Rio u pokretu…

Rio de Janeiro

Neki zluradi ljudi često kažu da je Rio najružniji grad na najlepšem mestu na svetu. Za ovo prvo definitivno nisu u pravu, ali za drugo verovatno jesu. Ne postoje ružni gradovi niti loši filmovi. Postoje samo preživeli mitovi. Šta li nam se u njima zapravo desilo i koju emociju nosimo kući sa sobom kao večnu uspomenu? To ćemo na kraju samo pamtiti. Da li smo pronikli u njih ili nismo? Jesmo li ih skapirali, osetili i da li su nam legli? To je sve i još po nešto, a za svakoga različito. Da li je Rio samo jedan od njih i da li je zaista toliko opasan grad? Jeste, stvarno jeste, ali moram priznati ne toliko koliko se priča. Tako bar govore moja iskustva od šest dana i pet noći. Mnogi ga smatraju jednim od najnebezbednijih gradova sveta. Potpuno su u pravu, nema šta, tačno je. U njemu se ipak možete osećati potpuno opušteno samo ako skinete sa sebe strahove, tabue, sledite instrukcije nekoga ko ga stvarno poznaje, ne izazivajući sudbinu. Možda najvažniju stvar vam nisam rekao?! U njemu obavezno dobro obucite svoju intuiciju. Ako ispoštujete ove stvari uz neophodnu sreću uživaćete u ovom neverovatnom gradu pod Korkovadom. Naravno, opreznost je neminovna na svakom mogućem koraku u njemu, ali ne dolazi li i ona iz same intuicije, pa makar pobrkali redosled, zar ne? Samo ako je prirodna i oslobodjena svakog suvišnog straha koji nas dalje vodi u paronoju bez pokrića. Paranoja u nepromišljenost i novu grešku. Tako redom sve do obližnje favele, dok ne najebemo bilo gde i bilo kada, a ne samo u Riu!

Naslušao sam se toliko loših iskustava i teških situacija kroz koje su prolazili razni ljudi, moji drugari boraveći u ovom prejakom gradu od nepunih 9 miliona ljudi. Ovo su samo neka od njih. Dobre moje prijatelje su ladno uspavali na Kopakabani, odnevši im sve pokretno što su imali sa sobom, zajedno sa stvarima nekih Holandjana koji su bili pored njih na plaži. Spavali su par sati, probudivši se kada je naravno bilo prekasno. Tek su stigli, pa su im pasoš, veliki deo novca i kartice srećom ostale u hotelskoj sobi. Mojoj dobroj drugarici oteo je telefon lik na bajsu, dok je pravila selfi, lagano držeći telefon. Ako ga već pravite, telefon držite čvrsto, čvršće nego u samom Riu. Lekcija broj jedan! Mom saputniku iz grupe, iz Makedonije strgli su lanac sa vrata u trku, s ledja, iako je bio sa ženom i još jednim parom u društvu. Verujte, nije nimalo slab čovek, niti deluje naivno, ali dešava se. Jedan moj dobar poznanik pre par godina slučajno je zašao u obližnju favelu nedaleko od hotela Hilton na Kopakabani, neznajući ni sam da je zalutao. Verujte, prvo ga je jurio jedan čovek, kasnije dvojica, da bi ga posle nekoliko trenutaka jurila čitava plejada od desetak ljudi. Multiplikovana trka Kanonbal u sekundi njegovih prvih sati lepršavog grada boje šećera! Uspeo je nekako da se iščupa, da im utekne, trčeći niz strme litice nalik stepenicama, nedaleko od hotela gde nisu smeli da nastavljaju dalju poteru ulazivši u zonu kojoj ne pripadaju. Prosto neverovatno, ali istinitio!

Rio de Janeiro

Postoje pravila igre i zakoni svakoga grada i moraju biti ispoštovani. Hvala dragom Bogu da nekada imamo taliju, pa smo i brzi. Upravo dolazimo do prve zamke ovog ludog megalopolisa. Rio je sav obasut favelama. Problem je u tome što masa turista zaluta nesvesno, nepoznavajući grad nepravivši razliku, što je sasvim prirodno. Vrlo su podmukle i šarmantno skrivene. Okolna prelepa, strma brda su im iskreni saveznici u kombinaciji visokih, prelepih zgrada koje ih zaklanjaju. Prvo pravilo, treba biti vrlo oprezan i skocentrisan, koliko god je to moguće. Ako lutate sami danju ili noću, vrlo je važno da se mnogo ne zavlačite u krivudave ulice ka primamljivim brdima, pogotovo noću. Izvesno je da vas put vodi u neku od favela. Osim ako niste pomalo ludo hrabri kao ja. Doduše, više lud nego hrabar, ali nema veze. Ipak sam predvidjen da najebem u nekoj Bratislavi ili Beču od naših klošara, kakav sam maler.

Problem ovog grada je neprestano smenjivanje favela, komuna (kako ih od milošte zove domicilno stanovništvo) i bezbednijeg dela urbanog gradskog jezgra. Kao na pokretnoj traci vrte se u krug u zaostaloj jaguarovoj igri smrti na Kopakabani, Lapi, Santa Terezi, Ipanemi ili Leblonu. Svuda su oko i iznad vas. Favele u brdima tiho posmatraju i strpljivo čekaju samo jedan naš pogrešan korak! Vrlo su upadljive, idu u visine, kaskadne su i infrastrukturno vidno različite od ostatka grada. Neke su toliko načičkane i nisu ogradjene. Ima čak onih koje su veoma male i neupadljive, pogotovo noću. Manje, skoro da su slobodnog ulaza, pa svako spontano može da se upeca i da zaluta u njih samo ako je previše opušten i dezorijentisan. Najopasnija favela u Riju je Complexo de Alemao u koju nepozvano ulaze samo specijalne Bope formacije po potrebi čišćenja terena. U nju, kao i u mnoge druge ulaz je naravno zabranjen za spoljni svet, kamoli za turiste. Najveća je Rosinja u kojoj sam bio u pratnji turističkog vodiča, naravno i broji oko trista hiljada žitelja. Turistička favela, ako uopšte tako može da se nazove. Pacifikovana je i uzima tal od turista. Ni ona nije skroz bezbedna, znam, ali uz disciplinu, dogovor sa vodičem i neophodnu opreznost neće vam faliti ni dlaka sa glave, garantujem.

Rio de Janeiro

Verujte, ovde u njima ste najbezbedniji pod uslovom da poštujete pravila. Naravno, krek, sve opojne droge, prostitucija, trgovina oružjem, sitni merkantilizam, glavne su “privredne grane” i poslovi svake favele. U njima ovde živi više od tri miliona ljudi, a ima ih preko 700 u gradu Riu. Pravo da vam kažem neprijatnosti, džeparenja i kradje mogu da vam se dogode svugde i nigde u Riu, osim u odredjenim favelama za privremenu turističku posetu koja traje tačno po dogovoru. Nikakvih pravila nema, verujte. Zaista, treba imati i dosta sreće. Uostalom, Rio i nije Rio ako vam se ne desi neka manja kradja ili barem mala slatka otimačina. Kao da niste ni bili u njemu. Nije li to samo jedna od neopipljivih turističkih ponuda ovog nestvarnog i vrlo vibratnog grada?!

Obično se krade na nekoliko načina. Lokalni biciklisti kradu na biciklističkim stazama duž plaža, tako što vam jedan otima telefon iz ruku, lanac ili šta već imate i baca drugom koji prolazi paralelno suprotnom stranom u punoj brzini. Sve se odvija kao na šibicama, jako brzo i vrlo su uigrani, tako da od šoka nemate vremena ni da se priberete, a kamoli da ih pojurite. Zaboravite, i ne nervirajte se uzalud. Najčešće se krade na čistu otimačinu, na takozvanog trkača. Samo strgnu, uzmu i pobegnu. Postoje klasična džeparenja po busevima, metroima, kao i svugde u svetu, ali ovde se na takve stvari ni ne obraća pažnja. Nisu ni domen statistike. To se ovde podrazumeva, a Rio je sve, samo ne jedan običan grad! Ovo je grad gde se noću gotovo nikada ne staje na semafor, niti na crveno svetlo.

Rio de Janeiro

Ovo je grad gde svoju poslednju Kaipirinju možete popiti u nekoj od mikrotalasnih pećnica, kako ih rado ovde zovu i vrlo je jednostavna. U obližnjim gangovima obračunavaju se tako što vas prvo vežu, natrpaju gumama od raspalih automobila, pa vas poliju benzinom. Potom vas zapale molotovljevim koktelom ili običnom šibicom i tako lepo svetlite u mraku, sa obližnjeg brda. Sve je to videla iz daljine moja bivša devojka Ivana, boraveći ovde jedan svoj duži period. Bar su joj tako preveli oni koji sigurno znaju mnogo više o tome. Vratimo se na klasične kradje. Specijalitet Ria je teška kradja ili pljačka u takozvanim kontra makazama. Jedan vam prilazi i traži cigaretu ili novac, a dvojica se već uveliko šunjaju sa ledja. Tada dolazi i do klasične pljačke, gde vam traže novac uz pretnju hladnog ili vatrenog oružja. Obično traže da skinete sat, lanac, narukvice i sav novac koji imate. To se ne dešava baš tako često, pogotovo ne na turama “must see”, nemojte da brinete. Uglavnom se vrše u podnožju favela, zabačenih ulica kada ste već izgubljeni, jer garantujem da u favele ne možete ni da kročite.

Već na startu i pre samog ulaza u nju bićete skinuti do gole kože! To se dešava samo pod uslovom da idete na svoju ruku. Kako mi je i sama Marsela iz Brazilije objasnila većina Brazilaca nosi tri vrste novca sa sobom u tri različita džepa, pravi, sitan i lažan. Samo ni to ne pomaže više, jer su pljačkaši uveliko provalili foru, pa vam u najavi traže da izvrnete sve svoje džepove. Moguće je da vam ne uzmu sav novac, kartice i da se dogovorite, ako su iole razpoloženi ili manje agresivni. Bilo bi lepo da ste talični i da su se obe stvari poklopile, hmm. Prosto, ovde ljudi nisu toliko ratoborni i besni kao kod nas. n.p.r. pa je pri većim pljačkama moguć i sam pregovor, ako ste iole smireni, duhoviti, simpatični kao Zoran moj drugar, pa da se tog sunčanog dana prosto provučete imajući sreće. Jer, ako niste znali sunce je ovde prava retkost, zbog vlažne atlanske klime. Ala lažu silne razglednice i filtrirane fotke Ria okupane suncem sa gugla. Ima ga naravno, samo mnogo manje nego što se misli. Ovde je samo ozbiljna beda nesudjenih razmera i ogroman disparitet u klasnim razlikama koje su nama sa ovih prostora prosto nezamislive. Tako bar zbori i misli Zoran, inženjer koji je 16 godina živeo u Riu sa porodicom. Kako je privremeno ostao bez stalnog posla vozio je taxi. Može se pohvaliti da je jedini stranac koji je ikada taksirao ovim poznatim gradom. To su njegova iskustva primivši jednom vožnju na kvaku, tipa i ribu, doživevši baš takvu “simpatičnu situaciju”. Kasnije se u samoj vožnji zagotivio sa pljačkašima, odvezavši ih dobrovoljno na željeno mesto. Uz dobar vajb, alegriu i jaku priču rastali su se istalivši se. Kako reče Zoki, masovno kradu sa osmehom na licu i ponekad deluju vrlo benigno! To je razumljivo jer posle toliko godina iskustva saživite se s tim gde sve ovo postaje sastavni deo vašeg svakodnevnog života.

Rio de Janeiro

Ako se ikada budete šetali ili vozili bajsem, ulicama i plažama ovog prelepog grada moj vam je topao savet da satove, narukvice, ogrlice, sav nakit, krupan novac i kartice ostavite u svom hotelu. Neka malo odmore u sobi, nije na odmet! Ni tada niste bezbedni u potpunosti, jer mogu i kokos da vam ukradu ispred nosa i pobegnu, kao drugaru iz grupe u društvu sa nama, sedeći za stolom na prejakom Leblonu. To je samo triger, da vas navuku da pojurite klinca do obližnjeg ganga koji uveliko vreba čekajući baš takve cave kao što smo mi. Sve sam već snimio u daljini, slušajući razum i nedavši adrenalinu da nas savlada. Zaustavio sam Dragana u suludoj nameri! Jebeš kokos prijatelju moj i slamku u njemu! To je samo još jedna uža specijalnost i magija Ria, a ujedno i zamka. Kako meni ništa nisu ukrali, ni sam ne znam, verujte mi! Imao sam stvarno ludu sreću i to je jedini razlog. Bio sam vrlo oprezan, priznajem i kada sam rizikovao! Nema tog iskustva koje vam može pomoći ako je sudjeno. Ukrali su mi poslednje slušalice koje i ne računam u kradju u uzavreloj masi jedne subotnje procesije negde blizu prelepe katedrale Metropolitan Sao Sebastian. Mada, rekli su mi da ne kradu kod sakralnih objekata, jer su veliki vernici. Izgleda da su me slagali?! Hvala im svakako, jer sam i ja sada deo Ria i njegove svete arhive. Kako su ih samo suptilno skinuli kada su bile tako dobro umotane oko mog vrata, nikad neću saznati. Bar džabe nisam dolazio i stvarno bi bio pravi blam da sam se vratio netaknut. Sve u svemu, Rio zaista uopšte nije tako opasan grad kao što se priča. Stvarno je sve to mistifikovano, jer osećao sam se bezbedno, bar onoliko koliko sam se pazio, a pazio sam se mnogo shodno svom karakteru. Mislim da sam sve uradio što je bilo do mene. Mnogo je bio opasniji iz Beograda, pre i posle puta u Brazil slušajući sve ove priče. U svakom gradu na svetu, pa i u Riu izgubite svest o bilo kakvom strahu, bar dok se ne desi nešto. Kada ste u njemu obavijeni ste posebnim velom specifične energije, neopisivim sjajem i fantastičnim unutrašnjim osećajem koji izbija iz vas kao para, koja vas neprestano zaprašuje i drogira. Jedini pravi lopovi u njemu bili su mi loše vreme, kiša i oblaci, pa je pomalo bio i pust, kao i sve njegove slavne plaže. Možda su baš zbog toga svi majstori zanata svog i lopovi štrajkovali tih ozeblih, prolećnih dana. Verovatno su se ipak malo i smilovali je im je u posetu dolazila jedna, ozbiljna “svetska budala” večno željna ludih avantura i adrenalina. Propustili su me tamni vitezovi, čuvari grada da prodjem nekažnjen. Možda su me malo i pomilovale zaostale senke svoje prošlosti i ovog ludog grada ukusa atlanskog šećera u podnožju samog Boga i njegovog svetog carstva brda Korkovada.

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3

Most na reci Kvaj

The Bridge on the River Kwai

Još uvek u glavi živim one stare slike. Kada zažmurim kao da čujem bat teških koraka u stroju kako marširaju u svoj jutarnji nepovrat. Hiljadu uzavrelih nogu pričaju svoju priču, dok im se prašina i dim uveliko puše iz vojničkih cokula. Gomila vojnika u belim i žutim majcama, sivomaslinastim pantalonama bez trunke života i osmeha u očima započinju još jedan svoj bezimeni dan. Nepomične grimase i pore na licima ljudi koji već odavno ne postoje. Ni strah više ne osećaju. Tutnje prašumom. Pribijeni jedan uz drugoga, neispuštajući ni glas. Samo jedan urlik biće dovoljan da im se ponovo smanji broj! Pocrneli od čadji i dima, kao i vreline skapavaju od znoja marširajući po džungli, silazeći na reku. Pakleno nebo, kao i crveno sunce japanskih vojnika na čelu ljutito posmatraju i odbrojavaju svaki njihov korak, koji ih još više lepi za vrelu, tajlandsku zemlju. Krenuli su jutros, kao i svakom novom zorom. Možda zadnji put u životu? Pošli su da sagrade taj pakleni most…

Suviše je rano, a danas je baš ozbiljan dan. Ko sam ja u stvari i kome pripadam? Na čijoj li sam ja to strani? Spreman li sam za ovako nešto? Sve ove odgovore hoću da dobijem najkasnije do zalaska sunca?! Oblačim svoju uniformu, pakujem se i krećem. Obučen kao ratnik, nosim svoj stari crni ranac, cigaret pantalone boje peska sa džepovima, sivu majcu, foto-aparat i malo vode tek toliko da preživim. To je sve! Ahhh, da i moj vijetnamski, slamasti šešir. Neophodan mi je! Ne idem sam. Poveo sam je toliko daleko, a tako smo mu sada blizu. Nikada bliže! Želim da i ona vidi ovo istorijsko čudo iz moje mašte i jedno nezaboravno filmsko ostvarenje iz 1957.godine. Želim da oseti istoriju uživo. Doveo sam nas da zajedno osetimo svu moć Mosta na reci Kvaj!

Krenuli smo iz Bangkoka i vozimo se džipom kroz prašumu koji juri kao lud. Pogled u retrovizor našeg šofera i te opake tajlandske kose oči koje stalno kao da opominju. Ne pomeraju se. Sve vreme ćutimo. Nikakve komunikacije nema medju nama. Nema ni negativne energije. Mir, dostojanstvo, poštovanje i profesionalizam odlika je ljudi ovde. Tako i ovog simpatičnog vozača, našeg današnjeg bezimenog vodiča. Dok se vozimo kroz džunglu u meni kulja adrenalin, jer kako letimo oseća se miris reke Kvaj, koja se nadzire svaki čas pod krošnjama uzavrele džungle. Osećam da smo blizu i poslednje prepreke nesavladive prirode. Osvajamo i zadnju neutabanu stazu. Posle nepunih dva sata vožnje ipak napokon stajemo. Izlazi prvo vozač. Otvara nam vrata i kao da nam se pritom klanja. Ja mu se prijatno smešim i zahvaljujem. Naš vozač stade pored kola i samo jedan pokret ruke na desno. Živa tabla bez reči i teksta. Kao pantomimičar pokazuje nam pravac kojim treba da se krećemo. Nemi film upravo počinje. Kao da se diže nevidljiva zavesa. Okrećem se, a ispred mene u daljini, zarobljen još uvek u kandžama prašume u mom vidokrugu stoji on. Moćno čudovište od crnog gvoždja i belih stubova, isprskano mazutom. Presijava se na vrelom suncu.

Znoj mi curi sa čela! Uzdišem, stojim nepomično i doživljavam svoj novi avanturistički orgazam. Uvek je isto, a kao da je prvi put! Ne progovaram, samo hodam i rukama kao mačetom razgrćem živi svet oko sebe. Spuštam se niz malu provaliju. Gotovo da padam. Ne tako lagano silazim na reku, dok lišće prašume šušti pod mojim nogama. Osećam kao da ću da se stropoštam u ambis. Ambijent dole vrlo specifičan. Ne čuje se ništa, ni žubor vode, a ni uzdah vetra. Ne postoje zvuci. Samo glasovi po kojih turista koji prelaze s jedne na drugu stranu mosta. Okrećem se, a moj vozač je već preparkirao auto i nepomično stoji pored kola i posmatra nas u daljini. Skamenjen je. Kako li mu nije vruće? Zar nije već ušao u svoj auto, pustio klimu, neku dobru muziku i odlutao u svoj neki svet. Reka je nepomična. Kao da je suva? Tolika je vrućina da sve stoji i ne pomera se. Kao da je smrznuto, a vrelo je. Pakleno vrelo! Ali pritom toliko je sve pitomo unaokolo, kao da ceo ambijent ne ukazuje na strašne dogadjaje iz prošlosti.

U mirnoj provinciji Kančanaburi na oko 130. km od Bankoka, ka granici sa Burmom danas sve je stalo. Samo se mi krećemo. Pri dnu mosta i na početku velike železničke konstrukcije nalazi se pećina Kra Sae sa kipom malog Bude na vrhu. Pored se nalazi i autothoni restoran u Thai stilu, potpuno prazan. Most izgleda fascinantno i energija koja se oseća ovde je vrlo specifična. Stajem nogom i stupam na most. Treba da znate da ima neku hipnotičku moć i da ćete koračajući njim tek negde na pola reke shvatiti da hodate po uzanom koloseku pored koga su ogromne rupe kroz koje se može čak i propasti u provaliju. Ako niste pažljivi siva i tiha reka postaće vaš večni dom. Možda će na sredini mosta nastati i panika jer niko neće imati hrabrosti da se pomeri u stranu kako biste prošli. Sa nekim ćete se sudariti, sa nekim zagrliti, kako biste se mimoišli. Ukoliko patite od straha od visine možda će vas taj isti strah paralisati, pa ćete ostati “večno” na tom mestu, zarobljeni ovde na Tajlandu.

A nije loše znati da je pruga u redovnoj upotrebi! Sve to ja nisam znao, sem da je most još uvek živ i da vibrira kao nekada. Možda je bolje reći, kao nikada. Na sredini mosta srećem tajlandskog dečaka, koji sedi nepomično i lagano gricka trsku. U očima mu vidim zrno tuge, dok mu na majci jasno piše ”Fuck off walker”. Posmatram ga. Gleda i on mene, pa u čeličnu konstrukciju na dole. Pogled ponovo šalje ka meni, zadržava ga i sve to traje kao večnost. U njegovim nevinom i tužnom pogledu kao fleš struje kroz moju dušu sve strahote ludih ratova i patnji. Dok ga posmatram svojom rukom stružem čadj sa čelične konstrukcije užarenog mosta. Mirišem je i sedam pored njega. Dajem mu svoj prst, pa celu šaku. On prislanja svoj i pruža mi ruku. Čvrsto me steže. Gledamo se i ne progovaramo! Čujem u daljini samo otkucaje srca. Pojačavaju se. Kao da tutnje dolinom prohujale reke. Sve je kao i u filmu. Samo je drugi žanr u pitanju. Sjedinjeni smo. Kao da ga usvajam u trenutku i predaje mi se u potpunosti. Da li je ovo samo još jedan besani pomen žrtvama ili težak lični i intimni emotivni trenutak!? Ne znam ni sam više? Sve je u meni. Gorim u sebi.

Nastavljam dalje, prelazim most i odlazim na drugu stranu. Obilazim stare japanske karaule i osmatračnice, potpuno autentične. Kao kulise ispale iz filma. Nalazim veliku japansku zastavu u blizini iz drugog svetskog rata. Iskrzana je na krajevima od zuba vremena, silnih vrućina, monsunskih kiša i same istorije. Uzimam je pod ruku, još uvek natopljenu od krvi. Mirišem je držeći je dugo i odajem joj počast. Ljubim je. Moje kose oči tako lepo stoje nad njom, pod paklenim tajlandskim nebom, bez daška vetra. Crveno sunce u sredini sa zracima još uvek miriše na svežu farbu. Ni ona se ne pomera kako stoji nepomično, skoro sedamdeset godina. Dotakao sam dno istorije. Doživljavam sjedinjenje sa iščezlim vremenom. Obožavam Japan i uvek sam se divio ovom narodu! Vrteo sam se mostom levo-desno, napred-nazad. Tako u krug, dokle sam mogao i imao snage! Pio sam tri gutljaja vode na sat. Kao oni nekada. Sve sam nemo posmatrao, nisam progovarao i samo sam ćutao dugo. Napuštam ga ipak nešto pre sutona i saznejem da Most na reci Kvaj zapravo ne prelazi preko reke Kvaj, već preko reke Mae Klong. Režiser filma “Most na reci Kvaj”, zbog kojeg je ovaj most i postao poznat širom sveta sada je velika turistička atrakcija. Možda nije znao da pruga ne ide preko reke Kvaj, te je nastala velika zbrka. Kada su turisti počeli da dolaze na Tajland u želji da vide most, Tajlanđani su se dosetili, pa su deo reke Mae Klong jednostavno prekrstili u reku Kvaj (Kwae Yai).

Pa zar je to uopšte i važno? Naravno da nije. Odlazeći i ostavljajući ga iza sebe pod krošnjama prašume pitam se nešto sasvim treće. U sebi duboko razmišljam kome danas treba da darujem olovni i težak korak natopljen snovima jednog lutalice i pustolova? Teži li je on za još jednu veliku emociju? Za jednu prazninu ili veliku punoću? Da li je moja misija večeras u sutonu dobila svoj potpuni smisao? Jesam li uspeo da ostvarim i da odživim taj svoj dečački san na javi iz mojih ranih filmskih dana?! Dugo sam se pitao posle kome pripadam i koja je moja zaista strana? Kojoj to istorijskoj pravdi ili istini jednog prohujalog vremena treba da se i ja poklonim. Samo znam da je u meni ostavio neizbrisiv trag svaki predjeni metar sopstvene vode i soli ostaće uklesan večno u njemu. Svoj poslednji korak poklanjam tišini koju sam zatekao ovde izmedju dva sveta i vremena. Svoj jedini i preživeli uzdah ostavljam živom i plutajućem spomeniku od gvoždja i betona koji je još uvek živ, mostu na reci Kvaj!

Pridružite se Branislavovoj virtualnoj turi oko svijeta na:

Blog: https://www.branislavjokovic.com/

Facebook: https://www.facebook.com/branislav.jokovic.3