Rio u pokretu…

Rio de Janeiro

Neki zluradi ljudi često kažu da je Rio najružniji grad na najlepšem mestu na svetu. Za ovo prvo definitivno nisu u pravu, ali za drugo verovatno jesu. Ne postoje ružni gradovi niti loši filmovi. Postoje samo preživeli mitovi. Šta li nam se u njima zapravo desilo i koju emociju nosimo kući sa sobom kao večnu uspomenu? To ćemo na kraju samo pamtiti. Da li smo pronikli u njih ili nismo? Jesmo li ih skapirali, osetili i da li su nam legli? To je sve i još po nešto, a za svakoga različito. Da li je Rio samo jedan od njih i da li je zaista toliko opasan grad? Jeste, stvarno jeste, ali moram priznati ne toliko koliko se priča. Tako bar govore moja iskustva od šest dana i pet noći. Mnogi ga smatraju jednim od najnebezbednijih gradova sveta. Potpuno su u pravu, nema šta, tačno je. U njemu se ipak možete osećati potpuno opušteno samo ako skinete sa sebe strahove, tabue, sledite instrukcije nekoga ko ga stvarno poznaje, ne izazivajući sudbinu. Možda najvažniju stvar vam nisam rekao?! U njemu obavezno dobro obucite svoju intuiciju. Ako ispoštujete ove stvari uz neophodnu sreću uživaćete u ovom neverovatnom gradu pod Korkovadom. Naravno, opreznost je neminovna na svakom mogućem koraku u njemu, ali ne dolazi li i ona iz same intuicije, pa makar pobrkali redosled, zar ne? Samo ako je prirodna i oslobodjena svakog suvišnog straha koji nas dalje vodi u paronoju bez pokrića. Paranoja u nepromišljenost i novu grešku. Tako redom sve do obližnje favele, dok ne najebemo bilo gde i bilo kada, a ne samo u Riu!

Naslušao sam se toliko loših iskustava i teških situacija kroz koje su prolazili razni ljudi, moji drugari boraveći u ovom prejakom gradu od nepunih 9 miliona ljudi. Ovo su samo neka od njih. Dobre moje prijatelje su ladno uspavali na Kopakabani, odnevši im sve pokretno što su imali sa sobom, zajedno sa stvarima nekih Holandjana koji su bili pored njih na plaži. Spavali su par sati, probudivši se kada je naravno bilo prekasno. Tek su stigli, pa su im pasoš, veliki deo novca i kartice srećom ostale u hotelskoj sobi. Mojoj dobroj drugarici oteo je telefon lik na bajsu, dok je pravila selfi, lagano držeći telefon. Ako ga već pravite, telefon držite čvrsto, čvršće nego u samom Riu. Lekcija broj jedan! Mom saputniku iz grupe, iz Makedonije strgli su lanac sa vrata u trku, s ledja, iako je bio sa ženom i još jednim parom u društvu. Verujte, nije nimalo slab čovek, niti deluje naivno, ali dešava se. Jedan moj dobar poznanik pre par godina slučajno je zašao u obližnju favelu nedaleko od hotela Hilton na Kopakabani, neznajući ni sam da je zalutao. Verujte, prvo ga je jurio jedan čovek, kasnije dvojica, da bi ga posle nekoliko trenutaka jurila čitava plejada od desetak ljudi. Multiplikovana trka Kanonbal u sekundi njegovih prvih sati lepršavog grada boje šećera! Uspeo je nekako da se iščupa, da im utekne, trčeći niz strme litice nalik stepenicama, nedaleko od hotela gde nisu smeli da nastavljaju dalju poteru ulazivši u zonu kojoj ne pripadaju. Prosto neverovatno, ali istinitio!

Rio de Janeiro

Postoje pravila igre i zakoni svakoga grada i moraju biti ispoštovani. Hvala dragom Bogu da nekada imamo taliju, pa smo i brzi. Upravo dolazimo do prve zamke ovog ludog megalopolisa. Rio je sav obasut favelama. Problem je u tome što masa turista zaluta nesvesno, nepoznavajući grad nepravivši razliku, što je sasvim prirodno. Vrlo su podmukle i šarmantno skrivene. Okolna prelepa, strma brda su im iskreni saveznici u kombinaciji visokih, prelepih zgrada koje ih zaklanjaju. Prvo pravilo, treba biti vrlo oprezan i skocentrisan, koliko god je to moguće. Ako lutate sami danju ili noću, vrlo je važno da se mnogo ne zavlačite u krivudave ulice ka primamljivim brdima, pogotovo noću. Izvesno je da vas put vodi u neku od favela. Osim ako niste pomalo ludo hrabri kao ja. Doduše, više lud nego hrabar, ali nema veze. Ipak sam predvidjen da najebem u nekoj Bratislavi ili Beču od naših klošara, kakav sam maler.

Problem ovog grada je neprestano smenjivanje favela, komuna (kako ih od milošte zove domicilno stanovništvo) i bezbednijeg dela urbanog gradskog jezgra. Kao na pokretnoj traci vrte se u krug u zaostaloj jaguarovoj igri smrti na Kopakabani, Lapi, Santa Terezi, Ipanemi ili Leblonu. Svuda su oko i iznad vas. Favele u brdima tiho posmatraju i strpljivo čekaju samo jedan naš pogrešan korak! Vrlo su upadljive, idu u visine, kaskadne su i infrastrukturno vidno različite od ostatka grada. Neke su toliko načičkane i nisu ogradjene. Ima čak onih koje su veoma male i neupadljive, pogotovo noću. Manje, skoro da su slobodnog ulaza, pa svako spontano može da se upeca i da zaluta u njih samo ako je previše opušten i dezorijentisan. Najopasnija favela u Riju je Complexo de Alemao u koju nepozvano ulaze samo specijalne Bope formacije po potrebi čišćenja terena. U nju, kao i u mnoge druge ulaz je naravno zabranjen za spoljni svet, kamoli za turiste. Najveća je Rosinja u kojoj sam bio u pratnji turističkog vodiča, naravno i broji oko trista hiljada žitelja. Turistička favela, ako uopšte tako može da se nazove. Pacifikovana je i uzima tal od turista. Ni ona nije skroz bezbedna, znam, ali uz disciplinu, dogovor sa vodičem i neophodnu opreznost neće vam faliti ni dlaka sa glave, garantujem.

Rio de Janeiro

Verujte, ovde u njima ste najbezbedniji pod uslovom da poštujete pravila. Naravno, krek, sve opojne droge, prostitucija, trgovina oružjem, sitni merkantilizam, glavne su “privredne grane” i poslovi svake favele. U njima ovde živi više od tri miliona ljudi, a ima ih preko 700 u gradu Riu. Pravo da vam kažem neprijatnosti, džeparenja i kradje mogu da vam se dogode svugde i nigde u Riu, osim u odredjenim favelama za privremenu turističku posetu koja traje tačno po dogovoru. Nikakvih pravila nema, verujte. Zaista, treba imati i dosta sreće. Uostalom, Rio i nije Rio ako vam se ne desi neka manja kradja ili barem mala slatka otimačina. Kao da niste ni bili u njemu. Nije li to samo jedna od neopipljivih turističkih ponuda ovog nestvarnog i vrlo vibratnog grada?!

Obično se krade na nekoliko načina. Lokalni biciklisti kradu na biciklističkim stazama duž plaža, tako što vam jedan otima telefon iz ruku, lanac ili šta već imate i baca drugom koji prolazi paralelno suprotnom stranom u punoj brzini. Sve se odvija kao na šibicama, jako brzo i vrlo su uigrani, tako da od šoka nemate vremena ni da se priberete, a kamoli da ih pojurite. Zaboravite, i ne nervirajte se uzalud. Najčešće se krade na čistu otimačinu, na takozvanog trkača. Samo strgnu, uzmu i pobegnu. Postoje klasična džeparenja po busevima, metroima, kao i svugde u svetu, ali ovde se na takve stvari ni ne obraća pažnja. Nisu ni domen statistike. To se ovde podrazumeva, a Rio je sve, samo ne jedan običan grad! Ovo je grad gde se noću gotovo nikada ne staje na semafor, niti na crveno svetlo.

Rio de Janeiro

Ovo je grad gde svoju poslednju Kaipirinju možete popiti u nekoj od mikrotalasnih pećnica, kako ih rado ovde zovu i vrlo je jednostavna. U obližnjim gangovima obračunavaju se tako što vas prvo vežu, natrpaju gumama od raspalih automobila, pa vas poliju benzinom. Potom vas zapale molotovljevim koktelom ili običnom šibicom i tako lepo svetlite u mraku, sa obližnjeg brda. Sve je to videla iz daljine moja bivša devojka Ivana, boraveći ovde jedan svoj duži period. Bar su joj tako preveli oni koji sigurno znaju mnogo više o tome. Vratimo se na klasične kradje. Specijalitet Ria je teška kradja ili pljačka u takozvanim kontra makazama. Jedan vam prilazi i traži cigaretu ili novac, a dvojica se već uveliko šunjaju sa ledja. Tada dolazi i do klasične pljačke, gde vam traže novac uz pretnju hladnog ili vatrenog oružja. Obično traže da skinete sat, lanac, narukvice i sav novac koji imate. To se ne dešava baš tako često, pogotovo ne na turama “must see”, nemojte da brinete. Uglavnom se vrše u podnožju favela, zabačenih ulica kada ste već izgubljeni, jer garantujem da u favele ne možete ni da kročite.

Već na startu i pre samog ulaza u nju bićete skinuti do gole kože! To se dešava samo pod uslovom da idete na svoju ruku. Kako mi je i sama Marsela iz Brazilije objasnila većina Brazilaca nosi tri vrste novca sa sobom u tri različita džepa, pravi, sitan i lažan. Samo ni to ne pomaže više, jer su pljačkaši uveliko provalili foru, pa vam u najavi traže da izvrnete sve svoje džepove. Moguće je da vam ne uzmu sav novac, kartice i da se dogovorite, ako su iole razpoloženi ili manje agresivni. Bilo bi lepo da ste talični i da su se obe stvari poklopile, hmm. Prosto, ovde ljudi nisu toliko ratoborni i besni kao kod nas. n.p.r. pa je pri većim pljačkama moguć i sam pregovor, ako ste iole smireni, duhoviti, simpatični kao Zoran moj drugar, pa da se tog sunčanog dana prosto provučete imajući sreće. Jer, ako niste znali sunce je ovde prava retkost, zbog vlažne atlanske klime. Ala lažu silne razglednice i filtrirane fotke Ria okupane suncem sa gugla. Ima ga naravno, samo mnogo manje nego što se misli. Ovde je samo ozbiljna beda nesudjenih razmera i ogroman disparitet u klasnim razlikama koje su nama sa ovih prostora prosto nezamislive. Tako bar zbori i misli Zoran, inženjer koji je 16 godina živeo u Riu sa porodicom. Kako je privremeno ostao bez stalnog posla vozio je taxi. Može se pohvaliti da je jedini stranac koji je ikada taksirao ovim poznatim gradom. To su njegova iskustva primivši jednom vožnju na kvaku, tipa i ribu, doživevši baš takvu “simpatičnu situaciju”. Kasnije se u samoj vožnji zagotivio sa pljačkašima, odvezavši ih dobrovoljno na željeno mesto. Uz dobar vajb, alegriu i jaku priču rastali su se istalivši se. Kako reče Zoki, masovno kradu sa osmehom na licu i ponekad deluju vrlo benigno! To je razumljivo jer posle toliko godina iskustva saživite se s tim gde sve ovo postaje sastavni deo vašeg svakodnevnog života.

Rio de Janeiro

Ako se ikada budete šetali ili vozili bajsem, ulicama i plažama ovog prelepog grada moj vam je topao savet da satove, narukvice, ogrlice, sav nakit, krupan novac i kartice ostavite u svom hotelu. Neka malo odmore u sobi, nije na odmet! Ni tada niste bezbedni u potpunosti, jer mogu i kokos da vam ukradu ispred nosa i pobegnu, kao drugaru iz grupe u društvu sa nama, sedeći za stolom na prejakom Leblonu. To je samo triger, da vas navuku da pojurite klinca do obližnjeg ganga koji uveliko vreba čekajući baš takve cave kao što smo mi. Sve sam već snimio u daljini, slušajući razum i nedavši adrenalinu da nas savlada. Zaustavio sam Dragana u suludoj nameri! Jebeš kokos prijatelju moj i slamku u njemu! To je samo još jedna uža specijalnost i magija Ria, a ujedno i zamka. Kako meni ništa nisu ukrali, ni sam ne znam, verujte mi! Imao sam stvarno ludu sreću i to je jedini razlog. Bio sam vrlo oprezan, priznajem i kada sam rizikovao! Nema tog iskustva koje vam može pomoći ako je sudjeno. Ukrali su mi poslednje slušalice koje i ne računam u kradju u uzavreloj masi jedne subotnje procesije negde blizu prelepe katedrale Metropolitan Sao Sebastian. Mada, rekli su mi da ne kradu kod sakralnih objekata, jer su veliki vernici. Izgleda da su me slagali?! Hvala im svakako, jer sam i ja sada deo Ria i njegove svete arhive. Kako su ih samo suptilno skinuli kada su bile tako dobro umotane oko mog vrata, nikad neću saznati. Bar džabe nisam dolazio i stvarno bi bio pravi blam da sam se vratio netaknut. Sve u svemu, Rio zaista uopšte nije tako opasan grad kao što se priča. Stvarno je sve to mistifikovano, jer osećao sam se bezbedno, bar onoliko koliko sam se pazio, a pazio sam se mnogo shodno svom karakteru. Mislim da sam sve uradio što je bilo do mene. Mnogo je bio opasniji iz Beograda, pre i posle puta u Brazil slušajući sve ove priče. U svakom gradu na svetu, pa i u Riu izgubite svest o bilo kakvom strahu, bar dok se ne desi nešto. Kada ste u njemu obavijeni ste posebnim velom specifične energije, neopisivim sjajem i fantastičnim unutrašnjim osećajem koji izbija iz vas kao para, koja vas neprestano zaprašuje i drogira. Jedini pravi lopovi u njemu bili su mi loše vreme, kiša i oblaci, pa je pomalo bio i pust, kao i sve njegove slavne plaže. Možda su baš zbog toga svi majstori zanata svog i lopovi štrajkovali tih ozeblih, prolećnih dana. Verovatno su se ipak malo i smilovali je im je u posetu dolazila jedna, ozbiljna “svetska budala” večno željna ludih avantura i adrenalina. Propustili su me tamni vitezovi, čuvari grada da prodjem nekažnjen. Možda su me malo i pomilovale zaostale senke svoje prošlosti i ovog ludog grada ukusa atlanskog šećera u podnožju samog Boga i njegovog svetog carstva brda Korkovada.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

Šri Lanka -> Sigirija

Kroćenje zmija u starom svetu nastalo je u Indiji i na Šri Lanci. Negde, istovremeno razvilo se i u drevnom Egiptu samo u znatno manjoj meri. U davnim vremenima, pogotovo na Šri Lanci, ukrotitelji su imali najveću moguću privilegiju. Uživali su status pravih čarobnjaka. Hvatali su zmije i uzgajali ih. Takodje, prvi su otkrili tajne protivotrova i lečili su ljude od ujeda ovih divnih životinja. Umeli su čak i da komuniciraju sa njima. Jedini su mogli zmije da umilostive i da ih pripitome.

Skoro svakom ukrotitelju od davnina najomiljenije su bile indijske kobre. Danas se to popularno zove šaptač zmija ili snake whisperer. Nastao je kao nasledan zanat i prenosio se sa kolena na koleno. Deo potpunog kulta kroz vreme poprima drugačiji oblik sa pojavom masovnog turizma. Sam zanat zadržao se i do dana današnjeg. Kako se sve već uveliko komercijalizovalo, suština je ipak ostala ista. Nemaju više ni približno tako visok status kao nekada. Uglavnom su postali zabavljači. Sada, na prostoru Šri Lanke i dalje žive ljudi koji se vrlo uspešno bave i žive od ovog neobičnog i pomalo opasnog posla.

Sigirija, naizgled obična stena u daljini. Izgleda tako naivno dok je posmatrate još uvek onako neupućeni. Granitna metafora neskladnog, nejasnog i nedokučivog. Monolitni ugašeni gigant koji šljašti dok stoji pogrbljen. Stari skamenjeni lav kome je odavno otpala griva uveliko ćuti i ne progovara više ni sa kim. Ni sa sopstvenom senkom koju nema. Ne priča više ni sa vremenom niti sa svojom istorijom. Brani se ćutanjem. Muka mu je više od dosadnih turista poput mene. Kako i ne bi? Potpuno odudara od vegetacije i prirodnog ambijenta. Deluje kao da mu tu nije ni mesto. Rekao bih ovako neupućen da je najuren iz daleke, kamenite pustinje?! Otkud on uopšte ovde?

Potpuno je promašio podneblje napravivši totalni prirodni nesklad. Možda se nekada davno i sam univerzum malo poigao s njim. Kao da je nehotično zatresao delić neke druge planete, čija se magma spontano prosula iz svemira direktno na Zemlju. Podseća na kockasti, granitni asteroid osušen od predugog postojanja koji se nekada davno samo beživotno sručio na tlo, ne eksplodiravši. Odlomljena, krivudava, vulkanska naprava na kojoj se vrlo uspešno nastanio sam život. Mistična, monolitna i iskrivljena prirodna kocka odrubljene glave sa šapama gospodara izgladnelih životinja. Skrivena bašta na nebu kao sveti tron cvetanja jednog zatvorenog carstva i beskrajnog sebičluka. Ujedno isuviše skučen prostor za dve različite filozofije. Ničija zemlja u oblacima za tiho kajanje i jedinu preostalu misao. Vrlo pogrešno mesto za ponovno iskupljenje. Predivan ambijent za jedno pravo, vanserijsko samoubistvo. Sveti grad rodjen na kamenu toliko je moćan da je prosto neopisivo! Bolesno i ubitačno! Sigirija, dragi moji prijatelji! Kao i njegova gazdarica Šri Lanka nežno truju i ubijaju svoje preostale zanesenjake poput mene svojom prezavodljivom egzotikom.

Sigirija, jedini original i personifikacija svoje jedine gospodarice kao simbol preživele mirišljave cigle boje cimeta. Visoka je samo dvesta metara, a povlašćena je odavno i kod samih bogova. Sigirija iz daljine izgleda kao da mogu da je preskočim od šale i to da ne uhvatim zalet. Ovde na Šri Lanci, pogotovo na Sigiriji, sve samo tako izgleda! Optička varka prebogate prirode i najiskrenije indijske suze koja se nekada davno i sama slila u okean. Igra nebeskog prestola i ovozemaljskih legendi u svim mogućim oblicima. Sve se ovde sliva i preliva! Od njene lepote jedan zalutali putnik kroz vreme može samo da poludi. Pre nego li odluči da se i sam kao Kasapa ubije! Uopšte nije stvorena za komercijalne turiste! Ako mislite da samo šopingujete po koji jeftini kadar sa nje, bolje je zaobidjite, pre nego vas i ona sama baci odozdo.

Dugo sam sedeo na samom vrhu skrivenog grada Sigirije i na njenim nebeskim proplancima gde sam konačno sebe prepoznao u svim tim iščezlim i zabranjenim freskama. Sam samcijat i bez svojih konkubina. Bez igde ikoga! Napokon mi je cela Šri Lanka bila kao na dlanu. Ceo biodiverzitet neprohodnih džungli se nenadano otvorio preda mnom. Kao da sam odozgo napokon mogao da vidim sebe u ogledalu, u refleksiji svih mogućih zelenih nijansi. Nadziru se Kendi, Anurhadapura i Hikaduwa. Hiljadu i četiristo stepenika je danas protutnjalo kroz moje noge. Sve sam ih pretrčao kao od šale. Sve osim jednog. Zastao sam pri samom vrhu, na tom, svetom, osmom. Skamenio se par sekundi, okrenuo i ispoštovao nezvanično osmo svetsko čudo! Ostali turisti su se komešali od vrućine i adrenalina, praveći beskonačno veliku zmiju kojoj se ni rep više ne vidi od sunca dole pri dnu ambisa. Hmm, zmija, ta sveta životinja. Strpite se još malo!

Trebalo je kasnije i sići sa nje. Nije to nimalo jednostavno i to ne onim istim krivudavim stepenicama koje su vodile ka nebu. Večno prebukirane turistima. Lavlja stena je prenatrpana danas, kao i uvek, i vrlo rado bih sve to izbegao. Jutros je uspon na Sigiriju bio vrlo strm i dug. Uz paklenu vrućinu, sve je to izgledalo pomalo i neostvarivo. Danas napokon shvatih da sam još i u dobroj kondiciji. Krenuo sam sasvim nekim drugim, neutabanim i nepoznatim stazama. Zaobišao sam čuvena lavlja vrata, da ne verziram doživljaj od danas. Fotografisanje je završeno. Nisam više bio sam. Spontano jedan deo grupe sa kojom sam stigao dovde je krenuo sa mnom ili ja sa njima. Kako se uzme? Sunce je već duboko zalazilo i uranjalo u svoj san, tamo negde na obodima Indijskog okeana.

Silazak na dole postajao je sve manje vidljiv, a samim tim i sve više neizvestan. Provlačili smo se kroz šupljikave stene, kao prolaze, a crvena šljaka krckala je pod nama. Nažalost, vrh Sigirije je bio sve dalji. Kako smo se u grupi spuštali, nismo mnogo ni pričali međusobno. Držali smo se nekog reda da se ne pogubimo, prateći se uzajamno. Malo sam se odvojio od grupe, gledajući krajičkom oka gde su ostali.

Iznenada začuh zvuk frule u neposrednoj daljini. Krenuh ka njemu, a dole u jednoj usečenoj steni sam sedi čovek u turskom sedu, svirajući u pungu. Stara drvena frula, otvorena crna korpa i nadolazeći sumrak. Iz nje viri siva, živa gumena čarolija koja se spiritualno uvrće. Prava Indijska kobra i njen originalni uzgajivač. Pa to mi reci! Zvižduk u osam označio je poziv mojoj maloj grupi da pridju. Mnogi su se prepali videvši je, ustuknuvši. Potpuno ih razumem. Neki su doživeli prvi put u svom životu dodir sa zmijom. Vatreno krštenje!

“Ne plašite se ljudi. Pridjite slobodno!“- govorio sam im. Kakva scena i svi smo se brzo okupili oko jedinstvenog gospodara najmističnije životinje svih vremena. Mojoj sreći nije bilo kraja! Iako je padala noć, još uvek je bilo relativno vidljivo, ali smo bili vrlo obazrivi. Svako na svoj način. Kako sam i ranije bio na Dalekom istoku imao sam prilike da više puta uživo gledam čarobni Cobra show. Čak i u Egiptu. Samo, ovo je nešto sasvim drugo. Potpuno je spontan i neplaniran.

Donosim odluku da odem “korak dalje.“  Sedam tik pored uzgajivača. Ostali prisutni sa vriskom i nevericom u očima gledaju moju reakciju. Uz uzdahe i upozorenja upućene meni, adrenalin dostiže svoj vrhunac! Iz neposredne blizine sve vrlo britko promatram, iako mi nadolazeći mrak remeti koncentraciju. Punga svira, a kobra besomučno udara u debeli poklopac od korpe od kvalitetnog i prljavog ratana. Iako ne čuje, zmija reaguje na vibracije. Kao da je potpuno podivljala. Ljudi omamljeni oko mene kao da su i sami u transu. Neko slika, igra, a nekolicina se drži još po strani. Savladani strahom na licima im čitam zaprepašćenje. Ludačka energija pred sumrak odzvanja podnožjem Sigirije.

U jednom trenutku od umora gubim fokus nad situacijom. Okrećem glavu na drugu stranu. Ispustio sam pokrete vibrirajuće kobre na sekund! Ujede me nešto! Gde?! Kuku majko! Pomeram se unazad, jer u polumraku ne vidim ni krv, niti moguću ranu. Osećam da me malo boli kažiprst desne ruke. Nisam osetio bajt i zube unezverene kobre koja je i dalje udarala u poklopac. Ustajem naglo pa sedam. Gledam se po celom telu. Počinjem da se znojim. Hvata me panika! Pa šta me je to ujelo! Da li je ovo moguće! Primećujem da su mi na kažiprstu dve jedva vidljive rupice, bez trunke krvi. Beličaste. Ne razaznajem ih jasno u mraku. Kuku meni! Gotov sam! Ujede me kobra, pomislih u sebi. Šta da radim sada, kud ću majko mila!!? Ee, šmekeru, tako ti i treba! Najeb’o sam!

Šou se privodio kraju i ljudi oko mene su primetili da sa mnom nešto nije u redu i da nema više ništa od malopredjašnjeg Baneta i njegove hiper energije. Objasnim im ukratko šta mi se desilo, a par trezvenih ljudi počelo je da me ubedjuje da sam se istripovao jer su pomno pratili svaki pokret zmije i zbog sopstvenog straha. Šta ako jeste? Ako me je stvarno ujela??? Saznaćemo sve vrlo brzo! Ovaj uzgajivač me ubedjuje da je sve ok, iako ga u onom ludilu ništa nisam ni razumeo.

Lost in translation stupa na snagu. Nije mi dao odgovor na prosto pitanje. Znajući još od pre, kobrama se uvek povade otrovne kesice i zubi pred svaki nastup, još dok su male. To je osnovno pravilo. Ako je ovaj ludak ovde upravo bio sa otrovnom kobrom? Šta ako je nemaran, ako i sam ne zna i nije siguran da jeste? Šta ako krije? Ovo nije planirano mesto za ovako nešto niti je ovo egipatski hotel da bih bio siguran. Nisam ni u erii za turiste gde bih uveliko znao da ovakve stvari podležu kontroli. Počinjem da bivam svestan, malo kasno, da se ipak nalazim daleko od bilo kakve civilizacije pa su ovakve stvari vrlo moguće. Sada je možda već i prekasno da mislim više o bilo čemu!

Paranoja mi pomera um i počinjem da se mirim sa činjenicom da možda ulazim u poslednje sate svog života. Ne mogu vam opisati kako sam se osećao! Umirem li ja to ubrzo? Ceo put od Sigirije do Kendija i smeštaja proveo sam u košmarima. Zapitkivao sam  glavnog menadžera u hotelu, vodiča. Svakoga na koga sam naletao! Stalno me je hrabrio osećaj da nisam osetio ujed i zube jer bih reagovao sigurno. Znam da bi se trzn’o u sekundi. To mi je vraćalo nadu kako su sati prolazili. Strahovi su bili sve veći i panika je počela da me nagriza. Čak me je pogledao i lokalni doktor čim sam se dočepao hotela. Guglao sam celu noć sve o zmijama što nisam znao ranije, iako je wifi bio prespor. Nije mi išao u korist. Odlučio sam da se kockam sa sobom, jer šta mi drugo i preostaje??? Nagutao sam se bromazepamima i legao da spavam. Ujutru, ako se probudim živ, sjajno, ako ne Šri Lanka i Sigirija biće sigurno moja poslednja destinacija. Nemam mnogo izbora.

Ustadoh mamuran nekako posle vrlo jake doze lekova. Preživeo sam izgleda. Jeeee! Nisam umro! Čekaj, stani! Možda otrov deluje kasnije?! Šta ako sam ja medicinski fenomen? Možda je zmija bila isuviše stara pa će otrov delovati post festumno? Hmm, ma ko ga jebe. Idemo dalje! Danas je novi dan, nova avantura, a prelepa Šri Lanka već zove da se ide dalje u Pinavalu, u sirotište slonova. Nema ona vremena da čeka jednog ludaka koji tripuje i proživljava svoje neke demone. Tako sam po stoti put u životu preživeo i preboleo svoju hipohondriju. Bar do neke ozbiljne sledeće prilike.

Onako srećan, odmoran, a još uvek pod utiskom unutrašnjih strahova od sinoć spremam se za još jednu novu avanturu. Po stoti put gledam u svoj prst, koji i dalje stoji na svom mestu. Nepromenjen. Smeškam se dok navlačim majcu, onako još polumokar od tuširanja i navlačim ranac na ledja. Napuštam sobu. Silazim dole u foaje hotela gde me čekaju isti oni dragi ljudi od sinoć, koji su se zajedno sa mnom radovali, ugledavši me. Usput dok idemo do kola, smeju se i malo me zezaju. Ujedno su srećni što sam preživeo i pokazuju mi slike od juče. Sa Sigirije, te tajne kuće opranih vekova koje su mi pojele dušu. Presrećan sam! Dan je prelep, još lepši nego juče. Sve prolazi u životu i nestaje.

Sopstveni isprojektovani strahovi sada su iza mene. Krećemo i odlazimo u još jedan nov raj. Dok se vozim kilometrima gledam i upijam prelepe pejzaže ove nestvarne zemlje. Razmišljam i ćutim. Osećam se kao pero. Kao da je veliki teret spao sa mene. Još uvek nemam odgovor. Nemam ga ni sada dok mislim o svemu posle toliko vremena. Dok pišem ovu priču naviru mi ona stara sećanja. More me ona ista pitanja. “Ljudi moji, da li me je zaista onu noć na premoćnoj Sigiriji tako nežno ipak ujela kobra?“

CLICK na priču o faveli u Riu (Brazil)

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3