzacija, pretvoren je u veoma profitabilni biznis koji i danas cveta. Spuštamo se na obalu gde se pruža novi deo grada gde dominira moderna arhitektura koja ostavlja vrlo upečatljiv utisak, a posebno zgrada Opere, biblioteka zvana Crni Dijamant i koncertna dvorana Dr. Byen. Polako ali sigurno dolazimo u posetu najslikanijoj gospodjici na svetu. Tako bar kažu stanovnici danske prestonice za Malu Sirenu njihovu zaštitnicu, koja predstavlja simbol grada. Na obali je stena, a na njoj okrenuta Oresundskom zalivu i velikom Severnom moru, nalazi se statua devojke podvijenih peraja.

Mermaid ili Mala Sirena simbol je grada Kopenhagena, junakinja ove Andersenove bajke! Divna priča o znatiželji i vernosti male Mermaid koja je spasla svog princa od potopa, ne prodavši ga veštici i ne ubivši ga. Nažalost žtrvujući se za njega, postala je samo morska pena, baš na mestu gde i sada počiva, na jednoj steni blizu obale. Bar tako legenda kaže! Zato sam ja morao da sidjem na obalu, da joj se poklonim, dodirnem. Poželeh i ja da nadjem svoju Mermaid, pa još ako i zatvorim oči, ispuniće mi se želja. Legenda progovara, pa videćemo! Posle “moje puste želje iz čiste jave” dolazimo na ključno mesto mog boravka u Kopenhagenu i čuvene slike sa mnogih razglednica i slika.

Silazimo u staru luku Stroget, gde se zaljubljujem u ovaj grad, a i pravim veliku pauzu za ručak. Strøget je pešačka zona, ulica za kupovinu. Pozicionirana između gradske Većnice (Radhaus) i trga Kongens Nytorv na kome je tokom zime otvoreno klizalište. Nekadašnja mornarska četvrt Nyhavn je toliko živopisna i nezaobilazna lokacija, koja prosto obara s nogu, a i dobra je prilika za predah, uz mnoštvo restorana nacionalne kuhinje. Prema jednoj izreci Šveđani jedu da bi pili, Norvežani jedu da bi živeli, a Danci žive da bi jeli. Stvarno, onda sam ja pravi Danac, ha! Kako doći u Nyhavn, a ne jesti ribu? To je kao biti na moru, a ne okupati se! Zato su moj izbor bili komadi Lososa, marinirane Jegulje, kao i porcija svežih, sirovih Haringi, sa domaćim Rozeom! Fantastičan izbor, zar ne!?? Uz sve to pogled na obojene koloritne kućice, stare mornarske četvrti! Sav taj deo grada je impozantan. Turisti iz celog sveta prelivaju luku, konobe, taverne raznih boja buradi ispred. Mirisi prelepog zaliva me omamljuju. Ribolovci stalno pletu svoje dugačke mreže dole na stepeništu. Mali jedrenjaci i barke već podsećaju na pokretne tempere. Muzičari i ulični svirači rasuti po dokovima ispunjavaju muzičke želje. Potpuni raj. Ovde preko dana, kao i u predvečerje borave starosedeoci Kopenhagena, koji odišu svojom sofisticiranošću, osmesima i pozitivnom energijom. Jedini i tihi “neprijatelj” na svim putovanjima je uvek sopstveni novčanik, koji nikada nije dovoljno dubok za moje potrebe, ali ovde su i cene vrlo paprene! Hvala Bogu, pa me to nikada nije omelo da se prepustim hedonizmu do poslednjeg eura, pa sam platio ulične svirače jedinom preostalom kovanicom od dva eura. Upotpunili su mi ugodjaj jedinstvene Nyhavn, stare obale. Uskoro saznajem od nekih ljudi pored nas, da je ovde u Nyhavn-u, baš na staroj obali živeo junak koji je spajao moju javu sa snom nekada davno. Hans Kristijan Andersen, čija je kuća u neposrednoj blizini.

Ovde polako, dugo i tiho pada noć, kao u svim severnim zemljama Evrope. Još jedan ujed za oči i dušu, a suton i crvena boja neba tek sada ulepšavaju luku i cela četvrt Nyhavn počinje da vibrira od lepote i svetlosti. Nisam li ja delimično pijan lepotom grada, pa dok ispijam vino pišem i pesmu, posvećenu staroj obalu do koje nije stigla čak ni kuga. Mislim da su mi se sve emocije rasule po zalivu, kao i boje ovoga grada, a Kopenhagen u noćnom izdanju prosto izgleda čarobno.

Dok napuštam Stroget, staru luku, Malu Sirenu i ludu Kristijaniju, ostavljam ovaj predivan grad ne videvši čuveni Tivoli park. Ne žalim baš mnogo zbog toga. Svašta sam doživeo za kratko vreme boraveći u Kopenhagenu, gradu iz bajke na javi, jednog modernog i zrelog doba. Definitivno sam se zaljubio u njega i dok noću prelazim novi Oresundski most, sija i svetli kao nikada pre. Konstatujem i osećam da više nisam isti. Još jednom duboko u sebi potvrdjujem da se neke slike iz detinjstva nikada ne brišu i ne zaboravljaju. Ostaju da žive večno u nama, dok se jednom spontano ne otključaju. To je samo pod uslovom ako ste ikada čitali Andersenove bajke ili ste tog dana kojim slučajem i vi možda bili u Kopenhagenu! 

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/viatorSimul/

BERLIN – grad sa tri duše

Iako je paranoično bio opsednut osvajanjem sveta sopstvenim izumom ratovanaja blickrigom, Hitler je ceo svoj život iskreno patio samo za jednim gradom. Ludački ga je voleo diveći mu se ujedno. Istovremeno ga je užasno prezirao. Kao i svaki pravi nacista uvek je gajio duboke histerične emocije protkane osećajima iskrenih dualističkih obrta. Nije znao uopšte kako da hendluje sa njima pogotovo kada je u pitanju njegova najveća slabost. Svakodnevno je mislio o njemu. Imao je sjajnih planova i buljuk izvrsnih ideja za njegovu rekonstrukciju koje je poverio nikom drugom do arhitekti Trećeg rajha Albertu Šperu lično. Svi fanatici istorije, mundijalisti, diktatori negovali su sklonost ka umetnosti gajeći ozbiljan sens za arhitekturom, pa tako ni Hitler nije zaostajao. Ovaj neuništivi grad bio je zamišljen kao epicentar novog sveta. Trebao je da bude moćniji i od samog Vavilona, starog Rima i Njujorka zajedno. Bio je planiran da postane Avalon novog doba. Pripreman da bude najmoćniji ikada u istoriji čovečanstva činilo se da je sve već gotovo. Karte su bile osmišljene i napravljene. Perfektne skice su bile uradjene, a nove kulise skoro već postavljene. Njegovi ludački snovi se ipak nisu ostvarili. Istina je, u njemu je večno ostao zakopan vrlo bitan komad Vavilona kao i po koji skamenjeni rimski centurion u neposrednoj blizini. Čak je Nefertiti ostala zgranuta neverujući kojom brzinom raste Treći rajh i galopirajuće novo germansko carstvo. Kažu da je u to doba stekao jaču energiju nego i sama „velika jabuka“. Još štošta se u njemu kasnije izrodilo što ga čini jedinstvenim na svetu. Na svu sreću, Hitler nije doživeo taj dan, kao ni njegove ludačke ideje, ali Berlin svakako jeste.

Kako uopšte započeti ovu kratku priču kada nisam ni otišao iz njega? Tačnije, Berlin nije još izašao iz mene. Kada bih samo mogao da se ponovo spotaknem pod njegovu izgubljenost?! Želeo bih još dugo sebi da ostanem nedorečen, a i pomalo dezorijentisan zajedno s njim u svim tim skorašnjim vremenima. Šest dana je izgleda bilo više nego dovoljno da se potpuno zarobim u trodimenzionalnoj čauri njegove istine. Kako ga opisati još uvek hladnog, a vrelog u sebi? Kako ga dočarati kada znam da će ovo moje stanje dugo još potrajati. Postoji ozbiljna mogućnost da se Berlin iz mene više nikada ne iseli. Ta trodimenzionalnost oseća se već prvih sati boravka. Šta mu dodje ta moja, a njegova trodimenzionalnost? Otkriću vam je, ništa ne brinite, samo se malo strpite. Objasniću vam sva tri famozna istorijska sloja ovoga grada. Da li se dovoljno čuju njegovi unutrašnji uzdasi koji još uvek dopiru iz zidova kao žive rane koje izbijaju na površinu u startu vas razoružavajući? Još od Čekpoint Čarlija, ma i mnogo pre. Od Brandenburške kapije, ili Tirgaten parka ste već opijeni i svesni da ste kročili u jedan potpuno specifičan grad, koji se još nije odledio ni od samog sebe. 

Zapitah se čekajući u redu za Berhajn da l’ jedini on možda ima moć da spere svih 27 godina čekanja za samo jednu noć. Možda jer je geografski vrlo blizu „East side Gallery“, te najtužnije berlinske tačke i jednog malog, a tako bitnog prolaza. Još uvek slepo verujem da ovaj klub jedini ume da poništi svih 9855 dana i isto toliko noći izolacije i mraka. Iskreno, ne znam da l’ sam se prevario ili ne, jer nisam uspeo da udjem u Berhajn. Sprao je samo naših sat ipo uzaludnog čekanja i smrzavanja, jer nas nisu pustili, ali kakve veze ima?! Kako sam čuo nisu ni Pariz Hilton, pa šta?! Sve to ne menja stvar. Više nas zaista nije bilo briga da li ćemo ući bilo gde ili ne, verujte. Falio je, istina je, kao višnja na vrhu torte, ali Berlin je sam odavno majstorski odradio posao i bez njega. Dezert smo pojeli slasno svih prethodnih dana uživajući danonoćno u njegovim megalopolisnim aromama. Gledao sam je u redu za Berhajn, moju dragu Lenku. Onako neodoljivo umotanu i skrivenu u sivi šal, koji je izgledao veći od nje. Mangupski se smeškala pretvarajući se da je deo svog tog underground-a, a u biti ga je prevazišla još u ranoj fazi fakulteta i berhajnska pozornica bila joj je samo mala muzička predstava u dva što pre završena čina. Previse urbana i bez Berhajna, ipak stvorena pre za KitKat molila je Boga da ne udjemo unutra. Želja joj se nažalost ostvarila. Bila je previše stilizovana, a i pomalo umorna za moju ludačku energiju, dugonoćnu ogrubelost i impresivni gotični napor berhajnske modne scene. Posle smo se sito ismejali jer nam se na 130 koraka od kluba, ničim izazvana ukazala bronzana bista nekog berlinskog bradonje, pesnika, a u euforiji cele večeri ne pogledasmo ni ko je bio u pitanju. Oboje smo u trenutku konstatovali da je vrlo ličio na našeg poznanika, jer nam je upravo on pričao kako je pre izvesnog vremena banuo u ovaj klub u kiltu, naravno bez veša, kako dolikuje pravim Škotima. Priznaćete, ništa se ne dešava slučajno. Sve u svemu, sa Berhajnom kao da mi je pao veliki teret sa ledja. Ostavili smo ga u nemilosti još jednog greha koji je kao pulsirajuća tačka najvećeg berlinskog bluda nestajao u daljini, dok nas je zeleni metro nemački precizno udaljavao od istočnog dela grada. On odavno već nije istočni, čak verovatno je najzapadniji na svetu. Mnogo je zapadniji od svoje doskorašnje suprotnosti, mada ga još uvek užasno jebe promrzla istorija, prenatrpana soc-realistička gradnja i nepobitna činjenica zvana geografija.

Kako najbolje upoznati Berlin? Kako ga najiskrenije doživeti? Odgovor je vrlo prost. Pre svega dobro se natrontajte i za početak pripremite svoje noge, trebaće vam. Samo se šetajte ulicama i ponekad malo zastanite odajući počast svemu što vidite pred sobom. Berlin zaista ništa ne krije, ama baš ništa. Zato je poseban. Zbog toga je veliki i uvek će to biti. Već sam spomenuo da ima tri čuvena trodimenzionalna istorijska kruga istine. Tako je. To su tri perioda vrlo usko povezana, koja se naslanjaju jedan na drugi i idu baš ovim redosledom. Prvi je Jevrejski muzej i otvorena jevrejska grobnica koja podseća na lavirint, nedaleko od Brandenburške kapije kroz koju je prošao i sam Napoleon. Treba se malo izgubiti u njoj, u svim tim sivim, monolitnim pravougaonim stečcima i mrtvim poljima od tamno sivog kamena. Tek nakon toga možemo sa iskrenošću da doživimo i na tren da osetimo svu patnju, dezorijentisanost i izgubljenost Jevrejskog naroda kobnih tridesetih i četerdesetih godina prošlog veka. Ako se malo i pogubite u njima ništa nije strašno, ne brinite. Sve je već nažalost gotovo. Tu je čak i on da vam pomogne i da vas izbavi ako treba. Sam Berlin je savršeno iskren. Uopšte se ne folira, niti ikome pravda za svoju prošlost nudivši odličan espreso u blizini, a ne zove se Starbaks. Uvek je tu da podseti i da opomene, da se ne zaboravi, makar bio i u koliziji sa samim sobom. Pomalo žaleći što je služio kao izmanipulisan centar sulude moći u nemom saučesništvu nejveće eliminacije jednog naroda u svetskoj istoriji. Danas, pati sa njima zajedno, mnogo više nego što se misli. Najviše se to oseća tek kada se nadjete negde izmedju dva zida. Može biti čak i od velike pomoći u ovo moderno i nejasno vreme u kojem se bude neki stari duhovi. Takva vrsta izvinjenja i priznanja preskupo su ga koštala. Do te mere, te se i sam odrekao jednog broja godina, kao i dela kolektivnog identiteta prošavši neminovnu i bolnu katarzu. Idemo dalje, nastavljajući put ka drugom istorijskom krugu. Dolazimo do dugih, ispisanih zidova koji sami pričaju tužnu istinu o tmurnim godinama teške izolacije, zatvorenosti i podeljenosti. Hiljade grafita i murala svedoče o bivšem zločinu i još goroj kazni koja je zadesila ovaj turbolentni grad, ali ne u njegovo ime. Ovde, na Čarliju, a tek na već pomenutoj i potpuno otvorenoj East side Gallery jasno se vidi i oseća sve. Ceo svet je zastao na tren i ceo Berlin se otvorio. Tako jednostavna, a bolna tačka je isuviše duga da bi bila istinita. Bože mili! Berlin se ovde upija do kraja razarujući vas u potpunosti. Kao pijanac koji se tetura čas u levo, pa u desno sa stotom čašom u ruci i suzama u očima, potpuno otvara svoju dušu. U malom prolazu izmedju dva zida koji ne liči ni na jedan lokalitet vidjen do tada. Tako mali prostor za sva moguća ispisana slova naizgled običnog zida, a ujedno toliko dubok za sprejem nacrtanu emociju odlazećeg vremena. Isuviše težak za svetkovinu istorije koju bolno ostavlja iza sebe. Samo podseća na vapaj hiljade inspirisanih umetnika širom sveta koji su podelili bol u njegovo ime, osvrnuvši se i na svoj. Predugo čekajući zvona da odzvone za kraj jednog dugog i hladnog rata u kojem nema mesta za poražene i nevine, jer oni uvek po pravilu stradaju prvi, a i poslednji. Kao i u prvom i u drugom krugu svi su gubitnici. U svakom prethodnom i budućem uvek će patiti, pa ko bi drugi? Zna se, nedužan narod! Sve je prokleto ciklično. Ovde stavljam tačku na kompletnu istoriju dvadestog veka krunskim dokazom kako se može iskaliti bes tako jadnim i tupim eksperimentom bez ikakve ideje i to u trajanju od samo 27 godina.

Šta je i koja je ta njegova treća tačka? Kako se zove Berlinov ključni treći krug istorijske istine? Da, vrlo bitan za mog glavnog, najharizmatičnijeg nemačkog junaka koji je prošao sito i rešeto. On je možda i presudan za ovaj grad jer je nosilac duše opstanka cele nacije. Mnogo je veći i od prejake nemačke industrije i moćne američke pomoći. Snažniji je i od nemačke discipline. Ne možda, nego sigurno! Opet, kao nekada u dobra i zla vremena, a i ona pre i posle. To je njegova neiscrpna energija, otvorenost i snaga budućnosti. Kao u nemom filmu Metropolis, ili možda Kabareu gde je sve to i opisano?! Ako tu nismo pronašli svu berlinsku snagu, onda nikada nećemo shvatiti “Mi deca sa kolodvora zoo.“ Sve u jednom. Sveta trilogija jednog grada sa tri duše spakovana u film! Uvek je Berlin, kao i njegovo nebo bio i ostao urbana lokomotiva Nemačke. Država u državi. Nezavisni tron, glavni pokretač i neuništivi neuron svakog novog doba, čak i pre Bizmarka, sve do dana današnjeg. Ostaće to i sutra budite ubedjeni i posle našeg odlaska, bar do nekih eventualno sledećih zidova, ako ništa drugo. Berlin je najavangardniji grad u Evropi, pun različitih nacija, koloritan, obojen svim rasama. Potpuno otvoren, topao i kada je ledeno. Postao je sinonim za svaku moguću slobodu i seksualnu orijentaciju i što je pomalo neverovatno, izuzetno je bezbedan. Najveći grad prajda u Evropi. Mesto gde je nastala elektronska muzika i to tajno ostrvo muzeja na kojem se rodio hipsteraj. Berlin je i dalje grad koji ima više mostova od netaknutog Amsterdama. To je megalopolis koji ima više muzeja nego kišnih dana i više umetnika nego oblaka. Ovo je telo u tri dimenzije i mesto koje je imalo više stanovnika 1937. godine nego danas, ali mu to izuzetno dobro stoji kada oduzmemo nepotrebni kvantitet. Ovo je grad koji se izdigao iz sopstvenog pepela. Potpuno jedno živo biće koje konstantno vibrira, dok autoimuno metaboliše sopstvene greške i istorijske epohe, uvek pobedjujući teška vremena jer nameće avangardne procese mirisom na budućnost. Nepokoreni, oporavljeni div neiscrpne snage za koračanje napred. Berlin je danas moderni bastion evropske umetnosti, centar IT tehnologija i novonastalih habova koji okupljaju brojne kreativne ljude primenjene i savremene umetnosti iz celoga sveta. On je evropski raj za najmodernije vizuelne instalacije. Kako bi neki ljudi rekli “top destinacija za život u svakom smislu.“ Kosmopolit sa najviše murala po glavi stanovnika na svetu i najbogatiji grad underground kulture u kome stari metro kasni čitavih 27 minuta na mesečnom nivou. Možda sve on to radi samo iz osvete, ne bi li pokazao svetu svoju iskonsku snagu! Grad junak, koji ne ispušta glas ni kada ga muče, jer i pored potpune devastacaje svih mogućih bombi, kaćuša, uličnih borbi i mnogobrojnih silovanja i dalje ima u svom posedu najgrandioznije platforme istih metro stanica, najlepši trg u celoj Nemačkoj, kao i vrlo očuvane univerzitete koje su pohadjali Marks i Engels i na kojima je predavao niko drugi no Albert Ajnštajn. Berlin predstavlja i sveti dom najvećeg nemačkog pesnika Fridriha Šilera. Zidine univerziteta su i dalje nemi čuvari Humboltovih hodnika u koje je divljački upadao Hitler, kao u minhenske pivnice uspešno slamajući srce o prosperitetu lažima pomalo naivnom, hrabrom, isuviše ponosnom, a vrlo odlučnom nemačkom čoveku.

Berlin se vrlo često ponaša kao i njegova surova klima. U samom početku ne deluje hladno, ni kada vetar duva, a ni kad’ kiša rominja. Možete i u majci kratkih rukava usred zime izaći napolje, da zapalite cigaretu kao ja sada. Kako odmiču sekundi Berlin počinje polako da vas steže kao najači piton. Berlin kreće da vas nagriza do gole kože, kao nevidljiva pirana, kako god bili obučeni. Verujte, naći će vas uvek i svugde. Prodreće u svaki deo vašeg bića, do kostiju i dalje. Takav je, potpuno nemilosrdan. Zato ga nikada ne potcenjujte i slojevito se obucite pre nego izmarširate njegovim utabanim stazama otvorenih rana. Brzo hodajte isključivo izmedju njegove tri dimenzije, a za sve ostalo će se on pobrinuti. Slobodno se prepustite njegovoj višeslojnosti da vas sama vozi kroz vreme i poljubite sveta Ištar vrata. Radujte se svakom novom danu u njemu. Obavezno malo spavajte, makar po svaku cenu. Ponekad dignite glavu i pogledajte ga pravo u oči, jer on to zaslužuje i napokon mu sve oprostite.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/viatorSimul/